U dvodnevnom posjetu Josipovića Srbiji bilo je toliko nespretnosti i nepripremljenosti da je Nikolić zaboravio da je vojvoda Josipović iz Hrvatske. Masonskim organizatorima ovog nepotrebnog skupa Velikoj loži Srbije je najvažnije da joj se poklonila Velika loža Hrvatske.

Dvodnevnim posjetom predsjednika Josipovića Srbiji, dodatno se stegnuo zapadno balkanski obruč oko države Hrvatske kako navodi portal dnevno.hr. U zauzimanju i pokoravanju naše zemlje i naroda sve ima svoj tijek pa je tako i ovo sramotno Josipovićevo podilaženje Beogradu dio toga slijeda i plana. Sve je počelo u svibnju 2012. godine u Beogradu kada se povodom 100. obljetnice osnivanja Velike lože Srbije, okupljaju sve ujedinjene masonske lože Europe.

Provedba plana je nastavljena u siječnju ove godine posjetom premijera Milanovića Srbiji u koju je po nacrtu engleske masonerije morao otići i poniziti se, a što je tamo radio i što postigao ne zna se. Hrvatska je ovim sadašnjim posjetom Josipovića u potpunosti izvrgnuta ruglu poniženju i ogoljena u suverenom pravu da makar sačuva minimum dostojanstva. Međutim engleska masonska elita Škotskoga reda ne misli tako i sudeći po ubrzanom rastakanju gospodarskih resursa te prodajom posljednjih komadića obiteljskog srebra, želi Hrvatsku u dogledno vrijeme totalno politički, gospodarski i financijski poniziti i uništiti.

Ne čudi ubrzano otvaranje afere za aferom koje će idućih mjeseci potpuno dominirati javnim glasilima stvarajući dovoljnu medijsku buku za prekrivanje štetnih poteza izdajničke Vlade u prodaji zadnjih komada obiteljskog srebra – Croatia osiguranja, Poštanske banke i Croatia airlinesa, te monetizacije auto cesta. Otkrivanje pronevjera u Gospodarskoj komori i pranje novca u HAC-u je također tempirano i orkestrirano kako bi stjeralo u drugi plan Lex Perković, ćirilizaciju Vukovara i otezanje datuma za referendum o braku.

Vidljiv je plan masonske velevlasti koja se na tlu Srbije užurbano miri i konsolidira, te osniva masonske lože od Novog Sada do Banja Luke, kako bi spremno preuzela zadatke u strateškom planiranju i redefiniranju silnica nove regije unutar prostora bivše Jugoslavije.

Srbija je bila i ostaje lider ovih prostora i pobjeda Hrvatske vojske nad agresorima u oslobodilačkom ratu će ubrzo postati Pirova pobjeda, jer sve se od strane moćnika iz Londona užurbano postavlja da (stari) novi lider regije ne smije imati nikakvu mrlju niti nedostatak ako se želi postaviti kao vođa u ovom dijelu Europe.

Takvo ozračje se od strane masonske velevlasti ubrzano priprema i kordinira, stoga se u točno planirano vrijeme postavljaju vukovarske ćirilične ploče, za koje je bilo poznato da će biti skidane, a čim se skidaju, Hrvatska je automatski politički inferiorna, i potom se na naslovnicu Večernjeg lista (06. listopada) dva dana prije Dana neovisnosti i desetak dana prije Josipovićevog posjeta Srbiji, objavljuje izvještaj o velikom europskom skupu masona u Beogradu održanom prije više od godinu dana.

Taj članak je pomno isplaniran i kreiran od masonskih PR stručnjaka, pomalo naivno-promotivnog sadržaja u kojem dominira nevažni Veliki majstor Dragan Kukavica i malo više važni Marijan Hanžeković vlasnik najveće odvjetničke kuće u Hrvatskoj i nositelj 33 stupnja Škotskog reda, s titulom Velikog rizničara.

Zanimljivo je kako masonerija odlučuje afirmativne članke gurati u Večernji list, a kritičke u Jutarnji s time da članak na tri stranice u Večernjem odiše promocijom, kao masoni su svuda, pa i u Crkvi te se ukazuje na svevideće oko u vrhu zgrade sjemeništa na Šalati, što poručuje vjernicima da je u samom vrhu crkve prisutna masonska struja. To bi trebalo poljuljati osjećaje vjere kod katolika i pojačati osjećaj bespomoći te uputiti vjernike na masonsku sveprisutnost u hrvatskoj svakodnevici.

