Kome više vjerujete, njima ili svojim osjetilima…?

Neki prehrambeni proizvodi iste ili slične marke imaju različit sastav, ali nije uočen konzistentan geografski uzorak, na što su žalile zemlje članice iz srednje i istočne Europe, pokazuju rezultati paneuropske kampanje testiranja prehrambenih proizvoda koje je u ponedjeljak objavila Europska komisija

“Nije uočen konzistentan geografski uzorak uporabe jednakog ili sličnog pakiranja za proizvode različitih sastava. Nadalje, proizvod nije nužno lošiji ako se razlikuje u sastavu”, navodi Komisija.

“Neki Europljani smatraju da se prehrambeni proizvodi iste marke koje kupuju razlikuju, možda čak i da su lošiji, u usporedbi s onima koji se mogu kupiti drugdje. Komisija je znanstvenike pozvala da pomognu objektivno procijeniti razmjer takvih razlika na jedinstvenom tržištu.

Rezultati su podijeljeni: veseli me što nije uočena razlika u sastavu prehrambenih proizvoda označenih robnom markom koji se prodaju na istoku u odnosu na iste na zapadu, ali zabrinut sam zbog toga što je i kod trećine proizvoda iste ili slične robne marke i pakiranja otkriven razvidno različit sastav”, izjavio je povjerenik Tibor Navracsics, povjerenik za obrazovanje i kulturu, koji je nadležan za Zajednički istraživački centar.

Zajednički istraživački centar proveo je istraživanje u 19 zemalja članica, među kojima i u Hrvatskoj, u kojem su proizvodi ispitivani istom metodologijom radi boljeg uvida u problem dvojne kvalitete hrane.

Zajednički istraživački centar (JRC), interna znanstvena služba i služba znanja Komisije, analizirao je u studiji skoro 1400 prehrambenih proizvoda. U devet njih utvrđena su odstupanja u sastavu unatoč istovjetnoj prednjoj strani pakiranja.

Usto, za 22 posto proizvoda je prednja strana pakiranja bila slična, a sastav svejedno različit. Nije uočen konzistentan geografski uzorak. Na temelju nove metodologije nacionalna nadležna tijela sada će moći analizirati svaki slučaj posebno, što je potrebno za otkrivanje obmanjujućih praksi, zabranjenih u skladu s pravom EU-a o zaštiti potrošača, navodi Komisija.

“Na europskom jedinstvenom tržištu ne smiju postojati dvostruki standardi. Novim zakonima kojima se kažnjava dvojna kvaliteta i proširuju ovlasti tijela za zaštitu potrošača u mogućnosti smo stati na kraj takvoj praksi. Europski potrošači bit će sigurni da je ono što kupuju uistinu ono što će i dobiti”, izjavila je povjerenica za pravosuđe i zaštitu potrošača Vera Jourova.

Iako je analizirano 1380 uzoraka 128 različitih prehrambenih proizvoda iz 19 država članica, uzorak nije reprezentativan jer je tržište prehrambenih proizvoda u EU-u ogromno i vrlo raznoliko.

U istraživanju su sudjelovale sljedeće države članice: Bugarska, Cipar, Češka, Danska, Estonija, Francuska, Grčka, Hrvatska, Italija, Latvija, Litva, Mađarska, Malta, Njemačka, Poljska, Slovačka, Slovenija, Španjolska i Nizozemska.

Iako je bilo dosta povike na različitu kvalitetu Nutelle koju proizvodi Ferrrero, istraživanje pokazalo da je sastav identičan u svim zemljama u kojem je provedeno. Ista je stvar s pizzom “Quattro Formaggi” od DrOetkera.

(jutarnji.hr)

Švedski proizvođač automobila Volvo kaže kako bi njegova vozila proizvedena u Kini mogla biti superiornija po kvaliteti od onih koja se proizvode u Europi

U intervjuu sa australskim magazinom Go Auto, viši potpredsjednik za dizajn tvrtke Volvo, Robin Page, priznao je da su neki zabrinuti zbog odluke proizvođača da proizvode većinu vozila u Kini.

“Ono što nalazimo je da je kvaliteta automobila zapravo bolja u Kini nego u Europi. Svatko je bio zabrinut zbog kvalitete, ali čim su počeli, kvaliteta je bila čak i viša nego u Europi” – rekao je Page.

On je pripisao razliku u kvaliteti većoj automatizaciji u proizvodnji u europskim tvornicama. Kineske tvornice proizvode takve visoko kvalitetne automobile jer se manje oslanjaju na automatizaciju i imaju strože kriterije i višu toleranciju, objasnio je Page.

“Da budem iskren, kada razgovarate sa proizvođačima (europskim), oni su uložili toliko automatizacije u sustav, i nemaju više ručne prilagodbe. Kinezi imaju više ljudi, manje automatizacije, što vam zapravo daje tu sposobnost da se približite vrijednostima i tolerancijama … i napravite sitnije prilagodbe.”

“Nije to velika razlika, ali ako pregledate rezultate i prosjek, Kina je prilično prokleto dobra, tako da sada nismo tako zabrinuti” – rekao je Page.

Volvo je prije četiri godine počeo izvoziti diljem svijeta automobile proizvedene u Kini. Prvo je počeo slati verziju S60 prijašnje generacije u Sjedinjene Američke Države. Tvrtka je također preselila proizvodnju svojeg S90 sedana iz Švedske u Kinu krajem 2016. godine.

Autoproizvođač planira graditi različite električne modele Volva i Lynk & Co u Kini, te ih izvoziti na inozemna tržišta.
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Zamislite ovo: prošlo je ponoć, a vi se još uvijek okrećete u krevetu

Ako ste se prepoznali u tome – ili još gore, u većini slučajeva vašeg sna – onda možete imati problema sa spavanjem. Stručnjak za spavanje Dr. Neil Stanley govori o nekim zabludama o spavanju koji nas mogu držati budnim.

On nam donosi 8 MITOVA o spavanju koji zapravo ne vrijede u stvarnom životu:

#1. Dobivanje osam sati sna je potrebno. “Nema čvrstih i brzih pravila koja određuju količinu sna koju svatko od nas treba”, objašnjava Stanley. Dok se normalni raspon sna podrazumijeva od pet do devet sati, potrebna količina sna varira od osobe do osobe. Međutim, osjećaj pospanosti tijekom dana je alarm koji kaže da trebate više vremena za spavanje.

#2. Nema takve stvari kao što je previše sna (prespavanost). U svemu – čak i u snu – previše sna može učiniti više zla nego dobrih stvari. Znanost pokazuje da je pretjerano spavanje jednako loše kao i uskraćivanje sna.

#3. Možete uvjetovati svoje tijelo da mu treba manje spavanja. Dok su neki ljudi genetski povezani sa manje spavanja od drugih, to ne znači da možete istrenirati svoje tijelo da zahtijeva manje sna. Međutim, neprestano lišavanje tijela sna, čak i za taj sat pomlađivanja prilikom spavanja će negativno utjecati na vaše zdravlje, performanse i raspoloženje. Poznato je da dugotrajno uskraćivanje spavanja može osobu dovesti do stanja poput bolesti srca, depresije, dijabetesa i pretilosti.

