Priča je uvijek ista: neka nacija nesretnim spletom okolnosti postane moćna, mnogo moćnija od ostalih, čime postaje dominantna. Međutim, svemu tome u jednom trenutku dođe kraj, a u međuvremenu ista ta supersila postaje korumpirana svojom moći

Kako se kraj približava, oni koji su zaslužni za kolaps carstva pribjegavaju svim vrstama očajničkih mjera – svih osim jedne: odbit će čak i uzeti u obzir činjenicu da se njihovom carstvu bliži kraj i da se trebaju pomiriti s tim.

Približavanje kraja može se vidjeti u rezultatima carstva koji su sve gori što se carstvo više trudi. Nakon Drugog svjetskog rata, SAD je pomogla Njemačkoj i zapadnoj Europi da se ponovno izgrade.

Japan i Južna Koreja su također imale koristi od SAD. U Vijetnamu, Laosu i Kambodži, koji su ozbiljno uništeni od strane SAD, bilo je drugačije. Vijetnam je bio u potpunosti poražen, Kambodža je preživjela genocid, a neoborivi Laos, država koja je najviše bila bombardirana na cijelom svijetu, oporavio se sam od sebe.

Prvi Zaljevski rat je prošao još gore: u strahu od kopnene ofanzive u Iraku, SAD je pauzirala svoju politiku svrgavanja vlasti i instaliranja marionetskog režima, ostavljajući da sve stoji u zraku gotovo čitavo desetljeće. Kada je SAD konačno napao Irak, uspješno ubijajući brojne civile i uništile veći dio infrastrukture, ostavljajući od nekadašnje države samo leš.

Slični rezultati se mogu uočiti na mnogim mjestima gdje je SAD želio da se umiješa: Somalija, Libija, a nedavno i Jemen. Bolje da ne spominjemo Afganistan, pošto nijedno carstvo nije uspjelo ostvariti dobre rezultate tamo.

Dakle, trend je nepogrešiv: dok je na svom vrhuncu carstvo uništavalo kako bi ponovno izgradilo svijet prema sebi, pred kraj ono uništava samo radi uništenja, ostavljajući iza sebe leševe i ruševine.

Još jedan nepogrešivi trend je učinkovitost trošenja novca na “obranu” (odnosno u slučaju SAD na “napad”). Bogata vojska nekad može biti uspješna, ali i to se vremenom promijenilo. Ona poznata američka industrijska moć koja je bila evidentna za vrijeme Drugog svjetskog rata više nema. Sada je glavni cilj da se troši na vojsku, bez obzira na to što se time postiže.

Ono što se postiže jeste da najnoviji F-35 ne može letjeti. Najnoviji nosač aviona ne može lansirati zrakoplove bez da ih uništi ukoliko su opremljeni pomoćnim spremnicima potrebnim za borbene misije. Tehnološki najnaprednijeg AEGIS razarača može onesposobi nenaoružani ruski zrakoplov s opremom za elektroničko ratovanje.

Ipak, i bez obzira na to, Amerikanci vole svoje oružje i daju ga na sve strane kako bi pokazali potporu. Međutim, ova oružja često završe u pogrešnim rukama: ona koja su poklonjena Iraku su sada u rukama ISIS-a, ona koja su poklonjena ukrajinskim nacionalistima sada su prodana sirijskoj vladi, ona poklonjena Jemenu su sada u rukama Huta. Dakle, ni učinkovitost pretjeranog vojnog trošenja više nije ono što je bila.

Pošto strategija “uništavanja s ciljem stvaranja” više ne drži vodu, iako još uvijek postoji ambicija dominiranja svjetskom politikom, ono što ostaje je ubojstvo.

Glavni alat vanjske politike postao je političko ubojstvo: bilo da je u pitanju Sadam Hussein, Moamer Gadafi, ili Osama bin Laden, cilj je samo da oni budu ubijeni. Iako se obično cilja na vrh organizacije, cjelokupno stanovništvo mora snositi posljedice ubojstva.

