SADA JE JASNO DA SE IMPERIJA SPREMA ZA NOVI HLADNI RAT, MOŽDA I ZA VRELI …

Svijet je bio danima u iščekivanju. Raduj se svijete! Legenda dolazi. Zemljo, raduju se pred Njom!

Sve je spremno: galaksija je daleka kao i prije, na Tatuinu, asteroid se približava asteroidu – ne sudarajući se, svjetlosni mačevi su upaljeni, a droidi podmazani, očišćeni i spremni da se vinu u nove avanture.

Vjerojatno se u polovici prodavaonica na planeti mogu pronaći proizvodi označeni “Ratovi zvijezda”: to su i baterije, i pića, i papuče, pa čak i pertle kakve nose legendarni vitezovi i njihovi protivnici. Karte su odavno rasprodane tjedan dana unaprijed. Recenzije napisane. Nastavci se snimaju, a profit je zagarantiran.

“I neka cijeli svijet sačeka” s njegovim tragedijama, ratovima, glađu, izbjeglicama i rastućim napetostima. Čini se da nijedan svjetski medij nije propustio izvestiti o dolazećoj premijeri sedme epizode “Ratova zvijezda” od J.J. Abramsa. Do posljednjeg detalja prodiskutirani su svi traileri i glasine.

Svaka riječ, izgovorena na svakoj reklamnoj konferenciji za novinare replicirana je i interpretirana u tisućama novina i časopisa. Rijetke izjave šefova država su udostojena takve pažnje. I istina, mnogo je interesantniji podatak da Luke Skywalker neće biti u ovoj epizodi nego da netko, negdje, nije mogao identificirati neki bombareder …

Oni nude odvlačenje pažnje. Nedvosmisleno i uporno ga nude. Znači, znamo kako? Ali odvlačenje pažnje – od čega?

Nekada davno, daleke-daleke 1977. godine, pojavio je prvi (on je zapravo – četvrti) nastavak futrističke sage – “Nova nada”. Čini se da je u tom, prašinom pokrivenom, stoljeću, njezina politička poruka bila više nego očigledna. U toj trilogiji je sve bilo potpuno jasno – dobri pobunjenici se bore protiv zle imperije, čiji je glavni predstavnik naoružan crvenim mačem, pa se čak i ne zna je li živ, ili je mrtav.

Možemo pretpostaviti da je nova nada bila u pronalaženju novog načina borbe, nada u brzu pobjedu u ratu, vrlo realnom tih godina. U Hladnom ratu. Povremeno spominjući senat i demokraciju, siromašni (nejasno je odakle im onda tolika flota) pobunjenici, očito predstavljaju SAD i njihove saveznike, čak sebe i nazivaju “alijansom” kako nitko ne bi imao nedoumice. “Imperija” je naravno bila – propagandni pečat udaren SSSR-u”.

Bipolarnost svijeta u sedamdesetim bila je očigledna, opipljiva. I jasno vidljiva u kinimatografiji, čak i u potpuno zabavnim “ratovima”. Ali rat je dobiven – “imperija” je nestala i sa filma i iz realnosti. Zašto onda snimati dalje?

Strah monopolarnog svijeta karakterizira drugu trilogiju, pod nazivom “Fantomska prijetnja” iz 1999. godine. Ako ideološka identifikacija “tamne strane” s vječno živim Darth Vaderom iz prve trilogije nekome bila malo, onda je tu marksistička retorika o lutajućem duhu i oružju koje je falsificirao od strane buržoazije i koje joj donosi smrt, što je prihvatljivije od konkretne inkarnacije.

Duh je budući imperator Palpatine, a svakom poznavaocu Univerzuma koji drži do sebe jasno je – da je imperator besmrtan: on je – duh koji se seli iz tijela u tijelo. Oružje je i mladi Skywalker, treniran u redu Jedija, i armija klonova, koju je naručio isti taj red.

Podsjetit da su fantomske prijetnje poslije 2001. godine za SAD postale realan rat, s tim što su ga upravo one i pokrenule. Rat, koji ne prestaje do dan-danas.

Na taj način, svaka trilogija se smještala u određeni politički kontekst, uspješno predviđajući njegov daljnji razvoj.

Dakle, što bi sada trebali očekivati?

U ovom trenutku, mač u rukama zločinca nije samo crven, već je i u obliku križa, križa okrenutog naopačke. Možda, izlazeći pred katolički Božić film utvrđuje sebe kao istinski kult? Kao novo “evanđelje”, kreirano za modernu univerzalnu crkvu? Ako je tako, ona će imati mnogo osnova za to.

