Kada je prije nekoliko mjeseci Hrvatska poslala na sjever odnosno sjeveroistok Europe čak dvije vojne postrojbe, to je više iznenadilo hrvatsku javnost nego onu u Poljskoj i Litvi

Večernji list je objavio broj vojnika pojedinih kontingenata NATO-a raspoređenih u Litvi i Poljskoj na granici sa Rusijom. Analiza sastava razmještenih oružanih snaga država NATO-a pokazuje da su, u odnosu na veličinu države i broj stanovnika, najbrojniji Hrvati

Hrvata je tako, u dvije vojne baze, jednoj u Litvi, a drugoj u Poljskoj, ukupno 258. Uz osobno naoružanje, standarde HS pištolje i VHS jurišne puške, naši su vojnici na sjever EU dovukli i 12 Patria (svaku smo platili po 3 milijuna dolara) te višecjevni bacač raketa ‘Vulkan’.

Možda broj od 258 vojnika, dočasnika i časnika ne zvuči na prvu senzacionalno, no usporedbom broja vojnika iz drugih država poslanih na rusku granicu, u odnosu na broj stanovnika, veličinu Oružanih snaga, a posebice na količinu novca koji svaka od tih država odvaja za svoju vojsku, Hrvatske oružane snage daleko su najjače i najbrojnije u toj misiji.

Tako, primjerice, Hrvatska, sa svojih nešto malo više od četiri milijuna stanovnika, 15.000 vojnika i s godišnjim vojnim proračunom od 4,4 milijarde dolara, ima u Litvi i Poljskoj tek 18 vojnika manje od Francuske.

Čiji je vojni proračun čak osam puta veći, oružane snage četiri puta brojnije, a broj stanovnika 17 puta veći. K tome, Francuzi su u misiju poslali pripadnike Legije stranaca, među kojima, uz druge strance posve sigurno ima i naših dečki.

Najbrojniji su, naravno, Amerikanci, njih čak tisuću. Dakle, ima ih čak četiri puta više od naših. Na stranu što je njihov vojni proračun gotovo 150 puta veći od našeg, ukupan broj vojnika 70 puta, a stanovnika više od 80 puta.

Brojni su i Njemci – njih 455, ima ih skoro za 200 više od naših. No, njemačka vojska po svoj prilici kod kuće manje osjeća njihovu odsutnost budući da njemačke Oružane snage broje više od 60 tisuća ‘uniformi’.

Iz Hrvatske su naši vojnici otišli ispraćeni i dvojbama o opravdanosti “prednje prisutnosti” Hrvata tik uz granicu s ruskom enklavom na Baltiku Kalinjingradom.

Oprezni bi rekli: što nam treba petljati se s Rusima. No, pobijedila je logika pripadnosti NATO-u pa je Hrvatska uputila, kao jedina država NATO-a, postrojbu i u Poljsku i u Litvu, gdje sada ukupno ima čak 258 naših vojnika.

U Poljskoj, a posebno u Litvi koja je po mnogočemu “u našem razredu”, hrvatski su vojnici dočekani uz srdačnu dobrodošlicu. Poljska jest velika zemlja s profesionalnom vojskom s više od 100.000 pripadnika, no svejedno joj je bilo jako stalo da se među raspoređenim snagama NATO-a u Poljskoj nađu i Hrvati.

Stoga je MORH neplanirano odlučio poslati našu postrojbu sa 71 vojnikom u vojni garnizon u mjestu Bemowo Piskie.

Poljaci su na oprezu kada je posrijedi opasnost od Rusije, no u Litvi se osjeća i strah u javnosti, što nije čudno s obzirom na povijest. U garnizonu u Rukli smješteno je čak 187 naših vojnika, uglavnom Tigrova, s 15-ak borbenih oklopnih Patria. Jedini su ondje s vozilima na kotačima, a Patrije ih imaju po osam, pa je svima bilo zanimljivo vidjeti kako će se naši snaći u litavskom blatu gdje je i gusjeničarima teško.
 
(vecernji.hr)

Tko zapravo vlada Hrvatskom? Hrvatska vojska izručuje se za potrebe NATO-a bez odobrenja i mimo Hrvatskog sabora? U pitanju je skandal o kojemu se šuti!

Zabrinjavajući tekst objavljen na stranicama Obrane i sigurnosti (OBRIS) prenosimo u cijelosti:

Dok se već oko godinu dana jasno čuju naznake plana po kojem bi u sklopu tzv. ojačane Prednje prisutnosti (enhanced Forward Presence – eFP) NATO saveza pripadnici OS RH bili razmještani u Litvu, jutros je Ministarstvo obrane RH priopćilo da će pojačati svoje djelovanje na istoku Europe uključivanjem u još jednu multinacionalnu borbenu skupinu, i to onu u Poljskoj.

Radi se o borbenoj skupini pod vodstvom SAD-a, u kojoj bi OS RH sudjelovale s oko 90 svojih pripadnika, i to već do kraja ove godine. Službeno, RH je za ovaj angažman dobila poziv Republike Poljske, dok se zapravo radi o nizu odluka o jačanju obrambenih sposobnosti NATO saveza na istoku Europe donesenih na summitu u Varšavi u srpnju prošle godine.

Kako su priopćili iz MORH-a, nedavno održano Vijeće za obranu podržalo je „prijedlog sudjelovanja OS RH u sklopu koncepta ojačane prednje prisutnosti NATO-a u Republici Litvi i Republici Poljskoj“, nakon čega su održane i „potrebne konzultacije sa svim relevantnim strukturama te je tako na poziv Republike Poljske, Republika Hrvatska izrazila spremnost sudjelovati i u borbenoj skupini predvođenoj SAD-om u Poljskoj, a konačnu odluku o sudjelovanju donijet će Hrvatski sabor“.

Upravo ovo posljednje miriše na oveći skandal, jer ne samo da je i prije „konačne odluke“ Hrvatska već izjavila svoju spremnost i volju za sudjelovanje u operacijama NATO-a na istoku Europe, nego se o tome čak u javnost izašlo i s konkretnim brojkama.

Degradacija Hrvatskoga sabora

Tako MORH u svome priopćenju napominje:

„Iako će konačan sastav, vrijeme raspoređivanja i brojčana veličina ovisiti o dogovoru s vodećim nacijama (SR Njemačka i SAD), očekuje se kako će u okviru borbene skupine raspoređene u Republici Litvi sudjelovati do 200 pripadnika OS RH, dok će u okviru borbene skupine raspoređene u Republici Poljskoj sudjelovati do 90 pripadnika OS RH“,

- i to prije nego što su ovi prijedlozi uopće došli na dnevni red Vlade RH, i prije nego što su onda završili u redovitoj saborskoj proceduri, s raspravama na radnim tijelima i plenarno, te odlučivanjem na temu.

Time je započela nova faza degradacije uloge hrvatskoga parlamenta u ovakvim odlukama, jer se MORH-ovom današnjom objavom i Vlada, a pogotovo Sabor, jasno dovode u poziciju gotovo pa potpuno nepotrebnih karika u procesu odlučivanja o angažmanu Oružanih snaga u inozemstvu. I to u situaciji kada je jasno po Ustavu RH (članak 7. stavak 5) da takve odluke, a onda i sve brojčane granice mogućih angažiranja OS RH u inozemstvu, ovise o Saboru i nikako ne mogu prvenstveno biti uvjetovane nekakvim dogovorima s bilo kakvim „vodećim nacijama“, što jasno potvrđuje i Zakon o obrani u 1. stavku svog 49. članka.

Istini za volju, ne spominje se ondje ni ikakva formalna uloga Vijeća za obranu (koje je tek „oblik koordinacije tijela državne vlasti za usklađivanje stavova i donošenje zaključaka i preporuka iz područja obrane“ po odredbama Zakona o obrani, članak 9. stavak 1) u procesu slanja pripadnika OS RH u inozemstvo. Naime, uz sve te propise čak i narodna izreka kaže kako „Iznad Hrvatskoga sabora je samo Bog“, dok se ikakve vodeće nacije ili kakva druga državna tijela tu ne spominju!

No da bi barem prividno umanjili posljedice koje mogu nastati iz današnjeg priopćenja, iz MORH-a poručuju: „Kao izraz solidarnosti, Republika Hrvatska podupire sve odluke i napore Saveza usmjerene na jačanje kolektivne sigurnosti i obrane, te će u skladu s navedenim, Ministarstvo obrane pokrenuti proceduru donošenja potrebnih odluka Hrvatskog sabora o sudjelovanju u NATO aktivnosti ojačane prednje prisutnosti u Republici Litvi i Republici Poljskoj“.

S jedne strane, time bi Hrvatska i Francuska bile jedine uključene države koje sudjeluju u dvije od ukupno četiri spomenute borbene skupine. Osim toga, vidljivo je i da je broj hrvatskih vojnika koji bi mogli biti upućeni u Litvu ponešto narastao, od veličina koje se tu spominjalo još u siječnju ove godine:

„Iako će konačan sastav, vrijeme raspoređivanja i brojčana veličina ovisiti o dogovoru s vodećim nacijama (SR Njemačka i SAD), očekuje se kako će u okviru borbene skupine raspoređene u Republici Litvi sudjelovati do 200 pripadnika OS RH, dok će u okviru borbene skupine raspoređene u Republici Poljskoj sudjelovati do 90 pripadnika OS RH. Što se tiče vremena raspoređivanja, očekuje se kako će pripadnici OS RH biti raspoređeni u borbenu skupinu u Poljskoj do kraja 2017., a u borbenu skupinu u Litvi početkom 2018“.

Što to ima u Poljskoj?

Od ukupno 4 multinacionalne borbene skupine, raspoređene u okviru „ojačane Prednje prisutnosti“ NATO-a, ona pod zapovjedništvom SAD-a smještena je u gradu Orzyszu na sjeveroistoku Poljske (oko 220 km daleko od Varšave).

Osim oko 900 američkih vojnika (2nd Squadron, 2nd Stryker Cavalry Regiment – 2/2CR), u njoj sudjeluje 150 pripadnika Oružanih snaga Velike Britanije (iz sastava izviđačke pukovnije Light Dragoons) i oko 120 pripadnika rumunjske vojske (vojna policija i 205. protuzračna bojna). Ova borbena skupina uključena je u 15. mehaniziranu brigadu Oružanih snaga Republike Poljske.

I ovdje dolazimo do novog spornog momenta u temi slanja pripadnika OS RH na rusku granicu. Naime, za misiju u Poljskoj Ministarstvo obrane RH danas, 18. travnja, ističe kako se radi o „mirnodopskim aktivnostima“ koje će se „ogledati kroz zajednička uvježbavanja i povećanje interoperabilnosti među saveznicama koje sudjeluju u navedenoj NATO aktivnosti“.

Vjerojatno se tu radi o nastojanju da se čitava aktivnost što više uklopi u režim iz članka 7. stavak 8 Ustava RH. Riječ je o situaciji u kojoj Ustav RH predviđa ponešto manji utjecaj Sabora na odlučivanje o slanju OS RH u inozemstvo – kada se u inozemstvo šalje pripadnike OS RH radi vježbanja ili obuke, odnosno radi pružanja humanitarne pomoći saveznicima, za što je dovoljna smo odluke Vlade, uz suglasnost Predsjednika RH, a bez potrebe za tematskom odlukom i Hrvatskoga sabora.

No, napore ovoga tipa sadržajno je demantirao već i pukovnik Steven Gventer (Kopnena vojska SAD-a), zapovjednik poljske borbene skupine, koji je na press-konferenciji održanoj 20. ožujka jasno rekao:

„Naša je zadaća angažirati se kao borbeno spremna bojna, to nije ciklus obuke. Cilj je spriječiti agresiju na Baltiku i u Poljskoj. Mi smo u potpunosti spremni da budemo smrtonosni“.

U sklopu koncepta „ojačane Prednje prisutnosti“, na istoku Europe bit će kroz 4 multinacionalne borbene skupine raspoređeno oko 4.000 vojnika, zajedno s opremom koja uključuje tenkove, oklopna vozila, zrakoplove i visoko tehnološki opremljene zapovjedne centre – gdje još više u oči upada hrvatsko spominjanje samo broja vojnika, ali ne i opreme koju se s tim ljudima misli raspoređivati put Litve i Poljske. Zajedno s mrežom još 8 NATO-ispostava, u slučaju napada NATO snage mogu računati na angažman dodatnih 40.000 savezničkih i partnerskih vojnika.

Baš na godišnjicu ulaska Hrvatske u Savez, 1. travnja ove godine, službeno je započeo i angažman američke borbene skupine u Poljskoj. Jedne od ove dvije činjenice malo se tko prisjetio, a o drugoj se skoro ništa u nas nije ni čulo. Od Hrvatskoga sabora se tek očekuje da pristane na gotov čin, i više reda radi potvrdi odluke donesene mimo mehanizma predviđenog u Ustavu i zakonima, na korist „vodećih nacija“ i manje formalnih mehanizama nacionalnog odlučivanja u obrani i sigurnosti RH.
 
(dnevno.hr)

Specijalne snage američke vojske raspoređene su na granici Baltika i Rusije kao dio “podrške i obrane od eventualne agresije”, piše “New York Times”

Nekoliko desetaka specijalaca raspoređeno je kao pomoć vojskama Litve, Latvije i Estonije, članicama NATO saveza.

