Od 1970. godine potrošnja vode u svijetu je udvostručena, i još uvijek 1,3 milijarde ljudi nemaju pristup čistoj pitkoj vodi

Nedostatak pitke vode ostavlja stotine milijuna ljudi izložene opasnostima od smrtonosnih bolesti svake godine.

Približno 2,2 milijuna ljudi godišnje umire od bolesti povezanih sa kontaminiranom pitkom vodom i lošom sanitacijom. Ne postoji cjepivo koje može riješiti ovu krizu: Samo čista voda, odgovarajuća sanitarije i prehrana mogu spriječiti ove smrtonosne bolesti i spasiti živote.

Nedostatak čiste i pitke vode izravno utječe na zdravlje stanovništva i njihov opstanak. Sjeverna Afrika, Indija i Bliski Istok najviše pate.

Neki od najvećih svjetskih gradova su također suočeni sa nestašicom vode, uključujući Sau Paulo, Bangalore, Peking, Kairo, Mexico City, Moskva i Miami. Infrastruktura i distribucija čiste vode u konačnici kontroliraju zdravlje i rast stanovništva.

Korporacije i vlada koje kontroliraju izvore vode u konačnici imaju moć nad preživljavanjem stanovništva. Lako je isplanirati nestašicu vode kako bi se kontroliralo ponašanje ljudi i utjecalo na stanovništvo regije.

U geopolitičkim sukobima, voda se može koristiti kao krajnji pregovarački čip. Do 2030. godine Ujedinjeni narodi predviđaju da će globalna potražnja za čistom vodom biti veća 40 posto od zaliha!

Budući da se 70 posto svjetske dragocjene vodoopskrbe koristi u poljoprivredne svrhe, svaka nestašica vode također će dovesti do nestašice hrane.

Za neke multinacionalne korporacije, ovo predstavlja priliku za preobrazbu poljoprivrede regije, prodajući poljoprivrednicima genetski modificirano sjeme koje je otporno na sušu. U biti, nestašica vode predstavljaju poslovnu priliku za kompanije koje proizvode GMO sjeme.

Voda je već poslovna prilika za korporacije poput Nestlea. Zašto je Nestleu dopušteno da crpi toliku količinu pitke vode iz područja Sjedinjenih Država, a zatim ima profit od svoje distribucije širom svijeta?

Zašto predsjednik Uprave Nestlea tvrdi da pristup vodi nije ljudsko pravo? Korporacije kao što su Nestle iskorištavaju isporuku vode diljem Sjedinjenih Država, ostavljajući regije ranjive na buduće nestašice.

Nestle izvlači vodu iz Velikih jezera i isporučuje ju sve do Kine. Neprirodna raspodjela vodoopskrbe u konačnici će eskalirati napetostima širom svijeta. Privatizacija vodoopskrbe uzrokuje neujednačenu distribuciju.

Privatizaciju vode pokrenula Svjetska banka i Agenda 21 Ujedinjenih naroda. Prema Programu Ujedinjenih naroda za zaštitu okoliša iz 2007. godine, lokalne vlasti, privatna poduzeća i zajednice moraju delegirati upravljanje vodnim resursima putem sustava “voda za profit”.

Što mislite, zašto vlade kriminaliziraju zemljoposjednike zbog prikupljanja kišnice na vlastitom posjedu?

Kada je Bolivija odbila svoje dužničke obveze prema Svjetskoj banci, izvori vode u zemlji su otišli je u jamčevinu, uzrokujući povećanje cijena vode za 400 posto.

Privatizacija vodoopskrbe omogućuje da elita ima lakši pristup vodi, dok siromašni pate s višim cijenama. Nema jednakog pristupa.

Na primjer, u gradu Limi u Peruu, elita plaća 30 centi po kubnom metru za čistu vodu iz slavine, ostavljajući najsiromašnijim obiteljima kontaminiranu vodu po cijeni od tri dolara po kubnom metru.

Ako bogati mogu kontrolirati vodoopskrbu, mogu učinkovito osigurati svoju budućnost.

U nekim područjima u Indiji, obitelji mogu platiti do 25 posto mjesečnih prihoda za vodu. Kada elita kontrolira vodu, oni mogu kontrolirati gospodarstvo i isplanirati nestašice vode kako bi siromašni patili, i kako bi se populacija smanjila.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “pravokutnik CC” i odaberite “Prijevod titla”*

 
NoviSvjetskiPoredak.com

U stvari SAD, s njihovim teškim nasljeđem robovlasništva i ugnjetavanja koje su starosjedilačkom indijanskom stanovništvu činili došljaci iz Europe, nikada nisu bile stvarno demokratsko društvo.

