Bizarna “biološka oluja” je ubila pet osoba u Kuvajtu, samo nekoliko dana nakon što je slična oluja pogodila Australija ubivši šest i ostavljajući hospitalizirano tisuće drugih ljudi

Pet radnika na privremenom radu u inozemstvu su umrli od “teških napada astme” tijekom čudne oluje, koja je sa obilnom kišom pogodila Kuvajt u petak.

Prema lokalnim vijestima, dva Egipćana i 35-godišnji indijski imigrant su preminuli u bolnici Mubaraka Al-Kabir tijekom neobičnog vremena.

Dvoje drugih ljudi umrlo je od astme nakon prijavljivanja u bolnicu u okrugu Al-Farwaniya.

Neviđeni smrtonosni meteorološki događaji

Ovaj najnoviji slučaj umrlih dolazi samo nekoliko dana nakon što je 9.000 ljudi hospitalizirano i još 6 umrlo zbog “nevremena astme” u Australiji – ostavljajući hitne službe van funkcije.

Nagađanja su izašla u javnost da su takve vremenske prilike nastale zbog neke vrste biološkog sredstva ratovanja koje se testira na ljudima.

Dužnosnici u Australiji ukazuju da se to dogodilo jer su peludna zrnca iz polja raži koja okružuju Melboune otpuhana u grad neposredno prije iznenadnog pljuska.

Gdje su polja raži u Kuvajtu???

Ovaj slučaj u Kuvajtu nam samo donosi sumnje da je službeno objašnjenje nastanka oluje u Australiji zapravo šuplja priča!

Do sada je u Kuvajtu samo sedam drugih ljudi hospitalizirano zbog čudnog vremenu na jedinici intenzivne njege u bolnici Mubaraka Al-Kabir.

Mi ćemo pratiti “biološke oluje” širom svijeta i obaviještavati vas o daljnjem razvoju događaja.
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Parlament Velike Britanije izdao je izvješće u utorak u kojem se zaključuje da postoji dovoljno dokaza o raznim američkim saveznicima koji financiraju i podržavaju terorističku organizaciju ISIS

U izvješću, objavljenom od strane Ministarstva obrane, pokazuje se da je ISIS dobio sredstva iz arapskih Zaljevskih država: “Postoji povijesni dokaz o financiranju i donacijama Daesh-u [ISIS] iz Perzijskih Zaljevskih država”.

Nadalje, podrazumijeva se da su obiteljske donacije također bile usmjerene prema ISIS-u, preko nereguliranih Alternativnih vrijednosnih prijenosnih sustava (AVTS).”

Theantimedia.org izvještava:

AVTS uključuju načine prijenosa novca na globalnoj razini koje uključuju malo informacija o pojedincima koji su uključeni u transakciju – primjeri uključuju open source online valutu Bitcoin.

Ministarstvo obrane navodi kao dokaz incident u rujnu 2014. godine kada obavljena službena transakcija bila sankcionirana od strane “US Treasury Departmenta”, a koja je primila donaciju od 2 milijuna dolara od zemalja “koje proizlaze iz Zaljeva”.

Odbor navodi u ocjeni financiranja ISIS-a da bi Velika Britanija trebala biti u stanju “pitati teška pitanja o bliskim prijateljima” Amerike, kada se raspravlja o tome kako su donacije dosegle militantnu skupinu koja je bazirana u Siriji i Iraku.

U izvješću se zaključuje da je ISIS stavljen pod veliki financijski pritisak nakon produljene međunarodne kampanje koja je prisilila grupu da se okrene “gengsterizmu i reketu” za novac.

U izvješću se tvrdi da su pad cijene nafte i zračni napadi na ISIS u Siriji i Iraku smanjili sposobnost grupe za rad, međutim, najkontroverzniji dio je nesumnjivo dio o donacijama.

Ministarstvo obrane je kazao kako su Turska, Saudijska Arabija, Kuvajt i Katar odigrali “važnu ulogu” u anti-ISIS koaliciji, ali dužnosnici iz ministarstva vanjskih poslova su rekli da “neke vlade u regiji možda nisu spriječile pristizanje donacija ISIS-u.”

Po pitanju arapske kraljevske obitelji koja je na neki način uključena – izravno ili neizravno – u financiranju ISIS, rečemo je u odboru: “Teško je s nekim od ovih zemalja da znamo točno čija vlada financira teroriste, i kada se radi o kraljevskim obiteljima, bogatim prinčevima i sličnim stvarima”.

Turska, Zaljevske zemlja zanijekale su financiranje ISIS-a

Zaljevske države i Turska su u više navrata demantirale tvrdnje da financiraju ISIS i branili svoje postupke ukazujući na njihovu ulogu u međunarodnoj koaliciji koja nastoji pobijediti ovu terorističku grupu.

U izvješće se navodi činjenica da je Saudijska Arabija onemogućila svojim građanima da financiraju ISIS u ožujku 2015.
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Dok se europskim zemljama očitava bukvica da trebaju uzeti još više izbjeglica, Saudijska Arabija koja je preuzela nula migranata – ima 100.000 klimatiziranih šatora koji mogu primiti više od 4 milijuna ljudi, a koji zjape prazni

Raštrkana mreža kvalitetnih šatora se nalazi u gradu Mina, prostirući se na 20 četvornih kilometara doline, koje koriste hadža hodočasnici samo 5 dana u godini, “ostatak godine, Mina ostaje prilično pusta.”

Šatori, čija veličina iznosi 8 metara puta 8 metara, su izgrađeni od strane saudijske vlade 1990-ih i bili obnovljeni 1997. godine kada su također dobili zaštitu od vatre. Oni su podijeljeni u kampove koje uključuju kuhinju i kupaonice.

Šatori mogu pružiti utočište za gotovo 4 milijuna sirijskih izbjeglica koji su raseljeni ratom iz Sirije u kojoj se djelomično pogoršala situacija otkada Saudijska Arabija financira i naoružava džihadske skupine.