Srbija sa manjim brojem kršćanskih vjernika za razliku od Hrvatske lakše apsorbira živu masonsku scenu, koja kod nas još uvijek nije medijski popraćena, te hrvatski masoni imaju konspirativni plašt i znatno su manje eksponirani. Srpski masoni slobodnije izlaze pred javnost, ne kriju planove, razmišljaju o mimohodu poput braće na zapadu i komunikacija sa novinarima je puno življa. U Hrvatskoj je sve ukočeno i osjeća se stari sukob superiornog Škotskog reda, koji teži Velikoj loži Srbije, nasuprot pobornika nekad buntovničke Velike lože „Libertas“ osnovane 1927 godine u znak protesta protiv Velike lože Jugoslavije. Naime masonima u Hrvatskoj je tih dvadesetih godina prošlog stoljeća postalo neprihvatljivo srpsko masonstvo koje je promicalo velikosrpske interese, te su osnovali Veliku ložu Libertas koja nije bila prihvaćena ni od jedne Velike lože u svijetu, osim možda jedne iz Berlina.

Teško je danas u zatvorenom i nedostupnom masonskom miljeu doznati nešto više, ali svađe između loža žive su i u Hrvatskoj, pa ih dijelom možemo prepoznati u neslaganju stranaka ili pojedinaca unutar Kukuriku koalicije i sitnim riječkanjima nekih ministara.

Događalo se nedavno da jedan ministar govori o jednom porezu, a da druga koalicijska stranka o tome ne želi niti čuti, onda drugi ministar, ili premijer o tome nemaju nikakvih saznanja, pa se na sjednici Vlade moraju prozivati i sve zajedno za ozbiljnu Vladu izgleda malo neuobičajen diletantizam. Zadnju godinu smo svjedoci raznih i različitih prijedloga o istome, ili neusaglašenih stajališta unutar Vlade, što upućuje pripadanju ili služenju različitim ložama ili redovima unutar masonske zajednice u Hrvatskoj.

To ukazuje da se teme navode i strateški obrađuju u masonskim ložama, a da ih niže rangirane strukture u Rotary i Lions klubovima uobličuju i daju dalje prema Vladi. Veliki meštar Dragan Kukavica u jednom razgovoru za tisak navodi kako djelatnim političarima nema mjesta u članstvu, te kako se u masonskim ložama ne zauzimaju politički stavovi. To naprosto ne odgovara istini jer dovoljno je pogledati zakone koji se dotiču istospolnih zajednica, potom dio zakona o Zdravstvenom odgoju, za koje je jasno da su došli iz dubokih podzemnih labirinta antiteističkog masonskog uvoza. Nitko u Hrvatskoj nije kreator takvih protunaravnih i protuljudskih zakona, već se gotova materija prepisuje iz stečevine drugih država i EU-a te implementira u našu legislativu.

Sada se ovim posjetom Josipovića Srbiji metodom apaurina i kamilice provodi plan oprezne, korak po korak pacifikacija Hrvatske, do razine kada će naša zemlja imati ovlasti županije ili bivše mjesne zajednice. Uskoro nam državni novčanik po najavi ministra Linića prelazi u ruke masonskih vladara iz EU, koji će sada dugo čekani čas rastakanja Hrvatske provesti po svom nahođenju ne pitajući ministra želi li u vladinoj štali Audije, Škode ili Lexuse.

Uzalud ekonomski analitičari zapomažu kako rasprodaja nacionalnih resursa nema ekonomski opravdani okvir, kada se po postupcima i laganju vladinih ministara vidi da oni nemaju nikakve ovlasti već su samo obični i jako loši glasnogovornici engleskih masonskih vladara. Milanović, Maras, Vrdoljak, Hajdaš-Dončić, Zmajlović i Miljenić su relativno mladi i neiskusni te u svom radnom vijeku nemaju nikakva upravljačka niti poslovna iskustva, pa njihov odabir odaje narav ove sluganske Vlade koja nema više što kreirati niti investicije privlačiti, jer to o investicijama je obična laž i igrokaz. Na tapetu je totalna kolonizacija i deindustrijalizacija Hrvatske, razgradnja hrvatskog sela i svođenje države na totalnu ovisnost o uvozu svega i svačega.

