Osim sramotne Bilderberg konferencije, WEF Davos, 45. Svjetski ekonomski forum u Davosu – ulazak samo uz pozivnice – privlači svjetsku elitu koja odlučuje o vašim sudbinama

Svjetski ekonomski forum (WEF) pod nazivom “Novi globalni kontekst”, koji počinje 21. siječnja u Davosu, okupiti će rekordan broj političara i poslovnih ljudi koji će, kako se očekuje, razmatrati mogućnosti za jačanje saradnje u svjetlu sve veće globalne nesigurnosti.

Sigurnosne mjere su također rekordne, i najjače do sada.

Švicarski ekonomist Schwab (74) je u Davosu 1971. utemeljio forum koji svake godine u tom švicarskom zimovalištu okuplja više stotina političkih i gospodarskih čelnika svijet na radu u tom “laboratorija ideja”

Ove godine opet nešto novo, a svjetska ekonomija sve lošija

Pad cijena nafte, sukob između Rusije i Ukrajine i prijetnja nove krize u eurozoni dominirat će razgovorima, kao i borba protiv terorizma.

Na sastanku o temi “Novi globalni uvjeti” o raznim temama će razgovarati 2.500 predstavnika iz preko 100 zemalja. Na sastancima će biti govora i o dešavanjima na Bliskom istoku i Ukrajini, a među učesnicima se nalazi i egipatski predsjednik Abdulfettah Es-Sisi, irački premijer Haydar Al-Ibadi, te ukrajinski predsjednik Petro Porošenko. Tijekom tri dana foruma biti će održan i panel u vezi sa vjerskom netrpeljivošću i islamofobijom pod naslovom “Vjera: Izgovor za sukob”, kao i paneli poput “Krize i saradnja”, “Rast i stabilnost”, “Noviteti i industrija”, “Drustvo i sigurnost”.

Među velikim imenima u Davos ove godine stižu njemačka kancelarka Angela Merkel, kineski premijer Li Keqiang, američki državni tajnik John Kerry. Među velikim imenima biznisa, tu je prvi čovjek Googleova Upravnog odbora Eric Schmidt, osnivač Alibabe Jack Ma te izvršni direktori Microsofta i Yahooa, Satya Nadella i Marissa Mayer. Dolazak je najavio i George Soros.

Očekuje se da će na ovogodišnjem forumu prisustvovati i generalni sekretar UN-a Ban Ki-moon, njemačka kancelarka Angela Merkel, francuski predsjednik Francois Hollande, turski premijer Ahmet Davutoglu, italijanski premijer Matteo Renzi, predsjednica švicarske konfederacije Simonetta Sommaruga, predsjednik Kurdske samouprave u Iraku Mesut Barzani, predsjednik Juznoafričke Republike Jacob Zuma, predsjednik Tunisa El-Baji Kaid es-Sibsi, pakistanski premijer Navaz Sherif te predstavnici sirijske vlade.

Prošle je godine nejednakost bila jedna od osnovnih tema u Davosu, nagovještavajući ili možda čak dijelom pripremajući teren za uspjeh knjige Thomasa Pikettyja “Kapital u 21. stoljeću”, koja je okupirala ekonomiste i medije dobar dio 2014. godine. Da nije bila riječ samo o PR-ovski mudrom izboru programskih tema, pokazuje i to što je nejednakost lani bila jedan od najvećih globalnih rizika u godišnjoj anketi među menadžerima tisuće kompanija članica WEF-a.

Ove godine među najvećim rizicima iz ankete nema više nejednakosti. Pri vrhu su zato međunarodni sukobi, fiskalne krize, pad ključne IT infrastrukture, nelikvidnost, hakerski napadi, nezaposlenost…

Znakoviti su rezultati po regijama, i to za one rizike za koje, prema ocjeni kompanija, matična gospodarstva nisu pripremljena. U Sjevernoj Americi, očekivano, dva najveća rizika su hakerski napadi i pad vitalne IT infrastrukture. Menadžeri kao treći najteži rizik navode neuspjeh u prilagođavanju klimatskim promjenama. U Europi je najveći rizik, opet očekivano, nezaposlenost, odnosno niska zaposlenost. Slijede “prisilna imigracija u velikim razmjerama” i duboka društvena nestabilnost.

Menadžeri u istočnoj Aziji i na Pacifiku najviše strahuju od međunarodnih sukoba, središnja Azija i Rusija od potresa zbog cijene energenata, južna Azija od kraha urbanizma, Afrika od nezaposlenosti i gladi, Južna Amerika od društvene nestabilnosti, a Bliski istok i sjeverna Afrika od nestašice vode.