Međutim, kako izvještava Washington Post, bogate zaljevske arapske nacije kao što su Saudijska Arabija, Katar, Kuvajt i druge su primile nula sirijskih izbjeglica. Iako Saudijska Arabija tvrdi kako je primila 500.000 Sirijaca od 2011., skupine za ljudska prava ističu da se ti ljudi ne smiju registrirati kao migranati.

Mnogi od njih su i ilegalni useljenici koji su se tamo preselili radi posla. Za usporedbu, Libanon je prihvatio 1,3 milijuna izbjeglica – više od četvrtine svoje populacije.

Iako odbija uzeti izbjeglice, Saudijska Arabija se je ponudila novac za izgradnju 200 džamija u Njemačkoj za 500.000 useljenika godišnje koliko ih se očekuje da će se uliti u Njemačku.

Saudijci tvrde da potrebni šatori u Mini ugošćavaju godišnje islamsko hodočašće u Meku, ali s obzirom na arapski pojam Ummet, oni trebaju pružiti zaštitu svim muslimanima pod jednim bratstvom, i svakako se alternativa lokacija može naći, tako da Mina može biti prenamijenjena kao kuća za očajne obitelji koji bježe od rata i progona ISIS-a.

Dok se Europa opterećuje milijunima ljudi koji ne dijele istu kulturu ili religiju kao populacija domaćina, zaljevske arapske zemlje odbijaju prihvatiti dio tereta, one već samo bacaju novac na problem.

Vjerojatnost da Saudijci pozovu sirijske izbjeglice da ostanu u Mini je gotovo nula, ali tisuće praznih šatora služe kao fizička zastupljenost licemjerja bogatih zaljevskih arapskih zemljama kada je u pitanju pomoć izbjeglicama.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
NoviSvjetskiPoredak.com

Kuvajt stvara DNK bazu podataka svih svojih državljana, turista kao i stranaca s prebivalištem u Kuvajtu. Poput stočnog sajma, svi će nositi etikete na ušima

Kao i obično, teroristički napadi pojačanom represivnom kontrolom. to se dogodilo i nakon bombaškog napada na džamiju u Kuvajtu nedavno, koji je rezultirao je s 27 mrtvih i 220 ozlijeđenih. U okviru odgovora na te napade, kuvajtska vlada donijela je zakon kojim je DNK testiranje obvezno za za svih 1,3 milijuna državljana, kao i za 2,9 milijuna stranaca s prebivalištem u toj zemlji.

Fascinantno je kako je zakon donesen tako hitno i proveden na brzinu, kao da su državne službe htjele to napraviti i prije ili su očekivale ovakav napad radi pristanka građana i opravdanja ovog zakona.

Dok mnoge zemlje, poput SAD-a ili Britanije čuvaju DNK uzorke osuđenih kriminalaca. Kuvajt će biti prva država na svijetu koja će imati pohranjene DNK uzorke cijelog stanovništva.

Ministarstvo unutarnjih poslova već je odredilo 400 milijuna dolara za ovaj projekt, koji će se bez sumnje naći na udaru raznih udruga za ljudska prava zbog povrede prava na privatnost.

Oni koji odbiju dati uzorke biti će kažnjeni s globom do 33.000 dolara i godinom dana zatvora. One koji daju lažne uzorke čeka kazna od sedam godina zatvora.

“Odobrili smo Zakon o DNK testiranju kao i dodatno financiranje za njega”, rekao je zastupnik u kuvajtskim parlamentu Jamal al-Omar. “Spremni smo odobriti sve što je potrebno za poboljšanje sigurnosnih mjera u ovoj zemlji”, dodao je.

Ministar unutarnjih poslova Šeik Mohammad Khaled al-Sabah proglasio je “ratno stanje” protiv ISIS-a, koji su preuzeli odgovornost za bombaški masakr kod džamije.

Slična baza podataka bila bi ilegalna u Europskoj Uniji. U odluci iz 2008. godine Europski sud ljudskih prava odredio je da britanska Nacionalna DNK baza podataka mora napraviti promjene koko bi čuvala privatnost i prava. Kao rezultat te odluke, 1.776.000 DNK profila je izbrisano.
 
(net.hr/uredio:NSP)

Saudijska Arabija je zabranila sirijskim imigranatima ulazak u njihovu zemlju zbog sigurnosnih razloga, a Europa ih mora primiti. Što se dovraga događa?

Dana 7. prosinca 2015., nakon islamističkog masakra u San Bernardinu, Donald Trump je pozvao na ukupnu i potpuniu zabranu da muslimani ulaze u SAD-u dok vlada službeno ne shvati “što se dovraga događa.”

Ratnici za socijalnu pravdu su izgubili ručak.

Paul Ryan otrčao do mikrofona i zacvilio : “To nismo mi.”

U petak je Donald Trump na Twitteru objavio: “Saudijska Arabija ima dosta prostora.”

Naravno, Trump je u pravu.

Saudijska Arabija je zabranila sirijskim imigranata ulazak u svou zemlju zbog sigurnosnih razloga . Zamislite!

Više od milijun migranata se preselilo u Europu ove godine. Terorizam, ubojstva i silovanja su na rekordnim razinama u Europu zbog toga.

Ali najbogatije muslimanske zemlje – Saudijska Arabija, Katar, Bahrein, UAE, Oman i Kuvajt su rekle NE sirijskim izbjeglicama!

Najbogatijih Zaljevski narodi tvrde da je prihvaćanje velikog broja sirijskih izbjeglica ozbiljna prijetnja za sigurnost svojih građana, jer se teroristi mogli sakriti među civilima.
 

“@DiCristo13: @realDonaldTrump let’s have the policy speeches on immigration, economy, foreign policy, and NATO! pic.twitter.com/Uuit2hWmhW“

— Donald J. Trump (@realDonaldTrump) 8. travnja 2016.

 
(NoviSvjetskiPoredak.com)

Teorije zavjere oduvijek su spadale u omiljeni hobi svih onih koji dopuštaju da sumnja nadvlada ravnodušnost, ali čak i ako ne spadate u tu skupinu, radi se o privlačnoj temi

I dobro je ako je osnovna lekcija to da svaku informaciju koja nam je servirana valja proučiti i sagledati je s više različitih strana.

