Prethodni izvještaji znanstvenika u cijenjenim radovima i zakladama naglasili su koliko je soja važna za smanjivanje raka dojke. U međuvremenu, brojna istraživanja su dokazala upravo suprotno, da soja ubrzava razvoj stanica raka dojke

Kinezi nisu jeli soju, iako su jeli leću, zbog toga što soja sadrži velike količine prirodnih toksina ili “antinutrijenata”. Prvi među njima su moćni enzimski inhibitori koji blokiraju djelovanje tripsina i drugih enzima potrebnih za probavu proteina.

Ovi inhibitori su veliki, sklupčani proteini koji ne aktiviraju u potpunosti tijekom redovitog kuhanja. Oni mogu proizvesti ozbiljne želučane probleme, smanjiti probavu proteina i kronični nedostatak aminokiselina. Prilikom testiranja životinja, prehrane s puno inhibitora tripsina uzrokovala je patološka stanja gušterače, pa čak i rak.

Ubrzava nastajanje raka dojke

Istraživači u Memorijal Sloan Kettering centru za rak usporedili su tkiva tumora prije i poslije jednomjesečnog režima konzumiranja soja suplementa u odnosu na kontrolnu skupinu koja je dobivala placebo. Otkrivene su promjene u izražavanju određenih gena koji ubrzavaju rast stanica kod onih žena koje su uzimale soja suplement.

Otkriće ih je dovelo do zaključka da bi protein soje mogao ubrzati nastanak bolesti. Studija je navela: “Ovi podaci ukazuju na to da soja ima stimulativan učinak na rak dojke kod žena”.

Na tisuće žena danas konzumira soju vjerujući da će ih to zaštititi od raka dojke. Ipak, 1996. godine, istraživači su otkrili da žene koje konzumiraju izolirani protein soje imaju veće šanse da obole od epitelijalne hiperplazije, stanja koje ukazuje na zloćudnost.

Godinu dana kasnije, otkriveno je da dijetalni genistein stimulira rast stanica dojke, što je autore dovelo do zaključka da žene ne bi trebalo konzumirati proizvode od soje kako bi spriječile rak dojke.

“Nije točno da soja sprječava rak dojke”, rekla je dr Kylea T. Danijel. “Brojne studije su pokazale da soja doprinosi, pa čak i ubrzava rast stanica raka”.

Sve žene koje su sudjelovale u ovoj studiji su nedavno imale biopsiju dojki i dijagnosticirane su s rakom dojke u prvom ili drugom stadiju. Svima je zakazana mastektomija ili lumpektomija za dva do tri tjedna. Istraživači su rekli da ne znaju da li se efekti mogu obrnuti.

Vegetarijanci imaju veći rizik

Od žena s visokim razinama genisteina, nekoliko je iskusilo promjene u određenom nizu gena koji utječu na rast stanica raka dojke, smrt ili neki drugi aspekt patologije raka dojke, rekla je dr Jacqueline Bromberg, koautorica studije.

Promjene su uočene kod žena koje su konzumirale oko 51,6 grama soje (u vidu sojinog mlijeka) dnevno.

Istraživači su zaključili da oni koji redovito jedu soju unose približnu količinu svakog dana, osobito vegetarijanci i oni koji ne jedu mliječne proizvode. Posebno su ugroženi oni koji žive u azijskim državama, pošto konzumiraju velike količine tofua.

Anketa iz 1998. godine je pokazala da se u Japanu u prosjeku konzumira oko 7-8 grama sojinog proteina, manje od dvije žličice, dok se u Americi konzumira daleko veća količina.

Genetski modificirana

Svaka namirnica koja sadrži soju ima 93 % posto šanse da je GMO, ako nije navedeno da je organski proizvedena. Ipak, ni organskoj soji se više ne vjeruje. Soja je vrlo problematičan usjev.

USDA (ministarstvo poljoprivrede SAD) otkrilo je 2011. zavjeru vezanu za uvezenu soju s lažnim organskim certifikatima od dobavljača iz Kine. Kineska tvrtka je krivotvorila certifikat i pokušala prodati anorganske usjeve kao organske. Ovakve stvari se dešavaju svake godine, a samo par njih se otkrije. Čak i domaće uzgojena organska soja se sada ispituje na GMO porijeklo. Također, to što je soja organska ne umanjuje toksičnost njenog sadržaja.

Većina soje je nefermentirana

Fitati u nefermentiranim proizvodima od soje zapravo sprječavaju apsorpciju proteina i četiri ključna minerala: kalcija, magnezija, željeza i cinka. U svom prirodnom obliku, soja sadrži fitokemikalije koje imaju toksične efekte po ljudski organizam.

Tri glavna antinutrijenta su fitati, enzimski inhibitori i goitrogenim. Ovi antinutrijenti su prirodni način zaštite biljke, koji joj omogućuje da se efektivno razmnožava. Oni je štite od sunčevog zračeja, napada bakterija, virusa i gljivica. Zato životinje i ne jedu soju.

