Baskija, Škotska, Flandrija, Južni Tirol, Korzika, Bavarska … mnoge regije Zapadne Europe već dugo traže nezavisnost od svojih zemalja podrijetla ili barem ukazuju na tu ideju

Raspad SFR Jugoslavije i Sovjetskog Saveza stvorio je mnoge nove države u istočnom dijelu Europe. Ali na zapadu kontinenta granice su bile kao urezane u kamenu.

Bar na prvi pogled. Bilo je doduše grupa koje su tražile odcjepljenje, neke od njih su bile i militantne, ali sa slabim učinkom. Dešavanja u Kataloniji bi mogla dati novu snagu čitavom nizu pokreta za odcjepljenje u zapadnoj Europi.

Baskija

Težnja za nezavisnošću Katalonaca dobrim dijelom je posljedica financijske pomoći koju Madrid šalje upravo u Baskiju i u pokrajinu Navara sa glavnim gradom Pamplonom.

Baskijski nacionalizam i baskijski jezik takođe su bili potiskivani za vrijeme Frankovog režima. Baskija je ekonomski mnogo slabija od Katalonije, ali su zato tamošnji separatisti mnogo nasilniji.

U borbi za nezavisnost od Madrida organizacija ETA je u poslednjih 50 godina ubila preko 800 ljudi. Doduše, taj separatistički pokret se 2011. javno se odrekao nasilja. Na putu ka nezavisnosti i dalje tapkaju u mjestu. Referendum iz 2014. bio je simboličan i nepriznat.

Škotska

Nigjde na zapadu Europe nije izgledalo tako vjerovatno štampanje novih geografskih karti kao u slučaju Škotske. Unija Škotske i ostatka Velike Britanije traje već dobrih 300 godina. No na referendumu 2014, na koji je pristao i London, pobornici nezavisnosti su tijesno izgubili.

Ipak, izlazak Britanije iz EU naveo je rukovodstvo u Edinburgu da razmotri održavanje novog referenduma, možda već 2018. Naime, Škoti su većinski bili za ostanak u EU. Ankete ipak kažu da bi ishod sljedećeg referenduma o nezavisnosti bio sličan prethodnom.

Flandrija

Na posljednjim parlamentarnim izborima u Belgiji, kao najjača stranka u Flandriji pokazala se Nova flamanska alijansa, koju predvodi Bart de Wever. Taj političar vjeruje da je belgijska država pred raspadom i da bi trebalo graditi samostalnu Flandriju.

Separatizam u Belgiji prilično je neobičan – ako se odcijepi flamanski dio u kojem se govori varijanta nizozemskog, država će izgubiti preko polovine stanovništva, ali i gospodarske snage. Veliki problem bio bi status Bruxellesa u kome su sjedišta Europske unije i NATO-a.

Neki već spominju i pripajanje frankofone Valonije Francuskoj, Luksemburgu, pa čak i Nemačkoj. Ali Belgijanci su do sada uspjevali se držati zajedno.

„Padanija“

Secesija sjevera Italije ima potpuno ekonomske pobude. Naime, tamo se nalaze razvijene regije Lombardija, Pijemont, Venecija, kao i druge bogate i industrijalzirana područja.

Mnogi građani u tom dijelu zemlje vjeruju da Talijani sa juga žive na grbači marljivih sjevernjaka. Takozvana „Lega Nord“ nekada je tražila nezavisnu „Padaniju“, područje koje bi obuhvatio razvijeni sjever današnje Italije. Danas se koplja lome oko zahtjeva da u regiji ostane tri četvrtine zarađenog novca.

Južni Tirol

I ovo područje je zvanično unutar granica Italije, ali samo od kraja Prvog svjetskog rata. Ranije je bilo dio Austrougarske. Nakon smrti Musolinija, Južni Tirol postepeno je dobijao sve veću jezičku i političku ekonomiju.

Stanovnici te regije raspolagali su i dobrim dijelom novca sakupljenim od poreza i činilo se da sve teče glatko. Ali ekonomska kriza ponovo je probudila separatizam.