Međutim, nisu sve teorije zavjere trivijalnosti o lažnom slijetanju na Mjesec, izvanzemaljcima ili ravnoj Zemlji. Velik je broj teorija zavjere vezan uz “zemaljski život” i društvena kretanja, a kad na nezadovoljstvo, strah, postojeću ksenofobiju, sumnju i nesklonost promišljanju dodate i činjenicu da su mnoge teorije (pogotovo ako se govori o “globalnim elitama”, a govori se često) samo nekoliko koraka udaljene od zaključka “za sve su krivi Židovi”, stvar prestaje biti simpatična.

Nadalje, psihologija pokazuje da smo svi pretjerano sigurni u vlastitu moć rasuđivanja, percepciju i pamćenje i živimo u iluziji da svijet gledamo objektivno i da su naša uvjerenja jedina razumna. No, mnoga istraživanja pokazuju suprotno jer ni sami nismo svjesni koliko smo zapravo pristrani i koliko neke naše predrasude utječu na način na koji gledamo na svijet oko nas.

Isto tako, nije svaka sumnja teorija zavjere niti je sumnjati u službenu priču nešto loše (na kraju krajeva, neki od najpoznatijih znanstvenika poput Darwina i Galileja propitivali su “službenu verziju istine”), a ni titula “teoretičara zavjere” nije oduvijek bila na ovako lošem glasu.

Na posljetku, nije tajna da perfidni planovi određenih skupina oduvijek postoje i da se daleko od očiju javnosti događa mnogo toga što nam se ne bi svidjelo. Upravo smo se u ovom tekstu odlučili pozabaviti s nekim od najluđih, ali istinitih priča koje zvuče kao “mokar san” svakog pravog teoretičara zavjere.

Zašto je Sjeverna Koreja otimala japanske civile?

Među Japancima godinama je kolala priča da agenti sjevernokorejske vlade pod krinkom noći otimaju civile i iz nepoznatog ih razloga odvode u tajne baze. Naime, između 1977. i 1983. stotine Japanaca (uglavnom dvadesetogodišnjaka i djece) netragom je nestalo iz obalnih gradova, a sumnjičavi građani za sve su krivili Sjevernu Koreju.

Ovo možda ne zvuči suludo kao teorija o “ljudima gušterima”, ali u današnje vrijeme svatko bi vam rekao da ne možete samo ispaliti “Oni otimaju civile” jer nedostaju vam dokazi, a nemate ni jedno jedino logično objašnjenje zašto to čine. Daleko od toga da teorije nisu postojale, a uključivale su sve od toga da ih otimaju i pretvaraju u špijune (ili kradu identitet da bi na njihovom mjestu osvanuo korejski špijun) do toga da ih otimaju kako bi naučili ponešto o jeziku i kulturi i poslužili kao instruktori agentima.

Godinama se vjerovalo da je riječ o običnu urbanom mitu nastalom iz nategnutih političkih odnosa, a i sjevernokorejske vlasti poricale su bilo kakvu upletenost u otmice.

No, ispostavili se da nije riječ o paranoji i praznim pričama.

Tek 2002. sjevernokorejski vođa Kim Jong-il javno je priznao da je Sjeverna Koreja otela trinaestoro građana, a broj je s vremenom porastao na 17 iako mnogi smatraju da se radi o nekoliko stotina građana.

Petorica su vraćena, ali postoji još mnogo rupa u službenom objašnjenju. To je ujedno i jedan od centralnih problema u odnosima dviju zemalja. Sjeverna Koreja 2014. pristala je ponovno otvoriti istragu, ali do danas nije učinjeno ništa pa je Japan bio prisiljen produljiti sankcije na još dvije godine (do ožujka 2017.)

Zanimljiv poslovni odnos nacističke Njemačke i SAD-a

Teorije zavjere i nacisti idu ruku pod ruku i savršen su spoj. Scenariji se pišu sami od sebe, a čak i najluđe ideje predivno funkcioniraju (“Iron Sky”). U isto vrijeme radi se i o rasadniku teorija od kojih se mnoge i dan danas uzimaju zdravo za gotovo.

No, u isto vrijeme postoje i činjenice koja u prvi mah djeluju kao plod mašte, ali daleko su od toga.

I dok je javnost još kasnih tridesetih bila svjesna prijetnje koju nacistička Njemačka predstavlja (dokumentarni film Jacka Glenna “Inside Nazi Germany”), postojali su ljudi poput američkog senatora Prescotta Busha (otac/djed bivših američkih predsjednika) koji je profitirao od suradnje s istim ljudima koji su Hitleru pomogli da se dokopa vlasti, a suradnju je nastavio i nakon ulaska Amerike u rat.

Iako postoje i umjerenije verzije po kojima Bush nije bio simpatizer nacističke ideologije već klasični ratni profiter, vrijedi spomenuti i da je isti taj Prescott Bush osumnjičen da je 1933. s još nekoliko bogatih industrijalaca i bankara naumio s vlasti pučem ukloniti tek izabranog Franklina D. Roosevelta i na njegovo mjesto postaviti general-majora Smedleyja Butlera koji bi uveo fašističku diktaturu (tzv. “Business Plot”). Smedley je sve razotkrio, a upleteni su redom poricali Butlerove optužbe.

No, nisu se samo nemoralni bogataši okoristili. Pedesetih godina Amerika je u sklopu “Operacije spajalica” odlučila pronaći posao za 1500 njemačkih znanstvenika i inženjera koji su nakon Drugog svjetskog rata preselili u SAD.

Tadašnji predsjednik Harry Truman javno je dao do znanja da mjesta nema za bivše naciste i njihove pomagače, ali to nije bilo potpuno točno. Dr. Hubertus Strughold, jedan od “novih prijatelja” SAD-a, optužen je da je tijekom rata vršio eksperimente nad zatočenicima koncentracijskih logora i epileptičnom djecom, a dr. Kurt Blome bio je direktor nacističkog biološko oružanog programa.