Ovaj potez omogućuje američkoj vojsci da podrobnije promatra manevre ruske vojske. General Raymond Tomas, šef specialnih operacija u Pentagonu, rekao je za “New York Times” da su baltičke zemlje “očajno tražile američku pomoć u odvraćanju potencijalne ruske agresije”.

Nasmrt su prestravljeni od Rusa. Vrlo su iskreni po tom pitanju – rekao je Thomas.

Glasnogovornik litvanskog Ministarstva obrane Asta Galdikaite potvrdila je da su SAD ponudile “dodatne sigurnosne mjere baltičkim zemljama uslijed ugrožene sigurnosne situacije u regiji”.

Američke trupe također će pomoći u obuci lokalnih snaga i sudjelovati u prikupljanju informacija, što već uveliko obavlja CIA. Baltičke zemlje već dvije godine javno izražavaju svoje strahove da će im Rusija pokušati napraviti isto ono što i Ukrajini prilikom aneksije Krima.

Kabinet predsjednika Litve izdao je priopćenje u kojem se navodi da “SAD igraju aktivnu rolu u pružanju sigurnosnih garancija baltičkim državama i čitavoj transatlantskoj zajednici”.

S druge strane, Kremlj vidi raspoređivanje NATO trupa na ruskoj granici kao provokaciju, navodeći da je to glavna prepreka za zatopljenje odnosa dvije sile.

S američkom vojskom na našim vratima, mi nemamo o čemu pričati – istakao je visoki dužnosnik ruskog Ministarstva obrane za “New York Times”.
 

US-Operation in Bremerhaven – Nato schickt 4000 US- Soldaten an die Putin-Front  https://t.co/gZbJjU6p4G pic.twitter.com/bZqbADjdgI

— Candida Fanny (@CandidaFanny) 6. siječnja 2017.

 
Američki specijalci pridružit će se skupini od 4.000 NATO vojnika raspoređenih u Poljskoj, Litvi, Estoniji i Latviji u narednim mjesecima.

Raspoređivanje vojske na ruskoj granici, najveće od vremena hladnog rata, Moskva je nazvala “aktom čiste agresije”.

Uslijed ovakvih manevara, Rusija ima svako suvereno pravo provesti potrebne mjere diljem cijele svoje teritorije – navodi se u priopćenju Kremlja.

Pored Amerikanaca, svoje vojnike na Baltik šalju i Britanija (800 vojnika), Kanada (450) i Njemačka (600), kao i Danska i Francuska.
 

 

 
(blic.rs)

NATO-ov glavni tajnik Jens Stoltenberg pohvalio je u srijedu velik doprinos zemalja članica u četirima bojnama što će se 2017. razmjestiti u trima baltičkim zemljama i u Poljskoj, u prilikama sve veće napetosti s Moskvom

Odluka o raspoređivanju četiriju bojni s oko tisuću ljudi svaka donesena je na zadnjem summitu NATO-a u srpnju u Varšavi.

Dio je mjera kojima NATO želi umiriti zemlje koje graniče s Rusijom a osjećaju se ugroženije nakon ukrajinskog sukoba i ruskog pripojenja Krima u ožujku 2014.

Te četiri bojne postupno će se rasporediti u Latviji, Litvi, Estoniji i Poljskoj od početka godine do ljeta 2017., rekao je Stoltenberg.

“Napredujemo u skladu s tim vremenskim planom”, rekao je na tiskovnoj konferenciji u prigodi NATO-ova ministarskog sastanka u njegovu bruxelleskom sjedištu.

“Ohrabruje me (…) što je toliki broj zemalja odlučio dati čvrst i konkretan doprinos četirima bojnama”, to je dokaz “transatlantske potpore našim saveznicima koja je čvrsta poput stijene”.

Čelnik NATO-a istaknuo je da su Albanija, Italija, Poljska i Slovenija pristale sudjelovati u latvijskoj bojni.

U litavskoj bojni, pod njemačkim zapovjedništvom, čvrsta obećanja došla su iz Belgije, Hrvatske, Francuske, Luksemburga, Nizozemske i Norveške. Francuska će s Danskom sudjelovati u Estonskoj bojni.

Hrvatski ministar obrane Damir Krstičević, koji je sudjelovao na sastanku ministara obrane NATO-a u Bruxellesu najavio je u izjavi novinarima da će jedna satnija hrvatskih vojnika biti upućena 2018. u Litvu.

Na kraju, dodao je Stoltenberg, Rumunjska i Velika Britanija priključit će se poljskoj bojni pod američkim zapovjedništvom.

Njihovo će raspoređivanje poslati “jasnu poruku da je NATO jedinstven. Napad na neku zemlju članicu smatrat će se napadom na sve članice”, istaknuo je.
 
(jutarnji.hr)

Od 28 članica EU-a, njih 15 zahtijeva potpuno uklanjanje genetski modificiranih organizama sa svoje teritorije

Od 28 članica Europske unije, njih 15 zahtijeva potpuno uklanjanje genetski modificiranih organizama sa svoje teritorije, nakon što se približio rok za opredjeljenje o novim europskim propisima o GMO usjevima, saopćio je glasnogovornik Europske komisije.

Rastući popis članica koje zadaju udarac biotehnološkoj industriji, jer žele potpunu zabranu uzgajanja GMO-a na svojim teritorijima, uključuje i najznačajnije zemlje kao što su Njemačka i Francuska.

Britanija također traži zabranu za Škotsku, Wales, Sjevernu Irsku, ostavljajući samo Engleskoj slobodu da dobrovoljno dozvoli uzgoj GM biljaka.

Na popisu onih koji traže potpunu zabranu, nalaze se i Austrija, Bugarska, Hrvatska, Cipar, Grčka, Mađarska, Italija, Litva, Latvija, Nizozemska i Poljska. Belgija je odlučila Valoniju zadrži bez GMO usjeva.

Države članice imaju rok do 3. listopada da odbace novo široko europsko zakonodavstvo o GMO usjevima.

Ti nacionalni zahtjevi moraju biti dostavljeni velikim multinacionalnim kompanijama kao što su Monsanto i Dow, s ciljem da bi se spriječilo uzgajanje GMO-a, koji je već EU odobrila, u procesu autorizacije.

Uklanjanje GMO-a

EU je već uklonila više od 70 GMO proizvoda, uključujući hranu za ljude i životinje i rezano cvijeće.

Agrokompanije imaju pravo da se suprotstave zahtjevima da ti GMO proizvodi budu zabranjeni u pojedinim zemljama članicama, prenosi AFP.

Ako to čini, država članica može se pozove na ozbiljne razloge za zabranu, kao što su specifična životna sredina ili poljoprivredna pitanja.

Neke zemlje EU-a strahuju kako GM hrana predstavlja potencijalnu opasnost po javno zdravlje i da može loše utječe na ugled lokalnih poljoprivrednih proizvoda.

Za neke druge zemlje, GMO predstavlja osnovnu tehnologiju koja se ne može zanemariti, kao ključ za prehranu rastuće svjetske populacije.
 
(balkans.aljazeera.net/uredio:nsp)

Kao ekskluzivnu vijest britanski Guardian je još prije pet godina putem WikiLeaksa objavio na svojim naslovnicama telegram tadašnje američke državne tajnice Hillary Clinton koji je sadržavao plan NATO pakta za masovni napad na Rusku Federaciju

Krah u odnosima između Rusije i NATO pakta zbog krize u Ukrajini doveo je do najtežeg zaoštravanja u odnosima dvije strane od Hladnog rata. Ponovno je u prvom planu ubrzana militarizacija, a težište sukoba se prebacilo na istočnu Europu i Baltik, navodi pravda.ru.

Kada se današnja taktika vojnih čelnika NATO pakta usporedi s planom koji je “procurio” prije čak pet godina, postaje jasno da je on (ili njegova izmijenjena verzija) već dobila svoju primjenu.

“Plan …”

NATO plan za rat širokih razmjera protiv Rusa predviđa izmještanje devet vojnih divizija iz SAD, Britanije, Njemačke i Poljske. Prema pisanju Guardiana, opći napad predviđao je korištenje luka u Njemačkoj i Poljskoj koje bi primile pomorske jedinice iz SAD-a i Velike Britanije, a koje bi prenosile okupatorskim snage.

Kada je ruska strana saznala za plan, reakcija je bila očekivano oštra.

“Moramo dobiti jamstva da će takvi planovi biti otkazani i da NATO ne smatra Rusiju neprijateljskom zemljom”, izjavio je tada ruski predstavnik pri NATO savezu.

Članovi ruske vlade također su prosvjedovali protiv plana jer je gotovo ista stvar otkrivena i kroz objavljivanje diplomatskih depeša između američkih veleposlanstava u svijetu i vlade u Washingtonu na početku afere WikiLeaks, a čiju vjerodostojnost su zapadni dužnosnici odbacivali – a zahvaljujući novom telegramu saznajemo i zašto.

Strogo čuvana tajna

Telegram u kojem se nalazi plan potpisan je od strane tadašnjeg šefa State Departmenta, Hillary Clinton, a upućen je američkim diplomatima pri NATO paktu. Ona ističe da se “plan treba čuvati u strogoj tajnosti”.

“Sjedinjene Države čvrsto vjeruju da o ovom planu ne treba diskutirati u javnosti. Plan je klasificiran kao NATO tajna na najvišoj razini “, navodi se u telegramu.

“Javna rasprava o planovima dovodi u pitanje njihovu vojnu vrijednost … i dovela bi do njihovog izlaganja javnosti, a to slabi poziciju svih naših saveznika,” piše Clinton.

Ona je također naglasila američkim diplomatima da “lažu novinare” u slučaju curenja informacija. Ona je u tom slučaju predložila niz “odgovora za izbjegavanje” ove teme, poput: “NATO nikada ne diskutira o konkretnim planovima.”

Dalje, ona ističe da su agentima saveza date instrukcije da u takvim situacijama govore da “planovi NATO-a, nisu usmjereni ka bilo kojoj zemlji.”

Ipak, ruski predstavnik Dmitrij Rogozin upravo je doveo u pitanje ovaj posljednji pasus Hillarinog telegrama, ironičnom konstatacijom:

“Prema kome drugome bi taj vojni plan bio usmjeren? Protiv Švedske, Finske, Islanda, Grenlanda, protiv polarnih medvjeda ili protiv ruskog medvjeda? “

Početi će na Baltiku …

Povod za napad na Rusiju prema NATO planu jeste obrana novih baltičkih članica pakta koje okružuju Rusiju – Latvija, Litva i Estonija. Telegram također predviđa “da se proširi plan koji već postoji za obranu Poljske,” piše pravda.ru.

Zaista, posljednjih godinu dana NATO šalje dodatne snage na istočne granice i Baltik kako bi “umirio istočne saveznike” od ruske prijetnje i učvrstio obranu. Također, sve češće se održavaju NATO vojne vježbe u baltičkim zemljama, u kojima se cilja obrana od “potencijalne prijetnje izvana”.

Prema brzojavu iz listopada 2009. godine, veleposlanik SAD pri NATO savezu Ivo Daalder kaže da su i Hillary Clinton i Barack Obama dali svoju punu potporu za razvoj vojnog plana protiv Rusije.

On dalje sugerira da treba učiniti tako da ne bude odmah jasno da je Rusija potencijalna meta, usvajanjem kako kaže on “generičnog plana” za kretanje vojnih trupa u baltičkim zemljama i ne spominjanjem protiv koga će one biti usmjerene da, u slučaju curenja, ne bi došlo do napetosti s Moskvom.

Međutim, Dmitrij Rogozin se nije dao prevariti, te je na svojstveni način konstatirao: “Ako idete u lov na zeca, zašto nosite oružje za ubijanje medvjeda?”
 
(vestinet.rs,youtube/uredio:nsp)

Cijene nafte 2015. je u padu! Stručnjaci predviđaju da će se potražnja ipak povećati nakon prošlogodišnjih padova, a analitičari upozoravaju na vjerojatno smanjenje proizvodnje u Meksičkom zaljevu, u Sjevernom moru i Brazilu, jer naftne kompanije namjeravaju smanjiti rashode

Cijena nafte raste i unatoč strahovima smanjene potražnje u Kini i štrajkovima u rafinerijama u SAD-u. Prema pisanju Reutersa, utorak će biti treći dan štrajka u nekim američkim rafinerijama čiji je kapacitet 10% ukupnih rafinerijskih kapaciteta u zemlji. Ranije su analitičari sumnjli stabilnost potražnje za naftom u Kini zbog najavljivanja pada industrijskih aktivnosti u zemlji u siječnju, no kap koja je prelila čašu na tržištima je ipak stalno smanjenje broja bušotina u Sjedinjenim Državama, a analitičari sumnjaju da će oporavak potrajati jer američke zalihe i dalje znatno premašuju tražnju.

