Nekoliko trenutaka prije smrti, srce ima vrlo važnu ulogu. Kako srce prestaje kucati i krv prestaje teći, ostatak tijela se polako gasi. Međutim, najnovija istraživanja su pokazala da ovo shvaćanje nije baš točno

Znanstvenici su proučavali aktivnost srca i mozga kod štakora u trenucima prije nego što su životinje umirale od nedostatka kisika i otkrili da mozak životinja šalje niz signala srcu koji stvaraju neopozivu štetu na ovom organu i koji zapravo uzrokuju njegov prestanak rada.

Kada su istraživači blokirali ove signale, srce je uspijevalo duže preživjeti.

Slično bi se moglo učiniti kod ljudi, tj. da im se omogući da prežive nakon što im je srce stalo tako što bi se zaustavili signali koji potječu iz mozga, navodi se u studiji koja je objavljena 6. travnja u časopisu Proceedings of the National Academy of Sciences.

“Ljudi se obično fokusiraju na srce, misleći da će se mozak spasiti ako se spasi srce”, rekla je koautorica studije Jimo Borjigin, neurolog s Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Michiganu.

Njezin tim je otkrio nešto iznenađujuće. “Morate onemogućiti kemijsku komunikaciju između mozga i srca kako biste spasili srce”, rekla je Borjiginova za Live Science, dodavši da je ovo otkriće u suprotnosti s onim što se do sada mislilo.

Svake godine kod velikog broja ljudi dođe do zastoja srca. Čak i uz medicinski tretman, samo 10% njih preživi.

Istraživače je zanimalo zašto srce zdrave osobe odjednom prestane funkcionirati nakon samo par minuta bez kisika.

Ispostavilo se da, čak i kada osoba kojoj je stalo srce izgubi svijest ne pokazujući znakove života, mozak i dalje radi. U prethodnoj studiji provedenoj 2013. godine, Borjiginova i suradnici su otkrili da srce dok umire dobiva signale od mozga, vjerojatno kao očajnički pokušaj da se srce spasi.

Borjiginova je rekla da bi upravo ovaj val signala mogao biti odgovoran za iskustva bliske smrti o kojima neki ljudi govore.

U novoj studiji, istraživači su inducirali zastoj srca kod štakora, tjerajući ih da udišu ugljični dioksid ili im dajući smrtonosnu injekciju.

Istraživači su zatim proučavali moždanu aktivnost pomoću elektroencefalografa (EEG) i aktivnost srca pomoću ehokardiografije (EKG) u trenucima pred smrt. Istraživački tim je također mjerio signalizujuće kemikalije prisutne u srcu i mozgu štakora kroz čitav eksperiment.

Na početku je rad srca kod životinja opadao naglo. Međutim, u jednom trenutku je moždana aktivnost postala sinkronizirana sa srčanom aktivnošću. Istraživači su koristili novu tehnologiju razvijenu za mjerenje rada srca otkucaj po otkucaj.

Dok su srce i mozak bili sinhronizirani, istraživači su primijetili dotok nekoliko desetaka neurokemikalija, uključujući dopamin, koji uzrokuje osjećaj zadovoljstva i norepinefrin, koji uzrokuje osjećaj opreznosti.

Borjiginova smatra da su upravo zato ljudi koji su iskusili blisku smrt opisali svoja iskustva kao “stvarnija od stvarnog”.

Moždana i srčana aktivnost kod štakora su ostale sinhronizirane dok srce nije ušlo u stanje takozvane fibrilacije srčanih komora, kada donje komore srca počinju treperiti umjesto da se pravilno kontrahiraju, sprječavajući srce da pumpa krv.

Međutim, kada su istraživači blokirali protok ovih kemikalija od mozga do srca, oštećujući leđnu moždinu štakora, fibrilacija srčanih komora je bila odgođena.

Tako su životinje preživjele tri puta duže nego štakori kod kojih je održana veza između mozga i srca.

Borjiginova je rekla da ne zna da li se ljudsko tijelo ponaša na isti način.

Ukoliko bi istraživači pronašli način da spriječe povezivanje mozga i srca, postojala bi mogućnost da se osobi daju lijekovi za zastoj srca, tj. zdravstveni radnici bi imali više vremena da spase ove pacijente, rekla je Borjiginova.
 
*stisnite “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(webtribune.rs, youtube.com/uredio:nsp)