Je li čovjek po prirodi zao? Je li činjenje nasilja dio našeg prirodnog ponašanja? Ovo je neurobiološka potraga za uzrocima ljudskog nasilja

Odrubljivanja glave pred uključenim kamerama. Građanski ratovi i teroristički napadi – slike takvih zastrašujućih djela su iz dana u dan sastavni dio informativnih emisija. Kad vidimo takve slike teško je vjerovati u dobro u čovjeku.

“Čovjek je čovjeku vuk”, čuvena je latinska izreka. Zvijer koja – jednom razuzdana – uživa u krvi drugih ljudi i uvijek je spremna na strašna djela.

Oni koji čine takvu agresiju bivaju bespomoćno osuđeni kao “bolesni”. Govori se da oni nemaju ništa zajedničko s “normalnim ljudima”. Međutim sigurno je sljedeće: ubojstva, silovanja, sakaćenja, koja se u konfliktnim područjima na ovom svijetu događaju svakodnevno, ne mogu biti pripisana samo ludim pojedinačnim počiniteljima.

Čitavi školski razredi ubijaju kao djeca ratnici. Muškarci siluju u skupinama ili ubijaju “one koji drugačije vjeruju” uz odobravanje drugih ratnika. Nalazi li se u konačnici sjeme nasilja u svima nama?

Mit o “agresivnom nagonu”

Siegmund Freud je vjerovao da postoji nasilje u ljudima. Vjerovao je u urođeni “nagon na agresiju”. Generacije znanstvenika su na tome mukotrpno radile. Među njima i neurobiolog, liječnik i psihoterapuet Joachim Bauer, koji se prije pet godina u svojoj knjizi “Granice boli” bavio podrijetlom svakodnevnog i globalnog nasilja: “Pitanje pripada li provođenje nasilja u pra-prirodu čovjeka je naravno vrlo zanimljivo i za neurobiologe”, kaže Bauer u intervjuu za DW.

I tako su znanstvenici koji se bave istraživanjem mozga proveli istraživanje koje je trebalo pokazati reagira li sustav sreće u mozgu kada ljudi – bez prethodne provokacije – čine agresiju.

Dr. Joachim Bauer

Rezultat je: za prosječno zdravog čovjeka nije vrijedno da bez razloga čini agresiju. “Odgovarajući sustavi u mozgu ne reagiraju”, objašnjava Bauer. “Ono što stvara reakciju sustava jest dobivanje pozornosti, priznanja i poštovanja.”

Priznanje kao pokretač zla

Teza zvuči paradoksalno, a čini se ipak znanstveno dokazivom: Naša želja za priznanjem, za pozitivnim transmiterima u mozgu, ne dovodi nužno do dobrih međuljudskih odnosa. Naprotiv: “Ljudi su spremni za ugled, poštovanje i osjećaj pripadanja nekoj skupini učiniti zlo”, kažu znanstvenici. Sada znate zašto se ljudi toliko mijenjaju kada uđu u politiku.

I tako bi ovdje možda istraživanje mozga moglo pokazati ono što je u sociologiji i socijalnoj psihologiji tako često opisano: Da se mladi priključuju nasilnim skupinama jer se tu konačno osjećaju uzdignuto – i tada sistem nagrađivanja u njihovom mozgu konačno reagira.

Riječ je o mehanizmu za koji Joachim Bauer vjeruje da postoji i kod mladića koji iz Europe dobrovoljno odlaze u džihad: “Može se s prezirom reći da su oni gubitnici. Ali u jednom društvu ne bi trebali biti producirani gubitnici jer upravo ti ljudi padaju u opasnost da se priključe radikalnim skupinama u kojima doživljavaju vlastitu vrijednost.”

Izopćavanje djeluje kao bol

To da počinitelji nasilnih djela često poslije pripadaju među životne gubitnike nije novo otkriće. Zapostavljeni su od strane roditelja, u školi su zakazali, a od većine u društvu su diskriminirani. Stalno u opisu počinitelja nasilja na površinu dolazi sličan obrazac, a mediji ih u svojim pokušajima objašnjenja ponavljaju kao mantru.

