Američka svemirska agencija NASA potpisala je s kompanijom Lockheed Martin ugovor vrijedan gotovo tri milijarde dolara za gradnju tri kapsule Orion koje bi najkasnije 2024. godine trebale prevesti američke astronaute na Mjesec

Lockheed Martin odabran je između 11 američkih tvrtki koje su se našle u užem izboru za razvoj prototipa kapsule. Povjerena im je proizvodnja i upravljanje misijama u sklopu kojih će na Mjesec biti poslano šest letjelica tipa Orion.

Orion je svemirska letjelica posebno projektirana za letove preko granica Sunčevog sustava u kojima bi sudjelovali i astronauti. Letjelice su sastavni dio NASA-ine infrastrukture za misije Artemida i buduća istraživanja solarnog sustava.

NASA-in program “vraćanja” američkih astronauta na Mjesec najkasnije do 2024. godine nazvan je po grčkoj boginji mjeseca. Cilj je dovesti ih na Mjesečev južni pol na koji ljudska noga još nije kročila.

Iz američke su agencije priopćili da su naručili tri kapsule Orion za misije Artemida III, IV i V u vrijednosti 2,7 milijardi dolara. U fiskalnoj godini 2022. namjeravaju naručiti još tri kapsule za misije VI, VII i VIII za ukupno 1,9 milijardi dolara.

Ukupno namjeravaju do 2030. naručiti minimalno šest a maksimalno 12 letjelica Orion.

U lipnju su dovršili izgradnju i opremanje kapsule Orion za prvu misiju u sklopu programa Artemida koja bi trebala biti primiti i posadu.

“Kao jedina letjelica opremljena za istraživanje svemira preko granica Sunčevog sustava, Orion je ključan za kontinuiranu vodeću ulogu Amerike”, istaknuo je zastupnik Republikanske stranke u Kongresu Brian Babin.

“Program Artemida sljedeći je korak u čovjekovom istraživanju svemira. Sastavni je dio NASA-ina šireg pristupa istraživanju, od Mjeseca do Marsa, u sklopu kojeg ćemo brzo i održivo istražiti Mjesec i upotrijebiti prikupljeno znanje kako bismo čovječanstvu omogućili sljedeći divovski skok – slanje astronauta na Mars”, navodi se u NASA-inom priopćenju.

(jutarnji.hr)

Najmanje jedan od tih novih američkih zrakoplova, dragulja tehnologije koji izmiču nadzoru najnaprednijih radara, poletio je s amfibijskog broda USS Essex i bombardirao talibanske mete

Američka vojska je u četvrtak prvi puta upotrijebila svoj novi “nevidljivi” zrakoplov F-35 u borbi, rekao je u četvrtak jedan američki dužnosnik.

Najmanje jedan od tih novih američkih zrakoplova, dragulja tehnologije koji izmiču nadzoru najnaprednijih radara, poletio je s amfibijskog broda USS Essex i bombardirao talibanske mete u afganistanskoj pokrajini Kandahar, precizirao je taj neimenovani dužnosnik.

“Napad je uspio”, dodao je.

To je bio zrakoplov F-35B američke vojne mornarice, koji ima kratku uzletnu putanju i okomito se spušta. Izrael je objavio u svibnju da je prva zemlja koja je koristila F-35 u borbi.

Lansiran početkom 1990.-ih, F-35 je najskuplji iz programa naoružanja u američkoj vojnoj povijesti i stoji oko 400 milijardi dolara. Pentagonu je cilj sljedećih desetljeća proizvesti oko 2500 tih zrakoplova.

Ukupno bi ti zrakoplovi F-35 do 2070. stajali 1500 milijarda dolara.

Pobornici zrakoplova hvale njegovu “nevidljivu” tehnologiju koja mu omogućuje izbjegavanje radara, njihovu nadzvučnu brzinu, agilnost i razne kolektore koji pilotu omogućuju pristup brojnim informacijama.

Kašnjenja i probijanje proračuna su obilježili razvoj tog zrakoplova. U lipnju 2014. cijela flota američkih F-35 nije letjela jer su američke vlasti odlučile zaključiti istragu o uzrocima neobjašnjivog požara na jednom od njih.

Prošle godine pedesetak F-35A također se nije micala iz zračne baze Luke u Arizoni zbog problema kisika.

Podsjetimo, F-35 JSF (Joint Strike Fighter) je višenamjenski borbeni zrakoplov pete generacije, ujedno i najskuplji vojni program u povijesti, čiji je dosadašnji trošak razvoja, proizvodnje i održavanja procijenjen na čak 406 milijardi dolara.

No, iako je interes u SAD-u i izvan njega za F-35-icama velik, program je obilježen nizom poteškoća, bilo da je riječ o prekoračenju budžeta i vremenskih rokova i još više, nefunkcionalnošću samih aviona. Tako su u Lockheed Martinu morali rješavati probleme sa zapaljenjem motora, s rušenjem softwarea, ali dovodom kisika za pilote. Prema procjenama od prije mjesec dana, zbog niza poteškoća gotovo polovica nominalno operativnih F-35-ica je prizemljena u svojim zračnim bazama.

No, ono što najviše bode u oči mnoge članove zakonodavne i izvršne vlasti u SAD-u je rastući trošak programa koji bi do 2070. mogao koštati dodatnih 1,1 bilijuna dolara (potrošenih na daljnji razvoj, proizvodnju, operativne troškove i troškove održavanja).
 

 

(vecernji.hr)

Ruski predsjednik upozorava na agendu Novog svjetskog poretka

“Projekt za novo američko stoljeće (PNAC)” bio je projekt neo-konzervativaca koji je izrađen između 1997. i 2006. godine.

On je otvoreno zagovarao ukupni svjetsku vojnu dominaciju SAD-u.

Članovi PNAC su bili na položajima najviših razina u administracija George W. Busha, uključujući i Robert Kagana (supruga Victorie Nuland), Dick Cheneya, Donald Rumsfelda, Paula Wolfowitzaa, i druge.

PNAC je značajan po svojem fokusu na Irak, zaokupljenost koja je započela prije nego je Bush postao predsjednik i terorističkih napada 11. rujna 2001. godine (koji postavlja se pitanje – kako? koliko je autentičan bio 11. rujan 2001.)

Neki od članova PNAC-a, kao što je Vin Weber, također su bili vladini lobisti za vojne industrijske tvrtke kao što su Lockheed Martin i druge Fortune 500 tvrtkie. Što više rata, profit je veći.

Pogledajte što je predsjednik Putin rekao o tome:
 

 
NoviSvjetskiPoredak.com

Na konferenciji Credit Suissea u West Palm Beachu, predstavnici najvećih proizvođača oružja u Americi su govorili svojim ulagačima o tome koliko dobro poslovanje ide u ovim vremenima globalnog rata

Predstavnici najboljih tvrtki kao što su Raytheon, Oshkosh, i Lockheed Martin bili su nazočni proslavi eskalacije sukoba na Bliskom istoku i Africi.