Priroda uopće nije čovjeku dala razum da bi se on okretao u moru laži i zabluda. Vječita težnja čovjeka ka istini na kraju je postala mina usporenog djelovanja koja je uništila veliki mit o Americi kao avangarde svjetske civilizacije i glavnom zaštitniku ljudskih prava na planeti.

A u stvari SAD, s njihovim teškim nasljeđem robovlasništva i ugnjetavanja koje su starosjedilačkom indijanskom stanovništvu činili došljaci iz Europe, nikada nisu bile stvarno demokratsko društvo. Konstitucionalne osnove SAD-a su pravljene prema interesima bijelaca, a preko genocida Indijanaca i segregacije crnaca, koja je službeno ukinuta tek 1964.godine, makar postoji i danas.

Još 2006. godine, u izvješću Harwardskog sveučilišta o Projektu građanskih prava, profesor Gary Orfield je konstatirao da se razina segregacije u zemlji popeo do razine kraja 1960-ih godina, da je Amerika izgubila sav napredak koji je bila postigla tijekom ukidanja segregacije u gradovima.

Danas veliki dio došljaka iz Azije, Afrike, Južne Amerike u SAD živi po dijasporama, u kojima je prosječan standard neusporedivo niži od standarda bijelih sugrađana.

Pravi domaćini Sjedinjenih Američkih Država su financijsko-oligarhijske skupine, koje se uglavnom oslanjaju na međusloj WASP (bijeli anglosaksonci-protestanti) čiji predstavnici koriste sve moguće prednosti u odnosu na mnogomilionsku masu.

Prema razini mistifikacije svojeg naroda i međunarodne javnosti, SAD svakako zauzimaju prvo mjesto na svijetu. Stvarna politika Sjedinjenih Država i mitovi koje su oni stvorili o sebi razlikuju se između sebe kao nebo i zemlja.

Bez obzira na tom propagandna mašinerija SAD je izvjesno vrijeme davala rezultate. Većina Amerikanaca je vjerovala da ništa bolje od njihove zemlje na svijetu ne može postojati, a stanovnici Zapadne Europe su se molili za SAD kao za svoju zaštitu od “crvene opasnosti”.

Bilo je mnogo američkih intelektualaca koji nisu vjerovali u te iluzije, i pri opisivanju neljudskog, u suštini, uređenja njihove zemlje, nisu ništa uljepšavali. Romani “Džungla” Upton Sinclaira, “Američka tragedija” Theodor Dreisera, “Željezna peta” Jack Londona i još mnogo drugih su predstavljali zaista istinita djela, ali je njihovo djelovanje na američku publiku bilo ograničeno.

Rušenje “velikog američkog mita” je počelo nastupanjem epohe informacijskog društva, pojavom svjetske mreže “internet”. Mit se po svim krajevima počeo topiti i sada je sličan ledenom brijegu pod sunčevim zrakama, koji se velikom brzinom topi i puca. Udarci koje mu nanose sve novije i novije tajne Imperije koje se sada otkrivaju, od tog ledenjaka odlamaju gigantske komade.

2001. godina je u svezi s tim postala prijelomna. Nakon rušenja njujorških blizanaca – WTC, pojavio se ogroman broj publikacija koje su ukazivale na to, da su Amerikanci prevareni jer nakon započete “globalne borbe s terorizmom” vođene pod zastavom rata u Afganistanu dolaze novi ratovi. Tragedija 11. rujna dovela je do formiranja ogromne pukotine u američkom mitu i stvorila po kvaliteti novu situaciju u svjetskom informacijskom prostoru.

Sada već malo tko vjeruje priči da Amerika predstavlja “barjak” nade čitavog svijeta. U raspoloženju Amerikanaca došlo je do ozbiljnog preokreta. Po različitim anketama, od jedne trećine do 40% posto Amerikanaca podržava vojnika Bradley Manninga koji je tajnu prepisku državnih ustanova dao sajtu “Wikileaks”. Otprilike isto toliko njih podržava osnivača tog sajta, Julian Assange-a, i još toliko – novog raskrinkavača američkih tajnih službi Eduard Snowden-a.

