“Liberalna ideja postala je zastarjela”

utin je pohvalio porast populizma u Europi i SAD ustvrdivši kako ideje multikulturalizma više nisu održive te da je liberalizam suprotan interesima ogromne većine stanovništva, a kao argument je ponudio liberalnu popustljivost spram migranata

Uoči odlaska u japansku Osaku na summit G20, ruski predsjednik Vladimir Putin dao je intervju uglednom britanskom poslovnom listu Financial Times iznijevši niz intrigantnih tvrdnji poput one da je liberalizam zastarjela ideja, odnosno da je liberalna ideja, na kojoj su se desetljećima temeljile zapadne demokracije “izgubila svoju svrhu”. Pritom je oštro kritizirao njemačku kancelarku.

Putin je u razgovoru za Financial Times rekao da je njemačka kancelarka Angela Merkel učinila kardinalnu grešku odlučivši se za liberalne politiku spram imigracija s Bliskog istoka.

‘Liberali nikome ne mogu ništa diktirati’

“Liberalna ideja pretpostavlja da se ništa ne treba činiti. Migranti mogu nekažnjeno ubijati, pljačkati i silovati jer se njihova prava kao migranata trebaju štititi. Koja bi to bila prava? Svaki zločin mora imati svoju kaznu”, rekao je Putin u razgovoru.

S druge strane, Putin je pohvalio porast populizma u Europi i Americi ustvrdivši kako ideje multikulturalizma “više nisu održive” te da je liberalizam suprotan “interesima ogromne većine stanovništva”.

“Liberali nikome ne mogu ništa diktirati”, kazao je ruski predsjednik.

‘Rusija nema problema s LGBT osobama, ali…’

Rusija je na udaru kritika zbog grubog, nerijetko represivnog odnosa prema LGBT osobama, ali ruski predsjednik u intervjuu Financial Timesu kazao je da “Rusija nema problema s LGBT osobama” i da nije homofobna, ali da mu se “spremnost Zapada da prihvati homoseksualnost i rodnu neodređenost čini pretjeranom”.

“Oni tvrde da mogu igrati pet ili šest rodnih uloga. Neka svi budu sretni, mi s tim nemamo problema. Ali ne smije se dopustiti da to zasjeni kulturu, tradiciju i tradicionalne obiteljske vrijednosti milijuna ljudi koji čine temeljnu populaciju”, kazao je.

Također je rekao da ima dojam da liberalni krugovi nastoje koristiti probleme kroz koje prolazi katolička crkva kako bi uništili crkvu.

*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “pravokutnik CC” i odaberite “Prijevod titla”*

(net.hr)

Antropolozi u južnoameričkoj državi Peru nedavno su naišli na stravične ostatke onoga što mediji sada opisuju kao najveću svjetsku grobnicu masovnog žrtvovanja

Stručnjaci na terenu su očito otkrili šokantne dokaze o masovnim grobnicama u kojima su plemenske drevne kulture odbacile tijela žrtvovanih životinja i djece, čija su srca groteskno istrgana iz tijela tih nevinih bića kao gesta „podmirivanja bogovima“.

Prema cirkulirajućoj priči, svrha ovih drevnih životinjskih i ljudskih događaja žrtvovanja bilo je uvjeriti “bogove” da stanu na kraj ekstremnim vremenskim događajima kao što je El Nino koji su se događali u to vrijeme – u uvjerenju da, ako se bogovima omogući tekuća opskrba krvlju kao sredstvo plaćanja, da će se loše vrijeme smiriti.

Takav je mitski folklor kojem bi se današnji ljudi rugali kao još jednom udžbeničkoj primjeru primitivnog barbarizma na djelu – i nečemu što je odavno napušteno kao rezultat ljudskog prosvjetljenja i “napretka”.

Da li je ta vrsta nasilja kroz žrtovanje ljudi kao pomirljiv čin nagrade božanskim bićima zapravo danas istinski prestala? Jedva.

Pobačaj i čedomorstvo su samo moderne tehnike ljudske žrtve kojima se zadovoljavaju “bogovi” preko neželjenih trudnoće, prenaseljenosti, klimatskih promjena i “reproduktivnih prava”.

Vidite, iako ljudi danas uglavnom ne postavljaju javne oltare gdje režu srca najranjivijih članova društva pred okultnim kipovima ili drugim religijskim relikvijama, oni u suštini obavljaju ista djela vjerskog obožavanja, svaki put kada posjećuju “hramove” za Planirano roditeljstvo, i time omogućavaju ritualno prinošenje ljudskih žrtava putem pobačaja ili čedomorstva.

Ako doista razmislite o tome, ideja ubijanja vlastitog djeteta kao “rješenja” za neželjenu trudnoću, na primjer, ili jednostavno izražavanje vlastitih “reproduktivnih prava” kao žena, zapravo se ne razlikuje od ubojstva iste te djece ispred divovske piramide kao “rješenje” za loše vremenske uvjete.

Zapravo, mnogi zagovornici pobačaja sada tvrde da je jedini način ublažavanja “prenaseljenosti”, za koju kažu da uzrokuje globalno zagrijavanje i klimatske promjene, ubojstvo djece putem pobačaja ili čedomorstva.

Da bi se riješili svjetski problemi, drugim riječima, liberali žele ritualno žrtvovati što je više moguće nedužne djece suvremenom bogu klimatskih promjena – baš kao što su drevni Peruanci žrtvovali svoju djecu drevnom bogu klimatskih promjena.

Istina je u tome da je platforma sustava za pobačaj zapravo samo modernizirana i “rafinirana” verzija iskonskog paganizma Kulta smrti u drevnom Peruu. Sve je to gotovo identično, osim činjenice da je današnji “Kult smrti” rebrendiran pod nazivima poput “progresivizam”, i njegovi “sveti tekstovi” ažurirani nazivima poput “Green New Deal”.

Novi-Svjetski-Poredak.com

Briga za okoliša i čuvanje mnogih naših prirodnih bogatstava mnogo je različitije od štovanja okoliša i zahtjevanja, pod prijetnjom sile, da svatko usvaja stroge i često totalitarne ekološke doktrine

Prvo objašnjava kako održati i očuvati naš svijet za sebe i za buduće generacije, a potonje utjelovljuje nešto što je Adolf Hitler doista provodio u sklopu nacističkog programa za cijeli svijet.

Zelena politika ili zelena ideologija je ideologija koju propagiraju stranke Zelenih u svijetu, a temelj im je ekologizam, ekologija i održiva ekonomija a za cilj ima stvoriti ekološki održivo gospodarstvo i život.

U svojoj knjizi “Zelena svastika: Ekologizam u trećem Reichu” autor William Kay nudi detaljni povijesni prikaz njemačkog ekološkog pokreta pod Hitlerom, uspoređujući ga s krajnjim lijevim ekološkim pokretima današnjice.

Vjerovali ili ne, mnogi današnji takozvani “antifašisti” zapravo prihvaćaju istu dogmu kao i najpoznatiji svjetski fašist – i to čak i ne shvaćaju.

Hitler je mrzio kapitalizam slobodnog tržišta i druge konzervativne ideje

U pet kratkih poglavlja, Kay iznosi kako fanatični aktivizam današnjih “zelenih” odražava Hitlerovo nametanje građanima u nacističkoj Njemačkoj.

Ne samo to, već mnogi ljudi pogrešno shvaćaju što je Hitler pokušavao učiniti s nacizmom kao cjelinom, pogrešno tvrdeći da je jednostavno bio spreman riješiti se Židova i vratiti nacionalizam koji – što ne može biti dalje od istine, prema Kayu.

“Antisemitizam nije bio ni Hitlerov temelj ni glavna namjera” – piše on. “Njegove strasti bile su anti-marksizam, društveni darvinizam, i u osnovi, anti-liberalizam. Židovi su bili žrtvovani. Pravi neprijatelj bio je slobodni tržišni kapitalizam.”

Hitler se protivio istinskom i klasičnom liberalizmu, koji će u današnjoj terminologiji biti najbliže sličan sa konzervativizmom.

Drugim riječima, Hitler je bio moderni liberal koji je nastojao ušutkati one koji su promicali ideje poput slobodnog tržišta i slobode govora – što znači da bi ga Antifa i druge radikalizirane ljevičarske skupine pozdravile kao vođu u današnjem svijetu.

“Bilo je mnogo njemačkih kapitalista i njemačkih liberala, ali umjesto da se suprotstavi tim ljudima, Hitler je racionalizirao svoj anti-liberalizam. Epicentar njegova neprijateljstva bila je moderna civilizacija” – dodaje Kay.

“Napadao je modernost preko Židova. Hitlerov judeo-boljševski mit je dobro poznat, ali izbjegavao se njegov judeo-liberalni mit.”

Hitler se okomio na kršćanstvo, i hvalio bezbožni Darvinizam

Hitlerova sklonost prema okolišu uglavnom je bila inspirirana od strane pseudoznanstvenika poznatog kao Ernst Haeckel, koji se smatra osnivačem ekologije.

Iako je javno navodio biblijska načela koja su bila u proturjačnosti onima koje je propagirao Haeckel, koji je bio Darvinist, potiho ih je prihvatio i Hitler, što je bio poticaj onoga što je postalo njegovo radikalnio ekološko učenje.

“I Haeckel i Hitler definiraju znanost kao omot prirodnih zakona. Oba su sakralizirala prirodu” – objašnjava Kay u svojoj knjizi.

“Ni priznati jaz između organskih i anorganskih područja. I transformacija evolucije u religiju. Oboje su napravili povredu ljudskog Prirodnog zakona i smatrali kršćane glavnim krivcima za to.”

Novi-Svjetski-Poredak.com

Ovih dana ne trebata zapravo izmisliti ništa novo ili napraviti neku revolucionarno novo otkriće da primite Nobelovu nagradu

Prema novim izvješćima, sve što morate učiniti jest biti žena.

Odbor Nobelove nagrade nedavno je objavio najavu da će, od sada, radije prihvatiti program raznolikosti po svaku cijenu, a ne nastavljati davati Nobelove nagrade temeljene na zaslugama.

Njegovi članovi nedavno su priopćili nominatorima da “razmotre raznolikost spolova, geografiju i teme za davanje nagrade u 2019. godini.”

Budući da je samo 18 žena od 605 svih ljudi primilo Nobelovu nagradu od osnutka ove institucije, Odbor želi reinventirati cjelokupnu svrhu i značenje Nobelove nagrade da bude “inkluzivniji” prema ženskom spoli – čak i ako pojedinci koji dobivaju nagrade nisu tako sposobni u stvaranju otkrića koja prvenstveno zaslužuju Nobelovu nagradu.

“Ako žena dobije Nobelovu nagradu za fiziku sljedećeg tjedna, ona će to biti prva u zadnjih 50 godina” – izjavila je Elizabeth Gibney u članku objavljenom u časopisu Nature. “U istom je razdoblju samo jedna žena osvojila nagradu za kemiju”.

Činjenica je da žene nisu toliko zainteresirane kao muškarci u istraživanju znanosti i tehnologije. Dakle, naravno, neće ih biti dovoljno za kvalificiranje za Nobelovu nagradu.

No, komisija Nobelove nagrade očigledno ne brine za činjenicu stručnosti koliko i o percepciji “ravnopravnosti”, pa se stoga provodi novootkriveni agresivni napor da što više žena dobije Nobelove nagrade.

Odbor tvrdi da nije riječ o snižavanju standarda samo povećanjem broja ženskih kandidata, nego kako bi se osiguralo da se žene toliko ne zanemaruju.

No, opet, nema dostatan broj žena koje se bave poljima za koje je Nobelova nagrada i bila osmišljena, stoga neće biti “zastupljene” gotovo onoliko koliko bi željela politika političke korektnosti.

No, to ne sprečava ove kulturne “arhitekte” da pokušaju i inzistiraju na tome da kandidati za Nobelovu nagradu trebaju imati “naklonost prema nježnijem spolu” i da prestanu odabirati muškarce za nagradu, a umjesto toga odabrati žene.

Alfred Nobel se okreće u grobu

Svu logičku i mentalnu gimnastiku koju oni koji promiču kroz ovu seksističku propoziciju moraju izvršiti kako bi pokušali opravdati potpuno ugnjetavanje Nobelove nagrade za svrhe političke ispravnosti, što bi vjerojatno dovelo da se Alfred Nobel okreće u grobu.

Citati o onome što je izvorno namijenio Nobelovoj nagradi jasno i nedvosmisleno otkrivaju da uopće nije bio zainteresiran za prihvaćanje politike identiteta.

Samo je htio da se najbolje od njih prizna za njihova postignuća – a najbolji od najboljih, kao što možemo vidjeti iz brojeva, prvenstveno su muškarci.

