Drevni papirus s dva oblika nalik pticama, koji se nalazi naSveučilištu Macquarie, napisan je na koptskom i donedavno nitko ga nije uspio dešifrirati

Međutim, upravo je taj alfabet poslužio kao kostur za razotkrivanje…

Prevoditelji sa Sveučlišta iz Strasbourg u Francuskoj predvođeni Korshi Dosoom, uspeli su dešifrirati zbunjujući kod koji je u javnosti prvenstveno prepoznat zbog navedenih struktura koje su, prema mišljenjima nekih, povezane lancem.

Rad o ovom dokumentu izašao je u časopisu „Žurnal za koptske studije“. Pretpostavlja se da je star oko 1.300 godina, što ne znači da nije reijč o kopiji nekih ranijih dokumenata.

U vremenima kada je krišćanstvo bujalo na sjeveru Afrike, autori su se odlučili na skrivanje i šifriranje, da ne bi prošli kao njihovi prethodnici gnostici s apokrifnim evanđeljima.

Tako se krilata stvorenja gledaju, odmjeravaju i udovima okružuju, najvjerojatnije vezana lancem. Desna kreatura ima dva uha ili roga, obje krase perje i ljuske, a pretpostavlja se da su različitih spolova.

Zašto tolika simbolika i šifriranje?

Vjerovatno jer je u pitanju magijski priručnik napisan na koptskom, što nije bilo pretjerano popularno u tom vremenu.

„Pozivam se na tebe, poznatog kao Krista, Boga Izraelovog…“ Kasnije se spominju razrješenja, djeca Adamova, pa se pretpostavlja da pasus ima veze s progonom iz rajskog vrta.

Navodi se i Ahitofel, čovek koji je izdao kralja Davida, ali bez dodatnih objašnjenja. Tako da definitivno postoji povezanost između ritualne magije i pojedinih dijelova same Biblije.

Kao da je riječ ili o zabranjenoj praksi ili o poštovanju prirodnih sila. Dosoo tumači kako je ovo zapravo samo djelić većeg teksta, možda čak i magijskog obrednika za neku širu svrhu, ali na temelju ovih fragmenata teško je dati veće zaključke.

Ljubavna magija Kopta, kršćana i Egipćana

Jedno je sigurno, naslovna slika služi da se impresionirao polaznik ili praktikant i da prije rituala bude uljuljkan u željenu atmosferu. Dosoo smatra da dešifrirani materijal ima veze sa ljubavnom magijom.

„Kršćanski tekstovi iz Egipta u kojima se koriste ljubavne čarolije impliciraju kako nije problem u ljubavi, već u nedostupnosti — muškarac nema pristup djevojci zato što nisu vjenčani, zato što je pod nečijom zaštitom ili zato što je udana za nekog drugog“.

Zato se magijom razbijaju ljubavni trokuti ili se „omađija“ željena osoba.

Zanimljivo, znanstvenici kao misteriju navode i sam dolazak papirusa u njihove ruke.

Naime, ne postoje dokumenti o donaciji ili otkupu priručnika na Sveučlišta. Samim tim, nije jasno kako se našao u arhivi. Smatra se da je dospio u Australiju do 1985. godine, kao zaseban papirus ili dio nekog većeg zapisa, poput recimo „Priručnika za ritualne moći“.

Kako sporazum UNESCO-a o antikvitetima zabranjuje skladištenje svih artefakata koji su nakon 1972. napustili zemlju porijekla, znanstvenicima trenutno odgovara situacija u kojoj nije poznat datum prijema. U suprotnom bi isti bio dodjeljen Ministarstvu antikviteta Egipta, pa bi ekspertiza bila značajno otežana.

Bilo kako bilo, ovo je jedan od najznačajnijih fragmenata ritualne i ljubavne magije iz navedenog razdoblja, koji vjerno pokazuje kako se gnostička i staroegipatska magija razvijala i spajala sa novonastalom tradicijom kršćanstva.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “pravokutnik CC” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(sputniknews.com)

U ovoj minilisti vidjet ćemo otprilike kako stvari stoje među pet vodećih kontroverza globalne mistike, okultizma i magije. Ovo je inače prilagođeni dio poglavlja iz moje prve knjige ‘Svjetske misterije i tajne’ (2007.).

5. ŠAMANIZAM

Najkraća definicija šamanizma je kontakt s drugim razinama stvarnosti, poznatijim kao ‘svijet duhova’, preko posrednika šamana. Termin šaman dolazi iz turskog jezika i znači praktičar, te je danas pojam za sve praktičare komunikacije s duhovima. Njegova najpoznatija zadaća je iscjeljivanje pomoću duhova životinja, biljaka, predaka, a u najokultnijim i najtajnijim ritualima preko duhova vanzemaljaca.

Tu su i radi tradicije i drevne povijesti, vodstva pri ritualnom žrtvovanju, podizanja iz mrtvih, angažmana za zaštitu prirode itd. Ukoliko Vi poželite postići komunikaciju s duhovnim svijetom potreban je ulazak u druga stanja svijesti. Vrijedi napomenuti da se u stanje transa može doći i na druge načine, ne isključivo pomoću psihodeličnih droga i napitaka.

Tu je tako recimo poseban ples, bubnjanje, glazba, post, itd. Povijest razvoja šamanizma je također interesantna. Podrijetlo je nepoznato, ali se ipak zna da korijeni sežu najmanje 12.000 godina u prošlost. Ono što zapanjuje je brzina kojom se šamanizam rasprostranio diljem planete kao i brojnost i jačina sukoba vodećih svjetskih religija sa šamanima. Sve te religije su nastale pod velikim utjecajem ove drevne prakse, a unatoč tome gorljivo provode progone, spaljivanje pismene i onemogućavanje usmene predaje, lov na vještice, a u modernije doba i cenzuru informacija, uništavanje prirodnih bogatstava i svega ostalog vezanog uz djelovanje šamanizma.

Ovakva kultura je danas najzastupljenija u Americi, no ima je i diljem svijeta, primjerice u Africi, Sibiru, Oceaniji itd. Sibir je i nekakvo polazište svih istraživanja, poput Haitija za vodou. Šteta je što se tijekom prošlog stoljeća gotovo u potpunosti izgubio trag svjetski poznatih tamošnjih plemenskih šamana. U Europi eksperti za ovu kulturu najčešće dolaze iz turskih, bugarskih i mađarskih plemena. Azija je popunjena sa korejskom, tibetanskom i mongolskom praksom koje su trenutno najznačajnije.

Eskimi i Inuiti i sada žive u skladu s drevnim vjerovanjima. Ipak, glavni adut suvremenog šamanizma su američki Indijanci. Sjevernoamerički Indijanci su iznimno brojni i kroz popularnu kulturu najpoznatiji šamani. Ostatak Amerike je današnji autoritet na području vizija. Curanderosi i Ayahuascerosi iz Amazone ulaze u druga stanja svijesti pomoću napitka Ayahuasce kojeg su naslijedili direktno od duhova.

4. WICCA

Wicca je u suštini neopoganska prirodna religija koju je definirao Gerald Gardner 1954. godine. Glavne karakteristike Wicce su obožavanje Božice i Rogatog Boga koji su dio nekakvog panteona uz prakticiranje magije, morala i proslava osam sezonskih blagdana.

Gardner je napisao knjige ‘Vještičarenje danas’ (1954.) i ‘Značenje vještičarenja’ (1959.). U njima je udario temelje ove religije koje je navodno doznao prilikom inicijacije u jedan vještičji red u Južnoj Engleskoj. Stručnjaci pravim uzorom smatraju Crowleya, te pisce Kiplinga i Frazera. Kao i kod svih drugih religija upitno je postojanje prvotnog čina zbog koje je dogma nastala što teoretičari zavjere dovode u kontekst sa manipulacijom naivnih ljudi.

Ovdje nije sporno Gardnerovo postojanje već njegov kontakt s vješticama. Britanska Wicca je imala mnoge podružnice i frakcije, a prava popularnost je zabilježena tek dolaskom u SAD. Tako je 1990. zabilježen broj od 8.000 Amerikanaca Wiccana, a 2001. ih ima čak 134.000 što dovoljno govori o strjelovitom usponu ove religije. Rogati Bog je personifikacija Pana, Cernunnosa, Athoa, Karnayne, kao i brojnih drugih simbola. Božicu pak vidimo kao djevu, majku i staricu. Ipak, oni nisu ništa naspram ‘Velikog Pokretača’ koji se zove Dryghten te je njegova priroda nepoznata.

Ostali vjerski aspekti su recimo i reinkarnacija. Pošto je neslužbena parola Wiccana ‘Jednom vještica, uvijek vještica’ tako je tu i vjerovanje da su današnji Wiccani reinkarnacija srednjovjekovnih vještica. Komunikacija s mrtvima se uspostavlja preko Ouija ploče, no postoji i frakcija koja to ne dopušta.

Ceremonijalna magija je opisana kao znanost kontrole tajnih prirodnih sila. Magiju primjenjuju, po vlastitim navodima, isključivo za iscjeljivanje, plodnost i slične korisne stvari, te zabranjuju crnu magiju (po njima Zlu magiju jer crna boja nema veze sa zlim, op.a.). Poznat je i tzv. kodeks časti kod Wiccana koji je sadržan unutar 161. Wiccanskog Zakona.

Ostale religijske knjige su ponajviše one Gardnerove i Crowleyeve. Wiccani vjeruju u pet elemenata, dijelova materije (Zrak, Vatra, Voda, Zemlja i Eter ili Duša). Rituali se održavaju na osam glavnih prirodnih svetkovina tijekom godine, te se upotrebljavaju razni okultni predmeti i simboli. Svatko tko želi pristupiti u ovu religiju mora proći ritual inicijacije i napredovati kroz tri stupnja preko takvih inicijacija što je zajedničko većini religija. Brak Wiccana traje dok traje i ljubav, te dijete rođeno u takvoj ljubavi prolazi kroz Wiccanenje što je slično poput krštenja.

Današnja Wicca promiče neke drevne vrijednosti vezane uz svetkovanje prirode te nemaju nikakve veze s urocima i vradžbinama. Mnogi Wiccani vjeruju u druge dogme i religije, a meni je zanimljiv veliki rast neopoganskih religija što definitivno navodi na nešto.

3. THELEMA

Thelema je religijski i filozofski sustav koji je baziran na misli: ‘Čini što želiš, to je sav zakon… Ljubav je zakon, ljubav pod voljom’ (Aleister Crowley, ‘Knjiga Zakona’). Thelema na koinskom grčkom znači upravo volja. Religiju je razvio sam Crowley nakon susreta s bićem Aiwassom 1904. godine.

Ono što je sporno je taj poznati izraz ‘Čini što želiš, to je sav zakon’ jer ga tumači smatraju vrhuncem težnji vlastitog ega. Crowley to nije tako zamislio već je vjerovao da sve upućuje ka dosegu jedne prave volje, odnosno, sudbine. Povijest Theleme po nekima počinje još u Bibliji, no pravi izvor je ipak knjiga ‘Hypnerotomachia Poliphili’ koju je napisao dominikanski redovnik Francesco Colonna. U njegovoj knjizi postoji dioba između Logistice (razuma) i Thelemie (volje).

Na kraju pobjeđuje Thelemia. Uzor Crowleyu je bio François Rabelais, franjevac i benediktinac iz 16. stoljeća. On je u svojim knjigama govorio o Kapeli Thélème gdje su se stanovnici vodili isključivo zakonom ‘Čini što želiš’. Tako je udario temelje za gotovo sve kasnije teorije koje je Crowley po svojim riječima upotpunio u već spomenutoj ‘Knjizi Zakona’.