#4. Spavanje u odvojenim krevetima / spavaćim sobama je znak bračne nevolje. Dok neki ljudi bolje spavaju kad osjećaju toplinu i sigurnost druge osobe pored njih, najmanje 50 posto poremećaja sna događa se kada netko dijeli svoj krevet s drugom. To je razlog zašto drugi vole spavati sami. Druga se osoba ne smije osjećati uvrijeđeno. Zapravo, spavanje samostalno u krevetu može čak poboljšati vašu vezu jer vas spavanje čini sretnijim, manje iscrpljenijim i tolerantnijim na druge osobe.

#5. Vikendom možete nadoknaditi izgubljeni san. Nadoknada spavanja je bitna, no spavanje vikendom i nadoknada izgubljenog sna može poremetiti obrasce spavanja i uzrokovati umor. Naša tijela reagiraju bolje na redovite navike spavanja, kao što je odlazak u krevet i buđenje u isto vrijeme svaki dan. Vikend izležavanje remeti ovaj uzorak i otežava ustajanje u ponedjeljak ujutro.

#6. Sat sna prije ponoći vrijedi dva nakon. Moramo imati duboki obnavljajući dio sna tijekom prve trećine noći – ili sati prije i oko ponoći. Početak sna u dubljem dijelu noći može lakše biti poremećen.

#7. Umorna djeca idu na spavanje. To je isto kao da kažemo da će djeca prestati jesti lizalice kada im je trbuh pun. Djeca trebaju puno više spavanja od odraslih: presudno je za njihov fizički, mentalni i emocionalni razvoj. Zato bi trebali slijediti rutinu spavanja, bez obzira na to koliko protestiraju.

#8. Ne biste trebali brinuti o hrkanju. Puno ljudi hrče, pogotovo kad su prekomjerne tjelesne težine ili konzumiraju alkohol. Međutim, to je također znak da nešto loše događa u vašem tijelu. Glasno, često hrkanje sa uobičajenim stankama za disanje poznato je kao apneja u snu, ozbiljan poremećaj koji zahtijeva medicinsku pomoć. Apneja za vrijeme spavanja može dovesti do bolesti srca, nepravilnog srčanog ritma (aritmije), gastroezofagealnog refluksa (GERD), depresije i anksioznosti.
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Čitav niz proizvođača pravi proizvode slabije kvalitete za zemlje Istočne Europe i to je konačno došlo i u zapadne medije

Njemački proizvođač “Balzena” je konačno objavio: ubuduće će postojati samo jedan “europski” keks.

Optužbe su proizašle iz instituta za analizu proizvoda u Mađarskoj i Slovačkoj, ali ubrzo je to postala i politička tema Višegradske skupine koju, osim ove dvije zemlje, čine još Poljska i Češka.

Čitav niz međunarodnih tvrtki za tržište Europske unije pod istim nazivom nudi sasvim različite proizvode: po pravilu su to kvalitetniji proizvodi za Zapad, a za Istok se proizvodi s daleko više aditiva i aroma umjesto prirodnih sastojaka i nekvalitetnih, odnosno jeftinijih sastojaka umjesto “pravih”, navodi “Deutsche welle”.

‘Optužba je na političkoj razini upućena Europskoj komisiji, ali, kako se navodi, i zapadni mediji su otkrili da ipak ima istine u takozvanom “Nutella sukobu” – nazvanom po poznatom namazu čiji se sastojci i čak okus znatno razlikuju po zemljama gdje se prodaju.’

Kako medij ističe, nedavno je i njemačka televizija VDR objavila reportažu o mnogim prije svega prehrambenim proizvodima koji pod istim nazivom imaju sasvim drugačiji sastav na Istoku i na Zapadu.

Poznato je, navodi “Deutsche welle”, da to ne čine samo s hranom. I kozmetički proizvodi po sastojcima znaju da se razlikuju, iako se manje kvalitetne varijante često na Istoku skuplje naplaćuju.

Kako se navodi, dopisnik ARD-a iz Bruxellesa Ralf Zina je ovog tjedna je otkriveno da je barem jedan njemački proizvođač ne samo priznao tu praksu, nego je objavio da toga više neće biti: proizvođač keksa “Balzen”, poznat primjerice po keksima “Leibniz”, najavio je da će ubuduće u keksima “s maslacem” zaista biti maslac i da će sastojci biti isti bez obzira gdje u EU kupili njihov keks.

Upravo je, navodi se, “Balzen” uvijek iznova bio primjer tvrtke koje na drastičan način vara potrošače u istočnoj Europi: za zapadne potrošače je u keksima zaista bio maslac, ali za “siromašne Europe” u njima je uglavnom bila palmina mast i arome maslaca.

‘Ali to prirodno ulje specifičnog okusa u svježem obliku, pomalo crvenkaste boje, jedva može usporediti s rafiniranim masovnim proizvodom koji se nudi svjetskom tržištu – za koji postoji sumnja da je štetan i za ljudsko zdravlje.’

Predstavnik Balzena je, navodi dopisniku ARD-a rekao da od početka srpnja i u pogonu ovog proizvođača keksa u Poljskoj teče proizvodnja po “njemačkom” receptu, dakle s maslacem, a ne palminim uljem.

Iz tog pogona, kako se navodi, “Balzenov” keks stiže u većinu “novih” zemalja Europske unije, ali će možda potrajati još koji tjedan da se riješe problemi sa skladištenjem nešto osjetljivijeg keksa s maslacem i dođe pakiranje gdje će onda točno pisati sastojci proizvoda. Ta tvrtka više ne namjerava pravi različite proizvode za razne zemlje EU.

Često se čuje argument proizvođača da se tako “prilagođavaju” ukusima tržišta.

Konkretno, kada je riječ o čokoladnom namazu “Nutella”, sastojci su praktično identični u Mađarskoj i Francuskoj, otkriva VDR.
 
(sputniknews.com)

Europska komisija komentirala je, prenosi EurActiv, da su optužbe da se proizvodi razlikuju po kvalitetu neosnovane navodeći da multinacionalne kompanije mogu slobodno prilagođavati svoje proizvode različitim tržištima

Hrvatska europarlamentarka Biljana Borzan, koja je članica Odbora za unutrašnje tržište i zaštitu potrošača EU, još prije par mjeseci aktualizirala je pitanje kvalitete stranih proizvoda te najavila rad na jednoj studiji koja će istražiti kvalitetu više uvoznih proizvoda, a neke od njih planira usporediti s domaćima.

Borzan je kazala i kako mnogi smatraju da su strani proizvodi koji se mogu kupiti u zapadnim zemljama poput Njemačke, Francuske i Velike Britanije slabije kvalitete kao kod nas.

“Za to postoje određena uporišta. Primjerice, jedna studija, u kojoj je 2015. Olga Sehnalova usporedila kvalitete prehrambenih proizvoda u Nizozemskoj, Njemačkoj i Češkoj, pokazala je da riblji štapići koji se proizvode u istoj tvornici u Danskoj imaju 7% više ribljeg mesa ako su namijenjeni zapadnom tržištu nego ako su za istočno.

Dakle, ondje imaju dvije proizvodne linije za dva tržišta. Slično je utvrđeno za mesni narezak u konzervi. Za njemačko tržište je sadržavao svinjsko meso, a u Češkoj je imao pileći nadomjestak.

Također je u nekim gaziranim sokovima za istočno tržište bilo korišteno jeftinije sladilo. Pritom je više od polovice istih proizvoda koji su bili lošije kvalitete imalo više cijene. Drugim riječima dobivate lošije, plaćate više, a živite u istočnoj Europi u kojoj su plaće značajno manje.