Nedavno je general SAD u mirovini na televiziji rekao da je, radi preokreta situacije u Ukrajini, potrebno početi s ubijanjima Rusa. Rusi su u nevjerici slušali ove idiotarije, a zatim pokrenuli tužbu protiv njega. Sada ovaj general neće biti u mogućnosti putovati u mnoge države diljem svijeta jer bi mogao biti uhićen i odveden u Rusiju na suđenje.

Vidite, iako možda ne djeluje tako, ubijanje je ilegalno. Pozivanje na ubojstvo je također ilegalno. Amerikanci su sebi dali dozvolu da ubijaju iako nisu prvo pomislili da li imaju ovlasti za to. Može se očekivati ​​da će oni, kada jednom njihova moć zamre, postati deklasificirani s globalnih hegemona na proste ubojice.

Kako se carstvo urušava, oni rade svom stanovništvu isto što su činili drugima. Kada Amerikanci shvate tko je njihov pravi neprijatelj, neće im više biti potreban niti jedan drugi. Pravi “bumerang efekt”.

Međutim, to je samo početak. Sve će biše biti vojnika SAD na ulicama i u gradovima SAD, koji će širiti uništenje isto kao što su to činili u Iraku ili Afganistanu.
 
(webtribune.rs/uredio i preveo:nsp)

Glavni dio afganistanskog heroina (više od 70%) ide u Europu preko Kosova

• Prema tvrdnji direktora Federalne službe RF za kontrolu i promet narkotika, Viktora Ivanova, na teritoriju Kosova djeluje oko 15 krupnih narko-kartela. Oni osiguravaju tranzit u Europu kako afganistanskog, tako i latinoameričkog kokaina
• Poseban značaj u isporuci narkotika u Europu ima balkanska ruta iz Afganistana za koju je Kosovo ključni tranzitni čvor. Tu se odvija priprema za predprodaju i pakiranje heroina za narednu isporuku u europske zemlje
• Kilogram heroina košta 1000-2000 eura na granici Tadžikistana i Afganistana, na Kosovu 10.000 eura, a u zemljama Zapadne Europe je njegova cijena dostizala 150.000 eura
• Profesor Peter Dale Scott, bivši kanadski diplomat: “Osnovni izvor svjetskih problema s narkoticima ne nalazi u Kabulu, nego u Washingtonu”

CIA se bavi teškim i opasnim poslom. Jedan od zadataka paladina Imperije Dobra sastoji se u tome da sustavno traže, love, ubijaju i vješaju svoje bivše kolege koji su stali na put izdaje. Tako rade sve službe sa svojim odmetnicima.

Međutim, vanjska politika Sjedinjenih država ima jednu zanimljivu specifičnost. Na primjer, čim je Washingtonu bilo potrebno da u Afganistanu uglavi “demokraciju”, tu je odmah otkriven agent CIA, Osama bin Laden, koji je obznanio da je borba s Imperijom Dobra cilj njegovog života. Gospodina Osamu su uhvatili i ubili, a ekspedicijske snage US Army, kako su u Afganistanu bile, tako su i ostale.

Reklo bi se da je zadatak izvršen, zločinci poraženi, američki ratnici mogu pakirati osobne stvari i da se pozdrave sa afganistanskim prijateljima. A, eto, nije. Ništa od toga.

Da, brojno stanje kontingenta se smanjuje, troškovi za njegovo održavanje se umanjuju i to je apsolutno razuman potez s obzirom na nestabilnu financijsku situaciju SAD. Ipak, to ne znači da Amerikanci namjeravaju odlaze iz Afganistana. Možda će se to nekada i dogoditi, ali u bližoj budućnosti neće.

Zašto Washington ne gori od želje da svoje trupe ukloni iz Afganistana? Za odgovor na ovo pitanje treba postaviti drugo pitanje: što je realni razlog upada SAD u tu zemlju?

Pogledajmo neke brojke: Prema podacima bivšeg suradnika agencija Tadžikistana za kontrolu narkotika, Aydara Mahmadijeva, u Afganistanu je 1999. proizvedeno 4565 tona sirovog opijuma, 2000. godine. (U srpnju te godine Talibani su zabranili uzgajanje maka) proizvedeno je 3276 tona; 2001. (Godina trajanja zabrane) – 185 tona; 2002. (Nakon napada SAD na Afganistan i pada talibanskog režima) – 2.700 tona. Godine 2003. – 3.400 tona; 2004. – 4.200 tona; 2005. – 4.100 tona; 2007. – 8.200 tona, itd..

