Nema ruske agresije i nikada nije bilo ruske agresije!

Sve vrste dužnosnika optužuju Rusiju za agresiju u Ukrajini.

Je li to istina? Nije. To je fikcija. To je velika laž. To je preširoka tvrdnja apsurdna tvrdnja, smiješna tvrdnja, nestvarna tvrdnja. Rusija i Rusi su bili uključeni u nekim aspektima u Ukrajini, ali samo bujna mašte može takav angažmanom nazvati agresijom, piše InfoWars.com

Da se stvarno dogodila ratna agresija, ne bi se mogla sakriti zbog opsega tipične ratne agresije koja je vrlo velika. Fotografski dokaz za to bi bio porazan. I nikakav dokaz o tome nije objavljen u medijima od strane tužitelja Rusije.

Što je još važnije, sukob bi se trebao prikazati kao ničim izazvan napad, a ne obrambeni rat. To također nije dokazano od strane tužitelja Rusije.

Naša briga ovdje je fikcija ili naučna fantastika koja se sve više propagira. Graniči sa ludilom. On igra u rukama najgore vrste “odvjetnika” rata. Ona zasljepljuje svi zabrinute ljude. Ona je iracionalna. Ona uspostavlja auru javnih laži i mitova koji rezultiraju velikim neznanjem i neistinama. Ona proizvodi grozne rezultate koji mogu postati još mnogo gori.

Cilj laži koja se vrti oko demoniziranja Rusije nije da odaberete stranu u ukrajinsko-ruskom problemu, već da uključite Ameriku u problem.

Kako stvarna ratna agresija izgleda?

Ovdje su neki značajni primjeri. Nisam konzultirao vojnu povijest da bi dobio precizne brojke. Ne trebamo odrediti sasvim točnu brojku na osnovu koje se može sukob u Ukrajini nazvati “ratna agresija” ili “rat”. To je odmah vidljivo racionalno promatraču da ruski angažman u Ukrajini, bez obzira na to da li ili ne nalikuje na napad na Ukrajinu, je vrsta napada koji ne definira stvarnu ratnu agresiju.

Nije nepoznato da ponašanje ljudskog stada može spoznati da divlji netočni mitovi i iracionalno uvjerenja može biti široko propagirano kroz populaciju i djelovati na tu situ. Mit ruske agresije u Ukrajini je vrhunski primjer.

RATNA AGRESIJA – SJEVERNA KOREJA

Sjeverna Koreja napala Južnu Koreju. 24. lipnja 1950. godine, a Sjeverna Koreja napala s više od 90.000 vojnika i 150 tenkova. “Također, do sredine 1950. godine, sjevernokorejske snage su brojile između 150.000 i 200.000 vojnika, organizirane u 10 pješačkih divizija, jednu tenkovsku diviziju i jednu zračnu diviziju, s 210 borbenih zrakoplova i 280 tenkova, koji su bili raspoređeni prema ciljevima i teritoriju. Njihove snage su uključivale 274 T-34-85 tenkova, oko 150 Yak brzih lovaca, 110 bombardera, 200 topova, 78 Yak trenerskih zrakoplova, a 35 izviđčkih zrakoplova.”

Što je Rusija učinila u Ukrajini da se usporedbi s ovim?

RATNA AGRESIJA – NJEMAČKA/POLJSKA 1939.

Njemačka je napala Poljsku sa sjevera, juga i zapada u rujnu, 1939. “Dana 1. rujna 1939. Njemačka je napala Poljsku. Poljska vojska je poražena u roku od tjedna od invazije. Od Istočne Pruske i Njemačke na sjeveru i Šleske i Slovačke na jugu zemlje, njemačke jedinica, s više od 2.000 tenkova i više od 1.000 aviona, probile su poljsku obranu duž granice i napredovale su prema Varšavi u masivnom kružnom napadu”.

Drugi izvor kaže da je 2.315 zrakoplova bilo uključeno u napad: “Zrakoplov je odigrao važnu ulogu u kampanji. Bombarderi su napali gradove, što je uzrokovalo velike gubitke među civilnim stanovništvom kroz teror bombardiranja i širenje straha. Luftwaffe snage su se sastojale se od 1.180 lovaca, 290 Ju 87 Stuka bombardera, 1100 konvencionalnih bombardera (uglavnom Heinkel He 111s i Dornier Do 17S), te asortimana 550 transportnih i 350 izviđačkih zrakoplova. Sve ukupno, Njemačka imala blizu 4000 zrakoplova, većina njih su bili najmoderniji. Snaga od 2.315 zrakoplova je sudjelovala u operaciji [operaciji Fall] Weiss.”

Napad Njemačke je bila prava ratna agresija.

RATNA AGRESIJA – IRAK 2003.

Sjedinjene Države napale Irak u ožujku 19. ožujka, 2003. dok Irak nije izvršio oružani napad na SAD. To je bila istinska američka ratna agresija. “Četiri zemlje su sudjelovale s vojnicima tijekom početne faze invazije, koja je trajala od 19. ožujka – 9. travnja 2003. Sudjelovali su u ovoj agresiji vojnici ovih zemalja: Sjedinjene Američke Države (148.000), Velika Britanija (45.000), Australija (2000), te Poljska (194)”.

Također, “Američko Središnje zapovjedništvo je izvjestilo da je od 30. travnja 2003. godine, bilo ukupno 466.985 američkih vojnika u operaciji “Iračka sloboda”. To je uključivalo ove brojke: USAF 54.955; USAF Reserve 2084; Zračna Nacionalna Garda 7.207; USMC 74.405; USMC Rezervisti 9.501; USN, 6.1296 (681 su članovi američke Obalne straže); USN Rezervisti, 2.056; i američka vojska 233.342; US Vojne Rezerve 10.683; i vojna Nacionalna garda 8.866.”