Blome se istim se poslom nastavio baviti i u SAD-u, kasnije je radio i kao liječnik u zapadnoj Njemačkoj, bio je politički aktivan kao član desničarske stranke, a preminuo je u Dortmundu 1969.

Više o operaciji možete pročitati u bestseleru Annie Jacobsen “Operation Paperclip: The Secret Intelligence Program That Brought Nazi Scientists to America” koju su Boston Globe i Apple iBooks proglasili jednom od najboljih knjiga 2014.

Kako ljude natjerati u rat?

Svaka priča čiji je cilj potaknuti ljude da se bezglavo upuste u rat trebala bi potaknuti skepsu, ali ponekad prelako popuštamo pod pritiscima medija koji donose potresne priče koje i u najvećim cinicima bude revolt.

Vlasti u Americi, koja je u svakom trenutku na ovaj ili onaj način uključena u barem nekoliko ratova, ponekad moraju potaknuti mase da se trznu, istinski zamrze zemlju za koju donedavno nisu ni čuli i podrže uključivanje u još jedan oružani sukob koji pokreće vojnu industriju. Jedan od takvih sukoba bio je Zaljevski rat kada je iračka vojska koju je vodio Saddam Hussein napala i okupirala Kuvajt što je potaklo SAD da se uključi u priču jer… Nafta.

Uglavnom, većina Amera Kuvajt nije u stanju pronaći na karti, a i glavni negativac u medijima nije bio Irak već Iran pa samim tim ni stav javnosti nije bio da je intervencija SAD-a neizbježna.

Sve je to u trenu promijenilo svjedočenja mlade Kuvajćanke, a Saddam je nakratko postao najveći svjetski zlikovac.

U listopadu 1990. djevojka imena Nayirah svjedočila je pred Kongresom o sve gorem stanju u Kuvajtu. Česte pljačke i bezumno nasilje nisu toliko pogodile javnost kao posebno brutalan detalj da iračka vojska upada u rodilišta, vade djecu iz inkubatora i ostavljaju ih da umru na hladnom podu bolnice.

Predsjednik Bush ponovio je njezin iskaz najmanje 10 puta u svojim govorima, a isto su činili i svi pobornici američke vojne intervencije.

Jedini problem? Priča je prilično mutna i Nayirah nije “samo nevina petnaestogodišnja Kuvajćanka”.

U ožujku 1991., reporter ABC-ja John Martin u svom je izvještaju istaknuo da su pacijenti, među kojima su i prerano rođena djeca, zaista umirali, ali da problem nisu bili irački vojnici već činjenica da je većina kuvajtskih liječnika i medicinskih sestara zbog ratnih zbivanja bila prisiljena pobjeći iz zemlje. Štoviše, istaknuo je da je prilično siguran i da iračka vojska nije krala inkubatore i ostavljala djecu da umru, potvrdivši tako službene izjave iračkih vlasti.

U siječnju 1992. John MacArthur za New York Times otkriva da je Nayirah zapravo kći kuvajtskog veleposlanika u Americi, Sauda Nasira al-Sabaha, a u svemu je prste imala i PR tvrtka Hill & Knowlton čiji su zaposlenici, prema pisanju medija, prikupili svjedoke, sastavili njihove izjave i dali im instrukcije kako da budu što uvjerljiviji.

U sve je bio upetljan i pokojni kongresnik Tom Lantos koji se branio tvrdeći da nije imao razloga sumnjati u njezin iskaz, da MacArthur iskrivljuje činjenice i da se ono što je izjavila poklapalo s izjavama ostalih svjedoka. Oni drugi pak ističu da je odnos Lantosa i PR tvrtke daleko kompleksniji i da je kongresnik primao njihove donacije.

Uglavnom, kad se muljaža otkrila, invazija je okončana i malo je tko propitivao motive iza uspješne operacije.

Operation Embarrass: Britanci lažirali teroristički napad

Da Ameri nisu usamljeni u muljažama pokazuje i slučaj Britanaca koji su lažirali terorističke napade.

Ovo će oduševiti teoretičare koji pronalaze “rupe” u svakoj priči koju pročitaju u mainstream medijima, ali zanimljivo, ne i u onima na koje nailaze na blogu čovjeka koji piše pod pseudonimom i poziva se na dokaze koje ne može potkrijepiti.

Iako bi svaki teroristički napad mogli nazvati “perfidnim vladinim planom s ciljem ostvarenja mračnih ciljeva”, bez dokaza, radi se o pukom lupetanja. No, to ne znači da takvih pokušaja nema ili da ih nije bilo.

U svojoj knjizi “The Secret History of MI6″ autor Keith Jeffery otkriva plan britanske tajne službe da u periodu od 1946. do 1948. spriječe ulazak židovskih izbjeglica u Palestinu, a omiljene metode bile su propaganda, širenje dezinformacija i postavljanje eksploziva na izbjegličke brodove.

I ne radi se o teoriji jednog čovjeka ili nagađanju. Riječ je o knjizi koju je “amenovala” i tajna služba.

Bitno je naglasiti da je povijest Izraela neodvojiva od Velike Britanije čiji je ministar vanjskih poslova James Balfour još 1917. Židovima obećao domovinu na Bliskom istoku, a Britanci su i 1948. imali važnu ulogu u nastanku države Izrael. Naravno, ubrzo su shvatili i da osnovati takvu državu na lokaciji gdje su okruženi muslimanima i Arapima možda i nije najbolji recept za mir na Bliskom istoku.

Upravo ih je ta spoznaja i potakla da pokušaju spriječiti masovno doseljenje židovskih izbjeglica u Palestinu.

Plan je bio jednostavan. Nakon što bi brod digli u zrak, za sve bi okrivili izmišljenu palestinsku terorističku organizaciju koja bi preuzela odgovornost za napade. MI6 je 1947. i 1948. sabotirao čak pet praznih izbjegličkih brodova koji su trebali krenuti za Italiju, a napadi su trebali obeshrabriti izbjeglice.

