Najmlađi lider na svijetu Sebastian Kurz, koji je obećao u listopadu prošle godine da će uništiti Novi svjetski poredak, proglašen je „opasnim teroristom” od strane Ujedinjenih naroda

UN-ov visoki povjerenik za ljudska prava Zeid Ra’ad Al Husein se obrušio na novu austrijsku antiglobalističku vladu, tvrdeći da je takva slobodarska politika „opasna za demokraciju”.

Al Husein je rekao da je „veoma zabrinut” zbog implikacije na ostatak Europe nakon što su konzervativna austrijska Narodna stranka (OVP) i populistička Slobodarska stranka (FPO) nedavno formirale novu vladu, piše Kronen Zeitung.

Visoki dužnosnici UN-a su nazvali austrijsku koaliciju „opasnim razvojem u političkom životu Europe”, i rekli da su posebno zabrinuti sa novom tvrdolinijaškom politikom prema ilegalnim imigrantima potvrđenom od strane kancelara Sebastiana Kurza.

Hussein se obrušio na Kurza, rekavši da je novi kancelar „skrenuo oštro udesno po pitanju imigracije i prava migranata kako bi osigurao glasove iz tabora Slobodarske stranke Heinz-Christian Strachea i na taj način osvojio mjesto premijera.”

„Moramo biti vrlo oprezni u tome da li postoji imitacija na druge političare u Europi”, rekao je Al Hussein i upozorio: „Ekstremna desnice treba razmisliti vrlo pažljivo o tome gdje ona vodi svoju zemlju i kontinent u cjelini.”

Socijalistička frakcija u Europskom parlamentu također je kritizirala novu koaliciju rekavši da ne bi isključli slične sankcije protiv Austrije koji su bile zamalo provedene 2000. godine, kada je FPO zadnji put formirao dio koalicijske vlade, piše Breitbart.

Francuski ekonomski povjerenik za EU Pierre Moscovici uzvratio je socijalistima govoreći da je situacija bila drugačija od 2000. godine, koja je podrazumijevala sankcije.

Koalicija je također uzrokovala prosvjede krajnje lijevih aktivista u ponedjeljak u Beču dok su se ekstremisti sukobili s policijom u pokušaju proboja, u vrijeme inauguracije vlade u Hofburg.
 
NoviSvjetskiPoredak.com

„Ako ste protiv nekrofilije, niste liberalni”

Liberalna Stranka Mladih (Liberala ungdomsförbundet – LUF) kaže da želi napraviti Švedsku tolerantnijim društvom odobravajući „nemilosrdno masovno useljavanje”, nekrofiliju, pa čak i dječju pornografiju.

Da stvarno.

Ako ste mislili o svemu što su vam pričali da je Švedska „progresivna” vodilje Europe, promislite još jednom.

Tijekom rasprave na Twitteru, grupa mladih je izložila plan svojih želja u kojima će Švedska usvojiti euro kao jedinstvenu valutu i ući u NATO, ali orgnizacije socijalne politike su stvarno otišle u krajnost.

„Ako ste protiv nekrofilije, niste liberalni”, objasnio je grupa.

Za one koji ne znaju, nekrofilija je seks s mrtvacima. Kako progresivno…

LUF želi otvoriti granice „nemilosrdnoj masovnoj imigracije”, a poziva na legalizaciju „crtane dječje pornografije”, poligamije i incesta.

Stranka LUF je također ranije pozvala na legalizaciju seksa sa životinjama.

Stranka LUF, čiji logotip uključuje riječi „feminizam” i „anti-rasistizam” je povezana sa Liberalnom narodnom strankom, koja su činila dio švedske koalicijske vlade od 2006. do 2014. godine, tipično pozicionirane kao centristička stranka, Liberalna narodna stranka se sada vidi kao više konzervativnom.

Očigledno, Švedska koja se politički premjestila na krajnju ljevicu kaže da se „nemilosrdna masovna imigracija”, kao i legalizaciju nekrofilije i dječje pornografije sada može smatrati konzervativnim stavovima.

To počinje imati smisla kad se uzme u obzir činjenica da su neki na lijevoj strani u Švedskoj zagovarali davanje stambenog smještaja teroristima ISIS-a, kao i socijalne skrbi i radna mjesta po povratku iz borbi u Siriji i Iraku zajedno sa drugim teroristima.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “pravokutnik” i odaberite “Prijevod titla”*

 
NoviSvjetskiPoredak.com

Crvene zastave, protestne pjesme i najava nacionalizacije banaka u jeku Grčke krize nakratko su oživjeli veliki san dvadesetog stoljeća: san o rušenju tržišta djelovanjem više sile

Većim dijelom dvadesetog stoljeća ljevica je tako zamišljala ulazak u novu ekonomiju koja dolazi poslije kapitalizma. Silu bi primijenila radnička klasa, izlaskom na birališta ili barikade. Kao poluga bi poslužila država, a prilika bi se ukazala zahvaljujući čestim epizodama ekonomskog kolapsa.

Piše: Paul Mason, The Guardian

Međutim, sve što se u posljednjih dvadeset pet godina urušilo bile su nade ljevice. Njezine planove osujetilo je tržište; individualizam je potisnuo vrijednosti kolektivizma i solidarnosti; značajno uvećana svjetska radna snaga možda izgleda kao “proleterijat”, ali više ne razmišlja i ne ponaša se kao nekada.

Za one koji pamte tih dvadeset pet godina, a ne ljube kapitalizam, to je bilo traumatično iskustvo. U međuvremenu, tehnologija je otvorila novi put koji ostaci stare ljevice – i sve snage u njenoj orbiti – moraju prihvatiti ili izumrijeti. Izgleda da kapitalizam neće biti srušen silom. Ukinuti će se tako što će unutar starog sustava proizvesti nešto dinamičnije, u početku ne tako primjetno, nešto što će se nametnuti i oblikovati ekonomiju utemeljenu na novim vrijednostima i oblicima ponašanja. Taj novi sustav nazivam postkapitalizma.

Kao iu doba opadanja feudalizma prije 500 godina, smjenu kapitalizma postkapitalizma ubrzat će vanjski udari, a oblikovat će je pojava nove vrste ljudskog bića. Taj proces je već u tijeku.

Postkapitalizam čine mogućim tri velike promjene koje je donijela revolucija informacijskih tehnologija u posljednjih dvadeset pet godina. Prvo, smanjena je potreba za radom, zamagljene su granice između rada i slobodnog vremena i oslabljena veza između rada i nadnice. Dolazeći val automatizacije, trenutno usporen zato što naša društvena infrastruktura loše podnosi posljedice tog procesa, u velikoj mjeri će umanjiti količinu potrebnog rada – ne samo za puko preživljavanje nego i za udoban život za sve.

Drugo, informacije umanjuju sposobnost tržišta da ispravno formira cijene. Jer funkcioniranje tržišta podrazumijeva oskudicu, a informacije su dostupne u izobilju. Sustav se brani uspostavljanjem monopola – u obliku gigantskih tehnoloških kompanija – kakvi nisu viđeni posljednjih 200 godina. Ali monopoli ne mogu dugo trajati. Razvoj poslovnih modela i njihova evaluacija na temelju preuzimanja i privatizacije informacija koje je generirala najšira zajednica stvaraju nestabilne korporativne konstrukcije koje su u suprotnosti s osnovnom potrebom ljudi, da slobodno koriste ideje.

Treće, svjedoci smo spontanog rasta kolaborativne proizvodnje: pojavljuju se robe, usluge i organizacije koje ne reagiraju na diktat tržišta i menadžerske hijerarhije. Najveći informacijski proizvod na svijetu – Wikipediju – besplatno uređuju volonteri, čime su izdavači enciklopedija izbačeni iz posla, a reklamna industrija lišena prihoda u visini od tri milijarde dolara.

Gotovo neprimjetno, u skrivenim nišama tržišnog sustava, veliki segmenti gospodarskog života počinju pulsirati nekim drugim ritmom. Ali ekonomska profesija ne obraća pozornost na paralelne valute, vremenske banke, zadruge i autonomne prostore koji se umnožavaju nakon rušenja starih struktura zbog financijske krize 2008. godine.

