Potrošači sve više paze odakle dolazi hrana koju jedu. U Njemačkoj skupina poljoprivrednika zato objavljuju snimke iz svojih štala, tako da svi mogu vidjeti kravu čije mlijeko upravo piju.

Uvijek iznova se stižu vijesti koje mogu svakome ogaditi ono što jede: o trulom mesu ili konjetini u lasagnama, o kravljem ludilu ili ptičjoj groznici, o pilićima i peradi natrpanima u kokošinjcima, deformiranih udova i bez dovoljno mjesta da se barem okrenu… Skandali u prehrambenoj industriji su praktično postali svakodnevnica pa zato sve više potrošača želi točno znati, što to jedu i odakle ta hrana dolazi.

U pokrajini Donjoj Saskoj na sjeveru Njemačke, skupina poljoprivrednika je zato pokrenula portal My KuhTube. Prijevod gotovo da nije potreban: to je aluzija na poznati video-portal YouTube, samo što umjesto raznih sadržaja posjetitelji mogu vidjeti – krave i život na selu.

Točnije, krave od kojih dolazi mlijeko koje korisnici upravo piju. Gotovo 20 poljoprivrednika kamerom snima zbivanja u svojim štalama i svi mogu vidjeti filmove, ne samo o četveronožnim ljepoticama, nego i o gazdama i gazdaricama koji ih paze i tetoše.

Jedan od poljoprivrednika koji sudjeluju u tom projektu je Dirk Böschen iz Grasberga, nedaleko od Bremena. Kad nam ovaj srdačan, robustan poljoprivrednik objašnjava što radi, nema ni traga uobraženosti, iako ima dobrih razloga za ponos. Jer, on je svoje imanje u Grasbergu pretvorio iz obiteljskog u poljoprivredni pogon koji zapošljava osamnaest ljudi.
Dirk Böschen sudjeluje u projektu i ima razloga biti ponosan na svoje krave

“Pravi” život na farmi

“Tu na farmi imamo tisuću krava muzara i muzemo ih tri puta na dan – to je dobro za krave, jer im čisti vimena.” Jedan proces mužnje i čišćenja čitavog stada traje šest sati. Deset zaposlenika se ne bavi ničim drugim nego mužnjom.

Böschen je na portal My KuhTube postavio više snimaka o životu i radu na farmi. Tu se vidi mužnja krava, ali i košnja trave za njihovu hranu, ili mogu vidjeti kako Böschen pomaže kravi da se oteli. Kada se zna odakle dolazi mlijeko, onda je i oznaka udruge jamstvo kvalitete.

“Nije svatko u prilici posjetiti ovakvo imanje”, objašnjava Böschen svoje sudjelovanje u video-projektu. “Ali ako nekoga zanima, odlično je da on može sve vidjeti na internetu.”

Ideja za projekt KuhTube je nastala koncem 2012. kad se Udruga mljekara Donje Saske pitala, što može učiniti, kako predočiti javnosti uvjete kako žive njihove životinje. “Shvatili smo da potrošače sve više zanima odakle dolazi hrana koju jedu”, kaže nam Christine Lichter, glasnogovornica Udruge. “Nakon svih tih skandala sa hranom, nesigurnost je postajala sve veća.”

“Ne trebaju nam glumci”

Kad su iz Udruge pisali svim članovima, i pitali ih žele li sudjelovati u projektu gdje će se na ekranu vidjeti, što i kako rade, od pedesetak članova je isprva pristalo njih šesnaest. Prošli su temeljni tečaj kako baratati kamerama kojim ih je opskrbila udruga i kako glasno i jasno govoriti pred kamerom. Ali tečaj je sadržavao stvarno samo najosnovnije. Kako nam objašnjava glasnogovornica, nitko nije trebao postati glumac koji će dobiti Oscara. “Željeli smo prikazati realnu sliku, direktno iz štala gdje su krave.”

Projekt se pokazao kao potpun uspjeh: od kada se ovog svibnja na svjetskoj mreži pojavilo prvih 40 videa na My KuhTube, stranicu je pogledalo više od 90 tisuća korisnika. Ne samo to: i oznaka kako je mlijeko proizvedeno upravo u toj Udruzi je među potrošačima postalo jamstvo za kvalitetu.

Uopće, internet se i u drugim zemljama sve češće koristi kao savjetnik za potrošače. Tako u Velikoj Britaniji potrošači mogu pogledati stranicu organizacije Which (Koji) i koja pažljivo provjerava, stiže li hrana, koja se reklamira da je proizvedena u nekoj određenoj regiji, doista od tamo.
Potrošači su, doslovno, siti skandala s hranom. Zato žele informacije i točno porijeklo onoga što će se naći na njihovom tanjuru.

Je li kokoš bila – sretna?

Meera Khanna iz te organizacije također tvrdi kako je sve više “etičnih kupaca” – ljudima je sve više stalo kupovati regionalne i proizvode bez kemijskih sastojaka. No, gospodarska kriza je pogodila i taj sektor: ljudi i dalje žele kupovati organske i prirodne proizvode, ali kad je kućna blagajna prazna, onda se više nema što birati: “Cijena opet postaje bitan faktor u izboru”, žali se Khanna.

Ipak, kamo odlazi ovo naše potrošačko, urbano društvo koje ipak čezne za “prirodnim”, odlično se vidi u skeču američke serije Portlandia. Tamo junaci, Peter i Nance odlaze u restoran u Portlandu u Oregonu. Nije im toliko važno, koliko novaca će potrošiti za piletinu koju će jesti – ali žele prije toga znati sve o njoj.

Dijalog počinje razmjerno normalno: može li im konobarica nešto reći o piletu kojeg bi mogli naručiti? Naravno da može: ptica je potomak starog naraštaja, odrasla u prirodnom okolišu bez kaveza i hranila se mješavinom ovčjeg mlijeka, soje i lješnjaka. Jesu li i lješnjaci bili iz lokalnog uzgoja? I koliko je prostora pilić imao za trčkaranje okolo – pitaju zabrinuti gosti restorana.

Gdje se tu vrti i ‘sretni’ Colin? Vjerojatno nigdje, jer je postupak proizvodnje hrane postao industrija. Ipak, ljudi su spremni platiti i više – za dobru kvalitetu.

Konobaricu niti to ne iznenađuje: vadi registar sa podacima o svim pilićima koji se poslužuju u tom restoranu. Ime ptice koja bi mogla doći na njihov tanjur je bio Colin i pokazuje im njegovu fotografiju. Gosti onda žele znati, je li Colin živio sretnim životom i je li imao mnogo prijatelja i prijateljica među kokošima. Na to pitanje konobarica ipak ne može odgovoriti, pa stoga par odlazi posjetiti tu farmu.

Doduše, to je komedija, ali pokazuje kako je ljudima uistinu sve važnije znati, odakle dolazi ono što stavljaju u usta. A internet je odlično sredstvo da bi to onda i provjerili.
 

 
(dw.de/uredio:nsp)