Zajednički naziv za svih 280 točaka programa u Davosu je “Novi globalni kontekst”, moto kojim su obuhvatili širok raspon tema – od ravnopravnosti spolova i ekologije do geopolitičkih pitanja i tehnologije. No, samo nekoliko dana nakon dramatičnog potresa na globalnom deviznom tržištu tečaj franka vjerojatno će biti jedna od ključnih tema – kako u služenom programu tako i po hodnicima. U Davos dolazi i guverner Švicarske narodne banke, Thomas Jordan, koji će vjerovatno morati odgovoriti na puno pitanja o prošltjednoj odluci da ukinu ograničenje na tečaj eura. Naravno, glavni motiv dolaska u Davos za 1.500 menadžera nije program godišnjeg sastanka, nego prilika za minglanje i poslovne sastanke.

“U Davosu se u tri dana odradi mjesec dana posla – rekla je za britanski list Telegraph Katherine Garrett-Cox, jedna od petero predsjednika ovogodišnjeg susreta u Davosu i glavna izvršna direktorica Allianz Trusta, fonda koji upravlja s 3,4 milijarde funti imovine. Ona sama će se ovog tjedna u Davosu pokušati se sastati s 50-ak direktora raznih tvrtki.

“Ljudi koji nikad nisu bili u Davosu često su cinični. Smatraju da ljudi tu samo piju na partyjima. Ali, tu se zaista obavi puno posla iza zatvorenih vrata“, ističe Katherine Garrett-Cox.

Izvršni predsjednik i osnivač Svjetskog ekonomskog foruma, Klaus Schwab, ima, naravno, ambiciozniju misiju za WEF, s obzirom na to da ondje dolazi oko 300 državnika i javnih funkcionera te stotine raznih drugih uglednika.

“Svjetski gospodarski forum služi međunarodnoj zajednici kao platforma za javno-privatnu saradnju. Ta je saradnja, uz izazove s kojima se suočavamo, važnija nego ikad prije. No, zahtijeva međusobno povjerenje. Nadam se da godišnji sastanci služe kao polazište za renesansu globalnog povjerenja”, poručuje Schwab.

No skup u Davosu nakon prošlotjednog skoka tečaja franka postao još 15 posto skuplji. Kompanije se prilike za minglanje menadžera u Davosu mogu dočepati ako plate članarinu, a ostali uglednici dobiju pozivnicu besplatno. Trošak članarine za kompanije je od 50 tisuća franaka za obično članstvo, koje kompanijama osigurava samo jednu pozivnicu, do 600 tisuća franaka za “strateške partnere” koji dobiju pet pozivnica.

No, osim članstva, valja još platiti ulaznicu koja stoji 20-ak tisuća franaka. Dodaju li se tome svi ostali troškovi – put, smještaj, transport, skupi restorani – ukupna cijena sudjelovanja na godišnjem sastanku u Davosu za kompanije lako može premašiti milion dolara.

U listopadu je WEF podigao cijenu članarine za strateške partnere, opravdavajući to dodatnim pravima. Naglasili su i da se kompanijama zbog dobrog PR-a isplati uložiti u članarinu: prema njihovu proračunu, 440 tisuća dolara bila je marketinška vrijednost pojavljivanja u medijima za strateške partnere na WEF-u 2014. godine
 
WEF 2015. Live (uživo)

 
 
(weforum.org, youtube.com/uredio:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=19789"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

Sa nešto preko 1,4 milijarde stanovnika u gradovima, Kina već ima najbrojniju gradsku populaciju na svijetu. Premijer Li Keqiang namjerava kroz novu kampanju “stvoriti” još 400 milijuna građana u narednih 10 godina.

Kineski tehnokrati se nadaju da će novo gradsko stanovništvo pomoći usporenom kineskom gospodarstvu, potaknuti domaću potražnju i istovremeno smanjiti razinu kineskog oslanjanja na globalnu trgovinu i investicije.

Mnogi ljudi koje ovi planeri imaju u vidu već žive u gradovima poput Pekinga, ali kao migranti bez formalne “boravišne dozvole” (tj. houkou kako se to zove u Kini) i bez pristupa javnim uslugama i beneficijama. Urbanizacija će obuhvaćati uklapanje migranata u trajne “zajednice” (shequ) sa pristojnim smještajem, zdravstvenom zaštitom, školstvom i drugim javnim dobrima.