Morate se potruditi da biste primijetili novu ekonomiju na dijelu. Jedna lokalna nevladina organizacija je mapirala zadruge, alternativne proizvođače, paralelne valute i lokalne sustave razmjene u Grčkoj i locirala više od 70 velikih projekata i stotine manjih inicijativa, od skvotova do zajedničkog korištenja automobila i dječjih vrtića. Ekonomski stručnjaci to ne smatraju za gospodarsku aktivnost – ali u tome i jeste poenta. Takve inicijative postoje zato što koriste, možda još nesigurno i neučinkovito, valute postkapitalizma: slobodno vrijeme, umrežene aktivnosti i besplatne stvari. Može se učiniti da je to nesiguran, možda i opasan temelj za izgradnju alternative sadašnjem globalnom sustavu, ali isto se moglo tvrditi za novčani i kreditni sustav u doba Edvarda III.

Novi oblici vlasništva, kreditiranja, nove vrste ugovora: u posljednjih deset godina izrasla je čitava poslovna potkultura koju u medijima nazivaju “ekonomijom dijeljenja”. Često se govori o “javnim dobrima” i “kolaborativnoj proizvodnji”, ali malo tko se zapitao što sve to znači za sam kapitalizam.

Vjerujem da nam to otvara novi put – ali jedino ako ti mikroprojekti budu podržani, promovirani i zaštićeni promjenama u ponašanju države. Za to je neophodna promjena u načinu razmišljanja – o tehnologiji, o vlasništvu i radu. Tako, gradeći elemente novog sustava, možemo reći sebi i drugima: “Ovo više nije samo mehanizam preživljavanja, moje privatno utočište u neoliberalnom svijetu; ovo je nov način života koji upravo nastaje. “

***

Kriza iz 2008. godine odnijela je 13 posto globalne proizvodnje i 20 posto globalne trgovine. Globalni rast je prešao u minus – u ekonomiji u kojoj se recesija definira kao rast manji od 3 posto. Kriza je na Zapadu proizvela depresiju dužu od one iz 1929-1933. Čak i danas, unatoč naznakama bljedunjavog opravka, ekonomisti su užasnuti mogućnošću dugoročne stagnacije. Naknadni potresi u Europi prijete da rastrgaju kontinent.

Kao rješenje ponuđeni su štednja i monetarno popuštanje. Ali to ne daje rezultate. U najteže pogođenim zemljama mirovinski sustav je uništen, starosne granice za odlazak u mirovinu približavaju se sedamdesetoj godini života, obrazovanje privatizirati, a diplomci opterećuju dugovima koje će otplaćivati ​​čitavog života. Usluge državnih službi se ukidaju, a infrastrukturni projekti odgađaju za budućnost.

Mnogi i dalje ne razumiju pravo značenje riječi “štednja” u današnjem svijetu. Štednja nije samo osam godina proračunskih rezova, kao u Britaniji, pa čak ni katastrofa koja je snašla Grčku. Štednja podrazumijeva spuštanje nadnica i životnog standarda na Zapadu dok se ne izjednače s rastućim nadnicama i standardom srednje klase u Kini i Indiji.

U međuvremenu, u odsutnosti alternativnih modela, stvaraju se uvjeti za još jednu krizu. Stvarne nadnice opadaju ili stagniraju u Japanu, južnim zemljama eurozone, SAD i Britaniji. Netransparentni bankarski sustav i dalje funkcionira i danas je čak veći nego 2008. Nova pravila o povećanju bankarskih rezervi se odlažu ili ublažavaju. U međuvremenu, zahvaljujući poplavi besplatnog novca, najbogati postaju još bogatiji.

Neoliberalizam se transformirao u sustav programiran da periodično proizvodi katastrofalne krize. Što je još gore, neoliberalizam je ukinuo obrazac koji je u posljednjih 200 godina bio tipičan za razvoj industrijskog kapitalizma – svaka ekonomska kriza stimulirala je nove oblike tehnoloških inovacija od kojih su svi imali koristi.

Neoliberalizam je prvi ekonomski model u posljednjih 200 godina koji polazi od premise o neophodnosti smanjivanja nadnica i razgradnji društvene moći radničke klase. Ako pogledamo razdoblja uspona kojima se bave teoretičari dugih ciklusa – kao što je sredina devetnaestog stoljeća u Europi, početak i sredina dvadesetog stoljeća diljem svijeta – uočit ćemo da je snaga organiziranog radništva primorala poduzetnike i korporacije da odustanu od pokušaja da zastarjele poslovne modele održe u životu spuštanjem nadnica i da inovacijama stvore novi oblik kapitalizma.

U svakom razdoblju rasta rezultat je bila sinteza automatizacije, viših nadnica i rasta potrošnje. Danas nema tlaka radne snage, a tehnologija koja je u središtu tekućih inovacija ne donosi rast potrošnje ili ponovno angažiranje stare radne snage na novim radnim mjestima. Informacija je stroj za spuštanje cijena i smanjivanje količine rada potrebnog za održavanje ljudskog života na planeti.

Zato su mnogi pripadnici poduzetničke klase postali neoluditi. Umjesto da otvaraju laboratorija za genetski inženjering oni ulažu u restorane, kozmetičke salone i tvrtke za pružanje usluga čišćenja: bankarski sustav, sustav planiranja i kultura poznog neoliberalizma najviše stimuliraju one poduzetnike koji otvaraju loše plaćena radna mjesta s dugim radnim vremenom.

Inovacija je već među nama, ali još nije pokrenula peti razdoblje kapitalističkog rasta koji teorija dugih ciklusa predviđa. Razlog je u specifičnoj prirodi informacijske tehnologije.

***

Okruženi smo ne samo inteligentnim strojevima već i novim slojem stvarnosti koji čine informacije. Na primjer, avion: kompjuteri upravljaju njegovim letom; projektiran je, testiran i “virtualno proizveden” već milijun puta; avion u realnom vremenu šalje povratne informacije proizvođaču. U avionu su ljudi koji gledaju u ekrane povezane s internetom, bar u sretnijim zemljama.

Kada se gleda sa zemlje, to je i dalje ista bijela željezna ptica kao u doba Jamesa Bonda. Ali sada je to također inteligentna strojeva i čvorište mreže. Avion uključuje informacijske sadržaje i dodaje “informacijsku vrijednost” svijetu, pored svoje fizičke vrijednosti. Na prepunom poslovnom letu, gdje svi putnici pripremaju prezentacije i pišu izvještaje, putnička kabina je tvornica informacija.

Ali koliko sve te informacije vrijede? Odgovor nećete pronaći u poslovnim bilancama: prema suvremenim računovodstvenim praksama vrijednost intelektualnog vlasništva određuje se metodom nagađanja. Jedno istraživanje Instituta SAS iz 2013. godine pokazalo je da se podaci ne mogu adekvatno vrednovati na temelju troškova prikupljanja, tržišne vrijednosti, pa ni očekivanog prihoda u budućnosti. Tek računovodstvo koje uključuje neekonomske koristi i rizike tvrtke može pokazati dioničarima koliko podaci vrijede. Nešto je pogrešno u logici koju koristimo da odredimo vrijednost najvažnije stvari u modernom svijetu.

Veliki tehnološki napredak ostvaren početkom 21. stoljeća nije ograničen na nove predmete i procese. On uključuje i stare procese u koje je ugrađena inteligencija. Udio znanja u proizvodu postaje vredniji od njegovih fizičkih komponenti. Ali to je vrijednost koja se mjeri kao korisnost, a ne kao razmjenska ili imovinska vrijednost. Devedesetih godina ekonomisti i tehnolozi su u isto vrijeme došli na istu ideju: da informacije u novoj ulozi stvaraju novu, “treću” vrstu kapitalizma – vrstu koja se od industrijskog kapitalizma razlikuje onolko koliko se industrijski razlikovao od trgovačkog i robovlasničkog kapitalizma 17. i 18. stoljeća. Ali dinamiku tog novog “kognitivnog” kapitalizma nisu uspjeli opišu. Za to postoji dobar razlog. Njegova dinamika je suštinski nekapitalistička.