Izjava Alfreda Nobela o tom pitanju glasi:

“Interes je podijeljen na pet jednakih dijelova i raspodijeljen na sljedeći način: jedan dio osobi koja je napravila najvažnije otkriće ili izum u polju fizike; jedan dio osobi koja je napravila najvažnije kemijsko otkrića ili poboljšanja; jedan dio osobi koja je napravila najvažnije otkriće u domeni fiziologije ili medicine; jedan dio osobi koja je na području književnosti proizvela najistaknutiji rad u idealističkome smjeru; i jedan dio osobi koja je učinila najviše ili najbolje kako bi unaprijedila zajedništvo među narodima, ukidanjem ili smanjenjem aktivne vojske i uspostavljanje i promicanje mirovnih kongresa.”
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Zaposlenik Facebooka upozorio je da liberalna kultura tvrtke postaju sve netolerantnija prema svojim zaposlenicima

Brian Amerige, viši inženjer u kompaniji Facebook, otkrio je svoju frustraciju zbog liberalne konformnosti tvrtke u poruci objavljenoj na internoj mreži za poruke.

Njegova je objava pod nazivom “Imamo problem sa političkom raznolikošću” izazvala debatu diljem tvrtke i kasnije je procurila u New York Times.

“Mi (Facebook) smo politička monokultura koja je netolerantna u različitim pogledima” – napisao je Amerige u postu.

“Mi (Facebook) tvrdimo da pozdravljamo sve perspektive, ali brzo napadamo – često u skupinama raruzdane rulje – svakoga tko predstavlja stav koji izgleda suprotno lijevoj ideologiji”.

Rekao je da zaposlenici “kidaju plakate koji pozdravljaju Trumpove pristaše” i brzo pozivaju na otkaz bilo koga za kojeg se vjeruje da je “pun predrasuda”, žaleći se da je previše isticana politička ispravnost štetila “unutarnjoj kulturi” i “održivosti” tvrtke.

Imajući u vidu da su kritičari – uključujući Donald Trumpa – izrazili sumnju da Facebook može poslužiti kao “nepristran i transparentan nositelj priča, ideja i komentara”, Amerige je priznao: “Poput njih ili ne, mi zaslužujemo te kritike”.

Dodao je kako je tvrtka postala “slijepa i sve odbacuje” od onoga što korisnici, pa čak i neki zaposlenici misle o “pitanjima koja su važna”, i da je problem “eksponencijalno sve lošije” u posljednje dvije godine.

Na kraju svoga rada, Amerige je najavio stvaranje online grupe pod nazivom “FB’ers for Political Diversity”, gdje zaposlenici mogu “razgovarati o tim pitanjima bez straha od razuzdane rulje”.

Nekolicina zaposlenika Facebooka žalila se na objavu, za koju su tvrdili da je “uvredljiv prema manjinama” – piše New York Times. Međutim, viši šefovi su rekli da Amerigeova poruka nije prekršila pravila tvrtke.

Interni poziv na političku raznolikost na Facebooku podudara se s rastućim zabrinutošću zbog brojnih zabrana i suspenzija na platformi za koju kritičari kažu da su politički motivirane.

Facebook i Google došli su pod nadzor ranije ovog mjeseca nakon koordiniranih napora za uklanjanjem desničarskog teoretičara zavjere Alex Jones s njihovih platformi. Jonesa je kasnije suspendirao i Twitter.

Facebook je također udružio sa NATO-vim Atlanticnim savezom u nastojanju da “istraži i objasni laži na mreži”.

Prema novoj inicijativi, samoproglašeni stručnjaci iz tvrtke Digital Forensic Research Lab (DFRL) Atlantskog vijeća blisko će surađivati s Facebookovim “timovima za sigurnost, pravila i proizvode” kako bi pružili “uvid u realnom vremenu i ažuriranja o novim prijetnjama i dezinformativnim kampanjama širom svijeta”.

Njihovo je partnerstvo opisao novinar Max Blumenthal kao “rat protiv disidentnih pripovijesti u online medijima”. Čak je i Trump oštro kritizirao prošlog petka na Twitteru da tvrtke društvenih medija “siluju milijune ljudi”.
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Dok oni drže debate i puštaju filmove sa hrpom PowerPoint slajdova, jednu stvar koju radikalni ekolozi uvijek čine je da izostavljavaju činjenice koje idu protiv njihove Agende “globalnog zagrijavanja koje će nas ubiti”

Na primjer, oni nemaju problema kada tvrde da će se morski led otopiti i razina vode će porasti zbog povećanja globalne temperature, ali izostavljaju činjenicu da je led na Antarktiku zapravo narastao i proširio se u posljednjih nekoliko godina.

Oni nam govore da emisije ugljičnog dioksida dosežu astronomske razine, ali jednostavno izostavljaju činjenicu da je količina ugljičnog dioksida u atmosferi bila mnogo veća tisućama godina prije industrijske revolucije.

Ovo je način kako oni prodaju svoj program na narodu – putem laži, poluistina i dezinformacija.

Još jedan primjer dolazi iz nedavne studije provedene od strane Europske komisije i Zajedničkog istraživačkog centra, koja je utvrdila da će se toplinski valovi sa temperaturama od 55 stupnjeva celzija početi pojavljivati ako se globalno zatopljenje nastavi.

„Toplinski valovi povećani sa visokom vlagom mogu doći do iznad 40°C, i mogu se javljati sve češće, pa čak i svake dvije godine, što bi dovelo do ozbiljnih opasnosti za ljudsko zdravlje”, studija objašnjava.

„Ako globalna temperature poraste za 4°C, novi super toplotni val temperature od 55°C bi mogao pogoditi redovito mnoge dijelove svijeta, uključujući i Europu.”

Još jedna studija provedena od strane Massachusetts Institute of Technology otkrila je da će „do kraja ovog stoljeća, klimatske promjene dovesti do ljetnih toplinskih valova s razinama topline i vlage koje prelaze ono što ljudi ne mogu preživjeti bez zaštite.”

Prije svega, važno je shvatiti da se ti tipovi „studija” rutinski objavljuju već desetljećima. Po ne znam koji put, te istraživačke skupine, koje uglavnom drže klimatski globalisti, manipuliraju podacima, i redovito dolaze sa „šokantnim” novih izvješćima o tome kako smo svi osuđeni na propast ako se ne okrenemo alternativnim izvorima energije koji se uvode već 50 godina.

Pošto sudnji dan nikako da dođe, pa oni opet objavljuju niz novih „studija”, kao da žele reći: „bili smo u krivu i prije, ali mi stvarno znamo što se događa ovaj put.”

Al Gore je poznat po tim stvarima. U 2006, on je slavno predvidio da će se svijet raspasti do 2016. godine, osim ako ne usporimo učinke globalnog zatopljenja, i opet – iznenađenje! – to se nije dogodilo.

No, iak te dvije studije kažu da je kraj blizu, opet, cijela istina nije otkrivena. Prošle godine, studija objavljena u časopisu British Journal The Lancet je utvrdila da je hladno vrijeme 20 puta smrtonosnije od vrućina, što znači da je mnogo više vjerojatnije da ćete umrijeti kada temperature padnu nego kada se dižu.

Studija je analizirala podatke o više od 74 milijuna smrtnih slučajeva u 13 zemalja između godina 1985 i 2012. Od tih 74 milijuna smrtnih slučajeva, 5,4 milijuna odnosilo se na hladno vrijeme, a samo 311.000 se odnosilo na vrućine.

„Javno-zdravstvena politike usredotočena je gotovo isključivo na smanjenje zdravstvenih posljedica toplinskih valova”, objasnio je Gasparrini, jedan od autora studije. „Naši rezultati sugeriraju da se ove mjere trebaju preusmjeriti i proširiti da bi se uzeo u obzir čitav niz učinaka povezanih s temperaturom.”

Razlog zašto je tako malo medija fokusiramo na smrtne slučajeve povezane s hladnim vremenom, je zato jer se to jednostavno ne uklapa u dnevni red globalista, iako je činjenica da niske temperature imaju više negativnog učinka na ljude nego vruće temperature.

Ako liberali skreću pozornost na štetne učinke hladnog vremena, onda bi se pozornost bacila daleko od onoga što oni pokušavaju prodati narodu već desetljećima – da je zatopljenje svijeta jedina najveća prijetnja za našu budućnost, a ukoliko ne predamo našu slobodu njima, mi ćemo izgubiti tu budućnost.

Koja hrpa gluposti.
 
NoviSvjetskiPoredak.com

AMERIČKI LIST ZVONI NA UZBUNU: U liberalnom svjetskom poretku se pojavila – PUKOTINA!

Politička situacija u Europi, SAD i na Bliskom Istoku pokazuje da se u liberalnom svjetskom poretku pojavila pukotina, ali se još nije slomio, ocijenio je New York Times.

Utjecajni američki dnevni list podsjeća da je tijekom posljednjih 25 godina u svijetu vladao liberalno-demokratski kapitalizam.

Možda nije bio idealan i nisu se svi s njim slagali, ali su njegove pozicije djelovale prilično stabilno. Bilo je teško zamisliti da to uređenje može raspasti, a još teže – što bi ga moglo zamijeniti, naglašava autor teksta u NYT.

Kada je puknuo “dot-com mjehur”, kad su se dogodili teroristički napadi 11. rujna, Irački rat i financijska kriza, mnoge su začudili konsolidiranost i konsenzus u zapadnom društvu.

U svijetu se u tom trenutku nije pojavljivala nikakva nova ideologija koja bi mogla ponuditi alternativu liberalizmu, kao fašizam ili marksizam u svoje vrijeme.

Međutim, pred kraj 2015. godine situacija se promijenila, nastavlja list, i po prvi put je ove godine “tema postala ranjivost liberalnog svjetskog poretka, a ne njegova stabilnost”. Naročito se to osjećalo na europskim prostorima, gdje su stranke centra tradicionalno uspješno pobjeđivale snage koje su ugrožavale san o ujedinjenju kontinenta.

Sada na periferiji EU – u Grčkoj, Mađarskoj i Poljskoj – one se više ne mogu pohvaliti takvim pobjedama. Štoviše, glavne stranke su u 2015. godine su počele gubiti od strane nacionalista u Velikoj Britaniji, Francuskoj, Španjolskoj i Švedskoj.

“Ekstremne” stranke počele pobjeđivati u Europi djelomično zbog toga što je centar demonstrirao svoju slabost, smatra autor članka. On kao primjer navodi odluku Angele Merkel da otvori granice za izbjeglice s Bliskog Istoka, koja joj je donijela pohvale globalista, ali je doprinijela porastu tendencija koje prijete europskom liberalizmu.

Islamska država će, vjerojatno, ipak pasti, ali je ona, vrbujući borce iz zapadnih zemalja, donijela na svijet novu shemu modernog sukoba. I ruski predsjednik Vladimir Putin je svojom vojnom politikom u okolnim zemljama i na Bliskom Istoku samo poljuljao imidž zapadnog svijeta.

Što se tiče Sjedinjenih Država, ako se izuzme Donald Trump, glavnim političkim događajem godine može se nazvati pojavljivanje “nove ljevice”.

I sam Tramp svojim načinom ponašanja, nacionalizmom europskog tipa i nadmenim autoritarizmom pokazuje da, ako su birači već spremni da mu dati toliko glasova, kao što, uostalom i istraživanja pokazuju, vjera u demokraciju kod ljudi opada, smatra NYT.

Međutim, autor članka je uvjeren: Trump neće biti kandidat republikanaca za predsjednika, Jeremy Corbin i Marin Le Pen neće se naći na čelu svojih država, Švedska se neće pretvoriti u fašističku zemlju, a Europska unija se neće raspasti. I verzije da će Europa postati islamska imperija ili staljinistička država prije se mogu svrstati u fantastiku nego u realne varijante budućnosti.

Liberalizam će, naravno, živjeti još neko vrijeme, ali prvi put poslije mnogo godina Zapad se po tom pitanju treba osigurati, piše New York Times.

Podsjetimo, Trump je u prednosti u odnosu na suparnike-republikance u predsjedničkoj utrci za oko 20 posto. U Francuskoj Nacionalni front je pobijedio u prvom krugu u pola regije na lokalnim izborima, ali nije uspio doći na vlast ni u jednoj regiji poslije drugog kruga.

U Njemačkoj pada rejting Angele Merkel i njezine stranke. Ministar vanjskih poslova Njemačke Frank-Walter Steinmeier izjavio je da je predsjednik Socijaldemokratske partije Njemačke i vicepremijer Savezne Republike Njemačke Sigmar Gabriel sposoban biti kancelar …
 
(fakti.org/uredio:nsp)

Podsjećamo se dio intervjua poznatog ruskog disidenta i filozofa Aleksandra Zinovjeva (1922-2006), koji je dao pred svoj ​​povratak iz Njemačke u Rusiju. Razgovor s novinarom francuskog lista Figaro vođen je 24. srpnja 1999. godine u Berlinu

Nakon kraha komunizma osnovni predmet vašeg istraživanja postao je zapadni sustav. Zašto?

- Zato što se dogodilo ono što sam predvidio: pad komunizma doveo je do raspada Rusije.

Proizlazi da je borba protiv komunizma prikrivala želju za uništenjem Rusije?

- Upravo tako. To govorim zato što sam u svoje vrijeme bio nevoljni sudionik te za mene sramotne akcije. Rusku katastrofu su htjeli i programirali ovdje, na Zapadu. Čitao sam dokumente, sudjelovao u istraživanjima koja su pod vidom ideološke borbe ustvari spremala pogibiju Rusije. To je za mene postalo toliko nesnosno da više nisam mogao biti u taboru onih koji uništavaju moj narod i moju zemlju. Zapad mi nije stran, ali gledam na njega kao na neprijateljsku silu.