Cijene nafte su padale od lipnja prošle godine, kada su se kretale iznad 100 dolara za barel, izgubile preko 50 odsto vrednosti, a sve je posljedica prekomjernih globalnih rezervi uzrokovanih snažnom proizvodnjom nafte iz škriljaca u SAD-u. Analitičari su od samog pada cijena nafte tvrdili da će njihov kolaps u prvom redu natjerati američke kompanije da smanje proizvodnju, što su one na kraju i učinile. Nakon ranije zatvorenih bušotina i obustavljenih istraživačkih projekata, broj naftnih bušotina u SAD-u je samo u nedelju pao za rekordne 94 bušotine, čime je ukupno, prema podacima kompanije Baker Hughes, zatvoreno 1 223 bušotine, što bi na duži rok moglo značiti značajno smanjenje proizvodnje.

SAD od početka krize 2008. ne žele saudijsku naftu

Zbog krize koja je buknula 2008. američke kompanije, ne samo da su reaktivirale stare naftne bušotine, nego su, kako piše New Eastern Outlook, za unutarnju potražnju pokrenule proces proizvodnje plina iz škriljca (Shale gas). Cijena tog plina je u Sjevernoj Americi s 13 dolara za milion britanskih toplinskih jedinica ( British Thermal Units/BTU), koliko je koštao 2008., u prosincu 2013. pala na 4,29 dolara po milionu BTU. Uz relativno jefitnu energiju koju proizvode sami, Amerikanci smanjuju ovisnost o nafti s Bliskog Istoga, posebice saudijskoj. Ova relativno nova tehnlogija je dovela do toga da Washington popušta pritisak na Bliski istok, ali to nije odgovaralo jedino Saudijcima, koji su i dalje računali na američkog saveznika u sučeljavanju s Iranom.

U to je vrijeme Američka Nacionalna agencija za energiju navodila „kako do 2020., a u najgorem slučaju do 2030. želi zemlju učiniti energetski neovisnom i tada bi, prema nekim prognozama, Sjedinjene Države čak mogle postati izvoznik energenata na svjetskom tržištu“. Naravno sve ovisi i o razvoju tehnologije i razni eksploatacije škriljca, oko čega između kompanija i udruga za zaštitu okoliša postoji mnogo neslaganja i prijepora. Američke kompanije su potom uložile milijarde dolara u projekte dobivanja nafte iz škriljevca, što je dodatno povećalo unutarnju proizvodnju energenata, ali istovremeno snizilo cijenu na svjetskom tržištu.

Obama sada pokušava spasiti situaciju tako što je potpisao zakon o ograničenju emisije metana i prisilio energetske kompanije na dodatno smanjenje proizvodnje, čime je u SAD-u uzrokovao ono što je priželjkivao Rusiji, Iranu, Venezueli i drugim izvoznicima – „neprijateljima demokracije“, a to su socijalni nemiri i rat vlade s energetskim kompanijama.( SAD i “bumerang efekt” sankcija)

Između iluzije i stvarnosti – plin iz škriljca i američke plinske bajke Kijevu

Ukrajinska kriza i zaoštravanje odnosa u prvom redu Washingtona, tek potom u izvjesnoj mjeri i Bruxellesa na jednoj strani i Rusije na drugoj su na sklizak teren naišli kada se dotaklo pitanje gospodarske suradnje i neraskidivih veza Europe i Ruske Federacije u energetskom sektoru. Bez obzira što gotovo cijela Europa ovisi o ruskim energentima, američki predsjednik Barack Obama je bio uporan u nametanju gospodarskih sankcija Rusiji, koje su na kraju u velikoj mjeri prihvatili i europski čelnici.

Međutim, njemačka kancelarka Angela Merkel i najviše lideri nekih istočnoeuropskih zemalja su uvidjeli da su tako radikalni potezi kao što je uvođenje sankcija Gazpromu, o kojem ovisi energetska sigurnost Europe, ravni samoubojstvu. Tada je američka administracija vršila pritisak na Bruxelles i „predlagala “da se što prije otklone prepreke za uvoz američkog plina i u najkraćem mogućem roku postigne sporazum o slobodnoj trgovini između Sjedinjenih Država i Europske unije” (TTIP), te da se na taj način “Putinu oduzme najjače oružje: profit od prodaje nafte i plina”. Sada Grčka najavljuje da će po pitanju TTIP-a uložiti veto i minirati tajne pregovore, što znači da, barem srednjoročno, Europa neće biti tržište za američki ukapljeni plin.

“Kada postignemo trgovinski sporazum, Sjedinjene Države će lakše dobivati izvozne dozvole za projekte u dostavi prirodnog ukapljenog plina Europi i sve će ići puno lakše, što je naprosto nužno u današnjem geopolitičkom okruženju”, 26. ožujka 2014. na konferenciji za novinare u Bruxellesu je izjavio Barack Obama, čime je htio minirati energetsku suradnju europskih zemalja s Rusijom. “Mislim da je za Europu korisno da razvija vlastite energetske resurse, a Sjedinjene Države će Europskoj uniji moći isporučiti ostatak energenata. Istina je da baš kao što ne postoji jednostavan, besplatan način da se obranimo, nema savršenih, slobodnih, idealnih i jeftinih izvora energije.

Svaki mogući izvor energije ima neugodnosti ili mane, i mislim da mi i Europa, u svjetlu onoga što se dogodilo, zajednički moramo ispitati našu energetsku politiku i pronaći način kako što brže postići energetsku neovisnost. Sjedinjene Države su kao izvor energije jedna od mogućnosti i mi imamo nevjerojatne resurse”, izjavljuje Barack Obama i pri tom je mislio na izvoz američkog plina dobivenog procesom drobljenja škriljca, tzv. “shale gas”.

Reuters navodi kako je američki predsjednik pod razvojem europskih resursa mislio i na nuklearnu energiju, kao i plin iz škriljca, čija je proizvodnja zbog enormnog zagađenja podzemnih voda i zraka trenutno zabranjena u Francuskoj i Bugarskoj, dok su se u zemljama poput Britanije i Poljske održali veliki prosvjedi čak i protiv eksperimentalnog procesa proizvodnje.

Osim što američki predsjednik zbog “geopolitičke situacije i zajedničke obrane” Bruxelles praktično prisiljava da prekrši ekološke standarde koje je sam postavio, ono što posebno brine je žurba Washingtona kojom se Europa želi uvući u Sporazum o slobodnoj trgovini s Amerikom, koji bi po mnogima pogodovao isključivo američkom gospodarstvu, a Europi nanio nepopravljivu štetu. Iako visoki dužnosnici vole naglašavati kako će TTIP “donijeti nekoliko stotina tisuća radnih mjesta s obje strane Atlantika”, američki ekonomist i analitičar Dean Baker tvrdi kako sporazum kojeg Barack Obama zbog ukrajinske krize nameće kao spasonosno rješenje “nema nikakve veze sa slobodnom trgovinom”.

Iako Washington od početka ukrajinske krize koristi sve raspoloživo oružje protiv Moskve, kada je postalo jasno da će sankcije protiv Rusije jednako pogoditi i Sjedinjene Države i Europsku uniju, zapadni lideri su počeli razmatrati i druge oblike “kažnjavanja” Rusije, uključujući i rušenje vrijednosti energenata na tržištu. Obama je davao obećanja“ kako će započeti opskrbu Europe energentima direktno iz Amerike“, što su mnogi protumačili “energetskim ratom protiv Rusije” i istoga dana kada je američki predsjednik držao govor u Bruxellesu, američko Povjerenstvo za inozemne poslove je održalo sastanak o “Geopolitičkom potencijalu američkog energetskog procvata” (The Geopolitical Potential of the U.S. Energy Boom).

Na sjednici koja je trajala puna dva sata razmatralo se o mogućim načinima proizvodnje energije i povećanju proizvodnih kapaciteta u Sjedinjenim Državama koji bi mogli biti iskorišteni u sukobu s Rusijom.

Kongresmeni su pregovarali o mogućnosti ukidanja ograničenja na izvoz američkih energenata, čime bi se smanjio utjecaj Rusije u Istočnoj Europi, što Washington otvoreno naziva “ruskom agresijom koja je geopolitička prijetnja svjetskom miru”, iako nije jasno prijeti li Moskva Mađarskoj, Slovačkoj, Bugarskoj, Srbiji, Češkoj, pa čak i vječno neprijateljski raspoloženim zemljama Poljskoj, Litvi i drugima, ili se američki kongresmeni boje smanjivanja utjecaja njihove zemlje u tom dijelu Europe? Republikanac Ed Royce, predsjedavajući Povjerenstva za inozemne poslove, inače vatreni zagovornik uvođenja sankcija Rusiji, otvoreno je izjavio “kako europska ovisnost o ruskim energentima paralizira američku politiku u Ukrajini”.

Utjecaj Sjedinjenih Država i autoritet američkog predsjednika su na globalnoj razini umanjeni i prema mišljenju Eda Roycea je jedini način da se situacija ponovo okrene u njihovu korist slabljenje utjecaja Rusije, što znači da se treba raditi na spuštanju cijena energenata i “protjerivanju” ruskih kompanija s njihovih tradicionalnih tržišta.

“Jednostavno rečeno, američka proizvodnja energenata će istovremeno poduprijeti i našu ekonomiju i našu nacionalnu sigurnost. Sjedinjene Države bi smanjenjem uvoza energenata iz zemalja članica kartela OPEC u okolnostima političkih ili sigurnosnih prepreka za našu opskrbu energentima bile manje ranjive. Povećanje izvoza bi dovelo do jačanja našeg geopolitičkog utjecaja, a umanjilo utjecaj i važnost Rusije i drugih zemalja”, rekao je kongresmen Ed Royce.

Jasno je da je ukrajinska kriza događaj koji je primorao Sjedinjene Države na razradu nove strategije, a ujedinjenje Krima s Rusijom je na kraju bio razlog da se i otvoreno objavi energetski rat Moskvi.

Američki parlament je 2007. usvojio zakon o energetskoj neovisnosti kao sigurnosnom pitanju (Energy Independence and Security Act). Tim se zakonom definira energetska politika Sjedinjenih Država prema Moskvi i u odnosu na njen utjecaj na tržišta poput Ukrajine ili Gruzije, a ključni dio dokumenta je ograničavanje utjecaja Rusije u te dvije susjedne zemlje. Dakle sve ovo što se događa, ne događa se slučajno i isto kao što se Vladimir Putin dugi niz godina pripremao za konačno zauzimanje jasnog i nedvosmislenog stava, jednako tako su u Washingtonu neprestano radili na pokušajima da ograniče diplomatske i gospodarske aktivnosti Rusije. Sve što se događalo i događa se trenutno samo je epilog te dugogodišnje geostrateške i geopolitičke utakmice. Američki zakon iz 2007. predviđa razne scenarije i definira različite akcije protiv Moskve, čak i gospodarske sankcije i embargo na izvoz ruske nafte i plina na europska tržišta.

Washington je godinama tražio priliku za provođenje ovih mjera i od ukrajinskog proglašenja neovisnosti 1991. je američka vlada potrošila 5 milijardi dolara kako bi tu zemlju odvojila iz ruske interesne sfere. Aktualna situacija govori da je Americi to na kraju djelomično i uspjelo, ali su ti novci potrošeni na destabilizaciju Ukrajine, uništenje njenog ekonomskog potencijala i svih raspoloživih resursa, a prije svega ljudskih, koji ginu u suludom i bratoubilačkom ratu u Donbasu. Washington i Bruxelles učvršćuju svoju poziciju na zapadu Ukrajine, ali je zbog nebrige prevratničke vlade u Kijevu i predsjednika Poroshenka budućnost te zemlje krajnje neizvjesna.

U Washingtonu su još tijekom izrade dokumenta kojim se želi spriječiti “prodor Rusije na zapad” bili svjesni plinovoda ukupne dužine 40 000 km koji prelaze preko ukrajinskog teritorija. Presijecanjem tog plinovoda Europa bi ostala bez opskrbe energentima. Već dugi niz godina se razmatrala mogućnost smanjenja ovisnosti Europe o vanjskim dobavljačima energenata, ali europske kompanije i distributeri danas još uvijek uvoze preko polovine svojih potreba. Prema izračunu Europske komisije će sve do 2050. udio plina u europskim potrebama za energentima iznositi 25%, a do 2030. će Europa potrošiti 500 milijardi eura za uvoz energenata.

Rusija je vodeći europski opskrbljivač energentima i od 2011. za sobom ostavlja Norvešku, Alžir i druge zemlje. Litva, Latvija, Estonija, Češka, Slovačka i Bugarska gotovo 100% ovise o ruskom plinu. Njemačka koja već godinama pokušava umanjiti svoju energetsku ovisnost, još uvijek iz Rusije uvozi oko 35% svojih potreba . Postoji alternativa, a tu se misli na SAD, Katar i Iran. Američki uvoz u Europu je još uvijek daleka budućnost i, bez obzira na Obamina velika obećanja, ne može nadomjestiti trenutne potrebe.

Američki plin dobiven od škriljca nije od prevelikog značaja za Europu. Istina je da je zbog tog procesa proizvodnje Washington smanjio uvoz ugljena iz Europe i ove godine bi Njemačka trebala zatvoriti plinske elektrane sa kapacitetom od 10 GW i pustiti u pogon elektrane na ugljen s kapacitetom do 7 GW. Dakle, bez obzira na deklarativna opredjeljenja za „zelenu“ energiju iz obnovljIvih izvora, Njemačka i dalje zadržava proizvodnju fosilnih goriva na gotovo istoj razini, a ove izrazito blage zime, kako izvještava agencija AGEB, Njemačka je smanjila udio fosilnih goriva u proizvodnji električne energije u ukupnom energetskom miksu s 81,9% u 2013. na 80,8% 2014. godine, što znači minimalan pomak „nabolje“.