Tijekom i neposredno poslije Drugog svjetskog rata, ekonomisti su informacije vidjeli kao “javno dobro”. Američki zakonodavci su čak propisali da nije dozvoljeno ostvarivati ​​profit od posjedovanja patenata, već samo od proizvodnje roba. Onda smo postupno počeli shvaćati što je intelektualno vlasništvo. Kenneth Arrow, ekonomski guru svog vremena, izjavio je 1962. da je u ekonomiji slobodnog tržišta primarna svrha novih izuma generiranje prava intelektualnog vlasništva. “U mjeri u kojoj je uspješan, takav sustav jamči nedovoljnu iskorištenost informacija”, pisao je.

Koliko je to točno možete uočiti na primjeru svih do sada stvorenih modela elektroničkog poslovanja: monopolizuje i zaštititi podatke, prikupiti sve besplatne podatke generirane interakcijom korisnika, uvedi komercijalne interese u području proizvodnje podataka koji još nisu komercijalizirani, ispitaj prognostičku vrijednost prikupljenih podataka – uvijek i na svakom mjestu osiguraj da rezultate ne može koristiti nitko osim korporacije.

Kada se načelo koje je izložio Arrow okrene, njegove revolucionarne implikacije postaju očite: ako spoj tržišne ekonomije i intelektualnog vlasništva vodi do “nedovoljne iskorištenosti informacija”, onda ekonomija pune iskorištenosti informacija ne može tolerirati slobodno tržište ili apsolutna prava intelektualnog vlasništva. Poslovni model svih modernih digitalnih giganata uvjetovan je oskudicom informacija.

Ipak, informacija ima u izobilju. Umnožavanje informacijskih dobara ništa ne košta. Ono što je jednom napravljeno može se umnožavati beskonačno mnogo puta. Pjesma ili džinovska baza podataka koju koristite da biste napravili avion imaju određenu proizvodnu cijenu; ali troškovi njihove reprodukcije teže nuli. Ako uobičajeni mehanizmi formiranja cijena u kapitalizmu još djeluju, cijena bi također morala težiti nuli.

Već dvadeset pet godina ekonomisti se rvu s ovim problemom: ekonomija kakvu poznajemo podrazumijeva ograničenu raspoloživost dobara, a opet najdinamičnija sila u modernom svijetu dostupna je u izobilju i, kao što je primijetio genijalni hipik Stewart Brand, “želi biti slobodna i besplatna”.

Paralelno sa svijetom monopolizovanih informacija i nadzora koji grade korporacije i države, informacije razvijaju i jednu drugačiju dinamiku: informacije kao društveno dobro, besplatno na mjestu korištenja, koje se ne može posjedovati ili eksploatirati i ne može mu se odrediti cijena. Pročitao sam više pokušaja ekonomista i poslovnih lidera izgraditi okvir kojim će razumjeti ekonomiju koja počiva na obilju informacija u društvenom posjedu i otkrio da je sve to već zamislio jedan ekonomist iz 19. stoljeća, u doba parnih strojeva i telegrafa. Tko? Karl Marx.

***

Mjesto je Kentish Town u Londonu, veljače 1858, negdje oko četiri ujutro. Marx je odavno morao napustiti Njemačku. U Londonu je okupiran izvođenjem misaonih eksperimenata i pravljenjem bilješki. Kada su šezdesetih godina najzad dobili priliku da vide što je Marx te noći napisao, intelektualci s ljevice su priznali da to “dovodi u pitanje sva dosadašnja tumačenja Marxa”. U pitanju je “Fragment o strojevima”.

U “fragment” Marx zamišlja ekonomiju u kojoj je zadatak strojeva proizvoditi, a zadatak ljudi da ih nadziru. Došao je do zaključka da bi u takvoj ekonomiji glavna proizvodna snaga bile informacije. Proizvodni kapacitet strojeva kao što su mehanička predilica, telegraf i parna lokomotiva ne ovisi o količini rada potrebnog da se stroj proizvede već od stanja društvenog znanja. Drugim riječima, organizacija i znanje daju veći doprinos proizvodnom kapacitetu nego rad uložen u proizvodnju i upravljanje strojevima.

Imajući u vidu ono što će marksizam postati – teorija eksploatacije koja se ostvaruje krađom tuđeg radnog vremena – to je revolucionaran iskaz. To znači da kada znanje jednom postane proizvodna snaga za sebe, koja premašuje stvarni rad uložen u proizvodnju strojeva, ključno pitanje više nije “odnos nadnice i profita” već tko kontrolira ono što Marx opisuje kao “moć znanja”.

U ekonomiji u kojoj najveći dio posla obavljaju strojevi, priroda znanja koje je zatvoreno u stroja mora, piše on, biti “društvena”. Na kraju noćnog misaonog eksperimenta Marx je pokušao zamisliti konačno odredište nove putanje: stvaranje “idealne strojevi” koja traje vječno i ništa ne košta. Stroj koji se može proizvesti bez troška, ​​zaključio je, ne bi dodavala nikakvu vrijednost proizvodnom procesu i ubrzo bi, za nekoliko obračunskih razdoblja, oborila cijene, profit i radne troškove svega što dotakne.

Kada shvatite da infomacije posjeduju fizičku prirodu i softver strojeva, da cijene memorije, propusnost i procesorske snage eksponencijalno opadaju, vrijednost Marxovih uvida je očevidna. Okruženi smo strojevima koje ne traže nikakav trošak i koje, ako to želimo, mogu vječno trajati.

U bilješkama objavljenim tek sredinom dvadesetog stoljeća Marx je zamislio priljev i pohranu informacija u nečemu što naziva “općim intelektom” – koji čine umovi svih ljudi na planeti povezani društvenim znanjem, u kojem svaki novi proboj donosi korist svima. Ukratko, zamislio je nešto slično informacijskoj ekonomiji u kojoj živimo. A njeno rađanje, zapisao je, “podići će kapitalizam u zrak”.

***

Stari put koji je ljevica dvadesetog stoljeća zamišljala kao prolaz na drugu stranu kapitalizma nestao je s vidika kada se promijenio teren.

Ali otvoren je novi put. Kolaborativna proizvodnja i korištenje mrežnih tehnologija za proizvodnju roba i usluga koje funkcioniraju jedino ako su besplatne ili dijeljene ukazuju na mogući izlaz iz tržišnog sustava. Potrebno je da država stvori okvir – kao što je stvorila okvir za rad tvornica, stabilnu valutu i slobodnu trgovinu početkom devetnaestog stoljeća. Postkapitalistički i tržišni sektor će vjerojatno koegzistirati još desetljećima, ali velika promjena je počela.

Mreže vraćaju “granularnost” postkapitalistički projektu. To jest, one mogu poslužiti kao osnova jednog netržišnog sustava koji sam sebe obnavlja i ne mora se svakog jutra iznova stvarati na kompjuterskom zaslonu nekog komesara.

Za tranziciju su potrebni država, tržište i kolaborativna proizvodnja koja nadilazi tržište. Ali da bi se to dogodilo, čitav projekt ljevice, od prosvjednih skupina do velikih socijaldemokratskih i liberalnih partija, mora se rekonfigurirati. Zapravo, kada ljudi jednom razumiju logiku postkapitalistički tranzicije, takve ideje više neće biti vlasništvo ljevice – već jednog znatno šireg pokreta za koji nam je potrebno novo ime.

Tko bi to mogao učiniti? U starom projektu ljevice to je bila industrijska radnička klasa. Prije više od 200 godina, radikalni novinar John Thelwall je upozoravao ljude koji su sagradili engleske tvornice da su stvorili nov i opasan oblik demokracije: “Svaka velika radionica ili pogon je malo političko udruženje koje se ne može ušutkati odlukama parlamenta niti rasturiti odlukom suda.”

Danas je čitavo društvo jedna velika tvornica. Svi sudjelujemo u stvaranju i održavanju brendova, normi i institucija koje nas okružuju. U isto vrijeme komunikacijske mreže koje su neophodne za svakodnevni rad i stvaranje profita bruje od dijeljenog znanja i nezadovoljstva. Danas je mreža ono što se “ne može ukinuti ili rasturiti” – kao tvornice prije 200 godina.