Britanija je strahovala da bi masovno doseljenje moglo izazvati nemire i rat u regiji, a masovna uhićenja nesretnih ljudi koji su jedva preživjeli holokaust nisu dolazila u obzir. Lažiranje terorističkih napada djelovalo im je kao bolje rješenje.

Kontrola uma

Jedan od najvećih strahova paranoika je da vas vaša vlada nadzire. Strahovi Amerikanaca ostvarili su se zahvaljujući Edwardu Snowdenu koji je šokantnim otkrićem nakratko uznemirio ne samo američku već i svjetsku javnost. Nakon što je istina izašla na vidjelo, ljudi su se nakratko uznemirili, pomirili s činjenicom da ionako svi imaju uvid u njihovu svakodnevicu i mirno nastavili voditi živote na društvenim mrežama.

Sljedeći strah je strah od vlade koja kontrolira vaše misli, a što se teorija zavjere tiče, ta je pri samom vrhu i eventualno joj mogu parirati teorija o “ljudima reptilima”, “petorici koja vladaju svijetom” ili “Mjesecu koji je zapravo svemirski brod odakle nas nadziru Oni”.

No, ako već niste pogledali “The Men Who Stare at Goats”, vjerojatno vam nije poznato da je CIA još od pedesetih pokušavala ne sve moguće načine utjecati na misli pretvarajući ljude u pokusne kuniće.

Teoretičari su još onda pokušavali uvjeriti javnost da CIA smjera nešto gadno, ali nitko im nije vjerovao. Tvrdili su da su agenti CIA-e ne samo spremni već i sposobni provesti masovnu kontrolu uma. Doduše, bili su samo napola u pravu. CIA je stvarno imala “najbolje namjere” kontrolirati misli, ali nije im pošlo za rukom to ostvariti.

Detalji o zloglasnom projektu MKUltra pojavili su se 1975. i premda su mnogi dokumenti uništeni, razmjeri njihove ludosti izašli su na vidjelo.

Istraživanje se provodilo na različitim mjestima, od bolnica, preko zatvora pa sve do sveučilišta gdje su agenti nevinim žrtvama bez njihova znanja davali LSD. Vjeruje se da je u ovim eksperimentima život izgubilo najmanje dvoje ljudi, a jedan od njih je 43-godišnji biokemičar Frank Olson koji je pod utjecajem droge odlučio skočiti kroz prozor tijekom teške psihotične epizode. Neki tvrde da je slučajno pao, a članovi njegove obitelji uvjereni su da je ubijen.

Neki od ciljeva programa koji su isplivali objavom dokumenata (unatoč iskrenim nastojanjima direktora CIA-e Richarda Helmsa da ih uništi) su: istraživanje supstanci koje izazivaju nelogično razmišljanje i impulzivnost čime bi se diskreditiralo političke protivnike u javnosti, supstance koje povećavaju percepciju, materijali koji bi ubrzali ili usporili starenje žrtve, materijali koji bi izazvali reverzibilne simptome u svrhu lažiranja bolesti, supstance koje povećavaju otpornost na pranje mozga i mučenje tijekom ispitivanja, materijali koji mijenjaju osobnost na način da osobu učine ovisnom o drugoj osobi, otkrivanje seruma istine ili sredstva kojima se potiskuje ambicija i smanjuje učinkovitost na poslu (tragovi se ne smiju pojaviti u krvnim nalazim).

Neki pokusni kunići sami su se prijavili, a među njima je i autor “Leta iznad kukavičjeg gnijezda” Ken Kesey, američki kantautor i pjesnik Robert Hunter, bostonski mafijaš James “Whitey” Bulger koji je pristao na testiranje za vrijeme odsluženja zatvorske kazne, ali i serijski ubojica Ted Kaczynski (poznat i kao Unabomber) koji je još kao 17-godišnjak sudjelovao u zastrašujućem eksperimentu psihologa Henryja Murrayja u kojem su ispitanici izloženi ekstremnom stresu, a mnogi smatraju da je upravo ovaj eksperiment izazvao njegovo kasnije ponašanje.

Očekivano, teoretičarima zavjere ovo je neiscrpan izvor inspiracije, a mnogi i danas tvrde da CIA nikad nije napustila ovaj program i da je priča koju vlasti serviraju samo “proziran paravan”.
 
(index.hr/uredio:NSP)

Kuvajt, 67-godišnji pastir u potrazi za jednom od njegovih životinja, nailazi na ono što bi moglo biti jedno od najvažnijih nevjerojatnih otkrića moderne arheologije

Čovjek je primijetio jedva vidljiv ulaz u skupinu špilja čiji zidovi su prekriveni prapovijesnom umjetnošću mnogih ljudi i životinja, ali i nekoliko živih dinosaura, donoseći mnoga pitanja koja se tiču ​​kronologije izumiranja ovih divovskih stvorenja.

“U početku smo mislili da su to bile moderni crteži”, objašnjava paleontolog Abdul Al-Shalafi koji je nedavno imenovan za istraživanje šokantnih pećinskih crteža.

“Ali karbonska analiza je pokazala da su, u stvari, stariji od ostalih crteža. Čini se da su to vjerojatno prve slike nacrtane u spilji, i čini se da se odnose na najranije razdoblje razvoja ljudskih naselja.”

Ovo nevjerojatno djelo umjetnosti u kombinaciji s kostima dinosaura otkrivenih na licu mjesta, donosi nove perspektive teorija koje se odnose na nestanak dinosaura prije oko 65 milijuna godina.

Sada se čini vjerojatnim da su ljudi zapravo mogli koegzistirati s tim nevjerojatnim bićima prije nekoliko stotina tisuća godina.

“Ovi prapovijesni piktogrami čini se da prikazuju dinosaure koje love prahistorijski ljudi”, dodaje gospodin Al-Shalafi.

“To bi moglo značiti da su ljudi zapravo u krivi za njihovo istrebljenje. To je svakako revolucionarna nova perspektiva i nju će sigurno teško prihvatiti mnogi povjesničari i arheolozi”.