Ono o čemu se rijetko govori jest, kako zaista djeluje iskustvo izopćavanja i diskriminacije na mozak. Pri tome su znanstvenici koji se bave istraživanjem mozga ovdje već odavno podastrli konkretne rezultate: “Prilikom izopćavanja i ponižavanja u mozgu reagiraju ista područja koja se aktiviraju i prilikom boli, to je tzv. matrica boli”, kaže Bauer. “To znači, s gledišta mozga bol ne predstavlja samo tjelesni napad, već i društveno izopćavanje i poniženje.”

Istraživanja mozga pokazuju da je bol najveći pokretač koji dovodi do nasilja. Vjerojatno jer je to evolutivno-biološki tako određeno. Naime, zato što nam je sposobnost da budemo agresivni do danas potrebna kako bismo se obranili od opasnosti.

Također i činjenica da naš mozak izopćavanje izjednačava s boli je evolucijski sasvim utemeljena. U konačnici još su naši preci živjeli u društvenim skupinama. A izbacivanje iz skupine je po pravilu bilo jednako smrtnoj presudi. “S obzirom na to da je bol najjači stimulans za agresiju, onda se može razumjeti zašto ljudi i skupine stanovništva, koji su pogođeni izopćavanjem, pokazuju veliku spremnost za agresiju”, smatra Bauer.
 
(dw.de/uredio:nsp)

Nije bilo nikakvog pravnog postupka. Nije bilo pravde, nikada je ni nema za potlačene. I sada kada smo suočeni sa sličnom snagom grabežljive, neograničene korporativne moći koja se namjerila na naše nemilosrdno izrabljivanje i oduzimanje naše pravne i fizičke zaštite, moramo odlučiti kako ćemo mi reagirati.

Ideolozi gramzivog kapitalizma, kao članovi nekog primitivnog kulta, uzvikuju lažnu mantru kako su prirodnu resursi i ekspanzija beskonačni. Otpor čini pobjedu, koliko god ona bila daleka, mogućom. I pritom, život vladajuće klase postaje ipak mrvicu teži, što zadovoljava ljudsku emociju za osvetom.

U starosjedilačkim zajednicama, u kojima su ljudi dijelili bogatstvo kako bi stekli poštovanje, a oni koji su zgrtali bili su prezreni, imali su društvenu etiku koju je valjalo izbrisati i zamijeniti je s pohlepom, divljim izrabljivanjem i kultom sebičnosti koji potpaljuje kapitalističku ekspanziju.

Kakva je to sklonost samozavaravanja koja nas čini nesposobnim da shvatimo kako nas prodaju u roblje?

Čak i kada je bio izboden i umirao, odbio je da legne na postelju bijelog čovjeka. Zahtijevao je da ga ostave na zemlji.
Vatra njegovog duha ostaje zvijezda vodilja za sve one koji tragaju za životom otpora i prkosa. “

Otpor Američkih starosjedilaca (engl. Native Americans, pogrešno nazvani Indijanci, prim.prev.) Protiv europskih ekspanzionista izrazio se u dva oblika. Jedan je bio ratovanje, drugi je bio pokoravanje. Nijedan nije uspio. Zemlja im je ukradena, društva su im desetkovana, njihove žene i djeca poubijana, a okolina uništena.

Nije bilo nikakvog pravnog postupka. Nije bilo pravde, nikada je ni nema za potlačene. I sada kada smo suočeni sa sličnom snagom grabežljive, neograničene korporativne moći koja se namjerila na naše nemilosrdno izrabljivanje i oduzimanje naše pravne i fizičke zaštite, moramo odlučiti kako ćemo mi reagirati.

Ideolozi gramzivog kapitalizma, kao članovi nekog primitivnog kulta, uzvikuju lažnu mantru kako su prirodnu resursi i ekspanzija beskonačni.

Odbijaju pozive na pravičnu preraspodjelu. Govore nam kako će uskoro svi uživati ​​u “beskrajnom” bogatstvu, koje se, ustvari, stalno smanjuje. I dok se cijeli ovaj luđački projekt raspada, elite bježe kao žohari u svoja skrivena utočišta. Na kraju, sve će se urušiti kao kula od karata.