Istina, država može zatvoriti Facebook, Twitter, čak i čitav Internet i Moblinu mrežu u vrijeme krize, ali time paralizira ekonomiju. Može čuvati i nadzirati svaki kilobajt informacija koje proizvodimo. Ali ne može ponovno nametnuti hijerarhijsko, propagandom kontrolirano i neobavesteni društvo od prije pedeset godina, osim ako nije spremna da se liši nekih od ključnih elemenata modernog života – kao u Kini, Sjevernoj Koreji ili Iranu. Kao što je rekao sociolog Manuel Castells, to bi bilo slično deelektrifikaciji zemlje.

Stvaranjem milijuna umreženih ljudi koji su financijski eksploatirani, a ukupno ljudsko znanje im leži na dohvat ruke, informacijski kapitalizam je stvorio novog pokretača povijesne promjene: obrazovano i povezano ljudsko biće.

***

To će biti više od ekonomske tranzicije. Naravno, tu su jednako neodgodivi zadaci smanjivanja emisije ugljika i rješavanja problema demografskih i fiskalnih bombi koje nas čekaju. Ali ja se ovdje koncentriram na ekonomsku tranziciju koju pokreću informacije jer je ta tema dosad bila zanemarivana. Horizontalno umrežavanje je opsesija koja se prepušta vizionarima, dok ozbiljni ekonomisti s ljevice nastavljaju kritiziraju programe štednje.

Zapravo, na terenu, u zemljama kao što je Grčka, otpor mjerama štednje i stvaranje “mreža na koje se možete osloniti” – kao što je jedan aktivista izjavio – napreduju ruku pod ruku. Postkapitalizam kao koncept tiče se prije svega novih oblika ljudskog ponašanja koje konvencionalna ekonomija ne smatra relevantnim.

Kako zamisliti promjenu koja slijedi? Jedini koherentan obrazac koji imamo na raspolaganju je smjena feudalizma kapitalizmom – a zahvaljujući istraživanjima epidemiologa, genetičara i statističara, danas o tom prijelazu znamo mnogo više nego prije pedeset godina, kada je to bila isključiva nadležnost društvenih znanosti. Prvo moramo primijetiti da su različiti modusi proizvodnje strukturirani oko različitih stvari. Feudalizam je bio ekonomski sustav strukturiran običajima i zakonima koji se tiču ​​”dužnosti”. Kapitalizam je strukturiran isključivo ekonomski: djelovanjem tržišta. Na temelju toga možemo predvidjeti da postkapitalizam – koji podrazumijeva obilje – neće biti samo modificirana verzija složenog tržišnog društva. Ali ne možemo reći mnogo više o tome kako će sustav izgledati.

Gornjom tvrdnjom ne želim samo zaobićiteško pitanje: nije nemoguće skicirati opće ekonomske parametre postkapitalističkog društva do, primjerice, 2075. godine. Ali ako to društvo bude strukturirano oko ljudske slobode, a ne ekonomije, moguće je da će ga oblikovati neke sasvim nepredvidljive stvari.

Na primjer, kada je pisao 1600. godine, Shakespeare je očito bio svjestan da tržište stvara nove oblike ponašanja i morala. Po analogiji, najočitije “ekonomsko” zapažanje za Shakspeaera 2075. bile bi promjene u rodnim odnosima ili seksualnosti ili zdravlju ljudi. Ali možda tada čak neće ni biti dramatičara: možda će se promijeniti sama priroda medija koje koristimo pričati priče – kao što se promijenila u elizabetanskog Londonu kada su napravljena prva javna kazališta.

Zamislite to kao razliku između, primjerice, Horacija u Hamletu i lika kao što je Daniel Doyce u Dickensovoj Maloj Dorit. Obojica pokazuju znakove opsesija karakterističnih za njihovo vrijeme – Horacije je opsjednut humanističkom filozofijom; Doyce je ospednut patentiranjem svojih izuma. Lik kao što je Doyce nije moguć kod Shakespeara; kod njega bi u najboljem slučaju završio u sićušnoj ulozi komične figure iz radničke klase. Ali u vrijeme kada je Dickens pisao, većina njegovih čitatelja je poznavala nekog kao što je Doyce. Kao što Shakespeare nije mogao zamisliti Doycea, tako ni mi ne možemo zamisliti kakvu vrstu ljudskog bića će stvoriti društvo kada ekonomija prestane biti glavni organizacijski princip ljudskog života. Ali neke naznake možemo naslutiti kod mladih ljudi diljem svijeta koji ruše barijere vezane za seksualnost, rad, kreativnost i sopstvo tipične za dvadeseti vijek.

Feudalni model poljoprivredne proizvodnje prvo se sudario s ekološkim ograničenjima, a zatim sa snažnim vanjskim udarom – epidemijom kuge. Uslijedio je demografski šok: zbog nedovoljnog broja ljudi za obrađivanje zemlje nadnice su porasle, a održavanje starog feudalnog sustava zasnovanog na dužnosti više nije bilo moguće. Nestašica radne snage učinila je neophodnim tehnološke inovacije. Nove tehnologije koje su omogućile uspon trgovačkog kapitalizma bile su one koje su stimulirale trgovinu (tisak i računovodstvo), stvaranje bogatstva kojim se može trgovati (rudarstvo, kompas i brži brodovi) i produktivnost (matematika i znanstvena metoda).

Kroz čitav taj proces bili su prisutni elementi naizgled tipični za stari sustav – novac i kredit – koji su poslužili kao temelj za izgradnju novog sustava. Mnogi zakoni i običaji iz vremena feudalizma rezultat su nastojanja da se novac jednostavno ignorira; na vrhuncu feudalizma kredit i kamata su smatrani đavoljom rabotom. Kada su novac i kredit srušili postavljena ograničenja i formirali tržišni sustav, nastupila je revolucija. Ono što je novom sustavu dalo energiju bile su neograničene količine besplatnog bogatstva u Amerikama.

Kombinacija svih tih čimbenika omogućila je skupinama koje su u doba feudalizma bili marginalizirane – humanisti, znanstvenici, zanatlije, pravnici, radikalni propovjednici i pisci boemi poput Shakespeara – da preuzmu vodstvo u transformaciji društva. U ključnim trenucima, u početku nevoljko, država je odustala od sprječavanja promjene i počela je stimulira.

Ono što danas potkopava kapitalizam, a što ekonomisti glavnog toka uglavnom zanemaruju, jesu informacije. Većina zakona koji se tiču ​​informacija utvrđuju pravo korporacija da ih gomilaju i pravo država da im pristupaju, bez obzira na ljudska prava građana. Ekvivalent tiskarske preše i znanstvenog metoda jesu informacijske tehnologije i njihovo prelijevanje u sve druge tehnologije, od genetike i zdravstvene zaštite do poljoprivrede i filmova, gdje one ubrzano spuštaju troškove.

Moderni ekvivalent dugotrajne stagnacije poznog feudalizma je izostanak treće industrijske revolucije. Umjesto dalje automatizacije koja ukida potrebu za radom, koncentrirali smo se, kao što primjećuje David Graeber, na otvaranje loše plaćenih radnih mjesta. Mnoge ekonomije su u stagnaciji.

Što bi bio ekvivalent novog izvora besplatnog bogatstva? To zapravo nije bogatstvo: to su “eksternalije” – besplatne stvari i blagostanje koje se generira kroz umrežene interakcije. Uspon netržišne proizvodnje, informacije koje se ne mogu posjedovati, horizontalne mreže i poduzeća bez uprave. Francuski ekonomist Yann Moulier-Boutang vjeruje da je moderni ekvivalent otkrića novog svijeta Internet koji je “istovremeno i brod i ocean”. Zapravo, on je brod, kompas, ocean i zlato, sve zajedno.

Vanjski udari koje trpi moderno doba su očigledni: problem energije, klimatske promjene, starenje stanovništva i migracije. Te promjene mijenjaju dinamiku kapitalizma i čine ga neodrživim na dulji rok. One još ne djeluju tako snažno kao epidemija kuge – ali kao što smo vidjeli na primjeru New Orleansa 2005, nije potrebna epidemija kuge da bi se razorio društveni poredak i funkcionalna infrastruktura u financijski složenom i osiromašenom društvu.