Ta se prljava rabota novog svjetskog poretka kuha u masonskom podzemlju Engleske i nama se šalje putem raznih hrvatskih loža koje vrše stratešku i prilagođenu projekciju zadate matrice, dok samu operacionalizaciju izvode Rotary i Lions klubovi. Soroševe takozvane nevladine udruge vrše samo ulogu galamđija te kritizirajući sve političare stvaraju kod građana sliku svi su isti i ne valjaju. Ne smiju valjati jer prošlo je vrijeme tobožnje nezavisnosti, sada je vrijeme bespogovorne poslušnosti masonskim vladarima i slijedi pokušaj guranja Hrvatske u još jedno tmurno razdoblje u kojem bi samo misliti i sanjali da smo suvereni i slobodni.

Ne treba se zavoditi činjenicom da postoje nekakvi hrvatski masoni „Libertaši“ i oni drugi suprotstavljeni „Škoti,“ skloni regionalnim udruživanjima i koji nas guraju prema Beogradu, već treba shvatiti i upamtiti antiteističku narav masonstva koje negira Isusa Krista Stvoritelja neba i zemlje i katolicima je masonski nauk neprihvatljiv i suprotan nauku Evanđelja. Neistina je da masoni pobornici bivše Velike simbolične lože Libertas svojom nacionalnom orjentacijom mogu značajnije pomoći Hrvatskoj. Možda u nekim diplomatskim i gospodarskim lobiranjima, ali mason bilo koje lože bio, uvijek ostaje mason i njegov je zavjet neraskidiv i traje do smrti.
 
 
uredio: nsp
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=15607"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

Možda je Tito bio pozvan da se pridruži, međutim nema dokaza da je to napravio, kako tvrde pojedini srpski autori. Ipak, potpuna istina bit će poznata kada se za 50 godina otvore britanski dokumenti.

Slobodni zidari se nisu voljeli isticati i javno istupati, ali neosporno su utjecali na važne političke događaje na ovim prostorima. Jedan od najvažnijih prijeratnih događaja bilo je stvaranje Banovine Hrvatske iz 1939., a kada sam pomnije analizirao, uočio sam da su sporazum dogovorila po trojica hrvatskih i srpskih političara, koji su ujedno bili pripadnici slobodnozidarskih loža. Tako sam otkrio neke zanimljive podatke o slobodnom zidarstvu, koji su nepoznati i stručnjacima u ovom području”, dok opisuje drugi – po svemu sudeći najintrigantniji dio trilogije “Mudrost, Snaga, Ljepota” – koji na 800 stranica izlazi u izdavačkoj kući Profil i opisuje masonske utjecaje na političke procese u Kraljevini Jugoslaviji, teroru ustaškog režima i bijegu u izolaciju u socijalizmu.

Dok se u “Mudrosti” bavio početnom fazom slobodnog zidarstva, “Snaga” sadrži njihovu povijest tijekom dvadesetog stoljeća i, među ostalim, odgovara na dugogodišnje dileme jesu li Josip Broz Tito, Miroslav Krleža, Moša Pijade i Vladimir Velebit bili pripadnici slobodnozidarskih loža. “To treba demistificirati. Tito, Krleža i Velebit nisu bili slobodni zidari, ali je bio Moša Pijade. Kako se Velebit stalno družio sa slobodnim zidarima, Tito je izabrao baš Velebita i poslao ga kao izaslanika NOB-a u Veliku Britaniju, koja je kolijevka slobodnog zidarstva. S druge strane, Moša Pijade je pod pseudonimom ušao među slobodne zidare, a kasnije godinama bio blizak Titov suradnik”, pojašnjava Šömen.

Ovaj poznati slovenski književnik, scenarist i novinar, koji od 1983. živi u Zagrebu, također je slobodni zidar od 1990. kada su ga prijatelji pozvali u bratstvo. Kada se prije dvadeset godina počeo interesirati za slobodnozidarsku povijest, naročitu na tlu Hrvatske i Slovenije, otvorila su se mu vrata u knjižnice i arhive europskih velikih loža.

