Kada se na našim prostorima spomene Jugoslavija ili, bolje rečeno, državna zajednica naroda poznata kao Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija, svatko od nas ima subjektivan pristup koji mnoge priječi da objektivno analiziraju povijesnu tvorevinu koja je obilježila dvadeseto stoljeće, čak i na globalnoj razini

Devedesete su bile godine kada se u nas povijest pisala iznova. Bez razlike, od Triglava pa sve do Đevđelije, a činjenice su zanemarivane do te mjere da je nova “historiografija” poprimila oblik groteske. Prije nekoliko dana je hrvatski povjesničar Tvrtko Jakovina rekao da je historiografija znanost koja ne poznaje apsolutnu istinu i da ona uvijek iznova interpretira i reinterpretira povijesno dokazive i dokazane činjenice kako bi se što bliže približila istini. U suprotnom historiografija ne bi bila znanost nego dogma.

Točno, ali da bi se koliko toliko približili istini o SFRJ, ili “drugoj Jugoslaviji”, kako su je znali zvati, mi kao da moramo čitati strane stručnjake, jer su naši još uvijek mamurni nakon nacionalističke terevenke koja je trajala više od deset godina. Prije nekoliko dana je profesor filozofije Marco Costa sa Sveučilišta u Genovi za Mediteranski centar za euroazijska studije (CESE) napisao članak o neprestanim povijesnim gibanjima na Balkanu i ekonomskoj originalnosti jugoslavenskog samoupravnog socijalizma. Sadržaj njegovog uratka će starijim čitateljima biti poznat, djelomično ili u potpunosti, ali je za pretpostaviti da će mlađima neki dijelovi sigurno biti novost.

Marco Costa: Balkan – Povijest u pokretu, ali s kojim posljedicama po Europu?

I danas je još uvijek zanimljivo napomenuti specifičnosti jugoslavenskog socijalističkog modela koji je, čak i sada kada je dvadeset godina “u ropotarnici povijesti”, više od četiri desetljeća prošlog stoljeća karakterizirao gospodarstvo i geopolitički okvir važnog naroda na našim istočnim granicama.

U usporedbi s taborom socijalističkih zemalja dvadesetog stoljeća, Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija je zapravo držala rekord (dostojan ili nesretni, ovisno o različitim i legitimnim gledištima) jer se predstavila kao prva “hereza” u zemljama takozvanog “realnog socijalizma”.

Da biste razumjeli velike i česte transformacije jugoslavenskog ekonomskog sustava utemeljenog na samoupravljanju i otkrili njegove korijene, potrebno se vratiti u vrijeme prekida sa Sovjetskim Savezom. Ovo nije mjesto na kojem treba detaljno ispitati okolnosti koje su dovele do odluke koju je u lipnju 1948. donio Informbiro, međutim, moramo se ukratko osvrnuti na neke od uzroka sukoba koji je doveo do razilaženja dviju zemalja.

Ovi uzroci se sežu još u 1937. u vrijeme izgnanstva komunista Jugoslavije u Moskvi i razdoblja takozvanih staljinističkih “čistki”. Tada iz nekih govora Josipa Broza Tita sja jaka želja za autonomijom, već ukorijenjena u vodstvu KPJ u godinama prije Narodno-oslobodilačke borbe, koja se jest vodila u ime internacionalizma i koja je još uvijek priznavala vodstvo Sovjetskog Saveza “koji je, kao jedina socijalistička zemlja, sve učinio da taj internacionalizam obrani od napada imperijalizma”.

No, prvo pravo neslaganje se pojavilo tijekom oslobodilačkog rata, a naglašeno je tijekom ulaska Crvene armije na teritoriji Jugoslavije i neposredno nakon rata, tijekom organizacije tajne policije.

Onda je došla polemika oko federacije s Bugarskom, moguće balkanske socijalističke alternative centru u Moskvi, te zbog autentičnosti revolucije i jugoslavenskog modela socijalističke izgradnje.

U lipnju 1949. godine je Komunist, glasilo Komunističke partije Jugoslavije koji se bavio marksističkom teorijom i praksom, objavio članak Milentija Popovića, jednog od vodećih nositelja ideološkog smjera zemlje, pod naslovom “Gospodarski odnosi između socijalističkih zemalja”, koji nam možda omogućuje da saznamo razlog odlučujuće pauze između Jugoslavije i država Informbiroa ili Kominforma.

U članku se osuđuje ekonomska eksploatacija drugih zemalja istočne Europe od strane Sovjetskog Saveza kroz međunarodnu trgovinu na štetu Jugoslavije. Već u studenom 1948. u govoru u Ljubljani Tito je rekao da “se gospodarski odnosi između socijalističkih zemalja temelje na načelima kapitalističke razmjene roba”, područje na kojem Popović temelji svoju analizu, tvrdeći “da postoji prosječni svjetski profit koji u međunarodnoj razmjeni regulira raspodjelu dobiti pogodujući većini razvijenih zemalja koje posjeduju organski sastav kapitala već iznad svjetskog prosjeka”.

U zaostalim zemljama razina produktivnosti i intenzitet rada je niži od svjetskog prosjeka, koje su također, bez konkurentne industrije, prisiljene ući na međunarodno tržište poljoprivrednih proizvoda i rudarstva, te s robom iz sektora općenito manje produktivnim dodatno pogoršavaju svoje trgovačke uvjete. Jugoslavija, koja je prema podacima koje je iznosi Popović bila najmanje razvijena zemlja komunističkog bloka u gotovo svim sektorima proizvodnje, odbija prihvatiti predloženi model trgovine, cijene i nametnute zajedničke projekte, pozivajući se na načela solidarnosti i pomoć socijalističkog svijeta.

Međutim, odmah nakon prekida, Jugoslaveni su nastojali povratiti prijateljstvo socijalističke braće. Dok su isticali svoju neovisnost na Petom kongresu KPJ, održanom u listopadu 1948. godine, tvrdili su da su, unatoč nepravednim optužbama i neslaganjima, “da je vodstvo i članstvo KPJ u potpunosti ostalo vjerno načelima međunarodne proleterske solidarnosti i anti-imperijalističkog demokratskog jedinstva”. Oni su samo ponovili specifične uvjete u kojima se nalazi zemlja i da oni uvjetuju oblik izgradnje socijalizma.

Jedna od najkontroverznijih točaka polemike između sovjetskog komunističkog vrha i KPJ bio je problem seljaka. U poznatim pismima razmijenjenim između središnjih odbora dviju partija 1948. su jugoslavenski komunisti nazvani “strankom kulaka” i Boris Kidrič se branio protiv ovih optužbi rekavši: “Tijek naše revolucije ne samo da je dozvolio, nego je trebao i znao ostvariti trajni savez sa srednjim seljakom, unatoč njegovim različitim oklijevanjima, dok je u ruskoj revoluciji, tijekom borbe protiv građanske vlasti, većina srednjih seljaka oklijevala i protivila se revoluciji, pa je u to vrijeme bilo potrebno voditi politiku savezništva sa siromašnim seljakom, a srednjeg seljaka neutralizirati.”

