Nedavno je pokrenuta rasprava o Strategiji upravljanja državnom imovinom. Rasprava je upozorio i da nitko ne brine o sukcesiji odnosno potraživanjima Hrvatske na imovinu bivše SFRJ.

U Strategiji je navedena imovina koje nemamo, primjerice potraživanje po pitanju sukcesije iz bivše SFRJ. Podaci o tome ne postoje nigdje, nitko se u Hrvatskoj ne bavi sukcesijom. Ne postoji dokumentacija o sukcesiji, a ukupna vrijednost potraživanja temeljem sukcesije financijskih potraživanja iznosi 3 milijarde eura. Samo na jednom računu koji su bili u inozemstvu na deviznim računima 2001. godine je, objašnjava, nestalo 568 milijuna dolara od čega je pripadalo Hrvatskoj 28,49 posto.

Nikad nitko nije potegnuo pitanje tko je dignuo te novce i zašto Republika Hrvatska nije dobila dio tih novaca, a to je milijardu kuna. O sukcesiji nitko u Hrvatskoj ne brine kao da to nije naša imovina – upozorava.

U Strategiji se kaže navodi novac, štedni ulozi i zlatne poluge, a “Hrvatska nema zlatnih poluga, nema ni grama zlata”.

Hrvatska je pod najvećim okriljem tajnosti rasprodala svoje zlatne poluge, 15,5 tona zlatnih poluga, točnije 15055 kilograma prodala, a 468 kilograma ostavila Beogradu. Po sukcesiji nam pripada 28,49 posto za zlato koje smo imali u Beogradu, a dobili smo samo 23 posto. Osim toga ne postoji, dodaje, niti jedan dokument koji govori o prodaji zlatnih poluga.

Ne postoji nijedan zapisnik niti ni u jednom izvješću ne postoji informacija o toj prodaji. Zar je moguće da se to događa u Republici Hrvatskoj, a mi govorimo evo ovdje i o tim zlatnim polugama. Ukupno je prodano za 145 milijuna dolara, a vrijednost današnja je milijardu dolara.

U raspravu o zlatnim polugama uključio se i Laburista Nikola Vuljanić koji je bivšeg guvernera HNB-a Željka Rohatinskog optužio da ih je prodao ispod cijene.

Tko je tada guverner HNB-a, najbolji guverner na svijetu kada su se takve stvari događale. Nije li to isti guverner koji je ukidanje devizne klauzule nazvao smiješnim, nije li to isti guverner koji je praktično zamrznuo tečaj kune na nemogućoj razini i tako uništio, anulirao hrvatsku prerađivačku industriju – prozvao je Vuljanić neizravno Rohatinskog.

Upozorio je i kako Hrvatska ima imovine za koju i ne zna.

ZLATNE REZERVE BIVŠE JUGOSLAVIJE

Prije drugog svjetskog rata, Kraljevina Jugoslavija je kod BIS-a (Banka za međunarodne obračune (namire)) imala lijepu hrpu zlata.  Pogledajmo situaciju iz 1938.

U uncama to bi bilo 1,832,592 unci, ili – po cijeni od 25. veljače 2011. ($1405 po unci) – oko 2 574 milijuna dolara.  Prema jednom drugom izvoru, Kraljevina Jugoslavija 1942. imala je 72 tone zlata, što znači da su rezerve u vrijeme rata porasle na 2,314,853 unci.

Jugoslavija je iz Drugog svjetskog rata izašla sa 63 tone zlatnih rezervi, a onda su one počele padati sve do 1962. kad se trend promijenio i iznos počeo rasti te u 1970. dosegnuo 52 tone.

Prema nekim izvorima – ne znamo koliko su pouzdani pa takve izvore nećemo posebno citirati – neke slovenske stranice tvrde da je većina zlata bivše SFRJ prikupljena poslije 2. svjetskog rata, no prema drugim izvorima to nam se ne čini točno, a osim toga nije bitno za glavnu temu ovog članka.

