Nekako u pozadini i ‘ispod žita’ tijekom velikih ideoloških obračuna i sastavljanja Vlade prošla je vijest kako je veliki američki korporatistički igrač ‘Morgan Stanley’ došao u Hrvatsku

Svaki put kada neka strana banka dođe u Hrvatsku, građani nakon toga sigurno neće bolje živjeti i to je realnost.

Ova investicijska banka i njezin fond za nekretnine ‘Morgan Stanley Real Estate Fund VIII Global’ došli su u Zagreb i počeli kupovati komercijalne nekretnine.

Prvi potez bio je tako kupovina postotaka u tvrtkama koje upravljaju trgovačkim centrima ‘City Center One East’ i ‘City Center One West’.

Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja potvrdila je primanje namjere provedbe koncentracije poduzetnika prije nepuna dva tjedna.

Korporacija koju su svojedobno otvorili nasljednici J.P. Morgana i Harolda Stanleya jedna je od rijetkih koja ne samo da je preživjela financijski hipotekarni kolaps 2008. već je kroz situaciju podigla vrijednost (nevjerojatni porast od 96%) i eliminirala konkurenciju (Lehman Brothers i Bear Stearns Cos.).

Sada je došla u Hrvatsku netom nakon postavljanja novog premijera Oreškovića i kupila ulog u firmama ‘Gradski centar d.o.o’ i ‘Manta’ nizozemskih i austrijskih vlasnika.

MS se odlučio i na ulazak u hotelijersku industriju. ‘Agencija poziva sve poduzetnike koji djeluju na navedenom mjerodavnom tržištu na području Grada Zagreba, kao i sve poduzetnike koji djeluju na drugim tržištima na kojima bi navedena koncentracija mogla imati učinke (uzlazna, silazna, susjedna tržišta), strukovne udruge, udruge poslodavaca, udruge za zaštitu potrošača te ostale osobe koje nisu stranke u predmetnom postupku, odnosno konkurenti sudionika predmetne koncentracije, ali za koje se može razumno pretpostaviti da imaju saznanja o odnosima na navedenim mjerodavnim tržištima, na dostavu svojih primjedaba, stavova i mišljenja o mogućim konkretnim značajnim učincima koncentracije’, agencijski je zaključak čitave priče.

Zbog čega se Morgan Stanley odlučio na ulazak u Hrvatsku i što će to doista značiti vidjet ćemo kroz naredne potencijalne investicije.
 
(nexsus-svjetlost.com/uredio:NSP)

UPOZORENJE PRIPADNIKA “BANKARSKOG BRATSTVA” KOJI JE NAJAVIO PRETHODNU SVJETSKU KRIZU

“Svjetski financijski sustav postao je prijeteće nestabilan, svijet čeka lavina stečajeva, koja će provjeriti čvrstinu socijalne i političke stabilnosti”, izjavio je za The Telegraph predsjednik promatračkog komiteta Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD) i bivši glavni ekonomist Banke za međunarodna poravnanja (BIS) William White uoči ekonomskog foruma u Davosu.

“Dugovi (kako privatni, tako i suvereni) u posljednjih osam godina nastavljaju rasti, i dostigli su takav razinu u svakom dijelu svijeta, da mogu nanijeti ozbiljnu štetu” – izjavio je taj ekonomist.

“Mnogi od tih dugova nikada neće biti vraćeni.”

Po Whiteovim riječima, situacija je još gora nego uoči svjetske ekonomske krize 2007. godine.

“Pitanje je samo da li ćemo moći pogledati istini u oči i organizirano reagirati na to što nas čeka, ili će pak reakcija biti kaotična” – istakao je on.

Po mišljenju Whitea, europski zajmodavci će morati suočiti s velikim “šišanjem” (smanjenjem iznosa duga zajmoprimaca). Između ostalog, europske banke su već priznale da postoje neservisirani krediti od bilijun dolara.

Po njegovim riječima, neke banke su previše otvorene za tržišta u razvoju i gotovo sigurno produžavaju “beznadne kredite”, što se ne objavljuje.

Upravo su tržišta u razvoju, prema Whiteovom mišljenju, važan dio problema, iako su ona bila i dio rješenja poslije bankrota banke Lehman Brothers, zbog koje je svjetska financijska kriza prešla u svoju najtežu fazu 2008. godine.

Zbog kvantitavinog ublažavanja i nultih kamatnih stopa, izazvanih situacijom s Lehman Brothers, na tim tržištima su nastali “kreditni mjehuri”. Sada su njihova dugovanja, po riječima kanadskog ekonomiste, dostigla “neviđene razmjere”.

The Telegraph ističe da Whiteove prognoze imaju “posebnu težinu”, pošto je on bio jedan od malobrojnih predstavnika “središnjeg bankarskog bratstva”, koji je u razdoblju od 2005.-2008. godine jasno i glasno govorio o mogućem krahu zapadnog financijskog sustava.

White u intervjuu The Telegraph nije precizirao što je konkretno katalizator sljedeće krize, ali je istaknuo devalvaciju juana u Kini, koja, smatra on, može “pusti metastaze”.

Puno više od toga možete pogledati u filmu “Big Short”, razotkrivanje krize stambenih kredita 2008. godine.
 

 
(fakti.org/uredio:NSP)

Ponedjeljak, 15. rujna 2008. – ako se sagledaju posljedice koje je imao za cijeli svijet, možda bi se trebao obilježavati kao i onaj puno zloglasniji 11. rujna

Nakon tog neizvjesnog vikenda koji je protekao u pregovorima, američke monetarne vlasti odbile su spasiti investicijsku banku Lehman Brothers te su čelnici te banke rano ujutro objavili bankrot koji je i dan danas na samom vrhu ljestvice najvećih svjetskih bankrota

U tom trenutku Lehman Brothers je bila četvrta po veličini američka investicijska banka s imovinom od 639 milijardi dolara, deset puta većom od one koju je imao energetski div Enron kad je završio u bankrotu sedam godina ranije. Čak je i najveći američki proizvođač automobila General Motors, koji je bio prisiljen proglasiti bankrot nekoliko mjeseci nakon Lehman Brothersa baš zbog oluje koju je izazvala propast te banke, imao imovinu sedam puta manju od Lehmana.

Iznenađenje: Da ili ne?

Propast Lehman Brothersa i jest i nije bila iznenađenje. Stvari su se ozbiljno zakuhale još početkom tog rujna, no mnogi su očekivali da će američke vlasti pružiti spasonosni kredit nalik onom koji je u ožujku iste godine spriječio propast investicijske banke Bear Stearns koja se našla u sličnoj situaciji kao i Lehman. No njujorška banka američkih saveznih rezervi, kojoj je tada na čelu bio budući američki ministar financija Timothy Geithner, odbila je čelnike Lehmana i oni nisu imali drugog izlaza.

Uzroci koji su doveli do kraha i Lehman Brothersa i Bearn Stearnsa su poznati. Velike američke banke su u utrci za zaradom pokrenule ciklus koji je u konačnici doveo do toga da su se hipotekarni krediti godinama odobravali ljudima koji ih nisu mogli vraćati. Kako je broj tih ljudi rastao i kako su rasli iznosi financijskih instrumenata koji su bili vezani uz te kredite, rizik se s godinama povećavao, da bi njegovi pravi razmjeri postali poznati tek 2007. i 2008. godine.

Pahuljica koja je zakotrljala lavinu

No bankrot Lehman Brothersa, koji je u svojoj imovini imao značajan dio financijskih instrumenata vezanih uz te tzv. ‘drugorazredne hipotekarne kredite’, bio je ona pahuljica koja je zakotrljala financijsku lavinu. Zbog međusobne povezanosti sofisticiranim financijskim instrumentima i ulaganjima, uslijedio je niz bankrota drugih financijskih institucija. Kolaps financijskog sustava doveo je, pak, i do kraha gospodarstva razvijenih zemalja.

Posljedice propasti Lehmana možda su i najbolje vidljive u Hrvatskoj. Dok su se gotovo sva svjetska gospodarstva od prvotnog šoka barem donekle oporavila u roku od dvije do tri godine, nama je za to trebalo čak šest godina. A budući izgledi gospodarskog rasta nam i dalje ne ulijevaju optimizam.

Što rade regulatori

U svemu tome postavlja se pitanje jesmo li na slučaju Lehman Brothersa naučili ikakve lekcije? Odgovor je opet dvoznačan. Neke jesmo, neke nismo. Uz pohlepu bankara za financijsku krizu često su okrivljavani i regulatori koje se optuživalo da nisu dovoljno pažljivo pratili rast rizika prouzročenog olakim kreditiranjem. Kriza je tako dovela do novih zakona, pravila i strožih zahtjeva posebno što se tiče kapitala koji moraju imati banke kako bi pokrile svoju rizičnost.

Uvedeni stres testovi

Prema podacima Baselskog odbora za nadzor banaka (udruženje nacionalnih institucija koje nadziru poslovanje banaka) najvećim svjetskim bankama je 2011. godine nedostajalo čak 500 milijardi eura kapitala kako bi adekvatno pokrivale svoju rizičnost. Do kraja prošle godine taj se iznos smanjio na samo 6,5 milijardi eura što je u svjetskim razmjerima gotovo zanemariv iznos. Uz to, u međuvremenu su stvorena neka nova regulatorna tijela, a i praksa provođenja tzv. stres testova u bankama kojima se procjenjuju posljedice vanjskih šokova na poslovanje najvećih banaka, je postala uobičajena.

Jeftino kreditiranje

S druge strane, gospodarska kriza koja je uslijedila nakon financijskog šoka u rujnu 2008. natjerala je niz središnjih banaka iz razvijenih država da stvore najbolje moguće uvjete za jeftino kreditiranje kako bi se potaknuo gospodarski rast. Tako jeftino kreditiranje dovelo je u međuvremenu do zaduživanja preko svake mjere zbog čega su dugovanja na svjetskoj razini dosegnula rekordne razine. Prijetnja koja već nekoliko godina dolazi samo iz Grčke pokazuje koliko neizvjesnosti u gospodarstvo mogu donijeti problemi samo jedne države, a Lehman Brothers je više nego itko pokazao da smo već dugo u poziciji u kojoj je dovoljno da samo jedan veliki igrač na svjetskom financijskom tržištu zakašlje i da cijeli svijet dobije gripu.

Bivši američki ministar financija Lawrence Summers je početkom ljeta sažeo posljedice propasti Lehmana objasnivši da rast BDP-a nije sporiji jer središnje banke vode pogrešnu monetarnu politiku nego zato što je kriza otkrila, prouzročila ili pojačala mnoge ekonomske probleme.

Centralne banke izgubljene u vremenu i prostoru

Za početak, reputacija financijske industrije ozbiljno je narušena i to ne može popraviti nikakva monetarna politika. Do sredine dvijetisućitih političari i ekonomisti su brzi razvoj financija smatrali znakom zdravog gospodarstva. Financijska industrija je sada osramoćena, a to zasluženo nepovjerenje onemogućava je u tome da obavlja svoju osnovnu funkciju prikupljanja štednje i alociranja investicija uz minimizaciju rizika.

Uz to, i središnje banke koje su nekad u razvijenom svijetu imale status zaštitnika niske inflacije i niske nezaposlenosti te stabilizatora postojanog gospodarskog rasta danas više izgledaju kao izgubljene institucije koje nemaju nikakvog utjecaja na gospodarstvo.

Posljedice u realnoj ekonomiji najviše su vidljive kroz manjak investicija u infrastrukturi na što se vlade danas teško odlučuju zbog straha od starenja stanovništva i nedovoljnog kreiranja novih radnih mjesta. I u SAD-u i Europi nezaposlenost mladih je postala vrlo ozbiljan problem, a sve to utječe na cjelokupno društvo.

Razlike između siromašnih i najbogatijih se i dalje povećavaju, a dugovanja i neizvjestan gospodarski rast nastavljaju otežavati poziciju većine stanovništva. Pojedine države su se zbog manjka novca odlučile i na rezanje troškova u zdravstvenoj i socijalnoj skrbi kao i u obrazovanju.

Da nije Lehman, bio bi netko drugi

Nije lako prihvatiti činjenicu da je za sve ove posljedice kriva propast tek jedne banke ma kako ona velika bila. No, da se nije ‘desio’ Lehman Brothers, vjerojatno bi do rušenja domina doveo neki drugi bankrot jer su uvjeti za to svakako postojali. Povijest dosadašnjih svjetskih kriza, što god im bio uzročnik i povod, nam pokazuje da se svjetsko gospodarstvo dosad uvijek oporavljalo na ovaj ili onaj način. No, povijest nam pokazuje i to da se krize ponavljaju. Na nama, izgleda, ostaje samo da se što bolje pripremimo na njih.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(tportal.hr/uredio:nsp)

Svjetski Ekonomski Forum objavio je izvješće o globalnim rizicima koji nam prijete u 2014. godini. Na listi su se našli oni financijske i ekonomske prirode, ali je velik broj i onih vezanih uz ekologiju i klimatske promjene

Osim sramotne Bilderberg konferencije, Svjetski gospodarski forum u Davosu – ulazak samo uz pozivnice – privlači svjetsku elitu koja odlučuje o vašim sudbinama.

Bila je 1913. godina. Jedan od najvećih njemačkih pisaca, nobelovac mason Thomas Mann, upravo je svog glavnog junaka, od svega umornog Hans Castorpa, poslao na rehabilitaciju u Davos. Žrtva ubrzanog života, Castorp je u Davos došao na trotjedni tretman u sanatorij, ali je na kraju ostao sedam godina.

Prošlo je dakle točno stotinu godina otkako je mason Thomas Mann u svom remek-djelu Čarobni brijeg Davos, mali švicarski gradić u Alpama, ucrtao na društvenu kartu svijeta. A već 42 godine u tom se mjestu održava Svjetski gospodarski forum koji okuplja ekonomsku, političku i društvenu elitu te sve one koji ne mogu zamisliti život bez glamura. I baš kao u Mannovu romanu, i glavni likovi u Davosu već više od četiri desetljeća raspravljaju o moralnim problemima i idejama – humanističko-demokratske i reakcionarno-autoritativne poglede na svijet. Osnivač Foruma Klaus Schwab postavio je još 1971. godine cilj Davosa – “barem malo popraviti svijet u kojem živimo”. Ovo je bila valjda ironija jer masonerija koja se okuplja u Davosu ima različite planove za obične građane.

Jedina lanjska jasna poruka poslana iz Davosa šokirala mnoge menadžere. Vlasnik licencije Foruma, doktor ekonomije i počasni profesor na desetak uglednih sveučilišta, Klaus Schwab uskliknuo je tada:

Ovakvom je kapitalizmu kraj! Kapitalizmu u njegovu sadašnjem obliku nema mjesta u svijetu oko nas! Imamo opću krizu morala, nismo voljni investirati u budućnost, potkopali smo socijalni sklad i u opasnosti smo da potpuno izgubimo povjerenje budućih generacija. Možda se u protekla četiri dana u Davosu ipak pojavio neki čarobnjak koji je ponudio novi ekonomsko-politički, postkapitalistički, model za sretniju budućnost svijeta.

S obzirom na prisutnost velikog broja članova iz elitnih krugova i grupa poput Komiteta 300 i Bilderberg grupe, Svjetski Ekonomski Forum nije ništa drugo nego okupljanje onih za koje ekonomska kriza i depresija ne postoji.

Planovi koje donosi elita na Forumu nisu nikakvo upozorenje mogućih scenarija, već planovi koje elita namjerava provesti ili pojačati u narednoj godini. Što bi trebala biti TOP AGENDA za globalnu ekonomiju u godini ispred?

Pogledajmo planove za 2014. godinu:

1. Fiskalna kriza u vodećim svjetskim gospodarstvima

Fiskalna kriza kroz cijelo se izvješće provlači kao najveći rizik u 2014. godini. Velika gospodarstva i dalje ostaju ugrožena dok mnoga manja tržišta posljednjih godina bilježe rast što bi moglo doliti ulje na vatru financijske krize, a fiskalna kriza u nekom od velikih gospodarstva vrlo bi lako mogla imati globalni utjecaj.

Što elita želi poručiti građanima: Ekonomska kriza će biti gotova kada oni kažu. U narednoj godini žele još lošije rezultate na globalnom ekonomskom planu i iscrpljivanje zaliha građana.

2. Visoka nezaposlenost

Pronaći posao jednako je teško i u velikim gospodarstvima kao i u onim manjima, a nezaposlenost najviše pogađa mlade – u nekim zemljama nezaposlenost među mladima je premašila stopu od 50 %, a velik problem predstavlja i ‘podzapošljavanje’ odnosno zapošljavanje mladih na pozicijama za koje su previše kvalificirani pri čemu se mahom radi o poslovima niske kvalitete.

Što elita želi poručiti građanima: Visoka nezaposlenost će rasti prema njima, da se stvori još više očajnih ljudi u strahu kojima je lakše upravljati, bacajući im par mrvica kruha.

3. Nestašica vode

I mnogi ekološki problemi dospjeli su na ovu listu, među njima se kao najveći rizik javlja problem vode koji nastaje kao posljedica lošeg upravljanja ionako skromnim zalihama, ali i kao posljedica prevelike kompetitivnosti na tržištu.