Uvoz američkog plina bi uzrokovao i znatne financijske gubitke. Trenutno ne postoji infrastruktura za uvoz prekomorskim rutama. Na primjer, Njemačka nema luke koje bi mogle primati ukapljeni plin i upitno je hoće li Nijemci potrošiti 5 milijardi dolara na terminale, a sve kako vi zadovoljili američke geostrateške ciljeve?

Čak i kada bi se ovog trenutka započela gradnja, opskrba bi mogla početi tek za 5 ili 6 godina. Ukoliko bi američke kompanije i dobile licence, kapacitet opskrbe od 60-70 milijardi kubnih metara plina bi se postigao tek 2020. godine. 2013. je ukupna potražnja Europe je bila 10 puta veća, a na ruske energente je otpadalo oko 30% ukupnog uvoza i 10% plina koji bi dolazio iz Sjedinjenih Država definitivno neće riješiti problem.

Mogao bi se izgraditi novi plinovod od Irana do Europe, ali je potpuno besmisleno govoriti o Iranu kao opskrbljivaču dok se konačno ne riješi pitanje sankcija, a da ne govorimo o uspjesima Moskve u jačanju strateškog partnerstva s Iranom i to u svim sektorima: kulturi, vanjskoj politici, gospodarstvu, nuklearnoj energiji i opskrbi oružjem. Dakle, čak i pod pretpostavkom da Iranu ovog trenutka dobije sve potrebne dozvole, taj plan bi bio neprovediv u djelo. Sve dok je Europa američki saveznik u energetskom ratu protiv Rusije, izgleda da ne postoji mogućnost za suradnju Bruxellesa i Teherana.

Iranski ministar za naftu, Bijan Namdar Zanganeh, bivšoj europskoj povjerenici za vanjske poslove Catherine Ashton je tijekom njenog posjeta Iranu rekao “kako postoje tri uvjeta za izvoz plina u Europu: ukidanje gospodarskih sankcija Iranu, osiguravanje sredstava za izgradnju plinovoda i pravo Teherana na sporazum s Rusijom o politici cijena”, što je za Bruxelles neprihvatljivo. Osim toga, treba podsjetiti da iranske vjerske vođe nisu nimalo dobro primili “sporedne aktivnosti” Catherine Ashton, koja je posjet Teheranu i razgovore o iranskom nuklearnom programu iskoristila kako bi držala govore u kojima je branila iranske disidente i sastajala se s aktivisticama iz prozapadnih udruga za ženska prava koje redovno “demokratsku Europu i Sjedinjene Države izvještavaju o teškom kršenju prava žena u Iranu”.

Europska povjerenica svoje namjere i aktivnosti van službenog dijela posjete uopće nije navela u svom protokolu, čime je prilično neugodno iznenadila svoje domaćine, tim više što je i pored izvješća IAEA-e i pozitivnog pristupa iranskih lidera izjavila “kako nema nikakvih garancija da će se postići sporazum o iranskom nuklearnom programu”.

Za razliku od Washingtona, Moskva vrlo dobro zna kako surađivati s Teheranom i kako se sporazumjeti u cijelom spektru pitanja, a osnovno pravilo u pregovorima s iranskim liderima je – ne ucjenjivati ih! Što se tiče Katara, ta mala zaljevska monarhija Europi isporučuje četvrtinu ukupne količine ukapljenog plina, no njegova se važnost često preuveličava. Istina je da do izvjesne mjere umanjuje kompetitivnost ruskog plina, ali ni sam Katar više ne vidi Europu kao prioritet. Upravo prošle godine je Katar umanjio opskrbu Europe, te se okrenuo azijskim zemljama i Latinskoj Americi, što su europski ekspertiprognozirali još 2011. godine, i sve priče oko katarskih terminala za ukapljeni plin su ništa drugo osim ispraznih novinskih napisa korisnih samo u dnevnopolitičkim prepucavanjima.

Bloomberg tada piše kako je Katar ušao u fazu “plinskog rata” sa Sjedinjenim Državama, Japanom, Velikom Britanijom i Australijom, stoga od katarskog emira ne treba očekivati da donosi odluke na svoju štetu, a u korist američke administracije koja je u ratu s Moskvom zbog Ukrajine. Katar i sam ima veliku unutarnju potražnju, a da bi povećao izvoz trebao bi graditi nove plinovode koji bi prelazili preko teritorija Iraka i Sirije. Kao što znamo, to je također jedan od razloga zbog kojega Doha četvrtu godine daje potporu pobunjenicima u Siriji i teško je zamisliti izgradnju plinovoda u dvije bliskoistočne zemlje u kojima je u tijeku suzbijanje najezde islamističkih ekstremista.

U svijetu se danas ne može naći ulagač koji bi izdvojio novac za sirijske ili iračke projekte s neizvjesnom budućnosti, posebice jer su ruske kompanije Rosneft i Gazsprom sklopile niz novih ugovora s vladom u Damasku i produžile one stare potpisane prije izbijanja sukoba. Stoga je nezamislivo da će Katar u ovim okolnostima ući u dugi i neizvjesni energetski rat protiv Rusije.

Razočaravajuća ukrajinska računica: “Shale gas”

Sada se nakon ove „digresije“ treba vratiti na „Američki bum plina i nafte iz škriljca“, koji je izgleda dosegnuo maksimum i sada polako tone nepotrebne gubitke. Kako god bilo, taj je projekt ispunio svoju primarnu zadaću i Ameriku izvukao iz krize koju je 2008. uzrokovao Wall Street, ali izgleda da neće moći biti američko oržje u geopolitičkom sučeljavanju.

Jednako tako je jedna od priča koja se često slušala na početku ukrajinske krize bila ona o ogromnim rezervama te zemlje u prirodnom plinu i nafti. Vodeći ukrajinski dužnosnici još u Janukovičevoj vladi su bili uvjereni kako ukrajinsko “zakopano blago” leži u stijenama škriljca. Ukrajina je još 2012. pregovarala o ugovorima vrijednim 10 milijardi dolara s američkom kompanijom ExxonMobile, prošle godine je prevratnička vlada u Kijevu iznova sklopila sporazume s britanskim i američkim naftnim divovima Shell i Chevron u potrazi za tim ogromnim zalihama i ulaganju jedva oko stotinjak milijuna dolara u razvijanju potencijala u tim prirodnim resursima (“jedva”, budući da se radi o istraživanjima, a ne eksploataciji, a Ukrajini hitno trebaju deseci milijardi dolara).

Međutim, postoji “mali” problem za kojega Yatsenyuk i drugi nisu znali ili nisu htjeli znati. Svjetski poznati analitičar F. William Engdahl tvrdi kako je američka “revolucija škriljca” običan spin Wall Streeta, a kojega je uvjerljivo širio i Barack Obama u svojim nastupima diljem Amerike.

Jedan od razloga zašto Ukrajina tako olako i neoprezno prihvaća sve ponude Zapada i zbog čega je prekinula sve veze s Rusijom leži i u činjenici da su u siječnju 2013. kompanija Shell i Ukrajina potpisali sporazum o eksploataciji plina iz škriljca. Trenutno, Ukrajina ovisi o prirodnom plinu iz „agresorske“ Rusije, a bivši ukrajinski ministar energetike, Eduard Stavytski, koji je i potpisao sporazum 2013. godine, kaže kako je Shell je obećao uložiti 10 milijardi dolara u geološka ispitivanja, čime je dobio pravo istraživanja na Yuzivsskim poljima u istočnoj Ukrajini. Kako se ta polja nalaze na samoj granici regije Harkov i Donjeck, naravno, svi projekti u tom smislu su stopirani.

Nakon kompanije Shell se i američki energetski div Chevron također pridružuje “shale-gas” utakmici i to baš uoči anti-vladinih prosvjeda na Trgu Neovisnosti u Kijevu. Janukovičeva vlada potpisuje ugovor s kompanijom Chevron o proizvodnji plina iz škriljca, a 2012. su se vodili i pregovori s kompanijom ExxonMobile koja na kraju najbolje surađuje s Gazpromom i Rosneftom, pa čak i na Krimu.

Strane kompanije su Ukrajincima dale naslutiti kako bi na tim poljima moglo biti dovoljno plina za 50% trenutnih ukrajinskih potreba.

Američki “Ured za energiju” (US Department of Energy) je priopćio “kako Ukrajina leži na 40 000 milijardi kubnih stopa obnovljivog prirodnog plina i da je to dovoljno za potrebe Ukrajine za nekoliko slijedećih desetljeća ( 1 kubna stopa = 0,028 316 846 592 m3), međutim problem je što to nitko ne može sa sigurnošću i potvrditi. Dakle, riječ je o pretpostavci i samo istraživanja bi trebala pokazati o čemu se doista radi.

Ne računajući na zagađivanje podzemnih voda u procesu proizvodnje, mogućnosti potresa koje izaziva bušenje i ostalih problema, prirodni plin je san Ukrajine koji ima sve predispozicije da se pretvori u noćnu moru.

Američke kompanije u domovini odustaju od “spasonosnog rješenja” za Ukrajinu

Ukrajina se u svojoj “revolucionarnoj proizvodnji prirodnog plina” nalazi na pravom putu razočarenja. Naime, sva njihova dosadašnja saznanja se temelje na lažima britanskih i američkih naftnih magnata i njihovih vlada. Revolucija s plinom iz škriljca u Americi je završila vrlo neslavno samo nekoliko godina nakon što je počela.

Zbog velikih gubitaka Shell je još prošle godine najavio velike rezove u daljnjem razvoju tehnologije proizvodnje plina i nafte iz škriljca i izdvajanju za najam prostranih polja za iskapanje u Texasu, Pennsylvaniji, Coloradu i Kansasu, a izvršni direktor kompanije, Ben van Beurden, izjavio je: “Financijski pokazatelji naprosto ne zadovoljavaju i nisu prihvatljivi. (…) Neka od naših predviđanja su se pokazala pogrešnima.”

Problem s nekonvencionalnim plinom iz škriljca je taj što se isti ne ponaša jednako kao uobičajene rezerve plina, te već nakon početnog iskapanja količine dobivenog plina drastično padaju. Proces drobljenja škriljca i eksploatacije plina se mora završiti prije nego “balon pukne”, a to traje vrlo kratko. Stoga su energetski divovi zapravo lakovjerne Ukrajince namamili u zamku.

“Produžena ruka State Departmenta, Victoria Nuland, surađujući s energetskim kompanijama poput Chevrona i drugih je namamila ili bolje nahranila Ukrajince iluzijom o energetskoj neovisnosti od Rusije, te ih ohrabrila na raskid veza s Moskvom”, piše William Engdahl. Stvarni rezultati najnovijih analiza u posljednjih nekoliko godina vađenja plina u Sjedinjenim Državama, kao i ogromni troškovi proizvodnje nafte iz bitumenskog pijeska u projektu “Athabasca Canadian Tar Sands”, navode stručnjaka Davida Hughesa na zaključak “kako je proizvodnja plina iz škriljca u početku eksplozivno dosegla količine od 40% američke ukupne proizvodnje, ali stagnira počevši sa studenim 2011. i 80% plina od škriljca dolazi iz pet izvora, od kojih je već tada nekoliko bilo u opadanju”.

Vrlo visoke stope pada u izvučenim količinama plina na bušotinama zahtijevaju kontinuirane “injekcije” kapitala, a potrebe se procjenjuju na 42 milijarde dolara godišnje, a kako bi se održala razina proizvodnje potrebno je krenuti u bušenje 7 000 novih bušotina. Dovoljno je reći da je vrijednost proizvedenog plina iz škriljca 2012. je iznosila samo 32,5 milijardi dolara.

Dakle, proizvodnja takvog plina je u potpunosti neisplativa i kompanije odustaju od daljnjih ulaganja. Slijedeća opcija koja ne bi uključivala Rusiju, a kojom bi se navodno uspjelo “energentski izolirati Moskvu”, je već spomenuti ukapljeni američki plin (LNG).

Bivši potpredsjednik ukrajinske vlade, Yuri Boyko, povjerovao je i u tu laž, a sudeći po napisima u našim medijima nije jedini. U intervjuu kojega je dao za američke novine Yuri Boyko izjavljuje: “Trebamo podršku u naporima da ukapljeni plin dođe do Ukrajine. U tijeku su pregovori sa Sjedinjenim Državama o izgradnji plutajućeg terminala za prihvat brodova s ukapljenim američkim plinom. Ukrajina bi mogla postati off-shore američka luka s LNG terminalima i postati izvoznik plina u Europu. Time bi se nadoknadio gubitak plina s ruskog tržišta.”

Za ne povjerovati je da jedan iskusan političar kao što je Boyko ne vidi jedan veliki problem. Naime, oštre američke zime su razlog zbog kojeg se zalihe plina pospremaju u američka skladišta, a drugi problem je što američki energetski magnati napuštaju proces proizvodnje plina jer se pokazao neprofitabilnim. Treći problem je što američko zakonodavstvo zabranjuje izvoz većih količina plina i nafte radi vlastite energetske neovisnosti. I na kraju onak najeveći; na kraju se pojavio Recep Tayyip Erdogan koji je zabranio prolazak tankera kroz Bospor i tako minirao LNG Odesa.