Izvršni dopredsjednik kompanije Lockheed Martin Bruce Tanner je održao govor i otvoreno hvalio “indirektne” koristi koje proizvođači oružja vide kao posljedicu rata u Siriji. Jedan dio njegovog govora je bio snimljen od nekoga iznutra i podjeljen na internetu nekoliko sati nakon konferencije.

U audio snimci koja je snimljena, Tanner raspravlja o mnogim nedavnim problemima na Bliskom istoku, i o eskalaciji sukoba u Siriji i Turskoj. Istaknuo je kako ti sukobi mogu dovesti do povećanja prodaje proizvoda za njihove tvrtke.

Tanner je rekao da je povećanje sukoba izazvalo “neizbježni porast zbog dinamike tog okruženju i naših proizvoda u toj regiji.”

Prema izvorima, u drugom govoru na konferenciji, Wilson Jones, predsjednik proizvođača tvrtke Oshkosh, rekao da “kako prijetnja ISIS-a raste, postoji više zemalja zainteresiranih za kupnju Oshkoshovih M-ATV oklopnih vozila.”

Glavni izvršni direktor tvrtke Raytheon Tom Kennedy se također pridružio u neformalnom slavlju, rekavši da njegova tvrtka doživila “značajan porast prodaje rješenja za obranu u cijeloj regiji u više zemalja na Bliskom istoku”.
 

Defense industry stocks this morning following Friday night’s attacks in Paris: pic.twitter.com/8a35RcpPJ6

— Aaron Cantú (@aaron_con_leche) 16. studenoga 2015.

 
Uz rastuće ratove, proizvođači su također slavili činjenicu da je obrambenom sektoru nedavno bilo odobreno 607 milijarde dolara budžeta od strane vlade.

“Naši programi su dobro podržani [u proračunu]. Mislimo da smo napravili dobar posao”, zaključio je Tanner.

U nedavnom izvješću novinar Glenn Greenwald je istaknuo da su cijene dionica za proizvođače oružja naglo porasle odmah nakon terorističkih napada u Parizu prošle godine.
 

 
NoviSvjetskiPoredak.com

Propagandna utrka u naoružanju ponovno pomiče u svemir, međutim, u praksi je čak i to – fantastika. Korištenje takvog “obećavajućeg” oružja protiv ravnopravnog neprijatelja (primjerice, Rusije) je potpuna psihopatija

Pentagon je upravo najavio stvaranje sustava proturaketne obrane (PRO) baziranog na laserskim i elektromagnetskim impulsima, čija je svrha – utjecanje na neprijateljske balističke rakete, ne poslije njihovog lansiranja, već ranije.

Ovaj projekt podrazumijeva uništavanje raketa za koje sadašnji sustav proturaketne obrane nije smetnja, a takvo oružje postoji samo u Rusiji. Međutim, postavlja se pitanje: koliko su realni planovi SAD i mogu li oni ugroziti trenutni odnos snaga?

Pentagon tvrdi da je ovaj projekt pokrenut još 2014. godine radi suprotstavljanja raketama, koje mogu probiti postojeće sustave PRO (a takve rakete postoje samo u Rusiji).

Novi američki cyber-sustavi će koristiti elektromagnetski impuls, koji će navodno biti u stanju poremetiti rad elektronike na velikim teritorijima, objašnjava portal FreeBeacon, poznat po mnogobrojnim informacijskim spinovima. Primjena ovog oružja predviđena je tek nakon što obavještajna služba izvesti da se neprijatelj sprema za raketni udar.

U suštini, projekt predviđa zaustavljanje rakete u fazi njenog ubrzanja – planira se stvaranje lasera koji bi se instalirali na bespilotnim letjelicama ili avionima. U prijevodu: to je pokušaj da se utječe na elektroničke sustave kontrole, kako bi se “zbunila” raketa.

Ovo je realno izvedivo, ali uz dva uvjeta.

Prvo: ukoliko se, u sekundi ili djeliću sekunde, raspolaže točnim podacima o početku lansiranja rakete.

Drugo: ako je izvor elektromagnetskog ili laserskog impulsa u neposrednoj blizini lansirnog mjesta.

Ranije je objavljeno da je vice-admiral James Siring, direktor američke Agencije za proturaketnu obranu koja funkcionira u sustavu Pentagona, izjavio da Sjedinjene Države žele do 2021. godine imati “konačnu demonstraciju” laserskog oružja zračnog baziranja predviđenog za presretanje balističkih raketa. Za tu svrhu, agencija je za 2017-u financijsku godinu zahtijevala 90,3 milijuna dolara. Osim toga, u ožujku su konstruktori tvrtke Lockheed Martin objavili, da su ovladali tehnologijama koje omogućuju proizvodnju laserskog oružja pogodnog za bojevu primjenu.

Prema izvještajima američkih medija, Zračne snage SAD već su u stanju koristiti lasera protiv neprijateljskih zrakoplova, bespilotnih letjelica ili raketa, a mornarica SAD – se njima štiti od dronova, malih brodova i podmornica.

Međutim, primjena ove vrste oružja je vrlo ograničena, koristi se samo protiv nisko-letećih ciljeva i ciljeva koji su u vidokrugu. Uporaba lasera u strateške svrhe je nemoguća, jer su postojeći – tek začetak naprednog oružja.

Ali govoriti o stabilnom korištenju elektromagnetnh impulsa ili lasera, pa još o njegovom navođenju na brzoleteće ciljeve, nema smisla. Svi sustavi ove vrste prvotno su planirani kao oružje dizajnirano za obaranje ili oslepljavanje neprijateljskih orbitalih sustava, a ne za presretanje raketa.

Još moramo reći da testovi koje su SAD izvodile na Aljasci nisu dali značajne rezultate. Međutim, danas nisu 60-te godine.

Nikakav dron nije u stanju letjeti nad silosima strateških raketa, kako bi strpljivo čekao njihovo lansiranje. A razinu elektromagnetskih impulsa je trenutno takav da se može primijeniti samo na vrlo maloj udaljenosti.

Prošle godine, u specijalnom izvještaju američke Mornarice bilo je riječi o unifikaciji nekoliko klasa brodova (preimenovanje sadašnjih fregata u korvete i usuglašavanje linije dizajna) u tzv. napredne inačica. Rusija u ovom slučaju uopće nije pominjana. Predviđeno je da nove korvete budu opremljene laserima za “posljednju liniju obrane” , to jest – kada postane gusto, kao što je to prije nekoliko dana bilo s mučenim razaračem “Donald Cook” u Baltičkom moru.

Sustavi PZO “posljednje linije” su u stvari rafalni protuavionski topovi malog kalibra ili dvocijevni ili četvorocevni mitraljezi, čiji je zadatak da obore ciljeve koji se približavaju brodu na kritičnom udaljenosti.