Civilizacije su u posljednjoj fazi raspadanja nalaze pod velikom dominacijom elita koje su izgubile svaki dodir sa stvarnošću. Zajednice se upinju sve žešće i žešće kako bi osigurale dekadentno izobilje vladajuće klase, čak i kada se u tom procesu uništavaju same osnove za proizvodnju bilo kakvog bogatstva.

Karl Marx je bio u pravu kada je neobuzdani kapitalizam nazvao “strojem koji ruši granice”. Nemogućnost da se uspostave ograničenja dovodi do kanibalizacije prirodnih resursa i ljudskih zajednica.
Ovog puta je razlika u tome što kada odemo, povući ćemo i cijelu planetu sa sobom.

Katastrofalne klimatske promjene su neizbježne. Arktički led je u terminalnom nestanku. Uskoro će u atmosferi biti toliko zarobljene topline, da će svaki pokušaj smanjenja ugljične emisije biti besmislen. Suše, poplave, toplinski valovi, ubojiti uraganima i pijavice, prekidi struje, kaotično vrijeme, podizanje razine mora, uništenje usjeva, nestašice hrane, kuga …

ExxonMobil, BP i ostale tvrtke koje crpe ugljen i prirodni plin – baš kao i kolonijalni lovci na bizone, koji su ostavljali tisuće lešina da trunu na suncu nakon što su im oderali kožu, u nekim slučajevima odnoseći samo jezik – nikada neće dopustiti da im se nametnu racionalna ograničenja.

Kao i izrabljivači prije njih, koji su istrijebili životinje koje su održavale život autohtonog naroda Velike nizine, eksploatirati će sve dok više ne budu imali šta za eksploataciju.

Kolektivno samoubojstvo nikada se ne ističe na kvartalnim profitnim izvještajima. Zaboravite sve one zgodne riječi, koje su vas učili u školama, o našem sustavu vlade. Prave riječi koje opisuju američku moć su “pljačka”, “prijevara”, “kriminal”, “podvala”, “ubojstvo” i “represija”.

One zajednice Američkih starosjedilaca koje su se prve prilagodile europskim kolonizatorima, kao što su bila miroljubiva kalifornijska plemena – Chilulas, Chimarikos, Urebures, Nipewais i Alonas, kao i stotine manjih zajednica – oni su uništeni prvi.

Ja ne pozivam na nasilje, naprotiv, uvijek nastojim izbjeći nasilje, ali nemam nikakve namjere da se podredim korporativnoj moći bez obzira da li se ona skrivala iza maske Barack Obama-e ili Mitt Romney-a.

U isto vrijeme moram sam sebi priznati da će otpor možda biti neuspješan. Ali, pružanje otpora govori nešto o nama kao ljudskim bićima. Održava u životu mogućnost nade, čak i kada svi empirijski dokazi ukazuju na neizbježno uništenje. Otpor čini pobjedu, koliko god ona bila daleka, mogućom. I pritom, život vladajuće klase postaje ipak mrvicu teži, što zadovoljava ljudsku emociju za osvetom.

Ovaj vlak juri u provaliju bez povratka, koju je sam stvorio

“Svak put kada zakonodavci krenu u uzimanje i uništavanje vlasništva ljudi, ili ih pretvaraju u robove proizvoljne sile”, zapisao je filozof John Lock, “stavljaju sebe u ratno stanje protiv ljudi koji su nakon toga oslobođeni od bilo kakve daljnje poslušnosti.”

Europski kolonijalisti su potpisali i ignorirali nekih 400 sporazuma sa starosjedilačkim plemenima. Natjerali su vođe plemena na pristajanje na sporazume, uvijek kako bi im oteli zemlju, i tada bi ih izdali i ponavljali proces tako dugo dok više nije bilo ničeg za oteti.

Poglavice koji su vjerovali bijelim ljudima, kao što je bio poglavica Crni Kotao (eng. Black Kettle), nisu prošli bolje od onih koji nisu vjerovali. Crni Kotao, koji je ispred svoje kolibe često vijorio američku zastavu koju su mu dali u Washingtonu kao znak prijateljstva, ubijen je od strane vojnika u službi George Armstrong Custer-a u studenom 1868., zajedno sa ženom i preko 100 pripadnika plemena Cheyenne.