Tako je Ukrajina ostala sama i napuštena s američkim plinskim bajkama u koje više nitko ne vjeruje, a prekinula je sve veze s Rusijom koje su joj jamčile prosperitet. U žargonu bi se reklo da su Ukrajinci sami sebi prepilili granu na kojoj su sjedili. Ukrajinska energetska “politika” se temelji na iluziji i geopolitičkim interesima Washingtona, te na lažnoj nadi o domaćim plinskim rezervama ili uvozu iz SAD-a koji bi trebao u potpunosti nadomjestiti onaj iz Rusije. Ni jedan od dva scenarija se nikada neće realizirati i stoga se može zaključiti kako je rusko-američko energetskom ratu već pala prva žrtva i to je Ukrajina koja Gazpromu od 1. travnja 2014. opet mora plaćati punu cijenu za ruski plin, i to unaprijed.

S druge strane, “saveznik” prevratničke vlade Kijevu, Međunarodni monetarni fond, “razveselio” je Ukrajince sa zahtjevom za poskupljenje plina od preko 50%, počevši s prvim svibnjem 2014., s tim da će cijene “zbog postizanja tržišne vrijednosti” progresivno rasti slijedeće dvije-tri godine. Doista hvalevrijedna “suverena politika” Arseniya Yatsenyuka i Poroshenka i, ako se lider neonacista iz Desnog sektora uopće može zvati političarem, Dmitrya Jarosha i drugih. Uspjeli su obmanuti 47 milijuna Ukrajinaca, a jedini koji su se uspjeli izvući iz sigurne katastrofe su stanovnici Krima i izgleda Donjecka i Luganska.

Vraćajući se na početak i progresivno zatvaranje bušotina, naftnih i plinskih projekata, stečaj ili obustava proizvodnje zbog giubitaka brojnih kompanija koje su se bavile ekploatacijom škriljca u SAD-u, ali i Kanadi i Velikoj Britaniji, postavlja se se pitanje može li uopće Washington dobiti ovaj neobjavljeni rat protiv Moskve, ako se u energetskom sektoru ispadne nesporni gubitnik? Dakle, peti dan za redom cijene nafte raste, a sada treba vidjeti do koje će se granice popeti i hoće li ona biti stabilna? Postoje brojne naznake da su Saudijska Arabija, Rusija, Venezuela, Iran i sve ostale zemlje koje nisu unilateralno smanjile proizvodnju energenata igrale opasnu, ali pobjedničku igru, u kojoj su gubitnici oni koji imaju veće troškove proizvodnje energenata od njihovih tradicionalno niskih ulaganja.
 
(altermainstreaminfo.com.hr/uredio:nsp)

Dokument njemačke vlade upozorava na jačanje ruskog utjecaja u regiji čiji je dio i Hrvatska, posebice u Srbiji i BiH

Vladimir Putin i Rusija ponovno se pokušavaju vratiti na zapadni Balkan, a u tome ih pokušava spriječiti Angela Merkel, glavni je zaključak vodećih svjetskih medija kao što su Financial Times, Reuters, The Guardian ili Der Spiegel koji su posljednjih dana pokazali neuobičajeno izražen interes za područje zapadnog Balkana. Pritom se ne radi isključivo o reperkusijama zbog oslobađanja Vojislava Šešelja, nego o kudikamo širem geostrateškom nadmetanju između EU i SAD-a, odnosno Rusije.

Hrvatska se (srećom) uglavnom spominje tek usput, a u glavnoj ulozi je Srbija zbog bliskosti s Rusijom. Na Zapadu je sve više onih koji veze Moskve i Beograda ocjenjuju kao potencijalnu opasnost za zapadni Balkan.

Tako se u analizi Financial Timesa nedavni dolazak njemačkog predsjednika Joachima Gaucka u Sloveniju dovodi u vezu sa strategijom Berlina u zaustavljanju sve izraženijeg ruskog utjecaja u regiji.

“Gauckov posjet simbolizira njemački interes za jugoistočnu Europu. Treba biti još takvih posjeta, a moramo slati i stručnjake, makar nas to koštalo. Rusija stiže u regiju i mi moramo odgovoriti”, glasi pojašnjenje nove njemačke politike kako je vidi Roderich Kiesewetter, član Odbora za vanjsku politiku u Bundestagu.

Ekonomske sile moći

Njemačke političare zabrinuo je Putinov dolazak u Beograd, a još više ruska taktika širenja ekonomskog utjecaja među postkomunističkim državama. Bugarsku s Rusijom vežu povijesni i ekonomski razlozi, a Slovačka i Mađarska ovise o energentima koje im isporučuje Putinov režim.

Ruski utjecaj neće se ogrančiti na Ukrajinu već u Moskvi računaju i sa Srbijom, u kojoj su zahvalni jer ni Rusija ne priznaje nezavisno Kosovo. U prošlosti je zbog pravoslavnih veza Rusija doživljavala Srbiju kao mlađeg brata, a posljednjih godina Rusi su pokupovali neka od najvažnijih srpskih poduzeća.

U Berlinu kažu: “Rusija razvija strategiju za balkanske države. Iako nema vojnih ambicija, u tijeku je medijsko-financijsko-koruptivna operacija”, zaključak je Financial Timesa.

I utjecajna agencija Reuters podsjetila je ovih dana kako je Angela Merkel nedavno upozorila na ruski utjecaj u Srbiji i druge države na zapadnom Balkanu.

“Rusija pokušava, 25 godina poslije pada Berlinskog zida koji je signalizirao i slabljenje njenog utjecaja u istočnoj Europi, vratiti nešto od izgubljenog utjecaja.

To je najočiglednije u njenoj ulozi u Ukrajini, ali postoje puno profinjeniji načini za koje se Rusija opredijelila za bivše komunističke države u istočnoj Europi – putem energetskih sporazuma po kojima je ona njihov glavni opskrbitelj, kroz čvršće diplomatske veze, ali i snažnijim pokušajima da pridobije javno mnijenje u sve više neprijateljski naklonjenom europskom kontinentu”.

Bitka za Srbiju

Prema Reutersovim analitičarima, politička borba Zapada i Istoka oko Srbije se zaoštrava, a srpsko-ruski humanitarni centar u Nišu i pokretanje ruskog medijskog servisa u Srbiji dio su “mekane diplomacije” s ciljem popravljanja imidža i jačanja utjecaja u svijetu. “Srbija balansira između Vladine posvećenosti EU integracijama i pretežno konzervativnog društva u kojem neki Srbi osjećaju veću naklonost prema Rusiji. Javno naljutiti Rusiju politički je neprihvatljivo u Srbiji. Srbija je odbila uvesti sankcije Rusiji zbog krize u Ukrajini unatoč pritisku da uskladi svoju vanjsku politiku s EU”, glasi analiza situacije u susjednoj državi.

“Novo ledeno doba na Balkanu”, objavili su njemački i austrijski mediji koji se u posljednje vrijeme također intenzivno bave odnosima između Srbije i Hrvatske.

Kronen Zeitung također se bavio situacijom u Srbiji uz konstataciju da su se povratkom Šešelja u Srbiji “na muci našli baš premijer Vučić i predsjednik Nikolić”. No pitanje je da li je puštanje Šešelja dio plana destabilizacije Balkana, koji stoji kao tampon zona između Istoka i Zapada.

“Obojica su bili njegovi bliski suradnici koji su s njim prekinuli tek u jesen 2008. I dok se Vučić pokušava distancirati od novonastalog problema, Nikolić se do sada nije javio za riječ.”

“Dvije najvažnije države Balkana ponovno su u političkom klinču”, objavio je u web-izdanju austrijski dnevnik Tiroler Tageszeitung koji je prenio informaciju Jutarnjeg lista da je hrvatski premijer Zoran Milanović otkazao posjet Beogradu zakazan za sredinu prosinca.

Austrijski liist prenio je i stav premijera Srbije Aleksandra Vučića da on ne dozvoljava da mu drže “lekcije iz demokracije” i citira njegovu izjavu: “Nismo mi vreća za udaranje”.

Skrivene ruske poruke

Informaciju o tajnoj odluci kabineta Angele Merkel o sprječavanju ruskog utjecaja na Balkanu prvi je objavio dobro informirani tjednik Der Spiegel.

Spiegelovi novinari sastali su se s neimenovanim dužnosnicima u Berlinu, koji su priznali kako raspolažu čvrstim dokazima da Rusija pokušava učvrstiti svoj položaj na Balkanu, a države u regiji uvjeriti da ne pokušaju postati članice Europske unije. U tajnom dokumentu pod naslovom “Ruski utjecaj na Balkanu” opisuju se pokušaji Moskve za stvaranje čvrstih odnosa sa Srbijom. Osim vojne suradnje i isporuke energenata, Rusi sve češće koriste panslavensku retoriku i podsjećaju na dugogodišnje međusobne veze, a naglašavaju i da Moskva i Beograd jednako gledaju na pitanje Kosova.

Usto, Rusi žele utjecati i na Bosnu i Hercegovinu, i to tako što pdržavaju Republiku Srpsku.

“Putinova namjera je uvjeriti balkanske države da odustanu od članstva u Europskoj uniji ili, ako ipak postanu članice, da u tom slučaju zastupaju ruske interese”, piše u dokumentu vlade u Berlinu.

KOMENTAR: Putin neće sam stati, netko ga mora zaustaviti

Vladimir Putin bio je čvrsto odlučio vratiti Rusiji moć koju je nekad imao SSSR. Teško je patio, tvrde, gledajući sramoćenje Rusije tijekom 90-ih godina, dogodila mu se Revolucija ruža u Gruziji, pa Narančasta u Ukrajini. A onda je shvatio da je došlo do redefiniranja geopolitičke slike svijeta, Kina je narasla, Irak je stavio negve na američke noge, a EU se mučila s novim članicama i svojom nemoći.

Pa je lijepo 2008. godine razdrmao Gruziju koja se drznula dirnuti u njegove interesne sfere i za to nije bio kažnjen. Onda je počeo snovati euroazijsku zajednicu u kojoj je očekivao sve koje si je zamislio. No, Ukrajinci su mu opet rekli ne. Pa im je onda lijepo oteo Krim i počeo građanski rat. I bilo je tada onih koji su mislili da će Putin stati, da mu je dosta. Pogrešno, Putin je shvatio da s njim nitko na Zapadu ne želi ratovati, da će ga tući sankcijama, ali on iza sebe ima javnost, još ima novca, a ključno je samo da se ne pokaže gubitnikom.

Zato se i zalijeće zrakoplovima u Estoniju i Latviju, prikapča Abhaziju, drži na lancu karikaturalnog Milorada Dodika, privlači Viktora Orbána novcem, stišće Aleksandra Vučića Kosovom. Stare interesne sfere treba čuvati i jačati utjecaj, temeljna je odlika te politike. Pogotovo kad se u rukama ima tako snažno oružje kao što je energija i Kosovo. I jasno je da Putin neće stati. Tko misli drukčije, grdno se vara.
 
 
(jutarnji.hr/uredio:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=19346"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

Hitler nije namjeravao osvojiti čitav svijet, nije se spremao za svjetski rat, zato što nije stvarao toliku vojnu silu sposobnu da oduzme svijet onima kojima je pripadao. Hitler je namjeravao živjeti s Englezima u miru, a ratovati s Rusijom. Ipak, s Rusijom je bio ekonomski u dobrim odnosima.

Upravo zato je njegova priprema za rat bila za globalne razmjere loša, i Wehrmacht je potrošio zalihe streljiva poslije dvadeset dana borbe, još u Poljskoj, a vojničku opremu i municiju za rat s Rusima dale su mu Engleska i Francuska.

Hitlera su na vlast doveli Englezi radi rata s Rusijom – SSSR. Kada je odlučio da započne svoju igru, sklopivši Sporazum o nenapadanju s SSSR, Engleska i Francuska su počele ga na sve moguće načine potiču na rat sa Staljinom, kako bi ga vratile prvobitnom scenariju.

To je za Gorbačova bila gesta dobre volje, još jedan potez za portret “socijalizma s ljudskim licem”, a Londonu je ta izjava zadala mnoštvo neugodnih briga. Pošto nije preostao nikakav povod za dalje ostajanje opasnog starca u zatvoru, Englezi su bili prinuđeni da curenje informacija spriječe ubijanjem njenog nositelja.

Poštovani gospodine Starikov, vaša knjiga “Tko je primorao Hitlera da napadne Staljina “otvara nova povijesna pitanja i dovodi u sumnju službenu povijesnu ocjenu Drugog svjetskog rata. Za početak Vas molimo da prokomentarišete Vašu tezu da je Njemačka bila nespremna za Drugi svjetski rat i da to ilustrirate podacima, koje molimo da malo šire obrazložite: da je poslije tri tjedna napada na Poljsku, Njemačkoj počelo ponestajati avio-bombi, a poslije šest tjedna kampanje u Francuskoj, njemačkoj armiji je počela ponestajati streljiva.

- Kako bi se vodio svjetski rat, treba shvatiti dvije sasvim očite stvari. Kao prvo – za njega se treba spremati, i to temeljito spremati, pošto će taj rat dugo trajati. Ipak je to SVJETSKI RAT. I drugo, što treba shvatit – da biste u tom ratu pobijedili, morate potući one koji su u trenutku njegovog početka najjača velesila. Takvih čak može biti i nekoliko.