Napetost sa Sovjetskim Savezom brzo je rasla, a kongres 1952. godine bio je kongres konačnog prekida. Zvučnici jugoslavenskog vodstva su na terenu prenosili vatrene govore protiv Staljina. Emotivni mediteranac Đilas je u nezaboravnom govoru opći duh trenutka protumačio kao “raspad iluzija”. Od polemike sa Sovjetskim Savezom se prešlo na stogu kritiku istog modela kojeg je usvojila Jugoslavija, zemlja koja je vodila takvu vanjsku politiku da je u svoj sustav morala uključiti uzroke takvog ponašanja kojeg je sama smatrala neoimperijalističkim. To je bio trenutak “herojskog” jugoslavenskog socijalizma, koji je pokušavao razbiti kalup u kojem se fosiliziralo socijalističko društvo.

U svjetlu reinterpretacije marksizma su Jugoslaveni napravili analizu sovjetskog sustava koji je definiran kao oblik državnog kapitalizma, te osudili državni oblik vlasništva nad sredstvima za proizvodnju, eksproprijaciju od strane birokrata na štetu radničke klase i teški državni intervencionizam.

Glavne točke kritike starog modela i novog jugoslavenskog socijalističkog puta mogu se opisati u nekoliko točaka. Promjene u obliku vlasništva nad sredstvima za proizvodnju ne uključuju promjene materijalnih uvjeta proizvodnje i društvenih organizacija rada. Na temelju postojećih proizvodnih snaga, naslijeđenih od prethodnog kapitalističkog načina proizvodnje, stvorena je određena struktura društvene podjele rada koja dovodi do stvaranja velikog broja poduzeća koje obavljaju razne gospodarske aktivnosti.

Ova produktivna baza se ne može transformirati administrativnom odlukom. Zapravo, samo se mijenja uloga i mjesto proizvodnih jedinica. Poduzeća su postala relativno autonomne organizacije u tehničkom i proizvodnom smislu, te ulaze u odnos jedna s drugima putem prirodnih oblika gospodarskih veza.

Kroz ove proizvodne organizacije se sustav gura prema tipu razvoja kojem je cilj doseći tehnološki razvijene kapitalističke zemlje. Također se navodi da je upravni socijalizam prirodni oblik dolaska na vlast radničke klase, koji je potreban za uspostavu novog društva, ali to mora biti prijelazno razdoblje kratkog vijeka.

Alternativa se mora sastojati u pronalaženju rješenja koja će osigurati brz i uravnotežen gospodarski razvoj, ali u skladu sa sljedećim načelima:

1. Radnička klasa je temeljna društvena snaga koja gradi socijalizam.

2. Socijalistički odnosi se razvijaju kroz radničko samoupravljanje.

3. Država se postupno gasi.

Ekonomskoj reformi iz 1965. je prethodila neprekidna političko-ekonomska rasprava od. 1961 do. 1965. godine, tijekom koje su intervenirali profesionalni ekonomisti i profesionalni političari kao što je bio Vukmanović-Tempo, tada zadužen za sindikate i zagovornik reformi. Reforma se nije dogodila iznenada, nego su joj prethodile ranije nametnute mjere. Jedna od njih je bila ukidanje socijalnih investicijskih fondova 1963.godine, čija su sredstva prebačena u banke koje su tim novcem trebale upravljati držeći se kriterija ekonomičnosti.

Federacija je tada mogla upravljati samo specifičnim fondovima, kao što je bio onaj za pomoć manje razvijenim regijama koji je s radom započeo 1965. godine. Ukidanjem tih sredstava, uključujući i opći investicijski fond, planiranje se pretvorilo u jednostavnu adresu, dok su investicije realizirane samo u poduzećima i kroz bankarski sustav. Paralelno s ovim suzbijanjem investicijskih fondova su uvedene porezne olakšice i transformacija bankarskog sustava, a reforme su provedene u strogo ekonomskom smislu.

Ukinuti su ili smanjeni razni porezi nametnuti poduzećima, porez na poslovnu dobit tvrtki je potpuno ukinut, kao i porez na ukupan iznos prometa od proizvodnje do maloprodaje, te onaj na cijene usluga. Kamatna stopa na fiksne fondove poduzeća je pala sa 6 na 4 %; udio dodane vrijednosti, što je bila odgovornost tvrtki, napredovao je s prosjeka od 47%, koliko je iznosio na kraju razdoblja 1960. – 1963. godine, na 58% krajem šezdesetih godina.

Preobrazba uloge banaka bila je još značajnija. Do 1965. godine su banke bile institucije dizajnirane da upravljaju društvenim sredstvima pod kontrolom “društveno-političkih zajednica” i to u okviru općeg plana. Na radničkim vijećima su dominirali političari. Reformom su se razdijelile banke po poslovanju prema logici koja je učinjena u Francuskoj i Italiji šezdesetih godina. Dakle, na trgovačke banke za dugoročne investicije i na banke za potrošačke kredite. Banke su mogli osnivati poduzeća ili “društveno-političke zajednice”, ali u načelu nisu mogli posjedovati više od 20% kapitala. Zaposlenici nisu imali pravo kontrolirati kreditne politike svojih banaka, čak ni kroz svoja radnička vijeća.

Upravnim odborima banaka su trebale dominirati tvrtke, od kojih niti jedna nije imao udio veći od 10% kapitala. No, promatrači tog sustava se slažu da je došlo do naglašene osmoze ili gužve između direktora tvrtke, te banke i lokalne zajednice.

S druge strane, radom novog kreditnog fonda su osnivači banke mogli imati prihod od zarade banke koji se ravnao prema njihovom početnom doprinosu, a dividende su se mogle koristiti samo za prikupljanje sredstava investicijskog fonda društva. To je bio prvi zakon kojim se omogućilo da tvrtke imaju prihode od ulaganja u drugu tvrtku.

Reforma nije mogla ne utjecati na cijene i vanjsku trgovinu. Domaće cijene su retuširane uzimajući u obzir svjetske cijene, što je rezultiralo njihovim znatnim povećanjem (1970. godine je 2/3 cijena bilo slobodno). Sve to je popraćeno oštrom devalvacijom dinara (dolar je porastao sa 7,5 na 12,50 dinara). Između 1965. i 1971. godine su snižene carinske tarife i prosječna carina koja se izračunava prema ukupnom uvozu je pala sa 14 na 12%, dok je carina na opremu pala s 24 na 18%. Količinska ograničenja su izblijedjela i na kraju 1971. su se kvote i dozvole za uvoz odnosile na samo 1/5 uvoza i to opreme, da bi porasle na 37% uvoza, ali robe široke potrošnje. One su u teoretski bile dostupne samo tvrtkama koje su poslovale s profitom ili su mogle uzeti kredit.

Jedna od najznačajnijih inovacija je bila otvaranje granica stranom kapitalu. Godine 1967. je dozvoljeno pokretanje zajedničkih projekata koji će uključivati 51% jugoslavenskog kapitala. No, druga ograničenja, kao što su 33% poreza na dobit ili obveza reinvestiranja 20% dobiti na lokalnoj razini, ta ulaganja nisu činila atraktivnim za strani kapital.

Socioekonomske posljedice reforme su se osjetile vrlo brzo i već 1965. je došlo do usporavanja gospodarskog rasta i investicija, porasta nezaposlenosti i iseljavanja kojeg vlast nije ni pokušala spriječiti.