Neki proizvođači, kada je u pitanju hrana, razlike možda mogu u nekoj mjeri opravdavati razlikama u potražnji, odnosnu u ukusima određenih nacija.”, komentirala je Borzan za Index u studenom prošle godine.

Dokazali – Nutella u Austriji kvalitetnija nego u Mađarskoj i Slovačkoj

A ovih dana mađarska vlada objavila je kako su neki proizvodi u Austriji kvalitetniji nego kod njih. Velike kompanije prodaju kvalitetnije prehrambene proizvode u Austriji nego u Mađarskoj, iako bi trebali biti isti jer je riječ o istim markama proizvoda, upozorila je mađarska vlada, prenosi Euractiv.

Do istog zaključka došla je i Slovačka čija je agencija za kvalitetu hrane ustanovila da se proizvodi koji se pod istom markom prodaju u toj zemlji i oni iz trgovina u Nemačkoj i Austriji razlikuju po ukusu, izgledu i sastavu.

Jedno ranije istraživanje pokazalo je da je jedini proizvod bez razlika u kvaliteti bez obzira gde se prodaje “milka” čokolada.

Mađari ispitali 24 proizvoda

Kako javlja EurActiv, Mađari su ispitali 24 proizvoda koje međunarodni lanci prodaju u Austriji i Mađarskoj. Rezultati su pokazali, između ostalog da je mađarska verzija napolitanki Manner manje hrskava i da se Nutella iz mađarskih trgovina teže maže od one iz austrijskih.

“Mislim da je ovo najveći skandal u posljednje vrijeme. Bio sam zaprepašten čitanjem izvješća”, kazao je Janos Lazar, voditelj ureda mađarskog premijera e najavio još više testiranja proizvoda.

Slovačka utvrdila isto

I slovačka Agencija za kvalitetu hrane utvrdila je razlike u ukusu, izgledu i sastavu kod desetak proizvoda koji se prodaju pod istom markom u Slovačkoj, Njemačkoj i Austriji. Slovački mediji objavili su kako su kod pola testiranih proizvoda otkrivene značajne razlike u sastavu proizvoda.

“Potrošači očekuju istu kvalitetu proizvoda iste marke bez obzira u kojoj se zemlji proizvode ili kupuju”, kazala je slovačka ministrica poljoprivrede konferenciji za novinare prije par dana. Otkrila je kako su testirani bili razni proizvodi – mesni, mliječni, riblji, pecivo, sir i pića. Uz provjeru ambalaže, uključujući informacije o sastavu i težini, analizirani su i boja, aroma te miris proizvoda.

“Kod polovice proizvoda uočene su razlike koje znatno utječu na kvalitetu”, rekla je ministrica te dodala da je, kada se radi o proizvodima u Slovačkoj, sadržaj mesa bio manji a masti veći, sadržaj umjetnih zaslađivača i konzervansa bio je također veći, a gramaža proizvoda manja.

Europska komisija komentirala je, prenosi EurActiv, da su optužbe da se proizvodi razlikuju po kvalitetu neosnovane navodeći da multinacionalne kompanije mogu slobodno prilagođavati svoje proizvode različitim tržištima.

Borzan organizira saslušanje Europskog parlamenta o različitoj kvaliteti proizvoda na istočnom i zapadnom tržištu EU

Biljana Borzan je dobila zeleno svijetlo za konferenciju o različitoj kvaliteti naizgled istih proizvoda koji se prodaju na tržištu novih i starijih država članica na razini Europskog parlamenta. Dodatni vjetar u leđa rješavanju ovog problema dali su rezultati najnovijih istraživanja za mađarsko i slovačko tržište, izvijestili su iz njenog ureda danas.

“Mađarsko istraživanje je nastavak na ranija češka i slovačka istraživanja koja su pokazala slične rezultate. Tako smo u Češkoj imali slučaj da se umjesto svinjetine, u mesnom naresku nalazila piletina. Potrošači mi se žale da se razlike nalaze i kod automobila, poljoprivrednih proizvoda, deterdženata i slično. Moje istraživanje je potvrdilo da više od 70 posto građana RH smatra da ih multinacionalne kompanije tretiraju kako građane drugog reda!”, kaže Biljana Borzan.

Istraživanje koje ona radi u suradnji s Hrvatskom agencijom za hranu, a koje će biti finalizirano prije ljeta, ima cilj utvrditi postoje li razlike ne samo između prehrambenih proizvoda, već i deterdženata, pasti za zube, gelova za tuširanje i slično na hrvatskom i njemačkom tržištu.

“To će biti prvo istraživanje u EU koje obuhvaća i neprehrambene proizvode. Proizvođači se možda i mogu vaditi da mi volimo čokolade s manje lješnjaka, ali zasigurno ne mogu tvrditi da preferiramo deterdžente koji slabije peru ili mirišu!”, kaže Borzan.

“U drugoj polovici ove godine održat će se i rasprava na visokom nivou u Europskom parlamentu. Pregovaramo s Europskom komisijom, kolegama zastupnicima iz Rumunjske, Slovačke, Bugarske, Češke i Estonije i drugih istočnijih zemalja kako bi događaj bio što kvalitetniji i kako bi bio stvarni početak zakonodavne regulacije kvalitete na razini EU. Drago mi je što ću do tada imati i rezultate za hrvatsko tržište”, kazala je Borzan.

Iako je Nutella po prvi put izašla na tržište 1964., njezina preteča, namaz Supercrema, postojao je od 1951.

<<>> NUTELLA: Puna umjetnih okusa na bazi petroleja, mlijeka u prahu bolesnih krava, GMO soje, aspartama i raznih šećera
 
(index.hr)

Riblji štapići, mesna jela, namazi i tuna u konzervi pri vrhu su liste proizvoda za koje se sumnja da su kvalitetniji u ‘staroj’ EU nego na istoku

Riblji štapići u Danskoj imaju sedam posto više ribe nego u Češkoj. Čokoladni namazi su masniji i pretrpaniji šećerom, u mesnim proizvodima je “pileći dodatak” umjesto svinjetine, konzerva tune s manjim udelom ribe košta skoro dva puta više nego “originalna”.

Bolji okus

Poražavajući su to rezultati brojnih europskih istraživanja o usporednoj kvaliteti proizvoda koji nedvojbeno dokazuju ono na što se potrošači već godinama žale: proizvođači ne šalju proizvode iste kvalitete u zemlje “stare” članice Europske unije kao u nove, poput Bugarske, Rumunjske i – Hrvatske.

Istraživanja su uglavnom obuhvatila brendove proizvoda najvećih svjetskih proizvođača robe široke potrošnje, poput gaziranih pića, namaza, konzervi, umaka, sokova… Stoga je Hrvatska agencija za hranu odlučila provesti opsežno istraživanje o kvaliteti prehrambenih proizvoda. Tako će se usporediti između dvadeset i trideset jednakih proizvoda kupljenih u Njemačkoj i Hrvatskoj.

Njemačka je, kao razvijena zemlja Zapadne Europe, uzeta kao ogledni primjerak, jer je tamo dokazana kvaliteta proizvoda. No, već sad gotovo da nema sumnje kako će rezultati istraživanja pokazati da u Hrvatskoj jednak proizvod nema istu kvalitetu kao u Njemačkoj.

Zdravstvena ispravnost

Istraživanje se radi na inicijativu Biljane Borzan, hrvatske zastupnice u Europskom parlamentu, koja kaže kako će projekt financirati Europska unija.