Najindikativniji datum u ovom nizu je 2001. kada je odlukom rukovodstva pokreta Talibana praktično obustavljena proizvodnja opijuma u Afganistanu. Što se zatim dogodilo?

Svima su poznati slučaj sa rušenjem WTC-a (blizanaca) u New Yorku 11. rujna 2001. i različite verzije o tome tko je stajao iza terorističkog napada. George Bush Jr. izjavio je da su to učinili Osama i Al-Kaida (koja se danas bori za demokraciju u Siriji) i od Talibana zahtijevao njihovo isporučivanje, ali, ili su Talibani stvarno odbacili zahtjev Busha mlađeg ili jednostavno nisu znali gdje se svi ti ljudi nalaze, uglavnom, 7. listopada 2001. krenule su krstareće rakete, strateški bombarderi i super teške bombe Daisy Cutter.

Sve te sprave su praskale, grmile, zavijale, fijukale i emitirale razne strašne zvukove. Afganistanski seljaci bili su zadivljeni impozantnošću Amerike.

Naravno, talibanska konjica nije se mogla oduprijeti udarnoj mega moći SAD. Priča se da su Talibani imali avijaciju, PVO i tenkove na kojima su se voljeli fotografirati. U svakom slučaju, uspješno je izvršena jedna od najvećih operacija u povijesti Sjedinjenih Država u otpisivanju zastarjelog i ispitivanja najnovijeg naoružanja.

Režim Talibana je poražen, a američka vojska je vikala – hura! Afganistanski trudbenici nadahnuti demokracijom, povećali su normu u proizvodnji sirovog opijuma. U samom Afganistanu također je porasla potrošnja heroina.

Prema tvrdnji dopisnika Russia Today, Gajane Čičjakan, danas u Afganistanu 300.000 djece uzima narkotike.

Glavni dio afganistanskog heroina (više od 70%) ide u Europu preko Kosova.

Prema tvrdnji direktora Federalne službe RF za kontrolu i promet narkotika, Viktora Ivanova, na teritoriju Kosova djeluje oko 15 krupnih narko kartela. Oni osiguravaju tranzit u Europu kako afganistanskog, tako i latinoameričkog kokaina. Poseban značaj u isporuci narkotika u Europu ima balkanska ruta iz Afganistana za koju je Kosovo ključni tranzitni čvor. Tu se odvija priprema za predprodaju i pakiranje heroina za narednu isporuku u europske zemlje.

Na Kosovu je 2011. kilogram heroina koštao oko 10.000 eura, u zemljama Zapadne Europe njegova cijena dostizala je 150.000 eura (od 1000-2000 eura na granici Tadžikistana i Afganistana).

Od trgovine narkoticima kosovski mafijaši ne dobivaju veliki novac, (relativno, naravno), njihov prihod se procjenjuje na 3 milijarde dolara godišnje, a da bi sačuvali svoje prihode, od njih se zahtjeva da revnosno služe svoje gospodare i ne ponavljaju pogreške Medelinskog kartela. Ali, tko je pravi gazda albanskih “revolveraša”?

Pogledajmo neke činjenice.

Godine 2008. kosovski Albanci su jednostrano (naravno, uz podršku SAD i EU) proglasili neovisnost Kosova od Srbije. Na taj način je policiji Srbije onemogućen pristup za izvođenje operacija u toj regiji. Ipak, stvar nije čak ni u tome.

Novoformirani “narkobanditistan” nema vojne snage i bilo kakav politički utjecaj. Njegov takozvani suverenitet se održava na izravnoj vojnoj podršci Sjedinjenih Država.

Možda je to stil washingtonskog humora, ali prva država koja je priznala neovisnost Kosova bio je Afganistan, prije Kostarike, ako se računa razlika u satnim zonama. Očito su se mule umorile od predugog stajanja pod svežnjevima natovarenog heroina i trebalo je jadne životinje hitno rastovariti.