Kada se tranzicija shvati na taj način, nije nam potreban savršeno proračunat petogodišnji plan – već projekt koji ima za cilj da razvije tehnologije, poslovne modele i ponašanja koja razgrađuju tržišne sile, socijaliziraju znanje, ukidaju potrebu za radom i približavaju ekonomiju izobilju. To nazivam Projektom Nula – jer cilj je da se uspostavi energetski sustav s nultom emisijom ugljika; proizvodnja strojeva, roba i usluga s nultim marginalnim troškovima; i smanjivanje količine potrebnog rada do razine koja se približava nuli koliko god je to moguće.

Većina ljevičara dvadesetog stoljeća je smatrala da je kontrolirana tranzicija preveliki luksuz: većina je vjerovala da ništa iz starog sustava ne može opstati u novom – mada je radnička klasa oduvijek pokušavala stvoriti alternativni život unutar i “unatoč” kapitalizmu. Kada je mogućnost tranzicije u sovjetskom stilu konačno odbačena, moderna ljevica se ograničila na oporbene politike, na opiranje privatizaciji zdravstva, zakonima koji ukidaju sindikate, vađenju nafte iz škriljca i tako dalje.

Ako sam u pravu, logičan fokus za zagovornike postkapitalizma je izgradnja alternativa unutar sustava; korištenje moći države na radikalan način; usmjeravanje svih dejstava na ostvarivanje tranzicije – a ne na obranu odabranih elemenata starog sustava. Moramo otkriti što je najhitnije i što je najvažnije i prihvatiti da se te dvije stvari ponekad ne poklapaju.

***

Moć imaginacije će biti veoma važna. U društvu informacija nijedna misao, nijedna debata ili san nikada nisu uzaludni – bilo da su nastali u šatoru na planini, u zatvorskoj ćeliji ili oko stolnog nogometa u tek osnovanoj tvrtki.

Kao iu virtualnoj proizvodnji, u procesu tranzicije u postkapitalizam rad uložen u fazu projektiranja može smanjiti broj pogrešaka u fazi provedbe. A projektiranje postkapitalističkog svijeta, kao i projektiranje softvera, može biti modularno. Različiti ljudi mogu raditi na različitim mjestima, različitim brzinama, uz relativnu autonomiju. Ako bih dobio priliku da mi se besplatno ispuni jedna želja to bi bilo stvaranje jedne globalne institucije koja bi oblikovala kapitalizam: model otvorenog kod za čitavu ekonomiju. Svaki eksperiment koji bi se obavio u takvoj instituciji nužno bi je obogatio; to bi bio otvoreni kod sa onoliko polaznih točaka koliko ih ima u najsloženijim klimatskim modelima.

Najveća kontradikcije današnjice je kontradikcija između mogućnosti stvaranja besplatnih i obilnih roba i informacija, s jedne, i sustava monopola, banaka i vlada koje pokušavaju ih učine privatnim, oskudnim i komercijalnim, s druge strane. Sve se svodi na sukob između mreže i hijerarhije: između starih oblika društva koji su izrasli oko kapitalizma i novih oblika koji najavljuju ono što tek dolazi.

***

Da li je utopijsko vjerovanje da se nalazimo na rubu evolucije koja će nas prevesti na drugu stranu kapitalizma? Živimo u svijetu u kojem parovi istog spola mogu sklapati brakove iu kojem je kontracepcija, za samo pedeset godina, prosječnoj ženi iz radničke klase donijela više slobode nego što su aktivistkinje iz ere Blumsberija mogle i sanjati. Zašto nam je onda tako teško zamisliti ekonomsku slobodu?

Projekti elita zatvorenih u svijet limuzina s tamnim staklima danas izgledaju jednako prevaziđeno kao ideje milenijarističkih sekti devetnaestog stoljeća. Demokracija specijalnih jedinica za razbijanje demonstracija, korumpiranih političara, kontroliranih medija i državnog nadzora izgleda lažno i krhko kao Istočna Njemačka prije trideset godina.

Svako čitanje ljudske povijesti mora dopustiti mogućnost da se priča loše završi. Takav ishod nas progoni uu filmovima o zombijima i katastrofama, u postapokaliptičnim pejzažima filmova kao što su Put ili Elizijum. Ali što nas sprječava da zamislimo sliku idealnog života, izgrađenog na obilju informacija, nehijerarhijski radu i odvajanju rada od nadnice?

Milijuni ljudi počinju shvaćati da im je prodan san koji se kosi s onim što stvarnost može ponuditi. Njihova reakcija je bijes – i povlačenje u nacionalne oblike kapitalizma koji mogu razoriti svijet. Promatranje kako se takvi oblici javljaju, od radikalnih frakcija Sirize koje se zalažu za izlazak iz eurozone do Nacionalog fronta i izolacionizma američke desnice slično je promatranju noćnih mora koje su se ostvarile krizom Lehman Brothersa.

Potrebno nam je više od utopijskih snova i ograničenih horizontalnih projekata. Potreban nam je sustav utemeljen na razumu, dokazima i projektima koji se mogu testirati, sustav koji prati povijest i ekološki je održiv. I potrebno je da se bacimo na posao
 
 
(http://neznase.ba/uredio:nsp)

Cionistički zakulisni redatelj političkih tokova u euroatlantskim okvirima, uslijed iscrpljenosti i istrošenosti vladajućih neoliberalnih i kapitalističkih struktura, sve više preko medija pod svojom kontrolom protežira lažnu političku alternativu oličenu u tzv. “Novoj modernoj euroskeptičnoj ljevici”

Nju po pravilu čine “novi, mladi i neokaljani ljudi”, koji su navodno protivnici kapitalizma i globalizacije, a čiji su najizrazitiji predstavnici partija Podemos u Španjolskoj i nova vladajuća stranka Grčke – Syriza, kao uvjerljivi pobjednik nedavnih izbora za grčki parlament.

Pobjednik, koga su u takvom svojstvu mondijalistički mediji, kao svoje nove heroje, ustoličili odavno prije izbora, izdjelovanih tempiranom političkom krizom.

Za ovu partiju glasala je četvrtina ukupnog biračkog tijela Grčke, i to uglavnom najneprosvećeniji dio grčkog naroda koji je nasjeo na nerealnu priču Alexis Tsiprasa i njegovih demagoga kako će oni po pitanju duga i mjera štednje “muški odbrusiti” Bruxellesu, a da pritom ne dođe ni do kakvih protumjera.

Uopće po pitanju Syrize kao navodno antiglobalističke opcije, riječ je naravno o podvali, a sve u cilju sabotaže istinske alternative globalizaciji, mondijalizma, neoliberalizmu i kapitalizmu.

Nacionalistička i narodno-socijalistička alternativa je prokazana od strane medija i progonjena od strane Sustava. Za razliku od nje, Syriza je miljenik cionističkih medija i borac protiv vrijednosti tradicije grčkog naroda.

Ova antinacionalna partija koja, iako se populistički i taktički poziva na “slobodarski grčki narod”, pod istim tim narodom podrazumijeva ne grčku naciju, već skup svih stanovnika Grčke, uključujući i tuđince – ilegalne imigrante iz Afrike i Azije. Zapravo, Syriza čak kritizira prethodne vlasti za “nedovoljno dobar odnos prema imigrantima”.

Dalje, po pitanju zdravlja nacije, Syriza je potpuno na desetruktivnim pozicijama sa svojim pro-narkomanskim i pro-gayevskim stavovima, vezanim za pitanja legalizacije “lakih” droga i homoseksualnih “brakova”.

Time je potpuno uklopljena u globalističke idejne postavke tzv. otvorenog društva. Zastave homoseksualnih grupa, pomiješane s Syrizinim partijskim zastavama prilikom proslave izborne pobjede, prikladno odslikavaju idejnu suštinu ovog antigrčkog pokreta.

Uopće, stavovi Syrize prema kršćanstvu i Pravoslavnoj Crkvi, slični su poziciji boljševika ili mondijalističkih ekstremista. Naime, Syriza je otvoreni neprijatelj svake javne manifestacije Pravoslavlja i zalaže se za potpunu sekularizaciju i afirmaciju ateizma.