Po popisu iz 1971. godine je u SFRJ bilo preko 300 000 nezaposlenih (koliko trenutno ima Hrvatska) i 700 000 radnika migranata, uglavnom u Njemačkoj. Drugim riječima, možemo reći da je proizvodnost rada između 1961. i 1971. godine povećana za 80%.

Dvije druge očite posljedice su povećanje deficita i inflacija, dvije pojave koje su Jugoslaviji Josipa Broza Tita bile jedva poznate. Najpoznatiji jugoslavenski ekonomist, Branko Horvat, naveo je da je porast cijena na malo između 1955. i 1964. godine iznosila 5,5% godišnje, što je brojka koja bi tih godina bila previsoka i za europske zemlje, ali je još viša bila za zemlju planske privrede. Reforma je rezultirala daljnjim povećanjem cijena od 30% u 1965. i 14% u prosjeku na kraju šezdesetih. Povećanje deficita, što je tipično za bilo koje drugo nerazvijeno gospodarstvo, raste, dok su potrošnja i investicije bili vrlo slabi. Dug koji je uslijedio je doveo do duboke krize titoizma i ometao autonomiju politike Trećeg svijeta koju je Tito toliko imao na srcu.

Jugoslavenska inflacija je bila je predmetom brojnih analiza. Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD) je u brojnim godišnjim izvješćima kao izvor visoke inflacije u Jugoslaviji navela – samoupravljanje. Godišnje izvješće iz 1970. izričito tvrdi: “Institucionalni sustav koji radničkom vijeću u isto vrijeme omogućuje da utječe i na prodajne cijene proizvoda i na plaće osoblja tvrtke je strukturni element inflacije.”

S druge, utjecaj tvrtki na banke, koji se ogledao u uskraćivanju kreditiranja iz financijskih razloga, bilo je inflatoran do te mjere da je narušio bilo kakvu kreditnu recesivnu politiku. Čak i važnost potpore lokalnih političkih vlasti na banke je proizveo sličan učinak.

No, razdoblje 1965. – 1971. još je bilo takvo da su banke u Titovoj Jugoslaviji pratile ekonomski ispravno ponašanje na tržištu kapitala, iako je bilo naglašeno nepovjerenje prema privatnoj imovini proizašlo iz ideoloških temelja.

Izvješće Svjetske banke iz 1975. godine kaže “kako su, koristeći svoj utjecaj, društveno-političke zajednice dobivale kredite za financiranje svojih projekata, a zauzvrat su štitili banke od mogućih kazni zbog povreda pravila o likvidnosti i drugih aspekata kreditne politike koju nisu poštovale”. Porast broja štrajkova i postupno jačanje upravljačkih skupina otkrivaju sve proturječnosti društvene reforme. Jačanje upravljačkih skupina je omogućio amandman 15 na ustav SFRJ usvojen iz 1968. godine, koji je dopustio radničkom vijeću da osniva izvršne organe koji će odgovarati vijeću samom, te su radnička vijeća, ukratko, postala tijelo upravljanja i njihov udio u odlučivanju je između 1960. i 1970. iznosio od 76% do 67%.

Direktori sve više vjeruju da samoupravljanje više nije primjereno naprednom tržišnom socijalizmu, ali su radnička vijeća, iako se je njihova ekonomska funkcija “obuzdana” ili neutralizirana, zadržala pravo veta, posebno na mogućnost otpuštanja.

Kao što je Bakarić izjavio 1969. godine: “Nijedno radničko vijeće nikada neće pristati na otpuštanje viška radnika. “

Drugim riječima, ne mogu se uvoditi ili provoditi suvremene tehnologije, osim po cijenu značajnih novih investicija koje premašuju sredstva fondova zainteresiranih poduzeća.

U dodatku datiranom 16. studenog 1968. The Economist je govorio o Jugoslaviji kao zemlji “prikrivenog kapitalizma”. Autor je također naglasio mogućnost zaobilaženja sustava: “Jugoslavenska poduzeća se sada mogu povezivati u realizaciji projekata u kojima dijele odgovornost i prihode, ali je upitno mogu li radnici utjecati na njihovo poslovanje. Čak i najjednostavniji sporazum o ulaganju jednog poduzeća u drugo slabi radničku kontrolu više nego što se čini u ugovoru, te je ograničava. Ovaj sustav u kojem nema ulagača koji bi riskirali kapital očito ima slabosti.”

Drugim riječima, to je bio kapitalizam bez kapitalista kojem nedostaje racionalnost i primjereni socijalni motor.

Novi sustav je pogoršao antagonizam u čemu su prednjačili studenti ideološki nadahnuti novom ljevicom povezanom s heterodoksnim marksističkim časopisom Praxis. Tada su se pak ozakonile najviše pozicije vlasti kojih su se dokopali novi tehnokratski i birokratski slojevi društva.

Kao što je naglasio Duncan Wilson, na Devetom kongresu je došlo do obnove mnogih članova centralnih republičkih komiteta. Od 300 izabranih, 70% su bili novi članovi. Među njima je 60% bilo u dobi do 54 godine, a čak 15% je imalo manje od 30 godina. 90% delegata na republičkoj razini nikada prije nije vidjelo tako veliku konferenciju. Šezdesetih i sedamdesetih godina, koje čine povijesno sjećanje titoizma, ozbiljno se riskiralo da se izgubi kontrolu nad političkom situacijom u zemlji.

Iz tih proturječja i krize u Hrvatskoj 1971. godine su proistekle reforme 1974. – 1976. Ustavom od 21. veljače 1974. godine i Zakonom o udruženom radu, oba akta izuzetno dugačka u usporedbi s uobičajenom praksom zemlje, navodno se htjelo pobjeći od birokracije i utjecati na razvoj tržišnog gospodarstva, ali se nije htjelo vratiti na stari model upravnog gospodarstva. Sumnjalo se da je tehnokracija, koja se protivila samoupravnom socijalizmu, našla utočište u prekomjernoj moći banaka.

Kako bi se sve ispravilo, nastavilo se sa svojevrsnom re-nacionalizacijom bankarskog sustava. Modificirano je pravo glasa poduzeća koja su bili “članovi” banaka i svako poduzeće je dobilo pravo na jedan glas, bez obzira na obim uloženih sredstava. Nisu više dopušteni stalni depoziti i sredstva su se morala unaprijed predodrediti uzevši u obzir specifične ciljeve prema planu kojeg je donosila skupština tvrtki članica. Drugim riječima, autonomija banaka je dodatno smanjena u ime marksističkog industrijalizma.

U industrijskim poduzećima je volja da se osigura učinkovito samoupravljanjem je rezultirala stvaranjem “Osnovnih organizacija udruženog rada” (OOUR), odnosno laboratorija koji su trebali formirati novu osnovnu ćeliju socijalističkog samoupravljanja.

OOUR-i su slobodni mogli osnivati “Organizaciju udruženog rada” (OUR), odnosno poduzeće. Na razini OUR-a su poduzeti koraci za uvođenje zakona kojim bi se zabranila birokratizacija članova radničkih vijeća, kao što je bilo ograničenje mandata od dvije godine, nije moglo biti profesionalizacije članstva u vijeću ili reizbora. “Osnovna organizacija udruženog rada” je bila slobodna povezati se s drugim organizacijama, međutim, mogla se i razdružiti, ali pod uvjetom da ne prekine proizvodni proces.