Krajem osamdesetih (1987.), zlatne rezerve SFRJ bile su oko 78 milijuna dolara u zlatu, što pri tadašnjoj cijeni od $400 po unci bilo 195 tisuća unci ili 6065 kilograma, što je možda bio odraz ekonomske krize u kojem se SFRJ u to doba nalazila.

ZLATO U PERIODU RASPRAVA O DIOBI

Tokom pregovora o diobi (tj. suksesiji), SRJ tvrdila je da je ona pravni nasljednik Kraljevine Jugoslavije, a time i cijelog preratnog udjela Jugoslavije u BIS-u, no to nije prošlo. Kao što smo rekli, neki izvori tvrde da je većina zlata u BIS pohranjena nakon rata, no prema drugim podacima (neke od njih navodimo gore), to se ne čini točno.

Udio bivše SFRJ u BIS-u se, podsjećamo, sastojao od zlata, specijalnih prava vučenja i 8 tisuća donica BIS-a, što je sveukupno iznosilo oko 1% ukupne imovine bivše države.  Kao što se da pretpostaviti, cijela priča o diobi je komplicirana i nije tema ovog članka, pa nećemo ulaziti u detalje.

Prema sporazumu o diobi, zlato koje se dijelilo izgledalo je ovako:

• Monetarno zlato (271,642.769 unci), na dan 31. ožujka 2001. vrijedno $70.18 milijuna, i
• 1209.78 unci kod francusko-englesko-američke komisije za zlato, na dan 23. svibnja 2001. vrijedno $343 tisuća.
• UKUPNO ZA PODJELU: 272,852.549 unci

U metričkim tonama koje spominju centralne banke zemalja bivše Jugoslavije navode se brojke od 45 i 46 tona ili otprilike 1,450,000 (milijun i pol) tisuća unci, što je naravno PUNO više nego brojke koje navodimo gore, a koje dolaze iz sporazuma o diobi imovine bivše SFRJ koji je dostupan svugdje na Internetu.  Ne znamo zašto je to tako (možda su gore spomenute dionice BIS-a, koje su isto bile podijeljene u diobi, bile temeljene na zlatnoj valuti ili slično – razlog ćemo navesti kasnije ako nađemo dobro objašnjenje), pa koristimo veći broj koji svi navode kao točan.  Gore-spomenuti podatak o 272,852.749 unci, što ispada tek 7735 kg, dolazi iz Sporazuma o diobi.  Taj podatak ne slaže se niti s procjenom iz naše tablice niti s podacima iz slovenske i hrvatske središnje banke, tako da ćemo koristiti podatke središnjih banki tj. naše procjene iz Tablice 1 (vidi niže u tekstu).

Isto tako, središnja banka BiH u jednom od svojih izvješća navodi da je njihov dio bio 195,534.202 unci kasnije prodan za $273.18 dolara po unci što je rezultiralo inkasiranjem iznosa od $53,419,095.30.  To odgovara našoj procjeni u Tablici 1.

Ne sumnjamo da najveći dio razlika između podataka središnjih banaka nakon diobe i podataka u našoj Tablici 1 može biti objašnjen promjenama u tečaju između eura i dolara, a i same cijene zlata.

Nakon diobe imovine SFRJ, bivše članice napokon su u 2001. dobile svaka svoj dio zlata i to u slijedećem omjeru (koji je predložio Međunarodni monetarni fond, čini se prema udjelu bivših republika u jugo-kreditima koje je MMF dao SFRJ):

• BiH: 13.20%
• Hrvatska: 28.49%
• Makedonija: 5.40%
• Slovenija: 16.39%
• Savezna Republika Jugoslavija: 36.52%

U slučaju slovenskog dijela (podaci Narodne banke Slovenije), njihov dio zlata je tada vrijedilo EUR 77.8 milijuna, strane valute EUR 5.3 milijuna, i dionice EUR 13.8 milijuna, ili sveukupno 96.9 milijuna eura.  Pretpostavimo li ravnomjerni ključ (u podjeli zlata) svake zemlje nasljednice (što treba provjeriti),  ispada da je cjelokupni udio u BIS-u bio EUR 591.2 milijuna, što opet znači da je cjelokupni dio Republike Hrvatske bio EUR 168.44 milijuna.