Također, javno se zalaže i za oporezivanje Grčke Crkve kao i za oduzimanje dijela crkvene imovine kako bi se u manastire i parohijske domove uselili beskućnici (zanimljivo je da se ovi antikršćanski licemjeri ne zalažu i za to da se u iste svrhe, primjerice, konfiscirati imovina njihovih kapitalističkih medijskih pokrovitelja).

Iako je neposredno pred polaganje premijerske zakletve vođa Syrize posjetio poglavara Atenske arhiepiskopije Jeronima i uputio mu lijepe riječi, cilj ove posjete bio je čisto diplomatski.

Tsipras je svjestan da je pravoslavna tradicija duboko ukorijenjena u grčkom narodu i da bi bilo kontraproduktivno ukoliko bi odmah počeo s provedbom svih antikršćanskih stavki iz Syrizinog programa. Naime, Tsipras je posjetio arhiepiskopa Jeronima kako bi izbjegao da čin premijerske prisege položi pred križem i Evanđeljem.

Po grčkim propisima, polaganje prisege je religiozni čin, pa je Tsipras morao izdjelovati suglasnost Crkve kako bi položio sekularnu prisegu. Dakle, njegova posjeta je diplomatska, kao što je diplomatsko (što ne znači i da je ispravno) držanje vrha Grčke Crkve, vjerojatno s ciljem da se predupredi provođenje anticrkvenog dijela Sirizinog programa.

Bitno je naglasiti da Syriza uopće nije pristalica izlaska Grčke iz EU, već je samo zagovornik neprihvaćanja mjera štednje nametnutih od Bruxellesa. A i to je – vrijeme će pokazati – samo deklarativno zalaganje, jer se svakim pažljivijim sagledavanjem situacije neumitno dolazi do zaključka da je negativno nastrojenje ove stranke prema globalizaciji sasvim prividno, ograničeno i dozirano.

Uostalom, s ideološkog stajališta gledano, jasno je da je deklarativni antikapitalizam Syrize potpuno jalov, jer se ova stranka zalaže za obračun s nacionalnim i duhovnim identitetom grčkog naroda, a upravo ta borba predstavlja rušenje organske i prirodne zaštite zajednice od kapitalističke eksploatacije.

Dakle, Syriza je po svim ključnim čimbenicima svoje ideoligija, po svojim djelima i po karakteru medija koji je promiču, najobičniji cionistički i kapitalistički privjesak, kao i perjanica antikršćanskih snaga u Grčkoj.

Ona je izabrana kao nova pritajena uzdanica cionista, koja će uz masku antikapitalizma i medijsku promociju, nastaviti djelo svojih prethodnika, uz otvoreniju antikršćansku kampanju. No ne znamo da li vam je poznato, ali vjerni sinovi i kćeri grčke nacije, okupljeni u pokretu grčkog preporoda – Zlatnoj Zori, koji su unatoč izloženosti histeričnoj kampanji i progonu opstali kao treća politička snaga u zemlji, su jedini ušli u koaliciju sa Syrizom, što je zaista čudno kada se malo razmisli.

Vjerujemo da će to uslijediti ubrzo, čim spadnu maske svih lažnim borcima protiv kapitalizma i lažnim kritičarima Europske unije, koji zagovaraju još veći antikršćanski mrak od onoga koji postoji u EU tamnici.
 
*stisnite “Titlovi” radi prijevoda*

 
 
(webtribune,youtube.com/uredio:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=19871"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

2015. mogla bi u Europi ostati upamćena kao godina velikih političkih potresa…

Uspon populističkih stranki mogao bi dovesti do pobjede populista na izborima te donedavno nezamislivih koalicija tradicionalnih stranki koje su se zadnjih desetljeća izmjenjivale na vlasti.

Istraživanje koje je Economist Intelligence Unit (EIU) proveo za BBC pokazuje da je sve veći jaz između elite i glasača glavni uzrok ‘krize demokracije’.

Postoji ‘duboka rupa tamo gdje bi trebale biti velike ideje u srcu europske politike’, navodi se u izvješću. Sve niži odziv glasača na izborima i oštar pad u broju članova tradicionalnih stranaka ključni su pokazatelji ovog fenomena.

Veliku Britaniju parlamentarni izbori čekaju u svibnju, a prema istraživanju Economistovih stručnjaka, ta zemlja je ‘na rubu potencijalno dugog perioda političke nestabilnosti’.

Tvrde kako su velike šanse da predstojeći izboru dovedu do nestabilne vlade, jer bi populistički UKIP mogao oduzeti velik broj glasova konzervativcima i laburistima.

Fragmentacija glasača, u kombinaciji s britanskim izbornim sustavom, čine sve težim formiranje jednostranačke vlade koja će imati i parlamentarnu većinu.

No, najveći politički izazov i svojevrsni test popularnosti populizma u Europi odigrat će se na grčkim izborima. Izvanredni izbori održavaju se u ovu nedjelju, a ankete pokazuju da bi pobjedu mogla odnijeti Syriza – populistička stranka s ekstremne ljevice.

Uspije li Syriza formirati vladu nakon izbora, to će uzrokovati šok diljem kontinenta i poslužiti kao katalizator za političke preokrete u drugim državama.

‘Syriza bi u izvršnoj vlasti bila itekako destabilizirajuća, i kod kuće, i u regiji. Skoro sigurno bi došlo do krize u odnosima između Grčke i stranih kreditora, jer se program Syrize bazira na otpisu dugova’, navodi se u izvješću EIU-a.

‘Utjecaj produženog meteža u Grčkoj mogao bi utjecati na ostale države u kojima se ove godine održavaju opći izbori, a gdje je utjecaj sličnih stranaka sve veći.’

EIU navodi da bi u Danskoj, Finskoj, Španjolskoj, Francuskoj, Švedskoj, Njemačkoj i Irskoj na slijedećim izborima moglo doći do nepredvidivih rezultata, a na tu listu slobodno možemo dodati i Hrvatsku gdje nezavisne liste, Živi zid, Most i slični pokreti otimaju sve više glasača etabliranim strankama.

‘Zajednički nazivnik u tim državama je rast populističkih stranaka. Sve je veće nezadovoljstvo prema državnim institucijama u eurozoni, a rizik od političkih poremećaja i potencijalne krize sve je veći’, tvrdi EIU.

Njihova analiza ‘pokazuje da se populističke stranke i pokreti s cijelog političkog spektra guraju u prostor nastao odmicanjem tradicionalnih stranki i njihove baze u društvu’.

Otpor administraciji u Bruxellesu, te protivljenje imigraciji i mjerama štednje glavne su teme bojnih pokliča novih stranki i pokreta. Istovremeno, uspon populističkih pokreta prati i strelovit porast demonstracija pa i revolucija širom svijeta.

EIU procjenjuje kako su se u zadnjih pet godina značajni, protestni pokreti pojavili u više od 90 država širom svijeta. Uglavnom ih predvode mladi, obrazovani, pripadnici srednje klase, ljudi koji preziru političke vođe i više vole društvene mreže od tradicionalnih političkih mehanizama.

Svi ti čimbenici, prvenstveno porast populizma i sve više prosvjeda, dovode do pitanja – je li demokracija u opasnosti ili su upravo ti čimbenici dokaz da demokracija savršeno funkcionira?

Zasad, nepredvidiva sudbina ‘starih’ demokracija u Europi bit će pod budnim okom vlada i političkih aktivista iz cijelog svijeta. Uostalom, povijest nas uči da promjene u Europi uvijek imaju itekako velike posljedice na sve, od Australije do Aljaske.
 
*stisnite Titlovi radi prijevoda*

 
 
(jutarnji,youtube.com/uredio:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=19801"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

“Još uvijek sve vidim prilično jasno, nisam zaboravio”, kaže Titos Patrikios. “Policija Atene je pucala na gomilu s krova parlamenta na trgu Sintagma. Mladi momci i djevojke ležali su u lokvama krvi, dok su ostali jurili niz stepenice u totalnom šoku i panici”.

“Onda sam skočio na fontanu nasred trga, koja je i dan-danas tamo i počeo vikati: “Drugovi, ne razilazite se! Pobjeda će biti naša! Ne idite. Mi ćemo pobijediti! “.