Opseg ove ratne agresije, poput Sjeverne Koreje i Njemačke, bio je ogroman. Agresivni ratovi su veliki događaji. Država obično ne pokreće agresiju osim ako ne namjerava pobijediti i osvojiti i to obično zahtijeva znatne snage, osim ako je protivnik mnogo manji. Vidjeli smo da je čak i protiv Paname, SAD koristio puno veću vojnu snagu.

Osim toga, napadu na Irak 2003. je prethodilo bombardiranje iračke zracne obrane tijekom 2001-2002 i infiltracije CIA specijalnih postrojbi. “Divizija CIA posebnih aktivnosti (SAD) paravojni timovi su ušli u Irak u srpnju 2002. godine prije invazije 2003. Nakon što su se na terenu pripremali dolazak američkih vojnih snaga. Američki timovi su onda u kombinaciji sa specijalnim snagama američke vojske organizirali Kurdish Peshmerga.”

RATNA AGRESIJA – LIBIJA 2011.

U 2011. godini, NATO je napao Libiju. Libija nije napala niti jednu zemlju članicu NATO-a. Ovu ratnu agresiju su nazvali “vojnom intervencijom” u članku Wikipedije. Ovaj rat je uključiva zračni i raketni napad, pomorske snage i pomorsku blokadu, CIA operativce, te britanske i francuske specijalne snage na terenu”. ” Akcija je uključivala NATO zrakoplove – upravljane od strane SAD-a, Francuske i Velike Britanije – oko 18.000 naoružanih letova tijekom kratke vojne kampanje, ispaljeno je 7.600 raketa. Maleni dio tih oružanih misija – 250 ukupno – su letjeli dronovi. Američki Predatori su imali 145 napada iz zraka, prema brifingu Ministarstvu obrane objavljenom u listopadu 2011. “

NATO-ove snage koje su napale Libiju su bile značajne. Više od 212 zrakoplova sudjelovalo je, kazali su ne-američki izvori. Brojevi američkog zrakoplova ne pojavljuju u Wikipedia članku: “Sjedinjene Države su rasporedile pomorske snage od 11 brodova, uključujući amfibijski ratni brod USS Kearsarge, amfibijsko transportno pristaništa USS Ponce, raketni razarač USS Barry i USS Stout, nuklearna podmornica USS Providence i USS Scranton, podmornica sa krstarećim raketama USS Florida i amfibijski brod USS Mount Whitney.

Dodatno, A-10 jurišni zrakoplovi, B-2 bombarderi, AV-8B Harrier, EA-18G zrakoplov za elektroničko ratovanje, te kako F-15E i F-16 zračni lovci – su uključeni u akciju nad Libijom. U-2 izviđački zrakoplovi su stacionirani na Cipru. Dana 18. ožujka, dva AC-130Us stigla su u RAF Mildenhall kao dodatni tanker zrakoplov. Dana 24. 2. ožujka E-8Cs je stacioniran u Vojnu napadnu bazu Rota u Španjolskoj. SAD je također koristio MQ-1 Predator UAVs za napade na ciljeve u Libiji 23. travnja.”

Ostali pomorske snage su također bile uključene, i tako dalje, bez mašte se ni probiližno ne može Rusko sudjelovanje u Ukrajini usporediti ni s ovom libijskom “vojnom intervencijom”.

RATNA AGRESIJA – PANAMA 1989.

Konačno, još jedna nedavna američka invazije koja se ne smije zaboraviti. SAD je napao Panamu 20. prosinca 1989. Panama nije napala SAD! Koji je bio opseg ove agresije?

“Vojni upad u Panami je počeo 20. prosinca 1989. godine, u 1:00 ujutro po lokalnom vremenu. U operaciji je sudjelovalo 27.684 američkih vojnika i više od 300 zrakoplova, uključujući C-130 Hercules, AC-130 Spectre helikopteri, OA-37B Dragonfly izviđački i napadni zrakoplovi, C-141 i C-Starlifter 5 Galaxy strateški transporteri, F-117A Nighthawk stealth zrakoplovi, AH-64 Apache helikopteri za napade”.

Ratne agresije su uključivale isprovocirane napade sa nagomilavanjem vojnih snaga značajne veličine. Oni su vrlo često prethodili političkim pitanjima, zahtjevima, a ponekad i vojnim sukobima. Napadi su jasni i nedvosmisleni. Niti jedan od tih karakteristika se nije dogodio s Ukrajinom i Rusijom. Način na koji je nastao sukob je sasvim drugačiji. Rusija nije stvarala zahtjeve prema Ukrajini kao Njemačka prema Poljskoj, ili kao što je to SAD prema Iraku.

Osim ističuće veličine i opsega stvarne ratnim agresije, poput brojčanih činjenica koje su gore navedene, moralni element se treba uzeti u obzir kako bi se pokazalo da je invazija agresija i nije učinjena u nužnoj obrani. Američka opravdanja u slučaju Paname su jednako slabašna kao i u slučajevima Iraka i Libije.

Služben američko opravdanje za invaziju je artikulirao predsjednik George HW Bush u jutro 20. prosinca 1989. godine, nekoliko sati nakon početka operacije.

George H.W. Bush navedena četiri razloga invazije (vojne agresije):

“Očuvanje života američkih građana u Panami. U svom priopćenju, Bush je tvrdio da je Noriega objavio ratno stanje između SAD-a i Paname te da je on prijetio životima od oko 35.000 američkih državljana koji žive tamo. U to vrijeme su bili brojni sukobi između američkih i panamskih snaga; jedan marinac je poginuo nekoliko dana ranije.”

“Obrana demokracije i ljudskih prava u Panami.”

“Borbi protiv trgovine drogom. Panama je postala središte za pranja novca od droge i tranzitna točka za krijumčarenje droge u SAD i Europu.”