Urbanizacija će također podrazumijevati premještanje poljoprivrednika, pa čak i nomada, u novoizgrađene satelitske gradove poput Lanzhou Xinqu, koji će na kraju udomiti preko pola milijuna novih stanovnika na 800 četvornih kilometara raskrčene zemlje.

Nema sumnje da će prostorno razmještanje takvog obima stvoriti nove socijalne probleme i ogromne izazove za kineske komunističke lidere, čiji je glavni prioritet još uvijek ostanak na vlasti kroz očuvanje socijalne stabilnosti i ekonomskog rasta.

Glavni oslonac u pokušaju partijske države da urbanizaciju drži pod kontrolom jeste nedovoljno poznati sustav socijalnog upravljanja poznat kao umrežavanje (wanggehua).

Ovdje partijski dužnosnici doslovno mapiraju urbane zajednice kako bi stvorili tehnološki naprednu mrežu segmentacije, nadzora i socijalne kontrole. Human Rights Watch je već zabilježio razvoj ovog sustava na Tibetu, ali su njegovi domet i ambicije mnogo dublje.

Mrežni sustav je nastao u Pekingu prilikom masovne kozmetičke obnove pred Olimpijske igre 2008. Uz opadanje značaja zatvorenih, staničnih “radnih jedinica” (danwei) i ubrzani razvoj komercijalnog tržišta nekretnina, lokalni i državni dužnosnici nisu mogli držati korak s potrebama sve mobilnijeg stanovništva.

U vrijeme Mao Zedonga, danwei i partijski lokalni komiteti ne samo da su osiguravali osnovne socijalne usluge, nego su i pažljivo kontrolirali aktivnosti pojedinaca.

U masivnim gradskim centrima kao što je danas Peking, najniži organ vlasti je podpodručni ili “ulični” organ, koji odgovara za desetine tisuća često bezimenih i privremenih pojedinaca.

U deset zajednica koje se prostiru na tri kvadratna kilometra podpodručja Huialou, primjerice, živi 70.000 stanovnika sa stalnom boravišnom dozvolom i bezbroj privremenih stanovnika poput mene.

Godine 2004, susjedna općina Dongcheng počela je eksperimentirati s novim sustavom gradske uprave. Koristeći najnovije tehnologije GIS mapiranja, dužnosnici su dijelili općinu od 25 četvornih kilometara na 1.652 jedinica (od kojih svaka ima otprilike 10.000 četvornih metara) i za svaku od njih zadužili mali tim partijskih dužnosnika.

Menadžeri jedinica koordiniraju rad “lokalnih radnika” (poput lokalnih komiteta i radnika zaduženih za sigurnost, gradsko uređenje i čistoću) i kreiraju fizičku i digitalnu sponu između lokalnih stanovnika i državnih službenika i usluga. Oni su odgovorni za prikupljanje informacija i rješavanje potencijalnih problema u samom startu, jamčeći da će se “manji problemi riješiti u jedinici, a veći na razini zajednice ili podpodručja”.

Ukratko, svrha novog sustava je obnova lokalnog nadzora iz maoističke prošlosti i njegovo prilagođavanje fluidnijoj, tržišnoj atmosferi.

Očekuje se da će podjela Pekinga na jedinice biti završena do kraja godine, dok drugi gradski centri diljem Kine uvode slične planove. Govori se čak i o proširenju ove metode na naselje u obliku “ruralnog mrežnog sustava”.

Kao što samo ime kaže, mrežni softver i nove računalne tehnologije su temelji novog sustava. U nekim mjestima, ljudstvo je već opremljeno bežičnim mobilnim uređajima i specijalnim mrežnim softverom za koordiniranje aktivnosti. Fizički nadzor pojačan je video kamerama visoke rezolucije, koje dodaju milijune “digitalnih očiju” koje prate skoro svaku aktivnost.

Procjenjuje se da u Kini ima dvadeset do trideset milijuna nadzornih kamera, a sigurnosni službenici (uz pomoć Cisco Systems i drugih tehnoloških kompanija) pokušavaju povezati ove kamere i druge nadzorne aparate u centralizirani, interoperativni i potpuno automatizirani sustav mrežnog nadzora. Budući da se internet i telefonska komunikacija već pažljivo prate, u Kini nema mnogo mjesta za skrivanje.

Mrežni sustav je još uvijek u razvoju i manifestira se na radikalno različite načine, ovisno o lokaciji i vrsti zajednice kojom se upravlja.