Odnosno, u najboljem slučaju – trećina Amerikanaca više ne vjeruje u službeno proglašene vrijednosti. Američko društvo je danas idejno raspolovljeno. Realno je očekivanje da će se u takvoj društvenoj klimi pojaviti novi Razotkrivači i da će još dosta ružnih tajni američke političke kuhinje isplivati na površinu.

Neobično je koliko jednostrano State Department na Capitolu reagira na ta nova otkrića. Tako ni u jednoj izjavi američkih službenih osoba se nije čula ni sjenka žaljenja zbog totalne špijunaže koju su organizirale tajne službe SAD ne samo za “svoje”, već i za “tuđe”, što je iskompromitiralo prije svega demokraciju.

Pri tom kažnjavanje razobličivača i lov na one koji su još uvijek na slobodi ukazuju da vlast SAD-a imaju namjeru da bez trunke sažaljenja najstrože moguće kažnjavati svakoga tko bi se ohrabrio progovoriti istinu.

Danas, žureći i prekidajući jedan drugog, američki političari i visoki dužnosnici zahtijevaju sud za Eduard Snowden-a. Moskvu pritišću zahtjevima da se Snowden preda radi suđenja. Pošto mu je dan privremeni boravak u Rusiji iz Washingtona su se začule i razumljive, i ne baš sasvim razumljive prijetnje, koje svjedoče – ne zna se da li o infantilnosti pojedinih američkih političara, da li o njihovoj nesposobnosti da u punoj mjeri shvati postojeću međunarodnu stvarnost .

Među prijetnjama se začulo čak i bojkot Olimpijskih igara u Sočiju 2014. kao da će odsustvo američke momčadi na tom događaju izazvati katastrofu u sportskom svijetu. A još “strašnije” – prijetnja da će proširiti “popis Magnitskog”, da će blokirati bankarske račune ruskih službenika. Boreći se s korupcijom, Moskva bi samo zahvalila Washingtonu ukoliko bi tako nešto zaista bilo napravljeno.

Dvostruki standardi američkih vlasti SAD u pitanju ljudskih prava odavno nisu ništa novo i o tome se ne bi trebalo pričati, da se nije iznenada nije pojavila sumnja: a da američka politička “elita” nije naumila da je ona jedina na svijetu, a da su svi ostali samo izdresirani liliputanci koji rade po njenoj naredbi? Jer ukoliko im tako nešto pada na pamet – neće biti teško da naprave i pravu grešku tako što će mirno, suzdržano ponašanje Moskve u “predmetu Snowdena” smatrati za slabost.

I nehotice se prisjećamo vremena koje je dovelo do raspada Rima. I tada je odnos prema kršćanima koji su odbijali se klanjati idolima Imperije bio vrlo grub. Rimski vlastodršci su se glupo i plitko nadali da će moći beskrajno vladati ukoliko ljude uporno budu držali u zabludi.

Ne vrijedi – nije im uspjelo.

 
 
(preveo:mag.Alfred Bošković/uredio:nsp)

 
(vestinet.rs, youtube.com.com/uredio: nsp)

Public Service Europe: Intervju s Noam Chomsky-im

S obzirom na nestabilnost u Iranu i dugoročno gledajući, vidite li potencijal za Treći svjetski rat, budući da čovječanstvu prijeti oskudica prirodnih resursa i izgledne su nestašice hrane, vode i nafte?

Ne mislim da nam se bliži Međunarodna rat oko resursa, ali problem prirodnih resursa je ozbiljan. Što se tiče fosilnih goriva, nije da nam ih ponestaje – u stvari su vrlo lako dostupna. Korištenje fosilnih goriva ima vrlo stvaran utjecaj na izglede za opstanak. Nedavni izvještaji o emisijama Međunarodne agencije za energiju i Ministarstva energetike SAD-a pokazuju da su najcrnji scenariji Međuvladinog panela o klimatskim promjenama bili previše konzervativni. Možda nam je preostalo još svega nekoliko godina dok ne dođemo do točke u kojoj se prozor zatvara i više ništa ne možemo učiniti. To je ozbiljna stvar. Nove tehnike produženja primjene fosilnih goriva, hidraulično lomljenje i tome slično s plinom iz škriljca i bitumenskim pijeskom u Kanadi, izuzetno su opasne. Ne samo jer produžuju uporabu fosilnih goriva, već i jer imaju štetne posljedice na okolinu. Zahtijevaju obilnu upotrebu vode, koja je i sama sve oskudniji izvor. Ne samo da crpe vodu, već i truju lokalnu vodu kemikalijama. Ta su nastojanja, mislim, prilično zloslutna.