“Zaštita integriteta Torrijos-Carter ugovora. Članovi Kongresa i drugi u političkom establišmentu tvrdili su da je Noriega prijetio neutralnosti Panamskog kanala i da SAD ima pravo na temelju ugovora intervenirati vojno da bi zaštitio kanal.

No, ako je neki branitelj SAD odluči prihvatiti jednu ili više od tih opravdanja, kako bi rakao da američka invazije Paname nije bila agresija, a zatim na isti način taj američki branitelj ne može reći da je ruska aktivnost u istočnoj Ukrajini ratna agresija.

Rusija može reći sa nekim opravdanjem da brani živote etničkih Rusa u istočnoj Ukrajini od bombardiranja i napada od strane ukrajinskih snage sa zapada. Rusija pruža utočište tisućama izbjeglica. Rusija može tvrditi da je u obrani demokracije, samoodređenja i ljudskih prava u istočnoj Ukrajini.

Cijela ova rasprava oko ratne agresije i njegovih karakteristika ne spominje američko uplitanja u Ukrajini koja je pomogla srušiti vladu, a zatim pomogla ustoličiti novu i agresivnu vladu da poduzme ured. SAD se bavi subverzijama. Rusija isto tako je optužena za subverzije u Ukrajini. Subverzija nije agresija. Subverzija ne uključuje oružane napade. Ona koristi različite metode kako bi preobrazila, promijenila ili zamijenila društveno-politički sustav. Subverzija je druga stvar i teško je procijeniti, pogotovo kada su dvije velike države poput SAD-a i Rusije uključene.

Naša glavna briga je ideja oko toga da je Rusija angažirana u ratnoj agresiji.

Očito da ljudi koji vode Ukrajinu nemaju problema da se uz prepruku SAD i NATO naoružaju ukrajinske snage koje su postale jako uključene u pokušaju da spase svoje ukrajinsko gospodarstvo. Oni nemaju problema u upiranju prstom krivnje u Rusiji, i nema problema kada se govori o o ruskoj agresiji. Njihova pretpostavka ruske agresije ih dovodi do “vojne potpore za odvraćanje od daljnje agresije”.

“Ruska agresija” je povod za povećanjem američkog angažmana u Ukrajini, što je glupo pravilo koje treba izbjegavati bez obzira na opravdanje za miješanje koje je izmišljena. Ruski ratna agresija je imaginarni povod. Učeni i iskusni muškarci i žene, koji se oslanjaju na taj argument, ne daju preporuke na temelju ovog imaginarnog razmišlja o smislu agresije i oko navodne ruske agresije.

Nema ruske agresije i nije nikada bilo ruske agresije.
 
(preveo mag.Alfred Bošković/uredio:nsp)

Hitler nije namjeravao osvojiti čitav svijet, nije se spremao za svjetski rat, zato što nije stvarao toliku vojnu silu sposobnu da oduzme svijet onima kojima je pripadao. Hitler je namjeravao živjeti s Englezima u miru, a ratovati s Rusijom. Ipak, s Rusijom je bio ekonomski u dobrim odnosima.

Upravo zato je njegova priprema za rat bila za globalne razmjere loša, i Wehrmacht je potrošio zalihe streljiva poslije dvadeset dana borbe, još u Poljskoj, a vojničku opremu i municiju za rat s Rusima dale su mu Engleska i Francuska.

Hitlera su na vlast doveli Englezi radi rata s Rusijom – SSSR. Kada je odlučio da započne svoju igru, sklopivši Sporazum o nenapadanju s SSSR, Engleska i Francuska su počele ga na sve moguće načine potiču na rat sa Staljinom, kako bi ga vratile prvobitnom scenariju.

To je za Gorbačova bila gesta dobre volje, još jedan potez za portret “socijalizma s ljudskim licem”, a Londonu je ta izjava zadala mnoštvo neugodnih briga. Pošto nije preostao nikakav povod za dalje ostajanje opasnog starca u zatvoru, Englezi su bili prinuđeni da curenje informacija spriječe ubijanjem njenog nositelja.

Poštovani gospodine Starikov, vaša knjiga “Tko je primorao Hitlera da napadne Staljina “otvara nova povijesna pitanja i dovodi u sumnju službenu povijesnu ocjenu Drugog svjetskog rata. Za početak Vas molimo da prokomentarišete Vašu tezu da je Njemačka bila nespremna za Drugi svjetski rat i da to ilustrirate podacima, koje molimo da malo šire obrazložite: da je poslije tri tjedna napada na Poljsku, Njemačkoj počelo ponestajati avio-bombi, a poslije šest tjedna kampanje u Francuskoj, njemačkoj armiji je počela ponestajati streljiva.

- Kako bi se vodio svjetski rat, treba shvatiti dvije sasvim očite stvari. Kao prvo – za njega se treba spremati, i to temeljito spremati, pošto će taj rat dugo trajati. Ipak je to SVJETSKI RAT. I drugo, što treba shvatit – da biste u tom ratu pobijedili, morate potući one koji su u trenutku njegovog početka najjača velesila. Takvih čak može biti i nekoliko.

Zamislimo da je 1970. godine neka zemlja pokušala osvojiti čitav svijet. Očito bi morala potuči s dvije velesile: SSSR i SAD. Danas – s jednom, SAD. Skupa sa ulizicama i saveznicima. A sada se upitajmo koja zemlja je bila najjača 1939. godine? Poslije poraza Njemačke i uništenja Rusije tijekom Prvog svjetskog rata, najjača velesila bila je Velika Britanija, čija saveznica je bila nešto manje moćna Francuska. Znači, planirajući SVJETSKI RAT, Hitler je morao planirati rat s tim zemljama. A što je u stvarnosti?