Glavni sustavi protuzračne obrane, kontroliran od strane čuvenog “Igisa”, dizajnirani su da obore napadajući cilj na velikoj daljini.

Korištenje takvih instrumenata, uostalom, opisano je u programima CIA iz 80-ih i 90-ih godina, ali je to zahtijevalo prisustvo diverzantskih grupa na neprijateljskim aerodromima. Međutim, čak je i to bila čista fantastika, jer je opet, ova vrsta uređaja zahtijevala neviđenu količinu energije. Pri čemu bi povezivanje takvih aparata na lokalnu električnu mrežu dovelo do nestanka struje u gradu, jer bi podrazumijevalo potrošnje energije, približno jednaku količinama koje troši Tokio.

Ono što se sada najavljuje kao oružje strateškog odvraćanja, može biti primijenjeno protiv neprijatelja, koji intelektualno i energetski zaostaje za SAD generacijama. To jest, iznad Sjeverne Koreje se mogu lansirati stotine dronova, koji bi nadzirali potencijalne raketne silose (Korejanci ih, doduše, nemaju, jer koriste stare sustave nadzemnog lansiranja), a duž granice razmjestiti par novih patrolnih korveta. Možete čak i ubaciti tamo nekoliko južnokorejskih diverzantskih grupa, naučivši ih da govore sjevernim dijalektom.

Međutim, u praksi je čak i to – fantastika. Korištenje takvog “obećavajućeg” oružja protiv ravnopravnog neprijatelja (primjerice, Rusije) je potpuna psihopatija.

Moramo shvatiti da se obrambena industrija SAD svakodnevno bavi razvojem “naprednih oružja”, od kojih većina završi na otpadu mnogo prije zvaničnog gašenja projekta. Čitave generacije brodova sa “supersistemima” i “superoružja” su u posljednjih pet godina otpisane kao besmislene. U istom smjeru ide i aviacijski razvoj, koji se u jednom momentu smatrao naprednim. Ali, konstantno pupmanje namjenske industrije velikim količinama novca prije ili kasnije daje neke rezultate.

Proboja u laserskim i impulsnim tehnologijama za sada nema zbog problema prije svega u superprovodljivosti i akumulaciji energije. I do predviđenog roka – 2021. godine – teško da će doći do nekog većeg napretka.

Očito je, međutim, da se propagandna utrka u naoružanju ponovno pomiče u svemir – sferu toliko kontroverznu sa stanovišta perspektive tehnologija, da je teško napraviti nedvosmislen izbor u korist određene strategije. I sve je više otkrivenja da su ovakve vrste informacijskih spinova prepisane iz Reaganove politike.

Mada postoji i jednostavnije objašnjenje. Svi žele novac. Mnogo i odmah.

* Strateška obrambena inicijativa (engleski: Strategic Defense Initiative, SDI) projekt koji je pokrenut od strane američkog predsjednika Ronalda Reagana. Njegov cilj je bio postavljanje vojnih satelita u orbiti planeta Zemlje koji bi mogli uništiti sovjetske i druge balstičke rakete prije nego što dođu do cilja.
 
(fakti.org/uredio:NSP)

“Služio sam u svim dobivenim činovima, od poručnika do general-bojnika. I u tom razdoblju, proveo sam većinu svog vremena kao visoko rangirani mišićavko za velike poslove, za Wall Street i za bankare” – general bojnik Smedly D. Butler

Nakon umirovljenja iz Marinskog korpusa, general bojnik Smedley D. Butler je na nacionalnoj turneji u ranim 1930-tima držao svoj govor “Rat je Reket”.

Ono što odvaja Butlera od drugih povijesnih vojnih ličnosti je da je on jedan od samo 19 ljudi u povijesti koji su osvojili medalju časti, dva puta. Dakle, on je visoko nagrađivan vojnik, general sa dvije zvjezdice koji se popeo na pozornicu i tvrdio da je rat reket, ljudi su slušali – većina ljudi, u svakom slučaju.

U jednom od svojih govora, Butler oplakuju rat te je istaknuo kako je toliko ljudi umrlo samo za dobrobit vrlo male skupine ljudi. Dio govora:

“RAT je reket. To je oduvijek bio.

On je možda i najstariji, najprofitabilniji, i sigurno najopakiji. On je jedini u međunarodnom djelokrugu. On je samo jedan u kojem se dobit računa u dolarima i u ljudskim gubicima.”

Nedavno je bivši načelnik Glavnog stožera državnog tajnika Colin Powella, pukovnik Lawrence Wilkerson hrabro ustvrdio u produženom intervjuu u Salonu: “Mislim da je Smedley Butler nešto nanjušio.”

“Da li je Bill Clinton proširio NATO – nakon George H.W. Busha i James Baker je uvjeravao Gorbačova i zatim Jeljcina da neće ići niti centimetar dalje na istok – no da li je to bilo sve za kompanije Lockheed Martin i Raytheon, i Boeing, i druge, da se poveća njihova mreža prodaje oružja?” upitao je Wilkerson.

“Možete se kladiti da je,” odgovorio je.

Wilkerson je istakao da je vojno industrijski kompleks “puno više pogubniji nego što je Eisenhowera ikad mislio da će biti”, ukazujući na ulogu Lockheed Martina u pružanju ruke represivnim režimima Bliskog Istoka poput Saudijske Arabije i povećanje napetosti na Korejskom poluotoku.

Nedavno je SAD isporučio projektile koji su korišteni od strane Saudijske Arabije da bi ubili desetke nevinih žena i djece, nakon napada na tržnicu u Jemenu.

“Da li postoji sklonost u ime Kongresa da se blagoslovi uporaba sile više zbog novca kojeg dobivaju od obrambenih ratova? Možete se kladiti da je to istina.”, rekao je Wilkerson.

“Oni koji to negiraju su samo kao krajnje naivni, ili su suučesnici”, dodao je Wilkerson.

Završavajući intervju, umirovljeni vojni pukovnik je naveo, snažno: “Mi smo svjetski trgovci smrti. Mi smo privatizirali ultimativnu javnu stvar: rat!”
 
(NoviSvjetskiPoredak.com)

LOCKHEED MARTIN NA IZLOŽBI U SINGAPURU TVRDIO DA T-50 NIJE AVION PETE GENERACIJE

Na aviosalonu Singapore Airshow 2016 , koji je u veljači održan u Singapuru, predstavnici tvrtke Lockheed Martin izveli su masivan napad na ruski lovac pete generacije T-50 (PAK FA).

Napad je bio informacijski. Čak, prije će biti da je to bio očajnički potez, jer je komercijalna situacija sa F-22 i F-35 izuzetno tužna. Naročito na inozemnom tržištu.

F-22 ne želi kupiti nijedna razumna vlada u svijetu zbog njegove fantastično visoke cijene. Taj lovac košta 411 milijuna dolara. Na njemu je izgorio čak i Pentagon.