Što se tiče Irana, teško je išta predvidjeti, ali možemo pokušati shvatiti što se događa. Tako se, primjerice, u onome što nazivamo međunarodnom zajednicom – a to znači Sjedinjene Države i onaj tko se u tom trenutku s njima slaže (obično mala svjetska manjina) – Iran opisuje kao glavna prijetnja miru i svjetskom poretku. Ali većina ljudi na svijetu uopće s time nije suglasna. Tako su nesvrstane zemlje, koje sačinjavaju većinu svjetskog stanovništva, snažno podržale pravo Irana da obogaćuje uran i razvija nuklearnu energiju kao potpisnik sporazuma o neširenju atomskog naoružanja. Zanimljivo pitanje, dakle, koje sebi možemo postaviti glasi: zašto vide Iran kao prijetnju?

Čini se da postoji autoritativni odgovor na to – naime, odgovor koji nude Pentagon i američke obavještajne službe u svojim podnescima Kongresu na temu globalne sigurnosti. Oni su vrlo jasni – kažu da Iran ne predstavlja vojnu prijetnju; ima nisku vojnu potrošnju i praktično nikakav kapacitet za razmještaj snaga izvan svog teritorija. Njegove su vojne strategije, kažu, obrambene i usmjerene ka odvraćanju napada do nastupa diplomacije; i kažu da bi, ako Iran razvija nuklearnu strategiju, ona bila dio sustava odvraćanja. Ipak zaključuju da je ta zemlja najgora moguća prijetnja. Zemljama koje smatraju da imaju pravo koristiti silu po volji gdje god požele sustav odvraćanja je, naravno, prijetnja. Analiza se nastavlja tvrdnjom da Iran destabilizira regiju u blizini svoje teritorije. Što to točno znači? Destabilizira li mi Srednju Ameriku šireći ondje svoj utjecaj?

Ali razlozi koje navodi međunarodna zajednica su da bi Iran s nuklearnim oružjem, koji je i bez bombe već destabilizirao Irak i Afganistan, bio velika prijetnja Izraelu, a doveo bi i do daljnje destabilizacije regije utoliko što bi sve obližnje zemlje, uključujući Saudijsku Arabiju, također poželele bombu?

Pretpostavka je da, kada napadamo i uništavamo zemlje koje graniče sa Iranom, to znači da ih stabiliziramo – a kada Iran širi svoj utjecaj na zemlje blizu svoje granice, on ih destabilizira. To nam govori mnogo o nama samima. Sumnjam da bi Saudijska Arabija poželjela nuklearno oružje osim radi prestiža, a ionako se već nalazi pod zaštitom nuklearnom SAD-a. Zamisao da bi Iran ikada upotrijebio nuklearno oružje toliko je suluda da mislim da na svijetu ne postoji vojni analitičar koji uopće vjeruje u tu mogućnost. Kada bi samo jedan projektil opremili nuklearnom glavom, cijela bi zemlja vjerojatno bila izbrisana. Jedini slučaj iranske invazije u prošlom stoljeću bio je pod šahom, s podrškom SAD-a, kada je osvojio par arapskih otoka u Perzijskom zaljevu.

To je to. S druge strane, Izrael je pet puta napao svog sjevernog susjeda Libanon i provodi nezakonite naseljeničkim aktivnosti na okupiranim područjima, a ima stotine komada nuklearnog oružja. Tko tu kome prijeti? Ne radi se o točki gledišta; radi se o pretpostavci da posjedujemo svijet. Sagledate li tu pretpostavku, ona izgleda smiješno. Usput, to ne znači da Iran nije prijetnja. On je strašna prijetnja za vlastito stanovništvo, primjerice, ali ne može se reći da je u tome usamljen slučaj.

Koliko će tih problema povezanih s nestašicom prirodnih resursa prema vašim očekivanjima riješiti ljudska domišljatost i moderna tehnologija – drugim riječima, je li moderna Utopija moguća?