Apsolutno je moguće da su peripetije i sudbine likova iz ove sage modernoj publici poznatije nego žitija izraelskog stolara, egipatskog pastira, sina trgovca iz Meke ili staroindijskog princa-prognanika, da ne govorimo već o njihovim učenjima i nasljeđu. Štoviše, diljem svijeta je lako upoznati ljude za koje događaji iz filmova i njihovo tumačenje imaju gotovo sakralni status. Malo koga iznenađuje upotreba izraza “kanonska trilogija” ili “trilogija”.

U Sjedinjenim Državama, gdje već odavno praznovanje Božića nema jasan vjerski status (da se nehrišćani ne bi uvrijedili), “Ratovi zvijezda” se apsolutno mogu natjecati za titulu duhovnog steznika koji ujedinjuje naciju. Međutim, to je već neko drugo razmišljanje …

Kakva je politička poruka filma?

Pretpostavljam da govori o definitivnom povratku ratu – hladnom, a može biti, i vrućem. Volio bih da griješim.

Ali, što drugo može značiti oživljavanje imperije sa crvenim mačevima? Jer, htjeli ne htjeli, moramo reći da se u kinima ovo pitanje više nego aktivno tretira.

Primjeri ne treba dugo tražiti: posljednji Spilbergov film “Špijunski most”, koji se pojavio u studenom, izravno je posvećen drevnom Hladnom ratu.

Sa odgovarajućom suvremenom ozbiljnošću samoironije govori o odvjetniku koji brani Abela na sudu, nakon organiziranja njegove razmjene za Powersa i Pryora, i detaljno podsjeća suvremenog gledatelja, zašto ne treba voljeti Sovjetski Savez. Film je – filmska adaptacija Churchilove fraze o demokraciji. On blago kritizira svoj sustav, točno znajući da time drugi sustav čini još gorim, jer njegov, unatoč nedostacima, služi dobru.

Majstoru uspijeva meka i precizna sugestija u koju su umotani mnogi problemi istočnog bloka, koji nam se, kako se mnogima čini, mogu zamjeriti i danas. Tu je i Berlinski zid s mitraljeskim gnijezdima i pucanjem po bjeguncima.

U tom filmu se povremeno govori o Rusiji koja želi biti gazda u DDR, što bi trebalo da se shvati ovako: Nijemci sa zidom nemaju nikakve veze, problem su bile sovjetske imperijalne kolonijalne ambicije. Međutim, ostalo je nejasno, kako se uopće dogodilo da Sovjeti “okupiraju” Berlin i podlo ne žele ga vrate?

Na sličan način je prkazan prilično teatralan sovjetski sud, u kontrastu sa realnim američkim, problematičnim, ali živim i sposobnim da se usprotivi rulji i vlasti. Isto je predstavljen i tretman zatvorenika: Abela u Sjedinjenim Državama gotovo nježno budi čuvar, da bi ga poveo na razmjenu, dok u isto vrijeme Powersa – lišavaju sna i okreću mu žarulje u lice. Snažan napredak, očito je i podsjećanje na košmarne tamnice GULAG-a, što se koristi kao kritika vlastite vlasti, koja je zapravo mučila ratne zarobljenike, na temelju toga što “nisu državljani” i nalaze se na teritoriju druge države. Kao da želi reći: pogledajte na koje ste grane spali – ništa niste bolji od tadašnjih Sovjeta.

Spielberg stavlja sve na svoje mjesto: na jednoj strani Atlantika su dobri plavi momci, a tamo, negdje u čudnoj bezgraničoj Rusiji su – loši crveni.

Zanimljivo je da ovi filmovi nisu potpuno propagandni, već je to istraživanje zapadnog društva i čovjeka u njoj. Hladni rat se u ovim filmovima, čini se, prikazuje samo zbog kronološke potrebe.

I u “Zvjezdanim ratovima” konfrontacija, kako se mnogima čini, nema neku političku konotaciju. Jednostavno uvjetno dobri se bore protiv uvjetno loših. Takva su potrebe akcijskog filma – karatkteristike loših momaka je nasilje. Samo što i u politici postoji, kako se čini, takva potreba, inače, zašto bi onda postojala vojna industrija?

Ne može se beskonačno opravdavati 600 milijardi vojnog proračuna potrebom zaštite od afganistanskih terorista.

Treba li očekivati ​​od sage ironiju – taj moderni marker “ozbiljnog razgovora”, ili je sve ogoljeno kao i ranije – sa kamenih teških osoba na razinu dječje-naivne patetike tako popularne danas?

Popularne, možda, i zato, što mi više ne želimo razmišljati.

Neka intelektualci razmišljaju, a naše uši su spremne za novu porciju rezanaca – jer se mi želimo samo zabaviti, “i neka cijeli svijet sačeka”.
 

 
(fakti.org/uredio:nsp)