Dok se u prvoj knjizi bavio dalekom prošlosti, drugi dio Šömenovog triptiha obrađuje uglavnom nepoznate događaje iz dvadesetog stoljeća u Hrvatskoj. Koliko god se njihov utjecaj često mistificira, brojni slobodni zidari snažno su utjecali na hrvatsku politiku, kulturu i gospodarstvo. Pritom su se često nalazili u sukobima s Katoličkom Crkvom, ustaškom marionetskom državom, ali i komunističkim vlastima.

Slobodni zidari propovijedaju da treba vjerovati u Velikog graditelja svih svjetova, što je – prema ovakvom shvaćanju – puno više od pojma Boga, kao što propovijedaju kršćanstvo, islam ili judaizam. Razumljivo da su u dominantno katoličkoj Hrvatskoj, ovakva razmišljanja nailazila na snažne otpore iz crkvenih krugova. Dodatni sukob rasplamsale su duboke svjetonazorske razlike, primjerice, pred početak Drugog svjetskog rata osnovna načela zagrebačke Lože Maksimilijan Vrhovac nabrajala su “uvođenje civilnog braka, ukidanje celibata, slobodnu školu, slobodu misli i savjesti, ukinuće crkvenih redova i da hrvatska politika može biti isključivo slavenska politika…”.

Nepoćudni elementi

Zbog toga su se slobodni zidari, zajedno sa Židovima i Srbima, našli u prvoj grupaciji nepoćudnih elemenata, koje je režim Ante Pavelića odlučio iskorijeniti.

Već u prvim mjesecima nakon osnivanja NDH, ustaške vlasti su u logor Jasenovac zatočile četrdesetak slobodnih zidara, među kojima i poznatog povjesničara umjetnosti Grgu Novaka, profesora Antuna Barca i odvjetnika Natka Katičića. Neki su ubrzo likvidirani, no ostali su premješteni u Staru Gradišku, a neizvjesnost u ovom logoru smrti, odlučili prekratiti tako što su organizirali stručna predavanja i o tome pravili zabilješke. Tako je u prosincu 1941., uz obrazloženje da se radi o “terapiji mozga” i “pola sata zaborava”, organizirano čak 60 predavanja, a zatim i zajedničkih meditacija. Tako je Barac 2. prosinca 1941. održao predavanje na temu “Moji pogledi na hrvatsku književnost”, a nešto ranije Mirko Deanović je održao izlaganje o Danteovom “Paklu”, što je, vjerojatno, bila aluzija na uvjete koji su vladali u jasenovačkom logoru.

Zabilježeno je Katičićevo predavanje o Dalmaciji, a 8. prosinca Grga Novak je govorio o neolitu u Dalmaciji. Krešimir Baranović, ravnatelj Opere u HNK pričao je “O hrvatskoj glazbi” i “Portretu balerine Ane Pavlove”, ekonomist Ivo Belin podučavao je na temu “Plus i minus u privredi” dok je pedijatar Branko Dragišić pričao na temu “Natalitet i mortalitet kod Hrvata”. Izgleda da su sve lošiji životni uvjeti počeli diktirati teme, tako da je početkom 1942. Dragišić govorio “O tifusu”, a Ivo Ivančević predavao “O posljedicama luesa i tuberkuloze”.

Izlazak iz logora

Prema zabilješkama iz Stare Gradiške, posljednje predavanje bilo je Belinovo koji je 20. 2. 1942. govorio na temu “Naše novčarstvo”. Na proljeće 1942. slobodni zidari su bili pušteni iz ustaškog logora ali nisu dobili zaposlenja. Potpisati su morali izjavu da o tome što su doživjeli u logoru u Staroj Gradiški nikome neće govoriti.