Danas mnogi bivši sovjetski disidenti govore o svojoj ranijoj domovini kao o zemlji prava i demokracije. I sada, kada je ta točka mišljenja postala općeprihvaćena na Zapadu, vi je pokušavate opovrgneti. Nema li tu proturječnosti?

- Za vrijeme Hladnog rata demokracija je bila oružje u borbi protiv komunističkog totalitarizma. Danas mi shvaćamo da je epoha Hladnog rata bila trenutak kulminacije u povijesti Zapada. U to vrijeme Zapad je imao sve: rast blagostanja koji je bio bez presedana, istinsku slobodu, nevjerojatan socijalni progres, ogromna znanstvena i tehnološka otkrića. Ali, u isto vrijeme, Zapad se neprimjetno mijenjao.

Stidljiva integracija razvijenih, započeta u to vrijeme, bila je u suštini preteča internacionalizacije gospodarstva i globalizacije vlasti, čiji smo svjedoci danas. Integracija može poslužiti rastu općeg blagostanja i da ima pozitivne posljedice ako, primjerice, ona zadovoljava legitimne težnje bratskih naroda za ujedinjenjem. Ipak, ta integracija o kojoj se govori bila je od početka smišljena kao vertikalna struktura, strogo kontrolirana od nacionalne vlasti. Bez uspješno izvedene ruske kontrarevolucije protiv sovjeta Zapad nije mogao krenuti ka globalizaciji.

Znači, uloga Gorbačova nije bila pozitivna?

- Gledam na stvari iz nešto drugačijeg kuta. Unatoč uvriježenom mišljenju, sovjetski komunizam nije propao iz unutarnjih razloga. Njegovo uništenje je najveća pobjeda u povijesti Zapada. Tiha pobjeda koja, ponavljam, omogućuje uspostavljanje planetarne vlasti. Kraj komunizma označio je i kraj demokracije. Današnja epoha je ne samo postkomunistička ona je i post-. Danas smo svjedoci demokratskog totalitarizma ili, ako hoćete, totalitarne demokracije.

Zar vam to ne zvuči malo apsurdno?

- Nimalo. Za demokraciju je potreban pluralizam, a pluralizam predviđa postojanje najmanje dvije manje-više ravne sile, koje se između sebe bore i zajedno utječu jedna na drugu. Za vrijeme Hladnog rata bila je svjetska demokracija, globalni pluralizam, unutar kojeg su postojala dva suprotstavljena sustava: kapitalistički i komunistički. Kao i nejasna, ali ipak struktura onih država koje se nisu mogle svrstati u prve dvije skupine. Sovjetski totalitarizam je bio prijemčiv za kritike koje su dolazile sa Zapada. Sa svoje strane, Zapad se nalazio pod utjecajem SSSR, posebno preko vlastitih komunističkih partija. Danas živimo u svijetu gdje vlada jedna jedina sila, jedna ideologija i jedna proglobalistička partija.

Sve to uzeto zajedno, počelo se formirati još u vrijeme Hladnog rata, kad su se postupno u najrazličitijim oblicima pojavile superstrukture: komercijalne, bankarske, političke i informacijske organizacije. Bez obzira na razne sfere djelatnosti, ove snage je objedinjavala njihova transnacionalna suština. Padom komunizma one su počele upravljati svijetom. Na takav način zapadne zemlje su se našle u nadređenom položaju, ali, zajedno s tim, one se nalaze u podređenom položaju jer postupno gube svoj suverenitet u korist toga što ja zovem naddruštvom. Planetarno naddruštvo čine komercijalne i nekomercijalne organizacije, čiji utjecaj izlazi daleko iz okvira pojedinačnih država. Kao i druge zemlje, zapadne države potčinjene su kontroli ovih nadnacionalnih struktura. I to zato što je suverenitet država također bio neotuđivi dio pluralizma, a to znači i demokracije u planetarnom okviru. Sadašnja vladajuća nadvlast guši suverene države. Europske integracije, koje se otvaraju pred našim očima, također vode nestajanju pluralizma unutar tog novog konglomerata u korist nadnacionalne vlasti.

Zar vam se ne čini da su Francuska ili Njemačka i dalje demokratske države?

- Zapadne zemlje su upoznale pravu demokraciju za vrijeme Hladnog rata. Političke partije su imale istinske ideološke razlike i različite političke programe. Organizacije tiska su se isto veoma razlikovali jedni od drugih. Sve je to utjecalo na život običnih ljudi i vodilo rastu njihovog blagostanja. Sada je tome došao kraj. Demokratski i razvijeni kapitalizam sa socijalno orijentiranim zakonodavstvom i jamstvima sigurnosti bio je umnogom obavezan postojanjem straha od komunizma. Nakon pada komunizma u zemljama Istočne Europe, na Zapadu je počeo masivni napad na socijalna prava građana. Danas socijalisti koji se nalaze u vlasti u većini zemalja Istočne Europe vode politiku demontaže sustava socijalne zaštite, politiku uništavanja svega što je socijalističko, a što je postojalo i u zemljama kapitalizma.

Na Zapadu nema više političke snage sposobne da zaštiti obične građane. Postojanje političkih partija je čista formalnost. Svakim danom među njima će biti sve manje i manje razlika. Rat na Balkanu je bio svakakav samo ne demokratski. Ipak, njega su vodili socijalisti, koji su nekad bili protivnici takvih vrsta avantura. Ekologisti, koji se također nalaze u vlasti u nekim zemljama, također su pozdravili ekološku katastrofu izazvanu bombardiranjem NATO. Oni su se čak usudili tvrditi da bombe koje sadrže osiromašeni uran ne pretstavljaju opasnost za okoliš iako pri njihovom aktivirnju vojnici oblače specilne zaštitne kombinezone. Tako demokracija postupno nestaje iz društvene organizacije zapadnih zemalja. Svuda se širi totalitarizam jer nadnacionalna struktura nameće državama svoje vlastite zakone. Taj nedemokratski dodatak odaje naređenja, uvodi sankcije, organizira embargo, baca bombe, mori glađu. Čak mu se i Clinton potčinjava. Financijski totalitarizam potčinio je sebi političku vlast. Hladnom financijskom totalitarizmu tuđe su emocije i sažaljenje. U usporedbi s financijskom diktaturom, politička diktatura se u potpunosti može smatrati ljudskom. Unutar najsurovijih diktatura bio je moguć nekakav otpor. Protiv banaka je nemoguće ustati.

A što je s revolucijom?

- Demokratski totalitarizam i financijska diktatura isključuju mogućnost društvene revolucije.

Zašto?

- Zato što oni ujedinjuju grubu svemoćnu vojnu silu s financijskim gušenjem u planetarnom okviru. Svi revolucionarni prevrati su dobivali nekad podršku izvana. Sad je to nemoguće pošto više nema i neće biti suverenih država. Štoviše, na najnižoj društvenoj ljestvici klasa radnika je zamijenjena klasom nezaposlenih. A što žele nezaposleni? Posao. Zato su oni u lošijoj poziciji od klase radnika iz prošlosti.

Svi totalitarni sustavi su imali svoju ideologiju. Kakva je ideologija ovog novog društva koje vi nazivate postdemokratskim?

- Najutjecajniji zapadni teoretičari i političari smatraju da smo ušli u postideološko epohu. To je zato što pod slovom “ideologija” oni podrazumijevaju komunizam, fašizam, nacizam itd. Ustvari, ideologija, nadideologija zapadnog svijeta koja se razvijala tijekom posljednjih pedeset godina, mnogo je jača od komunizma ili nacional-socijalizma. Zapadnom građaninu mnogo više ispiru mozak nego što su običnom sovjetskom čovjeku posredstvom komunističke propagande. U području ideologije glavne nisu ideje, već mehanizmi njihovog širenja. Moć zapadnih medija npr. nerazmjerno je veća od najjačeg sredstva propagande Vatikana u vrijeme njegove najveće moći.

I to nije samo film, literatura, filozofija – sve poluge vlasti utjecaja i sredstava širenja kulture u najširem smislu riječi rade u tom smjeru. Na najmanji znak, sve što radi u toj sferi tako jednodušno reagira da nevoljko dolazi misao o zapovijedima koje dolaze iz jedinstvenog izvora vlasti. Na kraju, umjesto da se osuđuju političari i generali NATO za njihovo kršenje svih postojećih zakona, najveći broj zapadnih građana je uvjeren da je rat protiv istočnih zemalja bio potreban i pravičan. Zapadna ideologija kombinira i miješa ideje ovisno od svojih potreba. Jedna od takvih ideja – zapadne vrijednosti i način života su najbolji na svijetu iako za većinu ljudi na planeti te vrijednosti imaju pogubne posljedice. Probajte uvjeriti Amerikanca da će te vrijednosti biti pogubne za Rusiju.

Nećete uspjeti. Oni će i dalje buditi tezu o univerzalnosti zapadnih vrijednosti, prateći na takav način jedan od kamena temeljaca principa ideološkog dogmatizma. Zapadni teoretičari, političari i mediji apsolutno su uvjereni da je njihov sustav najbolji. Upravo zato oni ga bez svake sumnje i sa mirnom savješću nameću čitavom svijetu. Zapadni čovjek, nositelj tih najboljih vrijednosti, na takav način postaje novi nadčovjek. Na termin je stavljen tabu, ali se sve svodi upravo na to. Naravno, ova pojava trebalo bi znanstveno da se proučava. Ipak, mogu primijetiti, u nekim područjima sociologije i povijesti postalo je krajnje teško provoditi znanstvena istraživanja. Znanstvenik koji odjednom pokazuje želju da izučava mehanizme demokratskog totalitarizma suočava se s velikim teškoćama. Od njega prave prognanika. Sa druge strane, te čija istraživanja služe vladajućoj ideologiji zatrpavaju grantovima, a izdavačke kuće i mediji bore se za pravo suradnje s tim autorima. To sam osjetio na vlastitoj koži kad sam predavao i radio kao istraživač na stranim sveučilištima.

Zar u toj nadideologiji, koju ne volite, nema tolerantnosti i uvažavanja bliskih?

- Kad slušati predstavnike zapadne elite, sve vam se čini tako čistim, velikodušnim, punim poštovanja prema ljudima. Radeći to, oni primjenjuju klasično pravilo propagande: prikrivaju stvarnost slatkim riječima. Ipak, dovoljno je samo uključiti televizor, otići u kino, otvoriti bestseler ili poslušati popularnu glazbu kako bi se uvjerilo u suprotno: širenje kulta surovosti, seksa i novca je bez presedana. Blagorodne riječi trebaju sakriti ta tri stupa (postoje i drugi) totalitarne demokracije.

A što je s ljudskim pravima? Zar ih na Zapadu ne poštuju najviše?

- Danas se ideja ljudskih prava sve više nalazi pod pritiskom. Čak i broj ideoloških teza, po kojima se ova prava dobivaju rođenjem i ne mogu biti oduzeta, danas ne mogu izdržati preliminarnu ozbiljnu analizu. Ja sam spreman zapadnu ideologiju podvrgnem istoj takvoj znanstvenoj analizi kakvu sam primijenio na komunizam. Ali to je dug razgovor i nije za današnji intervju.

Da li zapadna ideologija ima ključnu ideju?

- Ideja globalizacije. Drugim riječima, vladavina svijetom. A, pošto je takva ideja doboljno neugodna, ona se prekriva općim frazama o ujedinjenju planete, o transformaciji svijeta u jednu integracijsku cjelinu. U stvarnosti, Zapad je sad pristupio strukturnim promjenama u planetarnom okviru. S jedne strane, zapadno društvo vlada nad čitavim svijetom, a, s druge strane, ono samo se transformira po vertikali, s nadnacionalnom vlašću na samom vrhu piramide.

Svjetska vlada?

- Ako hoćete, da.

Vjerujete li u to? Zar to ne znači biti žrtva glupe fantazije o svjetskoj zavjeri?

- Kakva zavjera? Nema nikakve zavjere. Svjetskom vladom upravljaju rukovoditelji svima dobro poznatih nadnacionalnih komercijalnih, financijskih i političkih struktura. Prema mojim procjenama, to naddruštvo koje danas upravlja svijetom već broji oko pedeset milijuna ljudi. Njegov centar su SAD. Zemlje Zapadne Europe i neki bivši azijski “zmajevi” čine njegov biznis. Ostale zemlje se nalaze pod vlašću stroge financijsko-gospodarske hijerarhije. To je realnost. Što se tiče propagande, ona smatra poželjnim stvaranje svjetske vlade pod kontrolom svjetskog parlamenta, pošto je svijet veliko bratstvo. Sve su to priče namijenjene publici.

I Europski parlament, također?

- Ne, pošto Europski parlament postoji. Ali treba biti naivan pa vjerovati da je Europska unija bila rezultat dobre volje vlada čije zemlje ulaze u njen sastav. Europska unija – to je oružje za uništenje nacionalnih suvereniteta. Ona je dio projekta koji su stvorile nadnacionalne organizacije.