To nitko ne može predvidjeti, ali svakako postoje teoretske mogućnosti. Primjerice, kada bi alternativna održiva energija mogla doseći dovoljne razmjere – moguće je, u načelu, prevladati nestašicu vode desalinizacije. Ali vrlo smo daleko od tog postignuća. U međuvremenu, imamo izuzetno ozbiljne probleme. Moje jutarnje novine danas su izvijestile o vrlo sumornim posljedicama suše koja se čini najgorom u povijesti Meksika. Naglo kolebanje klime, koje su predvidjeli globalni modeli promjene, bilo je posljednjih godina prilično upadljivo. Mi se time ne bavimo. U stvari, Kongres SAD-a nedavno je zaustavio svaku istragu o tome imaju li klimatski ekstremi u prethodnih nekoliko godina ikakve veze s globalnim zagrijavanjem. A kažu i zašto, kažu: “Ako dopustimo istragu, mogli bismo svratiti pozornost na tu prevaru od globalnog zagrijavanja”. Ne žele priznati da se odvija globalno zagrijavanje ili da ono ima išta s ljudskim djelovanjem. Ako je to slučaj u najbogatijoj i najmoćnijoj zemlji na svijetu, tada smo baš kao leminzi koji skaču sa stijene.

Mislite li da postoji dojam da nekim strankama odgovara globalno zagrijavanje jer bi to moglo otvoriti nova područja za iskorištavanje fosilnih goriva i minerala – mislite li da to igra ulogu u guranju glave u pijesak kojem mnogi pribjegavaju kada se govori o klimatskim promjenama?

Pa, izvlačenje dodatnih količina fosilnih goriva je kao dolijevanje benzina na vatru. Moglo bi donijeti više potrebnih minerala, ali škodljivi utjecaji globalnog zagrijavanja mogli bi biti razorni.

Države članice Europske unije poput Ujedinjenog Kraljevstva otvaraju tržištu javne nacionalne zdravstvene službe i aktivno traže američke tvrtke za zdravstvenu zaštitu kao potencijalne pružatelje usluga.   Je li to prema vašem mišljenju dobra ideja kada sustav u Sjedinjenim Državama ne uspijeva zbrinuti za mnoge milijune ljudi bez adekvatnog zdravstvenog osiguranja?   I, općenitije, ima li nekih pouka koje europski sustavi socijalne zaštite i javnih službi mogu izvući od SAD-a?

Pa, mogu naučiti što treba izbjegavati. Činjenice su prilično jasne i nimalo kontroverzne.Troškovi zdravstvene zaštite per capita dvostruko su viši nego u drugim zemljama članicama Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj. Rezultati nisu među najboljima. U stvari, često su prilično slabi. I, kako rekoste, milijuni ljudi nemaju nikakvo zdravstveno osiguranje. Štoviše, milijuni su umrli zbog manjka zdravstvene zaštite. Postoje dijelovi američkog sustava koji su jednako učinkoviti kao u Europi – Administracija veterana, primjerice, a razlog tome je što je ona nacionalizirani program zdravstvene zaštite s preventivnom brigom i drugim mjerama. Državi je, prema tome, dopušteno pregovarati o cijenama lijekova. Ali to joj je zakonom onemogućeno u privatizacionom sustavu, s očitim posljedicama. Privatni sustav nema tu redukciju cijena i poticanje pozitivnih rezultata kao nacionalni.

Stoga, ako je pitanje treba li Europa preći na vrlo nefunkcionalni sustav sa sustava koji funkcionira prilično dobro, tada je teško razumjeti zašto se to pitanje uopće postavlja. Pravo pitanje mora biti treba li SAD prijeći na sustav kakav imaju druge industrijalizirane zemlje po dvostruko nižoj cijeni per capita i sa općenito boljim rezultatima. Postoji dobar razlog zašto je američki sustav toliko neučinkovit: zato što je to jedini privatizirani sustav. Ipak su privatne osiguravajuće tvrtke biznisi. Njihov je cilj zaraditi novac, a ne izliječiti ljude.

Proširimo li temu rasprave, u američkom sustavu visokog obrazovanja težište je više na primijenjenim nego na osnovnim istraživanjima. Kako se Europa okreće sličnom akademskom modelu kao u SAD-u kroz marketizaciju sveučilišta, biste li im savjetovali da to ne čine?