Zakon iz 1976. je stvoren da bi onemogućio sve akcije usmjerene ka podržavljenju, grupnom vlasništvu i restauraciji kapitalizma. Kako bi se izbjegle ove opasnosti, iako je Kardelj prihvatio ideju uvođenja obveznica, zabranjene su dionice i tržište kapitala.

U teoriji je to bilo ponovno uvođenje planiranja, ali prema formuli “planskog samoupravljanja”. Planirane smjernice iz razdoblja 1965. -1974. su zamijenili ugovori sklopljeni između planirane samouprave, koji su potpisivani kad su postali obavezni. No, nepostojanje sankcija u nedostatku sporazuma ili centralizirano upravljanje fondovima bi ove mjere učinilo nedjelotvornima.

Više od svih prethodnih verzija samoupravljanja, reformom iz 1974. -1976. se pokušalo generalizirati samoupravljanje izvan komercijalnog sektora. Tijelo poznao kao “Samoupravna interesna zajednica” (SIZ) postalo je obvezno u području kolektivne potrošnje (socijalne usluge, školstvo, dječji vrtići, bolnice, kultura). Djelatnike tih sektora i korisnike tih usluga su u SIZ-ovima zastupali delegati koji su mogli biti opozvani, a zajedno su odlučivali o resursima potrebnim za njihovo upravljanje. Doprinosima iz komercijalnog sektora su se punili fondovi zajednice i teoretiziralo se da je slobodna razmjena rada zamijenila tržište. Ukupni interpretacija ovog sustava je još uvijek sporna.

Opravdanje za takve reforme, djelomično u suprotnosti s prethodnom iz 1965. godine, bilo je da je njihovim provođenjem autentično samoupravljanje izbjeglo tehnokratski udar i da se uspostavom nove društveno-ekonomske organizacije i politike spriječilo uskrsnuće nacionalizma. I dok je službeni cilj reformi bila borba protiv “liberalne tehnokracije”, generaliziran je sustav koji je izbrisao političku i društvenu zastupljenost.

Ono što se zapravo postiglo i što se bez sumnje tražilo je svrgavanje oligarhije koja je u međuvremenu nastala zbog tehničke i ekonomske opravdanosti. S druge strane, monopol Komunističke partije je imao čisto politički legitimitet.

Osim tehničke složenosti, što je čini teškom za protumačiti, reforma je favorizirala autonomiju osnovnih jedinica u ekonomskom i političkom smislu, ali je ta autonomija bila pod kontrolom Komunističke partije, a u slučaju krize i vojske. Njihova je zadaća “paralizirati pojavu elitnih autonomnih i drugostupanjskih tijela”.

Isto tako moramo priznati da su u to vrijeme i izazovi rastućeg nacionalizma, koji su prijetili opstanku savezne države, obeshrabrivali tada već osamdesetogodišnjeg maršala Tita i da je on bio svjestan autonomaških ustupaka separatističkim inicijativama.

Ovdje je nužno reći par završnih misli. Prije svega, vrijedno je podsjetiti koliko je Titov samostalni jugoslavenski model bio originalan s geopolitičkog stajališta. Etničke skupine, nacije i religije su, iako teško i problematično, neprekidno u jednoj federaciji živjele oko pola stoljeća i pokušale su ostvariti jedinstveni politički model kojeg je povijest na brzinu i nasilno uništila u nekoliko godina.

Drugo, s ekonomske točke gledišta neobičnoj i primitivnoj kombinacija – po formuli samoupravljanja – bilo je potrebno centralizirano socijalističko planiranje uz prve naznake privatnog i lokalnog sektora. Bilo bi zanimljivo, u tom smislu, dodatno istražiti i predložiti moguće kombinacije Titovog modela i drugih nacionalnih putova socijalizma, prije svega kineskog iskustva iz vremena Deng Xiaopinga.

Konačno, geopolitički gledano, od rata pa nadalje su se Jugoslavija i Balkan (sjetite se epizode propalih ambicija udruženja na cijelom području, propuštene prilike u svjetlu bugarskog odricanja pod direktivom Moskve) počeli ukopavati u duboke rovove, baš kao i druge zemlje u slavenskom svijetu, dok se godinama, unatoč politici pomirenja između Beograda i Moskve ostvarene još sedamdesetih u vrijeme Brežnjeva, odnos prema Moskvi temeljio isključivo na ideološkim i kulturološkim sklonostima, dok im se strateške koordinate rijetko podudaraju. Budući da je povijest Balkana u stalnom pokretu, nužno se zapitati po koje posljedice za Europu?

Marco Costa je doktor filozofije na Sveučilištu u Genovi, suradnik časopisa “Scenari Internazionali” i “Eurasia”. Objavio je brojne knjige i radove, među kojima “Duhovni tokovi u sovjetskoj i post-sovjetskoj Rusiji” (2011.), “Izgradnja socijalizma u Rumunjskoj” (2012.) , “Ideološka tvrđava – Enver Hoxha i albanski komunizam (2013.), “Etika, religija i korijeni socijalizma” (2014.), “Tibet – Na raskrižju između prošlosti i budućnosti” (2014.). Suautor je djela “Veliki zid – Politička misao, teorija i strategija Narodne Republike Kine (2012.) i “Put svile – Stare i nove globalne strategije Kine i Mediterana” (2014.).
 
(altermainstreaminfo.com.hr/uredio:nsp)

U novom broju mjesečnika Vojna povijest, koji je iz tiska izašao nedavno, prvi put u Hrvatskoj izlazi tekst o najnovijem arhivskom otkriću koje posve razotkriva jedan od najmisterioznijih dijelova karijere jugoslavenskog komunističkog vođe Josipa Broza Tita. To je njegovo sudjelovanje u Španjolskom građanskom ratu!

Autor teksta poznati je beogradski publicist Pero Simić koji Titovu biografiju istražuje već više od 20 godina. Kad je o Španjolskom građanskom ratu riječ, Tito je sudjelovanje u njemu pretvorio u jedan od najvećih misterija svoje karijere. Danas znamo i zašto. Jer nije bio običan španjolski borac. On je ondje bio šef, koordinator i kontrolor stožera za likvidacije NKVD-a, Staljinove tajne policije, koja se obračunavala s trockistima!

NKVD (rus.Народный комиссариат внутренних дел) u SSSR-u bila skraćenica za Narodni komesarijat unutrašnjih poslova, bila je i javna i tajna policijska organizacija koja je izravno vršila odluke donošene od vlasti uključujući i ubojstva političkih neistomišljenika u vrijeme Staljina. Prethodno se zvala ČEKA što opet dolazi od skraćivanja riječi Izvaredna komisija. Odgovarala je ministarstvu unutrašnjih poslova.

Sjedište NKVD-a bilo je u Lubjanki.

U Jugoslaviji se ta služba, poslije Drugog svjetskog rata, zvala OZNA a kasnije UDBA.

Ali krenimo redom. Nakon što je došao na vlast u Jugoslaviji, Titu su se javljali bivši ratni drugovi koji su ga vidjeli u Španjolskoj. No on je na marginama njihovih pisama najčešće pisao da ih „nikad nije vidio” ili da je riječ o nekoj zabuni. Mnoštvo takvih pisama danas se može naći i vidjeti u Arhivu Jugoslavije u Beogradu u kojemu se čuva i Titov arhiv. Kako piše Simić, Tito je tu veliku zagonetku do kraja života krio i od očiju javnosti i od svojih najbližih suradnika i od najintimnijih prijatelja. A dobro se pobrinuo da se ta tajna ne otkrije ni tridesetak godina poslije njegove smrti.