Da bismo to prikazali u preglednijem formatu, a i da bismo imali s čim usporediti raznorazne podatke s Interneta, izradili smo slijedeću tablicu.

Tablica 1: Rezultat diobe vlasničkog udjela u BIS-u 2001. (u milijunima eura)

Prema toj računici, Hrvatska je 2001. došla u posjed zlata vrijednog 135,2 milijuna eura.  Uzimajući tečaj eura (EUR 1 = USD 0.8455) i cijenu zlata (269 dolara) na dan 2. srpnja 2001. (u ovom trenutku ne znamo točan dan procjene pa koristimo vrijednosti iz sredine 2001.), Republika Hrvatska naslijedila je zlato vrijedno 114.34 milijuna američkih dolara iliti 425 064 unci (13 220 kilograma) zlata.

Obratite pažnju na slijedeće: cijena zlata u eurima i dolarima stalno se mijenja, isto tako i tečaj eura naspram američkog dolara.  Stoga je razumno očekivati razlike ovisno o vremenu procjene vrijednosti, valuti u kojoj se izražava, i slično.  Nadalje, precizno preračunavanje raznih valutnih iznosa natrag u zlato (unce ili tone) tako postaje nemoguće jer je često nemoguće sa sigurnošću reći na koji dan je pocjena bila napravljena, a mediji često zaokružuju iznose (što je osobito loše kad se radi i jednom od najskupljih metala koji se normalno prodaje na grame).

Prema ovom članku Slobodne dalmacije, radi se o 13 tona zlata (dakle kao u našoj tablici gore), a prema ovom članku Vjesnika radi se o 118 milijuna dolara (dakle malo više od naše kalkulacije) iako to računajući prema postotcima nije potpuno točno.

Bilo kako bilo, Hrvatska javnost ima informaciju da je RH u travnju 2001. potpisala dio sporazuma o diobi imovine bivše SFRJ koji se odnosio na zlato, i po njemu pripalo joj je 13,127 kilograma zlata (13.127 tona).  U uncama to je bilo 422 027.985 što približno odgovara našoj računici u Tablici 1 (razliku od 0.7% pripisujemo čimbenicima koje smo već objasnili, tj. vremenu objave, cijeni zlata i tečajnim razlikama).

Što se dogodilo nakon toga?

ZLATO U POSJEDU REPUBLIKE HRVATSKE

Kako se da zaključiti iz prethodnog dijela priče, a isto tako iz materijala objavljenog na stranicama Hrvatske narodne banke (HNB), Republika Hrvatska od osamostaljenja do završetka diobe zlata bivše SFRJ nije posjedovala zlatne rezerve.

Prema Vjesniku, nekoliko mjeseci prije zaključenja sporazuma o diobi viceguverner HNB Relja Martić izjavio je da bi se zlato uskoro moglo prodati s obzirom na njegov “stalni pad cijene”.  To je bilo nekad, a danas je danas.

Tablica 2:  Hrvatsko zlato nekad i sad (u američkim dolarima)

HNB u svom izvješću za 2001. godinu precizno navodi iznos koji je HNB dobila za prodaju hrvatskog zlata BIS-u (ispričavamo se pobornicima teorija zavjere, no taj podatak uopće nije tajna):

Iznos od 117.31 milijuna dolara malo je viši od iznosa koji smo izračunali u Tablici 1 (pozor: taj iznos je u eurima, ovaj u dolarima) na osnovi podataka o diobi.  Prema informacijama dostupnim na Internetu, prodaja se dogodila u rujnu 2001.  Sredinom rujna 2001. cijena zlata je počela rasti i bila $285 po unci, tako da je na prodaji zlata HNB ostvarila profit od (svega) par milijuna dolara (ili eura).