Što elita želi poručiti građanima: Najavljuju privatizaciju javnih izvora pitke vode?

4. Velik nesrazmjer u primanjima

Efekt koji financijska kriza ima na kupovnu moć srednje klase u velikim ekonomskim sustavima u kombinaciji s polarizacijom prihoda u manjim gospodarstvima predstavlja još jedan veliki rizik koji nam prijeti u 2014. godini.

Što elita želi poručiti građanima: Raslojavanje drušva mora biti još očitije.

5. Neprilagođavanje klimatskim promjenama

I dok se već godinama poziva na hitne poteze kako bi se smanjila emisija stakleničkih plinova, sada je već postalo potrebno prilagoditi se klimatskim promjenama koje su nas zadesile. Neuspjeh u prilagodbi tim promjenama najviše ide na štetu onih najslabije razvijenih zemalja.

Što elita želi poručiti građanima: Kroz “efekt staklenika” – globalne laži, elita pokušava porobiti siromašne zemlje bogate naftom, još više u ovoj godini. UN ima veliku ulogu u porobljavanju siromašnih država koje se ne budu pridržavale plana o emisiji stakleničkih plinova. Kakvu štetu imaju najslabije razvijene zemlje osim što su nerazvijene i siromašne do samog dna?

6. Sve češće ekstremne vremenske pojave

Kao posljedica ranije navedenih klimatskih promjena javljaju se sve češće ekstremne vremenske pojave kao što su suše ili velike poplave. Takvi bi izvanredni događaji u 2014. godini mogli dovesti do velikih sigurnosnih rizika poput nestašice hrane te političkih i društvenih nestabilnosti.

Što elita želi poručiti građanima: Geoinženjering i upravljanje vremenom će u 2014. biti još izraženije, a preko njih će se preuzimati ekonomije i politike zemalja. Geoinženjering kao još jedan od načina porobljavanja zemalja. Primjer, Filipini koji su najviše nastradali 2013. godine. HAARP uzrokovane oluje.

7. Pad sustava globalnog upravljanja

Ovaj rizik najviše je povezan sa svim ostalim rizicima iz WEF-ova izvješća. Slabe ili neadekvatne globalne institucije i mreže u kombinaciji različitim političkim i nacionalnim interesima mogu predstavljati prepreku u suradnji pri suočavanju s globalnim rizicima.

Što elita želi poručiti građanima: U narednoj godini žele poboljšati globalnu mrežu institucija u svrhu još boljeg provođenja globalizacije i globalne kontrole.

8. Nestašica hrane

Ovaj rizik usko je povezan s klimatskim promjenama i ekstremnim vremenskim pojavama uslijed kojih će izvori kvalitetnih i adekvatnih namirnica postati nepouzdani ili čak presušiti. Sve više guranja Agende “održivog razvoja”, masonske agende za depopulaciju planete radi “čišće” planete.

Što elita želi poručiti građanima: Nakon vode, dolazi hrana na red. Najavljuju se rast cijene hrane kao posljedice manipulacije cijenama na tržištu, iako hrane ima dosta za sve stanovnike zemlje.

9. Kolaps velike financijske institucije

I pet godina nakon propasti Lehman Brothersa mnogi strahuju za stabilnost banaka. Ova investicijska banka bankrot je proglasila 2008. godine, a postoji mogućnost da se ovaj scenarij ponovi i u slučaju neke druge financijske institucije i to ove, 2014. godine.

Što elita želi poručiti građanima: Najavljuju propast banaka kao i 2008. godine, što bi značilo novi krug financijske krize. Prema financijskim burzama, oni bi mogli čak i provesti novi financijski kolaps.

10. Duboka politička i društvena previranja

Previranja na društvenom ili političkom planu u nekim bi zemljama mogle uzrokovati gubitak povjerenja između građana i države što će u konačnici dovesti do unutarnjeg nasilja, globalne nestabilnosti, kolapsa države pa čak i vojnog sukoba.

Što elita želi poručiti građanima: Upravo poručuju kroz zbivanja u Ukrajini.
 
VIDEO: Promjena klime (geoinženjering, HAARP) s ciljem rasta i razvoja

 
 
prenio: vecernji.hr, dnevnik.hr youtube.com/uredio: nsp
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=16612"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

Državi je potrebno, ako pravilno tumačim njeno raspoloženje, i ona zahtjeva hrabro, uporno eksperimentiranje. Zdrav razum nalaže da izaberemo jednu metodu i da ju isprobamo; ako ne uspije, to pošteno priznamo i probamo drugu. Ali prije svega, da nešto probamo.

Pet godina je prošlo od kolapsa banke Lehman Brothers, 15. rujna 2008. Od tada je doveden u pitanje legitimitet kapitalizma kao načina društvenog organiziranja; obećanje kapitalizma o prosperitetu, društvenoj pokretljivosti i demokraciji izgubila su kredibilitet.

Ali nije nastupila radikalna promjena. Sustav je redovito primao udarce, ali je preživio. Dio cijene za nedostatke kapitalizma plaćen je ukidanjem nekih socijalnih prednosti koje su od njega ranije izvojevane. “Tržišni fundamentalisti su promašili u svakom pogledu – pa ipak potpuno dominiraju političkom scenom, više nego ikad ranije”, piše američki ekonomist Paul Krugman. Sustav se još uvijek drži , iako je na režimu automatskog upravljanja, a to nije zasluga njegovih protivnika. Što se dogodilo? Što se može učiniti?

Antikapitalistička ljevica odbacuje ideju ekonomske neizbježnosti jer razumije da ekonomiju oblikuju političke sile. Trebalo je shvatiti da financijska katastrofa 2007.- 2008. neće prokrčiti put ka njenim ciljevima.

Presedan iz tridesetih godina prošlog stoljeća ukazao je na sljedeće: ovisno od nacionalnih okolnosti, društvenih saveza i političkih strategija, ista ekonomska kriza proizvela je takve različite ishode kao što su dolazak Hitlera na vlast u Njemačkoj, američki New Deal, Front populaire u Francuskoj i praktički ništa u Britaniji. Osamdesetih godina, u samo nekliko mjeseci razlike, Ronald Reagan je ušao u Bijelu kuću, a Francois Mitterand u Elizejsku palaču; 2010. je Barack Obama je uspio osvojiti drugi mandat, dok Nicolas Sarkozy nije. Ovo nam govori da sreća, talent i politička strategija nisu dodatne varijable koje mogu biti potisnute društvenom strukturom određene države ili stanjem njenog gospodarstva.

Pomicanje svjetske osovine nakon financijske krize obilježilo je i ulazak proizvođača i potrošača iz Kine, Indije i Brazila u kapitalističku igru. Oni su poslužili kao rezervisti upravo u trenutku kada se činilo da sustav umire. U proteklih 10 godina, udio glavnih zemalja u razvoju u globalnoj proizvodnji porastao je sa 38% na 50%. Nove svjetske radionice postale su ujedno i neka od najvažnijih svjetskih tržišta: od 2009, Njemačka izvozi više robe u Kinu nego u SAD.

Postojanje nacionalnih srednjih klasa i implementacija nacionalnih rješenja sada nailazi na prepreku u vidu svjetskih vladajućih klasa koje nastupaju u sprezi. Osim u slučaju da još uvijek vjerujete u antiimperijalizam šezdesetih, teško je računati na političku elitu Kine, Rusije i Indije za progresivna rješenja današnjih problema, jer su one jednako grabežljive i pokvarene poput svojih zapadnih kolega.

Međutim, obnova kapitalizma nije bila univerzalna. Sociolog Immanuel Wallerstein piše: “Latinska Amerika je bila prvak svjetske ljevice u prvom desetljeću 21.stoljeća … stranke ljevice ili lijevog centra dobile su nevjerojatan niz izbora u ovom desetljeću. I kolektivno, latinoameričke vlade su prvi put napravile značajnu distancu prema SAD. Latinska Amerika je postala relativno samostalna geopolitička sila.”

Krčenje puta za tržišta

U svakom slučaju, regionalnu integraciju, koju smjeliji mislioci smatraju uvertirom za “socijalizam 21. stoljeća”, drugi vide kao još samo jedan korak ka stvaranju jednog od najvećih svjetskih tržišta. Ova igra je još uvijek otvorenija u bivšem američkom dvorištu nego unutar dezorijentirane Europske unije. Latinska Amerika je preživjela šest pokušaja puča za manje od 10 godina, u Venecueli, Haitiju, Boliviji, Hondurasu, Ekvadoru i Paragvaju, možda zato što su političke promjene koje donosi ljevica zaista poljuljale društveni poredak i transformirale svakodnevni život.

Ove promjene su pri tom pokazale da alternativa stvarno postoji, da nije sve izgubljeno, ali da su za stvaranje uvjeta za uspjeh neophodne strukturne, političke i ekonomske reforme. Takve reforme bi probudile radničku klasu, koja je uslijed nedostatka mogućnosti svedena na apatiju, misticizam ili puko preživljavanje, i također bi mogle ponuditi način za borbu protiv ekstremne desnice.

Koje strukturne transformacije bi bile prave? Neoliberali su toliko uspješno usadili ideju da alternativa ne postoji da su u nekim slučajevima uvjerili protivnike da izgube iz vida vlastite prijedloge. Idemo pretresti neke od njih, imajući na umu činjenicu da što su ambicioznije utoliko je važnije priviknuti se na njih što prije, kao i činjenicu da njihovu moguću oštrinu treba usporediti s brutalnošću društvenog poretka koji bi trebali zamijeniti.

Kako se postojeći poredak može obuzdati, pa zatim preokrenuti? Proširenje neprofitnih i no-cost sektora moglo bi brzo odgovoriti na ovaj izazov. Ekonomist Andre Orlean ističe da u 16. stoljeću “zemljište nije bilo trgovačka roba, nego zajedničko dobro o kome se nije pregovaralo, što objašnjava silinu otpora zakonima o ograđivanju pomoću kojih je izvršena aproprijacija zajedničkih pašnjaka … Ista stvar se danas događa s komercijalizacijom ljudskih bića. Ljudski organ ili krv nisu roba, ali da li će postati ?”

Da bismo provjerili ovu tendenciju, trebalo bi definirati osnovne potrebe – smještaj, hranu, kulturu, komunikaciju, prijevoz – demokratski, da ih financiramo kolektivno i osiguramo svima. Sociolog Alen Akordo preporučuje “proširivanje javnih usluga brzo i kontinuirano, do one točke kada one obuhvaćaju sve osnovne potrebe ‘besplatno’, u skladu s njihovom povijesnom evolucijom, što je ekonomski zamislivo samo ukoliko se svi resursi i bogatstva korišteni i proizvedeni kolektivnim trudom vrate u zajedničko vlasništvo”. Umjesto da pretvaramo zahtjeve u gotovinu značajnim podizanjem nadnica, ponuda bi bila socijalizirana i nove pogodnosti garantirane svima.

Kako izbjeći zamjenu tržišne tiranije državnim apsolutizmom? Sociolog Bernard Frio predlaže izbor iz modela narodnih postignuća za koja znamo da funkcioniraju: socijalno osiguranje, na primjer, na koje se vlade svih boja sada obrušavaju. Ovaj “već postojeći osloboditelj” , zahvaljujući principu doprinosa, redistribuira značajan dio bogatstva, financira mirovine i liječenje i nadoknadu za nezaposlene. Doprinosi za socijalno osiguranje razlikuju se od poreza koje prikuplja i troši država, i ne dovode do akumulacije kapitala; u početku su ga organizirali sami poslodavci. Zašto ne otići dalje?

Tri prednosti

Takav svjesno agresivni program donio bi neke prednosti: politički, ne bi ga mogli kooptirati neoliberali ili ekstremna desnica, iako bi ujedinio vrlo široku društvenu koaliciju; ekološki, izbjeglo bi se kejnzijansko resetiranje, koje bi produžilo postojeći model i dovelo do “ubrizgavanja novca u bankovne račune, samo da bi ga reklamna policija preusmjerila u tržišnu potrošnju”. Također bi za prioritete postavilo potrebe koje nisu zadovoljene proizvodnjom robe u zemljama s niskim nadnicama. Donijelo bi i jednu demokratsku prednost: obrana kolektivnih prioriteta (što je besplatno a što nije) više neće biti isključivo pravo političara, dioničara i intelektualaca iz istog društvenog staleža .

Pristup ove vrste urgentno je potreban. U današnjem uređenju globalnih političkih odnosa, ubrzavanje automatizacije industrijskog rada i usluga stvara rizik nastanka novog oblika profita od kapitala (kroz snižavanje troškova rada) i masovne nezaposlenosti sa smanjenim beneficijama za nezaposlene.

Amazon i veliki pretraživači svakodnevno pokazuju kako stotine milijuna potrošača spremno prepuštaju robotima da im izaberu slobodne aktivnosti, odmore, lektiru i glazbu. Knjižari, novine i turističke agencije plaćaju cijenu. Dominic Barton, generalni direktor tvrtke McKinsey, ističe da su “10 najvećih kompanija na internetu, uključujući Google , Facebook i Amazon otvorile jedva 200.000 radnih mjesta” , ali su zaradile “stotine milijardi dolara u tržišnoj kapitalizaciji”.

Da bi riješila nezaposlenost, vladajuća klasa povećava rizik scenarija na koji je upozoravao filozof Andre Gorc – uporna uzurpacija područja u kojima još ne vlada profitni motiv: “Gdje će transformacija svih aktivnosti u profitno orijentirane aktivnosti – koje postoje zbog njihovog profita, s ciljem maksimalnog prihoda – prestati? Koliko još krhke barijere mogu izdržati protiv profesionalizacije roditeljstva, komercijalne oplodnje, prodaje djece i trgovine organima ?”

Pitanje duga zahtijeva razotkrivanje njegove političke i socijalne pozadine. U povijesti je česta pojava država koju vjerovnici drže u ropstvu, a ona se oslobađa da bi izbjegla nametanje beskonačne štednje svom narodu. Sovjetska republika je odbila priznati dugove svojih carskih prethodnika. Remon Poincaré je spasio franak devalvacijom od 80 posto, krešući dužničko opterećenje Francuske, koje je zatim moglo da se isplati u pojeftinjenoj valuti. Poslije rata , SAD i Britanija nisu uvele štednju; pustile su inflaciju i skoro prepolovile svoje javne dugove.

Od tada, kroz dominaciju monetarizma, bankrot je postao himna, inflacija (čak i kad se približi nuli) zlo protiv kojeg se treba boriti, a devalvacija ne dolazi u obzir. Zajmodavci su oslobođeni rizika neplaćanja, pa ipak i dalje naplaćuju svoje “kreditne premije”. “U povijesnim situacijama prezaduženosti” , pisao je ekonomista Frederick Lordon, “izbor se svodi na strukturno prilagođavanje u korist vjerovnika ili njihovu propast”. Djelomično ili potpuno otpisivanje duga lišilo bi imovine rentijere i financijere, bez obzira na njihovu nacionalnost, nakon što im je sve bilo predano .

Omča oko vrata društva brže bi se olabavila kada bi se mogli povratiti porezi koje je razorila 30 – godišnja vladavina neoliberalizma – ne samo podrivanjem progresivnog oporezivanja i povećanjem utaja, nego i kroz stvaranje strukture gdje se polovica međunarodne trgovine dobara i usluga odvija preko poreznih utočišta. U korisnike ovog uređenja ne ubrajaju se samo ruski oligarsi i bivši francuski ministar ekonomije, nego i tvrtke s državnom zaštitom ( i utjecajem u medijima ) kao što su Total, Apple, Google, Citigroup i BNP Paribas.

Izgubljeni prihod

U Europskoj uniji, gubitak koji pogađa društvo u cjelini – kao rezultat pravnih aktivnosti poput porezne optimizacije, “transfernih cijena” (koje omogućavaju lokalizaciju profita podružnica u niskoporeznim područjima), i iseljenja sjedišta tvrtki – dostiže možda i 1.000 milijardi eura. U nekim zemljama , izgubljeni prihod je veći od nacionalnog duga.

U Francuskoj, kako mnogi ekonomisti tvrde, “čak i kad bi se povratila samo polovica te svote, proračun bi bio uravnotežen bez žrtvovanja mirovina, radnih mjesta u javnom sektoru, ili budućih ekoloških investicija”. Povrat ovog novca, redovito najavljivan i odlagan (a vrijedi mnogo više od “prijevare socijalnog”), bio bi popularan i egalitaran, jer obični porezni obveznici ne mogu smanjiti svoj ​​oporezivi prihod plaćanjem fiktivnih naknada filijalama na Kajmanskim otocima.

Mnoge opcije predložene u listu Le Monde diplomatique mogle bi se dodati na popis prioriteta: zamrzavanje visokih plaća, zatvaranje burze, nacionalizacija banaka, problematiziranje slobodne trgovine, napuštanje eura, kontrola kapitala. Zašto se onda fokusirati na no-cost sektor, preuređenje javnog duga i obnovu poreza? Zato što je, da bi se razradila strategija, utvrdila njena društvena baza kao i uvjeti u kojoj se može politički realizirati, bolje izabrati mali broj prioriteta nego sastaviti popis zahtjeva za izvođenje gnjevne rulje na ulicu, koja bi se razbježala poslije prve oluje.