Sve biljke posjeduju neka antinutrijentna svojstva, ali soja je naročito bogata ovim kemikalijama. Ako se one ne uklone dugotrajnom pripremom koja podrazumijeva fermentaciju ili potapanje, soja predstavlja najgoru hranu koju osoba može pojesti. Većina soje (99%) koja se prodaje u maloprodaji i u vidu sojinog mlijeka je nefermentirana soja i opasna je.

Nefermentirana soja je povezana s probavnim problemima, problemima sa imunološkim sustavom, PMS-om, endometriozom, reproduktivnim problemima, alergijama, ADD i ADHD sindromima, većim rizikom od srčane bolesti, raka i gubitka libida.

Fermentirani izvori soje kao što su nato, miso, tempeh i neki drugi fermentirani tofu su vjerojatno jedini oblici soje koje ljudi smiju konzumirati i to samo u slučaju da nisu GMO.

Kada se hrana jede, probavni enzimi poput amilaze, lipaze i proteaze se luče u probavni trakt gdje pomažu razlaganju hrane i oslobađanju nutrijenata u organizam. Visok sadržaj enzimskih inhibitora u nefermentiranoj soji ometa ovaj proces i onemogućava potpuno probavu ugljikohidrata i proteina iz soje.

90% Svjetske soje je GMO

Mislim da je još važno spomenuti da je 90% soje koja se uzgaja u svijetu, a najviše u Americi i Argentini je GMO soja. Sojin lecitin potječe od te GMO soje ali ne treba se deklarirati kao GMO. U Europskoj uniji je dopuštena količina 0.9% GMO-a u hrani bez da se to deklarira, ali zabrinjavajuće je to što su metode ispitivanja u najmanju ruku čudne.

Kada npr. kamion s nekoliko tona soje dođe na granicu, ne ispituje se sva soja nego neki mali dio. A kada uvoznik dobije dozvolu jednom, njega se više ne kontrolira te idućih nekoliko godina može uvoziti ako hoće npr. pola GMO, pola ne-GMO soju a da to nitko ne kontrolira. GMO soja je jeftinija na svjetskom tržištu i u Americi gotovo da i ne postoji konvencionalna proizvodnja soje, samo GMO proizvodnja.
 

 
(webtribune.rs)

Unatoč velikom napretku u dijagnosticiranju i liječenju malignih tumora, rak nastavlja biti jedan od glavnih uzroka smrti u visoko razvijenim zemljama.

Izračunato je da će uskoro jedna od tri osobe umrijeti od nekog oblika raka.

Iako je istina da kirurgija i radioterapija mogu izliječiti neke pacijente s lokaliziranim tumorima, i da je kemoterapija postigla pozitivne učinke u slučaju nekih deset tipova malignih tumora, sveukupna stopa smrtnosti od raka se nije bitno mijenjala u posljednjih 25 godina.

Skoro 60 posto svih pacijenata koji imaju rak, pošto im je dijagnosticiran, otkriju da je njihova bolest toliko proširena, da kemoterapija koja se trenutno koristi, ne može, zbog svoje toksičnosti, biti dana u dozama dovoljnim da se unište velike količine.

Mnogi ne mogu biti podvrgnuti kemoterapiji, operaciji ili radioterapiji zbog nuspojava. Također postoji i nekoliko vrsta tumora za koje trenutno na postoji terapija.

Laetril, poznatiji kao vitamin B17 ili amigdalin, je prirodni kemoterapijski agens koji se može naći u preko 1200 biljaka, naročito u sjemenju običnog voća poput marelice, breskve, šljive i jabuke. Najviše ga ima u sjemenu koštuničavog voća, poput jezgre marelice i drugih gorkih oraha.

Postoji mnoštvo sjemenja, biljki i žitarica koje sadrže minimalne količine vitamina B17, a koje ulaze u našu dnevnu prehranu. Prema doktoru Ernestu T. Krebsu, Jr., njegove komponente su vrlo važne za naš opstanak bez tumora.

Razni dokumenti iz najstarijih civilizacija kao što je Egipat u vrijeme faraona i Kina od prije 2500 godina prije Krista, spominju uporabu gorkih badema u terapeutske svrhe. Egipatski papirus od prije 5000 godina spominje uporabu “aqua amigdaloruma” u terapiji nekih tumora kože. Ali sustavno proučavanje vitamina B17 je zaista počelo tek početkom prve polovice prošlog stoljeća, kada je kemičar Bon 1802. godine otkrio da se tijekom destilacije vode od gorkih badema, oslobađa hidrocijanična kiselina.

Uskoro su se mnogi istraživači zainteresirali za analizu ovog ekstrakta i tako su Robiket i Boitron, po prvi put, izdvojili bijelu, kristalnu supstancu koju su nazvali amigdalin (od amigdala – badem).

Po kemijskom sastavu, B17 je diglukozin s radikalom cijanida, što je vrlo “bio prihvatljivo”. To znači da prolazi kroz staničnu membranu, lako dostižući visoku koncentraciju unutar stanice. Stanice raka, bez obzira na vrstu raka, su poznate kao tropoblasti (pogledajte tropoblastnu teoriju raka na http://www.worldwithoutcancer.com ).