Europska suradnja promijenila je ime poslije raspada Sovjetskog Saveza i počela se zvati Europska unija. Po ugledu na boljševike, rukovoditelji Europske unije nazivaju se komesarima. Kao i boljševici, oni se nalaze na čelu komisija. Posljednji predsjednik je bio “izabran”, kao jedinstveni kandidat …

Ne treba zaboravljati da se proces socijalne organizacije potčinjava određenim zakonima. Organizirati milijun ljudi – to je jedno, organizirati deset milijuna – to je drugo, dok je organizirati sto milijuna ljudi – najteži zadatak. Organizirati petsto milijuna ljudi je zadatak kolosalnih okvira. Treba stvoriti nove administrativne organe, obučavati ljude koji će njima upravljati i osigurati im kontinuiran rad. To je primarni zadatak. Ustvari, Sovjetski Savez je bio klasični primjer mnogonacionalnog konglomerata na čijem čelu se nalazila nadnacionalna upravljačka struktura. Europska unija želi dobiti bolje rezultate od Sovjetskog Saveza. To je u potpunosti opravdano. Još prije dvadeset godina bio sam iznenađen time što su tzv. defekti sovjetskog sustava bili još razvijeniji na Zapadu.

Koji na primjer?

- Planiranje. U zapadnim gospodarstvima se beskonačno više planira nego što se nekad planiralo u ekonomiji SSSR. Zatim birokracija. U Sovjetskom Savezu je od 10-12 posto aktivnog stanovništva radilo u sferi državne administracije i upravljanja. U SAD takvih radnika je 16-20 posto. Ipak, SSSR su kritizirali upravo zbog njegove planske ekonomije i rotacije birokratskog aparata. U Centralnom komitetu KPSS radilo je 2.000 ljudi. Brojnost aparata Komunističke partije dolazila je do 150.000 radnika. Danas na Zapadu možete naći desetke, čak stotine poduzeća iz industrijskog i bankarskog sektora koja zapošljavaju mnogo više ljudi. Birokratski aparat sovjetske Komunističke partije bio je zanemarivo mali u usporedbi s personalom krupnih zapadnih transnacionalnih korporacija. Treba priznati: u SSSR se loše upravljalo upravo zbog nedostatka administrativnog osoblja. Trebalo je imati dva-tri puta više administrativnih radnika. Europska unija odlično shvaća ove probleme i zato ih uzima na znanje. Integracija je nemoguća bez postojanja impresivnog administrativnog aparata.

To što vi govorite ne poklapa se s idejama liberalizma, kojeg propagiraju europski rukovoditelji. Ne mislite li da je njihov liberalizam samo ukras?

- Administracija ima tendenciju velikog uvećanja, što je opasno za nju. Ona to zna. Kao i bilo koji organizam, ona nalazi vlastite protuotrove za nastavak normalnog funkcioniranja. Privatna inicijativa – jedan je od njih. Drugi protuotrov je društvena i individualna moralnost. Primjenjujući ih, vlast se bori s tendencijama koji vode ka samouništenju. Zato je ona izmislila liberalizam kako bi izgradila protutežu svojoj vlastitoj rotaciji. Ipak, biti danas liberalom – apsurdno je. Nema više liberalnog društva. Liberalna doktrina nikako ne odgovara realnosti epohe koncentracije kapitala bez presedana u povijesti čovječanstva.

Kretanje kolosalnih financijskih sredstava nikako ne odgovara interesima pojedinačnih država i naroda, kojeg čine individualci. Liberalizam podrazumijeva osobnu inicijativu i preuzimanje financijskih rizika na sebe. Danas za svaki posao treba novac, kojeg pružaju banke. Te banke, čiji broj se postupno smanjuje, vode politiku koja je, po svojoj prirodi, diktatorska i dirigentska. Vlasnici poduzeća su im predati na milost jer se sve potčinjava kreditu, znači nalaze se pod kontrolom financijskih organizacija. Važnost individualaca – osnova liberalizma – smanjuje se iz dana u dan. Danas nema značaja tko upravlja ovim ili onim poduzećem, ovom ili onom zemljom: Bush ili Clinton, Cole ili Schroeder, Chirac, koja je razlika?

Totalitarni režimi XX stoljeća su bili vrlo surovi, što se ne može reći za zapadnu demokraciju.

- Glavno je – ne metodi, ali da dobiveni rezultati. Da navedem primjer? Tijekom borbe s nacističkom Njemačkom, SSSR je izgubio 20 milijuna ljudi i pretrpio kolosalnu materijalnu štetu. Tijekom Hladnog rata, rata bez bombi i pušaka, gubici u svim aspektima su bili mnogo veći. Za posljednjih deset godina životni vijek Rusa se smanjio za deset godina. Smrtnost katastrofalno nadilazi rađanje. Dvije milijuna djece ne spava kod kuće. Pet milijuna djece školske dobi ne ide u školu. Registrirano je 12 milijuna narkomana. Alkoholizam je postao univerzalan. Čak 70 posto omladine nije sposobno za vojnu službu uslijed različitih fizičkih nedostataka. Eto izravnih posljedica Hladnog rata, poslije kojeg je došao prelazak na zapadni način života. Ako se tako nastavi, stanovništvo države će se u početku brzo smanjiti sa 150 na 100 milijuna, a onda i na 50 milijuna. Demokratski totalitarizam će prevladati ranije totalitarne režime.

Po nasilju?

- Narkotici, alkoholizam, loša prehrana i SIDA imaju veću učinkovitost od vojnog nasilja. Nakon kolosalnog uništavanja u Hladnom ratu, Zapad je izmislio “mirovni rat”. Kampanja na Bliskom istoku su dva primjera kolektivnog kažnjavanja i uzvratnih dionica isključivo velikih razmjera, kojima propagandna mašina daje smisao “blagorodnog djela” ili “humanitarnog rata”. Usmjeravanje nasilja protiv samih žrtava – to je druga tehnologija. Primjer njene upotrebe je ruska kontrarevolucija iz 1985. godine. Međutim, raspirujući rat u Jugoslaviji, zemlje Zapadne Europe povele su rat protiv same sebe.

Bez obzira na njezin nuklearni potencijal?

- Nuklearni arsenal Rusije je ogroman, ali je zastario. Osim toga, Rusi su moralno razoružani i gotovi na kapitulaciju. Čini mi se da će 21. stoljeće po stravičnosti prestići sve što je čovječanstvo vidjelo do sada. Razmislite samo o nadolazećem globalnom ratu s kineskim komunizmom. Za pobjedu nad tako gusto naseljenom zemljom potrebno je uništiti 10-20 milijuna ljudi, a negdje i 500 milijuna. Danas je to potpuno moguće, imajući u vidu razinu razvoja postignuća propagandne mašinerije. Naravno, u ime slobode i ljudskih prava. Jedino ako neka PR-organizacija ne izmisli novi, ništa manje plemeniti razlog.

Vama se ne čini da ljudi mogu imati vlastito mišljenje, da mogu glasovati i na takav način se samostalno izražavati?

- Prvo, ljudi već sada malo glasuju, a kasnije će još manje. Što se tiče javnog mnijenja, na Zapadu ga formiraju sredstva masovnih informacija. Sjetite se Španjolskog rata. Dobrovoljci su dolazili iz svih krajeva svijeta kako bi ratovali na jednoj ili drugoj strani. Sjetite se Vijetnamskog rata. Sada su ljudi toliko hladni da reagiraju isključivo tako kako očekuju vlasnici propagande.

SSSR i Jugoslavija su bile najviše multietničke države na svijetu, i, bez obzira na to, bile su uništene. Vidite li vezu u rušenju multietničkih zemalja, s jedne strane, i propagande multietničnosti, s druge?

- Sovjetski totalitarizam je stvorio istinsko mnogonacionalne i multietničko društvo. Upravo su zapadne demokrate uložile nadčovečanski propagandne napore za raspirivanje raznih vidova nacionalizma jer je za njih raskol SSSR bio najbolji način za njegovo uništenje. Takav mehanizam je proradio i u Jugoslaviji. Njemačka se uvijek zalagala za likvidaciju Jugoslavije. Budući ujedinjena, Jugoslavija se mogla suprotstaviti. Suština zapadnog sustava se ogleda u podjeli kako bi se bolje mogli uspostavljati svoji zakoni u svim zemljama odjednom, gdje bi one same istupale u svojstvu vrhovnog suca. Nema nikakvih razloga da se ne vjeruje da slična tehnologija neće biti primijenjena i u podjeli Kine u budućnosti.

Na vas je veći dojam izazvala učinkovitost američkog vojnog arsenala u Jugoslaviji?

- Po svemu, rukovoditelji novog svjetskog poretka izabrali su strategiju permanentnog nasilja. Jedan za drugim će sada izbijati lokalni konflikti kako bi ih mašinerija “mirovnog rata”, koju smo već vidjeli na djelu, gušila. U suštini, to može biti tehnologija upravljanja čitavom planetom. Zapad kontrolira veći dio prirodnih resursa Zemlje. Njegovi intelektualni resursi milijun puta nadilaze resurse ostatka svijeta. Ta ogromna superiornost uvjetovana je hegemonijom Zapada u području tehnologija, umjetnosti, sredstava masovnih informacija, informatike, znanosti, a sada slijedi i prevladavanje u svim ostalim sferama. Bilo bi suviše jednostavno samo zavladati svijetom. Oni trebaju upravljati njime. Upravo ovaj fundamentalni problem pokušavaju sada riješiti Amerikanci. Sjetite se, u vrijeme Krista na Zemlji je bilo samo 100 milijuna ljudi. Danas samo Nigerija ima toliko.

Milijarda zapadoida i njima asimiliranih ljudi će upravljat cijelim svijetom. Međutim, tim milijardama, sa svoje strane, također treba upravljati. Za upravljanje zapadnim svijetom potrebno je najverovarnije 200 milijuna ljudi. Njih treba birati i obučavati. Eto zašto je Kina osuđena na poraz u borbi protiv hegemonije Zapada. Toj zemlji nedostaje uprava, kao i ekonomski i intelektualni resursi u cilju provođenja učinkovitog upravljačkog aparata koji se sastoji od 300 milijuna ljudi. Samo je Zapad sposoban riješiti probleme svjetske uprave. On je već pristupio tome. Stotine tisuća zapadoida koji se nalaze u bivšim komunističkim zemljama, primjerice u Rusiji, kao po pravilu, zauzimaju tamo rukovodeće položaje. Totalitarna demokracija će još biti i kolonijalna demokracija.

Prema Marxu, kolonizacija, osim nasilja i surovosti, nosila je sa sobom civilizacijska blaga. Možda se povijest čovječanstva ponovi na novom okretu?

- Doista, zašto ne? Ali, ovaj, ne za sve. Kakav doprinos su dali civilizaciji američki indijanci? Praktično nikakav jer su bili podavljeni, uništeni, zbrisani s lica zemlje. A sada pogledajte doprinos Rusa. I, uopće, napravit važnu primjedbu: Zapad se nije plašio toliko vojne snage SSSR, koliko njegovog intelektualnog, umjetničkog i sportskog potencijala. Zapad je vidio koliki poligon života je bio SSSR. Upravo to je trebalo uništiti kod neprijatelja. Upravo to je i bilo urađeno. Danas ruska znanost ovisi od američkog financiranja. Ona se nalazi u jadnom stanju jer SAD nisu zainteresirane za financiranje konkurencije. Amerikanci više vole ruskim znanstvenicima dati posao kod sebe, u SAD. Sovjetski film je također bio uništen i zamijenjen američkim. Sa književnošću se isto to dogodilo. Svjetska vladavina se prije svega vidi kroz intelektualni ili, ako hoćete, kulturni diktat. Eto zašto posljednjih desetljeća Amerikanci s tako velikom željom rade na obaranju kulturne i intelektuane razine u čitavom svijetu osim vlastite, što će im omogućiti da oni provode taj diktat.

Neće li se ta vladavina na kraju okrenuti na dobrobit za čitavo čovječanstvo?

- Oni koji budu živjeli kroz deset generacija, zaista mogu reći da se sve dogodilo u ime čovječanstva, tj. radi njihovog blagostanja. Ali što će biti s Rusom i Francuzom koji danas žive? Može li se on radovati tome što njegov narod čeka sudbina američkih Indijaca? Termin “čovječanstvo” je apstrakcija. U realnosti postoje Rusi, Francuzi, itd. Međutim, ako se sadašnja tendencija nastavi, narodi koji su osnovali suvremenu civilizaciju (mislim na latinske narode) postupno će nestati. Zapadna Europa je već puna stranaca. O tome još nismo govorili, ali ta pojava nije slučajna i nije posljedica nekih nekontroliranih ljudskih tokova. Cilj je stvoriti u Europi stanje slično stanju u SAD. Izgleda mi, Francuzi će se malo obradovati saznavši da će čovječanstvo bili sretno, ali bez Francuza. Na kraju krajeva, ostaviti na Zemlji ograničeni broj ljudi koji bi živjeli kao u raju mogao bi biti racionalan projekt. Ljudi koji bi ostali sigurno bi smatrali da je njihova sreća rezultat povijesnog razvoja. Ne. Značaj ima samo onaj život koji mi i nama bliski živimo danas.
 
(web-tribune.rs/uredio i preveo:nsp)

Skandinavski socijalisti su po definiciji ekonomski analfabeti. Da nisu, ne bi bili socijalisti, no njihovo socijalističko uređenje je najbolje u svijetu. Zašto?