Sljedeći teoretičar je bio Sir Francis Dashwood i njegova grupacija ‘Redovnici iz Medmenhama’ poznatija pod imenom ‘Klub Vatrenoga Ognja’. Njihovo djelovanje je nepoznato, zna se samo da su Rabelaisova djela bila predmet čitanja. Grupacija je navodno prakticirala masoneriju (u članstvu velik broj društvenih uglednika) uz tajne katoličke rituale.

I sada dolazimo do pravog začetnika Theleme, Aleistera Crowleya. ‘Liber AL vel vegis’ iliti ‘Knjiga Zakona’ prva je knjiga o materiji. Napisao ju je u Kairu pod utjecajem bića zvanog Aiwass koji mu je bio anđeo čuvar. Svaka osoba tako ima Pravu Volju koju treba razlikovati od ega. Takva Volja se može okarakterizirati kao životna svrha ili cilj.

Svaki Telemist želi izdvojiti svoje prave težnje iz podsvijesti kako god one nevjerojatne bile, te je zbog toga potrebno stupiti u kontakt s bićem, anđelom, koje nam je dodijeljeno pri rođenju. Božanstva dolaze iz egipatske mitologije, a Nuit je najviša božica.

Ona je noćno nebo i Velika Majka. Ostala bitna božanstva su Hadit, bog manifestacije i vremena, Ra-Hoor-Khuit, bog Sunce, Hoor-Paar-Kraat, bog tišine i unutrašnje snage, Babalon, božica užitka poznata kao Djevica Kurva i Therion kojeg Babalon jaše, životinja unutar čovjeka. U ritualu se prakticira joga, invokacija i istjerivanje, priziv anđela čuvara, obožavanje Sunca i razne forme mise. Sve je potrebno radi shvaćanja Prave Volje. Danas postoje brojne organizacije koje štuju Thelemu poput O.T.O.-a, A∴A∴. Crkve Svih Svjetova, Bratstva Saturna itd…

2. VOODOO

Vodou ili, amerikanizirano, Voodoo, je religija koja potječe s Haitija i nekakva vrsta fuzije između raznih vjerovanja ljudi iz Zapadne Afrike (Gana i Benin) i katoličkih svjetonazora tijekom ropstva. Ključni bog ove religije je Bondyè (poveznica s Jahveom) koji se ne miješa u svijet ljudi, te je nedokučiv i njemu se ne moli jer po vjerovanju ne uslišuje molitve. Iz tog razloga se štuju niža bića, Loa (poveznica s precima i svecima).

Među utjecajnijim Loa bićima poznajemo Papa Legbu, čuvara križanja, Erzulie Fredu kao duha ljubavi, Simbi, duha kiše i magova itd. Podjela Loa je dvadeset i jedna nacija, te prezimena i svako pojedino biće ima svog similara kod katoličkih svetaca. Hijerarhija crkve kao takve ne postoji osim na najnižim nivoima pa tako nemaju niti središnju figuru poput pape.

Ritual je interesantan jer je spoj raznih drugih rituala. Prije početka je potrebna najmanje jednodnevna priprema uz postavljanje oltara, razno spravljanje peradi itd. Početak ceremonije je označen pjevanjem uz bubnjeve što doziva razna bića i duhove. Ta dozvana bića zaposjedaju tijela sudionika te komuniciraju sa ostalima kroz njih. Zanimljivo je to što na kraju korist od cijelog događaja ima isključivo obitelj sudionika u kojima su se nalazila takva bića. Sam ritual zna biti u potpunosti ozbiljan kao i nešto neozbiljniji, ovisno o izvođačima.

Izvođači rituala nisu inicirani jer vlada vjerovanje da za priziv duha ne moraš biti službeno ili magijski odobren. Ipak, postoje osobe koje se brinu o postojanosti ceremonije i ponašanju sudionika. Ono što nas također zanima je tamna strana vodoua.

Popularna kultura pri tome ističe zombije, voodoo lutke i slične ostale dodatke. Zombije kreira takozvani bokor – crni mag, i to se isključivo prakticira na Haitiju. Slična stvar je i s voodoo lutkama. Podrijetlo im je Afrika, a kako su ljudi došli do zabijanja igala nije poznato. Taj fenomen više vežemo sa hoodoom (forma vodoua koju najčešće rabe Afroamerikanci i Latinosi te je gotovo u potpunosti nastala pod utjecajem kršćanstva i možemo je danas pronaći u New Orleansu, SAD) iako ga, zbog turizma, prikazuju i Haićani. Simbolika lutki u vodou religiji nije uništavanje tuđih života već komunikacija s duhovima.

Dakle, ako izvučemo zaključak, postoji velika obmana o vodouu jer se miješa s hoodoom, odnosno magijskim ritualima. Hoodoo je niz magija koje se koriste za sve aspekte života, a glavni cilj im je približiti čovjeku paranormalno i pomoći mu pri korištenju takvih sposobnosti. Prvi veliki čarobnjak je tako Mojsije kojem se najčešće upućuju i molitve. Biblija je neka vrsta talismana, a tu su i već spomenute lutke kojima možete činiti i dobro i zlo. Kada to sada gledamo, možda je i naziv ovog odlomka trebao biti Hoodoo.

1. KABALA

Kabbalah ili Kabala je disciplina i škola misli iz mističnog judaizma koja pokušava objasniti poveznicu između svemogućeg kreatora i njegove kreacije. Dakle, proučavanje ovih učenja će nas približiti odgovorima na neka od pitanja u vezi prirode cijelog svemira. Kabbalah na hebrejskom znači primanje, a kroz nju primamo razna učenja.

Ono što izučavamo su Tora, skupina tekstova Heichalot, te ‘Sefer Yetzirah’, najstarija poznata knjiga o židovskoj ezoteriji. Tu su i Zohar iz 13. st. koji je mnogima polaznica u izučavanju, te Safed iz 16. st. itd. Ranija učenja su naravno bila prenošena usmenom predajom, a najplodnija vremena Kabale u kojima ju je veći dio tadašnjeg svijeta (oko milijun ljudi) prakticirao odvijala su se oko tisućite godine prije Krista kada je njezino izučavanje bilo otvorenog tipa.

Srž znanja svijeta po Kabali je spoznaja da je Bog stvoritelj svega. On je u svojoj kreaciji bio vođen kroz deset Sephirota, odnosno, deset nivoa kreacije. To su Keter (volja), Chochmah (mudrost), Binah (razumijevanje), Chesed (milost), Gevurah (predostrožnost), Tiferet (harmonija), Netzach (pobjeda), Hod (slava), Yesod (snaga, temelji) i Malkuth (kraljevstvo).

Također su poznata i tri dijela ljudske duše. Prvi je niža duša, Nefresh, životinjski dio uz koji su povezani nagoni i žudnje. Drugi je srednja duša, Ruach, duh uz koji su vezane moralne vrijednosti i spoznaja dobra i zla. Viša duša, Neshamah, je tzv. super-duša koja dijeli čovjeka i ostale oblike života te uz nju ide intelekt. Ono što je interesantno je poučavanje rabina da svako slovo, broj i simbol unutar židovskog dijela Biblije sadrži višestruko kodirano značenje. Danas je Kabala opet došla do otvorenosti prema svijetu (Aleister Crowley) i popularnosti za koju može zahvaliti poznatim osobama koje je prakticiraju.
 
(nexsus-svjetlost.com,blog.vecernji.hr/uredio:nsp)

Samo nekolicina ljudi ima spoznaju da je najokrutnija osoba u povijesti Velike Britanije zapravo u krvnoj vezi sa najpoznatijim bivšim američkim predsjednikom

U vrijeme kada je Alister Crowley bio vođa okultnog društva Ordo Templi orijentise (OTO) u Parizu, bilo je poznato da je uživao u seksualnim ritualima s Paulinom Pierce, majkom Barbare Pierce (Bush), koja se udala za bivšeg američkog predsjednika George W. Busha.

“Velika Zvijer 666″ – sramotni praktičar “Seksualne magije” čiji je moto bio “čini što ti volja” – postao je poznat kod puno značajnih ljudi, uključujući i baku s majčine strane Georgea W. Busha, piše yournewswire.com.

“Znati”, u ovom slučaju, može se uzeti u biblijskom smislu. Dokazi upućuju na uznemirujuću mogućnost da je on pravi otac Barbare Bush, bivše prve dame i majke Georgea W. Busha.

Priča se može činiti teškom za vjerovati u početku, dok se uđete više u društvene međusobne odnose koji vežu zajedno ove nevjerojatne stran. Naime, moramo se usredotočiti na fascinantnu ženu po imenu Pauline Pierce, rođena Pauline Robinson – čiji je treće dijete dobilo ime Barbara.

Aleister Crowley je bio toliko zao da ga je Mussolini izbacio iz Italije kada je jedan mladić o kojem se on brinuo izvršio samoubojstvo na prilično jeziv način.

Crowley je završio u Parizu, gdje je za njega brinuo čovjek po imenu Frank Harris, zajedno sa svojom tadašnjom partnericom Nellie O’Hare. O’Hare je imala prijateljicu, Paulinu Pierce, majku dvoje djece iz SAD koja je bila boem. O’Hare, Pierce, Frank Harris i Aleister Crowley su živjeli u istoj kući u Parizu u isto vrijeme.

Dok su oni živjeli zajedno, Crowley je radio na još većem zlu, provodeći rituale iz oblasti okultnog, nakon čega je osnovao društvo Ordo Templi Orientis (OTO). Kako bi dostigao red “Ipsissimus”, Crowley je morao izvršiti vrlo specifičan magijski ritual poznat kao “Vrhovna muka”.

Trebalo se, uz pomoć drugih osoba, seksualno izmoriti do te mjere da utone u stanje budnog spavanja, nakon čega je trebala završiti ceremoniju kratkim seksualnim odnosom. Špekuliralo se da su Harris, O’Hare i Pauline Pierce također sudjelovali u ovoj ceremoniji.

Harrisu nije seks bio strani pojam, pa je pisao mnogo o svojim različitim seksualnim iskustvima i veći dio njegovih pisanih radova se odnosio na njegov aktivni seksualni život, što je predstavljalo trend pisaca u Europi u razdoblju između ratova.

Zapravo, baš tada je Crowley uspio “trljati laktove” s članovima literarne avangarde tog vremena, među kojima su bili Henry Miller, Ernest Hemingway i drugi. U svakom slučaju, ovakvo mjesto nije bilo pogodno za udatu majku s dvoje djece da provede praznike, čak i ako nije sudjelovala u magijskim Sotonističkim ritualima.

Paulina Pierce se vratila u SAD u listopadu 1924. godine, rodivši osam mjeseci kasnije u lipnju 1925. godine Barbaru Pierce, koja se udala za mladog političara, skorijeg direktora u CIA-i, bivšeg predsjednika Amerike, George Herbert Walker Busha.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 

 
(preveo:mag.Alfred Bošković/uredio:nsp)

“Alternativna medicina je sranje”: Da to dokaže, popila je 50 homeopatskih tableta za spavanje

“Kemičarka” i blogerica Yvette d’Entremont, poznatija kao “SciBabe”, otkrila je da ju je na raskrinkavanje mitova koji prolaze pod znanost potaknulo njeno zdravstveno stanje. Sebe opisuje kao znanstvenika s kojim ćete otići na cugu.