Ove stanice sadrže enzim poznat kao beta glukozidaza, također poznat kao otključavajući enzim. Kada Laetril dođe u kontakt s njim, Laetril se raspada na dvije molekule glukoze, jednu molekulu benzaldehida i jednu molekulu cijanid hidrogena (HCN). Unutar tijela, stanice raka – samo stanice raka – sadrže taj enzim. Glavna stvar ovdje je da HCN mora biti STVOREN. Ne pluta slobodno u Laetrilu, a onda biva otpušten.

Mora biti proizveden. Samo enzim beta glukozidaza je sposobna za stvaranje HCN iz Laetrila, tako utječući SAMO na stanice raka. Ako u tijelu ne postoje stanice raka, ne postoji ni beta glukozidaza. Ako nema beta glukozidaze, HCN neće biti stvoren iz Laetrila.

Normalne stanice u našem tijelu sadrže enzim poznat kao rodaneza, koji neutralizira amigdalin. Ovaj enzim ne dozvoljava amigdalinu da otpusti cijanid. Na ovaj način, amigdalin zdravim stanicama služi samo kao glukoza, dajući im energiju. Maligne stanice ne sadrže ovaj enzim. U odsustvu rodaneza, amigdalin se aktivira otpuštajući radikal cijanida unutar maligne stanice, tako izazivajući uništenje.

Detoksikacija od cijanida, u normalnom tkivu sisavaca, događa kroz akciju rodaneze, koji, u prisustvu spojeva koji sadrže sumpor, pretvara slobodni cijanid u tiocijanat, potpuno neotrovni spoj. Tiocijanat se izbacuje kroz urin.

Protiv-tumorno djelovanje amigdalina bilo je praktično poznato godinama, ali je u posljednjih 35 godina znanstveno dokazano, prvenstveno preko kliničkih studija, koje su vodili poznati liječnici nutricionisti diljem svijeta.

Među njima su doktor Ernesto Contreras Rodriguez, iz OASIS Houp Bolnice, doktor Harold Maner iz Maner klinike u Meksiku, doktor Hans Nijeper, bivši direktor medicinskog odjela bolnice Silbersbi u Hanoveru, NR Bozijane MD, bivši direktor istraživačkih laboratorija u bolnici Sent Jeanne d’Arc , u Montrealu, Manuel Navarro, bivši profesor medicine i kirurgije na sveučilištu Santo Tomas u Manili, doktor Shigeaki Sakai, istaknuti liječnik iz Tokija, Japan. Iz Italije profesor Ettore Gideti, MD, sa torinskog medicinskog fakulteta; iz Belgije profesor Joseph M. Majsin, MD, sa Luvajnskog sveučilišta gdje je bio direktor Instituta za tumore.

Iz SAD su cijenjena imena poput doktora Dean Burk, bivši direktor Nacionalnog instituta za rak; doktor John A. Morone iz Gradskog medicinskog centra u Jerseyu; doktor Ernest T. Krebs, Jr., koji je razvio leatril; doktor John A. Richardson, hrabri liječnik iz San Francisca, koji je izazvao pravo države da spriječi uporabu leatrila u SAD; doktor Filip E. Binzel, Jr., liječnik koji radi u Washingtonskom sudu, Ohio, i koji je, s nevjerojatnim uspjehom, koristio leatril više od dvadeset godina; i mnogi drugi iz više od dvadeset zemalja, s podjednakom besprijekornim akreditacijama.

Vitamin B17 je jedan od glavnih izvora hrane u kulturama poput Eskimska, Huanza, Abkasijanska i kod mnogih drugih. Znate li da u ovim plemenima nikada nije bilo slučajeva raka? Sudeći prema doktoru Krebsu, potrebno nam je minimum 100 mg vitamina B17 (količina koja odgovara količini od sedam jezgri marelice), da bi vodili život bez raka.

Sljedeće namirnice sadrže B17:

• Jezgre i sjemenke voća: najveća koncentracija vitamina B17 u prirodi je, pored gorkih badema, u jabukama, marelicama, višnjama, nektarinama, breskvama, šljivama, suhim šljivama.
• Zrna: široki grah, bob, slanutak, grašak, leća (mlado), grah, Rangun, boranija, morska trava, grah puzavac
• Orasi: gorki badem, indijski orah, makadmija
• Bobice: skoro sve divlje bobice, kupina, brusnica, bobica zove, malina, jagoda, božićna bobica
• Sjemenke: lan, sezam, kadulja
• Trava: akacija, lucerka (mlada), vodena, mlečika, korov, stabljike žitarica
• Žitarice: zobene pahuljice, ječam, smeđa riža, heljdine pahuljice, proso, raž, grahorica, jezgro žitarica
• Razno: bambus, kineska šećerna trska, divlja hortenzija, tisa (iglice, svježe lišće)

Na web stranici http://www.worldwithoutcancer.org.uk/ možete pronaći više informacija u vidu dokumenata, istraživanja i studija vezanih za vitamin B17, njegov povijesni pregled, kliničke studije, biološke i kemijske opise uništenja stanica raka od strane komponenti B17, svjedočenja , povijesti slučajeva, bibliografije, biografije, slike, grafikone …
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(NoviSvjetskiPoredak.com)