Za američku avijaciju je naručeno 400 tih zrakoplova. Međutim, ugovor o nabavi je ubrzo smanjen na 187 letjelica. Zbog čega je 2011. godine obustavljena proizvodnja tog zrakoplova.

Situacija s F-35 nije ništa manje čudna. Taj lovac je znatno jeftiniji – njegova prosječna cijena je 120 milijuna dolara. Pentagon je, kada se zrakoplov pripremao za prvi let, naručio 2800 lovaca. Do danas je ta brojka smanjena na 2300.

Članice NATO-a namjeravaju kupiti ukupno 600 tih zrakoplova. Pri čemu su inozemni kupci, kako se kaže, uhvaćeni na udicu. Oni sada ne mogu odustati od kupnje tog lovca, čija reputacija opada iz godine u godinu. Stvar je u tome što je mnogo novca uloženo u razvoj aviona, pa bi sada bilo glupo da taj novac propadne.

A odustati od tako sumnjive kupnje htjeli bi mnogi, jer je F-35 već 5 godina, još od početka probne eksploatacije, i dalje poluproizvod. Uopće nije poznato, kada će postati borbeni stroj. Prije godinu dana obavljeno je posljednje testiranje F-35 .

Nakon čega se u zapisniku povjerenstva vidio ovakav izvještaj: “U cjelini, avion ostaje nezreo, a njegova eksploatacija se u značajnoj mjeri oslanja na konstantnu podršku proizvođača, što je neprihvatljivo prilikom izvođenja borbenih djelovanja. F-35 je i dalje ranjiv na balističku i induciranu pogonsku vatru iz svih vidova vojnih prijetnji izazvanih raketnim napadima. Rokovi prvih borbenih letova će vjerojatno biti odgođeni zbog problema sa softverskom jedinicom 2 V, koja je dizajnirana za upravljanje visokoprecizni oružjem AIM-120C , i za naknadno širenje na streljivo GBU -32/31 i GBU-12 “.

Do ovog trenutka, situacija se nije promijenila. Datum uvođenja ovog zrakoplova u naoružanje je i dalje nejasan. Konstruktori konstantno nešto prepravljaju i dorađuju.

Pokušaji Lockheed Martina da privućče inozemne kupce, kojima ne mogu uvrnuti ruku koristeći natovske mehanizme, nisu uspjeli. I tvrtka sa zavišću gleda kako indijsko Zrakoplovstvo zaključuje ugovore s ruskim koncernom “Suhoj” za zajednički razvoj izvozne modifikacije T-50, koja se zove FGFA (Fifth-Generation Fighter Aircraft ). A biti će isporučen Indiji u zajedničkom aranžmanu.

Indija će dobiti polovicu proizvedenih lovaca, odnosno – 125 jedinica.

Potpuno je jasno zašto je u ovoj situaciji tvrtka Lockheed Martin baš na međunarodnom salonu u Sngapuru, koji je okupio kupce iz različitih zemalja, pokušala poniziti razvoj “Suhoja”.

Sam potez je bio prilično grub. Ne ulazeći u usporedbu karakteristika, Amerikanci su izjavili da se T-50 ne može smatrati avionom pete generacije. Navodno, za ulazak u “klub pete generacije”, nije dovoljna mala radarska vidljivost T-50.

Bile su to prazne riječi ne baš kompetentnih ljudi. To jest, F-35 – je “standard” pete generacije (o F-22 Amerikanci šute, jer ga svejedno nitko neće kupiti ni pod kakvim okolnostima).

Još tvrde da se T-50 minimalno razlikuje od Su-35, koji je zrakoplov generacije 4 ++. I dodaju da imaju isti motor i elektronska oprema je slična – ne najmoćnija.

Počet ćemo od toga, da Su-35 zaslužuje pored četvorke još par pluseva. On raspolaže određenim karakteristikama aviona pete generacije. To jest, motor (kojim raspolaže i T-50) pruža mogućnost nadzvučnog leta u bezforsažnom režimu. On također raspolaže elektroničkim, a ne mehaničkim upravljanjem.

Ako usporedimo motore s točke gledišta superpokretljivosti (to je još jedan kriterij pete generacije), onda se kod F-35 i F-22 vektor potiska odbija u jednoj ravnini, a kod Su-35 i T-50 – u dvije. Ni tu se “amerikanci” ne mogu zvati petom generacijom. Pri čemu treba uzeti u obzir da će 2017. godine T-50 dobiti novi motor, koji za 15-25% nadilazi sadašnji – AL-41F1.

F-35 je na granici zahtjeva što se tiče bezforsažne brzine.

Po tehničkim karakteristikama, on je podzvučni. I sam predsjednik Lockheed Martin -a je na konferenciji za tisak uvjeravao sumnjičave novinare da njegova brzina iznosi 1,2 M. Kod Su-35 maksimalna bezforsažna brzina je – 1,1 M, a kod T-50 – 2,1 M, kod F-22 – 1,8 M.

Ovakva sporost “standarda pete generacije” objašnjena je činjenicom da je u cilju stvaranja univerzalnog aviona i za avijaciju i za mornaricu, avion “udebljan” “pa stoga ima značajno veći otpor zraka.

Ako usporedimo sredstva otkrivanja ciljeva i navođenja na njih, onda je, zaista, na T-50 i Su-35 instalirana ista optičko-lokacijska stanica OLS-50M, koja radi u vidljivom i infracrvenom području. To je naš najnoviji razvoj u ovom području.

Ona omogućava da se fiksiraju čak i stealth-ciljevi, nevidljivi za radare, udaljeni 80 kilometara. Dakle, američki nevidljivi avioni nisu nevidljivi za OLS i za kamere s visokom rezolucijom. Takav uređaj nema na F-22 . Na F-35 postoji. Ali, prema mišljenju stručnjaka, i ne samo ruskih, u zadanom području ruska tehnika nadilazi inozemne proizvođače.

Što se tiče trupnog radara, T-50 ima vlastiti, potpuno novi. To je stanica s aktivnom faznom antenskom rešetkom (Afar) N036 “Belka”. Kod dva “amerikanca” također postoji slični Afar. Ali, samo jedna. Na T-50 ih ima pet: frontalna (N036-01-1), dva na bokovima (N036B), i dvije raspoređene na vrhovima krila (N036L). To jest, avion je u stanju “gledati” na sve strane.

Potpuno je jasno će u doglednoj budućnosti T-50 biti moderniziran. A prvi na redu za pojačavanje aviona stoji radar sa ROFAR – radio optičkom faznom antenskom rešetkom. Njega, kao i “Belk” razvija koncern “Radio-elektroničke tehnologije” (Krete). Početkom 2018. godine trebao bi biti spreman probni model radara. Njegova serijska proizvodnja se može očekivati ​​početkom 20-ih.