“Bio sam uvjeren da ćemo pobijediti”, kaže on danas. Međutim, tog dana nije bilo pobjede, a država koja se samo nekoliko tjedana ranije oslobodila od Hitlerovog Reicha je sada ubrzano tonula u krvav građanski rat. (analogija sa Jugoslavijom 1991.)

Patrikios (86), još uvijek se sjeća svake scene i svakog hica koji je ispaljen tog kobnog jutra 3. prosinca 1944. godine.

Prije točno 70 godina Britanci, koji su još uvijek ratovali s Njemačkom, su otvorili vatru na civile koji su prosvjedovali u potpori partizanima, s kojima su Britanci bili u savezu tri godine.

Gomila je nosila grčke, američke, britanske i sovjetske zastave i uzvikivala: “Živio Churchill, živio Roosevelt, živio Staljin”, odobravajući savez.

Dvadeset osam civila, uglavnom momaka i djevojaka, ubijeno je, dok je na stotine njih povrijeđeno. “Nitko nije očekivao krvoproliće”, rekao je Patrikios.

Britanska logika je bila brutalna i podmukla: premijer Winston Churchill je procijenio da je utjecaj komunističke partije u okviru pokreta koji je podržao kroz rat – Nacionalni liberalni front – porastao više nego što se nadao, dovoljno da propadne njegov plan da vrati grčkog kralja na vlast. Tako je njegova vojska poduprla Hitlerove pristaše.

Tog dana je bilo još ljudi, poput Patrikiosa, koji su ubrzo postali istaknuti članovi ljevice. Mikis Theodorakis, čuveni skladatelj i ikona moderne grčke povijesti premazao je grčku zastavu krvlju onih koji su pali. On je, kao i Patrikios, bio član omladinskog otpora i znao je da se njegova država promijenila. Uskoro su saveznički avioni napadali utočišta ljevičara, započevši Atensku bitku, u Grčkoj poznatu još i kao Dekemvriana, u kojoj su se Britanci i nacisti borili protiv partizana .

Tako je Grčka zapala u katastrofalni građanski rat

Ova izdaja je napravila vječitu provaliju između ljevice i desnice u Grčkoj.

Glavni povjesničar za ovaj period, Andre Gerolimatos navodi kako su ustanak iz 1944. godine i građanski rat koji je trajao od 1946. do 1949. utkani i u sadašnjost Grčke jer nikada nije došlo do pomirenja. “U Francuskoj ili Italiji, ako ste se borili protiv nacista, bili ste poštovani u društvu nakon rata, neovisno od ideologije. U Grčkoj su ljudi mučeni od strane onih koji su surađivali s nacistima po naređenju Britanaca. Taj zločin nikada nije procijenjen, a mnogo toga što se sada događa u Grčkoj posljedica je neraščišćene prošlosti”.

Prije rata, Grčkom vladala kraljevska diktatura čiji je simbol fašističke sjekire i krune predstavljao izvjesnu dihotomiju čim je rat počeo: diktator, general Joanis Metaksas trenirao je u Njemačkom carstvu za vojnog časnika, dok je grčki kralj George II – ujak princa Filipa, vojvoda od Edinburgha – bio privržen Velikoj Britaniji. Grčku ljevicu je u međuvremenu ojačao priljev ispolitizovanih pobunjenika i liberalnih intelektualaca iz Anadolije u Pireus i Atenu.

I diktator i kralj su bili vatreno antikomunistički nastrojeni, a Metaksas je zabranio komunističku partiju, KKE, mučeći njihove članove, sljedbenike i sve ostale koji nisu prihvaćali “nacionalnu ideologiju” u logorima i zatvorima, ili ih jednostavno proterivajući. Kada je rat počeo, Metaksas je odbio Mussolinijev ultimatum da se preda i zakleo se na odanost anglo-grčkog savezu. Grci su se hrabro borili i pobijedili Talijane, ali nisu odoljeli Wehrmachtu. Do kraja travnja 1941. godine, sile Osovine su izvele okupaciju države. Grci su se opirali, na početku spontano, a kasnije i u organiziranim skupinama.

Desničari i monarhisti se nisu uspijevali opirati i nisu bili veća prijetnja.

Britanski prirodni saveznici bili su EAM – savez ljevičarskih i agrarnih partija među kojima je KKE dominirala – i ELAS, njihova partizanska desna ruka.

Nema pretjerivanja u tvrdnjama da je okupacija bila užasna. U knjizi profesora Marka Macauera “Unutar Hitlerove Grčke” opisuje blokove koji su se miješali s ostalima na ulici tako da bi maskirani informeri mogli ukazati na sljedbenike ELAS-a Gestapou i Bataljonima sigurnosti – koji su uspostavljeni od strane kolaboracionističke vlasti kako bi pomagali nacistima.

Skidanje i silovanje žena je bio siguran način za osiguravanje “priznanja”. Tijela su visjela s drveća u javnosti, dok su ih Bataljuni sigurnosti čuvali da ih netko ne bi uklonio. Kao odgovor, ELAS su pokrenuli protunapad na Nijemce i njihove suradnike. Pokret partizana se rodio u Ateni, ali se nalazio u selima, tako da se Grčka progresivno oslobađala od sela.

Do jeseni 1944. godine, Grčka je bila devastirana okupacijom i glađu. Pola milijuna ljudi je umrlo (7% stanovništva). ELAS je, međutim, oslobodio na desetine sela i ostvarivao kontrolu nad dijelovima zemlje dok se službena država raspadala. Nakon povlačenja Nijemaca, ELAS je održao 50.000 naoružanih partizana izvan prijestolnice, složivši se u svibnju 1944. godine za dolazak britanske vojske i postavivši svoje ljude pod komandu generala-potpukovnika Ronald Scobiea.

Nijemci su 12. listopada evakuirali Atenu. Neki borci ELAS-a su se sve vrijeme nalazili u prijestolnici i slavili slobodu između oslobođenja od Nijemaca i dolaska Britanaca. Jedan od partizana je još uvijek živ, ima 92 godine i legenda je moderne Grčke.

Glezos je čovjek koji se 30. svibnja 1941. godine popeo na Akropolu s još jednim partizanom i skinuo zastavu sa svastikom koja je tamo visila mjesec dana. Njega je 1942. godine uhitio Gestapo, zbog čega je mučen i pritom je obolio od tuberkuloze. Uspio je pobjeći i ponovno je uhićen dva puta, drugi put od strane kolaboracionista. Prisjeća se da su ga osudili na smrt u svibnju 1944., prije nego što će Nijemci napustiti Atenu. Ipak, uspio je izbjeći smaknuće.

On je danas ikona grčke ljevice. “Englezi i danas smatraju da su oslobodili Grčku i spasili je od komunizma, ali u stvari nisu to nikad učinili. Grčku je oslobodio pokret otpora. “, Rekao je on.

Britanci su stigli 18. listopada, postavili privremenu vladu pod Georgios Papandreoum i počeli s pripremama da povrate kralja. “Pozdravili su ih kao saveznike. Nismo imali pojma da smo se u tom trenutku već odrekli svoje države i svojih prava “.

Zvanično razmišljanje Britanaca prikazano je u ratnim dokumentima. Postoji čak i tajni memorandum kojeg je Churchill poslao Rooseveltu i u kojem je napisao da se boji da će komunistički ekstremisti pokušati zauzeti grad kada Nijemci budu napuštali državu.

Međutim, ono što su borci za slobodu željeli, bila je država kojom vlada narod. U studenom, Britanci su počeli oslobađati kolaboracioniste i članove Bataljona sigurnosti u cilju sprječavanja širenja komunizma. Oni su točno znali što rade.

Tada se pojavio Dogovor o postocima, koji su sastavili Churchill i sovjetski komesar Josip Staljin na “Tolstoj konferenciji” u Moskvi 9. listopada 1944. godine. Jugoistočna Europa je po tom dogovoru podijeljena na “sfere utjecaja”, pri čemu je Staljin preuzeo Rumunjsku i Bugarsku, dok je Velika Britanija preuzela Grčku kako bi držala Ruse podalje od Mediterana. Sljedeći logičan potez bio bi uvrštavanje ELAS-a u grčku vojsku, ali Britanci i grčka vlast to nisu učinili jer je Churchill želio okršaj s KKE kako bi povratio kralja. Churchill je vjerovao da će se tako povratiti legitimnost i red.