“Ako možemo potaknuti ljude na upoznavanje znanosti tako što ih nasmijavamo, zainteresirat ćemo ljude za znanost, a to je prekrasno”, rekla je za ABC.

U svom najpoznatijem eksperimentu progutala je sav sadržaj bočice homeopatskih tableta za spavanje, ukupno njih 50, kako bi dokazala da nemaju apsolutno nikakvog efekta.

“Slatke su, to je zbilja lijepo”, rekla je nakon toga gledateljima.

Svoju svrhu tablete nisu ispunile, pa je Yvette još dugo bila budna.

“Mislim da je takva demonstracija jako snažna, jer ljudi vide da te tablete nemaju nikakvog učinka, to je samo šećer. Nema tu nikakve magije, a sva teorija je lažna, jer one ne rade baš ništa”, istaknula je.

Alternativna medicina joj je najdraže područje za razotkrivanje, zajedno sa sve popularnijim pokretom protiv cijepljenja, kampanja protiv genetski modificirane hrane i ekipe koja promiče lažne lijekove za rak.

“To su mi najdraža područja jer su jako opasna i dovode ljude u zabludu. Možete se ne slagati sa mnom, ali vaše tvrdnje mora podupirati znanost. S vremena na vrijeme netko dokaže da sam ja u krivu, a meni je zbog toga drago, jer svaki put naučim nešto novo”, istaknula je.

Yvette je diplomirala kemiju i magistrirala forenziku, specijalizirajući se u biološkoj kriminalistici i toksikologiji. Na razotkrivanje mitova o medicini odlučila se zbog svojih zdravstvenih problema.

“Od 7. ožujka 2010. godine patim od glavobolja, koje nikad nisu u potpunosti prestale. Posljednjih osam mjeseci pijem lijekove koji ih uspijevaju kontrolirati, no osam mjeseci prije toga moj je život bio pakao. Počela sam jesti organsku hranu, a sve što sam postigla jest to što sam potrošila više novca na hranu, a moje glavobolje su ostale. Trenutno pijem lijekove protiv napadaja i upala i čini se da od njih nemam glavobolje. Redovito posjećujem liječnika, nalazi su mi u redu i sad sam zdrava. Sve zahvaljujući medicini”, istaknula je.

Ne odbacuje u potpunosti tvrdnje nekih da su im homeopatija i alternativna medicina pomogle, no tvrdi da to nije utemeljeno na dokazima.

“To su anegdote. Postoji ta stvar koju zovemo placebo efekt, nju smo mjerili i uvjerili se da postoji. Znamo da ljudi koji misle da će im nešto pomoći potiču placebo efekt. Ako netko želi taj placebo efekt jer zna da mu nešto pomaže samo zbog njega, ja mu ne mogu pomoći”, rekla je.

Za uspjeh takvih lijekova ne krivi ljude koji ih kupuje, nego one koji ih guraju na tržište.

“Ljudi koji kupuju sranja nisu glupi ni naivni. Oni imaju krive informacije, zato mislim da je važno kad otkrivam razna sranja ne upirati prstom u ljude koji su povjerovali da će im to pomoći”, zaključila je Yvette sa cigaretom u ustima i čašom vina.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 

 
(index.hr,youtube/uredio:nsp)

Ako ste se pitali tko ili što je David Icke ali vas je nešto zaustavljalo da donesete konačan sud, možda vam pomogne citat iz njegove knjige Najveća tajna:

‘Kršćanska crkva je farsa utemeljena na izmišljotini?! Ukoliko nekome treba potvrda da nekolicina može s lakoćom nadzirati mnoštva ne treba tražiti daleko; dovoljno je da pogleda milijarde ljudi koji su štovali bajke što su ih proteklih 2000 godina propagirali ljudi u mantijama.

Pritom, ono što vrijedi za kršćanstvo vrijedi i za ostale: judaizam, islam, hinduizam i sve ostale. Te religije stvorila je ista sila s istom svrhom te, utoliko, mitovi o bogovima spasiteljima širom svijeta imaju istu strategiju:

1) rođeni ste s istočnim grijehom i stoga ste bezvrijedno biće od dana kada ste došli na ovaj svijet

2) spasiti se možete jedino ako vjerujete u Spasitelja, a to znači da morate raditi sve što vam svećenstvo kaže

3) ako to ne činite, bit ćete osuđeni na vječni oganj u paklu

Koliko li je samo krivnje i straha to izazvalo tijekom tisuća godina. Čuo sam majke rimokatolkinje koje su se nakon smrti svoje dojenčadi sa strepnjom pitale što će se dogoditi s njihovom djecom. Bebe nisu mogle vjerovati u Isusa jer su bile stare svega nekoliko dana, hoće li, dakle, ići u raj ili u pakao?

Taj kršćanski Bog je pomalo bezveznjak, zar ne? No dakako, to nije točno. Sve je fikcija, izmišljotina gmazovskih inicijata Babilonskog bratstva čija je svrha kontrola umova širokih masa. Pišući ovaj dio knjige, istraživao sam podrijetlo Evanđelja i posegao za jednom knjigom na svojoj polici.

Kada sam je izvukao, za njom je ispala druga, manja knjiga. Iako se nisam mogao sjetiti da sam je ranije vidio, odmah me privukao njezin naslov: Pravo podrijetlo Novog zavjeta, Abelarda Reuchlina, prvo izdanje objavljeno je u SAD-u 1979. godine. Knjiga govori o jednom povlaštenom krugu, najeksluzivnijem klubu u povijesti koji poznaje Veliku tajnu.

Krug obuhvaća vjerske, političke i književne vođe koji znaju istinu o Isusu, no ne žele da ju itko drugi sazna. Ono što me zapanjilo je da je autor knjige došao do istih zaključaka kao ja. Evanđelja su izmišljotina smišljena s ciljem da proizvedu novu religiju utamničenja.

Obitelj Pizon stvorila je priču i likove; priču su vezali za određeno vrijeme i mjesto u povijesti i onda je povezali s nekim perifernim stvarnim osobama, kao što su Herod, Gamalijel, rimski prokuratori i tako dalje. No, Isus i svi neposredno povezani s njim su stvoreni likovi. Pizoni su bili loza potekla od državnika, konzula, pjesnika i povjesničara, a takvi ljudi bi svakako bili inicijati mreže tajnih društava Rimskog carstva, jedne od glavnih odskočnih dasaka za gmazovske punokrvne i mješance sve do danas.’

Sve rečeno su besmislice a da sam se odlučio dodati još pokoji dio, zaboravili bi od kuda smo uopće krenuli, koliko je tu nabacanih teorija, imena i činjenica koja Icke dovodi u vezu. I sad, tko ili što je David Icke? Prorok, luđak, gmaz…?

Važno svjetlo na ova pitanja baca i činjenica da svoje ‘prorokovanje’ duguje jednoj knjizi o magiji koja mu je, prema njegovom svjedočenju, pala na glavu dok je sav prazan tražio putokaz za život. Ni manje ni više već knjiga o magiji? Da, pročitao ju je, potražio autoricu koja ga je savjetovala a nakon toga su mu se u hotelskoj sobi obratili, kako kaže, vanzemaljci. Nakon toga ‘sve je krenulo’, ‘otkrivenja’, knjige, putovanja, novac, slava…

Iako je to mnogima sakriveno i da li je u pitanju sotonska prijevara, i da li je David Icke sluga sotone koji se više bavi rušenjem kršćanske vjere a manje raskrinkavanjem svjetskih urota kojima je cilj globalno porobljavanje čovječanstva?

Treba li ga unatoč tome čitati? Odgovor je jednostavan, samo ako imate jasno vodstvo Duha Svetoga, isključivo radi raskrinkavanja. Inače može biti vrlo štetno. Jedna katolkinja koju poznajem čitala je neke njegove knjige i iskreno mi priznala da tu ima ‘zanimljivih stvari’.

No, ubrzo nakon toga imala je ozbiljnih problema s očima i vidom što ne treba čuditi jer je u pozadini tih tekstova magija kojom su dozvane demonske sile – gmazovi kojima je Icke toliko fasciniran i ispunjen da ne može a da ih ne vidi svugdje oko sebe. Kandidat za egzorcizam? Ili duševnu bolnicu? Najvjerojatnije, oboje.

Pitanje je… vjerujete li David Ickeu ili Katoličkoj crkvi…?

KNJIGU “Najveća Tajna” – David Icke, možete skinuti OVDJE
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 

 
(vestinet,dnevno,youtube.com/uredio: nsp)

Nacionalizam ne treba brkati s patriotizmom. Obje riječi se koriste na tako neodređen način da je bilo koja definicija podložna osporavanju, ali čovjek mora napraviti razliku među njima, pošto su u pitanju dvije različite, pa čak i oprečne ideje.

Pod “nacionalizmom” prije svega podrazumijevam naviku po kojoj pretpostavljamo da se ljudska bića daju klasificirati poput insekata, i da se cijeli blokovi od nekoliko milijuna ili desetaka milijuna ljudi mogu sa sigurnošću označavati kao “dobri” ili “loši”. [1] Zatim – a to je puno važnije – podrazumjevam naviku da se identificiramo s pojedinom nacijom ili kojom drugom strukturom, da je stavljamo s onu stranu dobra i zla i ne prihvaćamo nikakvu drugu zadaću do unaprijeđivanja njenih interesa.

Byron na jednom mjestu koristi francusku riječ “longueur”, i usput napominje da iako u Engleskoj, igrom slučaja, nemamo riječ za to, te stvari imamo u znatnim količinama. Isto tako imamo jednu mentalnu naviku koja je sada tako široko rasprostranjena da utječe na naša razmišljanja o svim temama, ali joj još uvjek nismo dali ime. Kao najbliži postojeći ekvivalent odabrao sam riječ “nacionalizam”, ali vidjet ćemo uskoro da je ne koristim u uobičajenom smislu, ako ni zbog čega drugog, onda zato što se emocija o kojoj govorim ne veže uvijek za ono što se naziva nacijom – to jest za pojedinu rasu ili geografsko područje. Ona se može vezati za neku crkvu ili stalež, ili može funkcionirati u čisto negativnom smislu, biti uperena protiv ovog ili onog, bez potrebe za bilo kakavim pozitivnim objektom lojalnosti.

Nacionalizam ne treba brkati s patriotizmom. Obje riječi se koriste na tako neodređen način da je bilo koja definicija podložna osporavanju, ali čovjek mora napraviti razliku među njima, pošto su u pitanju dvije različite, pa čak i oprečne ideje.

Pod “patriotizmom” podrazumijevam privrženost određenom mjestu i određenom načinu života za koje neko vjeruje da su najbolji na svijetu, ali nema želju da ih nameće drugim ljudima. Patriotizam je po svojoj naravi defanzivan, kako u vojnom, tako i u kulturnom smislu. S druge strane, nacionalizam je neodvojiv od želje za moći. Trajni cilj svakog nacionaliste je da omogući više moći i više prestiža, ne za sebe već za naciju ili kakvu drugu strukturu u kojoj je odlučio utopiti svoj individualitet.

Sve je ovo očito dok se odnosi na prepoznatljive i ozloglašene nacionalističke pokrete u Njemačkoj, Japanu i drugim zemljama. Kad se suočimo sa fenomenom poput nacizma, kojeg možemo promatrati izvana, gotovo svi ćemo o njemu reći iste stvari. Ali ovdje moram ponoviti ono što sam već iznio, tj.. da riječ “nacionalizam” koristim samo zato što nemam nikakvu bolju. Nacionalizam, u proširenom smislu u kojem koristim tu riječ, obuhvaća pokrete i tendencije poput komunizma, političkog katolicizma, cionizma, antisemitizma, trockizma i pacifizma.