Radio-optički radar će težiti upola manje, pri čemu će se njegove mogućnosti povećati desetak puta. To jest, radar će biti u mogućnosti prikazati jasnu sliku (trodimenzionalnu sliku, kako tvrde u Krete-u) objekta, udaljenog stotine kilometara. Štoviše, pojavit će se mogućnost skeniranja unutrašnjosti aviona.

Jednako impresivan rezultat je dalo korištenje teorijskih i praktičnih radova u području radiofotonike koja je počela prije samo 35 godina s uvođenjem optičko-elektronskih kabela. Korištenje novog načela za obradu primljenog signala metodom koherentne optike omogućuje višestruko povećanje širokopojasnosti radara. To će dovesti do toga, da će upotreba stealth-tehnologije postati potpuno besmislena.

Još jedna prednost, koja bi trebala da tijekom naredne godine pozicionirati avion T-50 kao najboljeg lovca na svijetu je – naoružanje.

Ruski oružari su specijalno za T-50 stvorili 12 novih vrsta visokopreciznih raketa zrak-zrak i zrak-zemlja, koje obuhvaćaju čitav spektar, kako po rasponu nanošenja udara, tako i po brzini i pokretljivosti zračnih ciljeva. Među njima postoje i jedinstvene rakete, sposobne samostalno naži i naciljati mete prilikom autonomnog ljeta.

Pri jednakom borbenom opterećenju, “amerikanci” imaju veliku prednost što se tiče raketa za borbu u zraku. F-22 raspolaže samo korektnim bombama za napad na kopnene mete. Međutim, oba “amerikanca” “u bliskoj borbu u zraku se ne osjećaju previše samopouzdano. Tijekom teorijskog modeliranja, utvrđeno je da F-35 u slučaju takvog oružanog sukoba, čak i protiv Su-35, ima tek 28% šansi da pobijedi. I u velikoj mjeri to je bilo predodređeno superiornošću naoružanja ruskog lovca.

I kao zaključak, navest ćemo čisto formalna istraživanja neovisne australske analitičke organizacije Air Power Australia , koja pokazuju, nazovimo je tako, veliku obmanu predstavnika tvrtke, koja proizvodi najskuplji lovački avion na svijetu.

Australci su proveli “reviziju” odgovarajućih reklamnih prospekata sa stvarnim stanjem stvari “amerikanaca” F-22 , F-35 , “Kineza” ” J-12 , i” Rusa “T-50. Van konkurencije je razmatran Su-35S. Princip je bio jednostavan. Postoji 14 kriterija za pripadnost zrakoplova petoj generaciji. Ako zrakoplov odgovara određenom kriteriju, njemu se dodaje jedan bod. U slučaju neodgovaranja – bod mu je oduzet.

Rezultati su bili iznenađujući za Lockheed Martin . T-50 – plus 8. F-22 i Su-35S – plus 2. J 12 – 0. F-35 – minus 8.

Mislim da nakon tako objektivne slike, Amerikanci ne bi trebalo tražiti nedostatke kod tuđih aviona, već razmisliti o svom zaostatku.

To jest, zaostatku za petom generacijom.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 

 
(fakti.org/uredio:NSP)

KA NJEMU ĆE 2025. POSLATI SVEMIRSKI BROD “ORION” SA DVA ČLANA POSADE, KAO ŠTO SU 1969. POSLALI 2 ČLANA POSADE NA MJESEC

NASA je proglasila pobjednike natječaja za izradu koncepcije automatiziranog svemirskog aparata koji će se za pet godina uputiti ka jednom asteroidu kako bi dostavio njegov fragment u orbitu oko Mjeseca.

To su četiri američke tvrtke, uključujući kćerinska poduzeća najvećih avio-kozmičkih korporacija Boeing i Lockheed Martin, koje se bave znanstvenoi-straživačkim i eksperimentalno-konstruktorskim radovima u cilju stvaranja naprednih modela različite tehnike.

Kako je priopćila NASA, njihovi konkurenti će biti tvrtka Orbital ATK, koja je napravila raketu Antares i teretni svemirski brod Cygnus, kao i tvrtka Space Systems / Loral, koja je specijalizirana za proizvodnju svemirskih tehnologija, uključujući satelite za vezu.

Space Systems / Loral pripada kanadskoj korporaciji MacDonald, Dettwiller and Associates, koja je napravila automatsku ruku-manipulator koja se uspješno koristi u Međunarodnoj svemirskoj stanici.

Sada im predstoji da u narednih nekoliko mjeseci zajedno s Laboratorijem za reaktivno kretanje u Pasadeni (država Kalifornija) izraditi koncepciju aparata (satelita) koji će “loviti” asteroid.

U drugoj fazi natječaja, od četiri varijante biti će izabrana jedna, i tvrtka koja pobijedi bavit će se izgradnjom i lansiranjem svoje konstrukcije po narudžbi NASA-e.

Takav način rada “omogućit da se smanje troškovi i financijski rizik”, smatra NASA. Po njezinoj procjeni, ukupna vrijednost programa, ne računajući troškove lansiranja raketa-nosača, iznosit 1,25 milijardi dolara.

Prošle godine su američki stručnjaci napravili scenarij prema kojem će se realizirati “asteroidski projekt”.

Odustali su od ideje da se u Mjesečevu orbitu dostavi cijeli asteroid i riješili prebaciti tamo njegovu krhotinu ili veliki komad koji već leži na njegovoj površini.

U tom cilju će do 2020. godine ka asteroidu na koji padne izbor stručnjaka biti poslan spomenuti “automatizirani aparat”. Njemu predstoji uhvatiti fragment nebeskog tijela u metalnu zamku i dostaviti ga do prirodnog satelita Zemlje.

Zatim će se 2025. godine u Mjesečevu orbitu uputiti svemirski brod s ljudskom posadom Orion, čak 50 godina nakon pauze neletenja na Mjesec, koji je svoj ​​prvi eksperimentalni let u automatskom režimu imao 2014. godine.

Putovanje do fragmenta asteroioda i slijetanje na njegovu površinu izvest će dva čovjeka. Očekuje se da će njihov randevu sa nebeskim tijelom trajati 25 dana i da će omogućiti da se dobiju jedinstveni podaci o njegovom sastavu i strukturi.

Kako ističu u NASA-i, u svim fazama biti će korištene nove tehnologije koje će pomoći da se pripremi let na Mars s ljudskom posadom i koje će doprinijeti zaštiti sigurnosti Zemlje od asteoridske prijetnje.
 
(fakti.org/uredio:NSP)

Netko može biti napadan ‘nevidljivim valovima’, a da ljudi u njegovoj blizini nisu svjesni tog napada. Taj koncept postaje više intuitivan kad shvatimo da je mozak ciljane osobe ‘podešen poput mobitela’. I ‘zvoni’ samo ‘telefon’ čiji je broj nazvan!