Prema tome, u argumentacijama svojih političkih stajališta, socijalisti se nikada neće oslanjati na neke ekonomske argumente, već se njihovi argumenti skoro pa uvijek svode na jeftinu populističku demagogiju, recitiranje par nepovezanih parola iz neke od opjevanih revolucija, demoniziranje neistomišljenika, napadanje strawmana i pozivanje na emocije, uz što više spominjanja fašizma, ropstva i eksploatacije gdje tim pojmovima nije mjesto.

Međutim, povremeno socijalisti u raspravama znaju izbaciti nekakav sumnjivi primjer iz povijesti ili teško provjerljivi statistički podatak koji, navodno, govori u korist nekih njihovih teza.

Jedan od vrlo čestih takvih primjera jest mit o uspjesima skandinavskog socijalizma, odnosno rastrošne socijalne države i visokih poreza u skandinavskim zemljama. Ako znamo da je životni standard stanovnika skandinavskih zemalja jedan od najviših u svijetu (iako ponekad malo precijenjen, ali dobro), zar to ne dokazuje uspjehe socijalne države?

Kratak odgovor je: ne. Zapravo, upravo je suprotno, a u tekstu ću pobliže objasniti i zašto.

Korelacijsko-kauzacijska konfuzija

Prije svega, ono što je potrebno znati, jest da korelacija ne znači kauzalnost. Ako dvije pojave koreliraju, to ne znači da jedna uzrokuje drugu. To što su Šveđani bogati, a imaju raširenu socijalnu državu i visoke poreze ne znači nužno da su Šveđani bogati zbog socijalnih politika i visokih poreza.

Naprotiv, istina je da su Šveđani bogati usprkos socijalnim politikama i visokim porezima, a postali su bogati tako što su kroz povijest dugo vremena imali relativno slobodno tržište s minimalnim državnim uplitanjem i niskim porezima.

Povijest

Do prije nekih 150 godina Skandinavci su bili prilično siromašni. Za današnje standarde, živjeli su užasnim uvjetima. Peteročlane obitelji su živjele u jednosobnim kolibama, redovito su ostajali gladni zbog čestih nestašica hrane uzrokovanih nepovoljnom klimom, smrtnost novorođenčadi je bila preko 20%, imali su i veliki problem s emigracijom, itd. Krajem 17. stoljeća u jednoj epizodi masovne gladi umrlo je 10% norveškog stanovništva. Do sredine 19. stoljeća, Švedska je bila jedna od najsiromašnijih europskih zemalja.

Međutim, u otprilike 100 godina, mnogo toga se promijenilo. Prosječni švedski dohodak je porastao osmerostruko, dok se istovremeno broj stanovnika udvostručio. Stopa smrtnosti novorođenčadi je pala s 15% na 2%, a očekivani životni vijek je porastao za 28 godina. Slično se dogodilo i u ostalim skandinavskim zemljama.

Mnogi misle da su uzrok tome mudre skandinavske socijal-demokratske vlasti koje su nekako uspjele pronaći savršen “treći put”, ukomponirati visoke poreze, redistribuciju bogastva i regulacije tako da ne ugrožavaju rast produktivnosti. I tako su skandinavske države postale izvor inspiracije ljudima diljem svijeta koju vjeruju u državni intervencionizam i blagodati socijalne države.

Ipak, oni koji zazivaju skandinavski model danas u cilju povećanja blagostanja i gospodarskog rasta prave pogrešku kada se orijentiraju na ono što skandinavske države čine danas. Ako želimo dostići skandinavski standard, onda bismo trebali pogledati što su Skandinavci radili da bi postigli današnji standard, tj. čime su oni uspjeli postići takav prosperitet da si danas mogu priuštiti takve destruktivne politike?

Anders Chydenius, finski svećenik (u to vrijeme Finska je bila dio Švedske) i otac skandinavskog liberalizma napisao je 1763. esej u raspravi oko razloga zašto sve više Šveđana napušta domovinu.

U svom eseju se obrušio na represivni državni aparat, na poreze i regulacije koje uništavaju poslovne mogućnosti, kritizirao je protekcionizam, licenciranje i državne privilegije, koje su samo štitile povlaštenu elitu blisku s državnom vlasti. Zalagao se za minimalnu vladu čija će jedina funkcija biti zaštita života i imovine građana, te za drastično smanjenje poreza i slobodno tržište, predavanje zemlje seljacima u potpuno vlasništvo, a protivio se svim državnim subvencijama određenim industrijama. Zalagao se također i za slobodu tiska, slobodu govora i slobodu vjeroispovijesti.

Chydenius je 1765. izabran u parlament i ubrzo dolazi i do nekih promjena, do liberalizacije, smanjenja poreza, ukidanja cenzure i smanjenja državnih intervencija u tržište. Ovdje se nalazi engleski prijevod Chydeniusovog teksta iz 1765. u kojem on zapravo objašnjava mehanizam nevidljive ruke 11 godina prije Adama Smitha!

Uglavnom, Chydenius je ubrzo nakon toga bio izbačen iz parlamenta, a nešto kasnije se švedski kralj ponovo vratio represivnim politikama i konfliktima s Rusijom i Francuskom. Međutim, u prvoj polovici 19. stoljeća, pod utjecajem Chydeniusovih ideja ali i širenja liberalnih ideja po Europi, dolazi ponovo do reformi. Seljaci dobivaju puno vlasništvo nad zemljom. Jedan od najvažniji predvodnika tog vala liberalizma u Švedskoj bio je Lars Johan Hierta, uspješni biznismen koji je pokrenuo Aftonbladet, prve moderne novine u Švedskoj koje izlaze i danas, a u to vrijeme su bile laissez-faire glasilo.

Da ne idem u dugo u povijest, malo po malo, sredinom 19. stoljeća, dolazi do znatnih političkih promjena, švedski parlament usvaja mnoge liberalne reforme. Seljaci dobijaju zemljište u vlasništvo, ukidaju se barijere u trgovini i brojne regulacije koje su onemogućavale poslovanje, ukida se sustav gildi, dozvoljava se svakome da bez ikakvih posebnih dozvola od države pokrene posao, omogućeno je ženama da budu vlasnice imovine, uvažava se sloboda govora i tiska, ukidaju se regulacije kamatnih stopa, omogućuje se otvaranje dioničkih društava, drastično se smanjuju carine, itd. Jedan od najzaslužnijih političara za te reforme bio je ministar Johan August Gripenstedt.

U 50 godina, između 1860. i 1910. realni dohodak industrijskih radnika rastao je po stopi od 25% svako desetljeće, a očekivana životna dob se u tih 50 godina povećala za 12 godina. Ukupan realni dohodak se povećao za 170%, a sve to vrijeme razina državnog intervencionizma je bila minimalna. Na prijelazu stoljeća, udio državne potrošnje u švedskom  BDP-u je bio oko 6%. Liberalizam je u tih pedeset godina potpuno transformirao Švedsku (u to vrijeme Švedska je još u uniji s Norveškom).

Od vrlo regulirane i kontrolirane polu-feudalne ekonomije postali su otvoreno tržišno gospodarstvo s minimalnim regulacijama i državnim intervencionizmom. Ukidanje sustava gildi je dovelo do značajnog poboljšanja u proizvodnim procesima, kvaliteti, kreativnosti obrtnika i snižavanja cijena. Ubrzo stanovništvo u gradovima dobija uličnu rasvjetu, vodovod i kanalizaciju, i u to vrijeme nastaju neke poznate kompanije koje posluju i danas kao npr. Ericsson, AGA i Electrolux.

Kako to obično biva, s vremenom se pojavljuju i socijalistički oportunisti na političkoj sceni, dolazi do sve većih pritisaka raznih interesnih skupina za povećanjem državnih intervencija, liberali djelomično gube podršku u javnosti, međutim, sve do sredine 20. stoljeća Švedska ima još relativno ograničenu državnu potrošnju i uplitanje u gospodarstvo, te relativno niske poreze.

Primjerice, na ovoj tablici možemo vidjeti da je udio državne potrošnje u BDP-u 1938. u Švedskoj i Norveškoj bio oko 20%, u Danskoj ispod 17%. Za Finsku nema podataka, ali 1950. je iznosio 25%, dok danas sve te države osim Norveške imaju udio državne potrošnje u BDP-u preko 50%

Već 1950. godine Švedska je bila jedna od najbogatijih zemalja svijeta, a ukupno porezno opterećenje je bilo vrlo nisko, oko 19% BDP-a, i sve do 1965. nije bilo više od 30%. U to vrijeme dolazi do značajnog rasta državnog aparata, ali i dalje Švedska ima relativno deregulirano tržište, vrlo niske carine i omogućava mnoge porezne olakšice.

Do najvećeg rasta državne potrošnje dolazi između 1960. i 1980., kada se udio državne potrošnje u BDP-u udvostručio, s 31% na 60%, što je bilo popraćeno povećanjem poreza, najviše za vrijeme socijalista Olofa Palmea. Između 1970. i 1982. državna potrošnja raste po prosječnoj stopi od 6% godišnje, a udio zaposlenih u državnom sektoru raste s 20% na 33%.

Ubrzo dolazi do pada gospodarskog rasta osamdesetih, dolazi do devalvacija valute, pada zaposlenosti, i švedske krize 1990-ih u kojoj stopa nezaposlenosti prelazi 10% u najgorim godinama. Između 1950. i 1990. nije uopće došlo do neto povećanja zaposlenosti u privatnom sektoru za niti jedno mjesto, dok se broj zaposlenih u državnom sektoru znatno povećao, a između 1975. i 1985. udio javnog duga u BDP se učetverostručio, i u 1985. je samo plaćanje kamata na nacionalni dug iznosilo 29% BDP-a. 1993. godine javni dug je prelazio 70% BDP-a, dok je proračunski deficit bio 13% BDP-a. Krajem osamdesetih dolazi do kreditne ekspanzije i do inflacije (službene brojke su 5-10% godišnje u tom periodu), volumen odobrenih kredita se povećava za preko 100% između 1985. i 1989. (odakle je taj novac došao?)

Na grafikonu ispod prikazan je trend stvaranja novih poslova od 1981. do 2003. Kao što vidimo, u Švedskoj i Finskoj zaposlenost je na istom nivou, u Danskoj je došlo do malog povećanja (uglavnom zbog fleksibilnijeg zakona o radu i restrikcijama u socijalnim davanjima), a u “neoliberalnoj” Irskoj imamo povećanje od preko 50%.

U tom periodu najviše su oštećena mala i srednja poduzeća. Visoki porezi i regulacije su otežavali otvaranje novih poslova i inovacije, dok su velike korporacije s velikim ekonomijama opsega lakše prevaljive te prepreke. U 2000. godini, od 50 najvećih švedskih kompanija, samo je jedna bila osnovana nakon 1970., odnosno gotovo sve su bile još iz vremena liberalnog perioda švedske ekonomije.

Između 1975. i 2000. BDP po glavi stanovnika u SAD je porastao 72%, u zapadnoj Europi 64%, dok u Švedskoj svega 43%. Da je švedska imala rast BDP-a po istoj stopi kao prosjek OECD-a od 1970., u 2002. bi svako kućanstvo bilo bogatije za 2 700 dolara mjesečno.

Na gornjem grafikonu prikazane su prosječne stope gospodarskog rasta OECD zemalja između 1960. i 1996. s obzirom na razinu državne potrošnje. Iz grafikona je vrlo jasna korelacija između gospodarskog rasta i veličine državnog aparata.

Na donjem grafikonu (izvor) prikazano je kretanje švedskog BDP-a po stanovniku usklađenog za kupovnu moć, u odnosu na prosjek OECD-a od 1950. do 2004., a može se jasno uočiti znatan pad od početka šezdesetih godina, i blagi rast nakon djelomične liberalizacije devedesetih.

U tablici ispod prikazane su prosječne godišnje stope rasta odabranih zemalja ukupno i per capita u određenim periodima. Vidimo da je Švedska krajem 19. stoljeća i u prvoj polovici 20. stoljeća bilježila čak jači gospodarski rast od Velike Britanije i Njemačke, te neznatno slabiji od SAD-a, da bi između 1950. i 1977. došlo do značajnog usporavanja rasta švedskog gospodarstva, upravo u ono vrijeme kada dolazi po velikog povećanja državne potrošnje i poreznog opterećenja.

Šveđani su se od te krize devedesetih donekle oporavili upravo liberalizacijom tržišta i smanjenjem državnog aparata. Došlo je do porezne reforme, mnogi porezi su smanjeni (najviša marginalna stopa poreza na prihod je do 1990. bila ogromnih 90%, dok je do danas spuštena na 56,5%), a neki ukinuti (kao npr. porezi na nasljedstvo i darove), ukinute su sve subvencije u poljoprivredi, većina javnih poduzeća je privatizirana (čak djelomično i školstvo, zdravstvo, te mirovinsko osiguranje), industrije su deregulirane, a državna potrošnja je smanjena, kao i socijalna davanja. Od 1993. godine, udio državne potrošnje u švedskom BDP je smanjen sa 67% na 49% u 2013. U isto vrijeme su i ostale skandinavske zemlje provele rezove u državnoj potrošnji (najmanje je državnu potrošnju smanjila Danska, za 10 postotnih poena).