Napuštanje eura sigurno zaslužuje se naći na popisu (vidi Frédéric Lordon, No currency without democracy). Svi su svjesni činjenice da zajednička valuta i institucionalna i pravna rješenja koja je podržavaju (neovisna središnja banka, pakt za stabilnost) isključuju svaku mjeru borbe protiv rastućih nejednakosti i podrivanja suverenosti od strane vladajuće klase podređene zahtjevima financijskih krugova.

Problematiziranje zajedničke valute, koliko god neophodno, ne jamči uspjeh u tim područjima, što pokazuju ekonomske i socijalne mjere u Velikoj Britaniji i Švicarskoj. Napuštanje eura, poput protekcionizma, ovisilo bi od političke koalicije u kojoj bi se našli i najbolji i najgori, a trenutno najgori prevladavaju. Univerzalna naknada, veliko rezanje javnog duga i obnova poreza omogućili bi postizanje velikih ili većih rezultata, dok bi se izbjeglo stvaranje nepoželjnih saveza.

Bilo bi besmisleno tvrditi da bi takav “program” osvojio većinsku potporu u bilo kojem parlamentu na svijetu. Njegova radikalna odstupanja od statusa quo krše mnoge propise koji se smatraju nepovredivim. Međutim, neoliberalima nije manjkalo hrabrosti kada je trebalo da se spašava njihov sustav. Nisu ustuknuli ispred mogućnosti značajnog porasta duga, za koji su ranije upozoravali da će podići kamatne stope; niti pred snažnim fiskalnim stimulansom, za koji su tvrdili da će raspiriti inflaciju; niti pred podizanjem poreza, nacionalizacijom propalih banaka, obaveznim podizanjem rezervi na štednju ili ponovnim uvođenjem kontrole kapitala na Cipru.

Ono što vrijedi za njih trebalo bi vrijediti i za nas, ali mi patimo od prevelike skromnosti … Ni fantazije o povratku u prošlost kao ni nade u ublažavanje katastrofa neće obnoviti samouvjerenost niti se izboriti s rezignacijom nad nedostatkom drugog izbora osim smjenjivanja desnice i ljevice koje jednako provode praktično isti program.

Hrabrost je potrebna

Dakle, jeste – hrabrost je potrebna. Pišući o životnoj sredini 1974 Andre Gorc je pozvao na “politički napad na raznim razinama za preotimanje kontrole (od kapitalizma) i suprotstavljanje potpuno drugačijim planiranjem društva i civilizacije”.

Objasnio je da je važno izbjeći ekološku reformu na račun socijalnih uvjeta: “Ekološka borba će možda kapitalizmu stvoriti probleme i primorati ga na promjenu; ali kada, nakon dugog opiranja silom i lukavstvom, konačno popusti jer je ekološka točka bez povratka neizbježna, on će inkorporirati ova ograničenja kao što je inkorporirao nekadašnja ograničenja … kupovna moć ljudi će se smanjivati ​​i sve će se odigrati tako da se račun za borbu protiv zagađenja podenese ljudima koji su morali kuppovati proizvode”.

Od tada, sustav je pokazao otpornost u stvaranju tržišta za borbu protiv zagađenja. U Shenzhenu, mali zagađivači prodaju drugim tvrtkama pravo na prekoračenje propisane kvote. Za to vrijeme, zagađeni zrak ubija preko milijun Kineza godišnje.

Ideja za preusmjeravanje svijeta na dobar kolosijek ima na pretek, ali kako izbjeći da se one ne pretvore u još neke neostvarene mogućnosti? U skorije vrijeme, društveni poredak je pretrpio mnoge izazove, od arapskih ustanaka do pokreta “Indignados”. Od velikih demonstracija protiv rata u Iraku 2003 desetine milijuna prosvjednika izašlo je na ulice, od Španjolske do Izraela i od SAD, do Turske i Brazila. Oni su privukli pažnju, ali nisu mnogo postigli. Njihov strateški neuspjeh može nam pomoći u budućim planovima.

Velike protestne koalicije moraju učvrstiti brojnost i izbjeći razdiruće pitanja. Svi znaju koje će teme vjerojatno pokidati saveze, koji često nemaju čvršću osnovu od dobronamjernih ali maglovitih ciljeva, kao što je bolja raspodjela bogatstva, manje štetni oblik demokracije i ukidanje diskriminacije i autoritarizma.

Kako se društvena baza pristalica neoliberalne politike smanjuje, a srednja klasa sada plaća cijenu kroz nesigurnost, slobodnu trgovinu i skupo visoko obrazovanje, sastavljanje velike koalicije postaje lakše.

Ali kada se ona jednom sastavi, što može učiniti? Zahtjeve koji su previše uopćeni ili previše brojni teško je pretočiti u politiku i uklopiti u bilo kakav dugoročan plan. “Na sastanku svih vođa socijalnih pokreta”, rekao nam je Artur Enrique, bivši predsjednik Ujedinjene radničke centrale, najvećeg brazilskog sindikata, “sakupio sam od svih papire. Plan sindikalnih organizacija imao je 230 točaka, seljačkih 77 … Kad sam ih sve sabrao, imali smo preko 900 stavki. I postavio sam pitanje: što zapravo možemo učiniti sa svim ovim?

“U Egiptu, vojska je dala odgovor. Većina Egipćana bila je protiv predsjednika Morsija iz dobrih razloga, ali kako nisu imali zajednički cilj osim njegovog obaranja, prepustili su vlast vojsci, uz rizik da će sada postati njezini taoci, a kasnije možda i njene žrtve. Kad nemate kartu, to često znači da se oslanjate na one koji je imaju.

Spontanost i improvizacija mogu proizvesti revolucionarni trenutak, ali ne jamčiti revoluciju. Društvene mreže su potaknule horizontalnu organizaciju demonstracija, a odsustvo formalne organizacije im je omogućilo da izbjegnu policijski nadzor, bar privremeno. Ali vlast se još uvijek osvaja kroz piramidalne strukture, novac, aktiviste, izbornu mašineriju i strategiju: koji društveni blok i koji savez za koji projekt? Akardova metafora je relevanta: “Svi dijelovi satova poredani na stolu neće omogućiti nekom tko nema uputstvo da napravi sat. Uputstvo za sklapanje je strategija. U politici možete vikati ili možete razmišljati kako da spojite dijelove”

Odnos prema vlasti

Satna strategija bilo bi definiranje glavnih prioriteta, rekonstruiranje debate o njima i prestanak kompliciranja stvari da bi se dokazala nečija pamet. “Revolucija po modelu Wikipedije, gdje svako dodaje sadržaj” neće popraviti sat. Posljednjih godina, lokalne difuzne grozničave akcije proizvele su opoziciju zaljubljenu u sebe, nestrpljiv i nemoćan spektar, i razočaranja. Budući da je srednja klasa često noseći stup ovih pokreta, takva nepouzdanost nije iznenađujuća: ona sklapa savez s radničkom klasom samo u krajnjoj nuždi, i to pod uvjetom da brzo ponovno preuzme kontrolu.”

Postavlja se i pitanje odnosa prema vlasti, sve češće. Sada kad više nitko ne zamišlja da će velike partije i postojeće institucije promijeniti neoliberalni poredak, javlja se iskušenje da se u fokus stavi promjena uma umjesto promjene struktura i propisa i da se napusti nacionalni teren, preusmjeravanjem na lokalnu razinu za stvaranje probnog područja za buduće pobjede. “Jedna skupina računa na (društvene) pokrete, na raznovrsnost bez centralne organizacije” , piše Volerstin. “Druga tvrdi da bez promjene političke vlasti ne možete promijeniti ništa. Sve vlade u Latinskoj Americi vode ovu raspravu”.

Poteškoće u prvoj strategijom su znatne. Postoji povezana vladajuća klasa, svjesna svojih interesa, koja gospodari terenom i raspolaže silom, dok su na drugoj strani mnoga udruženja, sindikati i partije, gdje svatko brani svoju stranu, svoju jedinstvenost i samostalnost, jer se boje da će ih progutati politička vlast.

Možda i boluju od internetskih iluzija, uslijed kojih zamišljaju da su značajni jer imaju web – stranica. Ono što nazivaj “mrežnom organizacijom” postaje teorijska maska ​​za odsustvo organizacije i strateške misli, budući da mreža nema nikakvu realnost izvan cirkuliranja elektroničkih poruka koje svi prosljeđuju ali ih nitko ne čita.

Veza između društvenih pokreta i institucionalnih kanala, protuteža vlastima i partijama, oduvijek je bila problematična. Sada kad više ne postoji glavni cilj, opća linija – i manje nego ikad partija ili skupina koja je oličava – neophodno je da se “razmisli o tome kako stvoriti globalno počevši od partikularnog”.

Definiranje prioriteta koji se izravno opiru vlasti kapitala omogućilo bi da se naoružaju osjećaja , da se napadne centralni sustav i da se identificiraju političke snage koje to mogu izvesti.

S druge strane, uvijek će biti važno zahtijevati od njih da birači mogu, putem referenduma, izbaciti svoje predstavnike prije nego što im istekne mandat; od 1999. u ustavu Venecuele zapisana je takva odredba. Mnogi šefovi država su donosili krupne odluke (granica za umirovljenje, vojna obveza, ustavni ugovori) bez narodnog mandata. Tako bi ljudi stekli pravo kazniti vlastodršce, a da to ne bude samo vraćanje na vlast klonova onih koji su već izigrali povjerenje naroda.

Da li je dovoljno čekati pravi trenutak? “Početkom 2011 bilo je samo šestero ljudi koji su još uvijek bili u CPR [Kongres za republiku]“, prisjeća se predsjednik Tunisa Monsef Marzuki. “Ali to nije spriječilo ovu partiju da osvoji drugo mjesto na demokratskim izborima u Tunisu nekoliko mjeseci kasnije. “U današnjem kontekstu, rizik od pasivnog idealističkog čekanja jeste da bi oni manje strpljivi, manje kolebljivi i opasniji mogli iskoristiti trenutak i zlouporabe, za svoju korist, gnjev koji traži metu, ne nužno pravu. Pošto se posao društvenog razbijanja nikad ne završava sam od sebe, čvorišta i centri otpora (neprofitne aktivnosti, javne službe, demokratska prava) koji bi mogli biti nositelji mogućeg trijumfa, riskiraju da u međuvremenu budu uništeni, umanjujući time šanse za kasniju pobjedu.

Igra nije završena. Neoliberalni san je izgubio status apsoluta i ideala, bez kojeg će njegovi društveni projekti venuti i nestati. Sada može jedino proizvoditi privilegije i hladna, mrtva tijela. Promjena će doći. Svatko od nas može pridonijeti njenom ubrzanju.
 
(pescanik.net/uredio:nsp)

Netko se vani priprema za nešto doista veliko. Upravo smo svjedoci rušenja cijene zlata i srebra kakvog nismo bili svjedoci u posljednjih nekoliko desetljeća. U ponedjeljak, cijena zlata pala za više od 10 posto u jednom trenutku. To je šokirao investitore diljem svijeta, a ono što smo upravo vidjeli je najveći pad u dva dana cijena zlata u posljednjih 30 godina.

Cijena srebra je pala još brže od zlata, u ponedjeljak. U jednom trenutku je bilo 14 posto u padu (minusu). BIla je atmosfera “panične prodaje” kako su investitori i financijske institucije utrkivale likvidirati svoje posjede (portfelje) zlata i srebra. No, bilo je to upravo ono što je netko htio?

Kao što smo čuli, velike banke i poslovnice masovnih medija diljem svijeta su hrabro proglašavali tjednima da zlato ulazi “medvjeđe tržište”, te da je sada vrijeme za sve nas da prodamo svoje zlato. Konkretno, Goldman Sachs je navodno rekao svojim klijentima ranije ovog mjeseca da ” preporučuje pokretanje prodaje COMEX pozicije u zlatu (shortanje)”. Da li je to bio samo “dobar pogodak” s njihove strane, ili se nešto drugo događa? Jesu li oni zapravo pokušavali stvoriti “pomahnitalu prodaju” koji će dovesti na nižu cijenu zlata?

Onome čemu smo svjedočili u ponedjeljak je bilo apsolutno čeljust-spuštajući događaj. Dovoljno je provjeriti ovaj grafikon cijena zlata u posljednjih 10 godina. Rušenje zlata u ponedjeljak na grafikonu strši poput nečega neprirodnog…

Grafikon čak i ne pokazuje punu mjeru kolapsa. Dok ovo pišem, cijena zlata sjedi na 1.355,20 dolara.

No, to je tek početak za zlato i srebro. Moramo upozoriti, cijene zlata i srebra će doživjeti divlju ljuljačku u godinama koje dolaze.

Na primjer, sljedeće je ono što smo napisali o zlatu i srebru 7. kolovoz 2012 …

Volim plemenite metale, ali ako idete ulagati, morate dobiti obrazovani, tako da znate što radite. Ako idete na slijepo, vjerojatno da će te pregoriti u određenom trenutku.

Osim toga, morate biti spremni za divlje promjena u cijeni tijekom narednih godina. Biti će vrijeme kada će se zlato i srebro apsolutno vinuti gore i biti će vremena kada će pasti poput kamena.

Dakle, ako idete igrati igru ​​morate biti u mogućnosti da se održite u toj divljoj vožnji.

Ponedjeljak je bio primjer onoga što smo mislili kad smo rekli da “​​morate biti u mogućnosti da se održite u vožnji”. Biti će puno više dana kao što je bio ponedjeljak (i ​​gore i dolje) za zlato i srebro u godinama koje dolaze.

Bedasti ljudi su oni koji se boje svoje pameti rasprodaju sve svoje zlato i srebro upravo sada.

Nažalost, navodno je bila ogromana količina panike prodajom zlata i srebra u ovom kolapsu. Dennis Gartman CNBC je izjavio u ponedjeljak …

“Postoji puno ljudi koji bacaju zlato iz svojih ruku. Bacanje pozicija u more. Panika je svugdje”, rekao je Gartman u razgovor u ponedjeljak. “Nikada nisam vidio nešto ovakvo. Stvarno mislim to.”

To samo pokazuje koliko puno ima glupih ljudi vani. Slijedi izvadak iz drugog CNBC izvješća o panici prodaje koja se događala u ponedjeljak …

“Tržište pada poput noža. Ljudi govore, “Vadim me van” rekao je Kevin Grady Predsjednik Phoenix Futures-a. “Također smo vidjeli da ljudi prodaju profit energetskih dionica da bi platili gubitke na plemenitim metalima. Gledamo likvidaciju (prodaju) ogromne količinu zlata danas.”

Prema riječima dr. Paul Craig Roberts-a, pomoćnik tajnika riznice u vrijeme predsjednika Ronalda Reagana, sva ova panika prodaje je rezultat orkestriranog i organiziranog zakucavanja zlata i srebra …

Ovo je orkestracija (razbijanje zlata). To je događa još od početka travnja. Brokerske kuće su poručile svojim privatnim klijentima da hedge fondovi i institucionalni ulagači odbacuju zlato i da treba izaći unaprijed.

Tada, prije par dana, Goldman Sachs najavio da će biti daljnjih odlazaka iz zlata. Dakle, ono što se pokušava učiniti je panika pojedinačnih malih investitora da prodaju zlatne poluge. Jasno je da se nešto događa …

U međuvremenu, mnogi vide ovo spuštanje zlata kao zloslutni znak da je još jedna velika financijska kriza na putu prema nama.

Dovoljno je sjetiti se što se dogodilo još 2008. godine Kako je Zero Hedge istaknuo je u ponedjeljak, cijena zlata je naglo pala za 21 posto u srpnju 2008. To je bilo samo par mjeseci prije nego je američko tržištu dionica palo na jesen …

Brzina pada zlata je impresivna, zabrinjavajuća, i nesređena. Vidjeli smo još dva takva slučaja nasilničke ‘požurene’ prodaje u posljednjih pet godina. U srpnju 2008, zlato je brzo palo 21% – baš prije debakla Lehman-a i kolaps zapadnog bankarskog sustava.

Je li to kolaps cijene zlata nagovještaj još jednog velikog pada na tržištu dionica?

Vrijeme će pokazati.

U međuvremenu, mnogi prosječni Amerikanci se pitaju trebaju li prodati svoje zlato i srebro, dok još uvijek mogu.

Kao što smo spomenuli gore, zlato i srebro će doživjeti divlje oscilacije tijekom sljedećih nekoliko godina. Kad dođe sljedeći slom dioničkog tržišta, zlato i srebro će najvjerojatnije ići još niže nego što je danas, za kratko vrijeme. No dugoročno, zlato i srebro će se vinuti do neviđenih visina.