To je vrlo opsežno i vrlo skupo istraživanje koje će potrajati, no dobit ćemo rezultate o kvaliteti proizvoda koje kupujemo. Potrošači se dulje žale da je proizvod iste marke kupljen u zemljama tzv. Zapadne Europe boljeg okusa i veće kvalitete nego u domaćim trgovinama.

Cilj nam je izvršiti pritisak na Europsku komisiju da se to zakonima regulira. U temeljnim dokumentima EU nalaze se jednakost i ravnopravnost svih građana EU.

Onda je pravo nas u Hrvatskoj imati jednako kvalitetne proizvode iste marke kao i u Francuskoj – objašnjava Borzan. Europska komisija na slične je upite dosad odgovarala kako su svi ti proizvodi zdravstveno ispravni. U to nema sumnje, vodeći brendovi ne bi si smjeli dopustiti plasiranje potencijalno opasnih proizvoda.

No, kada je kvaliteta u pitanju, odstupanja su velika. Istraživanje provedeno u Češkoj tako je pokazalo kako je od svih uzetih uzoraka prehrambenih proizvoda njih čak 35 posto bilo drugačije, slabije kvalitete nego u zemljama starim članicama EU.

Posebno iznenađuje što su proizvodi slabije kvalitete u većini slučajeva u Češkoj bili skuplji nego originalni proizvod u razvijenoj zemlji. Kupci, drugim riječima, skuplje plaćaju lošiju hranu. U nekim slučajevima to bi otišlo toliko daleko da je u boci poznatog ledenog čaja bilo čak 40 posto manje ekstrakta čaja nego u Njemačkoj, a cijena je bila viša, baš kao i udjel šećera.

Laži o ‘lokalnom ukusu’

Proizvođači znaju reći kako je riječ o ‘lokalnom ukusu’ pa u neke zemlje plasiraju masniji proizvod jer ‘građani’ tako vole. No, da je riječ o besmislici pokazuje to što nikada nisu provedena takva istraživanja o lokalnim navikama koja bi im omogućila da tako razmišljaju – ističe Borzan. Istraživanje će biti provedeno u više koraka, a u HaH-u kažu kako bi moglo trajati između 12 i 18 mjeseci.

Najprije će se građane kroz anketu pitati za koje proizvode sumnjaju da bi mogli biti slabije kvalitete u Hrvatskoj nego u Njemačkoj. Potom će ekipa Hrvatske agencije za hranu uzeti uzorke tih proizvoda u Hrvatskoj i u Njemačkoj te ih odnijeti na analizu u neki od ovlaštenih laboratorija, ovisno o proizvodu i o tome što se točno analizom želi utvrditi. Podaci će potom biti analizirani i javno objavljeni.
 
(jutarnji.hr/uredio:NSP)

Svjetski poznatu firmu za proizvodnju prehrambenih proizvoda, njemački Dr. Oetker u posljednje vrijeme potresa velika afera, pa se ova kompanija nalazi u fokusu medijskih izvještavanja u Njemačkoj

Naime, jedno je istraživanje pokazalo kako je u 14 od 26 ukupno testiranih proizvoda kompanije Dr. Oetker pronađeno štetno mineralno ulje, opasno za ljudsko zdravlje.

Istraživanje je proveo njemački magazin Öko-Test, a na stranici njemačkog magazina Restaurant-reporter.de, objavljena je priča o tome kako je mineralno ulje pronađeno kod 14 u ukupno 26 testiranih Dr. Oetkerovih proizvoda.

Mineralna ulja su ulja koja potječu od nafte, ugljena ili škriljevaca, a sastoje se od ugljikovodonika. Koriste se u petrohemiji, kao goriva i kao sredstva za podmazivanje.

“Mineralna ulja sadrže zasićene ugljikovodonike koji imaju taložnu osobinu, a u pitanju su spojevi koje se zadržavaju u jetri i limfnim čvorovima i mogu ostaviti posljedice na ljudsko zdravlje. Mineralna ulja se koriste u svakoj prehrambenoj industriji za podmazivanje mašina, ali ona ni u kom slučaju ne bi smjela dolaziti u kontakt sa proizvodima i biti njihov sastavni dio”, pojašnjava za Klix.ba Esma Žuna-Zjajo, dipl. ing. prehrambene tehnologije.

Iz kompanije Dr. Oetker priznaju grešku

Iz kompanije Dr. Oetker u Njemačkoj priznaju kako je u njihovim proizvodima pronađena mineralna ulja zasićenih ugljikovodonika (MOSH), no upozoravaju kako se ne radi o aromatskim ugljikovodicima (MOAH) koji su štetni za zdravlje.

Dodaju i kako trenutno ne postoje nikakvi zakonom propisani limiti za sadržaj mineralnih ulja zasićenih ugljikovodika (MOSH), te do sada postoji tek nacrt zakonodavstva u Njemačkoj, napominjući kako se rezultati uveliko razlikuju u ovisnosti od laboratorija.

“Pretpostavljamo da unos nije uslijedio preko ambalaže koja sadrži reciklirani papir. Izvore unosa treba u prvom redu tražiti u sirovinama i strojnim uljima na bazi ugljikovodonika koji se u lancu isporuke/proizvodnje možda upotrebljavaju, a čije je korištenje dopušteno u prehrambenoj industriji (tzv. H1 ulja)”, ističe za Klix.ba Olaf Cordts, menadžer kompanije Dr. Oetker u Njemačkoj i dodaje kako se njihova kompanija trenutno bavi ispitivanjem uzoka kako bi mogli provesti ciljane mjere radi daljnjeg smanjenja potencijalnih ostataka mineralnog ulja.

“Sadržaj mineralnih ulja u prehrambenim proizvodima je nepoželjan, te ga treba minimizirati koliko god je to tehnički moguće. Međutim, uz pretpostavku da se konzumiraju u okviru uobičajenih prehrambenih navika, ona ne predstavljaju akutni problem za sigurnost prehrambenih proizvoda”, navode iz Dr. Oetkera i dodaju kako se kod ispitanih proizvoda gotovo isključivo radi o poluproizvodima.

“Dodavanjem daljnjih sastojaka, te termičkom obradom (kuhanje, pečenje) se ostaci u za konzumaciju pripremljenom proizvodu smanjuju na zanemarivu količinu koja ne predstavlja nikakvo opterećenje za ljudsko tijelo”, navode iz ove kompanije i dodaju kako su već poduzeli veliki broj mjera kako bi smanjili opterećenja mješavinama mineralnih ulja.

“Žao nam je što je zbog ovoga možda nastala nesigurnost, ali istovremeno garantiramo kvalitet i sigurnost. Želimo još jednom istaknuti da su svi Dr. Oetker proizvodi besprijekorni i zdravstveno ispravni, te da se mogu stavljati u promet i konzumirati”, poručuju iz ove kompanije.

Roba iz EU sumnjivog kvaliteta i niskih cijena?

Esma Žuna-Zjajo navodi kako se nijedno udruženje za zaštitu potrošača u BiH, kojih u zvaničnom registru, samo u FBiH ima devet, nije oglasilo povodom ovog slučaja.

Članovi Udruženja potrošača Brčko Distrikta su se krajem 2015. godine obratili medijima sa ciljem upozorenja javnosti da je roba iz EU sumnjive kvalitete i niskih cijena, te predstavlja zdravstvenu opasnost za osobe koje konzumiraju ove proizvode. Upozorili su potrošače da vode računa prilikom kupovine i konzumiranja tih proizvoda, te da obavezno čitaju deklaracije proizvoda i informacije o zemlji porijekla.