Naredbu za pripremu rata protiv Poljske izdao je … travnja 1939. godine, to jest četiri mjeseca prije početka rata. A što je s planovima ratovanja s Englezima i Francuzima? Njemačka ih 1. rujna 1939. godine uopće nije imala. Priznaćete, čudan je to agresor koji čak nema ni planove za rat. Na pitanje da li je Hitler bio budala, odgovor je negativan. Ne, nije bio.

Očito da nije namjeravao ratovati s Engleskom, nije htio ratovati s Morem. Hitler je maštao da i sam postane dio civilizacije Mora. Otud i planovi izgradnje brodova Trećeg reich. Da je Hitler želio osvojiti čitav svijet, to jest uništiti hegemoniju Engleske u svijetu, bili bi mu potrebni brodovi, brodovi, i opet brodovi. A bez moćne mornarice započinjati borbu s Londonom za prednjačenje u svijetu glupo je i bezizgledno.

Potrebni su ne samo “polupomorski” saveznici poput Italije i Japana, potrebna je i vlastita mornarica. Gledamo program izgradnje brodova koji je odobrio Adolf Hitler. Admiral Reder, zapovjednik njemačke mornarice, ponudio je Führeru na izbor dva plana razvoja njemačke mornarice:

- Prvi je pretpostavljao ubrzanu izgradnju podmornica u najkraćem roku;

- Drugi, poznat kao plan “Z”, bio je predviđen za duži rok, pošto se obrazlagalo “da u narednih deset godina rat neće započeti”. Prema tom planu, trebalo je izgraditi čitavo mnoštvo velikih brodova. Hitler je upravo njega izabrao. I premda je plan bio predviđen za deset godina (do 1948. godine), zatražio je da se ostvari tijekom šest godina. Znači, sudeći po izabranom planu razvoja mornarice, Hitler čak ni teoretski nije trebao ratovati s Engleskom prije 1944 – 1945. godine.

Pri tome je Hitler praktično zabranio gradnju podmornica, jeftin i djelotvoran način da se “izjednače izgledi” s Britanijom. I poslije toga su nam govorili kako je on odlučio “osvoji čitav svijet” i započeo ostvarivanje svoje želje 1939. godine. A odnos snaga na moru bio je na dan 1. rujna 1939. godine ovakav:

Nosači zrakoplova: Engleska – 7, Francuska – 1, Njemačka – 0; teške krstarice: Engleska – 15, Francuska – 7, Njemačka – 2; lake krstarice: Engleska – 49, Francuska – 12, Njemačka – 6; eskadrilni razarači: Engleska – 183, Francuska – 59, Njemačka – 22; razarači: Engleska – 0, Francuska – 12, Njemačka – 20; podmornice: Engleska – 65, Francuska – 78, Njemačka – 57; torpedni čamci: Engleska – 27, Francuska – 9, Njemačka – 20; monitori: Engleska – 3, Francuska – 0, Njemačka – 0.

Stanje glede podmornica bilo je još žalosnije nego što brojke pokazuju. Veliki admiral Reder izvještavao je Hitlera da je za rat s Engleskom potrebno 300 podmornica. Ali kada su Engleska i Francuska objavile Njemačkoj rat 3. rujna 1939. godine, Nijemci su imali svega 57 podmornica, od čega 23 u stanju borbene sposobnosti. To jest, ionako ih je bilo triput manje nego kod saveznika, a onih u stanju borbene sposobnosti – čitavih pet puta manje.

Nameće se jednostavan zaključak – Hitler nije namjeravao osvojiti čitav svijet, nije se spremao za svjetski rat, zato što nije stvarao snagu sposobnu da oduzme svijet onima kojima je pripadao. Hitler je namjeravao živjeti s Englezima u miru, a ratovati s Rusijom. Upravo zato je njegova priprema za rat bila vapajući loša, i Wehrmacht je potrošio zalihe streljiva poslije dvadeset dana borbe, još u Poljskoj. A vojničku opremu i municiju za rat s Rusima dale su mu Engleska i Francuska.

No, također, zračna kampanja Luftwaffe-a (njemačkog zrakoplovstva) na Englesku je bila sa vojnog aspekta krajnje čudna. Osim bombardiranja Londona, koje je probudilo otpor i volju britanskog stanovništva, koliko znamo, Luftwaffe nije kao u drugim zemljama, pristupio sistemskom uništavanju aerodroma, luka, vojnoindustrijskih kapaciteta, industrijske i prometne infrastrukture. Da li je ovaj zaključak ispravan, i kako ga Vi komentirate?

- Hitlera su na vlast doveli Englezi radi rata s Rusijom – SSSR. Kada je odlučio započeti svoju igru, sklopivši Sporazum o nenapadanju s SSSR-om, Engleska i Francuska su ga počele na sve moguće načine podstrijehivati na rat sa Staljinom, kako bi ga vratile prvobitnom scenariju. Hitler je, sa svoje strane, pošto je do nogu potukao Francusku, pokušavao “urazumiti” London i završiti rat. Nekoliko puta je nudio mir Zapadu, ali su Englezi uvijek odbijali.

Bombardiranje Engleske u ljeto 1940. godine vršeno je s polovicom, čak četvrtinom snaga. To je bila nekakva “prisila na mir”, a ne udar na infrastrukturu u cilju uništavanja i lišavanja rukovodstva. I koliko su ti njemački napadi bili razorni i strašni? Prema zvaničnim podacima, u Londonu je tijekom “Bitke za Englesku” poginulo 842 i ranjeno 2.347 osoba.

U najpoznatijem njemačkom zračnom napadu na engleski grad Coventry 14. studenog 1940. godine poginulo je 568 osoba. Svakako, svaki poginuli je za žaljenje, ali vidimo da te brojke, u usporedbi s brojem žrtava bombardiranja u Rusiji, Jugoslaviji i Njemačkoj, uopće ne izgledaju upečatljivo. Engleska je tijekom čitavog Drugog svjetskog rata izgubila 388.000 ljudi, od čega 62.000 civila.