Zato za odgonetanje zagonetke Simiću nisu bila dovoljna čak ni višedesetljetna istraživanja u beogradskim i moskovskim arhivima ni uporne sustavne pretrage najpovjerljivije građe Titova osobnog arhiva u Beogradu. Potpuno neočekivano, Simić je točku na taj Titov rebus stavio nedavno. I to tamo gdje se najmanje nadao, u Arhivu Slovenije u Ljubljani, u kojemu se čuva pisana ostavština Vladimir Dedijera, Titova biografa.

Odškrinuta vrata

Kako objašnjava Simić, vrata te Titove Pandorine kutije prvi su put odškrinuta prije šezdesetak godina. Kvaku je prvi diskretno povukao Georgi Damjanov, visokopozicionirani sovjetski agent koji je radio u aparatu Kominterne. Bio je šef jednog od najvažnijih njezinih dijelova, odjela za kadrove za sve zemlje Europe, a njegovo lažno ime bilo je Aleksandar Belov. Čim je Staljin na svojim tenkovima doveo bugarske komuniste na vlast, Belov je postao ministar obrane Bugarske, a pet godina kasnije i poglavar bugarske države. Na toj je dužnosti 1953. godine primio akreditive novog Titova veleposlanika u Sofiji Mite Miljkovića. Kada je veleposlanik prenio domaćinu pozdrave vođe jugoslavenskih komunista, Belov se trgnuo i, nazivajući Tita samo njegovim tajnim moskovskim pseudonimom, zapitao: „A kako je naš stari drug Valter?” Kada je veleposlanik odgovorio da je Tito dobro, Belov je rekao: „Ja se s drugom Valterom dugo poznajem, mi smo u Moskvi dobro surađivali. On ima velike zasluge za međunarodni komunistički pokret.” Aludirajući na posebne agenturne poslove, izgovorio je i dvije ključne rečenice: „Mi smo njega slali na zadatke u Španjolsku i tamo je jedno vrijeme bio u velikim teškoćama, ali se dobro izvukao. I druge je zadatke drug Valter dobro izvršavao.”

Slovenski komunist Josip Kopinič, koji je bio visoki sovjetski obavještajac u Španjolskoj, potkraj života otkrio je na koje su zadatke Staljinove specijalne službe slale Tita u Španjolsku. U neobjavljenom svjedočenju, koje je dao Titovu biografu Vladimiru Dedijeru, Kopinič je rekao da je Titov prethodnik na čelu KPJ Josip Čižinski, alias Milan Gorkić, bio predstavnik Kominterne za Španjolsku „u svim vidovima pomoći i odnosa”, a da se „posle Gorkića Tito prihvatio dobrog dijela tih poslova”: „Pod Titom je bio tako i rad predstavnika IV odseka NKVD-a, koji je pored ostalih poslova radio i na likvidacijama neprijatelja u inostranstvu.” „Tito je bio kontrolor IV odseka. I zbog toga je išao u Španiju na inspekcijska putovanja, na dan-dva”, priznao je Kopinič, koji je Titu bio toliko naklonjen da je potkraj Španjolskog građanskog rata odigrao jednu od glavnih uloga u njegovu dolasku na čelo KPJ.

„Neprijatelji” kojima su se u Španjolskoj bavili likvidatori NKVD-a, pod Titovom naredbom, bili su tzv. trockisti, kako je Moskva etiketirala sve oponente Josifa Visarionoviča Staljina. Ti su ljudi u Španjolskoj, kako je Tito potkraj 1937. godine pisao u „Proleteru”, „svakodnevno raskrinkavani kao izdajnici i špijuni u službi generala Franka”. A „raskrinkavanje” je bila istoznačnica za fizičke likvidacije.

Kopiničevo priznanje još je točnije potvrdio Maurice Thorez, koji je u vrijeme Španjolskog građanskog rata bio generalni sekretar CK KP Francuske, preko koga su se iz Moskve prenosile sve povjerljive sovjetske odluke i naredbe za Španjolsku. Tako se u njegovim rukama našao i dokument iz koga se „videlo da je Tito bio zadužen za likvidacije u Španiji”, točnije da je bio „šef štaba za likvidacije u Španiji”, a da su ostali članovi stožera bili: talijanski komunist Vittorio Vidali, Hrvati Ivan (Stevo Krajačić) i Ivan (Antonov) Srebrenjak i bosanski Srbin Vlajko Begović, koji je bio zamjenik šefa NKVD-a u međunarodnim brigadama u Španjolskoj i šef operativnog centra za likvidacije u Albaceti.

Poslije Torezove smrti sadržaj tog dokumenta Dedijeru je 1979. godine u Parizu prezentirao biograf lidera francuskih komunista Albert Soboule. Iako mu je Soboule bio „izvanredan prijatelj”, Dedijer se, vjerojatno zbog straha od posljedica, nije usudio niti pokušati objaviti ovo prvorazredno otkriće.

Postojanje ovog dokumenta Dedijeru je deset godina poslije, rujna 1989. godine, potvrdio i Titu vrlo naklonjen Josip Kopinič, koji je Titu 1938. omogućio da postane kandidat za generalnog sekretara CK KPJ.

Ovaj dokument potvrdio je i jedan od španjolskih likvidatora Ivan Stevo Krajačić: „Četvrti odsek je radio dve vrste poslova: diverzije pod komandom ruskog generala Pavlova i likvidacije neprijatelja – trockista.”

Pozadinu ove velike Titove tajne do kraja je odgonetnuo jedan njegov bliski suradnik, šef njegove predsjedničke administracije, zagrebački komunist židovskog podrijetla Leo Mates. Tito se s Matesom družio baš u vrijeme Španjolskog građanskog rata, a nakon završetka tog rata svraćao je i u Matesovu kuću u Zagrebu.

Na Dedijerovo pitanje – kako je Tito postao generalni sekretar CK KPJ i kakve je usluge izvršio Sovjetima u Španjolskoj da mu daju mandat u doba staljinističkih pogroma, Mates je rujna 1983. godine dao odgovor koji se sada prvi put predočava javnosti:

„Činio je prljave usluge u Španiji.”

„To je za Sovjetski Savez bio važan poligon – i vojnički i strateški, ali i kadrovski (čišćenje).”

„Tito je tamo čistio ljude.”

U razgovoru s Dedijerom to je potvrdio i sâm Kopinič:

„I Tito i Kardelj radili su za NKVD.”

A sada najvažnije otkriće. Događaj se odigrao u prvim danima Drugog svjetskog rata u obiteljskoj kući Lea Matesa na Šalati, ekskluzivnoj zagrebačkoj četvrti. Pokraj Matesa sjedila je Anka Butorac, bivša supruga Blagoja Parovića, jednog od najpoznatijih jugoslavenskih komunista, koji je nekoliko mjeseci prije odlaska u Španjolsku pao u nemilost i Kominterne i svoje supruge zbog ljubavne veze s jednom mladom suradnicom sovjetskog poslanstva u Budimpešti.