Esma Žuna-Zjajo navodi kako se moramo zapitati kakvu kontrolu prolazi hrana koja se uvozi u BiH, pogotovo uzevši u obzir da je za izvoz bh. proizvoda u zemlje EU potrebno mnoštvo strogih analiza koje moraju biti prilagođene zakonima i pravilnicima Europske unije.

“Pri ovakvom postojećem stanju, često dolazi do situacija da, ako se u EU proizvede nešto što nije pogodno za probavni sistem stanovnika zapadne Evrope, kao u slučaju afere Dr. Oetker, BiH postaje prodajno mjesto kontaminirane hrane. Uprkos opšteprisutnom stereotipu da sve što se proizvede u Njemačkoj mora biti dobro i kvalitetno, ovaj skandal dokazuje suprotno. Inače, u svim prehrambenim tvornicama širom Europe se prave drugačiji proizvodi za domaće tržište i za tržište EU, a drugačiji za izvoz u zemlje trećeg svijeta.

“Zato dragi sugrađani, ako već ne želite kupovati domaće proizvode kako biste ojačali domaću ekonomiju i kako bi više novca ostajalo u državi, onda bar počnite kupovati domaće proizvode kako ne biste bili kontejnjer u koji EU odlaže svoj otpad”, navodi dipl. ing. prehrambene tehnologije na kraju razgovora.
 

 
(klix.ba,youtube.com/uredio:NSP)

Moja iskustva s privatnicima su dobra. Nažalost imao sam priliku naobilaziti ih se i doista su uvijek bili vrlo susretljivi i profesionalni. Sasvim druga priča u odnosu na javno zdravstvo. Čini mi se da strahove koje je u naše kosti utjeralo javno zdravsvto tek reflektiramo na privatno

Zašto su moja iskustva s privatnicima dobra? Kao osoba relativno dobro upućena u ekonomsku teoriju i prakseologiju evo adekvatnog objašnjenja: Kako bi privatnik mogao naplatiti svoju uslugu on mora učiniti mjerljivo dobro za pacijenta koji mu pokuca na vrata.

Vrlo rašireno uvjerenje koje kaže kako je privatnicima važan samo novac, a ne da pacijentu pruže kvalitetnu uslugu, je potpuno promašeno. Ono što privatnike tjera da budu korektni i profesionalni prema pacijentu jest činjenica da na tržištu (kakvom-takvom) postoji konkurencija privatnih liječnika.

Dakle ako nisi korektan, profesionalan i istovremeno jeftin, pacijent će pokucati na vrata tvojem konkurentu, a ti ćeš svojom nekorektnošću, neprofesionalnošću i skupoćom sam sebe eliminirati s tržišta. Vi svakodnevno, kako u slučaju privatnih zdravstvenih usluga tako i u svakom drugom slučaju imate priliku testirati kvalitetu te svojim odabirom ili ne odabirom odlučivati o uspjehu dobrih i neuspjehu loših. Tako to ide u teoriji, ali i u praksi.

Liječenje ovisi o vezama, mitu i korupciji

U javnom zdravstvu sve je suprotno. Dok sam svoje probleme rješavao po privatnim ordinacijama, tijekom 2013. godine, istovremeno sam bio prisiljen platiti gotovo istu cijenu za javno zdravstvo bez da sam koristio ikakvu uslugu u okviru istog osim konzultacija s doktoricom obiteljske medicine.

U tom smislu jedna napomena; kada bismo imali otvoreno tržište zdravstvenih usluga umjesto javnog monopola ja bih ponovno odabrao svoju doktoricu obiteljske medicine za svojeg osobnog doktora i prvu crtu obrane od bolesti. Jer je odlična. Da nastavim.

Ugrubo, za financiranje javnog zdravstva država mi je tijekom 2013. s plaće skinula više od 30.000 HRK, što je iznos koji sam u istom periodu dodatno izdvojio za privatne preglede i liječenje. Šteta, ako se mene pita, da novac koji mi je država beskompromisno otimala iz mjeseca u mjesec na plaći nisam mogao koristiti kada mi je zatrebalo (opća inercija u sustavu, liste čekanja itd.) i da, sretan sam da sam si mogao priuštiti još jednom tu cifru za privatne usluge jer u suprotnom ne znam bismo li danas ovdje ovako razgovarali. Oni koji si ne mogu priuštiti dodatan trošak na privatno liječenje taoci su javnog zdravstvenog monopola. Hoće li se uspjeti izliječiti ovisi o brojnim netržišnim faktorima poput veza, mita i korupcije, prijetnji iz očaja itd.

Dodatna dimenzija problema je cijena specijalističkih pregleda. Ona je nažalost određena političkim metodama te Hrvatska liječnička komora (HLK), kao nadležna institucija (u praktičnom smislu ona djeluje poput ceha), propisuje cjenik. Taj cjenik je nametnut i privatnicima kojima se na taj način brani da zdravstvenu uslugu pruže pacijentu po cijeni ispod propisane. Propisana minimalna cijena većine specijalističkih pregleda je oko 275 HRK s PDV-om.

U praksi se može uočiti kako je većina privatnika svoje cijene usluga spustila do razine minimalnih dozvoljenih cijena. To se desilo zbog činjenice da postoji kakva-takva konkurencija među privatnicima koji se bore za pacijente. U trenutku kada su njihove cijene dostigle propisani minimum one su prestale biti dominantan faktor.

Pacijente se danas pridobija isključivo zahvaljujući profesionalizmu i smanjenjem nelagode za pacijenta na najmanju moguću mjeru. Ovdje i sam mogu potvrditi da su me u svakoj od privatnih ordinacija nosili na dlanu kao pahulju snijega, od prijema do pregleda te u konačnici detaljnog tumačenja zdravstvenog stanja i opcija.

Da minimalne cijene zdravstvenih usluga nisu propisane cjenikom HLK one bi bile još niže. Ponovno zbog činjenice da postoji konkurencija. No pitate se zašto su minimalne cijene zdravstvenih usluga uopće propisane? Pa razlog je vrlo jednostavan – cijene su propisane zbog interesa javnog monopola u zdravstu. Ne zbog zdravlja građana, već zbog interesa monopola kao organizacije.

Prema HLK-ovom cjeniku planira se budžet monopolista. Njegov budžet je “nabrijan do daske”, rekli bismo. Interesne skupine koje sjede za kormilom javnog monopola na taj način su se izborile za povlaštenu cijenu, cijenu u svakom pogledu bitno višu od tržišne, što se dokazuje kroz promatranje njegovog outputa:
1. zbog iluzije “besplatnosti” stvoren je enorman pritisak na njegove kapacitete,
2. zbog previsoke jedinične cijene usluge njihova količina je ograničena
3. posljedično imamo goleme liste čekanja
4. paradoksalno medicinske kapacitete koji velik dio vremena stoje neiskorišteni
5. gomilu nezaposlenog liječničkog kadra kojem se brani ulazak na tržište rada jer sindikati štite već zaposlene i njihove dohotke.

Već kada bi HLK cjenikom odredio nižu cijenu od trenutne vidjeli bismo momentalno povećanje iskorištenosti postojećih kapaciteta i smanjenje listi čekanja na preglede. Ali to se neće desiti. Prva linija obrane je sama organizacija sustava, koji je monopol, a druga linija su sindikati radnika u zdravstvu čiji je interes, pokazalo se u praksi, da zadrže visoku cijenu svojih usluga te istovremeno rade manje.