U međuvremenu Slovenija, čiju smo situaciju u vrijeme diobe opisali gore, na bilanci svoje središnje banke krajem 2010. imala je blizu EUR 100 milijuna u zlatu.  Crna Gora je u 2006. imala zlatne rezerve od kojih EUR 18 milijuna, a Srbija oko EUR 234 milijuna.  Hrvatska, naravno, nakon prodaje zlata BIS-u nema ni grama.

Usput, iz izvješća HNB-e isto se jasno vidi “Priljev deviza po sukcesiji” od $8.32 milijuna dolara (mi u Tablici 1 imamo 9.2 milijuna eura, što je $7.7 milijuna, ali po tečaju od 2. 7. 2001. – datum koji proizvoljno odabrali, što gotovo sigurno nije tečaj koji je vrijedio u vrijeme prebacivanja novca na račun HNB.)

ZAKLJUČAK

Može se reći da je HNB prodajom do danas propustio “zaraditi” približno 480 milijuna dolara ili 350 milijuna eura. Umjesto toga zaradili su ne više od $10 milijuna.  Možda će se to nekom činiti katastrofalno, no našim vladama uvijek treba više nego što imamo, a HNB radi što može da održi brod na površini.  Osim toga poslije bitke svi su generali pametni.

Možda smo mogli to zlato deponirati i na osnovi njega uzimati zajmove, o onda ne bismo mogli baš sve odmah potrošiti na raznorazne gluposti (da sad ne tražimo “greatest hits” iz državnog proračuna iz 2002.).  Jedino što pouzdano znamo jest da je viceguverner Martić indicirao da se u HNB vjerovalo da je cijena zlata bila u silaznom trendu (što je u to vrijeme bilo istina).

Danas znamo da su oni koji tu procjenu izradili bili u krivu.  Kako i zašto se to dogodilo mi (kao i ostali izvan užeg kruga koji je upoznat s detaljima) ne možemo točno reći, ali tvrdnja da je cijena zlata u to vrijeme nije imala tendenciju rasta je točna.

Gotovo je nevjerojatno, no cijena zlata u travnju 2001. bila je gotovo najniža u proteklih 10 godina, tako da nam odluka o prodaji uopće nije čudna.  Prema zakonu o slobodnom pristupu informacija pobornici teorija zavjere mogu od HNB-a zatražiti detalje o toj odluci.  Koliko nam je poznato to dosad nisu učinili jer se vjerojatno boje da bi ih istina mogla razočarati.  I još nešto: da li su ti teoretičari zavjere – koji tvrde da su oduvijek znali kako ne treba prodati zlato – u periodu između 1997. i 2002. prodali svu svoju imovinu, preselili u iznajmljenu garsonijeru, a sav novac uložili u zlato?  Odgovor već znamo.  Da jesu!

Kretanje cijene zlata u američim dolarima u vrijeme prodaje hrvatskog zlata 2001.

U 2001. prodaja zlata se vjerojatno činila kao dobra ideja (i MMF je nedavno prodao zlato, a za razliku od HNB-ove prodaju koja se dogodila na dnu, MMF je prodavao zlato kad je cijena zlata bila u vidljivom uzlaznom trendu), a – vjerovali ili ne – 480 milijuna dolara je sitnica u usporedbi s manje vidljivim minusima koje stvaramo već niz godina.

Zaigrajmo jednu igru, igra se zove:”Pronađi Hrvatsku u tablici”

 
(jutarnji.hr, nedjeljnikomentar.wordpress.com/uredio:nsp)

Prema raspoloživim podacima, uoči Drugog svjetskog rata Kraljevina Jugoslavija je posjedovala 84.574 kilograma čistog zlata.

Uviđajući opasnost u zemlji, knez Pavle je odobrio da veći dio zlatnih rezervi bude prebačen u Englesku u svibnju 1939. godine.

Transport je izvršio razarač “Beograd” i tako je u Englesku banku stiglo 980 sanduka u kojima se nalazilo 3379 zlatnih poluga. U ovoj banci Narodna banka je već imala 225 zlatnih poluga, pa je ukupna pričuva u Velikoj Britaniji uvećana na 44.886,61 kilogram čistog zlata.