Ono što je slijedilo Leo Mates je 24. rujna 1983. vjerno, od riječi do riječi, prenio Titovu biografu Vladimiru Dedijeru, koji je o tom velikom otkriću napravio sljedeću bilješku: „Tito u Matesovoj kući u Zagrebu, iznad Šalate, Anki Butorac odjednom: Ja sam tvoga ‘druga’ poslao u Španiji u smrt!” Dedijerova je nevjerica bila toliko velika da je pokraj ove Titove rečenice, u lijevom gornjem uglu, ružičastim flomasterom ispisao četiri krupna uskličnika: !!!!

Flert s činovnicom

Nepunih pola godine prije nego što ga je Tito „poslao u Španjolsku u smrt”, Blagoje Parović bio je organizacijski sekretar CK KPJ, osoba broj dva u partijskog hijerarhiji. Zbog flerta s činovnicom sovjetskog veleposlanstva u Mađarskoj Tito ga je potkraj 1936., po nalogu Moskve, razriješio te dužnosti, a Parović je poslije toga vidio priliku u Španjolskoj da se dokaže. U sovjetskom je gradu Rjazansku završio tromjesečni vojni tečaj i početkom 1937. preko Pariza krenuo prema Pirenejima. Gorkićev CK KPJ postavio ga je za svog predstavnika u republikanskoj Španjolskoj, gdje je Parović pokrenuo i uređivao dobrovoljački list „Dimitrovac”, u kome su tekstovi objavljivani na srpsko-hrvatskom, češkom, španjolskom i slovenskom jeziku. Početkom srpnja 1937. postavljen je za komesara XIII. internacionalne brigade. Govorio je: „Budite takvi da svaki vaš rođak i poznanik, svaki drug i prijatelj, svaka organizacija i narod koji ovde predstavljate s ponosom može reći: ‘To je moj sin, moj drug, član moje organizacije, sin moga naroda.’”

Ubijen je 6. srpnja 1937. u sumrak pokraj jednog sela blizu Madrida.

Na licu mjesta odmah ga je, u krupnom planu, snimio bosanski komunist Vlajko Begović, bojnik po činu, član Titova stožera za likvidacije, „glavni egzekutor u Španiji”. Prema svjedočenju Titova generala i španjolskog dobrovoljca Peke Dapčevića, Vlajko Begović također je „učestvovao u ubistvu Blagoja Parovića”.

Kut snimanja fotografije – s lica, iznad tijela mrtvog Parovića – pokazuje da je snimka napravljena ne iz pijeteta prema tom čovjeku već da bi se dokazalo da je zadatak izvršen.

Junačka smrt

Parović je bio jedan od najperspektivnijih jugoslavenskih komunista. Centralni komitet KPJ još je početkom 1934. donio odluku da u slučaju uhićenja Milana Gorkića i predstavnika KPJ u Kominterni Vladimira Ćopića Blagoje Parović „stane na čelo CK”.

Gorkićev pomoćnik Rodoljub Čolaković opisao je Parovića kao „jednog od rijetkih naših radničkih aktivista koji su se uzdigli i osposobili za samostalan politički rad širih razmjera”.

Nekoliko mjeseci poslije njegove likvidacije Parovića je Tito nazvao „jednim od najboljih članova CK KPJ”, a njegovu smrt „junačkom smrću”.

Titovu ulogu šefa, koordinatora i kontrolora stožera za likvidacije u Španjolskoj uvjerljivo dokazuje i jedan Titov dokument nastao potkraj 1937., nepunih pola godine poslije likvidacije Blagoja Parovića. U njemu Tito svog neimenovanog „dragog prijatelja” u Moskvi obavještava da Ivan Krajačić „vrlo dobro obavlja svoju profesiju” u Španjolskoj i da „smo odlučili da ga pošaljemo k tebi na specijalizaciju njegove profesije”. „Za drugog kandidata – Vokšina (Josipa Kopiniča) karakteristika se nalazi kod vas.”

Krajačić je desetljećima bio šef OZNA-e, Udbe i Službe državne sigurnosti Hrvatske i predsjednik Vlade i Sabora Hrvatske.

Posebna je priča i Titova fotografija iz kampa u Francuskoj koja je autentična. Iza nje krije se afera. Objavljena je 1961. u knjizi „Naši Španci”, koja je već u tisku imala ozbiljnih problema. Naprijed piše da je izašla 1961., a na posljednjoj stranici da je njezin tisak u tiskari „Ljudske pravice” u Ljubljani završen tek „marta 1962. godine”! Knjiga je prešućena i povučena bez otvaranja afere, među ostalim, po svemu sudeći, i zbog ove Titove fotografije te objavljivanja Begovićeve fotografije mrtvog Blagoja Parovića. Simić vjeruje da je Begović autor i ove Titove fotografije.
 
DODATAK
Josip Broz Tito – Bez maske – Dokumentarni film

 
(vecernji.hr, youtube.com/uredio: nsp)

Sve ostale djelatnosti obavještajnog sustava bile su marginalne i ni od kakvog vitalnog značaja za državu. Tako koncipiran sustav držane sigurnosti, kojemu je apsolutno najvažnija zadaća bila čuvanje teritorijalne cjelovitosti jedne neprirodne, umjetne tvorevine uz mehanizme totalitarne i diktatorske vlasti, jedino je tako mogao uspješno funkcionirati desetljećima, dakle da gotovo svatko svakoga nadzire, da nitko nikomu ne vjeruje.

Brand, odnosno prepoznatljivost “jugoslavenskog puta u socija1izam’, “jugoslavenskog modela samoupravnog socijalizma”, “jugoslavenskog socijalizma sa ljudskim licem”, “jugoslavenske nesvrstanosti’ itd. nije stvaran iz ideoloških pobuda, već je naglasak uvijek bio na Jugoslaviji i jugoslavenskom teritoriju “od Triglava do Đerdapa°.

Sve je bilo podređeno održavanju te tvorevine pa i sama ‘ideologija` tzv. “socijalizma’! Režim se s vremenom postupno i djelomično “liberalizirao’ te više nije gotovo uopće represivno reagirao na kritičare modela socijalističkog društvenog ustroja ukoliko ti kritičari, naravno, nisu zastupali ideje nekakvog organiziranog oblika djelovanja i tako svjesno ili nesvjesno dovodili u pitanje samo postojanje te višenacionalne tvorbe. Naravno da su Tito, Kardelj, Bakarić i ostali iz samog vrha režima vrlo dobro znali kako demokratska Jugoslavija nije moguća i da svako popuštanje u smislu nekakve demokratizacije neminovno dovodi u pitanje samu njezinu  opstojnost kao teritorijalne cjeline. Drugim riječima, svi oni koji su prihvaćali Jugoslaviju kao neospornu i neosporivu datost, nisu imali gotovo nikakvih problema zbog mogućeg (individualnog) kritičkog artikuliranja mišljenja glede samog sustava društvenog uređenja.

Diktatorski, kasnije tzv. samoupravni (totalitarni) sustav bio je isključivo u funkciji održanja te nakaradne tvorevine tako da su s vremenom jugoslavenstvo i Jugoslavija postali jedinim vrijednosnim ideološko-političkim parametrom, sinonimom za “napredno’, “lijevo°, “progresivno’ i to je ostalo tako u medijsko – političko – znanstvenim društvene dominantnim krugovima Hrvatske sve do danas.