Na donjem grafikonu prikazan je švedski BDP po stanovniku u odnosu na američki prije i nakon tržišnih reformi početkom devedesetih:

Ukratko, Švedska (a ni ostale skandinavske zemlje) se nije obogatila zbog socijalističkih politika, nego usprkos njima. Švedska se obogatila jer je jedan dugi period kroz povijest, oko sto godina, imala prilično liberalne ekonomske politike, bila je tržišno orijentirana, imala mali ograničeni državni aparat, slobodnu trgovinu s inozemstvom, niske poreze i regulacije, i u tom periodu Šveđani proživljavaju nezapamćen gospodarski rast, dolazi do ogromnog rasta životnog standarda i realnog dohotka stanovništva, te Švedska postaje jedna od najbogatijih zemalja svijeta.

Upravo zbog takvih tržišno liberalnih politika koje su Šveđanima omogućile zavidan prosperitet, švedska država si je mogla priuštiti takvu rastrošnost u socijal-demokratskoj fazi, međutim, to ih je brzo koštalo, i koštat će ih opet, ako nastave s takvim politikama. Povećanje državne potrošnje, poreznog opterećenja i državnog intervencionizma u drugoj polovici 20. stoljeća uzrokovalo je značajan pad standarda u skandinavskim zemljama, smanjenje zaposlenosti, te visoku inflaciju i krizu devedesetih koja je prisilila državne vlasti da malo popuste u svojim apetitima, te je došlo do rezova u državnoj potrošnji i porezima, i do liberalizacije nekih industrija, što je omogućilo i izlazak iz krize.

Švedski ekonomist Assar Lindbeck je tako podijelio povijest švedske ekonomije u tri epohe: faza slobodnog tržišta (1870.-1970.), faza intervencionizma (1970.-1990.), te faza djelomične liberalizacije (1990. do danas).

Također, valja napomenuti kako je Švedska bila neutralna u oba svjetska rata u 20. stoljeću, te je tako bila pošteđena štetnih posljedica ratnih razaranja i njena infrastruktura je ostala netaknuta. Doduše, Danska i Norveška su bile tijekom Drugog svjetska rata pod nacističkom okupacijom, a Finci su vodili iscrpljujući obrambeni rat protiv Sovjeta. Međutim, jedna Zapadna Njemačka je u dva svjetska rata bila gotovo potpuno uništena i nakon 1945. krenula praktički od nule, a u svega par desetljeća je dostignula švedski standard, i to pod vodstvom “neoliberala” Adenauera i Erharda. Neki neupućeni socijalisti će njemački boom pripisivati Marshallovom planu što je prilično smiješno s obzirom da je Jugoslavija po glavi stanovnika primila oko 11 puta veći iznos za reparacije nakon rata, pa je svejedno jugoslavenski standard bio drastično lošiji od zapadno-njemačkog.

Za detaljnije o ekonomskoj povijesti Švedske, ali i još mnogo više, preporučam odličan esej Johana Norberga How Laissez-Faire Made Sweden Rich, dostupan ovdje, i rad Assara Lindbecka Three Swedish Models, dostupan ovdje.

Ekonomska sloboda

Razina socijalizma i intervencionizma u skandinavskim ekonomijama je često pomalo preuveličana u usporedbi s ostatkom svijeta.

Da, skandinavske države imaju mnoge karakteristike socijalističkih politika, poput visokog progresivnog oporezivanja, politika redistribucije dohotka, velike državne potrošnje i sl. Međutim, koliko je to u usporedbi s ostalim državama?

Hmm, pa i ne baš toliko loše. Pogledamo li malo bolje, skandinavske ekonomije su ekonomski relativno slobodne, usprkos visokim porezima i socijalnim programima. Složenost birokracije, regulacije, barijere u pokretanju i obavljanju biznisa, te protekcionizam su na vrlo niskim razinama.

Da se razumijemo, skandinavske države u apsolutnom smislu jesu vrlo intervencionističke, provode vrlo destruktivne socijalističke politike i izrazito su neslobodne ekonomije. Ali, u relativnom smislu, u odnosu na ostatak svijeta, su čak među slobodnijima, tj. manje represivnim, što ustvari najviše govori o tome kako se cijela paradigma na svjetskoj razini pomaknula u krivom smjeru.

U Švedskoj je PDV, ovisno o vrsti proizvoda 25, 12 ili 6%. U Norveškoj slično tako, iznosi 25, 15 ili 8%. U Finskoj je 24% (na hranu 14%, a na smještaj i kulturu 10%), a u Danskoj 25%. Znači, praktički jednako kao i u Hrvatskoj, među najvišim stopama u svijetu.

Također, sve skandinavske zemlje imaju i vrlo progresivno oporezivanje dohotka, kao i velik udio države potrošnje u BDP-u (u Danskoj, Finskoj i Švedskoj prelazi 50%).

No, unatoč svemu tome, ako pogledamo Heritageov indeks ekonomskih sloboda za 2014., sve skandinavske zemlje su među tridesetak najslobodnijih u svijetu: Danska je na visokom 10. mjestu, Finska na 19. mjestu, Švedska na 20., a Norveška na 32. Usporedbe radi, Hrvatska je 87. mjestu, Srbija na 95., a SAD na 12. mjestu.

Dakle, jedna Danska s ogromnim udjelom državne potrošnje u BDP-u, te izrazito visokim PDV-om i porezom na dohodak, je među 10 najslobodnijih ekonomija svijeta (čak je ocijenjena bolje nego SAD u 2014.), a to puno više govori o tome kako je ekonomska sloboda u cijelom svijetu na tragično niskim razinama.

Po komponenti business freedom u tom indeksu, na skali od 1 do 100, sve skandinavske zemlje su pri vrhu: Danska je na 98.1 (2. na listi), Finska na 93.6 (7. mjesto), Švedska na 91.1 (11 .mjesto), Norveška na 90.9 (12. mjesto), dok je Hrvatska na 61.4, a, primjerice, SAD na 89.2 (da, “socijalistički” Skandinavci su bolje ocijenjeni po slobodi biznisa od “kapitalističke” Amerike).

Pogledamo li indeks jednostavnosti obavljanja biznisa (ease of doing business) Svjetske Banke koji uključuje elemente poput volumena birokracije, troškova i vremena za pokretanje i registraciju biznisa, visine poreza, zaštite vlasničkih prava, uvoznih i izvoznih barijera i sl., vidimo da su i tu skandinavske zemlje među najpovoljnijima: Danska je na 5. mjestu, Norveška na 9., Finska na 12., a Švedska na 14. Usporedbe radi, Hrvatska je 89. mjestu.

Danska, primjerice, ima najliberalnije tržište rada u Europi i jedan od najfleksibilnijih zakona o radu koji omogućava vrlo lako zapošljavanje i otpuštanje, vrlo fleksibilno radno vrijeme, nema restrikcija za noćni rad niti rad nedjeljom.

Također, niti jedna od skandinavskih zemalja nema zakonski određenu minimalnu plaću.

Sve u svemu, skandinavske države svakako imaju ogromne poreze i destruktivnu redistribucijsku politiku, ali su u nekim drugim segmentima regulacija poslovanja i zapošljavanja puno ekonomski liberalniji u odnosu na druge, stoga je neutemeljeno njihov uspjeh pripisivati socijalističkim politikama. Naprotiv, one su uspjele usprkos socijalističkim politikama, a zahvaljujući onim tržišno liberalnim.

Posljedice socijalne države

Ono što mnogi simpatizeri skandinavskog modela također zanemaruju jest dugoročni utjecaj welfare politika na produktivnost stanovništva i druge neželjene posljedice. Općenito, svako državno financiranje nezaposlenih umanjuje kod pojedinaca motivaciju za radom. Svaki dio dohotka koji se oduzme realnom sektoru da bi se dao nezaposlenima, povećava trošak proizvodnje i smanjuje trošak nerada. Što je taj dio veći, jasno, manji je pritisak na nezaposleni dio stanovništva da se aktivira u produktivnom sektoru. Zašto raditi za 4000 kuna, ako se može ne raditi za 2000? Na taj način, politika redistribucije potiče letargiju i nezaposlenost, a destimulira radišnost i produktivnost. U dugom roku vodi potpunoj dekadenciji društva, a tih destruktivnih učinaka nisu pošteđeni ni Skandinavci.

Kako nam Per Bylund objašnjava ovdje, nekad su indvidualizam i samostalnost bile ključne značajke skandinavskog mentaliteta. Biti Šveđanin značilo je voditi brigu o sebi, zarađivati za sebe, ne ovisiti o drugima i ne biti nikome na grbači. I upravo takav mentalitet im je omogućio da od jedne od najsiromašnijih europskih zemalja postanu jedna od najbogatijih u manje od sto godina. Biti u mogućnosti brinuti se za sebe i svoju obitelj je bila stvar ponosa, dok je traženje pomoći od drugih bilo sramota, no to ne znači da nisu bili voljni pomagati jedni drugima kada je bilo potrebno. Puno prije razvoja socijalne države, postojale su lokalne privatne organizacije za financijsko pomaganje i zdravstvenu zaštitu onima koji su u nevolji.

Međutim, stvari su se s vremenom promijenile. Institucionaliziranjem sustava socijalne skrbi, centralna država je postala primarni organ pružatelja socijalne pomoći nezaposlenima i time preuzela ulogu dobrovoljnih humanitarnih organizacija i vjerskih institucija.

Širenje socijalnih politika (i općenito državne potrošnje) u skandinavskim zemljama uzrokovalo je i promjene u samom mentalitetu stanovništva. Pojedinci su počeli plodove nečijeg tuđeg rada pomalo shvaćati zdravo za gotovo, kao neko neotuđivo pravo. Naravno, u tom procesu svakako da je imala značajnog utjecaja i državna propaganda kroz obavezno (i uglavnom državno) školstvo, a to je u konačnici rezultiralo još većim pritiscima za što više progresivnijih politika i stvaranjem generacija i generacija ljudi koji su se navukli na ovisnost o državnom aparatu.

Došlo je potpune promjene paradigme u društvenom mentalitetu, u osjećaju za odgovornost, a time i u političkoj sferi.  Sve više birača počelo je zahtjevati još više socijalnih benefita, još više državnih programa, što je i dovelo do rastućih poreza i ogromnog povećanja državne potrošnje u drugoj polovici 20. stoljeća za vrijeme socijal-demokratske vlasti.

Bylund nam lijepo sažima “logiku” iza tih principa politika socijalne države:

The “welfare logic” vindicating such preposterous demands goes something like this. The premise is that every individual has a right to a good life. It can be concluded that a good life is made through not having to worry about material wealth, and thus having welfare benefits and gaining financial “independence” is essential. Financial independence, in turn, requires a high-status, high-salary, and not-too-demanding job; a good job is thus an inferred human right. The people who currently have the jobs literally occupy the positions and are therefore in the way — each and every one of them violates my right to that job. This makes anyone who has a good job a rights-violator and therefore criminal.

Zdravi razum je zamijenilo dogmatsko vjerovanje u Državu Dadilju od kolijevke do groba. Osjećaj za osobnu odgovornost je zamijenila ideologija prirodnih prava na ovisnost o drugima. Načelo slobode od prisile je zamijenjeno konceptom slobode od odgovornosti.

Čak nam i danska socijal-demokratska političarka Karen Haekkerup priča:

In the past, people never asked for help unless they needed it. My grandmother was offered a pension and she was offended. She did not need it. But now people do not have that mentality. They think of these benefits as their rights.

Nadalje, državno preuzimanje skrbi za socijalne slučajeve, te starije i nemoćne, dovelo je do potpune deformacije osjećaja za solidarnost kod pojedinaca. Mlađe generacije sve manje osjećaju ikakvu odgovornost za brigu o starijima, dok sve više pripadnika starije generacije provodi starost usamljeno i u depresiji.

Danas ljudi očekuju da će država voditi brigu o tome. Istovremeno, roditelji koji imaju problema s odgojem djece očekuju da ih se oslobodi njihove odgovornost, a da brigu za djecu preuzme država sa svojim odgojno-obrazovnih aparatom. I sve su to logične implikacije širenja programa socijalne države. Socijalna država uništava osjećaj za odgovornost i solidarnost, smanjuje motivaciju za radom i kreativnošću, a potiče lijenost i nerad, te stvara generacije neodgovornih, nezrelih, razmaženih i ovisnih pojedinaca.

Vjerojatno arhitekti socijalne države nisu imali u planu moguće promjene u mentalitetu i društvenom moralo do kojih će dovesti socijalne politike. Možda su stvarno samo htjeli svima omogućiti socijalnu sigurnost, nekakav sustav u kojem će i oni koji su nesposobni za samostalan rad biti u mogućnosti živjeti dostojnim životom. Ipak, eksperiment je bio promašaj, doživio je bumerang. Ljudi ipak nisu protoni, nego svjesna bića koja djeluju s ciljem, i ne mogu biti podložni socijalnom eksperimentiranju koje pretpostavlja ceteris paribus uvjete. U stvarnosti, ceteris paribus uvjeti ne postoje, a ljudsko djelovanje se prilagođava promjenama u vanjskim poticajima (incentives).