Ulaganje u zlato i srebro nije za one slabog srca. Ulazimo u razdoblje ogromne financijske nestabilnosti, a držanje zlata i srebra će biti kao vožnja roller coaster-om. Usponi i padovi će se protresti puno ljudi, ali nagrade će biti dobre za one koji budu s njima cijelo vrijeme.
 
 
izvor: activistpost.com/uredio: nsp
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=13404"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]

Prije četiri godine mnogi Amerikanci su se nadali da je moguće preokrenuti dvadesetpetogodišnji negativni trend. Umjesto toga, situacija se pogoršala. Danas je od ove nade, bez obzira na reizbor Barack Obame, ostalo malo toga.

U ožujku 2012. oko 25 milijuna Amerikanaca pokušavalo je naći posao s punim radnim vremenom. Milijuni ljudi su izbačeni iz svojih kuća. Na jednoj strani imamo prazne kuće, a na drugoj beskućnike. Svakako da je ovo jedna od posljedica ogromne i još uvijek prisutne financijske krize, ali i prije krize 2008. koja je započela kolapsom Lehman Brothers-a, američka ekonomija nije uspijevala ispuniti obećanja koja je sama davala.

Iako je BDP rastao, građani su morali prihvatiti pad životnog standarda. I prije početka recesije, zarade većine američkih obitelji, ukoliko se oduzmu prilagodbe inflaciji, postale su niže nego prije deset godina. Amerika je stvorila zadivljujuću ekonomsku mašinu, koja je očito funkcionirala samo za one koji se nalaze na vrhu piramide prihoda.

Zato je neophodno utvrditi što se dogodilo u SAD, kako smo postali društvo velike nejednakosti i sve manje socijalne mobilnosti, i koje su posljedice ovog stanja. Slika je mračna. Tek sada počinjemo mjeritimo koliko se naša zemlja udaljila od svojih ciljeva. Tijekom financijske krize 2007/2008. i naknadne velike recesije, kada se nasukala ova sve disfunkcionalnija forma kapitalizma, mnogi Amerikanci su doživjeli pravni brodolom. Pet godina kasnije, svaki peti Amerikanac ne može naći posao s punim radnim vremenom, oko 8 milijuna obitelji je izgubilo svoje kuće, dok mnogi očekuju da će im u ne tako dalekoj budućnosti stići rješenje o iseljenju. Još više njih je bespomoćno posmatralo kako im se nepovratno tope životne ušteđevine.

Čak i ako bi prvi znaci poboljšanja, koje optimisti uvijek vide, zaista bili nagovještaj pravog oporavka, ekonomija bi se tek u 2018. vratila na stanje pune zaposlenosti. Ali tijekom 2012. mnogi su izgubili nadu. Mladi, kojima nakon diplomiranja ostaju ogromni dugovi, uopće ne mogu naći posao. Ljudi koji su se poslije izbijanja krize smjestili kod svojih rođaka i prijatelja u međuvremenu su postali beskućnici. Kuće koje su kupljene tijekom buma tržišta nekretninama, prodaju se još uvijek ispod kupovne cijene ili su prosto prazne. Na ovaj način razobličen je krhki temelj financijskog buma proteklih desetljeća.

Jedna od najmračnijih stranica tržišne ekonomije koja je ovom prilikom izašla na vidjelo je velika i rastuća nejednakost. Njoj pripada najveća zasluga za raspad socijalnog tkiva i ugrožavanje gospodarske budućnosti ove zemlje. Bogati su sve bogatiji, dok drugi moraju se odriču najosnovnijih potreba, što se nekada smatralo nespojivim s američkim snom.

Činjenica da u Americi postoje bogati i siromašni svima je poznata. Iako ova nejednakost nije posljedica krize subprime kredita (hipotekarni krediti nepouzdanim dužnicima) i naknadne recesije, već prije svega 30-ogodišnjeg trenda, može se reći da ju je financijska kriza dodatno pogoršala. Srednji sloj je pod sve većim pritiskom, patnja socijalno slabih postala je opipljiva kada smo shvatili da su socijalne mreže vrlo porozne, a javni programi potpore dovedeni na rub bankrota. Jednom postotku na vrhu pošlo je za rukom da zadrži veliki dio nacionalnog dohotka, iako su superbogati imali određene gubitke u nekim investicijama.

Bez obzira koji dio skale dohotka promatramo, primijetit porast nejednakosti. Čak i unutar gornjeg jednog postotka postoji 0,1% onih koji dobivaju najveći dio kolača. Već u 2007., prije krize, gornjih 0,1% posto američkih kućanstava raspolagalo je dohotkom 220 puta većim od prosječnog dohotka donjih 90% posto kućanstava.

Kad je riječ o raspodjeli imovine tu primjećujemo još veću nejednakost, jer najimućniji postotku pripada dvije trećine ukupne nacionalne imovine. Točno je da podaci o raspodjeli dohotka predstavljaju samo trenutno stanje u nekoj ekonomiji. Baš to podatke o raspodjeli imovine čini pouzdanijima i veoma zabrinjavajuća, jer ova nejednakost ne uključuje varijacije godišnjeg dohotka. Uz to, imovina pruža pouzdane podatke o nejednakom pristupu resursima.

U Americi je u proteklom desetljeću došlo do sve bržeg raslojavanja različitih socioekonomskih grupa. U prvim godinama (2002-2007) poslije recesije na početku tisućljeća, gornji 1% kućanstava prigrabio je 65% porasta nacionalnog dohotka. Ovom postotku je išlo sjajno, dok je većini Amerikanaca bivalo sve gore.

Kada bi bogati postajali sve bogatiji, a od toga istovremeno i oni u sredini i oni na dnu imali neke koristi, slavili bismo uspjehe dobrostojećih i bili bismo im zahvalni za njihov doprinos. Ali to nije ono što se dogodilo. Pripadnici američkog srednjeg sloja već duže vrijeme imaju dojam da im je sve gore – i u pravu su. Dohodak tipičnog muškarca zaposlenog na puno radno vrijeme zaista stagnira u posljednjih trideset godina.

Kriza je višestruko uvećala ove nejednakosti, ne samo kroz porast nezaposlenosti, gubitak kuće ili stagnirajuće zarade. Bogatima doduše prijete veći gubici pri trgovini dionicama, ali se tržišta dionica oporavljaju relativno brzo. Zaista su najveću korist tijekom oporavka od recesije izvukli najbogatiji Amerikanci. Na gornji jedan postotak otpada 93% dodatnog dohotka ostvarenog u SAD tijekom 2010. u usporedbi sa 2009. Cjelokupna imovina donjeg i srednjeg sloja pretežno se nalazi u njihovim nekretninama. Budući da su u razdoblju između drugog kvartala 2006. i kraja 2011. cijene nekretnina pale u prosjeku za jednu trećinu, to je za većinu Amerikanaca, a posebno onih koji su uzeli velike hipotekarne kredite, značilo veliki gubitak vrijednosti imovine. Sa druge strane, top-menadžeri su bili vrlo uspješni u zaštiti svojih astronomskih primanja. Nakon blagog pada tijekom 2008. već u 2010. odnos između prosječnog godišnjeg dohotka menadžera i običnog radnika vratio na predkrizni razinu od 243:1.

Širom svijeta postoje zastrašujući primjeri o tome što se događa s društvima kada dosegnu razinu nejednakosti kome se Amerika trenutno približava. Primjeri nisu nimalo ugodni. To su zemlje u kojima bogati žive u ograđenim naseljima, gdje ih služe armije slabo plaćenih radnika. To su zemlje s nestabilnim političkim sustavima, u kojima populisti masama obećavaju bolji život, samo da bi ih kasnije razočarali. Međutim, najveći problem u ovim društvima je nedostatak nade. Oni bez sredstava znaju da su njihove šanse da pobjegnu iz siromaštva, da ne govorimo o usponu na vrh, zanemarivo male. Ne bi trebalo težiti ovome. Veliki stupanj nejednakosti i nedostatak šansi, karakterističnih ovih dana za SAD, niti su neizbježni, niti je njihov posljednji nagli porast, kako se često tvrdi, samo proizvod nemilosrdnih tržišnih sila.

Iako su SAD oduvijek bile kapitalistička zemlja, naša nejednakost je, makar u njezinim sadašnjim proporcijama, novi fenomen. Prije otprilike 30 godina, gornji jedan postotak kućanstava dobivao je samo 12% posto nacionalnog dohotka. I to je bilo neprihvatljivo, ali je od tada disparitet u drastičnom porastu, tako da je 2007. prosječni godišnji dohodak gornjeg postotka nakon poreza iznosio 1,3 milijuna dolara, dok se za donjih 20% posto kućanstava ova cifra kretala oko 17.800 dolara.

Gornji jedan postotak zarađivao je u jednom tjednu 40% više od cjelokupnog godišnjeg dohotka donje petine kućanstava , a najvišem 0,1% posto je bio potreban samo jedan dan da zaradi ono što donjih 90% stanovništva zaradi za cijelu godinu. Dohodak najbogatijih 20% nakon poreza jednak cjelokupnom dohotku donjih 80%. Poslije Drugog svjetskog rata Amerika je zajedno rasla 30 godina, dohodak je rastao u svim segmentima, ali više na nižim dijelovima ljestvice dohotka nego na vrhu. Ratno iskustvo iznjedrilo je Mi-osjećaj, tako da su političke mjere poput GI-zakona dodatno približile ljude.

Međutim, tijekom posljednjih 30 godina podjele u našem društvu su se produbile. Ne samo da je dohodak na vrhu eksponencijalno rastao, već je istovremeno za niže slojeve čak i padao. (To nije bio univerzalni obrazac, jer je tijekom devedestih nižim i srednjim slojevima išlo relativno bolje, ali otprilike od 2000. godine nejednakost je počela drastično se povećavati.)

Nešto slično današnjem zabrinjavajućem stupnju nejednake raspodjele vidjeli smo tijekom svjetske ekonomske krize 30-ih godina prošlog stoljeća. Ekonomska nestabilnost bila je tada, kao i danas, u bliskoj vezi s rastućom nejednakošću. Značajno približavanje razlika u dohocima između 1950. i 1970. može se djelomično pripisati razvoju na tržištima, ali su ipak odlučujući doprinos dale političke mjere, poput olakšan pristup visokom obrazovanju preko vojnog zakona ili visoko progresivni porezni sustav, uveden tijekom Drugog svjetskog rata.

Nasuprot ovome, u godinama poslije “Reganove revolucije” došlo je do produbljivanja jaza između dohodaka, uz istovremeno demontiranje državnih inicijativa uvedenih kako bi se ublažili nepravedni učinci tržišta, smanjivanje najviših poreznih stopa na dohodak i rezanje socijalnih programa.

Opće je poznato da tržišta zakonom ponude i potražnje imaju određeni utjecaj na stupanj ekonomske nejednakosti. Ali ove sile djeluju iu drugim industrijskim zemljama, u kojima u posljednjem desetljeću ipak nije došlo do takvog rasta nejednakosti kakav smo vidjeli u SAD. Ovdje prije svega mislim na europske zemlje, ali i na Kanadu i Australiju.

Trendovi nejednakosti mogu se preokrenuti. U nekim zemljama se to i dogodilo. Brazil je jedna od zemalja tipičnih za drastične nejednakosti, ali tijekom 90-ih brazilska vlada prepoznaje ove opasnosti i njihovu vezu sa socijalnom i političkom polarizacijom i ekonomskim rastom. U Brazilu se stvara široki društveno-politički konsenzus da se nešto povodom ovoga mora uraditi. Pod predsjednikom Enrique Cardozo-m dolazi do povećanja državnih ulaganja u obrazovanje, koji su obuhvatili i najsiromašnije slojeve stanovništva, a pod predsjednikom Lula da Silva-om uvode se socijalni programi za borbu protiv gladi i siromaštva. Nejednakost se smanjila, rast povećao, a društvo postalo stabilnije.

Stupanj nejednakosti u Brazilu još uvijek premašuje onaj u SAD, ali dok se Brazil žestoko bori kako bi smanjio siromaštvo i jaz između bogatih i siromašnih, Amerika je dopustila da se povećaju obje ove kategorije. Najgore je to što je politika u tome imala veliki udio. Danas je Amerika ekonomski najdublje podijeljena razvijena industrijska zemlja. Ukoliko želimo nešto uraditi povodom ovoga, moramo prvo poništiti političke mjere koje su ovome doprinijele, uz istovremeno donošenje inicijativa kako bi ublažili disparitete koji su posljedica tržišnih sila.

Veliki utjecaj na povećanje nejednakosti imale su osim tržišnih sila i politike i opće društvene promjene, koje su se ticale i normi i institucija. One su oblikovale politiku, a ona njih. Najupadljivija društvena promjena je slom sindikata. Dok je 1980. 20,1% posto radnika bio sindikalno organiziran, taj broj je do 2010. pao gotovo za polovicu, na 11,9%. Posljedice su bile gubitak ekonomskog utjecaja i politički vakuum. Bez zaštite sindikata radnicima je išlo sve lošije. Tržišne sile su ograničile utjecaj preostalih sindikata. Prijetnja prebacivanjem proizvodnje u inozemstvo dodatno je erodirala moć sindikata. Kako je tijekom administracije Franklin D. Roosevelt-a poticano sindikalno organiziranje, tako su republikanski političari na saveznoj i državnoj razinu u ime fleksibilizacije tržišta rada radili na slabljenju sindikata. Početak ovog procesa označava Ronald Reagan-ovo gušenje štrajka kontrolora leta 1981.

Prema popularnom ekonomskom učenju, fleksibilna tržišta rada potiču gospodarski rast. Ja tvrdim da snažna zaštita radničkih prava koriguje postojeći neravnopravni ekonomski položaj. Takva zaštita pozitivno utječe na lojalnost radnika svojoj tvrtki, na njihovu predanost i motivaciju. Osim toga, jača se društvena kohezija i poboljšava atmosfera na radnom mjestu. Činjenica da je razvoj na američkom tržištu rada tijekom Velike recesije bio tako nezadovoljavajući i da se položaj američkih radnika u posljednjih 30 godina konstantno pogoršava, trebalo bi pobuditi sumnju u mitske prednosti fleksibilnog tržišta rada. U SAD sindikati se još uvijek smatraju uporištem statičnosti, a otuda i uzrokom neučinkovitosti tržišta rada, što dugoročno šteti njihovoj reputaciji.

Do sredine 70-ih postojao je široki društveni konsenzus: menadžerski kadrovi su bili dobro plaćeni, ali ne basnoslovno; prihodi su ravnopravno dijeljeni između lojalnih radnika i menadžmenta. Dioničari nisu imali puno utjecaja. Američki zakon o privrednim društvima pogoduje menadžerima. Dioničarima vrlo teško dovesti u pitanje menadžerske odluke, ili spriječiti preuzimanje kompanije, ili pak da povećaju svoje pravo glasa u kompaniji. Mendžera su tijekom godina naučili da se zabarikadiraju i da štite svoje interese. Ovo se radi na više načina: zaogrtanja investicija u neprozirni veo, čime se vrijednost tvrtke čini netransparentnom, a borba oko preuzimanja riskantnije; “otrovnim pilulama” kojima se vrijednost kompanija smanjuje u slučaju preuzimanja; “zlatnim padobranima” kojima menadžeri sebi osiguravaju bezbrižan život u slučaju preuzimanja tvrtke.

Tijekom 80-ih i 90-ih, top-menadžeri postupno shvaćaju da im mjere za obranu od vanjskog preuzimanja zajedno sa slabljenjem sindikata omogućuju nekažnjeno bogaćenje. Čak je i nekoliko vodećih financijskih kapitalista priznalo “da je način određivanja plaća menadžera u našem krajnje manjkavom sustavu korporativnog upravljanja doveo do nenormalnih zarada izvršnih direktora i članova upravnih odbora”.

Promijenilo se i shvaćanje toga što se smatra “nepravednim”. Menadžeri ne oklijevaju prisvoje veliki dio tvrtkina kolača i time pribave pozamašne sume novca, dok istovremeno tvrde kako moraju otpuste radnike i smanjiti plaće ne bi li tvrtka preživjela.

U mnogim krugovima ova šizofrena predstava o “pravednosti” je tako doboko usađena da je jedan od članova Obamine vlade na početku velike recesije bez trunke stida mogao da kaže da zbog nepovredivosti ugovora osiguravajuća kuća AIG mora isplatiti bonuse čak i onim menadžerima koji su tvrtku doveli na rub propasti, te je država morala pomoći sa 130 milijardi dolara. Samo par minuta kasnije, isti čovjek je upozorio radnike u autoindustriji da moraju prihvatiti izmjene ugovora o radu koje uključuju veliko smanjenje zarada. Drugačiji zakoni o korporativnom upravljanju ili samo neznatne modifikacije, primjerice veće prisustvo dioničara u upravnom odboru, možda bi ukrotili razuzdanu želju za bogaćenjem top-menadžera, ali gornji 1% ne želi ove reforme, čak iako bi njihovim uvođenjem ekonomija postala učinkovitija. Oni koriste svoj politički utjecaj tako da nikada ne dođe do ovih reformi.