Jugoslavenstvo je u nas prevladavajući i na razini svijeta ni s čim usporedivi fenomen te supstitucija za “lijevo“ koje danas još samo u Hrvatskoj, od svih država proizašlih iz bivše tvorevine, u javnosti prolazi kao takvo. Jugoslavenstvo se i danas u Republici Hrvatskoj automatski smatra „lijevim“, samostalna Hrvatska i hrvatstvo, pak, nečim “desnim°!  Za razliku od Srbije, primjerice, gdje slične pozicije imaju tek marginalni i zanemariv društveni utjecaj i učinak.

PREVIŠE NEODGOVORENIH PITANJA

Ako je autorima serijala bila intencija Tita u prvoj emisiji prikazati velikim obavještajcem, Staljinovim agentom, onda u tomu nisu baš bili uvjerljivi. Da je bio nečiji igrač, to je svakako točno, međutim Staljinov sigurno nije bio. Baš kao što to nisu bili ni Josip Kopinič – Vazduh te ostali njegovi bliski suradnici s kojima je krenuo u rat za obnovu Jugoslavije koja, usput valja napomenuti, nije bila u programu niti jedne relevantne političke stranke tadašnjeg vremena pa čak niti značajnijeg broja samih komunista, posebice hrvatskih koji su zbog toga prije svega, ali i zbog činjenice što su doista bili uvjereni komunisti, bili fizički eliminirani od onih snaga koje su bile povezane s Titom.

Prevelik je katalog pitanja na koja se ne nude, niti mogu ponuditi, plauzibilni i uvjerljivi odgovori glede Titova “komunističkog’ svjetonazora, a koji bi argumentirano potvrdili takvu (titoističku) tezu i pretpostavku o njemu kao borcu “za socijalizam / komunizam’. S druge, pak, strane, niz argumenata i dokazivih činjenica potvrđuju da Josip Broz Tito uopće nije bio to za što se je izdavao i kakvim ga se još danas prikazuje. Kome je u interesu da se Tita još uvijek treba doživljavati kao nekog uvjerenog komunista kada je on, zapravo, bio samo borac za Jugoslaviju i nekakav reformator tipa turskog Kemala paše Ataturka?

Ponajprije, koliko je članova imala uopće KPJ pod vodstvom Tita u razdoblju od 1939. do travanjskog rata 1941. godine ?

To nitko ne može sa sigurnošću kazati jer su brojke poslije rata frizirane i nije napravljena nikakva pouzdana revizija. (Manjkas barata sa službenim podatkom bivšeg režima o 12.000 članova KPJ).

Jedno je sigurno: u Hrvatskoj je partija bila najbrojnija, a o kojim se stvarnim brojkama radilo, možemo samo procjenjivati. Primjerice, u Splitu je u jesen 1940. godine bilo 35 članova, a taj se broj povećao do travnja 1941. na 57 članova KPJ. U Srbiji je, prema kazivanju Svetozara Vukmanovića Tempa, u njegovim Memoarima “Revolucija koja teče“ situacija bila takva da je u Kragujevcu, najjačem industrijskom središtu Srbije “s 10.000 radnika u Vojno – tehničkom zavodu“ postojala samo jedna ćelija s tri člana KP] i to dva intelektualca i jedan radnik. U Nišu isto tako samo tri člana, Valjevu dva itd.

Kada imamo te brojke pred očima i slike koje nam Manjkas predstavlja sa sastanaka vrha KP] gdje Tito govori Kardelju, Đilasu i Rankoviću o čišćenju partije od frakcionaša, trockista, buržoaskih elemenata itd., onda si doista možemo slikovito zamisliti koliko ih je na kraju ‘čiščenja’ moglo uopće ostati.

Imao sam sreću, za vrijeme svojeg školovanja u Rimu, živjeti kod dr. Ante Cilige, koji je zasiguro bio jedan od najboljih poznavatelja povijesti radničkog pokreta ne samo u Hrvatskoj, već i na svjetskoj razini. Posredstvom njega došao sam u doticaj s osobom koja je radila u antikomunističkom odjelu zagrebačke policije za vrijeme Banovine Hrvatske, ali i prije. Taj mi je gospodin rekao kako je policija ubacivala svoje ljude u redove KPJ i da je, zapravo, u potpunosti nadzirala njihove redove. Prema njegovim riječima, titoistička je partija 1941. godine imala najviše 1. 500 do 2.000 ljudi i to zajedno s ubačenim konfidentima i pojedinim agentima režima. Mnogi od njih u zatvoru su započeli suradnju – tako su, primjerice, Ranković i njegov poslijeratni zamjenik Svetislav Stefanović – Ćeće postali policijski suradnici tijekom  izdržavanja zatvorske kazne.

JUGOSLAVENSKA BAČVA

Tito je za vrijeme služenja svoje zatvorske kazne u Lepoglavi bio tzv. slobodnjak, boravio je mnogo vremena izvan zatvora, neki autori poput Vladimira Dedijera pisali su kako je popravljao po kućama aparate (!?) i zabavljao usamljene žene. Kod jedne takve, lokalne krčmarice, bio je upravo u vrijeme kada je kroz Lepoglavu prolazio vlak s kraljem Aleksandrom na putu za Brdo kod Kranja pa da je zbog toga u zatvoru nastala prava panika među čuvarima koji ga nisu mogli pronaći. Spomenuti mi je policajac kazao da je Tito “slobodno’ vrijeme provodio sa stručnjacima iz policije gdje je prošao obuku za svoje kasnije djelovanje. Govorio je kako je najveći uspjeh za neku obavještajnu službu kada preuzme kompletnu logistiku jedne organizacije tipa tadašnje KP] koja je prije Tita imala doista prevratničke, subverzivne ciljeve! A on je potkraj života bio uvjeren da su KPJ u cijelosti nadzirali ljudi iz antikomunističkog odjela u suradnji s Britancima. Dugo je vremena mislio kako Britanci, koji su konstantno imali svoje prste u igri oko komunista (i preko slobodnih zidara), u staroj Jugoslaviji žele samo ubaciti svoje ljude među njih i to na ključne pozicije kako bi što učinkovitije mogli nadzirati i parirati utjecaju SSSR-a izvan svojih granica (u španjolskom građanskom ratu uspjeli su u najvećoj mjeri ubaciti svoje agente u njihove redove).

Major Randolph Churchill u Slunju s partizanima

Tek dugo poslije rata shvatio je da je sve to zapravo bila njihova igra na jednu projekciju koja je osiguravala za njih, iz geostrateških interesa, prevažan kontinuitet Jugoslaviji u novom poslijeratnom scenariju jer su bili svjesni i imali točnu procjenu kako je monarhistička versajska tvorevina neodrživa i kao takva neobnovljiva na dulji rok. Svoj utjecaj na tom području mogli su spasiti samo silom i čvrstom rukom jer je svaka demokracija nespojiva s opstankom te višenacionalne tvorevine koja je bila puna nepremostivih proturječja. Zbog toga su preko svoga agenta Tita dali pobiti gotovo kompletno relevantno članstvo KPJ i preko njega stvorili potpuno novu organizaciju s novim ljudima u njegovu neposrednom okruženju. Sjećam se kako je taj gospodin Jugoslaviju usporedio s bačvom koja je samo toliko dugo bačva dok ima čvrsti obruč koji sve njezine elemente drži na okupu. Takav je obruč po njemu simbolizirala od Tita preuzeta partija i njegova osobna diktatura. U trenutku kada obruč olabavi ili pukne, bačva nije više bačva, već samo niz njezinih pojedinačnih elemenata.