Zašto bi pobogu radili više za manje novca? Međutim takvu ideju oni mogu ostvariti jedino u okviru “javnog” monopola koji se financira prisilnim ustezanjem doprinosa sa plaća malobrojnih radnika. “Javnog” sam namjerno stavio u navodnike. Nadam se da shvaćate poantu. Što bi se desilo na tržištu? Tržište bi ih prisililo da snize cijenu i da rade više – za dobrobit pacijenata. No u praksi, iz navedenih motiva, vidimo da je interes pacijenata javnom monopolu tek sporedna stvar, te se sustav održava zbog vlastitog sebe.

Liječnici u javnom zdravstvu su dobri i ne trebaju se bojati tržišta

Da ovu kritiku ne biste shvatili površno, primjerice prigovorili mi da govoreći ovo što govorim zapravo tvrdim da liječnici u javnom sustavu nisu dobri (a imamo gomilu primjera koji dokazuju suprotno, npr. vrhunske transplantacijske kirurge, kardiologe, neurologe itd.), prisjetite se što sam rekao za svoju doktoricu obiteljske medicine. Na tržištu se dobar doktor nema čega bojati.

Štoviše, njegova stručnost bila bi nagrađena znatno bolje nego u okviru javnog monopola gdje je sindikalnom politikom određeno kako takvome pripada plaća usporediva sa nekime tko nema niti približne kvalitete. Dobrim doktorima u izravnom je interesu da djeluju izvan okvira javnog monopola, a isto je u interesu i pacijentima koji za novac koji izdvajaju u zdravstveno osiguranje (HZZO također ne mora biti monopol, no to bi se trebalo obraditi kao zasebna tema, iako usko povezana) zaslužuju dobiti profesionalnu uslugu i time veće šanse za vlastito ozdravljenje.

Ovim tekstom nisam dotaknuo brojne druge aspekte zdravstva gdje bi mnogi također mogli dati konkretne prigovore. Primjerice, pitanje zdravstvene zaštite onih koji nemaju novca da plate zdravstveno osiguranje. Tek kratko ću odgovoriti, iako bi i na to mogao odgovoriti opsežno u zasebnom tekstu, socijalna komponenta zdravstva je pitanje solidarnosti između građana na koje se ne mora odgovarati monopolizacijom.

Solidarnost podrazumijeva empatiju, a kako evidentno postoji gomila ljudi koja zagovara solidarnost i empatiju (prije svega oni koji tržište kritiziraju iz tog kuta) mogu zaključiti kako bi upravo ta komponenta postala jak tržišni faktor u okviru privatnih zdravstvenih osiguranja koja bi djelovala pod konkurencijom. Što to znači?

Svi vi koji se želite solidarizirati, te ponavljam zaključujem da vas je većina takvih u populaciji, dobili biste mogućnost u okviru vlastite police zdravstvenog osiguranja (koju biste izabrali između više privatnih ponuđača) platiti dodatnu premiju kojom bi se pokrivalo troškove liječenja onih koji si ne mogu sami priuštiti policu zdravstvenog osiguranja i liječenje.

Recimo ako bi polica koštala 500 HRK mjesečno osiguravatelj bi vam ponudio dodatnu premiju za solidarnost u određenom iznosu koji bi se slijevao u poseban fond osiguranja iz kojega bi se podmirivali troškovi liječenja socijalno ugroženih članova društva. Ja bih također plaćao tu dodatnu premiju za solidarnost. Postoje i mnogi drugi načini solidarnog pomaganja, poput karitativnog ili volonterskog, te je svaki superioran u odnosu na organizaciju istog pitanja u okviru javnog monopola.

U izravnom je interesu svima, liječnicima, bolesnima i siromašnima da se javni monopol u zdravstvu čim prije ukine. Nažalost, reforme koje se predlažu nisu na tragu tog prijedloga, a kritike koje su u tom smislu upućene su najblaže rečeno promašene.
 
(index.hr,youtube/uredio:nsp)

Stvoren za “zaštitu zdravlja” ili zbog interesa moćnih multinacionalnih farmaceutskih i kemijskih kompanija. Koliko oni štite čovjekovo zdravlje, pročitajte u nastavku…

Kodeks danas sadrži više od tristo normi o prehrambenim proizvodima i dodacima prehrani. Navodno je stvoren kako bi se “štitilo zdravlje potrošača” i “osigurala dobra praksa u trgovanju hranom”. Je li to doista tako, u ovom svijetu zamijenjenih teza?

Prehrambeni kodeks (Codex alimentarius), prema službenom objašnjenju, uveden je radi brige o sanitarnoj sigurnosti prehrambenih proizvoda. To je zbirka međunarodnih normi, smjernica i preporuka o prehrani koje je prikupila i razradila Komisija za Prehrambeni kodeks, tijelo formirano 1962. u okviru dviju institucija UN-a: Organizacije za prehranu i poljoprivredu (FAO), i Svjetske zdravstvene organizacije (WHO).

Kako je sažeto u jednom mišljenju francuskog Senata, stvaranje Prehrambenog kodeksa “bilo je posljedica, s jedne strane, napretka bioloških i kemijskih znanja i spoznaja koje se odnose na prehrambene proizvode, pa su omogućile da se njihova svojstva dublje analiziraju i puno bolje upoznaju i, s druge strane, uporabe novih tehnika i metoda proizvodnje zasnovanih na tim novim spoznajama”.

Kodeks svoj nastanak svakako djelomično duguje napretku kemijske industrije, prije svega farmaceutske i fitosanitarne grane.

U početku je proklamirani cilj Prehrambenog kodeksa bio ujednačenje prehrambenih norma kako bi se uklonile prepreke trgovanju. Prva mješovita konferencija Organizacije za prehranu i poljoprivredu i WHO-a o dodacima prehrani održana je 1955. godine, a to je upravo i najspornije područje Kodeksa, koji danas sadrži više od tristo normi o prehrambenim proizvodima i dodacima prehrani.

Prema FAO-u, Kodeks je ustanovljen kako bi se “konkretizirali zajednički napori dviju organizacija osnivateljica (FAO i WHO)” na području kontrole kvalitete prehrambenih proizvoda. Po statutu, zadaća mu je “upućivati prijedloge glavnim direktorima Organizacije za prehranu i poljoprivredu i Svjetske zdravstvene organizacije, koji će ih konzultirati u svim pitanjima vezanim za primjenu mješovitog programa FAO-a i WHO-a o prehrambenim normama”. Što se tiče samog programa, on ima za cilj “štititi zdravlje potrošača” i “osigurati dobru praksu u trgovanju hranom”. Je li to doista tako, u ovom svijetu zamijenjenih teza?

Brojni odbori za kontrolu prehrane

Paul Anthony Taylor, direktor za međunarodne odnose zdravstvene zaklade doktora Matthiasa Ratha, kaže da je “jasno da se u Kodeksu daje prednost gospodarskim interesima, i da se interese industrije – posebno farmaceutske, kemijske i genetičke – stavlja ispred ljudskog zdravlja.” Tvrdi da taj program danas predstavlja glavnu frontu političko-ekonomskog rata za kontrolu nad izvorima prehrane kroz cijeli proizvodni proces – od proizvođača do potrošača ili kako se to obično kaže – “od polja do stola”. Smatra da je prava svrha Kodeksa kontrolirati i odlučivati o onome što bismo trebali (ili ne bismo trebali) jesti, i stvarno i pravno.