U prethodnom nastavku započeli smo temu elektromagnetske kontrole uma. Naivno bi bilo misliti da će se takva strateška područja istraživanja objavljivati u „peer review“ znanstvenim časopisima, jer svi uključeni znanstvenici u pravilu potpisuju ugovore o šutnji, ali neki odjeci tipova istraživanja uvijek se mogu naći. Primjerice, dr. Michael Persinger, istraživač kognitivne neuroznanosti i profesor na Sveučilištu Laurentian u Ontariju u Kanadi, napisao je da na mozak mogu utjecati „elektromagnetska polja povezana sa sviješću koja su vrlo, vrlo slaba”.

Neuralna oružja za stvaranje ‘sintetske stvarnosti’

Elektromagnetski obrasci mogu stvarati i umjetna “osjetilna” iskustva, kao što je u časopisu „US News & World Report“ napisao John Norseen, konstruktor neuralnog oružja za Lockheed Martin, objasnivši da se elektromagnetski pulsevi mogu koristiti za stvaranje onoga što je nazvao „sintetskom stvarnošću”.

Norseen je o tome opširnije pisao u nizu mailova upućenih umjetniku Duncanu Laurieu, objavljenih na Laurieovoj web stranici (Norseen je umro 2007.). U jednoj takvoj raspravi Norseen je govorio o tehnologiji za stvaranje halucinacija.

Ta se tema nametnula kad je Laurie spomenuo susret jednog meksičkog policajca s „letećom vješticom” koja ga je „pokušala zgrabiti rukama kroz vjetrobran automobila”. Premda je policajac vješticu doživio kao stvarno biće, Norseen je sugerirao da ta vještica nije bila živo biće nego tehnološki izazvana halucinacija koja je „prodrla u policajčev percepcijski mehanizam iz nutrine njegovih misaonih struktura”.

“Vještica” bi bila primjer je onoga što je Norseen zvao „semiotičkim elementom”, „neuralnom informacijom” kodiranom u „nosivim valovima” koju potom dekodira mozak pojedinca. Norseen je Laurieu objasnio da „kad biste mogli daljinski aktivirati taj dio mozga, putem određene transmisije, primatelj bi bio praktički nemoćan” zaustaviti svoj mozak da reagira na utvrđen, podražajno-reakcijski način na dani semiotički element.

Norseen je sugerirao Laurieu da bi jedan od načina prenošenja semiotičkog elementa bilo kodiranje zapovijedi koje bi mogle biti „zakopane unutar nevezanih vizualnih i auditivnih informacija, s namjerom da se pošalju općoj populaciji”.

Stvaranje seksualnog prijestupnika, serijskog ubojice, vjerskog fanatika…

Drugim riječima, semiotska poruka kodirana unutar, recimo, televizijskog ili internetskog sadržaja mogla bi biti prenesena izravno u čovjekovu podsvijest, programirajući određenu osobu za neko buduće djelovanje. „Norseen je nedvosmisleno sugerirao da su ove tehnike bile povezane s ubojstvima u Columbineu”, smatra Laurie.

Štoviše, kako je Norseen sugerirao u svom razmatranju satelitske veze koja emitira prikaz vještice, semiotika čak i ne treba biti kodirana unutar nekog senzornog medija kao što su televizijski program ili internetske transmisije, već se mogu prenositi izravno u mozak preko elektromagnetskog zračenja ili ultrazvuka. Kako se Norseen izrazio, ljudski mozak ima „iznimno oštru osjetljivost na unutarnje, ali i na vanjske signale, dobivene preko vida, zvuka, mirisa, dodira, sjećanja, ultrazvuka, elektromagnetske frekvencije itd.”, koji od „ljudskog mozga mogu načiniti, u biti, “pumpu” za seks, nasilje i vjerski fanatizam”:

„Moja baza podataka semiotike, znakova i simbola, kada je preko raznih medija prezentirana ljudskom mozgu, uzrokuje da strahovito snažni sklopovi pobude nucleus acumbens (seks), amigdalu (nasilje) i anteriorni cingulum/desnu sljepoočnu os (religija). (…)

Dakle, čak i ako osoba ne bi učinila nešto na temelju svoje osobnosti, dovoljno je da resetirate ili isključite njenu osobnost (slobodnu volju) i zatim opetovano ‘drilate’ njen mozak da nesmiljeno bude pobuđivan (…) do točke gdje u njega usađujete novu osobnost koja djeluje po impulsima što emaniraju iz sklopova seksa/nasilja/religije.

Na kraju ćete imati seksualnog prijestupnika, serijskog ubojicu, vjerskog fanatika, a jedna od opcija je i samoubojstvo (…) ili bilo koju kombinaciju sva tri poremećaja. (…) Negdje, nekako, rezultat kulture općenito, ili visokorafinirani i fokusirani kulturni inputi, proizvode upravo takve osobnosti. Postavlja se pitanje je li to prirodna posljedica interakcije pet milijardi ljudi na Zemlji s današnjim informacijama i elektromagnetskim signalima (…) ili je ipak moguće da se negdje, možda (…) neki ljudi služe tehničkim sredstvima vršeći psihološke operacije?“

Tehnologija za upravljanje mislima

“Semiotika” se može prenositi iz nekog vanjskog izvora ravno u ljudski mozak, vodeći ga i obučavajući da poprimi nova uvjerenja, nove motivacije, pa čak – moguće – i novu osobnost. Nadalje, taj proces uvjetovanja može se dogoditi ispod razine budne svjesnosti, vjerojatno dodatno povećavajući svoju vrijednost kao sredstvo za prihvatljivo-porecivo skrovito djelovanje.

Norseen je opisao tehnologiju koja doslovno može upravljati čovjekovim mislima. Kao što je objasnio u članku za US News & World Report, “moguće je čak manipulirati onime što netko misli (…) prije negoli on toga bude svjestan”.

Dr. Robert Duncan, znanstvenik koji je radio na projektima za ministarstvo obrane i CIA-u, uspoređuje ovu sposobnost „filtriranja misli i potiskivanja” s automatiziranom provjerom pravopisa u Microsoft Wordu, gdje se pravopisne pogreške ispravljaju već pri samom tipkanju. Po Duncanu, „mogu se potisnuti čak i nove misli” a može se postići i da sjećanja iščeznu ili da se izbrišu.

Analiza ‘moždanih otisaka’

Najinvazivniji oblik kontrole uma može zahtijevati analizu jedinstvenih karakteristika čovjekova elektromagnetskog outputa, onoga što je Norseen nazvao „moždanim otiscima”. Baš kao što se preko otiska prstiju može pronaći jednu osobu od njih milijun, tako se može pronaći jednu misao u milijun njih.