Jedna od zanimljivijih priča vezana je za Stanoja Mihaldžića, političara i slobodnog zidara u novosadskoj Loži Mitropolit Stratimirović, a kasnije člana zagrebačke Lože Pravednost. Mihaldžićeva karijera bila je izuzetno burna, u mladosti je bio jugoslavenski dobrovoljac u Prvom svjetskom ratu, a kasnije je u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca postao načelnik zagrebačke policije, potom vršitelj dužnosti bana Savske banovine, pa ministar unutarnjih poslova u vladi Cvetković-Maček, i napokon, ban Dravske banovine sa sjedištem u Sarajevu do 17. travnja 1941. godine. Mihaldžić je bio anglofil i 1940. u Beogradu je pod krinkom gospodarskog ureda, zaposlio skupinu Slovenaca koji su špijunirali za Engleze. Nijemci su izvršili pritisak na jugoslavensku vladu uz obrazloženje kako u njoj “ima previše slobodnih zidara”, i Mihaldžić je premješten na bansku dužnost u Sarajevu. Ubijen je sredinom 1941. u Sarajevu kao engleski agent, iako je prema nekim pričama, odveden u Graz i preživio rat.

Mihaldžića se u svojm uspomenama prisjetio i Miroslav Krleža, koji je 1931. u policiji tražio izdavanje putovnice kako bi mogao otputovati u Češku i Poljsku. U Banskim dvorima, Krleža se prisjetio kako ga je Miheldžić “primio u istom kabinetu gdje sam bio kod Pavelića 1943. ili kod Bakarića 1945. Dao mi je rukom znak da sjednem. Otvorio je ladicu, izvadio pasoš, naklonio se i ja sam gotovo bez riječi napustio kabinet”, pisao je Krleža.

Upravo je Krležinom odnosu s masonima posvećen velik dio Šömenove knjige o slobodnim zidarima. Neki njegovi postupci izazvali su veliku pažnju. Kao urednik u Enciklopediji Jugoslavije slobodno zidarstvo nije ni spomenuo, dok je u Općoj enciklopediji ovom fenomenu posvećeno svega 56 redaka. U stvarnosti, Krleža nije bio sklon slobodnom zidarstvu, tako da je u romanu “Na rubu pameti” više puta u posprdnom kontekstu spomenuo “malograđanske slobodne zidare”. Pritom je paradoksalno da se o Krleži pisalo kao članu masonske Lože Libertas, koja je prestala raditi još 1938., a na popisu članova nikada se nije nalazilo ime ovog poznatog pisca.

Ali u privatnom životu, Miroslav Krleža se često družio i bio prijatelj sa slobodnim zidarima poput beogradskog slikara Petra Dobrovića, a u svojem stanu, na polici iznad knjiga, nalazila se mrtvačka glava, koju je kao poklon dobio od Drage Perovića, tadašnjeg šefa Anatomskog instituta, ujedno i slobodnog zidara. Krleža je među prijatelje ubrajao Julija Benešića, člana Lože Libertas. Krležin prijatelj bio je pjesnik Gustav Krklec, član Lože Šumadija, a kada se 1922. preselio u Beograd, ušao je u Ložu Preporođaj.

Ovdje vam navodimo dokaz kojim se potvrđuje da je Moša Pijade radio prema masonskoj Agendi i koja je već 60 godina ista

Citat Može Pijade sa prvog zasijedanja AVNOJ-a, studenog 1942. u Bihaću:

“Potrebno je zato stvoriti toliko mnogo beskućnika da ovi beskućnici budu većina u državi. Stoga mi moramo paliti. Pripucat ćemo, pa se povući. Nijemci nas neće naći, ali će iz osvete paliti sela. Onda će nam seljaci koji tamo ostanu bez krova nad glavom, sami doći i mi ćemo imati narod uza se pa ćemo na taj način postati gospodari situacije. Oni koji nemaju ni kuće ni zemlje ni stoke, brzo će se i sami priključiti nama, jer ćemo im obećati veliku pljačku. Teže će biti sa onima koji imaju neki posjed. Njih ćemo povezati uza se predavanjima, kazališnim predstavama i drugom propagandom. Tako ćemo postepeno proći kroz sve pokrajine. Seljak koji posjeduje kuću, zemlju i stoku, radnik koji prima plaću i ima kruha, za nas ne vrijedi ništa. Mi od njih moramo načiniti beskućnike, proletere. Samo nesrećnici postaju komunisti, zato mi moramo nesreću stvoriti, mase u očajanje baciti, mi samo mrtni neprijatelj svakog blagostanja, reda i mira.”
 
(jutarnji.hr/uredio: nsp)