On ne znači nužno lojalnost nekoj vladi ili zemlji, a još manje svojoj vlastitoj zemlji, i čak nije niti neophodno da strukture kojima se on bavi zapravo postoje. Da navedemo par očiglednih primjera: židovska zajednica, islamski svijet, kršćanski svijet, proleterijat, te bijela rasa su predmeti strastvenih nacionalističkih osjećaja, ali u njihovo postojanje se može ozbiljno sumnjati, i ne postoji definicija za bilo koji od tih pojmova koja bi bila općeprihvaćena.

Također, vrijedi još jednom istaknuti da nacionalistički osjećaji mogu biti čisto negativni. Postoje, na primjer, trockisti koji su jednostavno postali neprijatelji SSSR-a, a da nisu razvili korenspondirajuću lojalnost nekoj drugoj strukturi. Kad čovjek shvati implikacije ovoga, narav onoga što podrazumijevam pod nacionalizmom postaje u dobroj mjeri jasnija.

Nacionalist je onaj koji razmišlja isključivo ili uglavnom u okvirima kompetitivnog prestiža. On može biti pozitivni ili negativni nacionalist – to jest, može koristiti svoju mentalnu energiju da hvali ili blati – ali u svakom slučaju njegove misli uvijek skrenu na pobjede, poraze, trijumfe i poniženja. On povijest, a naročito modernu povijest, vidi kao beskrajni niz uspona i padova velikih struktura moći, i sve što se dogodi, njemu se čini kao dokaz da je njegova stranica na višem stupnju, a omraženi rival na nižem. I konačno, bitno je da se nacionalizam ne brka s pukim obožavanjem uspjeha.

Nacionalist se ne rukovodi načelom pukog pristajanja uz jaču stranu. Naprotiv, tek nakon što je odabrao svoju stranu on sebe uvjerava da je ona najjača, i u stanju je da se drži tog svog uvjerenja čak i kad su činjenice u ogromnoj mjeri protiv njega. Nacionalizam je glad za moći pomiješana sa samozavaravanjem. Svaki nacionalist zna biti flagrantno neiskren, ali on je također – budući svjestan da služi nečemu većem od njega samog – nepokolebljivo siguran da je u pravu.

Sad kad sam dao ovu opširnu definiciju, mislim da ćemo se složiti da je mentalna navika o kojoj govorim široko rasprostranjena među engleskom inteligencijom, i da je rasprostranjenija u tim krugovima nego u širokim narodnim masama. Određene teme su postale do te mjere okružene pitanjima prestiža da je onima kojima je jako stalo do aktualne politike postalo gotovo nemoguće pristupiti im na istinski racionalan način.

Od stotina primjera koje bismo mogli odabrati, uzmimo ovaj: koja je od velikih zemalja saveznica najviše doprinijela porazu Njemačke – SSSR, Britanija ili SAD? Teoretski trebalo bi biti moguće dati promišljen, pa možda čak i defanzivan odgovor na to pitanje. Međutim, u praksi se ne mogu izvršiti neophodne kalkulacije, zato što bi svatko tko je sklon razbijanju glave oko jednog takvog pitanja o njemu neizbježno razmišljao u okvirima kompetitivnog prestiža.

On bi dakle počeo tako što bi odlučio u korist Rusije, Britanije ili Amerike, ovisno o slučaju, i tek nakon toga bi počeo tragati za argumentima koji potkrepljuju njegovu tvrdnju. Zatim, tu su cijeli nizovi srodnih pitanja na koja se odgovor može dobiti samo od nekog tko je potpuno indiferentan prema cijeloj stvari, i čije je mišljenje ionako vjerovatno bezvrijedno. Otud djelomice potječe nevjerovatan neuspjeh političkog i vojnog prognoziranja u naše vrijeme. Čudno je kad čovjek pomisli da od silnih “eksperata” i škola niko nije uspio predvidjeti tako predvidiv događaj kao što je rusko-njemački pakt iz 1939. [2] A kad je vijest o paktu pukla, data su najrazličitija moguća objašnjenja i napravljena predviđanja koja su gotovo istog trena falsificirana, pošto u gotovo svim slučajevima nisu bila zasnovana ni na kakvoj studiji vjerojatnoće, već na želji da se SSSR prikaže kao dobar ili loš, jak ili slab.

Politički ili vojni komentatori mogu, poput astrologa, preživjeti gotovo svaku pogrešku, zato što njihovi vjerni sljedbenici od njih ne traže procjenu činjenica, već stimulaciju nacionalističke lojalnosti. [3] Estetske prosudbe, naročito književne, su često iskvarene na isti način kao i one političke. Teško da bi jedan indijski nacionalist uživao čitajući Kiplinga, ili da bi jedan konzervativac uvidio vrijednost Mayakovskog, i čovjek je uvijek u iskušenju da tvrdi da svaka knjiga sa čijim se političkim tendencijama on ne slaže mora biti loša sa književnog aspekta. Ljudi izraženih nacionalističkih nazora često izvode tu smicalicu, a da nisu niti svjesni koliko je ona nečasna.

U Engleskoj je, ako se jednostavno uzme u obzir broj ljudi o kojima se radi, dominantni oblik nacionalizma vjerovatno staromodni britanski džingoizam. Sigurno je da je on još uvijek rasprostranjen, i to u većoj mjeri nego što bi većina promatrača vjerovala prije desetak godina. Međutim, ja se u ovom eseju bavim uglavnom reakcijama inteligencije, u čijim krugovima su džingoizam pa čak i patriotizam starog kova gotovo zamrli, mada se čini da sad oživljavaju među manjinom. Među inteligencijom, to ne treba ni reći, dominantan oblik nacionalizma je komunizam – koristim tu riječ u vrlo širokom smislu tako da obuhvaća ne samo članove Komunističke partije, već i njene simpatizere i općenito rusofile.

Komunist je, za potrebe ovog eseja, netko tko na SSSR gleda kao na svoju domovinu, i osjeća da mu je dužnost da pravda rusku politiku i unaprijeđuje ruske interese po svaku cijenu. Očito je da danas u Engleskoj takvih ljudi ima u izobilju, a njihov izravni i neizravni utjecaj je velik. Ali, također cvjetaju i mnogi drugi oblici nacionalizma, i čovjek će tu stvar najbolje sagledati tako što će uočiti sličnosti između različitih, pa čak i naizgled oprečnih idejnih tokova.

Prije deset ili dvadeset godina oblik nacionalizma koji je najbliže odgovarao današnjem komunizmu je bio politički katolicizam. Njegov najistaknutiji eskponent – doduše on je vjerovatno bio ekstreman, a ne tipičan slučaj – je bio GK Chesterton. Chersterton je bio pisac znatnog talenta, koji je odlučio zatomiti svoj senzibilitet i intelektualnu čestitost za račun rimokatoličke propagande. Njegovo cjelokupno stvaralaštvo tijekom zadnjih dvadesetak godina njegovog života je zapravo bilo beskrajno ponavljanje jedne te iste stvari, zbog svoje nategnute dovitljivosti priglupo i dosadno kao Velika je Diana Efezijanska. Svaka knjiga koju je napisao, svaki paragraf, svaka rečenica, svaki događaj u svakoj priči, svaki djelić dijaloga su morali nepogrešivo demonstrirati superiornost katolika nad protestantom ili poganom.

Ali, Chesterton se nije zadovoljio time da o toj superiornosti razmišlja kao o intelektualnoj ili duhovnoj: ona je morala biti prenesena u okvire nacionalnog prestiža i vojne moći, što je zahtijevalo ignorantsko idealiziranje latinskih zemalja, naročito Francuske. On nije dugo živio u Francuskoj, i njegova slika o njoj – slika zemlje katoličkih seljaka koji neprestano pjevaju Marseljezu uz čaše crvenog vina – je imala otprilike onoliko veze sa stvarnošću koliko i Chu Chin Chow [4] sa svakodnevnim životom u Bagdadu. Uz to je išlo ne samo enormno precijenjivanje francuske vojne moći (i prije 1914. i poslije 1918. on je inzistirao da je Francuska, sama po sebi, bila jača od Njemačke), već i budalasto i vulgarno glorificiranje samog procesa ratovanja. Pored Chestertonovih borbenih pjesama, kao što su Leopanto ili Balada o Sv. Barbari, Juriš Lake Brigade izgleda kao pacifistički napis: one su možda najkičastiji primjeri bombastičnosti koji se mogu naći u našem jeziku.

Interesantno je to što bi Chesterton, u slučaju da je romantično smeće koje je on obično pisao o Francuskoj i njenoj vojsci netko drugi napisao o Britaniji i njenoj vojsci, bio prvi koji bi ga izviždali. Na planu unutarnje politike on je bio “mali Englez”, istinski mrzitelj džingoizma i imperijalizma, i u skaldu sa svojim razmišljanjima, istinski prijatelj demokracije. Pa ipak, kad je gledao van, na međunarodno polje, znao je napustiti svoje principe, a da to nitko ni ne primijeti.

Tako ga njegovo gotovo mistično vjerovanje u vrline demokracije nije spriječilo da se divi Mussoliniju. Mussolini je uništio izabranu vlast i slobodu tiska, a Chesterton se za oboje grčevito borio kod kuće. Ali, Mussolini je bio Italijan i učinio je Italiju jakom, i to je izgladilo stvar. Isto tako Chesterton nikad nije rekao niti jednu riječ protiv imperijalizma i pokoravanja obojenih rasa kad su to činili Italijani ili Francuzi. Njegov dodir sa stvarnošću, njegov književni ukus, pa čak do određenog stupnja i njegov smisao za moralno su bivali iščašeni čim bi se uplela njegova nacionalistička lojalnost.

Očigledno je da postoje značajne sličnosti između političkog katolicizma, čiji primjer predstavlja Chesterton, i komunizma. Isto tako postoje sličnosti između oba ta pojma i, na primjer, škotskog nacionalizma, cionizma, antisemitizma i trockizma.

Karakteristike nacionalističke misli

Izjaviti da su svi oblici nacionalizma isti, čak i po svojoj mentalnoj atmosferi, bi predstavljalo pretjerano pojednostavljivanje, ali postoje određena pravila koja vrijede u svim slučajevima. Glavne karakteristike nacionalističke misli su slijedeće:

Opsesivnost

Niti jedan nacionalist gotovo nikad ne razmišlja, govori ili piše o bilo čemu drugom osim o superiornosti svoje vlastite strukture moći. Svakom nacionalistu je teško, ako ne i nemoguće, da sakrije svoju odanost. Najmanja negativna opaska na račun njegove strukture, ili svako implicitno veličanje neke rivalske organizacije ga ispunjava tjeskobom koju može ublažiti jedino oštrim uzvraćanjem.