Čovjekovi „moždani otisci” cure u okoliš prema jedinstvenim „obrascima raspršivanja energije” koji bi, ako se „promatraju pomoću mješovitih elektromagnetskih senzora”, potencijalno mogli poslužiti za identifikaciju i praćenje određenog čovjeka. Štoviše, moždani otisci čak bi se mogli prenositi „natrag u mozak”, „nedirnuti ili preinačeni, danoj osobi ili nekome drugome”, gdje bi mozak reagirao na te informacije „kao da su to pravi signali iz okoline”.

Treba imati na umu da je mnogo toga što je Norseen rekao Duncanu Laurieu možda već bio “lanjski snijeg”. Norseen je imao pristup najpovjerljivijim podacima i potpisao je ugovore o neodavanju informacija tijekom „70 i više” godina. Objasnio je da premda ne može govoriti o novijim spoznajama, “barem” može “informirati” o nekim stvarima u razdoblju između 1995. i 2002.

Kopiranje i prijenos moždanih valova

Kopiranje moždanih valova jednog čovjeka na mozak drugog čovjeka tehnologija je koja se ponekad spominje pod nazivom „EEG kloniranje”.

Istraživač Tim Refat objašnjava da emocije i stanja kao što su ljutnja i agresivnost, ravnodušje, požuda, psihopatija, suicidalna depresija, manija, paranoja i psihoza imaju specifične frekvencije koje se mogu umetnuti u mozak „na daljinu preko difuzije ekstremno niskih frekvencija prenošenih pulsno moduliranim mikrovalnim zrakama”.

Ili, riječima fizičara dr. Alana Richarda Millera: „Pomoću računalom potpomognutih EEG-a znanstvenici mogu identificirati te izdvojiti moždane klastere distinktivnih značajki emocija” te ih mogu sintetizirati i pohraniti na neko drugo računalo. Drugim riječima, proučavanjem suptilnih karakterističnih obrazaca moždanih valova koji se pojavljuju kad subjekt doživljava određenu emociju znanstvenici su uspjeli identificirati prateći obrazac moždanih valova i sada ga mogu duplicirati.

Ovi pohranjeni „klasteri distinktivnih značajki emocija” potom se mogu usaditi u ljudska bića te pokrenuti željenu emociju. U pojedinca se mogu “klonirati” ne samo emocije nego i posve druga “osobnost”. Ovo „kloniranje cerebralnog korteksa” uspoređuje se sa stanjem u kojem „imate neprijatelja unutar vlastitog uma”. Ovdje treba napomenuti da je Tamerlan Tsarnaev, navodni bostonski bombaš (najvjerojatnije žrtveno janje), bio podvrgnut onom što sâm naziva „strahovitom kontrolom uma”, a svojoj je majci rekao da se osjeća kao da se unutar njega nalazi neka druga osoba, koja mu govori što da radi.

John Norseen kaže da bi se mozak, „biološko računalo”, mogao spojiti bežično (bez sučelja mozga-računala) na tehnološko računalo te pojašnjava da bi se čovjeku mogao dati „ping-signal” određenog „svjetlosnog niza ili ELF zračenja (ekstremno niskih frekvencija), čime bi „nešto bilo pokrenuto u njegovom mozgu”. Štoviše, kad bi na isti “sustav” bilo spojeno više mozgova isti moždani signali mogli bi se preusmjeriti (“klonirati”) na više mozgova. „Emitirane poruke” mogle bi se čak i slati, aktivirajući slične misli, osjećaje, ponašanja pa čak i vjerovanja u svim ljudima na toj mreži.

Organizirano maltretiranje grupa ljudi

Tako možemo zamisliti stanice kolektivnog uma ili čak veliki kolektivitet u kojem bi “sudionici” izmjenjivali neuralne informacije (moždane valove). U takvom scenariju kompleksna grupna ponašanja mogla bi možda biti koordinirana iz nekog vanjskog „kontrolnog centra”, što je situacija koja podsjeća na neke opise pojedinaca koji su tvrdili da su bili „organizirano maltretirani”.

„Hakiranje uma” je izraz Roberta Duncana za proces u kojem se mozak daljinski mapira i kroz koji postaje moguć određeni stupanj kontrole njegova rada. Hakiranjem uma uspostavlja se puni potencijal bežične interakcije između mozga i računala. Da bi se “hakirao” mozak moraju se dešifrirati moždani otisci ili sveukupni „moždani potpis” odnosne osobe, a to je mehanički, utvrđujući proces koji, da bi bio učinkovit, zahtijeva samo “vrijeme” i “koordinate” mete. Drugim riječima, uz dovoljno „vremena i koordinata” može se hakirati bilo čiji mozak:

„Trik je u preciznom tempiranju pulseva (…) Izbor trenutka pulseva mora se točno podudarati sa završetkom depolarizacije neurona (…) koja je za svakog pojedinca i njegove mikrosklopove specifična(…). Ova struja bitova djeluje poput šifrirane poruke koju može protumačiti samo jedan jedini ljudski mozak s točno takvim fizičkim obrascima. (…) Da bi se postiglo iole značajnije pojačanje tisuće neurona, ako ne i više, moraju biti točno pulsirani bez ijednog pogrešnog ravnanja prije negoli elektromagnetski signal stekne dovoljno utjecaja u mozgu da bi došlo do usklađivanja.

U drugim sklopovima ili mozgovima on samo pridodaje buku koja biva filtrirana. (…) Radarski pulsevi koji koriste ključ struje bitova šalju se ciljanom mozgu, i ako taj ključ pogodi kao što su to učinili i drugi, nekoliko mikrosekundi kasnije trebao bi se detektirati prizvani potencijal.

To ukazuje da je prihvaćen moždani ključ. (…) Ovi ključevi struje bitova kategoriziraju se i podkategoriziraju. Svaki od njih predstavlja ‘moždanu rezonanciju’ ili postignuto stanje. Oni su predlošci koji se mogu ‘presnimiti’ u ciljani um. Tijekom procesa mapiranja mozga druge struje bitova usklađuju se s čitavim kognitivnim modelom sve brže i brže, baš kao u slučaju kad smo pred samim kompletiranjem slagalice.“

Signal ‘skrojen’ prema jedinstvenim moždanim značajkama određenog čovjeka neće utjecati na mozgove izložene tom signalu. Ljudi koji stoje čak veoma blizu ciljanoj osobi neće primijetiti ništa neobično, osim možda ponašanja te osobe.

Prema Duncanu, činjenica da netko može biti napadan „nevidljivim valovima” (dok ljudi u njegovoj neposrednoj blizini ostaju nedirnuti i nesvjesni takvog napada) obično „zbunjuje prosječnog građanina koji tek treba iskusiti elektromagnetsku virtualnu stvarnost”. Međutim, taj koncept postaje više intuitivan kad shvatimo da živčani sustav ciljane osobe biva „podešen poput mobitela”. I, dakako, “zazvonit” će samo “telefon” čiji je broj nazvan.

Hakiranje uma dovodi do groteskne invazivnosti te čak omogućuje nekome da „sluša ušima subjekta i gleda očima subjekta”.