To znači da u žrtve njemačkih bombardiranja tijekom čitavog Drugog svjetskog rata možemo ubrojati svega 62.000 Britanaca. Da li je to puno ili malo? Sve postaje jasnije u usporedbi. Francuska pod njemačkom okupacijom nije za savezničku avijaciju predstavljala cilj broj jedan. Zato je tamo od engleskog i američkog bombardiranja za četiri godine (od ljeta 1940. do ljeta 1944. godine) poginulo 30.000 ljudi.

Ali kada je došlo do iskrcavanja u Normandiji, avijacija Britanije i SAD je počela neusporedivo češće bombama ravnati francuske gradove i sela radi uništavanja njemačke vojske. Uslijed toga je tijekom tri ljetna mjeseca 1944. godine, tijekom kojih su Nijemci izbačeni iz Francuske, od bombi svojih oslobodilaca poginulo još 20.000 Francuza (svukupno – 50.000). Samo u Staljingradu je tijekom jednog strašnog dana 23. kolovoza 1942. godine poginulo oko 50.000 civila.

A gubici njemačkih civila uslijed bombardiranja i dan-danas su tajna iza sedam pečata. Ukupan broj nitko ne navodi. Zato što je užasavajući. Da je u Drugom svjetskom ratu pobijedila Njemačka, Churchillu, Rooseveltu i savezničkim rukovoditeljima avijacije bilo bi zajamčeno mjesto na optuženičkoj klupi i smrtna presuda za stotine tisuća žrtava. Ali povijest pišu pobjednici.

Zato su u Nürnbergu sudili drugim zločincima, za druge zločine, a oni koji su uništavali njemačke gradove, skupa sa svim njihovim žiteljima, otišli su u mirovinu. Samo u Drezdenu je tijekom dva dana bombardiranja poginulo oko 150.000 civila.

Centralno ali suštinsko pitanje koje Vi postavljate u svojoj knjizi je – zašto je Njemačka napala Sovjetski Savez, kada to nije bilo u njenom interesu. Vi čak kao ilustraciju navodite izjavu Hitlera Hermann Rauschning-u, koja je nama bila potpuno nepoznata, a u kojoj je Hitler, na pitanje što će biti u slučaju vojnog saveza Engleske, Francuske i Rusije, odgovorio: “Tada će meni, prosto, doći kraj”. Zašto je, unatoč tome, Hitler napao Sovjetski Savez?

- Engleska nije htjela mirovne pregovore. Hladnokrvno je bombardirala njemačke gradove. Pokazivala je odlučnost da se bori do kraja. Sa njom se moglo ratovati, čak je i pobijediti, ali je Adolf Hitler, pretresajući te mogućnosti, sebi postavljao dva pitanja. Po koju cijenu će biti postignuta ta pobjeda? I ono najvažnije – zašto?

Njemačkoj je predstojala teška borba bez vidljivog kraja, a na Istoku je SSSR, makar i trenutno lojalan, spokojno rješavao svoje strateške zadatke. Odmah pošto je Hitler do nogu potukao Francusku, Staljin je riješio problem Pribaltika: Letonija, Litva i Estonija su ušle u sastav SSSR. Isto tako vraćena je i Besarabija koju je zauzela Rumunjska.

Sovjetskom Savezu je sasvim odgovarao rat na Zapadu, rat Hitlera, koga su stvorili Angloamerikanci, sa svojim bivšim gazdama. Ali, da li je takav obrt događaja odgovarao samom Adolfu Hitleru? Čitavog života žudio je uništiti komunizam i ući u savez s Anglosaksonci, a umjesto toga sve se dešavalo obrnuto.

I tada je 10. svibnja 1941. godine u Veliku Britaniju, tobože na vlastitu inicijativu, odletio Hitlerov najbliži suborac Rudolf Hess. To je bio očajnički pokušaj da se sklopi mir između Njemačke i Engleske. Zapravo taj Hessov cilj nije nikakva tajna: “On (Hes – N.S.) je znao i shvaćao Hitlerov unutarnji svijet – njegovu mržnju prema Sovjetskoj Rusiji, njegovu strastvenu želju uništiti boljševizam, njegovo oduševljenje Engleskom i iskrenu želju da živi u prijateljstvu sa Britanskom imperijom … “.

Do napada na SSSR preostalo je nešto više od mjesec dana. Hitler je morao odlučiti hoće li se “Barbarossa” provesti ili ne. I taj udar nije bio unaprijed odlučen. Sve do Hessovog leta nije bila donesena nikakva konačna odluka o napadu na SSSR: “Naredba o udaru na SSSR u skladu s planom Barbarossa pojavila se tek 10. lipnja”. Adolf Hitler nikad ne bi započeo rat na dva fronta. Zašto je ipak započeo? Zato što je u trenutku udara na SSSR bio uvjeren kako nikakvog drugog fronta nema niti će biti! To je i predstavljalo ishod Hessovog leta.

Važno je shvatiti kako u čitavom zagonetnom slučaju s letom furerovog zamjenika u Englesku tajnu ne predstavlja Hitlerov prijedlog, već britanski odgovor na njega!

Englezi su zajemčili svoju neutralnost, blagonaklonu za Hitlera, u njegovom budućem ratu sa SSSR. Kao i sklapanje za Njemačku dugoočekivanog mira pošto Rusija bude do nogu potučena …

“Njemački fašisti su u stvari zato i poslali u Englesku poznatog Hess-a ​​kako bi uvjerio engleske političare da se pridruže sveopćem pohodu protiv SSSR. Ali su se Nijemci žestoko preračunali. Bez obzira na Hessove napore, Velika Britanija i SAD su se /…/ obrnuto, obredovale u istom taboru s SSSR protiv hitlerovske Njemačke”, rekao je Staljin u Moskvi, opsjednutoj od strane fašista.