Nakon početka Drugog svjetskog rata (1. rujna 1939), dok se očekivao napad na Veliku Britaniju, Savjet zemaljske obrane Jugoslavije je donio odluku da se zlato hitno prebaci u Sjedinjene Američke Države. Uz veliki rizik, u Njujork je transportiran iz Engleske 33.683,51 kilogram čistog zlata. U trezoru Engleske banke do kraja rata ostalo je 11203,10 kilograma.

Narodna banka je organizirala još dva transporta. U svibnju i lipnju 1940. iz Švicarske, preko Atene, u Njujork je upućeno 344 sanduka, odnosno 14168,16 kilograma čistog zlata. Uoči bombardiranja Beograda, Narodna banka Kraljevine Jugoslavije je kod Federalnih rezervi u SAD imala 47.851,67 kilograma čistog zlata.

Transport je izvršio razarač "Beograd" i tako je u Englesku banku stiglo 980 sanduka u kojima se nalazilo 3379 zlatnih poluga.

Treba istaknuti da je Narodna banka 18. ožujka 1941. godine, na tržištu zlata prodala za devize 20.002 kilograma čistog zlata u korist depozita kod Brazilske banke u iznosu od 11.225.000 dolara.

U trezorima u zemlji ostalo je 10.701,11 kilograma zlata. Još 1939. godine iz Beograda je evakuirano svo zlato: u užičkom podzemnom trezoru 9611,30 kilograma, dok je u sarajevskoj podružnici Narodne banke ostalo je 1089,80 kilograma.

Ministar financija u Simovićevoj pučističkoj vladi, Hrvat dr. Juraj Šutej, naredio je 7. travnja 1941. da se zlato iz užičkog trezora (204 sanduka) premjesti u Mostar. Kad je 10. travnja u Zagrebu proglašena NDH, ovo zlato je 14. travnja hitno prebačeno u Nikšić i sklonjeno u pećinu Trebjesa. Ni tu nije ostalo, već je 15. travnja prebačeno na aerodrom Krapina polje, radi prebacivanja u inozemstvo. Zlato koje je ostalo u Sarajevu zaplijenile su ustaše.

Usred travanjskog debakla, pučisti su se odlučili za bijeg iz zemlje, a 14. travnja se u manastiru Ostrog patrijarh Gavrilo blagoslovio i odlazak mladoga kralja Petra II. A 15. travnja 1941. najprije su evakuirani pučisti civili, a 16. travnja časnici pučisti, pa je poslije polijetanja posljednjeg aviona za Grčku (tromotorni bombarder “Savoja marketi SM – 79″, kojim je pilotirao zrakoplovni kapetan Ivan Dominko), u kome se nalazio glavni organizator puča i bijega iz zemlje, general Borivoje Mirković, na nikšićkom aerodromu ostalo 190 sanduka državnog zlata.

U avione je ukrcano (zbog male nosivosti i premnogo klijenata za bijeg) svega 14 sanduka (674 kilograma zlata). Pučistička vlada je ponijela osam sanduka (385 kilograma), a generalitet šest sanduka (289 kilograma). U Mirkovićevom avionu bilo je najviše sanduka sa zlatom – tri. Blizu grčke luke Preveza, generalov avion je pogođen i razbio se prilikom prinudnog slijetanja. Mirkoviću su bile slomljene obje noge. Na grčki teritorij je bilo prebačeno 216 političara, pučista, ne računajući njihove žene, bližu i daljnju rodbinu.

Zlato koje su pučisti donijeli u Englesku su morali  deponirati u Engleskoj banci. Preračunato u dolare, to je iznosilo 4.000.000 dolara za količinu od 385 kilograma, po jednima, a po drugima 245 kilograma čistog zlata. Od te sume su isplaćivane plaće pučistima i službenicima u njihovim vladama u Londonu, kao i mjesečne prinadležnosti kraljici Mariji, kralju Petru II i njegovoj braći, kraljevića Tomislavu i Andreji (svi su dobivali istu sumu kao i predsjednici vlada do 1952. godine).