Zamislimo da je 1970. godine neka zemlja pokušala osvojiti čitav svijet. Očito bi morala potuči s dvije velesile: SSSR i SAD. Danas – s jednom, SAD. Skupa sa ulizicama i saveznicima. A sada se upitajmo koja zemlja je bila najjača 1939. godine? Poslije poraza Njemačke i uništenja Rusije tijekom Prvog svjetskog rata, najjača velesila bila je Velika Britanija, čija saveznica je bila nešto manje moćna Francuska. Znači, planirajući SVJETSKI RAT, Hitler je morao planirati rat s tim zemljama. A što je u stvarnosti?

Naredbu za pripremu rata protiv Poljske izdao je … travnja 1939. godine, to jest četiri mjeseca prije početka rata. A što je s planovima ratovanja s Englezima i Francuzima? Njemačka ih 1. rujna 1939. godine uopće nije imala. Priznaćete, čudan je to agresor koji čak nema ni planove za rat. Na pitanje da li je Hitler bio budala, odgovor je negativan. Ne, nije bio.

Očito da nije namjeravao ratovati s Engleskom, nije htio ratovati s Morem. Hitler je maštao da i sam postane dio civilizacije Mora. Otud i planovi izgradnje brodova Trećeg reich. Da je Hitler želio osvojiti čitav svijet, to jest uništiti hegemoniju Engleske u svijetu, bili bi mu potrebni brodovi, brodovi, i opet brodovi. A bez moćne mornarice započinjati borbu s Londonom za prednjačenje u svijetu glupo je i bezizgledno.

Potrebni su ne samo “polupomorski” saveznici poput Italije i Japana, potrebna je i vlastita mornarica. Gledamo program izgradnje brodova koji je odobrio Adolf Hitler. Admiral Reder, zapovjednik njemačke mornarice, ponudio je Führeru na izbor dva plana razvoja njemačke mornarice:

- Prvi je pretpostavljao ubrzanu izgradnju podmornica u najkraćem roku;

- Drugi, poznat kao plan “Z”, bio je predviđen za duži rok, pošto se obrazlagalo “da u narednih deset godina rat neće započeti”. Prema tom planu, trebalo je izgraditi čitavo mnoštvo velikih brodova. Hitler je upravo njega izabrao. I premda je plan bio predviđen za deset godina (do 1948. godine), zatražio je da se ostvari tijekom šest godina. Znači, sudeći po izabranom planu razvoja mornarice, Hitler čak ni teoretski nije trebao ratovati s Engleskom prije 1944 – 1945. godine.

Pri tome je Hitler praktično zabranio gradnju podmornica, jeftin i djelotvoran način da se “izjednače izgledi” s Britanijom. I poslije toga su nam govorili kako je on odlučio “osvoji čitav svijet” i započeo ostvarivanje svoje želje 1939. godine. A odnos snaga na moru bio je na dan 1. rujna 1939. godine ovakav:

Nosači zrakoplova: Engleska – 7, Francuska – 1, Njemačka – 0; teške krstarice: Engleska – 15, Francuska – 7, Njemačka – 2; lake krstarice: Engleska – 49, Francuska – 12, Njemačka – 6; eskadrilni razarači: Engleska – 183, Francuska – 59, Njemačka – 22; razarači: Engleska – 0, Francuska – 12, Njemačka – 20; podmornice: Engleska – 65, Francuska – 78, Njemačka – 57; torpedni čamci: Engleska – 27, Francuska – 9, Njemačka – 20; monitori: Engleska – 3, Francuska – 0, Njemačka – 0.

Stanje glede podmornica bilo je još žalosnije nego što brojke pokazuju. Veliki admiral Reder izvještavao je Hitlera da je za rat s Engleskom potrebno 300 podmornica. Ali kada su Engleska i Francuska objavile Njemačkoj rat 3. rujna 1939. godine, Nijemci su imali svega 57 podmornica, od čega 23 u stanju borbene sposobnosti. To jest, ionako ih je bilo triput manje nego kod saveznika, a onih u stanju borbene sposobnosti – čitavih pet puta manje.

Nameće se jednostavan zaključak – Hitler nije namjeravao osvojiti čitav svijet, nije se spremao za svjetski rat, zato što nije stvarao snagu sposobnu da oduzme svijet onima kojima je pripadao. Hitler je namjeravao živjeti s Englezima u miru, a ratovati s Rusijom. Upravo zato je njegova priprema za rat bila vapajući loša, i Wehrmacht je potrošio zalihe streljiva poslije dvadeset dana borbe, još u Poljskoj. A vojničku opremu i municiju za rat s Rusima dale su mu Engleska i Francuska.

No, također, zračna kampanja Luftwaffe-a (njemačkog zrakoplovstva) na Englesku je bila sa vojnog aspekta krajnje čudna. Osim bombardiranja Londona, koje je probudilo otpor i volju britanskog stanovništva, koliko znamo, Luftwaffe nije kao u drugim zemljama, pristupio sistemskom uništavanju aerodroma, luka, vojnoindustrijskih kapaciteta, industrijske i prometne infrastrukture. Da li je ovaj zaključak ispravan, i kako ga Vi komentirate?

- Hitlera su na vlast doveli Englezi radi rata s Rusijom – SSSR. Kada je odlučio započeti svoju igru, sklopivši Sporazum o nenapadanju s SSSR-om, Engleska i Francuska su ga počele na sve moguće načine podstrijehivati na rat sa Staljinom, kako bi ga vratile prvobitnom scenariju. Hitler je, sa svoje strane, pošto je do nogu potukao Francusku, pokušavao “urazumiti” London i završiti rat. Nekoliko puta je nudio mir Zapadu, ali su Englezi uvijek odbijali.

Bombardiranje Engleske u ljeto 1940. godine vršeno je s polovicom, čak četvrtinom snaga. To je bila nekakva “prisila na mir”, a ne udar na infrastrukturu u cilju uništavanja i lišavanja rukovodstva. I koliko su ti njemački napadi bili razorni i strašni? Prema zvaničnim podacima, u Londonu je tijekom “Bitke za Englesku” poginulo 842 i ranjeno 2.347 osoba.

U najpoznatijem njemačkom zračnom napadu na engleski grad Coventry 14. studenog 1940. godine poginulo je 568 osoba. Svakako, svaki poginuli je za žaljenje, ali vidimo da te brojke, u usporedbi s brojem žrtava bombardiranja u Rusiji, Jugoslaviji i Njemačkoj, uopće ne izgledaju upečatljivo. Engleska je tijekom čitavog Drugog svjetskog rata izgubila 388.000 ljudi, od čega 62.000 civila.

To znači da u žrtve njemačkih bombardiranja tijekom čitavog Drugog svjetskog rata možemo ubrojati svega 62.000 Britanaca. Da li je to puno ili malo? Sve postaje jasnije u usporedbi. Francuska pod njemačkom okupacijom nije za savezničku avijaciju predstavljala cilj broj jedan. Zato je tamo od engleskog i američkog bombardiranja za četiri godine (od ljeta 1940. do ljeta 1944. godine) poginulo 30.000 ljudi.

Ali kada je došlo do iskrcavanja u Normandiji, avijacija Britanije i SAD je počela neusporedivo češće bombama ravnati francuske gradove i sela radi uništavanja njemačke vojske. Uslijed toga je tijekom tri ljetna mjeseca 1944. godine, tijekom kojih su Nijemci izbačeni iz Francuske, od bombi svojih oslobodilaca poginulo još 20.000 Francuza (svukupno – 50.000). Samo u Staljingradu je tijekom jednog strašnog dana 23. kolovoza 1942. godine poginulo oko 50.000 civila.

A gubici njemačkih civila uslijed bombardiranja i dan-danas su tajna iza sedam pečata. Ukupan broj nitko ne navodi. Zato što je užasavajući. Da je u Drugom svjetskom ratu pobijedila Njemačka, Churchillu, Rooseveltu i savezničkim rukovoditeljima avijacije bilo bi zajamčeno mjesto na optuženičkoj klupi i smrtna presuda za stotine tisuća žrtava. Ali povijest pišu pobjednici.

Zato su u Nürnbergu sudili drugim zločincima, za druge zločine, a oni koji su uništavali njemačke gradove, skupa sa svim njihovim žiteljima, otišli su u mirovinu. Samo u Drezdenu je tijekom dva dana bombardiranja poginulo oko 150.000 civila.

Centralno ali suštinsko pitanje koje Vi postavljate u svojoj knjizi je – zašto je Njemačka napala Sovjetski Savez, kada to nije bilo u njenom interesu. Vi čak kao ilustraciju navodite izjavu Hitlera Hermann Rauschning-u, koja je nama bila potpuno nepoznata, a u kojoj je Hitler, na pitanje što će biti u slučaju vojnog saveza Engleske, Francuske i Rusije, odgovorio: “Tada će meni, prosto, doći kraj”. Zašto je, unatoč tome, Hitler napao Sovjetski Savez?

- Engleska nije htjela mirovne pregovore. Hladnokrvno je bombardirala njemačke gradove. Pokazivala je odlučnost da se bori do kraja. Sa njom se moglo ratovati, čak je i pobijediti, ali je Adolf Hitler, pretresajući te mogućnosti, sebi postavljao dva pitanja. Po koju cijenu će biti postignuta ta pobjeda? I ono najvažnije – zašto?

Njemačkoj je predstojala teška borba bez vidljivog kraja, a na Istoku je SSSR, makar i trenutno lojalan, spokojno rješavao svoje strateške zadatke. Odmah pošto je Hitler do nogu potukao Francusku, Staljin je riješio problem Pribaltika: Letonija, Litva i Estonija su ušle u sastav SSSR. Isto tako vraćena je i Besarabija koju je zauzela Rumunjska.

Sovjetskom Savezu je sasvim odgovarao rat na Zapadu, rat Hitlera, koga su stvorili Angloamerikanci, sa svojim bivšim gazdama. Ali, da li je takav obrt događaja odgovarao samom Adolfu Hitleru? Čitavog života žudio je uništiti komunizam i ući u savez s Anglosaksonci, a umjesto toga sve se dešavalo obrnuto.

I tada je 10. svibnja 1941. godine u Veliku Britaniju, tobože na vlastitu inicijativu, odletio Hitlerov najbliži suborac Rudolf Hess. To je bio očajnički pokušaj da se sklopi mir između Njemačke i Engleske. Zapravo taj Hessov cilj nije nikakva tajna: “On (Hes – N.S.) je znao i shvaćao Hitlerov unutarnji svijet – njegovu mržnju prema Sovjetskoj Rusiji, njegovu strastvenu želju uništiti boljševizam, njegovo oduševljenje Engleskom i iskrenu želju da živi u prijateljstvu sa Britanskom imperijom … “.

Do napada na SSSR preostalo je nešto više od mjesec dana. Hitler je morao odlučiti hoće li se “Barbarossa” provesti ili ne. I taj udar nije bio unaprijed odlučen. Sve do Hessovog leta nije bila donesena nikakva konačna odluka o napadu na SSSR: “Naredba o udaru na SSSR u skladu s planom Barbarossa pojavila se tek 10. lipnja”. Adolf Hitler nikad ne bi započeo rat na dva fronta. Zašto je ipak započeo? Zato što je u trenutku udara na SSSR bio uvjeren kako nikakvog drugog fronta nema niti će biti! To je i predstavljalo ishod Hessovog leta.

Važno je shvatiti kako u čitavom zagonetnom slučaju s letom furerovog zamjenika u Englesku tajnu ne predstavlja Hitlerov prijedlog, već britanski odgovor na njega!

Englezi su zajemčili svoju neutralnost, blagonaklonu za Hitlera, u njegovom budućem ratu sa SSSR. Kao i sklapanje za Njemačku dugoočekivanog mira pošto Rusija bude do nogu potučena …

“Njemački fašisti su u stvari zato i poslali u Englesku poznatog Hess-a ​​kako bi uvjerio engleske političare da se pridruže sveopćem pohodu protiv SSSR. Ali su se Nijemci žestoko preračunali. Bez obzira na Hessove napore, Velika Britanija i SAD su se /…/ obrnuto, obredovale u istom taboru s SSSR protiv hitlerovske Njemačke”, rekao je Staljin u Moskvi, opsjednutoj od strane fašista.

To i jeste odgovor. Kako se u takvim prilikama Adolf Hitler mogao preračunati? Jer, da je engleska vlada kategorički odbacila furerove prijedloge i nedvosmisleno odbila s njim pregovarati, čemu se šef Njemačke mogao nadati, nego da počne rat na Istoku? Otkud bi Hitler mogao smatra kako će se London “pridružiti” sveopćem pohodu na SSSR, da je imao englesko odbijanje?

Čisto je bezumno napadati na Sovjetski Savez u okolnostima kada Engleska ne želi mir. Ali zato, ako Englezi jamče svoje nemiješanje u sukob, obećavaju makar i to da će mirno sjediti na svom Otoku, ako ne čak i da ratuju zajedno s nacistima protiv Rusa, onda je to – izlaz iz ćorsokaka! Samo treba Rusiju potući do nogu i mir s Engleskom biće sklopljen.