To i jeste odgovor. Kako se u takvim prilikama Adolf Hitler mogao preračunati? Jer, da je engleska vlada kategorički odbacila furerove prijedloge i nedvosmisleno odbila s njim pregovarati, čemu se šef Njemačke mogao nadati, nego da počne rat na Istoku? Otkud bi Hitler mogao smatra kako će se London “pridružiti” sveopćem pohodu na SSSR, da je imao englesko odbijanje?

Čisto je bezumno napadati na Sovjetski Savez u okolnostima kada Engleska ne želi mir. Ali zato, ako Englezi jamče svoje nemiješanje u sukob, obećavaju makar i to da će mirno sjediti na svom Otoku, ako ne čak i da ratuju zajedno s nacistima protiv Rusa, onda je to – izlaz iz ćorsokaka! Samo treba Rusiju potući do nogu i mir s Engleskom biće sklopljen.

Da bismo našim čitateljima ilustrirali nelogičnost napada na Sovjetski Savez, molimo Vas da nam nešto više kažete o tome, o čemu inače u knjizi piše, da je Sovjetski Savez bio pouzdan trgovinski i gospodarski partner Njemačkoj, da joj je isporučivao naftu, pšenicu i druge strategijske sirovine i materijale koji su bile od vitalne važnosti za njemačku vojsku i gospodarstvo – sve one materijale za kojima se, nakon napada na SSSR u Njemačkoj sve više osjećao deficit.

- SSSR nije bio saveznik Njemačke. SSSR je bio trgovinski partner Njemačke. Pri tome je trgovao i sa Engleskom i Francuskom. Englezi su sve svoje ratove vodili po istom načelu: blokirali bi mornaricom obalu, gušeći protivničku zemlju blokadom. Kopnena trgovina sa SSSR omogućavala je Njemačkoj da izbjegne gušenje blokadom.

Nijemci su preko teritorije SSSR mogli prevoziti važnu robu za svoje gospodarstvo, kupujući je po čitavom svijetu. Sve to odjedanput je završeno 22. lipnja 1941. godine. Umjesto trgovinskog partnera, Njemačka je dobila smrtnog neprijatelja, vlastitim rukama stvorivši saveznika Englezima.

Ključno pitanje je – tko je financirao njemačku ratnu mašineriju u njenom pohodu na istok, tko je osiguravao kredite za oružje i streljivo, i sa kojim ciljem? Ako je netko financirao, preko koga su išli ti financijski transferi? Kakva je uloga Švicarske i njenih banaka u tome?

- Nitko ne zna točan iznos novca uloženog u obnovu Njemačke. Razne procjene govore o približno 28-30 milijardi dolara do 1930. godine. Zanimljivo je da ukupne ratne reparacije Njemačke za isto razdblje iznose nešto više od 10 milijardi maraka. I takve prilike su nastale upravo onda kada su Njemačku počeli smatrati potencijalnim kandidatom za novo satiranje Rusije.

U Njemačko gospodarstvo su upumpavali znatno više sredstava nego što su uzimali. Naravno, takvav srazmer doprinosio je obnovi industrijske proizvodnje u Njemačkoj, koja je već 1927. dostigla predratnu razinu. Upumpavanje sredstava vršeno je u skladu s dvjema planovima: Jungovim i Davesovim.

Njihovo djelovanje privedeno je kraju 1932. godine, a Njemačka je faktički oslobođena plaćanja reparacija, premda je isplatila tek neznatan dio. Zašto? Zato što će u siječnju 1933. godine kancelar postati Adolf Hitler, kome predstoji da izvede ekonomsko čudo. A za to mu je potreban novac.

Evo samo nekoliko brojki koje pokazuju kakav zadatak je stajao pred Hitlerom kada je došao na vlast. Proračunski troškovi za naoružanje porasli su od 1933. do 1939. godine gotovo deset puta (s 1,9 milijardi maraka na 18,41 milijardi maraka).

Porast udjela u proračunu je ništa manje upečatljiv: s 24% na 58%. Radi usporedbe, glavna svjetska “opasnost” koja je tobože namjeravala osvojiti čitav svijet, komunistički SSSR, trošio je 1934. godine na vojne potrebe 9% posto svog proračuna, Francuska – 8,1% posto, Japan – 8%, Engleska (koja je kao i uvijek namjeravala ratuje tuđim rukama) – 3%.

Kao što nam je iz povijesti poznato, Adolf Hitler je svoj zadatak obavio. U nevjerojatno kratkom roku – tijekom svega šest godina koliko je bio na vlasti – uspjelo mu je izgraditi vojnu mašineriju nevjerojatne moći. To povjesničari zovu nacističkim ekonomskim čudom. Vatreno se raspravljalo: je li neosporan rast njemačkog gospodarstva u Hitlerovo doba bio realan ili je prije podsjećao na ekonomsku piramidu kada najbolji izlaz iz ćorsokaka postaje rat.

Ma koliko čudno izgledalo – nijedna strana te apstraktne rasprave nije u pravu. Rast i opadanje njemačke privrede uopće nije određivan unutrašnjim razlozima. Uspjehe nacista financirao je i organizirao čitav tadašnji “civilizirani svijet”, kako zemlje Zapada vole nazivati njihovi poklonici. Zato Hitler nije određivao ni rokove prestanka rasta ili nastavka razvoja njemačke industrije.