Ostaje pitanje bez odgovora: Koliko je vremena potrebno da bi se hakiranjem prodrlo u nečiji mozak? Nekoliko minuta? Dana? Tjedana? U svakom slučaju, koliko god vremena bilo potrebno za taj proces, slobodno možemo pretpostaviti da je, s vremenom, hakiranje uma postalo učinkovitije.

Najkompleksnija metoda prikupljanja obavještajnih podataka

Po Johnu Norseenu, mozgovi pojedinaca u danoj populaciji mogu se promatrati te se izdaleka mogu identificirati neuobičajene moždane značajke („moždani otisci”). Po svemu sudeći, ovo je jedan od aspekata MASINT-a (analize mjerenja moždanih aktivnosti i karakteristika), „najnovije, najobuhvatnije i tehnički najkompleksnije” metode prikupljanja obavještajnih podataka.

Norseen piše da „brojni senzori mogu detektirati i mjeriti ono što mislite” i da „hiperspektralna analiza elektromagnetskog spektra, unutar kojeg se odvija funkcioniranje mozga” može poslužiti za „uspoređivanje i točnije lociranje konkretnih područja mozga uključenih u mentalnu obradu ciljane aktivnosti”.

Nadalje, ove mogućnosti čitanja uma su „mnogo robusnije” od tradicionalnih dijagnostičkih tehnologija kao što su EEG ili fMRI, te „obuhvaćaju odjelitiju senzornu analizu pomoću tehnika interferometra”, i to tako da se „mogu prikupljati informacije o osnovnoj neuralnoj aktivnosti i stvarati prikazi trenutnih i očekivanih budućih bihevioralnih mentalnih obrazaca, normalnih, patoloških ili naučenih. (…) Na taj se način mogu razlučiti neuralni sklopovi koji odražavaju normalne, patološke ili naučene moždane obrasce.

Prema tome, (…) jedan kompleksni sustav internetski umreženih senzora hiperspektralne analize mozga, koji razmjenjuje pakete informacija iz baza podataka o reprezentativnim matematičkim jednadžbama i prostorima biofizičkih stanja, uspijevao bi pregledati određeno područje i utvrditi moždane aktivnosti sastavnih elemenata nadziranog područja. Osoba s normalnim moždanim obrascima imala bi karakteristične moždane otiske koji bi bili drukčiji od otisaka neke druge osobe koja pati od nekog patološkog ili naučenog obrasca ponašanja.“

Moglo bi se još dodati da bi se ‘neprilagođeni’ mozgovi (na pr. mozgovi sa stavovima nepokornosti prema autoritetima ili mozgovi skloni neortodoksnim vjerovanjima) također mogli identificirati te izdvojiti za dodatnu “istragu” ili “promatranje”.

Potrebno je suočiti se s činjenicom da u svijetu oko nas distopijska znanstvena fantastika ubrzano postaje stvarnost. Širom svijeta tisuće „ciljanih pojedinaca” tvrde da su imali iskustva podudarna onom što Robert Duncan naziva „hakiranjem uma”. Štoviše, budući da su to tek oni koji su sami sebe identificirali kao mete, stvarni broj ciljanih pojedinaca mogao bi biti prilično veći. Potpuno smo nesvjesni “znanstveno-fantastičnih” tehnologija uperenih protiv nas kao dio globalne svjetske operacije nadzora.
 
(dnevno.hr/uredio:NSP)

Američki general Julian Alford dobio je zadatak da predvidi i obuči vojnike za slučaj građanskog rata u Americi

Američki general Julian Alford javno je zatražio da se kopnene snage SAD počnu spremati i za borbe u gradskim uvjetima. Naročito u – megapolisima, američkim megalopolisima.

Defence News prenosi i ove generalove riječi:

“Ja sam prošao borbene treninge i u džunglama, i u pustinji, i po planinama. Naravno, i u zimskim uvjetima, ali nikada nisam prošao prave vježbe koje bi uključivale borbe u uvjetima velikih gradova”.

Po njegovoj procjeni, američke kopnene snage mogu doći u situaciju da moraju voditi borbe u gusto naseljenm gradovima, u neboderima. Zato im je, upozorio je Alford, potrebna “realističnija obuka”.

“Moramo znati kako se trebamo boriti u gradovima jer sve prognoze govore da ljudi po cijelom svijetu migriraju i da migracije idu upravo prema gradovima. Zato naši vojnici moraju znati kako baciti bombu, kako ispaliti raketu i granatu u gradskim uvjetima”.

Ovo nije tek stav jednog od američkih generala. Pentagon je Alfordu naložio da, pored ostalog, načini prognozu – gdje bi sve američke kopnene snage i marinci mogli ratovati i organizirati vježbe “sukladno utvrđenim scenarijima”.

Istodobno mu je stavljeno u zadatak da predloži: kakva tehnika će za to biti potrebna i u čemu može pomoći američka znanost.

Alford se “bacio na posao”. Čak je zatražio pomoć IT stručnjaka, sa sugestijom da “razmisle o metodama pripreme jedinica u uvjetima koji će tek postati realnost”.

Objasnio im je da će mu to biti potrebno “radi imitacije nekih od najkompliciranijih ratnih djelovanja na kopnu”. Pritom je imao na umu – borbe u megapolisima. U kojima se neboderi mogu nalaziti “u susjedstvu” .

Alford je posebno naglasio: “Nemam u vidu borbe s različitim ustanicima. Čim počnem govoriti o borbama u gradovima – ljudi odmah pomisle na borbu protiv pobunjenika, a ja imam u vidu visokotehnološka ratna djelovanja protiv “neprijatelja” s približno jednakim mogućnostima”.

Zapovjednik korpusa američke pomorske pješadije, Robert Neler, upozorio je da neće biti lako napraviti poligon za uvježbavanje vojnika i cijelih jedinica za borbe u gradskim uvjetima.

Načelnik pomorske pješadije za obuku, general James Lukman, predložio da se za obuku koristi i “virtualna realnost”, odnosno – virtualni upadi u zgrade.

Prema njegovim riječima, ovo podrazumijeva vježbe na stvarnom terenu, ali sa dodavanjem virtualnih objekata – zgrada, tenkova i zrakoplova u bombarderskim naletima – koje na displejima svojih šljemova “vide” vojnici uključeni u vježbu.

Dužnosnik kompanije Lockheed Martin zadužen za razvoj obrambenog biznisa – Scott Davis – ovim povodom je izjavio:

“Mi smo već u stanju virtualno graditi velike gradove. Mi već možemo omogućiti korištenje virtualne realnosti za obuku jedinica za borbe u megapolisima”.

Naravno, nitko ne govori o kojim megalopolisima se radi, no očito je da se radi o domaćim megalopolisima, jer po samoj logici stvari u “tuđim” megalopolisima se ne ratuje na takav način.

 
(fakti.org,youtube/uredio:nsp)