“Bijeli čovjek nam je dao više obećanja nego što pamtim”, rekao je poglavica Crveni Oblak (eng. Red Cloud) u staroj dobi, “ali zadržao je jedno. Obećali su da će nam uzeti zemlju, i uzeli su je “.

U starosjedilačke zajednicama, u kojima su ljudi dijelili bogatstvo kako bi stekli poštovanje, a oni koji su zgrtali bili su prezreni, imali su društvenu etiku koju je valjalo izbrisati i zamijeniti je s pohlepom, divljim izrabljivanjem i kultom sebičnosti koji potpaljuje kapitalističku ekspanziju.

Lewis Henry Morgan u svojoj knjizi “Liga Irokeza” iz 1861., nakon što je živio s njima, zapisao je kako su Irokezi razvili “kompletnu civilnu politiku koja je imala averziju prema ideji da moć bude koncentrirana u rukama manjine, već se sve baziralo na principima jednakosti “.

Princip jednakosti bio je način odnošenja prema drugome i prema prirodi, koncept koji je bio potpuno nepoznat i nerazumljiv europskim osvajačima.

Oni koji izrabljuju čine to kroz više slojeva obmane. Za svoje ciljeve angažiraju šarmantne i elokventne predstavnike. Koliko još dugo želimo trpimo laži Barack Obama-e?

Kakva je to sklonost samozavaravanja koja nas čini nesposobnim da shvatimo kako nas prodaju u roblje?

Zašto vjerujemo onima koji ne zaslužuju naše povjerenje? Zašto nas stalno i iznova zavode? Obećano zatvaranje zatvora Gvantanamo, javno zdravstvo, reforme Patriot Act-a, zaštita okoliša, sudska saslušavanja, regulacija Wall Street-a, zaustavljanje ratova, zapošljavanje, obrana radničkih prava. Mogao bi nastaviti …

U povijesti otpora ima malo osobnosti koje su toliko plemenite kao što je bio poglavica Ludi Konj (eng. Crazy Horse). Dugo nakon što je postalo jasno da je poraz neizbježan, vodio je najuspješniju pobunu na prostoru Velike nizine, porazio Custera i njegove ljude kod mjesta Little Big Horn.

“Čak i osnovni detalji njegovog života pokazuju koliko je zaista velik bio”, zapisao je Ian Frazier u svojoj knjizi “Velika nizina”, “jer ostao je svoj od trenutka kada je rođen do trenutka kada je umro, jer uvijek je znao točno gdje želi živjeti i taj princip nije napustio.

Čak i nakon što se morao predati, a da nikada nije stvarno poražen u bitci, (a vojska je priznala kako nikada nije ni bio stvarno zarobljen), i unatoč činjenici da je ubijen – bio je toliko slobodan da nije znao ni kako izgleda zatvor ” .

Njegova “nenaklonost civilizaciji koja dolazi, bila je doslovno proročanska”, piše Frazier. “Nikada nije upoznao Predsjednika i nikada se nije vozio u vlaku, spavao u kući, jeo za stolom, ali za razliku od mnogih ljudi diljem svijeta, kada se susreo s bijelim čovjekom, taj susret nije umanjio njegovu veličinu”.

Poglavica Ludi Konj

Ludi Konj je ubijen bajonetima 5. rujna 1877., nakon što su ga na prijevaru zaputili prema zatvoru u Fort Robinson-u, Nebraska. Čim je osjetio da se radi o klopci, potegao je nož i nastavio da se bori sve do posljednjeg trenutka.

Čak i kada je bio izboden i umirao, odbio je da legne na postelju bijelog čovjeka. Zahtijevao je da ga ostave na zemlji. Njegov prijatelj iz plemena Miniconjou, sedam stopa visok Dodiruje Oblake (eng. Touch the Clouds), koji je bio uz njega kada je izdahnuo, pokazao je prstom na deku koje je prekrivalo poglavicinu tijelo i rekao:” Ovo je kuća Ludog Konja” .

Njegovi bolni roditelji su pokopali Ludog Konja na nepoznatoj lokaciji. Legenda kaže da su mu se kosti pretvorile u stijene, a zglobovi u kremen. Vatra njegovog duha ostaje zvijezda vodilja za sve one koji tragaju za životom otpora i prkosa. “
 
 
(vestinet.rs/uredio: nsp)
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=12565"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]