Slabljenje sindikata i društvene kohezije, zajedno sa zakonima o korporativnom upravljanju, nije dovelo samo do pada udjela plaća u ukupnom nacionalnom dohotku, već je promijenjen i način kako naša ekonomija reagira na recesiju. Ranije su tijekom recesije poslodavci nastojali zadržati radnike i time osiguraju njihovu lojalnost i stručnost. Posljedica je bila pad produktivnosti, dok je udio plaća u nacionalnom dohotku rastao. Dobit je snosila najveći teret ekonomskog usporavanja.

Po izlasku iz recesije udio zarada se smanjivao. Ali u ovoj i prethodnoj recesiji (2001) obrazac se promijenio: udio zarada je padao ibu recesiji i tijekom sljedećih nekoliko godina. Sa druge strane, tvrtke su se hvalisale svojom bezobzirnošću: otpuštale su radnike da bi produktivnost rasla. Paradoksalno je to što su porezne olakšice za bogate donijete u istom trenutku kada su tržišne sile počele povećavaju nejednakost. Najviši porez na dohodak Reagan je sa 70% posto smanjio na 28% posto, da bi ga Clintonova administracija povećala na 39,5%, ali ga je Bush ponovo smanjio na 35%, što je trebalo dovesti do povećanja štednje i otvaranja novih radnih mjesta. Međutim, to se nije dogodilo.

Reagan je čak tvrdio da će blagotvorni efekti smanjenja poreza za posljedicu imati porast državnih prihoda. Ali jedino što je poraslo bio je deficit. Iste učinke proizvela su i porezna umanjenja Bushove administracije. Povećanje štednje je izostalo, štednja privatnih kućanstava bila je rekordno mala. Međutim, najveći porezno-politički skandal bilo je smanjenje poreza na kapitalnu dobit. Ovaj proces započeo je Clinton, da bi se on još velikodušnije nastavio pod Bush-om, dovodeći na kraju do toga da je porez na dugoročnu kapitalnu dobit sada samo 15 posto. Ovaj potez je najviše pogodovao superbogati, jer veliki dio njihovog dohotka čine upravo prihodi od kapitalne dobiti. Pravi je apsurd to što se više oporezuju radnici nego investitori, a pogotovo špekulanti. Štoviše, kapitalna dobit se oporezuje tek onda kada se realizira (kada se otuđi vrijednosni papir). Ovo odlaganje naplate poreza ima velike prednosti, naročito kada su kamate visoke. Ukoliko se vrijednosni papiri nasljeđuju, kapitalna dobit ostvarena za života preminulog nasljeđuje se bez plaćanja poreza.

Porezne olakšice na kapitalnu dobit i na prihode od dividendi su u stvari samo porezne olakšice za bogate. Donjim 90% posto kućanstava pripada manje od 10 posto svih prihoda od kapitalne dobiti. Manje od 7% posto kućanstava s godišnjim dohotkom manjim od 100.000 dolara ostvaruje kapitalnu dobit ili prihode od dividendi. Kada je riječ o bogatašima zarade čine samo 8,8% njihovog dohotka, ali zato kapitalna dobit sa 57% posto i prihodi od dividendi sa 16% posto sudjeluju u njihovom ukupnom dohotku. To znači da se 73% njihovog dohotka oporezuje po nižim poreznim stopama. U SAD 400 poreznih obveznika ostvaruje 5% ukupnog prihoda od dividendi, za što su u 2008. platili 153,7 milijuna dolara poreza na kapitalnu dobiti u iznosu od 61,5 milijardi dolara. Smanjivanje poreza na kapitalnu dobit sa uobičajenih 35% na 15% predstavljalo je za svakog od ovih poreznih obveznika poklon od oko 30 milijuna dolara u 2008, što je za državu značilo gubitak od 12 milijuna dolara poreznih prihoda. Ovo je dovelo do toga da bogati prosječno plaćaju manje porezne stope, a to je imalo za posljedicu da se njihova imovina brzo uvećavala. Prosječna porezna stopa u 2007. za 400 najbogatijih iznosila je 16,6%, što je značajno manje od 20,4% za ostale porezne obveznike. (U 2008, posljednjoj godini za koju imamo podatke, ova stopa je blago porasla na 18,1% posto.)

Dok je prosječna porezna stopa od 1979. neznatno smanjena, sa 22,2% na 20,4%, za gornji 1% kućanstava pala je za gotovo jednu trećinu, sa 37% na 29,5%.

Mnoge zemlje su uvele porez na nasljedstvo ne samo da bi povećale svoje prihode, već da bi spriječile nastanak nasljednih dinastija. Kada jedna generacija prenosi svoju nesmanjenu imovinu na drugu generaciju, time ugrožava jednakost šansi u cijelom društvu. Kada bogati izbjegavaju porez (što se sve češće događa) i kada se istovremeno smanjuje porez na nasljedstvo (što se dogodilo za vrijeme predsjednika Busha, koji je praktički ukinuo ovaj porez, iako samo na jednu godinu), onda raste značaj naslijeđene imovine. U ovakvim okolnostima i uz sve veću koncentraciju imovine kod gornjih 1% (ili gornjih 0,1%), postoji opasnost da se naposljetku SAD pretvore u nasljednu oligarhiju.

Bogati i superbogati često upotrebljavaju dionička društva da bi zaštitili svoju imovinu od fiskusa i učinili sve u njihovoj moći ne bi li zadržali što nižim porez na korporacije i unijeli što više rupa u porezne zakone. Neka dionička društva tako vješto koriste manevarski prostor unutar zakonskih odredbi da uopće ne plaćaju porez.

Iako je porez na korporacije u SAD navodno veći nego u mnogim drugim zemljama, zakonska stopa iznosi 35%, stvarno porezno opterećenje je isto kao  u drugim zemljama s nižim porezom. U stvari, porez od korporacija čini daleko manji dio BDP-a nego što je to slučaj u drugim razvijenim industrijskim zemljama. Rupama u zakonu i posebnim odredbama ovaj porez je do te mjere obesmišljen da danas čini samo 9% posto saveznih poreznih prihoda; sredinom 50-ih udio ovog poreza iznosio je 30% posto saveznih poreznih prihoda. Kada neka američka tvrtka investira u inozemstvu preko svoje inozemne tvrtke kćeri, tada se dobit oporezuje tek kada se novac prenese u SAD. Dok je to za tvrtke fantastična opcija (kada se primjerice investira u zemlji s niskim porezima poput Irske), poticanje reinvestiranja u inozemstvo proizvodi perverznu posljedicu, jer se radna mjesta otvaraju van, a ne u SAD.

Na razini saveznih država stanje je još gore. Mnoge od njih čak ni deklarativno ne zagovaraju oporezivanje građana prema ekonomskoj moći, dakle progresivno, već koriste porez na promet kao najveći izvor prihoda, a pošto siromašni najveći dio svog dohotka izdvajaju za potrošnju ovaj porez je često regresivan.

Dok porezna politika može ili dopustiti bogatima da se još više bogate ili upravljati preraspodjelom, dotle daleko važniji ekonomski efekt imaju državni rashodi, a posebice kad je riječ o tome kako zaštiti siromašne od daljnjeg osiromašenja. Jedan od uspješnih programa za borbu protiv siromaštva bio je državno mirovinsko osiguranje. Nova istraživanja su pokazala koliko su veliki ovi efekti: samo je porezni kredit na zarade, kojim je najviše uvećan dohodak siromašnih obitelji, pridonio smanjivanju siromaštva za 2% posto. Uloga novca za stanovanje, bonova za hranu i besplatnih školskih obroka također je veoma značajna u borbi protiv siromaštva.

Od zdravstvenog osiguranja za siromašnu djecu mogu profitirati milijuni, jer on umanjuje rizik da će ova djeca uslijed neke bolesti ili nekog zdravstvenog problema snositi posljedice čitavog života, što stoji u jasnom kontrastu sa potporom kompanija, koje daleko više koštaju i od kojih daleko manje ljudi ima koristi. Međutim, SAD su izdvojile više novca za spašavanje banaka, kako bi one nastavile isplaćuju bonuse svojim menadžerima, nego za pomoć onima koji su ostali bez posla tijekom ove recesije, koju su prouzročile banke. Konačan rezultat politike zadnjih 25 godina je taj da smo za banke (i ostale koncerne poput AIG) stvorili daleko otporniju sigurnosnu mrežu, nego što smo to učinili za druge Amerikance. To je slika SAD-a u 2012.

Plaćamo visoku cijenu za našu veliku i još uvijek rastuću nejednakost, a pošto će se ovaj trend vjerojatno nastaviti, ukoliko ništa ne poduzmemo, cijena koju plaćamo će vjerojatno rasti. Ljudi u srednjim, a posebno Niżna skupinama dohotka biće najteže pogođeni, mada će i naša zemlja u cjelini, naše društvo i naša demokracija platiti visoku cijenu. Društva s velikim nejednakostima nisu učinkovita, njihove ekonomije su nestabilne i dugoročno neodržive. Kada jedna interesna skupina stekne previše moći, ona počinje prilagođavati politiku svojim interesima, tako da više ne služi općem interesu. Ukoliko bogati koriste svoju političku moć da bi svojim tvrtkama osigurali ogromne prednosti, tada preko potrebna sredstva odlaze u ruke malobrojnih, umjesto da od njih svi imaju koristi.

Unatoč uvriježenom mišljenju da Amerikanci imaju daleko veće šanse za uspjeh od Europljana, Amerika već dugo nije zemlja neograničenih mogućnosti. Točno je da se nešto slično dogodilo i u drugim zemljama. Međutim, ovo ni u kom slučaju nije neizbježno, što pokazuju primjeri društava u kojima je nejednakost bila daleko veća nego u SAD, a koja su uspjela smanjiti jaz između bogatih i siromašnih, pomognu siromašnima i učine obrazovanje dostupnijim širim društvenim slojevima. Dakle, drugačiji svijet je moguć.

Ukoliko želimo očuvati sustav u kojem svaki građanin, a ne svaki dolar, ima pravo glasa, neizbježna je reforma našeg političkog sustava. Stvaranje fer i otvorenog političkog sustava će biti teško izvodivo unutar ekonomskog sustava sa tako velikim jazom između bogatih i siromašnih. Nedavno smo vidjeli da naš politički sustav prestaje funkcionirati ukoliko u društvu izostaje osjećaj zajedništva. Ali kako stvoriti ovaj osjećaj kada je zemlja duboko podijeljena? Imajući u vidu rastući jaz u našoj ekonomiji možemo samo postaviti pitanje: Što vama znači budućnost naše politike?

Dva scenarija za narednih 50 godina. Prema jednom, jaz između siromašnih i bogatih je veći nego ikada. SAD su zemlja u kojoj bogati žive u ograđenim naseljima, njihova djeca pohađaju skupe privatne škole i imaju pristup prvoklasnoj medicinskoj zaštiti. Ostali žive u nesigurnosti, u najboljem slučaju imaju loše obrazovanje i nadaju se da se neće teže razboljeti, jer imaju de facto ograničenu zdravstvenu zašititu. Na samom dnu su milijuni mladih koji se osjećaju izopćen iz društva i koji su izgubili svaku nadu.

Ovo sam već imao prilike vidjeti u zemljama u razvoju. Ekonomisti su ovom fenomenu dali naziv “dualna ekonomija”, gdje dva društva žive jedno pored drugog, ali ne znaju ništa jedno o drugom i ne mogu ni zamisliti kako izgleda život u onom drugom. Da li ćemo zaista tako nisko pasti kao neke druge zemlje, gdje zidovi postaju sve viši, a socijalni sukobi sve intenzivniji? To stvarno ne znam, ali ni u kom slučaju ne smijemo isključiti ovaj zastrašujući scenarij.

Prema drugom scenariju, riječ je o društvu u kome se smanjio jaz između bogatih i siromašnih, u kome vlada osjećanje da svi dijelimo istu sudbinu, u kome činimo zajednički napor za stvaranjem jednakih životnih prilika, u kome riječi “sloboda i pravda za sve” opisuju stvarno stanje, u kome se poštuje Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima koja jamči ne samo građanska i politička prava i pravo vlasništva, već i ekonomska prava običnih građana.

U ovoj viziji imamo živ politički sustav, koji se suštinski razlikuje od onog u kome 80% mladih ne izlazi na izbore jer su frustrirani politikom. Vjerujem da je samo ovaj drugi scenarij u skladu s našim povijesnim nasljeđem. Još uvijek nije kasno za promjenu tečaja i povratak temeljnim načelima pravednosti i jednakosti šansi na kojima je ova zemlja izgrađena. Ali nemamo još puno vremena.
 
 
(pescanik.net/uredio:nsp)

“Globalni trendovi 2030: Alternativni svjetovi” ( http://www.dni.gov/index.php/about/organization/national-intelligence-council-global-trends )

Posljedica je to pomicanja centara globalne moći sa Zapada na Istok i sa Sjevera na Jug pa će uz Kinu novi gospodarski divovi postati i Indija te još neke azijske zemlje. SAD neće slabiti samo u gospodarskom smislu, nego će u narednim godinama opadati i njihov utjecaj na globalnu politiku.

No, unatoč svemu navedenome, smatraju analitičari, eri američke političke dominacije, započetoj 1945. godine, ne nazire se kraj. SAD će i dalje ostati “prvi među jednakima”. “Slabo je izgledno da bilo koja druga nacija može zamijeniti SAD kao vodeću svjetsku silu”, stoji u izvješću.

Novih 11 gospodarskih divova

Novih 11 gospodarskih divova – Bangladeš, Egipat, Indonezija, Iran, Meksiko, Nigerija, Pakistan, Filipini, Južna Koreja, Turska i Vijetnam, trebali bi do 2030. godine svojom gospodarskom moći preuzeti poziciju EU-27. U kombinaciji sa vodećim gospodarstvima Kine i Indije, ovih će novih 11 divova centar globalne moći preselit sa Zapada na Istok.

Svijet sa 8,3 milijarde ljudi

NIC u svom izvješću navodi kako bi na svijetu 2030. godine trebalo živjeti oko 8,3 milijarde ljudi (u odnosu na 7,1 milijardu iz 2012. godine).

U izvješću se s optimizmom gleda na razvoj tehnologije i ekonomije u naredna dva desetljeća, a predviđa se kako bi i do 2030. godine trebao biti postignut značajan napredak u smanjenju broja onih koji diljem svijeta žive u ekstremnom siromaštvu.

Najbolji vs. najgori scenarij

Prema najboljem scenariju oko dvije trećine svjetske populacije do 2030. godine živjet će u gradovima. Najbrojnija će biti srednja klasa. Većina stanovništva će imati pristup tehnologiji i naprednoj zdravstvenoj njezi, a većina zemalja, na čelu s Kinom i SAD-om, razvijat će međunarodnu suradnju.

Prema najgorem scenariju, rast svjetske populacije dovest će do sukoba oko vode i hrane, posebice na Bliskom istoku i u Africi, a te će nestabilnosti dovesti do globalnog gospodarskog kolapsa.

Osam najgorih scenarija: Ovo su potencijalni scenariji “Crni labud” globalnih trendova za 2030.

1. Teška pandemija

“Nitko ne može predvidjeti koja će pandemija iduća pogoditi ljudsku rasu i kakav će biti tijek događaja. Izbije li pandemija milijuni ljudi diljem svijeta mogli bi poumirati u nekoliko mjeseci”, stoji u izvješću.

2. Rapidnije klimatske promjene

“Dramatične i nepredvidive klimatske promjene već se događaju bržim tempom od onog kojeg se očekivalo. Većina znanstvenika ne usuđuje se predviđati daljnji razvoj događaja. Nagle promjene mogle bi drastično utjecati na pojedine regije i sposobnost da se stanovništvo prehrani”, smatraju analitičari.

3. Kolaps EU/eura

Jedna od crnih prognoza budućeg gospodarskog poretka uključuje i grčko napuštanje eurozone. Analitičari navode kako bi kolateralna šteta bila osam puta veća negoli u slučaju bankrota Lehman Brothersa. Podsjetimo, Lehman Brothers je bankrotirao 15. rujna 2008. godine, a njihov stečaj, ujedno i najskuplji bankrot u američkoj korporativnoj povijesti, označio je vrhunac financijske krize. Grčko napuštanje eurozone dovelo bi do još dublje krize u EU.

4. Demokratizacija ili propast Kine

U izvješću se navodi kako bi u narednih pet godina Kina mogla doživjeti svoju demokratizaciju. Bude li sve prema planu, to će značiti globalni napredak. Pođe li po zlu – Kini slijedi propast. A ekonomska propast Kine značila bi političke nemire i znatno potresla globalno gospodarstvo.

5. (Ne)reformirani Iran

“Liberalniji režim mogao bi se izroditi kao plod sve većih pritisaka javnosti da se okonča međunarodne sankcije te ispregovara kraj izolacije Irana”, nadanja su analitičara koji pozitivan ishod vide samo u slučaju iranskog odustajanja od nuklearnog programa. U suprotnom, crno nam se piše. “Iransko odustajanje od nuklearnog oružja te fokusiranje na ekonomsku modernizaciju povećali bi šanse za stabilnost na Bliskom Istoku”, stoji u izvješću.