Prvo, na američkim sveučilištima postoje opsežna temeljna istraživanja. Patenti, publikacije, Nobelove nagrade i tako dalje iz područja temeljnih istraživanja ponajviše potječu iz SAD-a. Uzmimo sveučilište, Massachusetts Institute of Technology, koje to dobro ilustrira – kada sam 1950-ih godina došao ovamo, to je bila inženjerska škola gdje su studenti učili kako primijeniti tada dostupnu tehnologiju. Tijekom godina načinila je značajan pomak ka fakultetu zasnovanom na znanosti. Ovdašnji studenti od 1960-ih godina ne pohađaju tečajeve specijaliziranih inženjerskih vještina, poput civilnog ili mehaničkog inženjerstva. Upisuju samo kolegije iz temeljnih istraživanja, i to iz dobrih razloga. Tehnološke promjene su postale mnogo brže i morate razumjeti osnovnu znanost kako biste držali korak s budućim događajima.

Ali Amerika je puno bolja u stvaranju kompanija proizašlih iz sveučilišta i plasiranju proizvoda na tržište.   SAD se čini mnogo proaktivniji u uključivanju ulagača rizičnog kapitala u stimulativno financiranje i tako dalje.

Način na koji sustav ovdje u osnovi funkcionira jest da državni sektor, koji je ekonomski dinamičan, pribavlja sredstva i razvija jezgru znanosti i tehnologije putem vladinih laboratorija i javno financiranih sveučilišta kao i putem opskrbe, značajnog oblika razvoja. Jednom kada se obavi osnovni posao, uglavnom unutar javnog sektora, predaje se privatnom kapitalu radi komercijalizacije i profita. U tom stadiju nastupa rizični kapital. Uzmimo revoluciju u informacijskoj tehnologiji – računala, internet i satelite. To je desetljećima bio dio državnog sustava. Prvi digitalni kompjutori bili su proizvedeni 1950-ih godina i nisu bili upotrebljivi u poslovnom svijetu. Računala su konačno postali komercijalno utrživi kasnih 70-ih godina, to je puno vremena. Internet je bio prisutan u javnom sektoru gotovo 30 godina prije nego što je postao dostupan za ostvarenje privatnog profita. To uvelike vrijedi i za farmaceutske proizvode.Komercijalna upotreba slijedi mnogo kasnije od temeljnih istraživanja. To je sustav koji donekle funkcionira.

Ovdje u Europi upravo smo posvjedočili još jednom summitu EU koji je postigao vrlo malo u smislu iznalaženja radikalnih rješenja za krizu eurozone. Gledajući izvana, kakav je vaš dojam o Europskoj uniji; kako vidite njene institucije i države članice; i mislite li da je ekonomska kriza eurozone argument u korist Sjedinjenih država Europe?

Kriza eurozone rađa samu sebe. Europa pokušava nametnuti štednju u doba skore, ako ne i već prisutne recesije. To je recept za katastrofu. Svaki ekonomist to zna. U stvari, Međunarodni monetarni fond upravo je objavio studiju 150 slučajeva štednje pod recesijom i svi su katastrofalni. To upravo možete vidjeti u Velikoj Britaniji; ekonomski pad sada traje dulje nego u doba Velike depresije. Štednja samo pogoršava stvari. Potrebna je ekonomska stimulacija za koju Europa ima sredstava, a koja bi omogućila zemljama prerasti situaciju i prebrode pad.

Doduše, situacija u Europi jako varira, a Grčka ima problema. Ali pogledajmo, recimo, Španjolsku. Do pucanja balona nekretnina, ta zemlja je imala proračunski višak. Probleme ne uzrokuju dugoročne vladine mjere potrošnje. Španskom balonu nekretnina, dakako, nikada nije trebalo biti dopušteno potrajati. Ali to je bio uglavnom lokalni problem, a ne temeljni problem vladine potrošnje i sa stimulacijom ekonomije Španjolska bi ga trebala moći prevladati.

Ako Europu u budućnosti ne čeka nastavak i produbljenje integracije, koja je alternativa? I kako Europa može razriješiti trenutnu ekonomsku krizu?

Pravi potez bio bi ekonomska stimulacija i napuštanje krutog pravila Europske središnje banke o stopi inflacije od 2%. Jedini argument koji vidim za to je klasni rat. To oslabljuje radništvo i pomaže u uništenju socijalne države, ali nije izlaz iz europskih ekonomskih problema. ESB je uvelike pod kontrolom Njemačke – iako, moram reći da je u posljednjih nekoliko tjedana pomalo ublažio svoju politiku, ali treba učiniti još mnogo više. Njemačka je ekonomija u posljednje vrijeme vrlo uspješna, a veliki dio njenog uspjeha oslanja se na činjenicu da ima europsko tržište.Ona sada ima odgovornost povesti sustav u smjeru rasta i razvoja, a ne ga još dublje potopiti u začaran krug štednje, stagnacije rasta, nemogućnosti otplate duga i tako dalje – a upravo se to događa. Što se tiče ovog vakuuma vodstva među europskim čelnicima – pa, bojim se da tu zasad nema nekih naznaka promjene.