Prehrambeni kodeks sastavljen je od skupa takvih normi. Kako bi ih sve obradio, sustav obuhvaća dvadeset i sedam odbora koji se redovito sastaju u različitim zemljama. Devet odbora bavi se općim pitanjima, a trinaest drugih posvećeno je prehrambenim proizvodima. Odbori se sastoje od dužnosnika koje imenuju razne države članice UN-a i stručnjaka iz različitih područja.

Komisija Prehrambenog kodeksa sastaje se svake dvije godine, ponekad u Rimu, koji je sjedište Organizacije za prehranu i poljoprivredu (FAO), a ponekad u Ženevi, koja je sjedište Svjetske zdravstvene organizacije (WHO), a te organizacije ga i financiraju. Prema P. Tayloru, “Kodeks 86% svojeg proračuna namiruje od Organizacije za prehranu i poljoprivredu, u iznosu od 7,2 milijuna dolara, te 14% (1,2 milijuna dolara) od Svjetske zdravstvene organizacije.”

Odbori Prehrambenog kodeksa razmatraju brojne aspekte proizvodnje i trgovine prehrambenim proizvodima: voća i povrća, ribljih proizvoda, mlijeka i mliječnih proizvoda, šećera, žitarica, mesa, dijetetskih proizvoda, biljnih bjelančevina, masti i ulja, ostataka pesticida, dodataka prehrani, ambalaže i označavanja naljepnicama, prehrambene higijene … Te norme i direktive zatim usvajaju generalni direktori FAO-a i WHO-a.

Primjer “zaštite” potrošača vinskih proizvoda

Rijetko se događa da se zdravlje potrošača podudara s ekonomskim interesima prehrambene industrije. Naprotiv, oduvijek su interesi prehrambene industrije težili sniženju troškova proizvodnje, što za sobom nužno povlači smanjenje kvalitete na svim razinama, od sirovine (uzgoja i kultivacije), preko prerade, do pakiranja.

Tipičan je primjer vinarstva: korporacije koje su uspješne na međunarodnom planu rade upravo obratno od onoga što bi za proizvodnju kvalitetnog vina trebalo: vinogradi se sade bilo gdje, bez obzira na vrstu tla, u njima se upotrebljava previše fitosanitarnih i kemijskih proizvoda (u svrhu povećanja prinosa); fermentacija i sam proces spravljanja vina u podrumarstvu također su kemijski potpomognuti; a vina kao konačni proizvod puna su sulfata i raznih aditiva kako bi se rokovi za skladištenje i transport do konačnog potrošača maksimalno produžili; pri dolasku u trgovine vina ne samo da su bez arome, već su i opasna po zdravlje, toliki je postotak štetnih i otrovnih tvari koje sadrže. (Otuda ona grozna glavobolja ujutro.)

Osim toga, Kodeks, kojim se dozvoljava korištenje takvih tvari u vinima ne nalaže da se njihova prisutnost spomene na etiketama boca. Kako je ono rečeno: “štititi zdravlje potrošača”? Licemjerje je možda preslaba riječ. Jer su najbolji vinogradari svijeta sačuvali tradicionalnu izvrsnost i zanatski pristup, a zauzvrat moraju platiti za dobivanje certifikacijske naljepnice koja potvrđuje da njihovo vino ne sadrži ništa osim prirodno fermentiranog grožđanog soka. Jedno od područja uporabe normi Prehrambenog kodeksa odnosi se i na označavanje proizvoda naljepnicama.

Zaštitita zdravlja potrošača svakako bi podrazumijevala obvezu proizvođača da na ambalaži navedu sve sastojke koji se nalaze u proizvodu. Reći ljudima što jedu trebao bi biti minimum i uvjet bez kojeg se ne može, bar bi tako očekivao naivni čitatelj Kodeksovih statuta i proglasa. Ali otrovni ostaci, GMO, hormoni rasta, antibiotici, desetine opasnih aditiva kojih je industrijska hrana prepuna – o tome se ne govori niti su navedeni na ambalaži.

Svemoć Prehrambenog kodeksa

Naprotiv, Prehrambeni kodeks smatra korisnijim po zdravlje potrošača spriječiti proizvođače da na proizvodu navedu eventualne prednosti svoga proizvoda. P. A.Taylor tvrdi da “već postoji nekoliko tekstova Kodeksa koji izričito nameću ograničenja za navođenje pozitivnih učinaka po zdravlje koje se na ambalaži prehrambenih proizvoda, odnosno dodataka hrani može, odnosno smije navoditi.

Primjerice, na sastanku FAO-a u Rimu u srpnju 2005., komisija Prehrambenog kodeksa usvojila je niz direktiva o vitaminima i mineralnim solima kao dodacima prehrani. Tim se direktivama definiraju maksimalne razine vitamina i mineralnih soli koje se mogu nalaziti u proizvodu, a te razine neki opisuju kao smiješne.

Prema istim se direktivama zabranjuje svako spominjanje na ambalaži da vitamini i mineralne soli mogu spriječiti, ublažiti ili zaliječiti određenu bolest. Ovakva zabrana nesumnjivo pojedinim proizvodima s visokom stopom vitamina i mineralnih soli uskraćuje jake argumente za prodaju, a neizravno škodi i kupcu, baš kao i to što – nasuprot tome – kupac ne zna je li kupio GMO-proizvod ili meso tretirano hormonima i umočeno u antibiotike.

No, te 2005. godine u Rimu, odlukama Prehrambenog kodeksa u vezi vitamina i mineralnih soli usprotivili su se i Svjetska zdravstvena organizacija i Organizacija UN-a za hranu i poljoprivredu. Te dvije institucije sastavile su izvješće pod naslovom “Režim, prehrana i kronična bolest koja uzrokuje slabljenje organizma”, u kojem iznose stav da su dodaci prehrani bitan čimbenik u sprječavanju i liječenju kroničnih bolesti. U tom se tekstu inzistira na vezi između prehrane i zdravlja, i zaključuje da se “kronične bolesti mogu velikim dijelom izbjeći. Premda bi za razjašnjavanje nekih mehanizama mogla biti potrebna daljnja istraživanja, veze s režimom prehrane dovoljno su znanstveno dokazane da se na tom području opravdava poduzimanje neodložnih mjera.” No, te je dokaze dr. Rolf Grossklaus, predsjedavajući Odbora za prehranu i dijetetske proizvode Prehrambenog kodeksa, odbacio potezom ruke. Umjesto toga je zagovarao norme kojima se ispitivanje ili objavljivanje prednosti prehrambenih dodataka zabranjuje.

Financijski interesi vezani uz norme Kodeksa toliko su jaki da si on može dopustiti ignoriranje i preziranje preporuka dviju osnovnih svjetskih organizacija za prehranu i zdravlje, bez ikakvih posljedica, mada se ne bih kladio ni u to da pravog sukoba niti nema, tek malo popravljanja imidža UN-ovih organizacija koje bi mogle, da žele, jednostavno uskratiti financiranje neposlušnom Kodeksu.

Brojni aditivi “čine čuda” od bezvrijedne hrane!

Primjer odstupanja od javno proklamiranih namjera u odlukama Odbora o dodacima prehrani Kodeksa jest i odobravanje uporabe kemijskih proizvoda čija je sama prisutnost u industrijskim prehrambenim proizvodima dokaz njihove prosječnosti i čak bezvrijednosti s aspekta hranjivosti i okusa. Većina tih aditiva služe samo maskiranju manjkavog okusa i sumnjivog izgleda proizvoda (voća, povrća, gotove hrane, prerađevina…) koje nalazimo u širokoj distribuciji.