6. Nuklearni rat, oružje za masovno uništenje, cyber napadi

“Nuklearne sile poput Rusije i Pakistana te potencijalni pretendenti za te pozicije poput Irana i Sjeverne Koreje, nuklearno oružje vide kao kompenzaciju za političke i sigurnosne slabosti, što povećava rizik od upotrebe nuklearnog oružja. Povećava se i opasnost od cyber napada ili upotrebe oružja za masovno uništenje”, još je jedna od crnih prognoza.

7. Solarne geomagnetske oluje

“Solarne geomagnetske oluje mogle bi uništiti satelite, elektroenergetsku mrežu i mnoge osjetljive elektroničke naprave. Intervali između solarnih geomagnetskih oluja, kraći od stoljeća, sad predstavljaju značajnu prijetnju zbog globalne ovisnosti o električnoj energiji”, stoji u izvješću.

8. Nestanak američke moći

“Kolaps ili naglo nestajanje američke moći vjerojatno bi rezultiralo duljim periodom globalne anarhije. Ni jedna od vodećih zemalja ne bi mogla zamijeniti SAD kao jamca stabilnosti međunarodnog poretka”, smatraju analitičari.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(index.hr, youtube.com/ uredio:NSP)

Internetom se kao strijela širi još jedna verzija senzacije koja je do nedavno imala šifrirani naziv “21.12.12″. Sada je kod te senzacije naziv promijenjen, te se ona naziva “23.12.12″.

Nova verzija senzacije o “kraju svijeta”

Mediji već nekoliko mjeseci aktivno preuveličavaju temu mogućeg zaustavljanja “stroja za tiskanje novca” Federalnog sustava rezervi SAD (FED SAD) do koga treba, kao, doći 21.prosinca 2012. Kao, baš tog dana treba prestati važnost 99-godišnjeg ugovora o zakupu “stroja za tiskanje novca” koji su zaključili privatni bankari i vlasti SAD-a krajem 1913. godine. Zatim se crtaju različiti scenariji “kraja svijeta” do koga neizbježno mora doći poslije 21.12.2012.

Krajem rujna se pisalo u članku <”Kraj svijeta” i Federalni sustav rezervi> u kome se pokazaloo da je informacija o “kraju svijeta” do koga treba doći 21.12.12. nova novinarska “patka”. Između ostalog, skrenuo sam pozornost autorima “patke” da se 99 godina od potpisivanja Zakona o Federalnom sustavu rezervi navršava ne 21., već 23. prosinca. Poslije toga su se njihovi autori prestrojili, tako što su šifrirani naziv senzacije zamijenili na “23.12.12.”.

Točno mjesec dana prije događaja koji očekuju mistično raspoloženi ljudi, odnosno 2012/12/23, na sajtu “Rat i mir” pojavio se senzacionalni članak “23. prosinac 2012. – Šta je tu sporno? “

Prvo da konstatiramo da autor članka M.Žukov točno govori o tome da je Kongres SAD u zakon unio ispravku prema kojoj licenca o korištenju “stroja za tiskanje novca” postaje vremenski neograničena. Međutim, uz određene uvjete, Kongres ima pravo tu dozvolu opozovati.

Uostalom, ja sam i ranije pisao da su se uvjeti za opoziv odavno stekli te da američki zakonodavci ne samo da imaju pravo, već su i obvezni licencu opozvati ne čekajući “mistični dan”.

Osnivački ugovor FED-a

Citirat ćemo Žukova: “Kao i bilo koje privatno poduzeće, FED je formiran preko ugovora o osnivanju. I taj ugovor, obzirom da predstavlja javni dokument, treba biti dostupan javnosti, i da se čuva u Biblioteci Kongresa SAD.

Pitanje svih pitanja: da li ga tamo čuvaju? Da li je stvarno dostupan? Zašto nigdje u mreži nema njegove skenirane kopije ili zašto se nigdje ne citira njegov tekst?

Zašto ga nema ni u blogu Živi Žurnal Andreja Filatova, u kome Filatov detaljno, praktički kompletno, citira zvaničan stav SAD, štiteći američki financijski sustav sa strašću, koja se vrlo rijetko može osjetiti čak i kod rezidenata SAD “. (Objašnjenje: Andrej Filatov – naš bivši sugrađanin koji je odavno prešao u Sjedinjene Države, živi na Floridi i vodi na ruskom jeziku Živi Žurnal koji je posvećen isključivo FED-u SAD – V-Katasonov).

Da konstatiramo da nemogućnost pristupa ne samo običnih ljudi, već i američkih zakonodavaca Ugovoru o osnivanju FED-a postaje “hranjivo tlo” za najrazličitije konspirološke inačice, izmišljotine i pretpostavke.

Nije takvu sablazan izbjegao ni M.Žukov. On inzistira da kraj svijeta zaista može nastupiti, mada se ograđuje: “može nastupiti”, ali nije obavezno. “Može nastupi” zato što je period od 99 godina valjda zapisan u dokumentu o osnivanju FED-a.

Eto tako. Naš autor osobno nije vidio dokument o osnivanju, ali je “izračunao” da u ugovoru treba biti upravo navedeni period.

Autor to objašnjava na prilično čudan način: zato što je trebalo da osnivači unesu u osnivački kapital korporacije članarinu u zlatu.

Kao, tada je svuda u svijetu važio zlatni standard, zato i nije bilo moguće da se papirni novac štampa ukoliko nema pokrića u zlatu.

To je točno. Ali – zašto je trebalo da se zlato daje na razdoblje od 99 godina? Evo zašto: “Na koji period bi mogao biti ponuđen osnivački kapital u zlatu kako bi se osigurala emisija novca FED-a?”

Naravno – ne na 100 godina, već upravo na tih 99, kako je bilo prihvaćeno u praksi tadašnjih poslovnih odnosa “. Prenio sam masu literature, ali nigdje nisam našao potvrdu da je tako bilo “prihvaćeno u praksi poslovnih odnosa”.

Zlatni osnivački kapital i dioničari FED-a

A zatim se nižu izjave navedenog autora koje apsolutno pripadaju fantastici: “… kako bi se sakupio kapital za formiranje FED-a u zlatu – trebalo je pronaći ulagače. I oni su nađeni, kao što su bili nađeni i za prvu (1791 – 1811.) I za drugu (1816 – 1834.) Centralnu banku SAD. Izvor pronalaženja zlata u dvije navedene banke je poznat – to su bile europske kraljevske obitelji, u koju spada i kraljevska obitelj Velike Britanije “. u bilo kojem udžbeniku o novcu može se pročitati kako je formiran Federalni sustav rezervi SAD.

On se, zna se, u početku sastojao od 12 Federalnih banaka za pričuve (FED) čiji se osnivački kapital formirao iz komercijalnih banaka koje su postajale članovi FED.

One su u kapital FED unosile i dio svog zlata. Ja ne isključujem mogućnost da su u kapitalu FED-a sudjelovali (i sada sudjeluju) članovi kraljevskih obitelji Velike Britanije i drugih europskih zemalja, ali ne izravno, već posredno, preko sudjelovanja u kapitalu onih komercijalnih banaka koje su ušle u sastav FED-a.

Da podsjetim da zakon dozvoljava da u kapitalu FED-a sudjeluju i privatna (fizička) osoba, međutim njihovo sudjelovanje ne može premašiti 25 tisuća dolara, i ona nemaju prava da sudjeluju u donošenju odluka korporacije.

1913.godine Kongres je Ameriku predao u vječito dužničko ropstvo privatnom Federalnom sustavu rezervi, tako što je FED-u omogućio da štampa novac i kontrolira američki ekonomski sustav. Prvo je bilo pušteno 203.053 dionica Federalnih rezervi. Približno 65% njih je pripadalo strancima, a preostalih 35% (približno 72.000 dionica) je podijeljeno američkim bankama, i to:

1. National City Bank = 30.000 dionica;

2. Chase National Bank (kasnije – banka Chase Manhattan) = 6000 dionica;

3. National Bank of Commerce (docnije – Morgan Guaranty Trust) = 21.000 dionica;

4. First National Bank = 15.000 dionica.

Broj dionica koje pripadaju obitelji Rockefeller (to su prve dvije banke) je bio približno jednak količini dionica koje su pripadale Morganovim (sljedeće 2 banke), tj.. po 36.000 dionica.

Među stranim dioničarima glavni su bili: Londonska i Berlinska banka Rothschildovih; pariška banka “Braća Lazari” (Lazard Brothers); talijanske banke koje pripadaju Izraelu Mozesu Sifu (Israel Moses Sieff); Hamburška banka Warburga (Warburg).

U razdoblju između prvog i drugog svjetskog rata među krupnim dioničarima FED-a su se Wallstreet-u pojavile banke kao Kuhn Loeb, Lehman Brothers, Goldman Sachs.

Amerikanac Eustace Mulins, jedan od najdubljih istraživača FED SAD u svojoj glavnoj knjizi   “Tajne privatnog Federalnog sistema rezervi” (Eustace Mullins «Secrets of the Privately Owned Federal Reserve») dao je sljedeću podjelu glavnih dioničara Federalnog sustava, koja uključuje i obitelji i pojedinačne banke (stanje iz sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća):

1.Obitelj Rothschildovih;

2. Lazard Frerez (Eugene Mayer);

3. Izrael Moses Sieff;

4.Banka “Kuhn Loeb”;

5.Banka Warburg;

6.Banka “Lehman Brothers”;

7.Banka “Goldman Sachs”;

8. Obitelji Rockefellerovih i Morganovih.

Mulins zaključuje da dionički kapital FED nije rasturen, već se nalazi u rukama vrlo uske grupe obiteljskih klanova.

Na prvo mjesto on stavlja obitelj Rothschildovih, a na drugo – Rockefellerovih. Suvremeni istraživač financijskog sustava SAD Nikolas Hager daje nešto drugačiji “razmještaj” dioničara: kod njega su na prvom mjestu Rockefellerovi, a Rothschildi su na drugom (pogl. Nikolas Hager: “Sindikat. Povijest formiranja tajne svjetske vlade i metode njenog djelovanja na svjetsku politiku i ekonomiju “. Prijevod s engleskog; Izd. Moskva: Stolica-Print 0,2007).

Senzacija: “ruski trag” u Federalnom sustavu rezervi

Kako vidimo – tvrdnja M.Žukova da su europski monarsi bili “zlatni” dioničari FED-a predstavlja čistu fantaziju. Ali, naš autor je pošao još dalje. “Gvint” njegove publikacije je u sljedećem: glavni iznos u zlatu u kapital FED je, kako se ispostavlja, dao ruski car Nikolaj Drugi. Nije nam prvi put da nailazimo na slične “patke”.

U knjizi “Zlato u ekonomiji i politici Rusije” (M., izd.. “Ankil” 2009.) morao sam da se oprostim od velikog broja bajki o “carskom zlatu”, pa i bajke o “uplati u zlatu” Nikolaja Drugog u američki FED. Također i od toga da je “carsko zlato” iz sefova FED prebačeno u zlatne rezerve MMF-a … itd, i tome sl..

Na žalost, sve do danas slične “patke” izlijeću povremeno iz stranica knjiga V.A.Sirotkina. Usput, carska obitelj je stvarno posjedovala izvjesnu količinu zlata (oko 5,5 t) u inozemstvu – u engleskoj banci Bering.

Zna se da se ono tamo nalazilo do 1917. godine, a zatim podaci o sudbini zlata poslije te godine postaju vrlo proturječna. Ne isključujem da je neki njegov djelić o kojima se ne priča glasno stvarno mogao naći u sefovima banaka koje su bile u sastavu FED-a.

Posvemu sudeći, priču o zlatu koje je Nikolaj Drugi (kao) unio u osnivački kapital FED, M.Žukov je posudio od V.Sirotkina, ali je on uz sve, dodao i “izračunao” “nasljednike” našeg cara kojim, kako on smatra, na današnji dan pripadaju nebrojena bogatstva Federalnih rezervi (navodi se iznos do 2 bilijuna dolara).

Autor piše: “… u izvodima EGRJuL (Jedinstveni državni registar pravnih osoba Ruske Federacije – VK) postoji nekoliko pravnika čiji zbirni osnivački kapital više puta premašuje i konsolidirani proračun Rusije, i njezin BDP, tj.. radi se o bilijunima dolara.

“Naša žustra” internet-javnost “je već uspjela” pronaći “jednog od navedenih pravnih osoba (doslovno samo nekoliko sati od pojavljivanja publikacije M.Žukova).

To je Dobrotvorni fond “Svjetski Institut kršćanskih Istraživanja Države i Prava „P.A.Stolipin“. Predsjednik tog fonda je neki građanin G.Dolgoruki-Simanski. Prezime je vrlo zvučno, carsko, ali sama ličnost vrlo sumnjiva.

Mogu navesti i potpunu titulu kojom sebe naziva dotični građanin: Arhimandrit Georgij Veliki Princ Knez Georgij Peti Dolgoruki-Simanski, (Bikov) Rjurikovič, Monomah, od Kolovoza cara porijeklo, 40. generacija … Vladar – Knez Ukrajine (Malorusije) i Rusije Veliki Knez Kijevski i Černigovski Kralj Galička i Vladimorsko-Volinski Knez Krimski i Vladar Pskovska Veliki Knez Smoljenska, Rjazanski, Polocke, Rostovski, Jaroslavski, Suzdaljski, Muramski, Ljvovski, Seversk, Tmutarakanski Hetman i Pokrovitelj donskih i Kubanskih kozaka Zastupnik Pravoslavlja i Zaštitnik Islama u Rusiji.

Dolgoruki-Simanski posjeduje mnogo različitih tvrtki s interesantnim nazivima. Građanin Dolgoruki-Simanski izaziva šok ne samo svojim jarkim titulama, već i time, što se osnivački kapitali fondova i tvrtki koje on osniva mjere stotinama milijardi rubalja. To ne znači da je on drugi Rothschild koji neprimijećeno živi u Rusiji.

Radi se, očito, o maniji veličine, ali io tom, da rusko zakonodavstvo dozvoljava da se prilično slobodno ocjenjuje imovina koja se unosi kao osnivački kapital. Primjerice, tri stolice se mogu procjeniti na milijardu rubalja.

Ali – to je već druga tema koja nas vuče na stranu od FED-a. Prema mišljenju Žukova, domaćini FED su se krajem 2012.godine brinuli samo kako bi izbjegli povrat zlata i druge imovine građanima tipa Dolgorukog-Simanskog. Mislim da autor griješi, jer gazde Federalnih rezervi brine nešto sasvim drugo.

Federalne rezerve su stvarno van zakona

Prema podacima izvješća o nedavno obavljenom auditu ispostavilo se da je FED tijekom posljednje krize razdijelio najvećim bankama kredite na iznos preko 16 bilijuna dolara.

Pritom dio kredita (od preko tri bilijuna dolara) tajno je dan stranim bankama – bez usaglašavanja sa Kongresom SAD, što američko zakonodavstvo kategorično zabranjuje. Ni jedan cent odobrenih kredita u trenutku audita nije bio vraćen Federalnim bankama za pričuve.

Predsjednik FED-a Ben Bernanke do sada (skoro će proći godina i pol dana otkako je objavljen izvještaj o auditu) nije uspio ni predsjedniku, ni kongresmenima, ni američkom narodu poslati koliko-toliko razumljivo objašnjenje o učinjenom lopovluku. Zar to nije dovoljno jak razlog da se, ne čekajući da stigne mistični 23. prosinca ove godine, prikrije privatni kiosk pod nazivom FED.
 
 
izvor: vestinet.rs/uredio:nsp
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=11771"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]

Danas preživljavamo vrlo teško vrijeme. Ono vjerovatno ne izgleda tako teško iz perspektive studenta jedne vrlo povlaštene institucije kao što je LSE ili profesora povlaštene institucije poput Cambridge-a, ali svijet prolazi kroz veliku traumu. Prošlo je više od pet godina od čuvene propasti korporacije Lehman Brothers, koja je gurnula svjetsku ekonomiju u najveću krizu od Velike depresije iz 1929.

Učinak u mnogim zemljama, naročito razvijenim zemljama poput Britanije, nije se vratio na pretkrizni nivo, čak ni poslije četiri godine. To je veoma čudno, jer u proteklim kriznim periodima, recimo krajem osamdesetih i krajem devedesetih, pogođene zemlje uspjevale su povratiti nivo dohodaka za par godina. Prošlo je dva puta više vremena i nema mnogo izgleda da će zemlje poput Velike Britanije vratiti dohotke na raniji nivo u narednih godinu-dvije dana, pa tako počinjemo razmišljati o „izgubljenom desetljeću“.

Nezaposlenost uporno ostaje visoka, uprkos tome što zvanične cifre neizbežno umanjuju razmjere problema. Kad pogledate statističke podatke o nezaposlenosti, morate znati da se tu računaju samo ljudi koji su nedavno aktivno tražili posao. Dakle, ako ste ispali iz tržišta rada, obeshrabreni jer ste aplicirali 200 puta, bili dvaput pozvani na razgovor i niste dobili posao, zvanično ćete se voditi kao neko tko je svojevoljno nezaposlen, pa vas tako ne ubrajaju u statistiku o nezaposlenosti.