Da bismo našim čitateljima ilustrirali nelogičnost napada na Sovjetski Savez, molimo Vas da nam nešto više kažete o tome, o čemu inače u knjizi piše, da je Sovjetski Savez bio pouzdan trgovinski i gospodarski partner Njemačkoj, da joj je isporučivao naftu, pšenicu i druge strategijske sirovine i materijale koji su bile od vitalne važnosti za njemačku vojsku i gospodarstvo – sve one materijale za kojima se, nakon napada na SSSR u Njemačkoj sve više osjećao deficit.

- SSSR nije bio saveznik Njemačke. SSSR je bio trgovinski partner Njemačke. Pri tome je trgovao i sa Engleskom i Francuskom. Englezi su sve svoje ratove vodili po istom načelu: blokirali bi mornaricom obalu, gušeći protivničku zemlju blokadom. Kopnena trgovina sa SSSR omogućavala je Njemačkoj da izbjegne gušenje blokadom.

Nijemci su preko teritorije SSSR mogli prevoziti važnu robu za svoje gospodarstvo, kupujući je po čitavom svijetu. Sve to odjedanput je završeno 22. lipnja 1941. godine. Umjesto trgovinskog partnera, Njemačka je dobila smrtnog neprijatelja, vlastitim rukama stvorivši saveznika Englezima.

Ključno pitanje je – tko je financirao njemačku ratnu mašineriju u njenom pohodu na istok, tko je osiguravao kredite za oružje i streljivo, i sa kojim ciljem? Ako je netko financirao, preko koga su išli ti financijski transferi? Kakva je uloga Švicarske i njenih banaka u tome?

- Nitko ne zna točan iznos novca uloženog u obnovu Njemačke. Razne procjene govore o približno 28-30 milijardi dolara do 1930. godine. Zanimljivo je da ukupne ratne reparacije Njemačke za isto razdblje iznose nešto više od 10 milijardi maraka. I takve prilike su nastale upravo onda kada su Njemačku počeli smatrati potencijalnim kandidatom za novo satiranje Rusije.

U Njemačko gospodarstvo su upumpavali znatno više sredstava nego što su uzimali. Naravno, takvav srazmer doprinosio je obnovi industrijske proizvodnje u Njemačkoj, koja je već 1927. dostigla predratnu razinu. Upumpavanje sredstava vršeno je u skladu s dvjema planovima: Jungovim i Davesovim.

Njihovo djelovanje privedeno je kraju 1932. godine, a Njemačka je faktički oslobođena plaćanja reparacija, premda je isplatila tek neznatan dio. Zašto? Zato što će u siječnju 1933. godine kancelar postati Adolf Hitler, kome predstoji da izvede ekonomsko čudo. A za to mu je potreban novac.

Evo samo nekoliko brojki koje pokazuju kakav zadatak je stajao pred Hitlerom kada je došao na vlast. Proračunski troškovi za naoružanje porasli su od 1933. do 1939. godine gotovo deset puta (s 1,9 milijardi maraka na 18,41 milijardi maraka).

Porast udjela u proračunu je ništa manje upečatljiv: s 24% na 58%. Radi usporedbe, glavna svjetska “opasnost” koja je tobože namjeravala osvojiti čitav svijet, komunistički SSSR, trošio je 1934. godine na vojne potrebe 9% posto svog proračuna, Francuska – 8,1% posto, Japan – 8%, Engleska (koja je kao i uvijek namjeravala ratuje tuđim rukama) – 3%.

Kao što nam je iz povijesti poznato, Adolf Hitler je svoj zadatak obavio. U nevjerojatno kratkom roku – tijekom svega šest godina koliko je bio na vlasti – uspjelo mu je izgraditi vojnu mašineriju nevjerojatne moći. To povjesničari zovu nacističkim ekonomskim čudom. Vatreno se raspravljalo: je li neosporan rast njemačkog gospodarstva u Hitlerovo doba bio realan ili je prije podsjećao na ekonomsku piramidu kada najbolji izlaz iz ćorsokaka postaje rat.

Ma koliko čudno izgledalo – nijedna strana te apstraktne rasprave nije u pravu. Rast i opadanje njemačke privrede uopće nije određivan unutrašnjim razlozima. Uspjehe nacista financirao je i organizirao čitav tadašnji “civilizirani svijet”, kako zemlje Zapada vole nazivati njihovi poklonici. Zato Hitler nije određivao ni rokove prestanka rasta ili nastavka razvoja njemačke industrije.

Jer očito je da, Njemačka bez pomoći sa strane nije mogla dugo podnositi paprene troškove naoružanja. Prema tome, postojala su samo dva izlaza: ili ulijevanje novih sredstava sa strane u njemačko gospodarstvo, tj.. njeno daljnje sponzoriranje, ili otpočinjanje rata s Rusijom, zbog čega su Hitlera i odgajali. Gospodari svijeta – Anglosaksonci – nimalo ne vole uludo trošiti novac.

Za njih je čisto ekonomski (čak ne politički!) Bio unosniji brzi početak vojnog sukoba. Što prije počne, tim će manje novca morati ulijevaju u bezdano ždrijelo hitlerovske vojne mašinerije. Zato bi početak rata 1938. godine bio bolji nego 1939. godine, a 1939. bolji nego 1940.

Svi smo mi odrasli ljudi i shvaćamo da nikakva čuda u gospodarstvu ne postoje. Tako i nevjerojatni Hitlerovi uspjesi na svjetskoj pozornici nisu bili uvjetovani njegovim genijalnim talentima kao diplomate ili državnika, već time što su Engleska, SAD i Francuska unaprijed s njim dogovorile prepuštanje svojih pozicija.

Jedno od pitanja koje vi postavljate je zašto su njemački avioni imali engleske motore. Kako je to moguće?

- Realno je Luftwaffe 1936. imao dvokrilac Ne 51. To nije ništa drugo do “poljoprivredni avion”. Čak je korišten u početnoj fazi Drugog svjetskog rata, premda se još u Španjolskoj pokazao kao beznadno zastario u usporedbi sa sovjetskim lovcima kojima su bili naoružani republikanci .

Ali za njemačko ratno zrakoplovstvo 1936. godine Ne 51 uopće nije bio starudija, već nešto sasvim novo. Povijest tog aviona počinje tek 1931. obraćanjem Ministarstva prometa Njemačke, po porudžbini Rajhsvera, tvrtki “Henkel” s molbom da razviju dvokrilac jednosjed.

Prvi let oglednog uzorka izveden je studenog 1932. godine, da bi serijska peoizvodnja tog zrakoplova započela tek u proljeće 1934. godine. Ali pošto Hitler još nije bio oglasio stvaranje Luftwaffe-a, imali su civilne oznake i registraciju. I dvije godine kasnije Hitler će s tim najnovijim “poljoprivrednim avionima” prestrašiti čitavu Europu?

Oni njemački avioni koje smo navikli vidjeti na sličicama i u filmovima, stići će u njemačku vojsku kudikamo kasnije od onog vremena kada ih se Zapad počeo “strašiti”. Idemo redom. Najmasovniji i najpoznatiji njemački lovac Drugog svjetskog rata bio je Messerschmitt Bf109.

Izrada njegovih prototipa počela je tek krajem 1934. godine, a ogledni uzorak “Messer” izveo je prvi let 28. svibnja 1935. godine. Strahoviti nacistički borbeni avion, zasad u jednom primjerku, imao je engleski motor “Rolls-Royce”, „Kestrel V“. Zašto engleski, upitat ćete? Jednostavno zato što njemački motori iste vrste još nisu bili gotovi. Te su britanski “drugovi” pomagali. Jer, Engleska je u to vrijeme bila glavni svjetski izvoznik oružja i vojnih materijala …

I nije samo jedan ogledni uzorak imao britanski motor. Svi serijski Messerschmitt avioni u početku su imali te motore, sve dok njemačka industrija nije proizvela dovoljan broj vlastitih:

“Od 28 vrsta njemačkih vojnih aviona 1935. godine njih 11 imalo je engleske i američke motore, koje su isporučivale firme ‘Rolls-Royce’, ‘Armstrong-Sidle’, ‘Pret-Whitney’ i dr.. “.

Uspješna letačka ispitivanja učinila su lovac Willy Messerschmitt favoritom. Međutim, njemački piloti su Bf 109 isprva dočekali s nepovjerenjem. Zašto? Zato što su navikli na otvorene kabine svojih “poljoprivrednih aviona”, a u tom lovcu se pilotska kabina hermetički zatvarala!

Ali nama nisu važni strahovi njemačkih pilota, nego datumi masovnog prispijeća lovaca u letačke jedinice, u ono vrijeme kada su ih se “bojali” šefovi Engleske i Francuske. Statistika proizvodnje tih aviona, nažalost, ne pruža temelj za takve strahove: 1936. godine – dva ogledna uzorka, 1937. godine – 54 komada.

Prije nekoliko godina, povodom godišnjice sporazuma između Ribbentropa i Molotova, zapadna tisak je vrlo negativno povijesno ocijenila taj dogovor. Da li su samo sporazum Ribbentrop-Molotov, ili i drugi povijesni sporazumi Nijemaca i Rusa predmet kritike anglosaksonskih povjesničara, ali i političara?

- Sporazum o nenapadanju SSSR-a s Njemačkom sasvim je pobrkao karte Engleskoj, koja je namjeravala nahuška Hitlera na SSSR. Umjesto toga, Njemačka se s Rusijom sporazumjeli. Otud i mržnja prema tom dokumentu, u kome se radi samo o jednoj stvari: dvije zemlje neće međusobno ratovati. To je sve. Ničeg više tamo nema. A originale navodno potpisanih tajnih protokola nitko NIKADA nije vidio. Postoje nekakve fotokopije. Osobno sam uvjeren da su to krivotvorine, sačinjene u vrijeme vladavine izdajnika Gorbačova.

Također, šokantna je i Vaša tvrdnja o misiji Rudolfa Hess-a. Zašto je Rudolf Hess iskočio padobranom u Engleskoj? Da li je to bio individualni akt “bolesnog čovjeka” ili je on predao osobnu poruku Hitlera Churchillu, i kako objasniti njegovo samoubojstvo u poznim godinama?

- Zanimljiva činjenica: odmah poslije Hesovog leta 10. svibnja 1941. godine, već sutradan, moćni napadi njemačke avijacije na Englesku iznenada su sasvim prestali, i obnovljeni su tek siječnja 1943. godine. Sada o sudbini samog Hessa. On je 17. kolovoza 1987. godine, kao posljednji živi rukovoditelj Trećeg rajha, napustio ovaj svijet.

Rudolf Hess je u trenutku smrti u zatvoru Spandau imao gotovo 93 godine. U zatvoru je odležao već 46 godina. Svi oni koji su zajedno s njim po presudi Nirnberškog tribunala dospjeli u zatvor, već odavno su ga napustili. On je od 1966. godine bio jedini sužanj zatvora Spandau.

Odležavši 8 godina od 15, pod izgovorom slabog zdravlja, na slobodu je izašao diplomata Konstantin von Neurath. Zatvor su napustili admiral Denic i šef “Hitlerjugenda” Baldur fon Sirah, odležavši svojih 20 godina. A Rudolf Hess je i dalje ostajao tamo. Zašto? Zato što je osuđen na doživotni zatvor, reći će čitatelj. I … pogriješiti će.

Ista takva doživotna presuda nije bila smetnja za oslobođenje admirala Rederi poslije svega 10 godina, i ministra gospodarstva Trećeg rajha Waltera Funka, koji je odležao 12. Oni su pušteni na slobodu zato što nisu posjedovali tako strašnu tajnu kao Hess. Jer je samo on znao što su Englezi obećali Hitleru, i zašto im je Hitler povjerovao …

A i Hessov smrt bila je vrlo zagonetna. Devedesetogodišnji oronuli starac pokušao se tijekom šetnje ubiti i objesio se, omotavši električni kabel oko vrata. Hessov čuvari pokušali su da mu dati umjetno disanje, i to toliko usrdno da su mu slomili prsni koš i rebra. Pokojnikov sin je, ne vjerujući zvaničnom izvještaju engleskih stručnjaka za sudsku medicinu iz britanske bolnice u koju je tijelo dopremljeno, naložio ponovnu obdukciju.

I treba reći da je imao ozbiljne razloge za to. Hess se uvijek nalazio pod nadzorom, a na dan smrti čuvar ga je napustio doslovno nekoliko minuta. “Za to vrijeme oronulom starcu je uspjelo napisati oproštajno pismo, privezati produžni kabel za prozorsku rezu, provuče glavu kroz omču i zategnuti je – pošto je na vratu ostao vodoravan trag – i da padne ili se baci na zemlju?”

Tijekom ponovne obdukcije koju su izvršili njemački liječnici, na vratu leša otkriven je drugi trag od kabela. Ispalo je da je devedesetogodisnjem starcu uspjelo “objesiti” se – dvaput. Tragovi na vratu i ozljede unutarnjih organa vrata nedvosmisleno su svjedočili da je Hess zadavljen. A prethodno su ga otpozadi udarili po glavi, uslijed čega se pojavio hematom na potiljku, čudan i neobjašnjiv u slučaju samoubojstva …

Zašto su morali ubiti starca, i tko je to ubojstvo izvršio? Hessov sin Wolf Rüdiger ni trenutak nije posumnjao u to da su njegovog oca ubili Englezi. Strašna tajna britanske diplomacije, koja je Hitlera zagrijala za napad na SSSR, nije smjela otkriti. A neposredni uzrok ubojstva postala je neobuzdana brbljivost Mihaila Sergejevič Gorbačova.