Sjedinjene Države imaju na Kosovu dvije vojne baze. Prva je Bondsteel (Camp Bondsteel), jedna od najvećih u Europi i nalazi se blizu Uroševca, koju su počeli graditi još 1999. U njoj se nalazi sjedište Multinacionalne operativne skupine “Istok” pod zapovjedništvom SAD. Druga baza je Monteith (Camp Monteith).

Predstavnik Rusije pri NATO-u, Dmitrij Rogozin, u intervjuu za “Rusku gazetu” 2008. g.. – Odgovarajući na pitanje “zašto se ispostavilo da je za Amerikance Kosovo najvažnija regija” – odgovorio je iskreno i emotivno: “Ni ja ne razumijem. Zašto ne Baskijci, ne Korzika, ne Kurdi, ne kavkaske republike, ne Sjeverna Irska, ni Tibet … zašto kosovski Albanci “?

Sve je vrlo jednostavno. O čemu god se vodio razgovor, uvijek se govori o novcu.

Razmislite, ima li Bijela kuća planove ili ona djeluje u okviru poimanja jednostaničnog stvorenja? Dakle, “projekt Kosovo” – to je projekt izgradnje i organizacije najvećeg u Europi narko-dozatora!

Kosovo – to su stotine milijardi dolara od trgovine narkoticima i to bez popunjavanja porezne deklaracije. Što je tu komplicirano?

Da donekle rezimiramo. Po riječima profesor Petera Dail Scotta, bivšeg kanadskog diplomata, napori CIA u promoviranju Afganistana za vodeću poziciju u svjetskoj trgovini heroinom bili su repriza onoga što se ranije dogodilo u Burmi, Laosu i Tajlandu u razdoblju od kraja 1940.-ih do 1970.-ih godina.

Zahvaljujući podršci od strane CIA te zemlje su postale najveći sudionici trgovine narkoticima. “Osnovni izvor svjetskih problema s narkoticima se ne nalazi u Kabulu, nego u Washingtonu” – tako tvrdi Peter Dale Scott.

Dakle, zapitajmo se još jednom: kakva je uloga SAD u organizaciji svjetske trgovine narkoticima?
 
(fakti.org, Konstantin Penzev, pisac, povjesničar (prevela Ksenija Trajković)/uredio: nsp)

Za vrijeme rata u Vijetnamu, jednu od vojnih baza SAD krasio je natpis: “Ubijati je naš biznis, a biznis – to je dobro”.

I zaista, veoma dobar biznis je bio u Vijetnamu (kao iu Kambodži, Laosu i Koreji), gdje se broj žrtava među civilnim stanovništvom brojao milijunima.

U godinama koje su uslijedile nakon Vijetnama, taj biznis je ostao vrlo cijenjen. Ubojstva su se dešavala kako izravno, tako i tuđim rukama, kojih je bilo na svakom kontinentu, pošto je “nacionalna sigurnost” SAD svuda zahtijevala baze, garnizone, naručena ubojstva, invazije, bombardiranja, pokroviteljstva režimima ubojica, prave terorističke mreže i programe kao odgovor na terorističke prijetnje i izazove “patetičnom džinu” (izraz, koji je 1970. iskoristio predsjednik Nixon kao izgovor za invaziju u Kambodžu).

Prije nekoliko godina, Jan Knipers Blake u svojoj sjajnoj knjizi skrenula je pozornost na to da je “nacionalna sigurnost” u stvari vrlo rastegljiv pojam, koji se širi ovisno o tome “šta treba sadržavati sukladno mišljenju države, klase ili institucije” .

Rezultat je da baš oni kojima bogatstvo i vlast, čini se, daju maksimalnu sigurnost, u stvari najviše pate od paranoje i svojim bijesnim pokušajima da osiguraju sigurnost izazivaju svoje vlastito uništenje. (Ona je razmatrala opasnost socijalne demokracije u Brazilu 1960-ih godina i njenu likvidaciju kao rezultat podržane od strane SAD kontrarevolucije i diktature koja je uslijedila).

Dodajte na to traganje utjecajnih predstavnika vojno-industrijske mašinerije za misijama koje će opravdati povećanje proračuna i svestranu suradnju medija u tom traženju, i dobićete zastrašujuću realnost.