Možemo misliti da je ovo laž ili istina, no povijest postanka čovječanstva i izumiranja dinosaura se tek treba otkriti, a trenutne povijesne činjenice su tek nagađanja.
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Ako rijal devalvira, cijena nafte pala bi i ispod deset dolara za barel. Onda bi devalvirali i Kuvajt, Katar i Emirati, pa rublja, peso, bolivar, kvanza, alžirski dinar, naira, ringit, rupija…

Nad čovječanstvo se nadvila nova gadna prijetnja: svjetskim financijskim krugovima pronio se glas da bi Saudijska Arabija mogla raskinuti fiksni tečaj svoje valute rijala prema dolaru.

Neki komentatori nazvali su to “najcrnjim od svih crnih labudova”, misleći na ekstremno rijetke, neočekivane i nepredvidljive događaje s kataklizmičkim posljedicama. Kad bi se to dogodilo, rijal bi doživio naglu devalvaciju, cijena nafte propala bi i ispod deset dolara za barel, u Saudijskoj Arabiji izbila bi hiperinflacija.

Za svjetske financije bilo bi to kao udar termonuklearne bombe. Odmah u prvom valu i sve druge zemlje Zaljeva koje su svoje valute vezale za američki dolar – Kuvajt, Emirati i Katar – doživjele bi devalvaciju i erupciju inflacije. U drugom valu devalvirali bi rublja, kanadski i australski dolar, peso, bolivar, angolska kvanza, alžirski dinar, naira, ringit, rupija… Otkud takav katastrofični scenarij?

Nažalost, on nije samo hipotetski, on se već događa. Posljedica je drastičnog pada cijena sirove nafte i prirodnog plina, ali i drugih energenata, ruda i sirovina.

Kazahstan je u kolovozu “otkvačio” svoju vezu sa dolarom. Prije manje od mjesec dana i Azerbejdžan je prestao braniti fiksni tečaj manata. A paniku oko saudijskog rijala, koji je fiksnim tečajem vezan za dolar još od 1986., izazvao je rekordni pad njegove vrijednosti na forward tržištu. I brojne su banke i fondovi kupili osiguranje za slučaj da Arabija zbog pada cijene nafte raskine fiksni tečaj. No, kakve veze ima cijena nafte s valutnim tečajevima?

Dok su nafta i plin vrijedili više, zemlje izvoznice imale su velik priljev “petrodolara”, a prilike za zaradu privlačile su i inozemne investitore.

“Dolarska bonanca” činila je devize sve jeftinijima u lokalnoj valuti, a lokalnu valutu sve vrednijom (aprecirala je), pa su te zemlje postajale sve skuplje i nekonkurentnije. Da bi to izbjegle “vezale” su ili “usidrile” svoje valute (eng. pegged) za dolar, a fiksni tečaj su branile pod pritiskom aprecijacije tako što su kupovale viškove dolara i spremale ih u devizne pričuve.

Sada, kad je cijena nafte pala, događa se obrnuto. Inozemni ulagači bježe iz tih zemalja i mijenjaju lokalnu valutu u dolare kako bi ih mogli iznijeti. Da se pritom tečaj ne bi mijenjao, središnje banke tih zemalja prodaju dolare iz svojih rezervi i tako brane fiksni tečaj pod pritiskom deprecijacije.

No, rezerve ne smiju potrošiti do kraja jer im one služe i za uvoz nužnih potrepština pa su u jednom trenutku prisiljene odustati od obrane tečaja i prepustiti ga “plivanju” na tržištu prema ponudi i potražnji deviza. Kad tečajna “brana” popusti, lokalna valuta naglo devalvira.

Saudijci su prodajom nafte gomilali devizne pričuve koje su u kolovozu 2014. dosegnule 746 milijardi US dolara. No, kad je nafta drastično pojeftinila, morali su ih početi trošiti za podmirivanje proračunskih rashoda i održavanje fiksnog tečaja rijala. Do kraja 2015. potrošili su 118 milijardi dolara, a nastave li prazniti pričuve današnjom brzinom, naći će se pred zidom već za tri godine.

A kako sada stvari stoje, znatnijeg porasta cijene nafte nema na vidiku. Ne samo da na tržište dolazi novih iranskih milijun barela na dan nego i Japan pali svoje nuklearke, što znači da će smanjiti potrošnju nafte za isto toliko.

Vrlo brzo i brojne druge zemlje izvoznice sirovina, ruda i energenata morat će se prilagođavati tim novonastalim prilikama “dižući tečajna sidra”, odustajući od fiksnih tečajeva i prepuštajući svoje valute slobodnom plivanju. Već se priča i o donedavno posve nezamislivom “de-peggingu” hongkonškog dolara. Ali, ne zbog pada cijene nafte i sirovina, nego zbog straha da ne postane preskup turistima.

Trebamo li strahovati da bi tržište moglo prisiliti i Hrvatsku da digne svoje tečajno sidro i prestane braniti svoj de facto fiksni tečaj kune prema euru?

Hrvatska ne izvozi ni naftu ni željezo, ali izvozi turističke usluge. Za Hrvatsku bi “crni labud” mogao biti nagli prestanak dolaska turista, kao na početku 1990-ih. No, mogao bi biti i brži odljev deviza radi povlačenja investitora. Ništa takvo se ne događa, ali dobro je znati s koliko bi devizne municije u tom slučaju hrvatska centralna banka raspolagala za obranu tečaja kune.

Hrvatska ima ukupni neto inozemni devizni dug od otprilike 39 milijardi eura. I hrvatske banke imaju devizne obveze za oko 18 milijardi eura veće od devizne imovine (ne računajući “deviznu imovinu” koja je u kunama s valutnom klauzulom). Dio tih obveza banaka je i u ukupnom dugu zemlje.

Ukratko, Hrvatska je inozemnim i domaćim vjerovnicima i štedišama dužna za isplatu u devizama 54-55 milijardi eura. Njezine bruto devizne pričuve iznose oko 13 milijardi eura, pa pretpostavljamo da bi približno fiksnu vrijednost tog duga u kunama mogla braniti sa šest-sedam milijardi eura raspoloživih pričuva.