Način njihove proizvodnje, prerade, transporta i skladištenja nanosi im nepopravljivu štetu u smislu propadanja kvalitete – a te štete aditivi nastoje prikriti pred očima potrošača time što proizvodu dodaju boju, teksturu, ukus; riječju, bolji izgled). Što se tiče njihove neškodljivosti, to je druga priča: više takvih proizvoda potencijalno je kancerogeno, ali optmisti još čekaju da Kodeks sastavi direktivu kojom će zabraniti barem – aspartam.

Jedna od službi Organizacije UN-a za hranu i poljoprivredu – Mješoviti stručni odbor za dodatke prehrani (JECFA) – zadužena je za odlučivanje jesu li određeni dodaci prehrani opasni ili nisu. Upravo taj odbor procjenjuje dopuštenu dnevnu količinu koja se na temelju tjelesne težine može konzumirati svakoga dana kroz cijeli život bez većeg utjecaja po zdravlje. Ti stručnjaci FAO-a ocijenili su da aspartam ne utječe na ljudsko zdravlje, čak ni kada ga se sustavno uzima cijeli život.

Odobrenje za korištenje aspartama Reaganova je administracija u SAD-u (na čelu akcije bio je George Bush stariji) dobila od Uprave za hranu i lijekove (FDA) nakon niza manipulacija i zakulisnih radnji, a FDA se tome ustrajno protivila punih šesnaest godina. Evo i zašto – Europska direkcija za sigurnost prehrambenih proizvoda (EFSA) procjenjuje da maksimalna dnevna količina aspartama u hrani ne smije prijeći 40 mg/kg. Istodobno, prema Prehrambenom kodeksu dozvoljen je maksimalni dnevni unos od:

– 1000 mg/kg u dijetetskim pripravcima (što obuhvaća i one „namijenjene u medicinske svrhe”), džemovima, želeima, marmeladama, žitnim pahuljicama za doručak, desertima (na bazi mlijeka, jaja, žitarica, škroba, na bazi voća i masti, svježem siru, kuhanom voću (u konzervama ili staklenkama), sladoledima na bazi mlijeka i vode, smrznutom povrću, prženom i kuhanom, konzerviranom ili u staklenkama, sušenim proizvodima, gustim i bistrim juhama;

– 1200 mg/kg u pireu od povrća, raznim voćnim namazima;

– 2000 mg/kg u raznim začinskim preljevima (dresing) i umacima, ušećerenom voću, sušenom i smrznutom voću;

– 3000 mg/kg u namazima na bazi kakaa, u octu, slatkišima, nugatima i namazima na bazi badema;

– 4000 mg/kg u kruhu i drugim pekarskim proizvodima;

– 5500 mg/kg u dodacima prehrani;

– 6000 mg/kg u mlijeku u prahu i drugim praškastim nadomjescima za pripremu toplih napitaka;

– i 10.000 mg/kg u žvakaćim gumama(!)

Ni toksičnost aspartama, kao ni njegovu moguću smrtnost uporabom na dugi rok, nije teško provjeriti; na tu temu napisano je nekoliko knjiga. No, to ne sprečava Europsko vijeće za informiranje o prehrani (EUFIC) da zaključi kako taj zaslađivač nije štetan: “Osamdesetak zemalja u cijelom svijetu, kao i još nekoliko regulatornih agencija, primjerice Mješoviti stručni odbor FAO/WHO za dodatke prehrani UN-a (JECFA) ili američka Uprava za hranu i lijekove (FDA) proglasile su aspartam bezopasnim za potrošače, uključujući dijabetičare, trudnice i dojilje, te djecu.” Uz preporuku tih dečki doista se može mirno spavati, pa čak i žvačući kaugumu.

Ne kopaj dalje, pazi što radiš!

Tijekom 1990-ih, Alain Guillot, tadašnji predsjednik francuskog Nacionalnog udruženja za ekološku poljoprivredu (koji je organizirao je prvu eko-tržnicu u Francuskoj, u Brancionu 1972., a njegovi napori su zaslužni za etiketu AB – oznaku ekološke proizvodnje) vodio je oštre pregovore s francuskom administracijom radi dobivanja službenog priznanja za ekološku poljoprivredu.

Krajem 1995. i početkom 1996. snažno se, kod službi tadašnjeg ministra poljoprivrede, zalagao za objavljivanje podrobnijih informacija o prehrambenim proizvodima na ambalaži. Opisao je razgovor s jednim od dužnosnika, Gilbertom Jolivetom, u to vrijeme predsjednikom Nacionalnog odbora za etikete i certifikate, koji mu je jednog dana u prolazu dobacio:

“Što se tiče aditiva i konzervansa, mislim da to neće proći, nisam siguran da će ovi gore to prihvatiti.”

Na Guillotovo inzistiranje, Jolivet je dodao: “Želite ljudima reći istinu o tome što jedu i piju? Što biste vi htjeli? Revoluciju? Mislim da više nemamo o čemu razgovarati.” Kao je Guillot nastavio s uvjeravanjem, Jolivet mu je čvrsto stavio ruku na rame, pogledao ga u oči i rekao: “Ne idite predaleko. Pazite što radite.” Iskustvo je koje prepričao Guillot primjer je mnogih više ili manje prikrivenih prijetnji osobama koje su na vidjelo pokušale iznijeti razne informacije.

Kontrolirati život jer bolest je – posao

Prehrambeni kodeks navodno zastupa zdravlje, ali hrana sadrži desetke raznih fitosanitarnih proizvoda i dodataka koji su odavno trebali biti zabranjeni. Pod krinkom osiguranja kvalitete hrane, on osigurava da nekoliko multinacionalnih grupacija preuzme potpunu kontrolu nad onime što ljudi imaju mogućnost i pravo konzumirati, a da proizvodi koji nisu došli iz multinacionalnih tvornica agrobiznisa nestanu s jelovnika.

Radi se o kontroli opskrbe svijeta hranom “od polja do stola”. Kroz kontrolu pristupa zdravoj prehrani i prirodnim lijekovima, nekolicina multinacionalnih, najčešće farmaceutsko/kemijskih tvrtki, koje stoje iza Prehrambenog kodeksa, imaju priliku kontrolirati živote ljudi.

Možemo to zvati i još jednim vidom trgovanja bolešću, jer zdrav čovjek nije kupac lijekova niti sintetičkih prehrambenih proizvoda, a prehrana oslobođena ostataka pesticida, umjetnih aditiva i drugih onečišćivača po definiciji ovisi o smanjenju, ako ne i o potpunoj eliminaciji kemijskih proizvoda iz hrane.

Farmaceutska industrija, hineći unapređivanje zdravlja, sustavno razvijaju bolesti (ili ideje bolesti) da bi stvorila tržište za prodaju lijekova. Čini se da multinacionalne farmaceutske i kemijske kompanije koje su proizvođači prehrambenih dodataka, ali i sintetičkih pesticida i drugih kemijskih fitosanitarnih proizvoda za poljoprivredu – koji moraju proći kroz proces odobravanja jer ne postoje u prirodi – žele kontrolirati (ne)zdravlje ljudi na nikad dosad zamisliv način.
 
*stisnite “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 

 
(dnevno.hr,youtube/uredio:nsp)