U stvari, gorostas koji se pravi paranoičan primoran je da čini herojske napore, kako bi donosio svijetu manje-više vjerodostojne prijetnje, osobito nakon pada “Imperije zla”, koju je ova zemlja “kao” dugo “suzdržavala”.

Hvala Bogu što je nakon relativno kratkih valova pažnje, usmjerenih na narkoterorizam, a zatim i na Sadamovo oružje za masovno uništenje, uistinu, kao đavo iz lampe, iskočio islamski terorizam kako bi naslijedio ulogu izvora prijetnji, koje, izvan svake sumnje, nastaju uslijed neprijateljstva prema američkim slobodama, kao i uslijed odbijanja islamskog svijeta dopustiti Izraelu da pronađe partnera u pregovorima i da mirno riješi sporove s Palestincima.

Međutim, uz uvođenje na najvišoj razini biznisa ubojstava i vezane za njega prodaje oružja, Sjedinjene Države su osvojile “proizvodnju defektnih država” u industrijskim razmjerima.

Pod defektnom državom ima se u vidu takva država koja je bila srušena vojnim sredstvima, ili pretvorena u nekontroliranu, putem političke i (ili) ekonomske destabilizacije i kaosa, i koja je za dug period lišena sposobnosti (ili prava) da se obnovi i da se brine o potrebama svojih građana.

Naravno, Sjedinjene Države su takvi proizvođači odavno, o čemu govore primjeri Haitija, Dominikanske Republike, Salvadora, Gvatemale i država Indokine, gdje je bilo tako dobro za ubijanje.

Ali, mi smo postali svjedoci znatnog oživljavanja te proizvodnje u skorije vrijeme, kao što se to događalo u slučaju postsovjetske Rusije i niza istočno-europskih država. Opadanje prihoda stanovništva i nagli porast razine mortaliteta u tim zemljama bili su rezultat šok-terapije i elitnih poluzakonitih krađa, masovnih i izvršenih uz potporu Zapada, ali djelomično organiziranih i podržanih na lokalnoj razini (odnosno privatizacija, izvedenih u uvjetima koji su krajnje povoljni za korupciju) . (Hrvatski scenario ?!)

Međutim, nakon raspada Sovjetskog Saveza (i, naravno, prestanka djelovanja bitnog, mada ograničenog, faktora “obuzdavanja”) stigao je svjež val defektnih država, koje su produkt “humanitarnih intervencija” i smjene režima, koje su izveli SAD i NATO s još većom agresivnošću.

Kao obrazac bila je uzeta humanitarna intervencija u Jugoslaviji, nakon koje su Hrvatska, Bosna, Srbija i Kosovo pretvorene u defektne države, dok su neke druge zemlje-beskralježnjaci izbjegle tu sudbinu, pri čemu su sve počele opsluživati interese Zapada ili tražiti od njega milostinju. Čitav taj konglomerat, koji je sobom zamijenio ranije nezavisnu državu (Jugoslaviju), uvenčala je gigantska vojna baza SAD-a na Kosovu.

Ova očevidna demonstracija jakih strana imperijalne intervencije pripremila je tlo za daljnje napore u proizvodnji defektnih država u Afganistanu, Pakistanu, Somaliji, Iraku, Demokratskoj Republici Kongo i Libiji. Sličan program se danas realizira, ne bez uspjeha, prema Siriji i Iranu – prema posljednjem slobodnom svijetu primjenjuje politiku zastrašivanja, koja je zamijenila bezbrižne odnose sa šahova diktaturom, nametnutom Zapadom.

Ovi, industrijski stvoreni, slučajevi defektnih država imaju zajedničke crte koje ukazuju na njihov zajednički izvor – imperijalnu politiku i projekciju imperijalne moći. Često sve ide preko službenog priznanja etničkih pobunjeničkih grupa, koje prijavljuju svoj status žrtve, vode borbu sa svojom vladom uz pomoć terorističkih akata (često s ciljem da se isprovocira država da uzvrati) i redovito pozivaju imperijalne zemlje da im priteknu u pomoć.

Ponekad se radi pružanja potpore pobunjenicima u određenu zemlju šalju strani plaćenici, pri čemu im imperijalne zemlje često daju oružje, pripremu i logistiku.