Ako je odabrana struktura zapravo neka zemlja, kao na primjer Irska ili Indija, on će uglavnom tvrditi da je ona superiorna ne samo po svojoj vojnoj moći i političkim vrlinama, već i u umjetnosti, književnosti, sportu, strukturi jezika, fizičkoj ljepoti stanovnika, možda čak i po klimi, krajoliku i u kulinarstvu. Pokazat će veliku osjetljivost kad su u pitanju stvari kao što su pravilno postavljanje zastava, odnos veličina naslova i redoslijed kojim se zemlje spominju. [5]

Nomenklatura igra važnu ulogu u nacionalističkoj misli. Zemlje koje dobiju neovisnost ili prođu kroz nacionalističku revoluciju obično promijene ime, i vjerojatno je da svaka zemlja ili kakva druga struktura oko koje se vrte jaki osjećaji ima po nekoliko imena, od kojih svako ima drukčije implikacije. Dvije strane u španjolskom građanskom ratu su ukupno imale devet ili deset imena koja su izražavala različite stupnjeve ljubavi i mržnje. Neka od tih imena (npr. “Patrioti” za Francove pristaše, ili “Lojalisti” za pristaše vlade) su, iskreno rečeno, bila čudna, i te dvije suparničke frakcije se nisu mogle usuglasiti oko korištenja bilo kojeg od njih.

Svi nacionalisti smatraju širenje svog jezika nauštrb rivalskih jezika svojom dužnošću, a ta borba se među govornicima engleskog jezika javlja kao borba među dijalektima. Anglofobični Amerikanci neće koristiti kolokvijalne izraze ako znaju da su ovi britanskog porijekla, a sukob između latinizatora i germanizatora često u pozadini ima nacionalističke motive. Škotski nacionalisti inzistiraju na superiornosti ravničarskog škotskog, socijalisti, čiji nacionalizam preuzima oblik klasne mržnje, se upuštaju u tirade protiv bbc akcenta, pa čak i otvorene varijante glasa “a”. Primjeri su brojni. Nacionalistička misao se često doima kao da je neznatno obojena vjerovanjem u sugestivnu magiju – vjerovanjem koje se otkriva u široko rasprostranjenom običaju spaljivanja političkih neprijatelja u vidu slamnatih lutaka, ili u korištenju njihovih slika kao mete u streljanama.

Nestabilnost

Nacionalističkoj lojalnosti intenzitet s kojim se gaji ne smeta da bude prenosiva. Za početak, ona može biti, a često i jest, fiksirana na neku stranu zemlju, kako sam već istaknuo. Često se sazna da velike nacionalne vođe ili utemeljitelji nacionalističkih pokreta čak niti ne pripadaju zemlji koju slave. Ponekad su potpuni stranci, a češće dolaze iz perifernih područja u kojima je nacionalnost upitna. Primjeri su Staljin, Hitler, de Valera, Disraeli, Poincaré, Beaverbrook.

Pan-germanski pokret je dijelom bio tvorevina jednog Engleza, Houston Chamberlain-a. U zadnjih pedeset ili sto godina preneseni je nacionalizam bio uobičajena pojava među književnicima. U slučaju Lafcadio Hearn nacionalizam je bio prenesen na Japan, u slučaju Carlylea i mnogih njegovih suvremenika na Njemačku, a u današnje vrijeme obično se prenosi na Rusiju. Ali posebno je zanimljiva činjenica da je također moguće ponovno prenošenje. Neka zemlja, ili kakva druga struktura, koja je godinama bila obožavana može odjednom postati predmet gađenja, a neki drugi objekt pažnje gotovo istog trena može zauzeti njeno mjesto.

U prvoj verziji pregleda povijesti HG Welsa i ostalih koji su pisali u to vrijeme, vidi se kako su Sjedinjene države bile na sva usta veličan kao što danas komunisti veličaju Rusiju: ​​međutim, kroz nekoliko godina to nekritičko divljenje se pretvorilo u netrpeljivost. Zadrti komunist koji se u roku od nekoliko tjedana pretvara u jednako zadrtog trockista je uobičajen prizor. Fašistički pokreti u Europi su u velikoj mjeri članstvo regrutirali iz redova komunista, a lako je moguće da se u nekoliko narednih godina desi obrnut proces. Ono što kod nacionalista ostaje konstanta jest njegovo stanje uma: objekt njegovih osjećaja je promjenjiv, i može biti imaginaran.

Ali za intelektualca, prijenos ima jednu važnu funkciju koju sam nakratko spomenuo u vezi sa Chestertona. Ono mu omogućuje da bude još veći nacionalist – vulgarniji, blesaviji, zlonamjerniji, nečasniji – nego što bi ikad mogao biti u ime svoje domovine, ili kakve druge strukture o kojoj nešto doista zna. Kada vidi da servilno ili nadmeno smeće koje o Staljinu, Crvenoj armiji i sl.. pišu prilično inteligentni i razumni ljudi, čovjek shvati da je tu moralo doći do nekog iščašenja.

U društvima poput našeg neobično je za nekog koga se može opisati kao intelektualca da osjeća duboku privrženost svojoj vlastitoj zemlji. Javno mnijenje – to jest onaj dio javnog mnijenja kojeg je on kao intelektualac svjestan – mu to neće dozvoliti. Većina ljudi koji ga okružuju su skeptični i razočarani, i on će možda zauzeti isti takav stav, iz sklonosti ka oponašanju ili iz čistog kukavičluka: u tom slučaju on napušta oblik nacionalizma koji mu je najbliži, a da se nimalo nije približio istinskom internacionalističkom nazoru. On i dalje osjeća potrebu za domovinom, i normalno je da će je potražiti negdje u inozemstvu. Kad je nađe može se nesputano valjati u upravo onim emocijama od kojih se, kako sam vjeruje, emancipirao.

Bog, Kralj, Imperij, britanska zastava – svi zbačeni idoli se mogu ponovo pojaviti pod novim imenima, i pošto ih on ne prepoznaje kao onakve kakvi oni doista jesu, može ih obožavati mirne savjesti. Preneseni nacionalizam, kao i upotreba žrtvenih jaraca, je način da se nađe spas bez promjene ponašanja.

Svi nacionalisti imaju sposobnost da ne opažaju sličnosti između sličnih skupina činjenica. Britanski torijevac će braniti pravo na samoopredjeljenje u Europi i protiviti mu se u Indiji, a da ne osjeća nekonzistentnost. Djela se smatraju dobrima ili lošima, ne na temelju vlastite meritornosti već na temelju toga tko ih je počinio, i gotovo da nema tog zlodjela – mučenja, uzimanja taloca, prisilnog rada, masovnih deportacija, zatvaranja bez suđenja, krivotvorenja, atentata, bombardiranja civila – koje ne mijenja svoju moralnu boju kada ga počini “naša” strana.

Liberalni list The News Chronicle je objavio, kao primjer šokantnog barbarstva, fotografije Rusa koje su objesili Nijemci, a zatim je godinu ili dvije kasnije uz toplo odobravanje objavio slične fotografije Nijemaca koje su objesili Rusi. [6] Isto je i sa povijesnim događajima. O povijesit se uveliko razmišlja u nacionalističkim okvirima, i stvari kao što su inkvizicija, mučenja kojima je pribjegavala Zvjezdana komora, poduhvati engleskih gusara (primjerice Sir Francis Drake-a, koji je španjolske zarobljenike derao žive), vladavina terora, ispaljivanje stotina Indijanaca iz topova od strane heroja Pobune [7] ili rezanje lica Irkinja žiletima od strane Cromwellovih vojnika, postaju moralno neutralne ili im se čak pripisuje određena vrijednost kada se smatra da su počinjene u ime “pravedne stvari”.

Ako se čovjek osvrne na zadnjih četvrt stoljeća vidjet će da nije bilo gotovo niti jedne jedine godine da priče o zvjerstvima nisu stizale iz nekog dijela svijeta: pa ipak, niti u jednom pojedinačnom slučaju – Španjolska, Rusija, Kina, Mađarska, Meksiko, Amritsar, Smirna – engleska inteligencija kao cjelina nije povjerovala u postojanje tih zvjerstava i osudila ih. Da li su ta djela bila za osudu, ili da li su se čak i dogodila, o tome se uvijek odlučivalo u skladu s političkim okolnostima.

Nacionalist ne samo da ne osuđuje zvjerstva koje počini njegova strana, već posjeduje i zavidnu sposobnost da za njih uopće ne čuje. Cijelih šest godina je engleskim obožavateljima Hitlera polazilo za rukom da ne saznaju za postojanje Dachaua i Buchenwalda. A oni koji su bili najglasniji u osudama njemačkih koncentracionih logora su često bili nesvjesni, ili tek neznatno svjesni, da su i u Rusiji postojali koncentracijski logori. Veliki događaji za koje se veže smrt milijuna ljudi, kao što su glad u Ukrajini 1933 su zapravo izmakli pažnji većine engleskih rusofila. Mnogi Englezi nisu čuli gotovo ništa o istrijebljenju njemačkih i poljskih Židova za vrijeme rata. Njihov vlastiti antisemitizam je doveo do toga da se taj ogromni zločin odbije o njihovu svijest. U nacionalističkoj misli postoje činjenice koje su istinite i neistinite, poznate i nepoznate.

Neka poznata činjenica može biti tako nepodnošljiva da je nacionalist obično gurne u stranu i ne dopusti joj da uđe u logički proces, ili obratno, može ući u sve kalkulacije, a da je nikad ne prizna kao činjenicu, čak ni u vlastitim mislima.

Svakog nacionalistu progoni vjerovanje da se prošlost može mijenjati. On provodi jedan dio svog vremena u nekom svijetu fantazije u kojem se stvari događaju onako kako bi trebalo – u kojem je, na primjer Španjolska armada bila uspješna ili ruska revolucija iz 1918. ugušena – i on će prenijeti djeliće tog svijeta u povijesne knjige kad god je to moguće. Dobar dio propagandističkih napisa u današnje vrijeme se svodi na čisto krivotvorenje. Ključne činjenice se potiskuju, datumi mijenjaju, citati se vade iz konteksta i prepravljaju tako da im se promijeni značenje. Događaji za koje se drži da se nisu trebali dogoditi se ne spominju i na kraju poriču. [8] 1927. je Chang-Kai-Shek žive skuhao na stotine komunista, pa ipak je kroz deset godina postao jedan od heroja ljevice. Pomicanja u svjetskoj politici su ga dovela u antifašistički tabor, pa se stoga smatralo da se kuhanje komunista “ne računa”, ili da se možda nije niti dogodilo.

Primarni cilj propagande je dakako, da utječe na suvremeno javno mnijenje, ali oni koji iznova pišu povijest po svoj prilici djelimično vjeruju da stvarno uguravaju činjenice u prošlost. Kad čovjek uzme u obzir sva do u tančine razrađena krivotvorenja počinjena kako bi se pokazalo da Troicki nije igrao zapaženu ulogu u ruskom građanskom ratu, teško je povjerovati da ljudi koji su za njih odgovorni samo lažu. Vjerovatnije je da oni zaista vjeruju da je njihova verzija ono što se dogodilo na pravdi Boga, i da je prilagođavanje dokumentarne građe toj verziji opravdano.

Indiferentnost prema objektivnoj istini je potaknuta odvajanjem jednog dijela svijeta od drugog, jer to odvajanje otežava otkrivanje onog što se zaista događa. Često se može javiti istinska sumnja u vezi s događajima od ogromne važnosti. Na primjer, nemoguće je izračunati, u milijunima ili možda stotinama milijuna, broj smrti prozročenih ratom. Katastrofe o kojima je stalno izvještavano – bitke, masakri, glad, revolucije – su prosječnoj osobi često ulijevale osjećaj nestvarnosti.

Čovjek nije imao načina da provjeri navode, nije bio čak niti potpuno siguran da su se te katastrofe dogodile, a uvijek je dobivao potpuno različite interpretacije iz različitih izvora.