Ovaj popularni članak iz New York Timesa od prošle godine je prenio priče dva socijalna slučaja iz Danske koji više od desetljeća uživaju benefite socijalne države. Prvi je slučaj samohrane 36-godišnje majke koja od šesnaeste godine živi na socijalnim plaćanjima u iznosu od 2700 dolara, što je tri puta više od prosječne hrvatske neto plaće. Drugi je slučaj izvjesnog Roberta Nielsena, 45-godišnjaka koji se hvali kako je od 2001. na socijali i da nema namjeru tražiti posao, jer mu je i ovako sasvim dobro. Čak je i vlasnik svog stana u kojem živi.

Da bude jasno, takve posljedice socijalnih politika ni slučajno nisu endemične za skandinavske zemlje. One su prisutne svugdje gdje se provode, one su nužna posljedica državnog poticanja nerada.

Još jedan zanimljiv pokazatelj pogrešnih podražaja koje šalju socijalne politike jest trend povećanja stope invaliditeta. U 2007. godini Švedska je imala najvišu stopu invaliditeta u svijetu. U 2008. godini, među četiri OECD zemlje s najvišom stopom primatelja socijalnih benefita na temelju invalidnine su čak tri skandinavske (Švedska na drugom mjestu, Norveška na trećem, Finska na četvrtom) sa stopom od oko 10%, dok je OECD prosjek bio 5,7%.

Danska je također bila iznad prosjeka, na sedmom mjestu. Naravno, nisu Skandinavci u stvarnosti nadprosječno invalidi, dapače, čovjek bi očekivao od kršnih i otpornih Vikinga zapravo iznadprosječnu radnu sposobnost. Vjerojatniji razlog visokom broju prijavljenih invalida su relativno visoka državna davanja za invaliditet, što je poticaj i onima fizički sposobnima da se predstavljaju kao invalidi i tako zloupotrebljavaju državne benefite. Državna potrošnja na bolovanja i invalidninu u Švedskoj iznose oko 3,6% BDP-a, dok je OECD prosjek na oko 1,9% BDP-a.

U 2007. godini, primjerice, Šveđani su prema podacima WHO-a bili među najzdravijim narodom na svijetu, a 13% ih je primalo neki oblik državne naknade za invaliditet, radnu nesposobnost ili bolovanja, što je tada bila najviša stopa na svijetu. Mnogi ekonomisti i liječnici za to krive upravo vrlo labave socijalne politike, niske kriterije za uključivanje u programe pomoći, te vrlo slabo kontroliranje individualnih slučajeva. Tijekom nogometnog svjetskog prvenstva 2006. broj bolovanja među muškarcima u Švedskoj je porastao za čak 55%.

Također, velikodušne socijalne politike u Skandinaviju privlače velik broj imigranata iz siromašnijih zemalja i to često iz onih kultura koje nisu baš kompatibilne sa zapadnom civilizacijom (pa su tako ti imigranti i najčešći počinitelji kriminalnih djela). Dobar dio tih imigranata, ako ne većina, se nikad ne zaposli, već živi od socijalnih primanja, koristi usluge socijalne države poput zdravstva i školstva za djecu, a kada dobiju državljanstvo, u pravilu glasaju za političare koje im nude još više politika redistribucije i benefita socijalne države. U 2011. godini u Švedskoj, čak 60% socijalnih davanja je otpalo na imigrante, koji čine oko 14% stanovništva.

Na kraju se postavlja pitanje …  da li je ipak kapitalizam bolji?
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(index, youtube.com/uredio: nsp)

Alexander Dugin – RAT PROTIV RUSIJE I NJEGOVA IDEOLOŠKA DIMENZIJA – u svjetlu Četvrte političke teorije - Nadolazeći rat kao koncept

Rat protiv Rusije danas je pitanje o kojemu se na Zapadu najviše raspravlja. Zasad je on još namisao i mogućnost. No, on može postati stvarnost ovisno o odlukama koje će donijeti sve strane uključene u ukrajinski sukob – Moskva, Washington, Kijev i Bruxelles.

Ne želim ovdje raspravljati o svim aspektima tog sukoba niti o njegovoj povijesti. Umjesto toga predlažem analizu njegovih dubokih ideoloških korijena. Moje viđenje glavnih događaja zasniva se na Četvrtoj političkoj teoriji, a njezina načela opisao sam u svojoj knjizi istog naslova koju je na engleskome jeziku objavila izdavačka kuća Arktos prije nekoliko godina.

Neću, dakle, ovdje proučavati rat Zapada s Rusijom procjenjujući njegove rizike, opasnosti, probleme, troškove ni posljedice, nego ću proučiti njegovo ideološko značenje na globalnoj razini. Promišljat ću o smislu takvog rata, a ne o samome ratu (stvarnom ili virtualnom).

Srž liberalizma

Na modernome Zapadu postoji jedna glavna i vladajuća ideologija – liberalizam. On ima mnogo tipova,verzija i oblika, mnogo nijansi, no srž je uvijek jedna te ista. Liberalizam u svojoj unutrašnjoj fundamentalnoj strukturi sadrži sljedeća aksiomatska načela:

• antropološki individualizam (individuum je mjera svih stvari);
• progresizam (svijet se kreće prema boljoj budućnosti, prošlost je uvijek gora od sadašnjosti);
• tehnokracija (tehnološki razvitak i učinkovitost izvedbe smatraju se najvažnijima u prosudbi naravi nekog društva);
• eurocentrizam (euro-američka društva uzima se kao mjerilo i standard za ostatak čovječanstva);
• ekonomija je presudna (ekonomija slobodnog tržišta jedini je oblik normativnog ekonomskog sustava – sve ostale tipove ekonomije potrebno je ili reformirati ili uništiti);
• demokracija je vladavina manjina (njihova obrana protiv većine, uvijek sklona izroditi se u totalitarizam, ”populizam”);
• srednja klasa je jedini stvarno postojeći društveni akter i univerzalna norma (neovisno o činjenici je li neka osoba već dosegnula taj status ili je tek na putu postati stvarnom srednjom klasom, pa trenutno predstavlja srednju klasu koja to tek želi postati);
• jedan svijet, globalizam (ljudska bića u svojoj osnovi su ista, samo s jednom razlikom – onom individualnom – pa stoga svijet treba biti integriran na individualnoj osnovi, kozmopolitizam – građanin svijeta);

To su sržne vrijednosti liberalizma, koji je manifestacija jedne od triju tendencija što potječu iz prosvjetiteljstva, skupa s komunizmom i fašizmom, a koje predstavljaju alternativne interpretacije samog duha moderne. Tijekom XX. st. liberalizam je pobijedio svoje suparnike i nakon 1991. g. postao je jedinom i prevladavajućom ideologijom na svjetskoj razini.

Jedina sloboda izbora u carstvu globalnog liberalizma bila je između desnog liberalizma, lijevog liberalizma i radikalnog liberalizma, uključujući i ultradesni liberalizam, ultralijevi liberalizam te vrlo radikalni liberalizam. Dakle, liberalizam je bio instaliran kao operativni sustav zapadnih društava i svih drugih društava koja su se našla u zapadnoj zoni utjecaja. U jednom trenutku postao je zajedničkim nazivnikom za svaki politički korektan govor, oznaka onih koje glavna politička struja prihvaća, odnosno odbacuje kao marginalne. Liberalnom je postala i sama konvencionalna mudrost.

Geopolitički, liberalizam je ucrtan u model kojemu je SAD središte, etnička jezgra su anglosaksonci, a atlantističko euroameričko partnerstvo, NATO, predstavlja stratešku jezgru svjetskog sustava sigurnosti. Svjetska sigurnost izjednačena je sa sigurnošću Zapada te, u krajnjoj liniji, sa sigurnošću Amerike. Liberalizam, dakle, nije samo ideološka sila nego je i politička, vojna i streteška sila. NATO je liberalan u svojim korijenima. On brani liberalna društva, boreći se za libralizam.

Liberalizam kao nihilizam

U liberalnoj ideologiji ima jedna točka koja je odgovorna za njegovu današnju krizu. Liberalizam je u svom središtu duboko niholistički. Sklop vrijednosti koje liberalizam brani bitno je povezan s glavnom tezom – sloboda, oslobođenje. No, sloboda je u liberalnom viđenju u biti negativna kategorija: ona želi biti slobodna od (J.S. Mill) a ne biti slobodna za. To nije tek sekundarno, to je srž problema.

Liberalizam se bori protiv svih oblika kolektivnog identiteta, protiv bilo kojeg tipa vrijednosti, projekata, strategija, ciljeva, svrha, itd., koje bi bile kolektivne, odnosno barem ne-individualističke. To je i razlog što jedan među najvažnijim teoretičarima liberalizma, Karl Popper (na tragu F. v. Hayeka) u svojoj knjizi Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji ( a koju G. Soros smatra svojom osobnom Biblijom) tvrdi da se liberali trebaju boriti protiv svake idologije ili političke filozofije (od Platona i Aristotela pa do Marxa i Hegela) koja bi ljudskom društvu postavljala neki zajednički cilj, zajedničku vrijednost, zajednički smisao. Bilo koji cilj, vrijednost, smisao, u liberalnom društvu (‘otvorenom društvu’) trebaju biti strogo individualni.

Tako su neprijatelji otvorenog društva (a upravo je taj liberalni model otvorenoga društva na snazi u zapadnome društvu nakon 1991. g te se smatra globalnom normom za ostatak svijeta) vrlo konkretni. Glavni neprijatelji su komunizam i fašizam ( oba potječu iz iste filozofije prosvjetiteljstva i središnji su im ne-individualni koncepti – klase u marksizmu, rase u nacionalsocijalizmu te nacionalna država u fašizmu). Stoga je smisao borbe liberalizma na frontu postojeće moderne alternative (fašizam ili komunizam) posve očigledan. Liberali tvrde da osobađaju društvo od fašizma i komunizma, od dvije glavne moderne verzije izričito ne-individualističkog totalitarizma.

Borba liberalizma u procesu likvidacije ne-liberalnih društava posve je smislena: svoje značenje ona zadobiva iz same činjenice postojanja ideologija koje izričito ne prihvaćaju i niječu individuuma kao najvišu vrijednost. Posve je jasno protiv čega se vodi bitka. Oslobođenje od onog što je označeno kao meta. No, činjenica da je sloboda (onako kako je shvaćaju liberali) u biti negativna kategorija, ovdje nije jasno zapaženo. Neprijatelj je ovdje i on je konkretan. Upravo ta činjenica daje liberalizmu konkretan sadržaj. Činjenica da postoji društvo koje nije otvoreno – dovoljna je da opravda proces oslobađanja.

Unipolarno razdoblje: prijetnja od implozije

Kada je 1991. g. pao Sovjetski Savez koji je bio posljednji protivnik zapadnjačkom liberalimu, neki zapadnjaci (npr. F. Fukuyama) proglasili su kraj povijesti. Posve logično: više nije bilo eksplicitnog neprijatelja otvorenog društva – pa tako ni povijesti koja je tijekom moderne bila upravo bitka između tri političke ideologije (liberalizma, komunizma i fašizma) za naslijeđe prosvjetiteljstva. Strateški rečeno, bio je to unipolarni trenutak (Ch. Krauthammer). To razdoblje od 1991. – 2014. godine usred kojega se dogodio napad Bin Ladena na WTC – bilo je doista razdoblje globalne dominacije liberalizma. Aksiome liberalizma prihvatili su glavni geopolitički akteri – uključujući Kinu (u ekonomiji) i Rusiju (( u ideologiji, ekonomiji, političkom sustavu). Postojali su liberali i oni koji bi to željeli biti, zatim još-ne-liberali, ne – dostatno-liberali, i tako dalje. Pravih i istinskih iznimaka bilo je tek nekoliko (Iran, Sjeverna Koreja). Svijet je postao liberalnim po ideološkoj aksiomatici.

Upravo to je bio najvažniji trenutak u povijesti liberalizma. On je pobijedio svoje neprijatelje ali ih je u isto vrijeme i izgubio. Liberalizam je u svojoj biti oslobađanje, borba protiv onoga što nije liberalno (još nije ili nije uopće). Stoga upravo od neprijatelja liberalizam zadobiva svoje stvarno značenje, svoj sadržaj. Dokle god postoji ne-liberalno društvo, liberalizam je pozitivan. On počinje pokazivati svoju negativnu bit tek nakon pobjede.

Nakon pobjede 1991. g. liberalizam je stupio u svoju implozivnu fazu. Nakon što je porazio i komunizam i fašizam, liberalizam je ostao sam. Bez neprijatelja i bez borbe. I to je bio trenutak za početak unutrašnje borbe, liberalno čišćenje liberalnih društava u nastojanju da se zatru posljednji neliberalni elementi – seksizam, politička nekorektnost, nejednakost spolova, ma koji ostatci neindividualne dimenzije institucija poput države, crkve, itd. Liberalizam, dakle, treba neprijatelja kojega će osloboditi. Inače on gubi svoj sadržaj, njegov implicitni nihilizam postaje preupadljiv. Apsolutni trijumf liberalizma je njegova smrt.