Jer očito je da, Njemačka bez pomoći sa strane nije mogla dugo podnositi paprene troškove naoružanja. Prema tome, postojala su samo dva izlaza: ili ulijevanje novih sredstava sa strane u njemačko gospodarstvo, tj.. njeno daljnje sponzoriranje, ili otpočinjanje rata s Rusijom, zbog čega su Hitlera i odgajali. Gospodari svijeta – Anglosaksonci – nimalo ne vole uludo trošiti novac.

Za njih je čisto ekonomski (čak ne politički!) Bio unosniji brzi početak vojnog sukoba. Što prije počne, tim će manje novca morati ulijevaju u bezdano ždrijelo hitlerovske vojne mašinerije. Zato bi početak rata 1938. godine bio bolji nego 1939. godine, a 1939. bolji nego 1940.

Svi smo mi odrasli ljudi i shvaćamo da nikakva čuda u gospodarstvu ne postoje. Tako i nevjerojatni Hitlerovi uspjesi na svjetskoj pozornici nisu bili uvjetovani njegovim genijalnim talentima kao diplomate ili državnika, već time što su Engleska, SAD i Francuska unaprijed s njim dogovorile prepuštanje svojih pozicija.

Jedno od pitanja koje vi postavljate je zašto su njemački avioni imali engleske motore. Kako je to moguće?

- Realno je Luftwaffe 1936. imao dvokrilac Ne 51. To nije ništa drugo do “poljoprivredni avion”. Čak je korišten u početnoj fazi Drugog svjetskog rata, premda se još u Španjolskoj pokazao kao beznadno zastario u usporedbi sa sovjetskim lovcima kojima su bili naoružani republikanci .

Ali za njemačko ratno zrakoplovstvo 1936. godine Ne 51 uopće nije bio starudija, već nešto sasvim novo. Povijest tog aviona počinje tek 1931. obraćanjem Ministarstva prometa Njemačke, po porudžbini Rajhsvera, tvrtki “Henkel” s molbom da razviju dvokrilac jednosjed.

Prvi let oglednog uzorka izveden je studenog 1932. godine, da bi serijska peoizvodnja tog zrakoplova započela tek u proljeće 1934. godine. Ali pošto Hitler još nije bio oglasio stvaranje Luftwaffe-a, imali su civilne oznake i registraciju. I dvije godine kasnije Hitler će s tim najnovijim “poljoprivrednim avionima” prestrašiti čitavu Europu?

Oni njemački avioni koje smo navikli vidjeti na sličicama i u filmovima, stići će u njemačku vojsku kudikamo kasnije od onog vremena kada ih se Zapad počeo “strašiti”. Idemo redom. Najmasovniji i najpoznatiji njemački lovac Drugog svjetskog rata bio je Messerschmitt Bf109.

Izrada njegovih prototipa počela je tek krajem 1934. godine, a ogledni uzorak “Messer” izveo je prvi let 28. svibnja 1935. godine. Strahoviti nacistički borbeni avion, zasad u jednom primjerku, imao je engleski motor “Rolls-Royce”, „Kestrel V“. Zašto engleski, upitat ćete? Jednostavno zato što njemački motori iste vrste još nisu bili gotovi. Te su britanski “drugovi” pomagali. Jer, Engleska je u to vrijeme bila glavni svjetski izvoznik oružja i vojnih materijala …

I nije samo jedan ogledni uzorak imao britanski motor. Svi serijski Messerschmitt avioni u početku su imali te motore, sve dok njemačka industrija nije proizvela dovoljan broj vlastitih:

“Od 28 vrsta njemačkih vojnih aviona 1935. godine njih 11 imalo je engleske i američke motore, koje su isporučivale firme ‘Rolls-Royce’, ‘Armstrong-Sidle’, ‘Pret-Whitney’ i dr.. “.

Uspješna letačka ispitivanja učinila su lovac Willy Messerschmitt favoritom. Međutim, njemački piloti su Bf 109 isprva dočekali s nepovjerenjem. Zašto? Zato što su navikli na otvorene kabine svojih “poljoprivrednih aviona”, a u tom lovcu se pilotska kabina hermetički zatvarala!

Ali nama nisu važni strahovi njemačkih pilota, nego datumi masovnog prispijeća lovaca u letačke jedinice, u ono vrijeme kada su ih se “bojali” šefovi Engleske i Francuske. Statistika proizvodnje tih aviona, nažalost, ne pruža temelj za takve strahove: 1936. godine – dva ogledna uzorka, 1937. godine – 54 komada.

Prije nekoliko godina, povodom godišnjice sporazuma između Ribbentropa i Molotova, zapadna tisak je vrlo negativno povijesno ocijenila taj dogovor. Da li su samo sporazum Ribbentrop-Molotov, ili i drugi povijesni sporazumi Nijemaca i Rusa predmet kritike anglosaksonskih povjesničara, ali i političara?

- Sporazum o nenapadanju SSSR-a s Njemačkom sasvim je pobrkao karte Engleskoj, koja je namjeravala nahuška Hitlera na SSSR. Umjesto toga, Njemačka se s Rusijom sporazumjeli. Otud i mržnja prema tom dokumentu, u kome se radi samo o jednoj stvari: dvije zemlje neće međusobno ratovati. To je sve. Ničeg više tamo nema. A originale navodno potpisanih tajnih protokola nitko NIKADA nije vidio. Postoje nekakve fotokopije. Osobno sam uvjeren da su to krivotvorine, sačinjene u vrijeme vladavine izdajnika Gorbačova.

Također, šokantna je i Vaša tvrdnja o misiji Rudolfa Hess-a. Zašto je Rudolf Hess iskočio padobranom u Engleskoj? Da li je to bio individualni akt “bolesnog čovjeka” ili je on predao osobnu poruku Hitlera Churchillu, i kako objasniti njegovo samoubojstvo u poznim godinama?