Iako postotak takozvanih „obeshrabrenih nezaposlenih“ obično raste u krizno vrijeme, ovog puta je zanimljivo da su mnogi zvanično zaposleni, ali rade honorarno. Njima je potrebno i oni žele stalno radno mjesto. Ako uračunate i te ljude, stopa nezaposlenosti, recimo u SAD, bila bi 16-17% posto, umjesto 8-9% posto koliko navodi zvanična statistika. Naravno, ako pogledate države poput Španjolske i Grčke, nezaposlenost se bliži stopi od 25%, sa stopom od blizu 60% kod mlade populacije. Možete li da povjerujete? Svaka druga mlada osoba, a obično se podrazumeva da je to netko između 16 i 24 godine, nema posao.

U mnogim zemljama drastično je smanjena socijalna potrošnja, u ime smanjenja deficita i oporavka privrede. Tako su stvorene izrazito siromašna područja. U Britaniji se ponovo pojavljuju banke hrane, dakle ljudi gladuju. Ali u nekim zemljama, čitavo društvo dovedeno je do ruba propasti – Grčka, Španjolska, sve više i Portugal možda uskoro i Italija.

Čudna stvar sa mojim kolegama ekonomistima jeste to što preporučuju mjere za guranje ljudi u provaliju, a kad izbiju nemiri, oni se čude. Jer imamo običaj da zaboravljamo da se iza ovih brojeva kriju pravi ljudi, koji moraju jesti, liječiti se, školovati djecu.

Dok se sve ovo dešava, malo je tko od bankara koji su izazvali ove probleme – to jest ne samo bankara, jer ima raznih vrsta financijatora – malo tko od njih je ostao bez posla, i većina njih još uvek dobija astronomske plaće i dodatke.

Situacija je malo bolja u zemljama u razvoju, naročito u Indiji i Kini, gde je rast bio prilično brz. Ali čak i u tim zemljama primjećuju se znaci usporavanja. Nije ni čudo, kad su se mnoge od ovih zemalja u velikoj mjeri oslanjale na izvoz u bogate države. Kina se provukla povećavajući državnu potrošnju na nekoliko godina, ali pošto se izvoz smanjuje, sve joj je teže da održi tempo rasta. Ljudi često ne znaju da rast u ovim zemljama ide dobro. Kinesko gospodarstvo bilježi rast od 10%, indijska 10%, ali postoje ogromne tenzije čak i u tim zemljama, jer se nejednakost primanja povećava, a siromaštvo još uvek vlada u mnogim područjima. Vanjski promatrači ne znaju da ima na stotine i tisuće industrijskih štrajkova, demonstracija, nemira – razne stvari se dešavaju svake godine u Kini. U Indiji se obnavlja maoistička gerila – takozvani naksaliti, koji su bili vrlo jaki sedamdesetih, ali svi su mislili da ih više nema. A ovi ljudi kontroliraju mnoga područja u istočnoj Indiji, barem noću.

Dakle, čak i u državama sa velikim rastom imate ove socijalne tenzije, i mnogi smatraju da se nešto mora da poduzeti, jer smo izgubili sposobnost da kontroliramo svoju ekonomiju i da je natjeramo da radi za opću dobrobit.

Ali kad pokušavate govoriti o ovim neophodnim reformama, većina ekonomista će reći da zapravo ne postoji alternativa tržišnom kapitalizmu, koji vlada svjetom barem od početka osamdesetih. Uprkos činjenici da su mnogi, uključujući i Robert Wied-a, ukazivali da je rastuća nejednakost primanja u bogatim, razvijenim zemljama bila jedan od glavnih razloga za ovu financijsku krizu, uprkos tome što – nasuprot trickle down teoriji – rastuća nejednakost nije proizvela veći rast, stalno slušamo kako ne bismo smjeli preplašiti „stvaraoce bogatstva“.

Ovdašnja, britanska konzervativna vlada postavila je sebi kao prioritet brigu o „stvaraocima bogatstva“, uprkos tome što su upravo ove banke porušile naš sistem. Govore nam da bi bez londonskog City-a ova zemlja otišla dođavola, pa onda hajde da uvedemo neke kozmetičke propise i da se trudimo da im ne ograničavamo bonuse. Kažu – nije da se to nama sviđa, ali šta da radimo, tržišni kapitalizam nema alternativu.

Ovu knjigu sam napisao da pokažem da postoji nekoliko alternativa tržišnom kapitalizmu, i ona dovodi u pitanje neke od osnovnih pretpostavki, teorija i brojki koje obično uzimamo zdravo za gotovo kada razmišljamo o našim ekonomskim problemima. U duhu dr Susa, poglavlja sam nazvao „stvari“, kao Stvar 1 i Stvar 2 iz „Mačka u šeširu“.

Prva „stvar“ je da ne postoji takva stvar kao što je slobodno tržište. Mnogima će ovo zvučati nelogično. Ljudi kažu – možda ne znam točno šta je slobodno tržište, ali umijem ga prepoznati kad ga vidim. Možda ga je, poput slona, teško opisati, ali kad ga vidite znate šta je. Ali moje pitanje glasi – da li zaista znamo šta je to? Pokušavajući odgovoriti na ovo pitanje, navodim primjer dječje radne snage.

Kada je otpočela industrijska revolucija, krajem 18. stolejća u Britaniji, dječja radna snaga je postala veliki problem. Naravno, siromašna djeca su oduvijek radila. Dakle, nisu osamnaestovjekovni ljudi izmislili dječji rad, ali sada je problem bio to što su djeca radila u vrlo nezdravim i opasnim uvjetima. Naročito zato što su nove strojeve omogućile da se stariji radnici zamjene ovim fizički slabašnim bićima. To je izazvalo veliku zabrinutost. Godine 1819., grupa proreformskih britanskih zastupnika pokušala je uvesti propise protiv dječjeg rada. Izneli su predlog u parlamentu i on je bio vrlo rudimentaran po današnjim merilima. Iznijeli su prijedlog u parlamentu i on je bio vrlo rudimentaran po današnjim mjerilima. Svodio se na to da vrlo mala djeca ne bi smjela raditi. Što znači vrlo mala? Daniel Defoe je rekao da djeca trebaju početi raditi od četvrte ili pete godine, ali ovo su bili fini ljudi, pa su rekli da ne smije raditi nitko mlađi od devet godina. Svoj djeci do šesnaest godina, jer su od šesnaeste tretirani kao odrasli, trebalo bi omogućiti da rade, ali radno vrijeme bi trebalo biti ograničeno. Na koliko sati dnevno? Dvanaest. U to doba, prosječno radno vrijeme bilo je petnaest sati dnevno, pa se ovi klinci nisu mogli provući sa 6-7.

Ovi propisi trebao se primjenjuju samo u tvornicama pamuka. Rad u tvornici pamuka smatrao se vrlo opasnim, tadašnji proces proizvodnje oslobađao je veliku prašinu, koju su radnici udisali, pluća su im stradala i umirali su. Ne znam da li ste gledali ekranizaciju romana “Sjever i jug” na BBC-u, gdje junakinja, djevojka s juga, prvi put u životu odlazi u tvornicu pamuka i kada se vrati kaže: “Vidjela sam pakao, i bijel je kao snijeg”. Znači, pokušali su regulirati rad u tvornicama pamuka, čak ne ni u rudnicima, samo u tvornicama pamuka – dakle minimum minimuma. Parlament je čak i to odbio.

Na kraju je zakon ipak prošao, ali ostatak parlamenta nije odobrio proračun za provedbu ovih propisa, pa su oni ostali samo mrtvo slovo na papiru. Ali čak je i takva minimalna regulacija sprečavana, s obrazloženjem da podriva same osnove tržišne ekonomije, naime – slobodu ugovaranja. Protivnici su govorili – gledajte, ova djeca hoće raditi, a ovi ljudi hoće da ih zaposle, u čemu je problem? Nije da su ti ljudi kidnapirali djecu i držali ih kao robove. U pitanju je slobodan ugovor, zasnovan na međusobnom pristanku. Ako ga zabranite, uzdrmat same temelje tržišnog društva.

Danas bi rijetko tko u Britaniji i drugim bogatim zemljama, uključujući i najvatrenije pristalice slobodnog tržišta, imao nešto protiv regulacije dječjeg rada. Dobro, postoji jedan izuzetak – Newt Gingrich, koji je želio obnoviti dječju radnu snagu i uposliti siromašnu djecu na održavanju higijene škole, pod nadzorom jednog starijeg radnika. Ali većina ljudi smatra da bi dječji rad morao biti reguliran. Većina zemalja ga zabranjuje, osim raznošenja novina na nekoliko sati i slično.

Ali kad razmislite, ovo je izuzetno značajan propis, naročito u mnogim zemljama u razvoju, gdje praktički polovicu stanovništva čine djeca. Dakle, zabrana dječjeg rada u takvom kontekstu slična je kao kada bi britanska vlada rekla da od sutra nitko s osobnom iskaznicom koja završava neparnim brojem više ne smije raditi. To je izuzetno značajna uredba, ali danas je nitko ne doživljava kao propis, jer su njene premise toliko potpuno prihvaćene – da djeca trebaju imati djetinjstvo i školovati se i da ne smiju raditi – i ljudi prosto ovo više ne vide kao regulaciju.

Sloboda tržišta je kao ljepota – nalazi u oku promatrača. Ako se slažete s tim etičkim stajalištem, da se djeci ne smije dopustiti da rade, nećete ni vidjeti regulaciju. Ali ako se slučajno ne slažete, reći ćete – kakvo je ovo tržište rada? Polovini potencijalne radne snage strukturno je zabranjen ulazak na tržište rada. Poanta je da svako tržište počiva na brojnim propisima – šta se smije prodavati i kupovati, tko može da prodaje i kupuje i kako se razmjena može izvršiti – a tržište smatramo slobodim samo zato što potpuno odobravamo propise, i prosto ih više ne primjećujemo.

Navešću vam primjer. Ako razgovarate s nekim profesionalnim ekonomistom, postavite mu provokativno pitanje da li zaista postoji slobodno tržište kao iz udžbenika. Odgovoriti će vam da najvjerojatnije ne postoji, ali vjerojatno će dodati da je idealnom tržištu iz udžbenika najbliža burza. Da li to znači da bih ja mogao sutra ujutro ušetam u zgradu Londonske burze, sa hrpom dionica svoje tvrtke i da ih tamo prodam? Ne, nije mi dozvoljeno da prodajem, jer prvo moram biti registriran. Da li to znači da treba samo da napišem pismo i da kažem – želim registrirati i da prodajem dionice? Pa će mi oni reći – naravno, dođite sutra. Ne, potrebno je mnogo vremena i truda, treba da dostavite mnogo podataka o vašim računima, potvrde da članovi vašeg upravnog odbora nisu osuđivani u posljednjih tri, četiri, pet godina, ovisno od burze. I tek nakon toga vas registruju. I tek nakon toga vas registriraju. Da li onda to znači da nakon pet godina mogu se pojavim i da prodajem dionice?  Ne, ne mogu. Dionice mogu kupiti i prodati samo ovlašteni brokeri.

Čak i kad prodaju dionice, postoje svakojaki propisi. Postoje “automatski prekidači”, što znači da ako cijena neke dionice padne ispod određene granice, trgovina se obustavlja, u uvjerenju da takva promjena cijene može biti rezultat samo iracionalne panike a ne racionalnog proračuna. Ako čitava burza padne ispod određenog postotka, burze se zatvaraju na nekoliko dana, dok se ljudi ne smire. Tako da čak i burza, koju smatramo slobodnim tržištem, ima sve te propise.

Ali ako ste iskreni vjernik u slobodno tržište, što će vam ti propisi? Nekada kompanije nisu ni morale otkrivaju svoje bilance da bi prodavale dionice. Do 1900. godine, u ovoj zemlji, koja je tada imala najrazvijeniju burzu svijeta, niste morali slati bilanca stanja da biste bili registrirani na burzi. Te godine je uveden zakon koji je propisivao da kompanije moraju pokazati bilancu stanja na godišnjem sastanku dioničara, ali netko je zaboravio dodati da bilanca treba biti iz tekuće godine. Tako da su mnoge tvrtke pokazivale bilance iz prethodnih godina. Recimo, svake godine bi pokazivale bilance iz 1900. Nisu kršile zakon, dok taj zakon nije ispravljen 1928.

Ako djelujete u tom okviru, možete odrediti čvrste argumente u obranu slobodnog tržišta. Na kraju, ljudi poput Hajeka mislili su da treba da postoji konkurencija između valuta. Mogli biste reći da različite burze se trebaju nadmetati, s čvršćim ili slabijim propisima, pa ako jedna postigne najbolju kombinaciju regulacije i slobode, ona će preživjeti, tako da država nema razloga da nameće ovakve ili onakve propise.  Zašto da ne?

Pokušavam reći da je tržište u suštini politički konstrukt. Tržišni ekonomisti će uvijek pokušati vam kažu kako od određene točke prelazimo u domenu tržišta i da ne smijemo dozvoliti da politička logika podriva ovu oblast. Stvorite neovisnu središnju banku, stvorite neovisna regulatorna tijela, pa čak i politički neovisna tijela za državne prihode, kako je Svjetska banka preporučila nekim afričkim zemljama. Dakle, oni vole predstavljati svu regulativu kao politički motivirano miješanje u slobodno djelovanje jednog prirodnog sustava, ali ako ne postoji način da se znanstveno definira slobodno tržište, tržišni stav je politički kao i bilo koji drugi stavak. Dakle, zaključak prve “stvari” jeste da je raskid s iluzijom o objektivnosti slobodnog tržišta prvi korak ka razumijevanju kapitalizma.

Druga “stvar” je još skandaloznija – da tvrtke ne treba da se vode u interesu njihovih vlasnika. O čemu pričam? O čemu pričam? Zvuči nenormalno. Dioničari su vlasnici kompanija, a svi znamo da bi vlasnici trebali bolje da se brinu o svom vlasništvu nego netko tko ga, primjerice, iznajmljuje. Vlasnici imaju najveći interes u dugoročnom uspjehu kompanije, pa samim time ono što je dobro za njih mora biti dobro i za kompaniju.

To je točno, u slučaju da jedan pojedinac posjeduje dugotrajnu materijalnu imovinu, ali to ne vrijedi i za suvremene tvrtke. Jer to su društva s ograničenom odgovornošću, što znači da ljudi riskiraju samo kapital koji su investirali u svoje dionice. Nekada ograničena odgovornost nije postojala, pa ste tada, kad vaša tvrtka bankrotira, morali prodati sve što imate – posuđe, odjeću itd… Ako i nakon toga ne otplatite dugove, idete u dužnički zatvor. Dakle, društva s ograničenom odgovornošću su noviji izum, iz 19. stoljeća.

U suvremenim tvrtkama s ograničenom odgovornošću, koje ponekad imaju desetke tisuća dioničara, unatoč tome što su zakonski vlasnici, dioničari su ponekad najmanje posvećeni dugoročnom uspjehu kompanije. Zato što imaju najveću slobodu da je napuste. Dionice se lako prodaju, ali ako hoćete da se kao radnik zaposlite u drugoj kompaniji, možete računati na značajne troškove pronalaženja novog posla. Tako da nemate takvu slobodu da odete. Naročito u posljednja tri desetljeća, uz pojačanu financijsku deregulaciju, “leteći” dioničari postali su još moćniji nego ranije. Primjerice, u Britaniji je šezdesetih prosječan period posjedovanja dionica bio oko pet godina – dakle kada kupite dionicu, u prosjeku je u vašem vlasništvu pet godina. Danas je taj period oko sedam mjeseci.

U medijima se spominje “kvartalni kapitalizam”, što praktično znači znači da uprava vodi kompaniju imajući u vidu maksimizaciju profita u narednom kvartalu. Nije baš kvartalni, ali praktično ste pod pritiskom takozvanih vlasnika da napravite profit za dva, najviše tri kvartala. Kao rezultat toga, najamni menadžeri odlučuju voditi kompaniju u interesu maksimizacije profita dioničara.

Kako se to radi? Prvo se maksimizira kratkoročni profit. Kako? Otpustite svakog tko vam padne na pamet, ne investirate, osobito ne u dugoročne stvari poput istraživanja i razvoja. Naravno, to izaziva probleme. Radnici su demoralizirani, iscrpljeni, tehnologija zastarijeva.  Ali da li se to vas tiče? Jer ovo će se odraziti na kompaniju za tri, četiri, pet godina. Kao najamni menadžer, vjerojatno ni nećete biti tu kad se to dogodi.

Pošto ste maksimirali profit, dioničari imaju sve veću zaradu kroz povećane dividende i otkup dionica – to je postupak kada tvrtke kupuju svoje dionice da bi povećale cijenu dionica, pa su dioničari zadovoljni. Ovaj podatak nije naveden u knjizi, zato što je objavljen kasnije, ali prema proračunu američkog ekonomiste William Lazonick-a, najvećih 500 američkih kompanija potrošile su 94% svoje zarade na dividende i otkup dionica, a slične britanske tvrtke potrošile su 88% posto. Imajući u vidu da većina kompanija u bogatim zemljama poput Amerike i Britanije investira iz zadržanog profita, to znači da uopće ne investiraju. Postotak profita koji je izdvajan za dioničare, čak iu Americi gdje je to bilo najrazvijenije, nekada je bio između 45-50%. Znači, polovica profita se ulaže u strojeve, istraživanje i razvoj itd., a druga polovica ide dioničarima. Danas je taj razmjer 5% prema 95%. Nemate novca za ulaganje. Nije ni čudo da je tvrtka kao što je General Motors bankrotirala.