Što je bilo pravedno, a što nepravedno kod Varšavskog ustanka u kolovozu 1944.? Je li istina za njemačke plinske komore u Poljskoj? Tko je kriv za glad u Bengalu? Istina se vjerojatno dade otkriti, ali činjenice će u gotovo svim novinama biti na tako nečastan način iznesene da se običnom čitatelju može oprostiti što je ili progutao laži ili nije formirao vlastito mišljenje.

Zbog sveopće nesigurnosti u vezi s tim šta se zapravo dešava, lakše je držati se luđačkih vjerovanja.Pošto se nikad ništa u potpunosti ne dokaže ili ospori, najneospornija činjenica se može drsko poricati. Nadalje, iako neprestano razbija glavu pobjedom, moći, porazom, osvjetli, nacionalist je često pomalo nezainteresiran za ono što se događa u stvarnom svijetu.

Ono što on želi jest da osjeti da njegova struktura prolazi bolje nego neka druga, a to mu je lakše postići tako što će prekrižiti protivnika, nego tako što će razmotriti činjenice da vidi da li mu idu u prilog. Sve nacionalističke rasprave su na razini debatnog kluba. One uvijek završavaju neodlučeno, pošto svaki učesnik bez izuzetka vjeruje da je pobjedio. Neki nacionalisti nisu daleko od shizofrenije, žive sretno u snovima o moći i osvajanju koji nemaju nikakve veze sa stvarnim svijetom.

Tri oblika nacionalizma

Ispitivao sam najbolje što mogu mentalne navike koje su zajedničke svim oblicima nacionalizma. Sad je na redu klasificiranje tih oblika, ali je jasno je da se to ne može uraditi temeljito. Nacionalizam je ogromna tema. Svijet muče nebrojene zablude i mržnje koje se presijecaju na kompleksne načine, a neke od najzlokobnijih među njima se još nisu čak niti utisnule u europsku svijest. Ja se u ovom eseju bavim nacionalizmom koji se javlja kod engleske inteligencije. U tim krugovima on je, u puno većoj mjeri nego što je to slučaj kod običnog engleskog naroda, odvojen od patriotizma, pa ga se može proučavati u čistom obliku. Dolje su nabrojane vrste nacionalizma koje sada cvjetaju među engleskim intelektualcima, sa komentarima koji se čine neophodnima. Radi preglednosti koristim tri naslova, Pozitivni, Preneseni i Negativni, mada se neke vrste uklapaju u više kategorija.

Pozitivni nacionalizam
(I) Neotorijevstvo

Primjeri su ljudi poput Lord Eltona, AP Herberta, GM Younga, profesora Pickthornea, literatura torijevskog reforskog odbora i magazini poput The New English Review i Nineteenth Century and After. Pravi motiv neotorijevaca je želja da se ne prizna da su britanska moć i utjecaj opali. Čak su i oni koji su dovoljno realni da uvide da britanska pozicija u vojnom smislu više nije što je bila skloni tvrditi da “engleske ideje” (koje obično ostanu nedefinirane) treba da vladaju svijetom. Svi neotorijevci su antiruski nastrojeni, ali je ponekad težište na antiamerikanizmu. Znakovito je da je ovaj misaoni pravac, čini se, stječe poklonike među mlađim intelektualcima, ponekad bivšim komunistima, koji su prošli kroz uobičajeni proces razočaravanja i razočarali se u njega. Anglofob koji iznenada postaje žestoko probritanski orijentiran je prilično uobičajena figura. Pisci koji ilustriraju ovu tendenciju su FA Voigt, Malcolm Muggerige, Evelyn Waugh, Hugh Kingsmill, a u psihološkom smislu sličan razvoj se može vidjeti kod TS Elliota, Windham Lewisa i raznih njihovih sljedbenika.

(II) Keltski nacionalizam

Welški, irski i škotski nacionalizam se u nekim točkama razmimoilaze, ali su slični po svojoj anti-engleskoj orijentaciji. Članovi sva tri pokreta su se protivili ratu, a nastavili sebe opisivati ​​kao proruski orijentirane, i ta skupina luđaka je za sebe čak tvrdila da je istodobno proruska i pronacističke. Ali keltski nacionalizam nije isto što i anglofobija. Njegov glavni motiv je vjerovanje u prošlu i buduću veličinu keltskih naroda i jarko je obojen rasizmom. Kelt bi imao biti duhovno superioran u odnosu na Saksoncima – jednostavniji, kreativniji, manje vulgaran, manji snob itd.. – Ali uobičajena glad za moć je tu, ispod površine. Jedan njen simptom je zabluda da bi Irska, Škotska, pa čak i Wales mogli sačuvati svoju neovisnost bez pomoći sa strane, i da ništa ne duguju britanskoj zaštiti. Među piscima dobre primjere ovog misaonog pravca predstavljaju Hugh McDiarmid i Sean O’Casey. Niti jedan suvremeni irski pisac, čak niti veličine poput Yeatsa ili Joycea, nije potpuno oslobođen tragova nacionalizma.

(III) Cionizam

On ima sve uobičajene karakteristike jednog nacionalističkog pokreta, ali njegova američka varijanta se doima nasilniji i zloćudnije od britanske. Klasificiram ga kao izravni, a ne preneseni nacionalizam, zato što cvjeta gotovo isključivo među samim Židovima. U Engleskoj je inteligencija, iz nekoliko prilično nesuvislih razloga, na strani Židova u vezi s palestinskim pitanjem, ali im nije jako stalo do toga. Svi ljudi dobre volje u Engleskoj su također prožidovski orijentirani u smislu da osuđuju nacističko proganjanje Židova. Ali teško da se kod nežidova može sresti bilo kakva stvarna nacionalistička lojalnost, ili vjerovanje u urođenu superiornost Židova.

Preneseni nacionalizam

(I) Komunizam – (II) Politički katolicizam – (III) Rasni osjećaji
Staromodni prezrivi stav prema “urođenicima” je u Engleskoj znatno oslabljen, a razne pseudoznavstvene teorije koje potcrtavaju superiornost bijele rase su odbačene. [9] Među inteligencijom se rasni osjećaji javljaju samo u transponirani obliku, tj.. kao vjerovanje u urođenu superiornost obojenih rasa. To vjerovanje je sada sve više uobičajeno među engleskim intelektualcima, i vjerojatno je češće prouzročeno mazohizmom i seksualnim frustracijama nego kontaktom sa orijentalnim i crnačkim nacionalističkim pokretima. Snobizam i sklonost ka oponašanju imaju jak utjecaj čak i među onima kojima nije jako stalo do rasnih pitanja. Gotovo svaki engleski intelektualac bi se zgrozio nad tvrdnjom da su bijele rase superiornije u odnosu na obojene, dok mu suprotna tvrdnja ne bi bila za osudu, čak i ako se on sa njom ne slaže. Nacionalistička privrženost obojenim rasama je obično pomiješana sa vjerovanjem da su njihovi seksualni životi superiorni, i postoji široka podzemna mitologija o seksualnoj moći crnaca.

(IV) Klasni osjećaji

Među intelektualcima iz višeg i srednjeg staleža javljaju se samo u transponiranom obliku – tj.. kao vjerovanje u superiornost proleterijata. I u ovom slučaju je pritisak javnog mnijenja na inteligenciju ogroman. Nacionalistička lojalnost proleterijatu i najdublja teoretska mržnja prema buržoaziji mogu koegzistirati, a često koegzistiraju, s običnim snobizmom u svakodnevnom životu.

(V) Pacifizam

Većina pacifista ili regiji opskurnim vjerskim sektama, ili su jednostavno humanisti koji se protive oduzimanju života, i najradije ne razmišljaju dalje od toga. Ali postoji manjina pacifista intelektualaca čiji je stvarni, doduše skriveni, motiv izgleda mržnja prema zapadnoj demokraciji i divljenje koje osjećaju prema totalitarizmu.

Pacifistička propaganda se obično svodi na to da je jedna strana u sukobu jednako loša kao i ona druga, ali ako čovjek pažljivije promotri napise mlađih intelektualaca pacifista, vidjet će da oni nipošto ne sadrže nepristranu osudu, već su gotovo u potpunosti usmjereni protiv Britanije i Sjedinjenih država. Osim toga, oni u pravilu ne osuđuju nasilje samo po sebi, već samo nasilje koje se koristi u obrani zapadnih zemalja. Ruse, za razliku od Britanaca, ne osuđuju što se brane ratobornim sredstvima, i doista sva pacifistička propaganda ovog tipa izbjegava spominjanje Rusije i Kine. Ne tvrdi se, ponavljam, da bi se Indijci trebali odreći nasilja u svojoj borbi protiv Britanaca.

Pacifistička literatura obiluje dvosmislenim tvrdnjama koje, čini se, znače (ako uopće išta i znače) da su državnici tipa Hitlera poželjniji od onih Churchillovog tipa, i da je nasilje možda oprostivo ako je dovoljno nasilno. Nakon pada Francuske, njihovi pacifisti su se, suočeni s jednim stvarnim izborom koji njihove engleske kolege nisu morali napraviti, uglavnom priklonili nacistima, a u Engleskoj se čini da je bilo malog preklapanja članstva Unije zakletih na mir i crnokošuljaše. Pisci pacifisti su pisali hvalospjeve Carlylea, jednom od intelektualnih otaca fašizma.

Sve u svemu, teško je ne misliti da je pacifizam, onakav kakav se javlja kod jednog dijela inteligencije, potajno inspiriran divljenjem spram moći i uspješnoj okrutnosti. Pacifisti su pogriješili kad su tu emociju prikačili za Hitlera, ali ona se lako može ponovno prenijeti.

Negativni nacionalizam

(I) Anglofobija
Među inteligencijom je podrugljiv i blago neprijateljski stav prema Britaniji manje-više obavezan, ali on je u mnogim slučajevima neizvještačen emocija. Za vrijeme rata ona se manifestirala kroz defetizam inteligencije, koji je odolijevao dugo nakon što je postalo jasno da sile Osovine ne mogu pobijediti. Mnogi nisu skrivali zadovoljstvo kada je pao Singapur, ili kad su Britanci bili istjerani iz Grčke, i osobito nerado se vjerovalo dobrim vjestima kao što su El Alamein ili broj njemačkih aviona oborenih u bici za Britaniju. Dakako, engleski intelektualci-ljevičari nisu zapravo željeli da Nijemci ili Japanci dobiju rat, ali mnogi od njih nisu mogli da se ne uzbude gledajući svoju vlastitu zemlju poniženu, i željeli su osjetiti da je konačna pobjeda ostvarena zahvaljujući Rusiji, ili možda Americi, a ne Britaniji.

Mnogi intelektualci se na vanjskopolitičkom planu vode načelom da svaka frakcija koju podržava Kraljevstvo mora biti u krivu. Kao rezultat toga, mišljenje “prosvijetljenih” je u velikoj mjeri odraz konzervativne politike u ogledalu. Anglofobija je uvijek podložna obrtanju, i zbog toga je pacifist iz jednog rata, koji je postao belicist u slijedećem ratu, uobičajena pojava.

(II) Antisemitizam

Trenutno postoji malo tragova antisemitizma, pošto su nacistički progoni učinili da svatko tko razmišlja bude na strani Židova, a protiv njihovih tlačitelja. Svatko tko je dovoljno obrazovan da je čuo za riječ “antisemitizam” tvdi da je, naravna stvar, oslobođen istog, i antižidovske opaske se brižljivo eliminiraju iz svih vrsta literature.