Da bi zaštitili svoje interese, prije svega naspram povijesnih rivala Rusa i potencijalno iznova Nijemaca, Britancima je na području jugoistočne Europe trebala upravo jedna čvrsta, cjelovita i stabilna “bačva“ pod njihovom nadzorom. A najlakše su ju mogli nadzirati ako je „obruč“ za tu “bačvu“ bio njihov originalni i doista, iz britanskog kuta gledano, kvalitetan, dobro osmišljen i dugoročno održiv proizvod! Naravno da to ne znači kako Britanci istodobno nisu igrali i na neke “druge karte”.

Poznato je’ da oni vole sve moguće inačice koje su u igri imati pod neposrednim nadzorom! Ako je to ikako moguće. Dakako, u tom dijelu Europe to je bilo moguće.

Zanimljivo kako u emisiji nema niti riječi o činjenici da je Velika Britanija već sredinom rujna 1941. godine poslala visoko rangiranu vojno-obavještajnu delegaciju Titu podmornicom s Malte. U Sv. Stefanu dočekali su ih Milovan Đilas, Arsa Jovanović i Mitar Bakić te odveli Titu u njegov štab gdje su ovi do daljnjega ostali. Ne prethodi li takvim akcijama nekakva logistička priprema koja iziskuje određeno vrijeme i kontakt koji je netko morao uspostaviti i to zasigurno ne od danas na sutra? Otkuda uopće ideja da se nekom Titu, koji nije još ni započeo borbeno djelovanje širih razmjera, pošalju važni profesionalci kao logistička potpora?

To je, recimo, za Dražu Mihajlovića bio vidljiv znak na koju kartu Britanci igraju već u najranijoj fazi rata. Osim toga, njemu je major zrakoplovstva Knežević, vojni obavještajac koji je bio jedan od važnih aktera u vojnom puču 27. ožujka 1941. godine, iz Londona tu njegovu procjenu jednom depešom i potvrdio.

TKO JE TITU DAVAO NOVAC?

Hrvatski list svojedobno je pisao o “ustanku’ u Srbu gdje se postrojilo 27. srpnja 1941. godine tisuću četnika koji su tog dana započeli tadašnju “balvan revoluciju` zaustavivši vlak iz Splita za Zagreb, a u isto doba partizani su tamo pod zapovjedništvom Đoke Jovanića imali samo nekoliko desetaka svojih boraca. No organizirali su sačekušu za člana CK KPH Marka Oreškovića koji je krenuo u Zagreb podnijeti izvješće ‘o stanju na terenu’ te ga likvidirali kako bi spriječili da se ondje dozna prava istina o tomu što se događa u Lici. To je primjer za stvarnu sliku na terenu ljeta 1941. godine, u vrijeme kada su se britanski obavještajci iz SOA-e spremali k Titu!

Nitko se ne pita kako je Tito financirao KPJ, a zna se da Kominterna tada nije više davala novac jugo-partiji? Tko mu je dao popise i podatke o svim onim komunistima koje je prokazao kod Staljina i koji su zbog toga likvidirani? Po nekim procjenama, tada je ubijeno ili nestalo gotovo 90 posto rukovodećeg kadra i 40 posto ukupnog članstva?

Kako je i zbog čega (koga) stradala Kerestinačka skupina s Cesarcem, Keršovanijem? Nije li Cesarec ispisao na zidinama ćelije „Živjela sovjetska Hrvatska!’, a ne “Živjela sovjetska Jugoslavija!“? Nije li to, možda, bio razlog za njihovu izdaju od titoističke jugoslavenske linije u KPJ koja je tako preuzela kompletnu partiju? Kako to da su se tada već Titu pridružili Ivan Ribar, njegov sin Ivo Lola, Vladimir Velebit, anglofilski “ljevičari” iz HSS, Ribnikar (vlasnik ‘Politike’)…i niz drugih anglofila, masona? Kada je tek k njemu došla prva sovjetska vojna misija koja igra “glavnu ulogu’ u Manjkasovu filmu? Kako je moguće da W. Churchill šalje svoga sina bojnika Randolpha, ,,opasnom agentu“ Staljina, Titu? Tko je omogućio Bleiburg, a čime je izravno pomogao i utjecao na preuzimanje i stabiliziranje Titove diktatorske vlasti?

I tako bi e moglo nanizati još na desetke pitanja, kao na primjer kako je moguće da Jovanka Broz bude uoči svoje udaje za Tita šest mjeseci privatna gošća kod ministra vanjskih poslova Anthonyja Edena gdje uči engleski jezik i ponašanje prve dame? Kome je bila u interesu Titova uloga među °nesvrstanima’? Kako je moguće da na Titovoj grobnici nema nikakvih simbola komunizma ako je već bio doista komunist? Na koncu, tko se najdulje zauzimao za opstanak Jugoslavije te oklijevao i bio protiv priznanja hrvatske neovisnosti? Tko taj čin smatra još i danas svojom pogreškom?

Da zaključim: Tito je bio britanski agent koji je uz njihovu pomoć i za njihov interes temeljito ‘očistio” organizaciju KPJ od pravih komunista prokazujući ih većinom kao “britanske agente’ da bi onda s tom, od njega i njegovih ljudi preuzetom, organizacijom i “narodnom frontom’ koju je okupio oko nje, mogao započeti borbu za novu Jugoslaviju u kojoj će neminovno morati vladati diktatorskim totalitarnim metodama kako bi ona uopće (u britanskom interesu) opstala! Diktaturu mu je omogućila (antifašistička) KPJ koju je zbog toga preuzeo i podredio jedinoj svojoj stvarnoj zadaći, a ona se sastojala isključivo u tomu da bude u funkciji održavanja teritorijalnog integriteta te tvorevine.

Prve dvije emisija serijala o “Jugoslavenskim tajnim službama’ moraju se pohvaliti i pozdraviti glede raskrinkavanja strašnih zločina koji su planski osmišljeni i izvedeni, najvećim dijelom nad Hrvatima, a po nalogu Tita i njegova režima, i to nakon završetka Drugog svjetskog rata, no, s druge pak strane, Manjkas istovremeno nastavlja s (krivom) službenom titoističkom promidžbom koja gledateljima nastoji i dalje sugerirati i održati njihovu dosadašnju percepciju Tita kao nekakvoga samostalnog političkog čimbenika koji je jedino “u startu* bio potpomognut od Staljina, a što je potpuno krivo i politički štetno zbog toga što se na taj način stvarni tvorac i podupiratelj Tita i totalitarističke Jugoslavije te tradicionalni neprijatelj hrvatske samostalnosti (sve do danas) i dalje pred prosječnim hrvatskim gledateljem skriva, ostaje nepoznat.

Krajnje je vrijeme da se to ispravi, ne samo radi povijesne istine, već prije svega radi političkog sazrijevanja i budućnosti hrvatskog naroda.

 

 

 
uređeno i preneseno sa hrsvijet.net
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=8465"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]