Ljudi često ne razumiju koliko je povijesni značajan bankrot General Motorsa. Rekao bih da je to značajniji događaj od raspada Sovjetskog Saveza. General Motors je 1955. proizveo 3,5 milijuna automobila. Iste godine, svih 12 japanskih proizvođača automobila, uključujući Toyotu, zajedno su proizveli 70.000 automobila.Toyota je proizvela 35.000 automobila, dakle 1% proizvodnje General Motors-a. Pedeset godina kasnije, ova mala tvrtka preuzela je General Motors, a dvije godine kasnije General Motors je bankrotirao. Zato je Jack Welch, autor izraza “maksimizacija vrijednosti dionice” rekao da je maksimizacija vrijednosti dionice, citiram, “najgluplja zamisao na svijetu”. To je kao da Karl Marks osuđuje komunizam.

Eto, to su prve dvije stvari. Naravno, ne mogu govoriti o svih 23, pa hajde da se skoncentriramo na one uz koje mogu da pokažu neke lijepe slike. Recimo, treća “stvar” – većina ljudi u bogatim zemljama zarađuje više nego što bi trebalo. Tržišni ekonomisti nam govore da ljudi zarađuju onoliko koliko vrijede. Kažu da ne treba da se žalimo na nejednakost primanja. Činjenica da Bob Diamond zarađuje 50 milijuna funti odraz je tržišnih sila. On vrijedi 50 milijuna funti, a vi zarađujete 15.000 jer vrijedite samo toliko. Mi smo prihvatili ovu logiku i mislimo da su siromašni ljudi, naročito u siromašnim državama, siromašni zato što nisu produktivni.

Da li je zaista tako? Ovo sam ilustrirao pričom o dvojici vozača autobusa, hipotetičkih vozača, ali dovoljno su realistični. Jedan se zove Ram, Indijac iz Rajasthana. Vozi autobus u New Delhiju. Drugi se zove Sven. On je iz Stockholma, išao je u srednju školu, školovao se 12 godina i to je bilo to, pa je završio kao vozač autobusa u Stockholmu. Prema statističkim podacima Međunarodne organizacije rada, Sven zarađuje oprilike 50 puta više od Rama. Je li to zato što Sven vozi 50 puta bolje od Rama? Prije svega, nije sasvim izvjesno da se tako može izmjeriti produktivnost vozača, ali čak i kad bi moglo, da li je moguće da netko vozi 50 puta bolje od nekog drugog. Pogotovo kad usporedimo dva vozača autobusa. Po toj logici, trebalo bi da je Ram vještiji vozač, jer mora voziti po ovakvom putu.
Uz sve te silne krave, motore, bicikle, rikše i djecu po ulici. Da li je Sven ikada morao izbjeći kravu? Možda mu je, ako vozi prigradski autobus, nekad na drum izletio los, ali ne u Stockholmu. Međutim, unatoč tome, zarađuje 50 puta više. Zašto? Jednostavan odgovor je – protekcionizam. Kontrola useljavanja. Sven zarađuje toliko zato što dijeli tržište rada sa drugim ljudima koji su vrlo produktivni i koji su spremni dobro platiti ljude koji voze autobuse. Ako biste potpuno oslobodili imigraciju, vjerojatno bi 80%, pa čak i 90% posto radne snage u bogatim zemljama bilo zamijenjeno. Ne govorim samo o vozačima i čistačima. Govorim o bankarima, inženjerima, liječnicima, ekonomistima – znam o čemu govorim, ja sam zamijenio jednog Britanca prije 22 godine.

Da se razumijemo, ne zagovaram potpunu liberalizaciju imigracije. Ne moram to da radim, ja nisam tržišni ekonomist pa ne moram da se zalažem za liberalizaciju svega postojećeg. Ali tržišni ekonomisti moraju ovo ozbiljno shvatiti. Kada zastupaju liberalizaciju međunarodne trgovine, protoka kapitala, zašto ne zastupaju i liberalizaciju protoka ljudi? To potvrđuje moj prethodni argument da su tržišta politički konstrukti. Ne postoji ništa u ekonomskoj teoriji što nalaže kontrolu imigracije.  To je političko stajalište.

Ispričavam se, nisam vam pokazao Svenovo radno okruženje. Kao što vidite, svatko tko umije da vozi kako treba, može obavljati njegov posao.

U svakom slučaju, ako je sve ovo točno, iz ove priče proistječu mnoge stvari. Prije svega, shvaćate da siromašne zemlje nisu siromašne zbog svojih siromašnih ljudi, nego zbog svojih bogatih ljudi. Ako razgovarate s nekim bogatim čovjekom iz siromašne zemlje obično ćete čuti ovakvu žalopojku: “Pogledajte sve ove lijene, zatucane, bijedne ljude. Stvarno srozavaju državu. Kad bi radili vrijedno kao Japanci, kad bi bili disciplinirani kao Nijemci i inovativni kao Amerikanci, imali bismo sjajnu zemlju, ali pogledajte kakvi su “. Onda vi njemu treba reći – jer obično se radi o muškarcu: “Možda ne shvaćate, ali to je upravo vaš neuspjeh, jer niste povukli zemlju za sobom. Zato je vaša zemlja siromašna, a ne zbog tih ljudi. Jer oni zaista mogu mjeriti sa svojim kolegama iz bogatih zemalja “. U stvari, mnogi od njih su mnogo kvalificiraniji i produktivniji od svojih kolega u bogatim zemljama.

Zatim nam ostaju bogati iz bogatih zemalja. Mogu li oni da se tapšu po leđima i reći – samo mi zaista zaslužujemo to što zarađujemo? Mislim da ne mogu, jer ljudi često ne razumiju da visoka produktivnost ljudi iz bogatih zemalja presudno ovisi od činjenice da su rođeni u društvima naprednih tehnologija, dobrih institucija i kvalitetne infrastrukture, ili da su bar tamo emigrirali. Većina tih stvari je kolektivno akumulirana vremenom, a nije nešto što su ti pojedinci sami stvorili.

Warren Buffett je u jednom intervjuu devedesetih lijepo ovo objasnio. Rekao je: “Bacite me usred Bangladeša, i šta ću ja biti? Biću poljoprivrednik. I bio bih vrlo siromašan poljoprivrednik, jer ne umijem ništa uzgajati. Dakle, čak i po bangladeški mjerilima, bio bih siromašan. Ja sam bogat zato što sam slučajno rođen u ovoj zemlji, koja precjenjuje moju financijsku darovitost, pa smatram da je većinu mog novca zaradilo društvo, a ne ja”. On je pametan čovjek, on to razumije.

Barack Obama je nedavno isto to pokušao artikulira kada je rekao – kada je netko uspješan, znači da je u životu imao nekog tko mu je u tome pomogao, možda nastavnika, možda državnu stipendiju, možda infrastrukturu, ali moramo da shvatimo da je naša produktivnost kolektivna. Ona nije čisto pojedinačno dostignuće. To znači da postoji dobar argument zašto bogati trebaju plaćati viši porez.

Ne razumijem jednu stvar u ovoj zemlji: vi ste toliko uplašeni da ćete ostati bez svojih bogataša, unatoč tome što su isti ti ljudi izazvali ove nevolje. Okanite ih se. Stvarno, ako su im porezi toliko važni, zašto se svi ne presele na Jamajku? Porez na dobit na Jamajci je 5%. Zašto ne presele svoja poduzeća u Albaniju, gdje je porez na dobit 10%? Ostaju ovdje zato što ova zemlja pruža sjajne obrazovne institucije kao što je LSE, dobro, željeznica je problematična, ali infrastruktura je inače pristojna, dobar pravni sustav itd.. Sve su ovo kolektivno stvorene stvari, nije ih Richard Branson stvorio. Nije ih stvorio ni Alan Shugar.

Sada ću prijeći na “stvar” broj petnaest – siromašni ljudi u siromašnim zemljama imaju više poduzetničkog duha nego ljudi u bogatim zemljama. George Bush je jednom rekao da je problem Francuza to što nemaju riječ za “entrepreneurship” (poduzetništvo). Moramo mu oprostiti što slabo poznaje francuski, jer je samo artikulirao ustaljenu anglo-američku predrasudu o Francuskoj kao nedinamičnoj i opuštenoj zemlji, punoj nesposobnih birokrata, napuhanih konobara i stočara koji spaljuju ovce.

Priča o ovcama je malo komplicirana, pa ću je sada preskočiti, ali u svakom slučaju, takva predstava o Francuskoj je pogrešna, kao što ću vam pokazati kasnije. Ali perspektiva iza ove izjave široko je prihvaćena: potrebni su vam poduzetnički nastrojeni ljudi za dinamičnu ekonomiju. Potrebni su vam ljudi koji žele zaraditi novac, koji umiju zaraditi novac. Prema ovom stanovištu, siromaštvo zemalja u razvoju pripisuje se nedostatku poduzetničkog duha u ovim zemljama.

Kada ljudi iz bogath zemalja posjete neku zemlju u razvoju i vide ovakav prizor, kažu: “Znam zašto je ova zemlja siromašna. Pogledaj ove ljude kako piju jedanaesti po redu čaj tog dana i puše nargile. Ovdje su potrebni aktivni ljudi poduzetničkog duha”. Naravno, svatko tko dolazi iz takve zemlje ili je u njoj bar boravio neko vrijeme, zna da se u zemljama u razvoju češće viđaju ovakvi prizori.

Milijuni ljudi koji kupuju i prodaju sve što vam padne na pamet, i razne stvari koje niste ni znali da mogu prodavati i kupe. Navešću vam nekoliko primjera. Do osamdesetih, u mojoj rodnoj Južnoj Koreji postojali su profesionalni čekači u redovima. Oni su bili popularni kod ljudi koji su tražili vizu u američkoj ambasadi, jer je tada samo ograničeni broj ljudi dnevno mogao dobiti prijavu za razgovor. Tko prvi dođe, prvi je i dobije, tako da je moralo da se ode rano ujutro.

Tako su neki poduzetni Koreanci izmislili novo zanimanje – profesionalnog čekača. Ustanete u pola pet ujutro i dođete pred američku ambasadu. Oko deset do devet, neki tip u elegantnom odijelu priđe vam i kaže: “Ovo mjesto izgleda lijepo, da li biste ga prodali?” Pa ako stojite negdje na početku reda, mogli ste dobiti i 100 dolara, ako ne onda 50. Prodate mu mjesto i zaradili ste plaću za taj dan. Kada sam bio u Južnoj Africi, prijatelj me je odveo u restoran. Parkirao je auto, i odjednom se pojavio neki tip i rekao: “Ja ću da ti čuvam auto”. I moj prijatelj mu je platio. Ja sam ga pitao: “Kako to misli da ti čuva auto?” A prijatelj mi je objasnio: “Kad kaže da će čuvati auto, u stvari misli – plati, ili ću ti izbušim gume dok nisi tu”.

Ima raznih, dovitljivih poduzetničkih planova u zemljama u razvoju. U stvari, kad sam prije par godina držao ovo predavanje, netko mi je dao još jedan zanimljiv primjer iz Indonezije. U Jakarti je država uvela “brzu traku” gdje mogu da se voze samo vozila s najmanje troje putnika. Neki mladi poduzetnici muvaju se na ulazu u ovu traku, pa naiđe neki tip u “tojota lend kruzeru” i kaže “Ti i ti, upadajte.” Zatim ulaze u brzu traku, na kraju puta ti ljudi izađu, on im plati, i svi su zadovoljni.

Ljudi će uraditi sve preživjeti, zato što su očajni. Većina ljudi u tim zemljama su samostalni poduzetnici. S druge strane, većina stanovnika bogatih zemalja, nisu ni blizu tome da postanu poduzetnici. Mnogi ljudi rade za ogromne tvrtke, koje zapošljavaju desetke tisuća ljudi. Rade usko specijalizirane poslove i tako ostvaruju poduzetničku viziju nekog drugog. Oni ne odlučuju što će raditi, nego im se govori što da rade. U stvari, ako usporedite brojke, stvar je jasna. Ako pogledate samostalno zaposlene, postotak je mnogo, mnogo veći u siromašnim zemljama. Vjerojatnost da će netko iz Norveške biti poduzetnik, u smislu da bude samostalno zaposlen, trinaest puta je manja nego za nekoga iz, recimo, Benina. Zato što u Beninu 90% posto ljudi samostalno zarađuje. Ako pogledate ovu tablicu, vidjet ćete da Bushov komentar može opisati izrekom “smijala se kukavica krivom drvetu”.

SAD i Francuska su među državama s najmanjim brojem samostalno zaposlenih na svijetu. Francuska ima malo više poduzetničkog duha nego SAD, ali ne mnogo.

Ali ako u zemljama u razvoju ima toliko poduzetnika, zašto su siromašne? U knjizi dajem potpuniji odgovor, ali u suštini, poenta je da poduzetništvo nije individualni pothvat. Treba nam mnogo kolektivnih institucija da bismo kanalizirali poduzetničku energiju u neku produktivnu aktivnost. Znanstvena infrastruktura, korporativne institucije, pravni sustav, financijski sustav. Kao što sam već spomenuo, naša individualna produktivnost uvelike je kolektivna.

Svi ovi ljudi ispoljavaju poduzetnički duh do krajnjih granica, ali to ne daje nikakve rezultate jer su institucije manjkave, infrastruktura je loša, pravni sustav ne funkcionira itd.. Kad to shvatite, razumijete zašto je takozvana industrija mikrofinansiranja dala toliko slabe rezultate u ekonomskom razvoju, unatoč svim očekivanjima.

Na kraju, u ovoj knjizi sam pokušao da dovedem u pitanje vladajuće uvjerenje da je ekonomija previše komplicirana za neekonomiste. To je vrlo zanimljivo, jer kad razmislite, ljudi imaju raznorazne čvrste stavove o najrazličitijim stvarima. Siguran sam da imate jasan stav o klimatskim promjenama, gay brakvima, imigraciji. Ali koliko vas ima odgovarajuće kvalifikacije da sudi o tim pitanjima? Treba li svima diploma iz međunarodnih odnosa da bi mogli zaključiti da je rat u Iraku bio pogrešan? Da li ste završili klimatologiju, pa znate da treba nešto uraditi povodom globalnog zagrijavanja? Imate li iskustva u ekonomiji rada, pa da možete reći kako nam je potrebna kontrola migracije, ili nam nije potrebna? Ne. Znači, u svim ovim pitanjima imate stav bez neophodne stručnosti, ali kada se radi o ekonomiji, onda kažete – ja nisam stručan. NNeka se time bave ljudi iz Centralne banke, MMF-a ili Europske komisije, jer ja ne znam ništa o ekonomiji.

Ovo je ogroman problem. Zašto imate tako čvrste stavove o svemu ostalom osim o gospodarstvu? Tako se stvara prostor da vas ovi ljudi namagarči. Kao što pokušavam objasniti u knjizi 95% ekonomije je zdrav razum. Naravno, svjesno se predstavlja komplicirano, upotrebom jednadžbi, grafikona i statistike, ali zapravo nije toliko teško. Naravno, postoje neki tehnički materijali, ali čak se i oni mogu objasniti razumljivim jezikom, možda ne do najsitnijih detalja.

Ovom knjigom želio sam potaknuti svoje čitatelje da nauče nešto o ekonomiji. Nije vam potrebno ogromno znanje. Nije vam potrebno ogromno znanje. Potrebno vam je određeno osnovno ekonomsko rezonovanje, neke osnovne činjenice i onda možete vršiti aktivno ekonomsko građansko djelovanje. Ali budući da se toliki ljudi boje ekonomije, postali ste prave žrtve svih ovih ljudi koji praktično šišaju ostatak stanovništva.

Zaista vam savjetujem da se zainteresirate za ekonomiju. Ne kažem da ja imam monopol na istinu, mislim da bi bolje bilo da nema toliko prepotentnih koji misle da imaju sve odgovore. Dakle, molim vas, nemojte meni vjerovati. Jedino što vam mogu reći jest da ako pažljivije pogledate sve ovo, vidjet ćete da mnoge stvari za koje ste mislili da su dokazane i općeprihvaćene nisu takve. Mnoge stvari za koje mislite da su činjenice – nisu činjenice. Čak i od  toga da pomfrit nije izmišljen u Francuskoj, da sat s kukavicom nije izmišljen u Švicarskoj, da se panama šeširi ne prave u Panami. Ima mnogo stvari u ekonomiji za koje mislite da su točne, ali nisu.
Ha-Džun Chang je profesor ekonomije na Cambridgeu i autor knjiga: Kicking away the ladder, Bad Samaritans 23 things they don’t tell you about capitalism.
 
Newt Gingrich
 
(NoviSvjetskiPoredak.com)