Dva ekstrema se vide i u mojim zajednicama, iseljeničkoj zajednici kod Središnjeg parka u Pekingu i uglavnom uyghurskoj migrantskoj zajednici iz Saimachang u Xinjiang-u.

Središnji park nije tipično pekinško selo. Za razliku od tipičnih “ograđenih naselja”, svatko može ući pješice ili automobilom u ovaj široki kvart od 24 nebodera s oko 19.000 stanova koji se prostire na preko deset hektara elitnog pekinškog građevinskog zemljišta.

Upravljanje mrežnim sustavom ovog kompleksa prepušteno je tvrtki Savills, jednoj od vodećih svjetskih kompanija za stambena naselja, a stanari plaćaju mjesečni račun za privatnost, sigurnost i “luksuzni životni stil”.

Disciplinirani potrošači iz srednje klase poput mene plaćaju osoblju tvrtke Savills da nas drži podalje od bilo kakvih “problema”, a tim od šestero zaposlenih u smjeni danonoćno opslužuje našu zgradu i njene potrebe.

Partijska država pritom kontrolira strance pomoću kompjuterizirane baze podataka za registraciju stranaca. Prema kineskom zakonu, ja moram ostaviti putovnicu u policijskoj stanici svaki put kada se iz inozemstva vratim u Središnji park, a ako to ne napravim 24 sata po povratku, propisana kazna je 500 renminbija (60 eura).

Na svakom koraku, ljudi i strojevi štite moju sigurnost i održavaju partijsku kontrolu. Odred privatnih čuvara kontrolira ulaze i ide u redovite ophodnje; osoblje u zgradi nadgleda ulaske osobno i kroz kompjuterizirano bilježenje ulaznih kartica.

Kao dodatni sustav zaštite, u Centralnom parku ima skoro tisuću sigurnosnih kamera. Izbrojao sam dvadeset pet uređaja prilikom svoje redovite šetnje: jedna je pred mojim ulaznim vratima, druga u liftu, još tri u predvorju, i još dvadeset na putu do mjesta gdje pijem kavu, uz još tri koje su mi nadgledale ispijanje espressa.

Za to vrijeme u Xinjiang-u, na dalekom zapadu, procjenjuje se da će se gradsko stanovništvo u ovom desetljeću uvećati preko 15%. Kao u prostranim tibetanskim područjima Kine, partijski dužnosnici u ovoj nestabilnoj manjinskoj regiji brzo su prihvatili mrežni menadžment, naročito poslije brutalnog obračuna uygurskog i hanskog stanovništva u srpnju 2009, koji je odnio gotovo 200 života (uglavnom hanskih).

U regionalnoj prijestolnici Ürümqi (Urumći) već živi preko 700.000 privremenih migranata, mnogi od njih u sobama od 10 kvadrata u rastućoj sirotinjskoj četvrti Saimachang, na jugu grada.

Popisom iz 2011. ustanovljeno je da 85% posto od gotovo 5.000 stanovnika istočnog Saimachanga čine uygurski migranti, a trećina njih potječe iz iste ruralne općine blizu Kashgara.

U mrežnom sustavu, ovo nekada mračno i kaotično sirotinjsko nasilje, koje dužnosnici krive za uygursko nasilje nad hanskim stanovništvom 2009, sada je potpuno mapirano, preuređeno i preraspoređeno kroz plan koji se zove “odvojena uprava malom zajednicom”.

Brojne uličice Saimachanga sada su preuređene tako da sav promet sada prolazi kroz jedan kontrolirani ulaz koji se čuva 24 sata na dan. Mrežni službenici provode kontrolu i vode računa da su svi stanari registrirani, a kroz “hotelske” procedure prijave i odjave prati se kretanje preko sustava smart-kartica i brojnih sigurnosnih kamera.

U Urumqiju je nedavno instalirano preko 40.000 kamera visoke rezolicije, otpornih na udarce, a sigurnosne službe sada se diče “jednostavnim” nadzorom u područjima kao što je Saimachang.

Saimachang i Središnji park su različiti svjetovi. Međutim, novi kineski sustav mrežne kontrole na oba primjenjuje isti sustav idividualizirane, partijske kontrole i nadzora.

Ovaj ambiciozni visokotehnološki sustav društvene kontrole omogućit partijskoj državi da i dalje troši više novca za nadgledanje “neprijatelja” unutar mreže nego za one preko granice. Po čemu se onda Amerika razlikuje od Kine? Za Kinu smo znali, ali Amerika se još razotkriva.
 

 
(pescanik.net, inside.org.au/uredio: nsp)