Koja su vaša gledišta na takozvani “rat protiv terorizma” i prijetnju koju zapadnim nacijama sada predstavljaju islamski fundamentalisti?

Cijeli koncept rata protiv terorizma prilično je intrigantan. Rat protiv terorizma prvi je proglasio Ronald Reagan 1981. godine. Kada je njegova administracija stupila na dužnost, najavili su da će im u središtu pažnje biti ono što su nazvali državno kontroliranim međunarodnim terorizmom.Nazvali su ga kugom modernog doba, povratkom barbarstva u naše vrijeme i tako dalje. Velik dio reganovske politike bio je aktivno vođen tim principom. Tako je, primjerice, 1988. godine Reganove administracija proglasila Afrički nacionalni kongres jednom od najzloglasnijih terorističkih skupina na svijetu. To je bilo opravdanje za potporu apartheidu u Južnoj Africi, ne samo za njegove zločine u zemlji već iu inozemstvu, koji su vjerojatno odnijeli više od milijun života.

U Srednjoj Americi, koja je bila glavna meta Reganovog rata protiv terorizma, to je dovelo do stravičnih zločina. U Gvatemali je poklano oko 100.000 Maja u nečemu što je zapravo bio genocid. Bio je to državni teror. U Salvadoru je ubijeno približno 75,000 ljudi. Bio je tu i napad na Nikaragvu i SAD su bile izložene osudi zbog nezakonite uporabe sile, što znači terorizma. SAD su u stvari posvuda pokrenule veliki teroristički rat pod oznakom rata protiv terorizma. To je gotovo izbrisano iz povijesti jer je neprivlačno o tome razmišljati, ali je činjenica. Nastavlja se i dalje, zapadnjački državni teror ostaje značajan fenomen.

No, postoji i islamski teror. To je istina. I, naravno, na to se koncentriramo jer teror je ono što oni čine nama, a ne ono što mi činimo njima. To je vrlo uska i ograničena definicija. Problem islamskog terora svjesno preuveličavaju SAD, Britanija, Francuska i drugi. Primjerice invazija na Irak, obavještajne službe – CIA, MI6, sve – predvidjele su da će ona vjerojatno pojačati teror, što se i dogodilo. Teror se u prvoj godini povećao na oko sedam puta, prema statistikama vlade SAD-a. Mnogo je toga nedavno izašlo na vidjelo u Chilcotovoj istrazi u Velikoj Britaniji, ali znalo se i prije. Akcije kojima se pojačava terorizam jednostavno nisu način borbe protiv terora.

Nakon napada al-Kaide 11. rujna, postojao je izbor. Napadi su bili prilično oštro osuđeni unutar džihadskog pokreta, bilo je fatvi na britanskim sveučilištima i tako dalje. Sve je to dobro proučeno u akademskoj literaturi. Dakle, izbor je bio: ili pokušati izolirati al-Kaidu odvajajući je od skupine do koje pokušava doprijeti – džihadskog pokreta, muslimanskog stanovništva i tako dalje – i zatim je napasti, ako to ima smisla. Ili drugi izbor, koji je u osnovi bio slijediti naredbe Osame bin Ladena i započeti ratove u muslimanskom svijetu koji bi bili shvaćeni kao ratovi protiv islama i stoga mobilisali još više terorista. Ovo slučajno nije samo moje mišljenje. Zapravo citiram vodeće američke obavještajne specijaliste. SAD su slijedile bin Ladenov recept; njegovi su najbolji saveznici bili u Washingtonu. Prijetnja terorizma nije trivijalna i postoje načini da se s njom izađe na kraj, ako želite umanji prijetnju, a postoje i drugi načini reagiranja ako vas nije briga za terorizam i želite produži prijetnju. Na žalost, to su oni koje slijedimo.