Imperijalne zemlje ohrabruju djelovanje tih pobunjenika, jer vide u njima dobar izgovor za opravdanje destabilizacije, bombardiranja i na kraju, svrgavanja izabranog kao metu, režima. Ovaj proces je bio na površini tijekom čitavog razdoblja demontaže Jugoslavije radi dobivanja skupa defektnih država. Zemljama NATO je zato bio potreban raspad Jugoslavije.

Oni su ohrabrivali nacionalističke elemente u drugim republikama na ustanak. (Primjer Hrvatskog proljeća 1990.). Ti elementi su otpočeli rat jer su shvaćali da će ih NATO podržati i da će ih, na kraju krajeva, braniti. Ova je činjenica potpomogla odugovlačenju vojnih aktivnosti i etničkog čišćenja, ali zadatak rušenja Jugoslavije i stvaranja na njenom mjestu defektnih država bio je, zahvaljujući tome, ispunjen.

Zanjimljivo je da su članove Al Qaeda-e i najmnike uvozili u Bosnu i na Kosovo s ciljem borbe sa republikom Srbijom  i Hrvatskom uz znanje i suradnju s administracijom Clintona, kao i sa Iranom.

Al Qaeda je bila zastupljena među “borcima za slobodu”, koji su sudjelovali u libijskoj kampanji, a sada, mada sa zakašnjenjem, priznata je od strane New York Times kao pokretačka snaga programa za smjenu režima u Siriji.

I naravno, ona je bila središnji element prilikom smjene režima u Afganistanu i osnova “efekta bumeranga” 9/11 (Bin Laden je bio bitan sudionik pobunjeničke djelatnosti pod američko-saudijskim nadzorom, da bi kasnije bio napušten od strane svojih mentora, koji su ga nakon terorističkih napada demonizirali i ubili).

Ovi programi uvijek podrazumijevaju najozbiljniji odnos prema “upravljanju zvjerstvima”, kad se vlada koja se nalazi na udaru optužuje za nasilje protiv pobunjenika i njihovih pristalica, a još se s uspjehom ocrnjuje i podmeće joj se tijekom procesa kako bi se povećale dimenzije miješanja u tuđu politiku.

Ovaj zahvat je igrao bitnu ulogu u ratovima s ciljem razjedinjenja Jugoslavije, a možda još i veću u Libiji i Siriji. Neprocjenjivu pomoć procesu pruža mobilizacija međunarodnih organizacija koje uzimaju učešća u demonizaciji putem razotkrivanja zvjerstava, a ponekad i izlaganjem optužbi za zločine koje se pripisuju osobama određenim za tu ulogu.

U slučaju Jugoslavije, osnovani od strane UN Međunarodni tribunal za bivšu Jugoslaviju (MTBJ) prilikom organizacije sudskog gonjenja hrvatske i srpske vlsti, radio je u tijesnoj suradnji sa zemljama članicama NATO.

Na isti način, kada je NATO bio spreman napasti Libiju, tužitelj Međunarodnog kaznenog suda je operativno podigao optužnicu protiv Moamera Gadafija, bez bilo kakve neovisne istrage.

Ovaj način “upravljanja zakonom” je neprocjenjiv za imperiju i doprinosi procesu smjene režima i proizvodnji defektnih država.

Postoje također naizgled neovisne organizacije koje “pospješuju demokraciju”, udruge poput Human Rights Watch, Međunarodna krizna grupa, Institut otvoreno društvo. Te organizacije sa zavidnom revnošću nastupaju uz imperijalnu većinu, režirajući zlodjela režima i njihovih vođa, koji su određeni za smjenu.

Postoje ozbiljni argumenti koji potvrđuju da su i same Sjedinjene Države – defektna ili država koja tone u defektnost.

Razumije se, SAD nisu pretrpjele katastrofalni vojni poraz od neke strane države, ali njihov sustav konstantnog ratovanja nanio je veliku štetu stanovništvu, koje čini temelje države.

Sav višak proizvoda se troši za potrebe sustava vođenja konstantnog rata, potrošnje i bogaćenja manjine …

Zaista, u svojoj državnoj defektnosti, kao i u mnogome drugom, Sjedinjene Države su izuzetna država!
 
 
(vestinet.rs / uredio: nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=11364"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]