U stvari se čini da je antisemitizam široko rasprostranjen, čak i među intelektualcima, i sveopća urota šutnje vjerojatno doprinosi njegovom rasplamsavanju. Osobe ljevičarskih razmišljanja nisu imune na njega, a na njihov stav ponekad utječe činjenica da su trockisti i anarhisti uglavnom Židovi. Ali antisemitizam prirodnije leži ljudima konzervativnih naginjanja, koji Židove sumnjiče za slabljenje nacionalnog morala i razvodnjavanje nacionalne kulture. Neotorijevci i politički katolici su uvijek skloni podlegnu antisemitizmu, makar na mahove.

(III) Trockizam

Ova riječ se koristi u tako širokom smislu da obuhvaća anarhiste, demokratske socijaliste, pa čak i liberale. Ja ovdje njome označavam doktrinarnog marksista čiji je glavni motiv neprijateljstvo spram Staljinovog režima. Trockizam je bolje proučavati u opskurnim pamfletima i listovima poput Socijalističkog apela nego u radovima samog Trockog koji nipošto nije bio čovjek sa samo jednom idejom.

Iako je trockizam u nekim mjestima, Sjedinjenim državama, na primjer, u stanju privući velik broj pristaša i razviti se u organiziran pokret sa svojim vlastitim malim Führerom, njegova inspiracija je u biti negativna. Trockist je protiv Staljina, baš kao što je komunist za njega, i poput većine komunista on ne želi mijenjati vanjski svijet koliko želi osjetiti da se bitka za prestiž odvija u njegovu korist.

U oba slučaja prisutna je ista opsesivna fiksacija na jednu jedinu temu, ista nesposobnost da se formira istinski racionalan stav baziran na vjerovatnoći. Činjenica da su trockisti svugdje progonjena manjina, i da je optužba koja se obično iznosi protiv njih, tj.. da kolaboriraju s fašistima očito neutemeljena, stvara dojam da je trockizam intelektualno i moralno superioran u odnosu na komunizam; ali upitno je da li postoji neka velika razlika. Najtipičniji trockisti su u svakom slučaju bivši komunisti, i svako do trockizma dolazi isključivo preko nekog od ljevičarskih pokreta. Niti jedan komunist nije siguran od iznenadnog skretanja u trockizam, osim ako ga za njegovu partiju ne veže dugogodišnja navika. Čini se da se obrnuti proces ne događa često, iako za to nema jasnog razloga.

U klasifikaciji koju sam gore pokušao napraviti, činit će se da sam često pretjerivao, previše pojednostavljivao, iznosio neosnovane pretpostavke i izostavljao postojanje običnih, časnih motiva.
To je bilo neizbježno, zato što u ovom eseju pokušavam izolirati tendencije koje postoje u mislima svih nas i pervertiraju naša razmišljanja, a da se ne javljaju u čistom stanju ili operiraju kontinuirano. Važno je na ovom mjestu popraviti previše pojednostavljenu sliku koju sam morao naslikati.

Za početak, nitko nema pravo pretpostaviti da je svako, ili čak svaki intelektualac inficiran nacionalizmom. Kao drugo, nacionalizam može biti povremen i oraničen. Inteligentan čovjek se može djelomice odati vjerovanju koje ga privlači i za koje on zna da je apsurdno, a može ga dugo držati izvan svog uma i vraćati mu se samo u trenucima bijesa ili sentimentalnosti, ili kad je siguran da se ne radi ni o kakvom važnom pitanju. Kao treće, nacionalistički kredo se može usvojiti iz dobrih namjera, s neonacionalističkim motivima. Kao četvrto, u istoj osobi mogu koegzistirati više vrsta nacionalizma, čak i vrste koje se međusobno poništavaju.

Sve vrijeme sam govorio “nacionalist ovo” ili “nacionalist ono”, koristeći u svrhu ilustracije ekstreman tip nacionalista koji jedva da je pri zdravoj pameti, i koji u svojoj glavi nema neutralnih područja niti interesa za bilo šta izuzev borbe za vlast. U biti, takvi ljudi su prilično uobičajeni, ali nisu vrijedni baruta i zrna. U stvarnom životu se mora boriti protiv Lord Eltona, DN Pritt, Lady Houston, Ezra Pound, Lord Vansittart, oca Coughlin i ostatka te sumorne bratije, ali njihovu intelektualnu deficitarnost ne vrijedi ni isticati. Monomanija je nezamisliva, a činjenica da niti nijedan nacionalist zadrtiji nije kadar napisati knjigu koja će, nakon što prođu godine, biti vrijedna čitanja ima određeni deodorirajući efekt.

Ali i kad čovjek prizna da nacionalizam nije svugdje trijumfirao, i da još uvijek postoje ljudi čija prosudba nije ostavljena njihovim željama na milost i nemilost, ostaje činjenica da je mentalna navika zvana nacionalizam rasprostranjena, i to toliko da se razni veliki i teški problemi – Indija , Poljska, Palestina, Španjolski građanski rat, moskovska suđenja, američki crnci, rusko-njemački pakt ili šta već – ne mogu razmatrati na razumnoj ravnini, ili to barem nikad nije slučaj.

Elton, Pritt i Coughlin, od kojih je svaki zapravo jedna velika usta koja iznova i iznova izvikuju jednu te istu laž, su očito ekstremni slučajevi, ali mi se zavaravamo ako ne shvaćamo da im možemo sličiti u trenucima nepažnje.

Dovoljno je udariti određenu žicu, dovoljno je nagaziti ovaj ili onaj žulj – a to može biti žulj čije se postojanje dotad nije niti slutilo – pa da se i najpravednija osoba fine naravi pretvori u okrutnog partijaša kojem je na umu samo da “zada udarac” protivniku , i kojem je svejedno koliko laži pri tome izgovori i koliko logičkih pogrešaka počini.

Kada je Lloyd George, koji je bio protivnik Burskog rata, u Donjem domu obznanio da britanski službeni izvještaji tvrde da je, kad se znamenke zbroje, ubijeno više Bura nego što cijela burska nacija broji, ostalo je zapisano da je Arthur Balfour skočio na noge i uzviknuo: “Gade!”. Vrlo malo ljudi je imuno na zastranjivanja tog tipa. Crnac kojeg odbije bijela žena, Englez koji čuje Amerikanca kako ignorantski kritizira Englesku, katolički apologet kad ga se podsjeti na Španjolsku armadu, svi će reagirati na isti način. Jedan ubod u nacionalistički nerv i intelektualna čestitost može nestati i najjasnije činjenice se mogu poricati.

Tipovi nacionalista

Ako čovjek bilo gdje u svojoj glavi gaji nacionalističku lojalnost ili mržnju, određene činjenice su mu neprihvatljive, iako na neki način zna da su istinite. Evo samo nekoliko primjera. Dolje sam naveo pet vrsta nacionalista, i uz svaki tip priložio po jednu činjenicu koju taj tip nacionalista nikako ne može prihvatiti, čak ni u svojim najskrivenijim mislima.

Britanski torijevac. Kraljevstvo je iz rata izašlo smanjene moći i prestiža.

Komunist. Rusija bi pretrpjela poraz od Njemačke da joj nisu pomogle Britanija i Amerika.

Irski nacionalist. Irska je u stanju sačuvati neovisnost samo zahvaljujući britanskoj zaštiti.

Trockist. Ruske mase prihvaćaju Staljinov režim.

Pacifist. Oni koji se “odriču” nasilja mogu to uraditi zato što drugi čine nasilje u njihovo ime.

Sve te činjenice su itekako očite ako je slučaj htio da se ne upetljaju emocije: ali tip osobe naveden u svakom od ovih slučajeva ih ne može trpjeti, pa ih mora poricati i na tom poricanju konstruirati lažne teorije. Vraćam se zapanjujućem neuspjehu vojnog predviđanja u ratu. Mislim da je istina da je inteligencija bila u krivu u većoj mjeri nego obični ljudi, i da je bila u krivu upravo zato što je bila pod većim utjecajem partijaških emocija. Prosječan intelektualac sa ljevice je na primjer, vjerovao da je rat bio izgubljen 1940., da će Nijemci sigurno pregaziti Egipat 1942., da Japanci nikad neće biti istjerani iz zemalja koje su osvojili, i da anglo-američka kampanja bombardiranja nije imala nikakvog efekta na Njemačku. On nije mogao vjerovati u te stvari zato što mu je njegova mržnja prema britanskom vladajućem staležu branila da prizna da britanski planovi mogu uspjeti. Nema kraja glupostima koje čovjek može progutati ako je pod utjecajem takvih osjećaja.

Na primjer, čuo sam izjavu, iznesenu sa sigurnošću, da su američke trupe dovedene u Europu ne da bi se borile protiv Nijemaca, već da bi ugušile englesku revoluciju. Čovjek mora pripadati inteligenciji da bi vjerovao u takve stvari: niti jedan običan čovjek ne bi mogao biti takva budala.

Kad je Hitler napao Rusiju, dužnosnici iz Ministarstva za obavještavanje su “kao popratnu informaciju” objavili upozorenje da bi Rusija mogla pasti za šest sedmica. Komunisti su, s druge strane, svaku fazu rata smatrali ruskom pobjedom, čak i kad su Rusi bili odbačeni gotovo do Kaspijskog mora i kad ih je bilo zarobljeno nekoliko milijuna. Nema potrebe za nabrajanjem primjera.

Poanta je da čim se umiješaju strah, mržnja, ljubomora i obožavanje moći, osjećaj za stvarnost postaje neuravnotežen. Kako sam već istakao, i osjećaj za pravedno također se poremeti. Nema tog zločina, apsolutno nema tog zločina koji se ne može oprostiti kada ga počini “naša” strana. Čak i kad ne poriče da se zločin dogodio, čak i kad zna da je to upravo onakav zločin kakav je u nekom drugom slučaju osudio, čak i kad prizna da je u intelektualnom smislu nepravedan – čovjek i dalje nije u stanju osjećati da je taj zločin pogrešan . Radi se o lojalnosti, stoga samilost prestaje funkcionirati.

Razlog porasta i širenja nacionalizma je preveliko pitanje da bi ga se ovdje postavilo. Dovoljno je reći da je on, u oblicima u kojima se javlja kod engleskih intelektualaca, iskrivljeni odraz zastrašujućih bitaka koje se zaista odvijaju u vanjskom svijetu, i da je njegove najgore besmislice omogućio slom patriotizma i religijskih uvjerenja. Ako čovjek slijedi ovu misao, u opasnosti je da ga ona odvede u neku vrstu konzervativizma ili u politički kvijetizam.

Može se uvjerljivo tvrditi – a to je vjerojatno čak i tačno – da je, na primjer, patriotizam cjepivo protiv nacionalizma, da monarhija štiti od diktature, a organizirana religija od praznovjerja. Ili još jednom, može se tvrditi da nikakav nepristran stav nije moguć, da sva kreda i ciljevi podrazumijevaju iste laži, besmislice i barbarstva, a to se često navodi kao razlog nemiješanja u politiku.

Ja ne prihvaćam taj argument, ako ni zbog čega drugog onda zbog toga što se u modernom svijetu nitko ko se može opisati kao intelektualac ne može ne miješati u politiku, u smislu da ga ona ne zanima. Mislim da se čovjek mora baviti politikom – koristim tu riječ u širokom smislu – i da mora imati preferencije: to jest, mora prepoznati da su neki ciljevi objektivno bolji od nekih drugih, čak i ako se za njih bori jednako lošim sredstvima.