Knjigovodstvenim rječnikom rečeno, Hrvatska ima omjer duga i novčanog “kapitala”, ili financijsku “polugu” od osam prema jedan. U ovom trenutku ništa ne ukazuje na to da bi se Hrvatska mogla naći u istom položaju kao Kazahstan ili Azerbejdžan, ali isto tako nije moguće da se masovniji prelazak s fiksnih na plivajuće tečaje u svijetu ne odrazi i na nju.

S devalvacijom druge zemlje postaju puno konkurentnije za ulaganja, a mijenja se i opće raspoloženje svjetske financijske zajednice prema režimima fiksnog tečaja. Za Hrvatsku “crnog labuda” nema na vidiku, ali on se tako i zove zato što se pojavi a da ga nitko ne očekuje.
 
(jutarnji.hr/uredio:NSP)

Iako je ne tako davno predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Barack Obama izjavio da noga američkog vojnika neće kročiti na tlo Sirije, iz Washingtona sada najavljuju mogućnost kopnene intervencije protiv ISIS-a u Siriji i Iraku

Intervencije za koje je najčešći izgovor bio “uspostavljanje demokracije” ili “humanitarni razlozi”, postale su maniri Sjedinjenih Država od Drugog svjetskog rata naovamo. Pritom, za takve operacije rijetko su imale mandate Ujedinjenih naroda. Prvi put poslije Drugog svjetskog rata ratovale su u Koreji, gdje je od 1950-1953. poginulo skoro 37.000 američkih vojnika.

Godine 1956. Šesta flota vrši evakuaciju oko 2.500 američkih građana iz područja Sueskog kanala, a dvije godine kasnije na teritoriju Libanona iskrcalo se 3.200 američkih marinaca, kako bi “pomogli libanonskoj vladi”.

Godine 1961. CIA je u Zaljevu svinja na Kubi pokrenula tajnu operaciju, čiji je cilj bio svrgavanje komunističkog režima Fidela Castra, koja je umalo izazvala nuklearni rat između SAD i SSSR-a. Operacija nije bila uspješna.

Vijetnam

Rat u Vijetnamu (1955-1975) vodio se između Sjevernog Vijetnama, čiji su saveznici bili Sovjetski Savez, Kina i ostale komunističke države s jedne, i vlade Južnog Vijetnama, koju su podržavale SAD i druge antikomunističke države, s druge strane. Prema različitim procjenama, broj poginulih Vijetnamaca (vojnika i civila) kreće se između 800.000 i 3.100.000. Poginulo je i oko 58.000 Amerikanaca, a ostalo je i na tisuće invalida.

Grenada

Vojnom akcijom u jesen 1983. američke oružane snage su, uz simbolično sudjelovanje nekoliko karipskih otočnih država, zauzele otočnu državu Grenadu i tako svrgnule prosovjetski režim generala Hudsona Austina.

Panama

Operacija “Pravedni cilj” ili Američka invazija na Panamu – rat je počeo napadom Amerike na Panamu 20. prosinca 1989. godine, a završio se 31. siječnja 1990. godine, pobjedom SAD.

U invaziji je sudjelovalo više od 24.000 američkih vojnika, dok je na strani Paname sudjelovalo otprilike 12.500 vojnika, ali je samo oko 4.000 njih bilo obučeno za borbu. UN su najoštrije osudile američku intervenciju u Panami, ali nikome ništa.

Zaljevski rat

Nakon operacije “Pustinjski štit” 1990. godine, pokrenute da bi se, kako je tvrdio Washington, spriječila iračka invazija na Saudijsku Arabiju, SAD kreću u “pustinjska oluja”, predvodeći koaliciju 34 države pod mandatom UN sa ciljem da protjeraju iračke snage koje su okupirale Kuvajt.

Kopnene i zračne bitke su vođene u Kuvajtu, Iraku i u graničnim dijelovima Saudijske Arabije. Broj žrtava Zaljevskog rata je kontroverzan. Procjenjuje se da je na strani iračkog naroda, vojnika i civila stradalo između 25.000 i 100.000 ljudi.

Somalija

U operaciji “Obnovljena nada” 9. prosinca 1992., Amerika šalje više od 28.000 svojih marinaca, sa željom da se zaustave unutarnji nemiri i svrgne general Muhamed Farah Aid. Bitka za Mogadishu i smrt 18 američkih vojnika koji su upali zasjedu, ovjekovječeni su u filmu “Pad crnog jastreba”.

Svrgavanje Aida nije uspjelo, a poražene SAD su se povukle iz Somalije. Godine 1995. američke snage su se privremeno rasporedile u Mogadišu kako bi osigurale povlačenje oko 8.000 “plavih šljemova”.

Haiti

Ujedinjeni narodi su 1994. odobrile međunarodnu intervenciju pod vodstvom 15.000 američkih vojnika na Haitiju, gdje je vojska tri godine ranije svrgla predsjednika Jean-Bertranda Aristidea.

Irak

Rat u Iraku, poznat i kao Drugi zaljevski rat (2003-2010) predstavljao je seriju vojnih intervencija u svrhu okupacije Iraka od strane koalicije 48 zemalja, koju su predvodile SAD. Povod za rat bilo je, navodno, oružje za masovno uništenje koje je, navodno, imao irački diktator Sadam Husein.

Kasnije se ispostavilo da za to nije bilo dokaza. Prema ocjenama analitičara, stvarni razlog bila je želja Amerike uspostaviti kontrolu nad bogatim izvorima nafte u Iraku. Koalicija koja je okupirala Irak, svrgnula je Sadama Huseina 2003. godine, koji je potom i pogubljen. Procjenjuje se da je u operacijama u Iraku stradalo više od 100.000 civila i skoro 5.000 američkih vojnika.

Afganistan

Vojni sukob između koalicije zemalja predvođene SAD i Britanijom počeo je 7. listopada 2001. kao odgovor na napade 11. rujna 2001. godine na New York i Washington. Cilj invazije bio je pronaći Osama bin Ladena, da se uništi Al Kaida i ukloni talibanski režim koji joj je pružao utočište.