Grčki komunisti su odlučili da neće preuzimati državu bar ne do kraja studenog, početka prosinca 1944. godine. KKE su željeli biti dio središnje vlasti. Da su htjeli revoluciju, doveli bi onih 50.000 ljudi.

“Regrutujući kolaboracioniste, Britanci su promijenili paradigmu, označavajući povratak starog reda. Churchill je želio konflikt “, kaže Gerolimatos.

Nedelja ujutru, 3. prosinca, bila je sunčana, dok su grčki republikaci, antimonarhisti, socijalisti i komunisti koračali ka trgu Syntagma. Policijski kordoni su im blokirali put, ali nekoliko tisuća se probilo. Kako su se približavali trgu, čovjek u uniformi je povikao: “Upucajte đubrad!”. Smrtonosna paljba sa zgrade parlamenta i britanskog stožera trajala je pola sata. Do podneva je do trga stigla druga skupina prosvjednika, dok se na trgu nije nalazilo 60.000 ljudi. Nakon nekoliko sati, britanski padobranci su raščistili trg.

Borba za Atenu je počela, a Churchill je dobio svoj rat.

Manolis Glezos je bio bolestan tog jutra, oborila ga je tuberkuloza, ali kad je čuo što se dogodilo odmah je ustao iz kreveta.

“Oni su radije koristili svoju vojsku kako bi se borili protiv nas nego protiv nacista”, rekao je on. “Bilo je teško pucati na njih, ipak su Britanci do nedavno bili naši saveznici, a sada su vodili rat protiv našeg naroda”.

Na vrhuncu borbe, kaže Glezos, Britanci su čak postavili i snajpere na Akropolu. “To čak ni Nijemci nisu radili. Pucali su na mete EAM, ali im nismo uzvraćali kako ne bismo oštetili spomenik “.

General pukovnik Skobi je 5. prosinca uveo vojni zakon i idućeg dana naložio bombardiranje radničke četvrti Metz.

Patrikios je vikao “Mi smo braća, nema nas što dijeliti, dođite s nama!” U nadi da će se Britanci povući, ali da ga Evangelos Goufas nije povukao dolje, metak usmjeren u njegovom pravcu bi ga ubio.

“Sada ću vam reći nešto što nikad nikome nisam rekao”, rekao je Manolis Glezos nestašno. On se 25. prosinca odlučio na nevjerojatnu ludost, postavivši više od tone dinamita ispod hotela Grand Bretanja, gdje je general-potpukovnik Skobi formirao stožer.

“Čekali smo detonaciju, čekali i čekali, eksplozije nije bilo. Onda sam saznao da je EAM otkrio da se Churchill nalazi u zgradi i da je napad obustavljen “.

Na tisuće ljudi je ubijeno tijekom Dekemvriane, 12.000 ljevičara je poslano u logore na Bliskom istoku. Primirje je potpisano 12. veljače, a onda je počelo poglavlje grčke povijesti poznato kao “Bijeli teror”.

Patrikios ne spada u ljude koji žele da prošlost utječe na sadašnjost, ali upravo se to dogodilo u Grčkoj. On je proveo godine u koncentracijskim logorima.

“Proveo sam šest mjeseci na Makronisosu, razbijajući kamenje, berući kupine i noseći pijesak. Jednom prilikom sam morao stajati 24 sata nakon što je otkriveno da su novine objavile pismo koje je opisalo zapanjujuće uvjete u logoru. Iako sam ja napisao to pismo i proslijedio ga svojoj majci, nikad nisam priznao da sam to uradio”.

Patrikios je čak imao i sreće. Na tisuće njih je pogubljeno, obično u javnosti. Njihove glave i tijela koja su visjela rutinski su prikazivana na javnim trgovima.

Ime čovjeka koji je zapovijedao “Britanskom policijskom misijom” u Grčkoj je malo poznato. Sir Charles Wickhama je Churchill postavio kako bi nadgledao grčke sigurnosne snage i regrutirao kolaboracioniste. Njemu se pripisuje uspostavljanje jednog od najzloglasnijih logora, Gijaros, u kojem su zatvorenici mučeni i ubijani.

Prije nego što je završio u Grčkoj, on se borio u Rusiji 1918. godine, a nakon Grčke je završio u Palestini 1948. godine.

Grčki akademici imaju različita mišljenja o tome na koji način je Wickham bio izravno odgovoran za uspostavu logora i mučenika. Panurgija smatra da je logor na Gijarosu osnovan na izravnu inicijativu Wickhama. Gerolimatos, pak, kaže da Grcima nisu bili potrebni Britanci za uspostavu logora.

Do rujna 1947. godine, kada su komunisti zabranjeni, 19.620 ljevičara nalazilo se u grčkim logorima i zatvorima, uz 12.000 na Makronisosu, a procjenjuje se da ih se još 39.948 nalazilo u britanskim logorima na Bliskom istoku.

Zatvorenicama su djeca oduzimana dok ne bi priznale da su “Bugarke” i “ku*ve”. Sustav pokajanja sa Makronisosa je imao za cilj stvoriti patriote koji bi služili domovini.

Manjine u zatvoru Kifisa su prebijali žicama i čarapama punjenim betonom. Na grudima dječaka su šivali njihova imena sa slavenskim dodacima na imena. Mnogi su bili i silovani.

Manolis Glezos, pak, ima svoju priču. On je napisao knjigu o okupaciji i predstavio reprodukciju posljednje poruke od svog brata Nikosa. Nikosa su ubili kolaboracionisti jedva mjesec dana prije nego što će Nijemci napustiti Grčku.

Nigdje drugdje u novooslobođenoj Europi nacistički simpatizeri nisu uspjeli toliko se probiti u strukturu države tako efektivno.

Oživljenje neofašizma u obliku današnje desničarske stranke Zlatna zora ima izravne veze s neuspjehom da se država pročisti od desničarskih ekstremista. Mnogi sljedbenici Zlatne zore su i potomci Bataljonista.

Glezosu je žao što ljudi koji su ubili njegovog brata nikada nisu kažnjeni, a da su isti ti ljudi sada na vlasti. Glezos je godinama stvarao knjižnicu u čast svog brata. “Priča o mom bratu je priča o Grčkoj”, kaže on.

“Ubijali smo”, priznao je Glezos, “ali cilj nije bio da se ubijaju civili”.

Grčki premijer Konstantinos Caldaris je u prosincu 1946. godine, suočen s mogućnošću povlačenja Britanaca, posjetio Washington da traži pomoć Amerikanaca. Kao odgovor, State Department je formulirao plan za vojnu intervenciju, koja je u ožujku 1947. godine postala osnova Trumanove doktrine – interveniranja protiv komunizma kad god se smatra prijetnjom.

Glezos se još uvijek naziva komunistom. Ali isto kao i Patrikios, koji nije vjerovao u staljinizam, vjerovao je da bi komunizam u Grčkoj bio katastrofa. On smatra da je Staljin glavni razlog pada Grčke, jer je predao državu Englezima.

Patrikios je tek kasnije shvatio što se zapravo dogodilo, kada Zapad nije intervenirao tijekom ustanka u Budimpešti. Shvatio je da Dekemvriana nije bila lokalni konflikt, već početak Hladnog rata koji je prvo počeo kao topli rat u Grčkoj.

“Cijela stvar se desila uzalud”, rekao je Gerolimatos. “Ništa od toga se ne bi desilo da Churchill nije htio povratiti kralja. Posljednja stvar koju su Grci željeli jest povratak monarhije koju su podržavali nacistički kolaboracionisti. Grčka i dan-danas nosi ozbiljne ožiljke zbog toga”.

“Iako je Grčka oslobođena, nacistički kolaboracionisti su dobili rat, zahvaljujući Britancima”, rekao je Glezos.

Ed William i Helena Smith (The Guardian)
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(webtribune.rs, youtube.com/uredio:nsp)