Taj nestručan političar potpisao je smrtnu presudu ne samo vlastitoj državi, nego i tadašnjem nacisti. Stvar je o tome što su se već poodavno čuli glasovi koji pozivaju na Hessovo puštanje iz zatvora. Glavni protivnik toga uvijek je bio SSSR, čiji stav je bio vrlo jednostavan – nacistima nije mjesto na slobodi.

Znajući da Sovjetski Savez neće dati suglasnost za Hessov izlazak iz zatvora, Velika Britanija je mogla izigravati dobrog isljednika i uvijek izjavljivati kako nije bila protiv njegovog oslobađanja. I, evo, počela je “Perestrojka”, “Novo mišljenje”, i Mihail Sergejević, ništa ne shvaćajući u povijesti i politici, izjavljuje svojim zapadnim prijateljima kako je spreman da im učini nešto ugodno i slaže se sa Hessovim puštanjem.

To je za Gorbačova bio gesta dobre volje, još jedan potez za portret “socijalizma s ljudskim licem”, a Londonu je ta izjava zadala mnoštvo neugodnih briga. Pošto nije preostao nikakav povod za dalje ostajanje opasnog starca u zatvoru, Englezi su bili prinuđeni da curenje informacije spriječe ubijanjem njenog nositelja.

Svi materijalni dokazi uzroka smrti Rudolfa Hessa ​​- kućica u vrtu, kabel i namještaj, čak i sam zatvor Spandau – uništeni su odmah poslije njegove smrti. Britanska vlada je odredila da spisi u Hessovom predmetu ostanu povjerljivi do 2017. godine. Ali zašto? Što bi se moglo otkriti u zapisnicima njegovih saslušanja? Što to ima Velika Britanija kriti, ako je, kako nas uvjeravaju, odlučno odbila pregovarati s nacistima?

Obrnuto, te spise trebalo bi kačiti na svaki stup, tiskati u svim novinama. Jer to je dokaz progresivnosti i demokratičnosti maglovitog Albiona. Kakav veleban povod za propagandu: mi, Englezi, kategorički smo odbacili sve prijedloge krvavog Adolfa Hitlera! A umjesto toga najstroža povjerljivost. Nelogično? Ne, logično. Zato što ODBIJANJA nije bilo, već je bila SUGLASNOST sa Hitlerom.
 
(vestinet.rs/uredio: nsp)

Nakon 11. rujna 2001, CIA je pokrenula program “izvanredne predaje i pritvaranja” kako bi obradila osumnjičene za terorizam. Problem Agencije, je bio da je htjela pritvarati i ispitivati ​​strane osumnjičenike bez da ih se dovodi u Sjedinjene Države ili da ih se teretiti sa bilo kakvim zločinom.

Njihovo rješenje je bilo da se osumnjičeni potajno premjesti u drugu zemlju. Ponekad bi to značilo u tajni CIA zatvor u mjestima kao što su Tajland ili Rumunjska, gdje bi CIA trebala ispitivati osumnjičenika. Ponekad bi to značilo da ga predaju suosjećajanoj vlasti – neke od njih mogu biti vrlo neugodne, ili mogu provesti vlastito “ispitivanje”.

CIA Program Predaje i Pritvaranja je gotov, ali je njezin djelokrug još uvijek zavijen u nekom misterija.

Izvješće u PDF pod nazivom GLOBALNA TORTURA, izdana od strane Open Society Foundation (Fondacija Otvorenog Društva – odobrena i financirana od strane George Soros-a sa ciljem oblikovanja javnog mišljenja i politike, promicanje demokratske vlasti, ljudskih prava, i ekonomske, legalne, i socijalne reforme – ref. Wikipedia.org), baca novo svjetlo u šokantnoj mjeri. Prema izvješću, 54 strane vlade na neki način surađuju u programu. Neki od tih država imaju brutalnu diktaturu na vlasti, a samo nekoliko njih su iskreni američki protivnici.

Njihovo sudjelovanje je provedeno u nekoliko oblika. Neki, poput Poljske i Litve, dopuštaju da CIA vodi tajne zatvore u svojim zemljama. Mnoge bliskoistočne zemlje, zemlje središnje Azije i Europe predaju zatočenike CIA Agenciji, od kojih neke zemlje hvataju i zatvaraju zatočenike u ime Agencije. Druge države, osobito na Bliskom istoku, ispituju zatočenike u ime Agencije, kao što je Jordan, koji je prihvatio nekoliko Pakistanaca. Neke od njih, kao što su Grčka i Španjolska, dozvoljavaju letove povezane sa programom CIA-e i program čak koristi njihove zračne luke.

Evo što izvješće Open Society Foundation-a ima za reći o zapanjujućem globalnom sudjelovanju u programu CIA-e, uključujući i potpuni popis zemalja:

Izvješće također pokazuje da čak 54 stranih vlada navodno sudjeluje u tim operacijama na različite načine, uključujući pružanje pomoći i udomljavanje CIA zatvora na njihovim područjima, pritvaranje, ispitivanje, mučenja i zlostavljanje pojedinaca, pomaganje u zarobljavanju i transportu zatočenika; dopuštaju korištenje svojeg domaćeg zračnog prostora i zračnih luka za tajne letove koji prevoze zatočenike, pružajući logistiku koja vodi do tajnog pritvaranja i torture pojedinaca, i ispitivanje pojedinaca koji se tajno  drže u pritvoru drugih vlada. Strane vlade također još uvijek nisu uspjele zaštititi zatočenike od tajnog pritvaranja i torture na svojim područjima i provesti učinkovite istrage u svezi agencije i dužnosnika koji su sudjelovali u tim operacijama.

U 54 zemalja koje su utvrđene u ovom izvješću obuhvaćaju kontinente Afrike, Azije, Australije, Europe i Sjeverne Amerike, a uključuju: Afganistan, Albanija, Alžir, Australija, Austrija, Azerbejdžan, Belgija, Bosna i Hercegovina, Kanada, Hrvatska, Cipar, Češka, Danska, Džibuti, Egipat, Etiopija, Finska, Gambija, Gruzija, Njemačka, Grčka, Hong Kong, Island, Indonezija, Iran, Irska, Italija, Jordan, Kenija, Libija, Litva, Makedonija, Malavi, Malezija, Mauritanija , Maroko, Pakistan, Poljska, Portugal, Rumunjska, Saudijska Arabija, Somalija, Južna Afrika, Španjolska, Šri Lanka, Švedska, Sirija, Tajland, Turska, Ujedinjeni Arapski Emirati, Ujedinjeno Kraljevstvo, Uzbekistan, Jemen i Zimbabve.

Bili smo znatiželjni najviše u svezi sudjelovanja dviju vlada koji su protivnici Sjedinjenih Američkih Država: od Irana i Sirije. Jasno je da, u oba slučaja, to je bila kalkulacija neprijatelj neprijatelja. Iran i Sirija su i neprijatelji s al-Qaedom, te su se borili protiv sunitskog islamističkog ekstremizma (sirijska vlada je sekularna, iranska je Shia). Evo izvješća poglavlja o Iranu:

Iran je bio uključen u zarobljavanju i prijenosu pojedinaca podvrgnuti CIA tajnom pritvoru. U ožujku 2002, iranska vlada privodi petnaest osoba vlasti u Afganistanu, koji su pak predali deset od tih pojedinaca američkoj vladi. Najmanje šest tih pritvorenika su ostali u američkom pritvoru držani u tajnim CIA zatvorima u Afganistanu. 

Iranska predaja odoba se dogodila kao dio razmjene zatočenika. Budući da se predaja dogodila ubrzo nakon američke invazije na Afganistan, Iran je bio svjestan da će Sjedinjene Države imaju efektivnu kontrolu nad svim zatočenicima predanim afganistanskoj vlasti.

Nema poznatih sudskih slučajeva ili istraga u Iranu koji se odnose na sudjelovanje u CIA Programu Predaje i Pritvaranja.

Poglavlje o Siriji je uznemirujuće. Vladini zapisi govore o strašnom zloporabi je procurila na vidjelo jer  je ustanak 2011. postao građanski rat, s više Sirijaca koji su bili podvrgnuti – i govoriili o tome – režim mučenja koji zvuči kao da je iz nekog drugog stoljeća. Prema članku iz 2005. godine od strane New Yorker-a Jane Mayer, navodi se u izvješću, Sirija je bila jedan od “najčešćih destinacija za predaju osumnjičenika”. Vladine snage, su prema izvješću držale neke američko-predviđene zatočenike u zatvoru poznatom pod nazivom “Grob” koji je poznat po zatvorskim ćelijama veličine lijesa, te ih podvrgavali “mučenju koje je uključivalo stolicu koja se koristi za protezanje kralježnice (“njemački stolica”) i premlaćivanja.”

PRAVA ISTINA O METODAMA CIA-e Sumnjivce zvjerski mučili, dio horor programa bila i RH?

Javnosti je dostupan samo sažetak izvješća američkog Senata, čije je objavljivanje bilo odlagano jer se službeni Washington nije mogao usuglasiti što se može objaviti .

Američki je senat 9. prosinca 2014. napokon objavio dugo očekivano izvješće o metodama kojima se nakon terorističkih napada 11. rujna 2001. koristila središnja obavještajna agencija CIA. Sažetak izvješća obavještajnog odbora Senata navodi kako je CIA izvršava “brutalna” ispitivanja osumnjičenika za terorizam u godinama nakon napada 11. rujna. Također, senatski odbor je zaključio da je CIA obmanula Amerikance u pogledu učinkovitosti “pojačanog ispitivanja”.

Ispitivanja su loše provođena i informacije koje su tako prikupljene bile su nepouzdane. Cjelovito senatsko izvješće koje se proteže na više od šest tisuća stranica ostaje povjerljivo, ali je javnosti dostupan sažetak na nešto više od 480 stranica, čije je objavljivanje bilo odlagano jer se službeni Washington nije mogao usuglasiti oko toga što se može objaviti. Sastavili su ga demokratski članovi odbora.

Američki predsjednik Barack Obama obustavio je CIA-in program ispitivanja dolaskom na vlast 2009. godine, te je rekao da su te tehnike predstavljale mučenje zatvorenika, odnosno “torturu”. ‘Ove su metode značajno naštetile američkom ugledu u svijetu i zbog toga nam je teže gurati naše interese kod saveznika i partnera’, izjavio je, komentirajući danas objavljeni sažetak.

Najmanje 119 zatočenika prošlo je kroz program CIA-e “Privedi, zatvori, ispitaj”, trećina njih bila je podvrgnuta torturama, a čak je 26 mučenih bilo zatočeno zbog zamjene identiteta ili pogrešnih obavještajnih informacija. Među metodama mučenja posebno se ističe simulirano utapanje, jedan od najstrašnijih oblika torture, zatim izlaganje niskim temperaturama, šamaranje, zatvaranje u skučene prostorije, uskraćivanje sna, prijetnje seksualnim zlostavljanjem ili nasilna rehidracija i hranjenje kroz anus.

Organizator terorističkog napada na američki brod USS Cole u jemenskoj luci Aden 2000., al-Qaidin operativac Abdel Rahman al Nashiri, našao se pod prijetnjom da će biti mučen električnom bušilicom, ali to se na sreću nije dogodilo, stoji u izvješću.

Braneći svog tadašnjeg lidera Georgea W. Busha, republikanci u Senatu danas tvrde da su sve korištene metode dovele do hvatanja ključnih bjegunaca, među njima i Osame bin Ladena.

Hrvatska je među 54 zemalja svijeta koje su sudjelovale u brutalnom programu CIA-e, kako je navedeno 2013. u izvještaju Otvorenog društva

U 480 stranica sažetka navodi se kako niti u jednom slučaju takve tehnike ispitivanja nisu dovele do prikupljanja informacija o neposrednim terorističkim prijetnjama.

Nadalje, niti jedan od dvadeset slučajeva “uspjeha” u borbi protiv terorizma koji su pripisivani tehnikama ispitivanja nije doveo do podataka koji bi inače bili nedohvatljivi obavještajcima.

Izvješće navodi da je CIA zavarala političare i javnost tako što je davala netočne informacije kako bi pridobila dozvolu za korištenje svojih tehnika. CIA je također lažno tvrdila da niti jedan senator nije imao prigovora na program ispitivanja.

Najmanje 26 pa do 119 poznatih pritvorenika tokom trajanja zloglasnog CIA-inog programa bilo je neopravdano zatočeno, a mnogi od njih su bili zatočeni mjesecima duže nego što je trebalo.

CIA je zatočenike prisilno držala u budnom stanju čak i po 180 sati, a često su pritom osumnjičenici morali stajati ili boraviti u bolnim položajima. Gušenje vodom (“waterboarding”) bilo je, navodi se u izvješću, fizički štetno za pritvorenike, koji su se pritom grčili i povraćali.
 

 
(washingtonpost.com,jutarnji.hr,youtube.com/uredio: nsp)