Što se tiče nacionalističkih ljubavi i mržnji o kojima sam govorio, one su dio šminke većine nas, sviđalo se to nama ili ne. Ne znam da li je moguće riještiti ih se, ali vjerujem da je moguće boriti se protiv njih, i da je to u biti jedno moralno nastojanje.

To je prije svega pitanje otkrivanja šta smo zapravo, kakva su zaista naša osjećanja, i zatim ostavljanja prostora za neizbježnu pristranost. Ako mrzite Rusiju i bojati je se, ako ste ljubomorni na moć i bogatstvo Amerike, ako prezirete Židove, ako imate kompleks inferiornosti u odnosu na britanski vladajući stalež, ne možete se tih osjećaja riješiti pukim razmišljanjem.

Ali možete barem priznati da ih gajite, i spriječiti ih da kontaminiraju vaše mentalne procese. Emocionalni porivi od kojih se ne može pobjeći, i koji su možda čak i potrebni za političko djelovanje, bi trebali moći koegzistirati s prihvaćanjem realnosti. Ali za to je, ponavljam, potrebno moralno nastojanje, a suvremena engleska književnost, ukoliko je uopće svjesna važnih pitanja našeg doba, pokazuje kako je malo nas koji smo na to nastojanje spremni.

George Orwell, Svibanj 1945.

[1] O nacijama, pa čak i o neodređeniji entitetima kao što su Katolička crkva ili proleterijat, se često razmišlja kao o individuama i govori u ženskom rodu (u engleskom jeziku sve apstraktne imenice, te imenice koje označavaju predmete su srednjeg roda i one se upotrebljavaju u ženskom rodu kad se želi istaći privrženost – op.prev.) Očito apsurdne opaske, kao na primjer: “Njemačka je po svojoj naravi podmukla”, se mogu naći u bilo kojim novinama koje čovjek otvori, i gotovo svatko izgovara nesmotrene generalizacije o nacionalnom karakteru (“Španjolac je rođeni aristokrat” ili “Svaki Englez je licemjer”). Na mahove se ispostavi da su te generalizacije neutemeljene, ali navika da se one iznose ostaje i često su im skloni ljudi koji za sebe tvrde da imaju internacionalističke stavove, npr.. Tolstoj ili Bernard Shaw.

[2] Nekoliko pisaca sklonih konzervativizmu, kao Peter Drucker, su predvidjeli sporazum između Rusije i Njemačke, ali su očekivali stvarni savez ili ujedinjenje koje bi bilo trajno. Niti jedan marksistički ili kakav drugi ljevičarski pisac bilo koje vrste nije bio niti blizu predvidjeti pakt.

[3] Vojni komentatori u popularnoj štampi se uglavnom mogu klasificirati kao proruski ili antiruski, prokonzervativni ili antikonzervativni. Pogreške kao što su vjerovanje da je obrambena linija Mginot neprobojna, ili predviđanja da će Rusija pokoriti Njemačku za tri mjeseca im nisu uzdrmale reputaciju, zato što su uvjek govorili ono što je njihova publika željela čuti. Dva najomiljenija vojna kritičara u krugovima inteligencije su kapetan Liddell Hart i general-major Fuller; prvi tvrdi da je obrana jača od napada, a drugi da je napad jači od obrane. Ova kontradikcija niti jednom od njih dvojice nije zasmetala da bude prihvaćen kao autoritet od strane javnosti. Tajni razlog njihove popularnosti u ljevičarskim krugovima je taj da su obojica bili u sukobu s Ministarstvom rata.

[4] Popularni britanski mjuzikl iz Prvog svjetskog rata baziran na Ali Babi i četrdeset hajduka

[5] Neki Amerikanci su negodovali zbog redoslijeda riječi u polusloženice “anglo-američki”. Predložili su da se ta složenica zamijeni sa “američko-britanski”

[6] The News Chronicle je pozvao svoje čitateljstvo da pogleda informativni film u kojem se moglo vidjeti cijelo pogubljenje, sa uvećanim kadrovima. The Star je, s prividnim odobravanjem, objavio slike gotovo golih kolaboracionistica na koje nasrtala pariška rulja. Te su fotografije imale naglašenu sličnost sa fotografijama Židova na koje je nasrtala berlinska rulja.

[7] Pobuna protiv britanske kolonijalne vlasti (op.prev.)

[8] Primjer toga je rusko-njemački pakt, koji se briše iz kolektivnog sjećanja što je brže moguće. Jedan ruski korespondent me obavještava da se spominjanje pakta već izbacuje iz ruskih godišnjaka koji prikazuju skorašnje političke događaje.

[9] Dobra primjer je praznovjerje o sunčanici. Donedavno se vjerovalo da su bijele rase podložnije sunčanici od obojenih rasa, te da se bijelac ne može bezbjedno pomicati na tropskom suncu bez kape sa štitnikom. Nije bilo nikakvih dokaza za ovu teoriju, ali ona je služila da se naglase razlike između “urođenika” i Europljana. Ona je za vrijeme rata tiho odbačena, i cijele su armije manevrirale u tropima bez kapa sa štitnicima. Dok je praznovjerje o sunačnici još bilo živo, činilo se da su engleski doktori u Indiji u njega vjerovali jednako čvrsto kao i laici.
 
(6yka.com/uredio: nsp)

Dokumentarni film “Iluminati”, bavi se temom Iluminata i njihovom idejom o novom svjetskom poretku odnosno NWO-u. Iluminati ili prosvijetljeni je mala skupina okultnih elitista koja gospodari svijetom.

Osnovali su svoje drustvo negdje u 18 stoljeću u Njemačkoj i od tada su se uspješno infiltrirali u masonski pokret kao i u brojne druge organizacije nad kojima su preuzeli potpunu kontrolu. Ove organizacije oni danas koriste za postupno uvođenje svijeta u posljednja vremena, odnosno ka krunidbi antikrista. Naziv “prosvijetljeni” uzeli su iz razloga, što su pripadnici ove elitne organizacije, zapravo sam vrh svjetske elite i oni jedini znaju konačnu istinu o tome u koga vjeruju, za koga rade, zašto i što rade.

Drugim riječima rade za Sotonu koji predstavlja svevideće oko koje stoji na vrhu piramide. Ta piramida sa svevidećim okom koja može biti uočena i na poleđini americkog dolara, predstavlja jedan od najpoznatijih simbola kojim se iluminati koriste. Jednom kada iluminati završe svoj posao oko građenja temelja za globalnu vlast i krunjenje antikrista, simbolično oko će se sjediniti sa simboličnom piramidom, što će značiti da je antikrist okrunjen i da smo ušli u NWO, čime će se zavrišiti njihov višestoljetni plan i čime će se formirati sustav na kome iluminati vrijedno rade.

Dakle sotonizam, okultizam, magija i čarobnjastvo su temelji ovog pokreta, a cilj smo već naveli. Također vrlo interesantno je za primijetiti da su se iliminati, bankarski karteli, teorija evolucije i brojne druge stvari koje danas predstavljaju zamašnjak sotonizma, gdje spadaju i New Age, spiritualizam, itd., polako počele formirati otprilike u isto vrijeme, a to je negdje krajem 18. i početkom 19. stoljeća, što je vrlo zanimljivo pogotovo ako uzmete u obzir ono što je rečeno u dokumentarcu “Ispovijest bivšeg sotoniste”.

Uz to vrlo je važno znati da su masoni, u prijevodu slobodni zidari, koji su danas pod kontrolom iluminata, u početku bili skupina zidara koji su zidali “kršćanske” ali mahom katoličke crkve po europi, a u kojima danas možemo vidjeti plodove njihovog rada, odnosno brojnu tajnu simboliku i poganske kao i masonske simbole.

Sve u svemu, očito je da je zlo svuda oko nas i da je prijevara vrlo jaka i da seže vrlo duboko u sve pore zivota i društva, a njezin pokretač je duhovna sila, zato je važno držati se jedine sigurne stvari i istine, a to je vjera u Gospodina Isusa Krista, koji je nas jedini spasitelj, posrednik pred Bogom i čvrsta stijena koju je nemoguće slomiti. Samo iskrenim pokajanjem i vjerom u njega bićete spašeni od zla i od svih manipulacija koje će uslijediti na ovoj našoj maloj planeti.

Iako nitko ne zna datum, ne treba ih dočekati nespreman, a vjera je vaše najjaše oružije i štit u toj borbi, jer ne zaboravite, ukoliko ste u Kristu, ni fizicka smrt na vas nema utjecaja, jer u njemu imate život. Dakle svaki trenutak je prava prilika da iskoristite ovaj besplatni dar, dok jos možete i da time osigurate sebe za vječnost …

Savjetujemo vam da radi boljeg razumijevanja i formiranja kompletne slike odgledate čitav video.
 

 

 

 

 

 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=11649"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

Kroz stoljeća je postojala teorija urote za okultni novi svjetski poredak, koji se zalaže da svijetom vlada po načelu fašističke diktature i policijske države. Ovaj plan za globalnom dominacijom se provodi pomoću straha, propagande i kontrole uma. Psihologija putem medija, zabave, i pop-kulture. Za taj Novi svjetski poredak se kaže da je cilj Iluminata, tajngo društva umotanog u misteriju, magiju, misticizam i mit.

Subliminalne poruke su postavljene u medije tako da ih ne možemo uočiti, jer u principu, pogotovo u filmu i reklamama, postoji nešto što bi nas uopće i odvratilo od takvoga razmišljanja. To je njihova i namjera, da ih mi ne uočimo, al da ih podsvesno registriramo i po njima djelujemo.

Ljudski mozak je podjeljen u dvije polovine. Znanstvenici tvrde da ljeva polovina mozga obuhvača racionalne i analitičke funkcije živčanog sistema, dok je desna polovina mozga sposobna obuhvatiti podsvjesne, emocionalne i instiktivne procese. Tako na primjer, skrivenu poruku ”unauhiram imzu” ako pročitate unatrag, koja preko lijeve dospjeva u svijest slušatelja, desna polovina mozga pretvara u naredbu ”uzmi marihuanu”. Razum se ovoj poruci ne može suprostaviti, jer je ne prepoznaje.

Znanost još nije dokazala koliko one utječu na nas, dali nam mogu promjeniti moć prosuđivanja, ali ju ne može niti prepoznati! Što češće slušatelj čuje poruku, to je snažnije njezino sugestivno djelovanje, pa je i veća vjerojatnost da se ponaša kako mu je naređeno.

U jednom američkom super marketu, u kojemu su krađe bile svakodnevna pojava, uprava je odlučila kupcima pustiti poruku: Ja sam dobar, ja ne kradem; skrivenu u jednoj pjesmi koja se često slušala prilikom kupovine. Zbog brzine kojom je poruka usnimljena u pjesmu, kupci je nisu mogli čuti, ali podsvjest je poruku dobro primila.

Krađe su se ubrzo smanjile za 70%

Za ishod iluminatske težnje da nas drže porobljenima od ključne je važnosti da nas zadrže u neznanju o našoj pravoj prirodi dok umeću poruke u naš svjesni a posebno podsvjesni um kako bi programirali stvarnost koja odgovara njihovom planu. To nije ništa manje nego hipnoza. Wilson Briyan kaže: Jednom kad se skupina ili kolektivno nesvjesno programira onime što zovemo kulturom, na svjesnoj se razini praktički sve može prodati kao istina.