- Zanimljiva činjenica: odmah poslije Hesovog leta 10. svibnja 1941. godine, već sutradan, moćni napadi njemačke avijacije na Englesku iznenada su sasvim prestali, i obnovljeni su tek siječnja 1943. godine. Sada o sudbini samog Hessa. On je 17. kolovoza 1987. godine, kao posljednji živi rukovoditelj Trećeg rajha, napustio ovaj svijet.

Rudolf Hess je u trenutku smrti u zatvoru Spandau imao gotovo 93 godine. U zatvoru je odležao već 46 godina. Svi oni koji su zajedno s njim po presudi Nirnberškog tribunala dospjeli u zatvor, već odavno su ga napustili. On je od 1966. godine bio jedini sužanj zatvora Spandau.

Odležavši 8 godina od 15, pod izgovorom slabog zdravlja, na slobodu je izašao diplomata Konstantin von Neurath. Zatvor su napustili admiral Denic i šef “Hitlerjugenda” Baldur fon Sirah, odležavši svojih 20 godina. A Rudolf Hess je i dalje ostajao tamo. Zašto? Zato što je osuđen na doživotni zatvor, reći će čitatelj. I … pogriješiti će.

Ista takva doživotna presuda nije bila smetnja za oslobođenje admirala Rederi poslije svega 10 godina, i ministra gospodarstva Trećeg rajha Waltera Funka, koji je odležao 12. Oni su pušteni na slobodu zato što nisu posjedovali tako strašnu tajnu kao Hess. Jer je samo on znao što su Englezi obećali Hitleru, i zašto im je Hitler povjerovao …

A i Hessov smrt bila je vrlo zagonetna. Devedesetogodišnji oronuli starac pokušao se tijekom šetnje ubiti i objesio se, omotavši električni kabel oko vrata. Hessov čuvari pokušali su da mu dati umjetno disanje, i to toliko usrdno da su mu slomili prsni koš i rebra. Pokojnikov sin je, ne vjerujući zvaničnom izvještaju engleskih stručnjaka za sudsku medicinu iz britanske bolnice u koju je tijelo dopremljeno, naložio ponovnu obdukciju.

I treba reći da je imao ozbiljne razloge za to. Hess se uvijek nalazio pod nadzorom, a na dan smrti čuvar ga je napustio doslovno nekoliko minuta. “Za to vrijeme oronulom starcu je uspjelo napisati oproštajno pismo, privezati produžni kabel za prozorsku rezu, provuče glavu kroz omču i zategnuti je – pošto je na vratu ostao vodoravan trag – i da padne ili se baci na zemlju?”

Tijekom ponovne obdukcije koju su izvršili njemački liječnici, na vratu leša otkriven je drugi trag od kabela. Ispalo je da je devedesetogodisnjem starcu uspjelo “objesiti” se – dvaput. Tragovi na vratu i ozljede unutarnjih organa vrata nedvosmisleno su svjedočili da je Hess zadavljen. A prethodno su ga otpozadi udarili po glavi, uslijed čega se pojavio hematom na potiljku, čudan i neobjašnjiv u slučaju samoubojstva …

Zašto su morali ubiti starca, i tko je to ubojstvo izvršio? Hessov sin Wolf Rüdiger ni trenutak nije posumnjao u to da su njegovog oca ubili Englezi. Strašna tajna britanske diplomacije, koja je Hitlera zagrijala za napad na SSSR, nije smjela otkriti. A neposredni uzrok ubojstva postala je neobuzdana brbljivost Mihaila Sergejevič Gorbačova.

Taj nestručan političar potpisao je smrtnu presudu ne samo vlastitoj državi, nego i tadašnjem nacisti. Stvar je o tome što su se već poodavno čuli glasovi koji pozivaju na Hessovo puštanje iz zatvora. Glavni protivnik toga uvijek je bio SSSR, čiji stav je bio vrlo jednostavan – nacistima nije mjesto na slobodi.

Znajući da Sovjetski Savez neće dati suglasnost za Hessov izlazak iz zatvora, Velika Britanija je mogla izigravati dobrog isljednika i uvijek izjavljivati kako nije bila protiv njegovog oslobađanja. I, evo, počela je “Perestrojka”, “Novo mišljenje”, i Mihail Sergejević, ništa ne shvaćajući u povijesti i politici, izjavljuje svojim zapadnim prijateljima kako je spreman da im učini nešto ugodno i slaže se sa Hessovim puštanjem.

To je za Gorbačova bio gesta dobre volje, još jedan potez za portret “socijalizma s ljudskim licem”, a Londonu je ta izjava zadala mnoštvo neugodnih briga. Pošto nije preostao nikakav povod za dalje ostajanje opasnog starca u zatvoru, Englezi su bili prinuđeni da curenje informacije spriječe ubijanjem njenog nositelja.

Svi materijalni dokazi uzroka smrti Rudolfa Hessa ​​- kućica u vrtu, kabel i namještaj, čak i sam zatvor Spandau – uništeni su odmah poslije njegove smrti. Britanska vlada je odredila da spisi u Hessovom predmetu ostanu povjerljivi do 2017. godine. Ali zašto? Što bi se moglo otkriti u zapisnicima njegovih saslušanja? Što to ima Velika Britanija kriti, ako je, kako nas uvjeravaju, odlučno odbila pregovarati s nacistima?

Obrnuto, te spise trebalo bi kačiti na svaki stup, tiskati u svim novinama. Jer to je dokaz progresivnosti i demokratičnosti maglovitog Albiona. Kakav veleban povod za propagandu: mi, Englezi, kategorički smo odbacili sve prijedloge krvavog Adolfa Hitlera! A umjesto toga najstroža povjerljivost. Nelogično? Ne, logično. Zato što ODBIJANJA nije bilo, već je bila SUGLASNOST sa Hitlerom.
 
(vestinet.rs/uredio: nsp)