Prema podacima Misije pomoći UN u Afganistanu, 2009. je stradalo 2.412 civila, 2010. godine 2.790 civila, a tijekom 2011. godine ubijeno je 3.021 civila. Rat je imao manje uspjeha u sprečavanju aktivnosti Al Kaide nego što se očekivalo.

Od 2006. stabilnost Afganistana su ugrozili pojačana aktivnost talibanskih pobunjenika, rekordno visoku razinu ilegalne proizvodnje droge i labava vlada koja ima ograničenu kontrolu u područjima izvan Kabula.

Libija

NATO snage predvođene Sjedinjenim Državama uz odobrenje SB UN poduzimaju ožujka 2011. zračne napade na Libiju. Intervencija je doprinijela svrgavanju libijskog lidera Muamera Gadafija. Od tada u zemlji vlada neviđeni kaos, kriminal i kriza.

 
(sputniknews.com/uredio:NSP)

Američki časopis “National interest” sastavio je popis od pet naftnih sukoba koji su se završili katastrofom

Tijekom posljednjeg stoljeća razne države su ulazile u ratove zbog želje da osvoje naftu – stratešku sirovinu koja je suštinski bitna za razvoj industrije i vojske. Ipak, često je težnja da se osvoje tuđa naftna područja dovodila do rizika da se uništi vlastita zemlja.

“Neke zemlje su na vlastitom gorkom iskustvu saznale da cijena koja se mora platiti za osvajanje nafte može biti mnogo veća od vrijednosti te sirovine”, navodi “Nešnel ​​interest”.

Prva dva mjesta na popisu zauzimaju sukobi zbog naftnih resursa u vrijeme Drugog svjetskog rata.

Na prvom mjestu je Japan. U kolovozu 1941. godine SAD i Europa su uvele embargo na isporuke nafte Tokiju zbog agresivne politike prema Kini i okupacije francuske Indokine.

Upravo je to, prema mišljenju autora članka, bilo katalizator za agresiju Japana u Tihom oceanu, na Dalekom istoku i u jugoistočnoj Aziji, mada je očito da je postojalo mnoštvo razloga koji su potaknuli Japan da uđe u Drugi svjetski rat.

Uništenje Tihooceanske flote SAD u Pearl Harbouru nije riješilo naftni problem Japana, a osvajanje azijskih izvorišta nije donijelo olakšanje ekonomiji te zemlje, jer je dopremanje goriva iz te oblasti bilo izuzetno komplicirano.

Pred kraj rata “za proizvodnju avijacijskog goriva Japanci su morali sijći šume”.

Rat i težnja ka neograničenim zalihama nafte na kraju su doveli do “sloma imperije”, navodi autor.

Na drugom mjestu su bitka za Staljingrad i rat nacističke Njemačke i Sovjetskog Saveza. Ideja Blitzkriega je propala još na ljeto 1941. godine.

“Ako je netko od lidera i vjerovao u ideju da osvoji naftu, onda je to bio Hitler koji se žalio da njegovi generali ‘ništa ne znaju o ekonomskim aspektima rata’. Oni bi se, međutim, za razliku od svog Führera teško odlučili nerazumno poslati svoje tenkove u propast kako bi osvojili naftu”, piše autor.

Do lipnja 1942. glavne snage iscrpljene nacističke vojske usmjerene su na osvajanje teritorija na jugu Rusije i pristupa izvorištima bogatim naftom na Kavkazu. U kolovozu su se fašisti suočili s dilemom da li osvojiti Staljingrad ili područja na Kavkazu bogate naftom.

Nacistička vojska se na kraju podijelila, ali nije mogla postići nijedan od ta dva cilja.

“Tijekom šest mjeseci njemačka vojska upućena na Kavkaz odstupala je duž cijelog fronta, a više od 100.000 vojnika i časnika se predalo u Staljingradu, što je bila prekretnica u Drugom svjetskom ratu. Snovi o nafti završili su se rušenjem Hitlerovog sna”, piše National interest.

Na popisu je i Iransko-irački “tankerski” rat od 1980. do 1988. godine. Sukob je doveo do demoralizacije i slabljenja obje strane.

Irak je započeo rat napadom na iranske objekte naftne industrije i komercijalne brodove.

Iran je odgovorio napadom na iračke brodove i naftna izvorišta, a postavio je i morske mine u Perzijskom zaljevu.

Tijekom sukoba je uništeno više od 450 brodova, ali nijedna od zaraćenih strana nije uspjela odnijeti pobjedu nad protivnikom.

Od iranskih mina i raketa stradali su američki brodovi, što je isprovociralo intervenciju SAD protiv Irana.

Na četvrtom mjestu je invazija Iraka u Kuvajt, koja se dogodila 1991. godine. Jedan od razloga, kako piše list, bila je težnja Bagdada osvojiti naftne izvore Kuvajta.

Zbog agresije na svoje susjede Irak je pokvario odnose sa SAD, koje su faktički podržavale Bagdad u ratu protiv Teherana.

Irak je odbio ispuniti ultimatum Ujedinjenih naroda i povući vojsku iz Kuvajta, poslije čega su SAD prebacile u Saudijsku Arabiju kontingent od 500.000 vojnika i provele operaciju “Pustinjska oluja”, koja je uništila iračku vojsku.

Moć Bagdada u arapskom svijetu se smanjila, a zemlja je pala u izolaciju, podsjeća list.

Ratovi SAD u Iraku također su bili povezani s naftom, ali rasprave o tome u kojem stupnju vodit će se još mnogo godina, piše list.

“Čak i uz druge razloge za veliku vojnu intervenciju u području Perzijskog zaljeva teško je povjerovati da bi SAD upućivale tako veliki vojni kontingent da je, primjerice, Nigerija napala Kamerun.

Tijekom američko-iračkih sukoba utjecaj Bin Ladena i Al Kaide je pojačan, što je dovelo do tragedije 11. rujna 2001. godine “, navodi “National interest”.
 
(sputniknews.com/uredio:NSP)