U međuvremenu, i sami obilato provodimo teror. O tome se ne govori mnogo, ali pogledajmo, na primjer, zapadnu hemisferu. Najgori prekršitelj ljudskih prava na zapadnoj hemisferi svakako je Kolumbija. Samo u posljednjih nekoliko godina, prema kolumbijskoj vladi, gotovo je 140.000 ljudi ubijeno u paravojnom teroru blisko povezanom s vojskom koju obilato financira SAD. U stvari, američko financiranje Kolumbije daleko nadmašuje financiranje drugih zemalja zapadne hemisfere i postoji dugotrajna korelacija, dokazana u akademskoj literaturi, da je američka pomoć u vrlo bliskoj vezi s kršenjima ljudskih prava. Znači, s državnim terorom i drugim vrstama represije. Ima i mnoštvo drugih primjera. 1990-ih godina jedan od najgorih terora u europskoj regiji vršen je u jugoistočnoj Turskoj, koja je dio Organizacije Sjevernoatlantskog ugovora.

A redovito vidimo izvještaje da se takve stvari još i danas događaju u Turskoj.

Da, ponovno uzima maha, ali 90-ih je bilo uistinu strašno. Na tisuće gradova i sela je uništeno, desetine tisuća ljudi ubijeni, a milijuni izbjeglica protjerani. A sve to u sklopu NATO-a 80 % posto oružja dolazilo je iz SAD-a, a sudjelovale su i europske zemlje. To čak nisu ni dvostruki standardi. U neku ruku, to je jedan jedini standard – ono što mi radimo njima je u redu, ono što oni rade nama je nepodnošljivo.

Osvrćući se na prošlogodišnje glasovanje UN-a o palestinskom statusu države, jeste li bili razočarani ili iznenađeni nedostatkom   podrške Palestini   od strane Europe i SAD-a?

Sa strane SAD-a to je bilo predvidljivo i nimalo iznenađujuće. Ali Europa se, mislio sam, ponijela iznenađujuće kukavički. Europa je naprosto pokleknula pod pritiskom SAD-a, a nije morala. Pomislio sam kako postoji šansa da Europa pokaže hrabrost i integritet i zauzme samostalno stajalište. Ali nije, popustila je.

I konačno, koja su glavna nova istraživačka područja na kojima sada radite?

Pišem, radim i govorim o dugoročnijim pitanjima. Primjerice, dogodila se značajna promjena u SAD-u i, naravno, u globalnim gospodarstvima. U SAD-u je nakon 1970-ih godina uslijedio nagli preokret stotina godina američke povijesti, koja je svjedočila ne baš ugodnim usponima i padovima, ali je u cjelini imala putanju u smjeru razvoja, ekonomskog rasta, industrijalizacije i napretka, ljudskih prava i tako dalje . Na tom je putu neugodnih varijacija, ali to je bila uopćena tendencija.To se 1970-ih počelo obrtati. Ekonomija se pomakla kao financijalizacija, golemom porastu uloge financijskog kapitala i seljenja proizvodnje na prekomorske lokacije. Tako se proizvodnja nastavlja i imate iste vlasnike i menadžere, ali proizvodite u Kini umjesto u Ohiju. To su bile velike promjene koje sežu i izvan Amerike.

Njemačka je zadržala snažnu proizvodnju i izvoznu ekonomiju, ali drugdje u Europi došlo je do promjena u mnogim pogledima. Neki su komentatori opisali financijske institucije kao larvu koja izjeda ekonomiju iznutra. Mislim da je to točno. Te promjene pokrenule su začarani krug u kojem ubrzana koncentracija bogatstva – uglavnom u financijskom sektoru i sitnom segmentu društva – vodi do koncentracije političke i zakonodavne moći, što nastavlja krug prema fiskalnoj politici i deregulaciji. Tada imate državu koju se redovito poziva da priskoči u pomoć u ekonomskim krizama i izravne posljedice tih procesa koji se odvijaju još od vremena Reagana i Thatcher-ove. To su privatizacija profita i socijalizacija duga.

U međuvremenu, politički sustav raspada se na komadiće. Troškovi izbora strahovito su porasli i to tjera političke stranke sve dublje u korporativne profite do te mjere da sada, ako želite uticajno mjesto u Kongresu, morate ga kupiti. Nekada bi vas do položaja predsjednika odbora dovelo iskustvo i zasluge. Sve to vodi ka stvarima kao što je farsa koju upravo sada promatrate na republikanskim predizborima i to je opasno. Konačno je došlo do neke javne reakcije na te procese i to bi moglo biti značajno.
 
 
(vestinet.rs/uredio: nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=11956"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]