To je ideološko značenje financijske krize početkom 2000.-te u 2008. godini. Upravo uspjesi, a ne neuspjesi nove, čisto financijske ekonomije (turbokapitalizma, prema G. Lytwaku), odgovorni su za njegov kolaps. Sloboda da svatko čini što god hoće, ali samo na individualnoj razini, izazvat će imploziju osobnosti. Čovjek prelazi u područje ispod –ljudskog, u sub-individualne domene. I tu se on suočava s virtualnim. Poput sub-individualnog sna, sloboda od bilo čega. To je iščezavanje čovjeka. Carstvo ničega kao posljednja riječ totalne pobjede liberalizma. Postmodernizam priprema teren za to poslije-povijesno, samo sebi upućeno, recikliranje besmisla.

Zapad u potrebi za neprijateljem

Možda ćete ovdje upitati: pa kakve veze ima to sve s (pretpostavljenim) ratom do kojega će doći s Rusijom? Odmah ću na to odgovoriti.

Liberalizam je dobio na globalnoj razini. To je činjenica 1991. godine. Neposredno potom on je počeo implodirati. Stigao je do posljednje točke i počeo je sam sebe likvidirati. Masovne migracije, sudari kultura i civilizacija, financijske krize, stvarni terorizam, porast etnizma, znaci su nadolazećeg kaosa. A taj kaos ugrožava Poredak. Bilo koji poredak uključujući i sam liberalni poredak. Što je liberalizam uspješniji to je bliže svome kraju. I kraju današnjega svijeta. Tu imamo posla s nihilističkom srži liberalne filozofije, s Ništa kao unutrašnjim ontološkim načelom ”slobode od”. Arnold Gehlen, njemački antropolog s pravom je definirao čovjeka kao ”biće nedostatka” (Mangelwesen).

Čovjek sam u sebi je ništa. Sve što čini njegov identitet on uzima iz društva, povijesti, naroda, politike. Stoga ako se okrene svojoj čistoj biti tamo će prepoznati ništa. Taj ponor skriven je iza raspršenih krhotina osjećaja, nejasnih misli, mutnih želja. Virtualnost podljudskih emocija tanki je veo iza kojega se nalazi čista tama. Razotkrivanje te nihilističke osnove ljudske naravi posljednje je postignuće liberalizma. No, to je kraj. A kraj je isto tako i za one koji upotrebljavaju liberalizam za vlastite svrhe, koji imaju koristi od liberalne ekspanzije, za gospodare globalizacije. Svaki poredak pada u takvoj krajnjoj nužnosti nihilizma. I liberalni poredak također.

Tako, da bi se spasilo vladavinu onih koji imaju koristi od nihilizma, oni moraju načiniti korak unatrag. Liberalizam će svoj smisao zadobiti samo ako se opet bude bavio neliberalim društvom. Korak natrag jedini je način da se spase ostatci tog poretka, da se liberalizam spasi od njega samoga. Pa se tako na obzoru pojavljuje Putinova Rusija. Niti je ona antiliberalna, niti je totalitarna, niti je nacionalistička, niti komunistička. Prije bi se reklo, još ne preliberalna, ne potpuno liberalno-demokratska, još ne dostatno kozmopolitska, ne tako radikalno antikomunistička. Ali na putu da postane liberalnom. Korak po korak. U procesu gramscijevskog prilagođavanja na hegemoniju, transformismo.

No, u globalnoj agendi liberalizma (SAD, NATO), potreban je drugi akter, druga Rusija koja bi opravdala Poredak na polju liberalnog tabora, pomogla mobilizirati Zapad koji se raspada od unutrašnjih problema, koja bi dala neizbježnoj provali unutrašnjeg nihilizma stanovitu odgodu i tako spasila liberalizam od njegovog logičnog sve bližeg kraja. Stoga oni grčevito trebaju Putina, Rusiju, rat. To je jedino rješenje da bi se preduhitilo kaos na Zapadu i spasilo ostatke poretka. Rusija bi u toj ideološkoj igri trebala opravdati samo postojanje liberalizma, jer je neprijatelj taj koji daje značenje borbi otvorenoga društva, koji tom društvu pomaže da se konsolidira i nastavi se globalno potvrđivati.

Radikalni islam (al-Kaida) bio je drugi kanditat za ovu ulogu, ali mu je kao neprijatelju za to nedostajala veličina. Zato je, međutim, bio upotrebljen na lokalnoj razini. Opravdao je intervencije u Afganistanu, okupaciju Iraka, pomogao u svrgavanju Gadafija, u započinjanju građanskog rata u Siriji. No, bio je preslab i ideološki primitivan da bi predstavljao pravi izazov potreban libralima.

Rusija – tradicionalni geopolitički neprijatelj Anglosaksonaca – mnogo je ozbiljnija kao protivnik. Ona odlično odgovara svim zahtjevima – još su živa povijesna sjećanja i uspomene na hladni rat. Mržnju prema Rusiji najlakše je izazvati, s relativno malim sredstvima. Stoga mislim da je rat s Rusijom moguć. On je ideološki nužan kao posljednje sredstvo kako bi se odgodila konačna implozija liberalnog Zapada. Jedan korak unatrag.

Spasiti liberalni poredak

S obzirom na više različitih slojeva koncepta ”rat s Rusijom”, predlažem ovdje nekoliko točaka:

1. Rat s Rusijom pomoći će odgoditi opći nered na globalnoj razini. Većina zemalja koje su uključene u liberalnu ekonomiju, koje imaju udjela u aksiomima i institucijama liberalne ekonomije i koje su ovisne ili su izravno pod kontrolom SAD-a i NATO-a, konsolidirat će se još jednom na strani liberalnog Zapada u njegovoj potjeri protiv neliberalnog Putina. Rat može poslužiti za reafirmaciju liberalizma kao pozitivnog identiteta, u trenutku kada se taj identitet raspada zbog svoje nihilističke biti.

2. Rat s Rusijom ojačao bi NATO, a ponajviše njegove europske dijelove koji bi još jednom bili dužni gledati na američku supermoć kao na nešto pozitivno i korisno, zastarjeli ostatak hladnoga rata. U strahu od dolaska zlih Rusa Europljani bi se ponovno mogli osjetiti lojalnima SAD-u, njihovom spasitelju. Tako bi vodeća uloga SAD-a i NATO bila ponovno potvrđena.

3. Europska unija se raspada. Zajednička prijetnja koja dolazi od Rusa mogla bi spriječiti konačni rascjep, mobilizacijom društva tako što će potaknuti narode još jednom na žestoku obranu njihovih sloboda i vrijednosti pod pritiskom Putinova imperija.

4. Ukrajina i kijevska hunta trebaju rat kako bi opravdali i prikrili sva zlodjela počinjena na Majdanu na pravnoj i ustavnoj razini, kako bi suspendirali demokraciju (koja bi zaustavila njihovu vlast u jugoistočnim pretežno proruskim područjima) i kako bi uspostavili vlast i nacionalistički poredak izvanrednim sredstvima.

Jedina zemlja koja ne želi rat u ovom trenutku je Rusija. No, Putin ne može pustiti jednu radikalnu proturusku vladu da vodi zemlju u kojoj je pola stanovništva rusko i u kojoj postoje mnoge proruske zone. Ako to dopusti gotov je na međunarodnoj i na domaćoj razini. S mnogo oklijevanja, dakle, on prihvaća rat. A jednom kada u njega uđe onda neće biti druge solucije za Rusiju nego da u njemu i pobijedi.

Ne bih se upuštao u spekuliranje o strateškim aspektima toga rata. Prepuštam to drugim kvalificiranim analitičarima. Želio bih, međutim, formulirati neke ideje koje se tiču ideološke dimenzije toga rata.

Putina staviti u zadane okvire

Značenje tog rata na Rusiju jest posljednji pokušaj da se spasi liberalizam od implozije. Ako je to tako, onda liberali imaju potrebu definirati Putinovu Rusiju ideološki – očito poistovjećujući je s neprijateljem otvorenoga društva. No, u riznicama modernih ideologija postoje samo tri glavne verzije. Liberalizam, komunizam i fašizam (nacizam). Posve je jasno da liberalizam predstavljaju svi, osim Rusije (SAD, NATO, Euromajdan, kijevska hunta). Ostaju, dakle, komunizam i fašizam. Putin je, tako, sovjet, KGB komunist. Ovu sliku prodavat će se najglupljoj vrsti zapadnjačke publike. No, neki aspekti patriotske reakcije od strane proruskog i protubanderovskog stanovništva (obrana Lenjinovih spomenika, Staljinovih portreta i spomenika iz 2. svjetskog rata) mogli bi potvrditi tu zamisao.

Nacizam i fašizam predaleko su od Putina i suvremene Rusije, no u konstrukciji slike velikog Zla evocirat će se ruski nacionalizam i ruski imperijalizam. Putin, dakle, je nacionalist, fašist i imperijalist. To će djelovati na druge Zapadnjake. Putin može biti oboje – komunist i boljševik u isto vrijeme, dakle, prikazat će ga se kao nacional-boljševika (no, to će biti malo teže prodati posve neupućenoj postmodernoj zapadnjačkoj publici). Očito je da u stvarnosti Putin nije ništa od toga – ni komunist, ni fašist. On je politički realist (u smislu međunarodnih odnosa – zato on voli Kissingera i Kissinger voli njega). On nema nikakve posebne ideologije. No, bit će obavezan slijediti ideološki okvir. To nije njegov izbor. takva su pravila igre. U tijeku rata na Rusiju, Putina će se stavljati u zadane okvire i to je najzanimljiviji i najžešći aspekt te situacije.

Glavna zamisao kojom će liberali nastojati ideološki definirati Putina bit će da je on sjenka iz prošlosti, nešto poput vampira, ”oni se katkad vraćaju”. Pravi, pak, razlog koraka nazad je spriječiti konačnu imploziju liberalizma. Glavna poruka je, liberalizam je živ živcat i pun snage zato što u svijetu postoji nešto od čega svi moramo biti slobodni. Rusija postaje objekt tog oslobađanja. Cilj je osoboditi Ukrajinu (Europu, čovječanstvo) od Rusije, i na koncu osloboditi i samu Rusiju od njezina neliberalnog identiteta. Eto, imamo neprijatelja.

Takav neprijatelj daje liberalizmu razlog za ponovno postojanje. Rusija je izazov predliberalne prošlosti bačen u liberalnu sadašnjost. Bez tog izazova u liberalizmu više nema života, više u svijetu nema Poretka, sve se raspada i implodira. S takvim, pak, izazovom, div globalizma koji se ruši zadobiva novu energiju. Rusija je tu kako bi spasila liberale. No, da bi to učinila, Rusija mora biti ideološki uokvirena kao nešto predliberalno. Mora biti komunistička, fašistička ili barem nacional-boljševička. To je ideološko pravilo. Boriti se s Rusijom ili samo razmatrati boriti se ili ne, ima i dublju zadaću – staviti Rusiju u ideološki okvir. To će se činiti kako iznutra tako i izvana. Oni će pokušati obvezati Rusiju da prihvati bilo komunizam bilo nacionalizam, odnosno, tretirat će Rusiju kao da je komunistička ili nacionalistička. To je ta igra zadavanja okvira.

Poslijeliberalna Rusija: prvi rat u smislu ”četvrte političke teorije” (4PT)

Ono što predlažem kao zaključak je sljedeće:

Potrebno je da svjesno suzbijemo sve pokušaje da se Rusiju stavi u okvire predliberalne sile. Potrebno je da nipošto ne dopustimo da se liberali spase od dolaska sudbonosnog kraja. Ne smijemo to odgađati nego trebamo to ubrzati. Da bismo to učinili potrebno je da predstavimo Rusiju ne kao nešto predliberalno nego kao poslijeliberalnu Revolucionarnu silu koja se bori za alternativnu budućnost za sve narode na planeti. Ruski rat neće biti rat za ruske nacionalne interese nego za pravedan multipolarni svijet , za istinsko dostojanstvo i istinski pozitivnu slobodu – ne slobodu ”od”, nego slobodu ”za”. Rusija će u tom ratu postati primjerom obrane Tradicije, konzervativnih organskih vrijednosti, stvarno oslobođenje upravo od otvorenog društva i njegovih pokrovitelja – globalne financijske oligarhije. Taj rat nije protiv Ukrajine niti protiv dijela Ukrajinaca. Nije ni protiv Europe. On je protiv (ne)reda liberalnoga svijeta i mi nećemo spašavati liberalizam, mi ćemo ga dotući jednom i zauvijek. Modernizam je bio bitno u krivu. Mi se nalazimo na samrtnoj točki modernizma. Za one koji su od modernizma načinili vlastitu sudbinu ili su dopustili da se to dogodi nesvjesno, to će značiti stvarni kraj. Ali za one koji su na strani vječne istine Tradicije, Vjere, duhovne i besmrtne ljudske biti, to će biti novi Početak.

Najvažnija bitka danas je bitka za Četvrtu političku teoriju. To je naše oružje s kojim ćemo spriječiti da se Putinu postave okviri kakve žele liberali te s kojim ćemo reafirmirati Rusiju kao prvu poslijeliberanu ideološku silu koja se bori protiv nihilističkog liberalizma , a u ime otvorene multipolarne i doista slobodne budućnosti.

Prev. na hrv., M.K., Zadruga Eneagram, Zagreb
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=17189"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]