Ali to nije bilo sve. Pučističke vlade: generala Simovića, Slobodana Jovanovića (dvije), Miloša Trifunovića, Božidara Purića i Ivana Šubašića, imale su na raspolaganju depozit Narodne banke Kraljevine Jugoslavije u banci Federalnih rezervi u New Yorku u iznosu od 24.587.814,08 dolara. Na tom računu je poslije rata ostalo nepotrošeno svega 662.757,13 dolara. Depozit u Brazilskoj banci (11.225.000 dolara za prodanih 20.002 kilograma zlata) nigdje se ne spominje.

Prema svemu sudeći, pučisti su u emigraciji potrošili 27.925.056,95 dolara. Šest sanduka, koje je uzeo generalitet, bilo je odmah predmet spora među samim pučistima i zbog njih su padale teške optužbe za vrijeme takozvane Kairske afere.

Što se događalo sa zlatom koje je ostalo u Nikšiću? Talijani su uzeli 176 sanduka ili 8393,22 kilograma čistog zlata. Nijemci su u manastiru Ostrog zaplijenili četiri sanduka ili 188,45 kilograma. Četnici su pronašli i uzeli jedan sanduk. Ozna je pronašla pet sanduka i predala ih Josipu Brozu.

Od predratnih 84.574 kilograma čistog monetarnog zlata, poslije rata je preostalo 49.033 kilograma. Šta se desilo sa 35.541 kilogramom državnog monetarnog zlata? Ustaše su, vidjeli smo, ukrali 1089,80 kilograma. Tko je, poslije pučista, najviše uzeo? Odgovor je: Amerikanci! Evo kako.

Poslije rata SAD su procijenile da je konfiscirana imovina njihovih građana u Jugoslaviji vrijedna 17 milijuna dolara. Realno, to je bila suma između tri i pet milijuna dolara. Amerikanci su zahtijevali da Jugoslavija to isplati iz svojih zlatnih rezervi koje su bile čuvane u Federalnim rezervama. Profesor dr. Milan Bartoš je sastavio prigovor da je riječ o depozitu u nuždi, ali je prigovor odbijen. I tako su naši saveznici Amerikanci iz jugoslavenskog depozita od 47.851,67 kilograma monetarnog zlata uzeli sebi 15.649,22 kilograma.

Teško je vjerovati da su Amerikanci jednostavno, kao gusari, opljačkali Jugoslovene. Nisu oni naplatili samo imovinu koju su komunisti zaplijenili američkim građanima 1948. godine. Kao plutokratska, trgovačka nacija, oni su naplatili sve ono što su u vidu pomoći (oružje, uniforme, hrana, vozila, zrakoplovi …) za vrijeme rata isporučili Brozovim partizanima i Mihailovićevim četnicima.

Ni to nije bilo nešto novo. Poslije Prvog svjetskog rata, naši saveznici Francuzi i Englezi su zahtijevali da im se sva pomoć plati. Čak i pertle za cokule koje su bile isporučene srpskoj vojsci pred proboj Solunskog fronta, a da ne govorimo o topovskom streljivu većeg kalibra. Čak i pertle! Opanci na nogama tih junaka više nisu bili upotrebljivi. I plaćene su saveznicima njihove vezice na cipelama!

Amerikancima je poslije Drugog svjetskog rata uspjelo naplatiti sve bombe koje su pred kraj rata bacili na srpski gradove. Svaku bombu, svaki litar goriva za svoje leteće tvrđave koje su donijele smrt mnogim Srbima, uglavnom civilima u Podgorici, Beogradu, Leskovcu, Bihaću … Praktični Amerikanci su i za to imali pokriće: bombe na Srbe je tražio Josip Broz, preko svog generala Koče Popovića.
 
 
izvor: skajvok3r.blogspot.com/uredio: nsp
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=9341"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]