Italija je, poslije Grčke, druga po zaduženosti u eurozoni i muče je velike gospodarske teškoće. Tirolci su imućni i ne žele se opterećivati problemima zajedničke talijanske države. Sve se glasnije čuje parola: Dalje od Rima.

Korzika

Francuske vlasti dugo su suzbijale autonomaške tendencije na tom otoku, uključujući tu i korištenje lokalnog jezika u školama i javnom životu.

Militantne grupe kao što je FLNC također su godinama pokušavale nasilno se odvojiti od Pariza, izvodeći napade na zvaničnike ili simbole francuske države. Tek ljeta 2014. pokret FLNC je saopćio da se više neće služiti nasiljem. Ali potencijal za sukobe ostaje – kada je francuska vlada 2000. godine predložila prilično neupadljive mjere za povećanje autonomije Korzike, konzervativna opozicija u toj zemlji izašla je na barikade.

Bavarska

Veoma mali broj Bavarca ozbiljno misli da je osnivanje vlastite države pravi potez. A ipak, zvanični naziv ove nemačke pokrajine je „Der Freistaat Bayern“, odnosno „Slobodna država Bavarska“. Ta nemačka federalna jedinica na jugu zemlje vjerovatno bi se mogla snaći i odvojeno od ostatka Njemačke.

Bavarska ima najveću površinu od svih njemačkih saveznih država, u njoj živi 13 miliona ljudi, i ona ima najveći gospodarski obrt u Njemačkoj. Kao i u drugim zemljama, to bogatstvo izaziva trzavice – Bavarci smatraju da previše novca odlazi u zajedničku kasu.

Doduše, ima i oštrijih stavova. Član stranke bavarske Kršćansko-demokratske unije (CSU), novinar Wilfried Scharnagl, u svojoj knjizi „Bavarska može i sama“ 2012. se zalagao za izlazak iz SR Njemačke. Za sada, nema općenarodnog pokreta koji dijeli njegove stavove.
 
(dw.com)

Glavni dio afganistanskog heroina (više od 70%) ide u Europu preko Kosova

• Prema tvrdnji direktora Federalne službe RF za kontrolu i promet narkotika, Viktora Ivanova, na teritoriju Kosova djeluje oko 15 krupnih narko-kartela. Oni osiguravaju tranzit u Europu kako afganistanskog, tako i latinoameričkog kokaina
• Poseban značaj u isporuci narkotika u Europu ima balkanska ruta iz Afganistana za koju je Kosovo ključni tranzitni čvor. Tu se odvija priprema za predprodaju i pakiranje heroina za narednu isporuku u europske zemlje
• Kilogram heroina košta 1000-2000 eura na granici Tadžikistana i Afganistana, na Kosovu 10.000 eura, a u zemljama Zapadne Europe je njegova cijena dostizala 150.000 eura
• Profesor Peter Dale Scott, bivši kanadski diplomat: “Osnovni izvor svjetskih problema s narkoticima ne nalazi u Kabulu, nego u Washingtonu”

CIA se bavi teškim i opasnim poslom. Jedan od zadataka paladina Imperije Dobra sastoji se u tome da sustavno traže, love, ubijaju i vješaju svoje bivše kolege koji su stali na put izdaje. Tako rade sve službe sa svojim odmetnicima.

Međutim, vanjska politika Sjedinjenih država ima jednu zanimljivu specifičnost. Na primjer, čim je Washingtonu bilo potrebno da u Afganistanu uglavi “demokraciju”, tu je odmah otkriven agent CIA, Osama bin Laden, koji je obznanio da je borba s Imperijom Dobra cilj njegovog života. Gospodina Osamu su uhvatili i ubili, a ekspedicijske snage US Army, kako su u Afganistanu bile, tako su i ostale.

Reklo bi se da je zadatak izvršen, zločinci poraženi, američki ratnici mogu pakirati osobne stvari i da se pozdrave sa afganistanskim prijateljima. A, eto, nije. Ništa od toga.

Da, brojno stanje kontingenta se smanjuje, troškovi za njegovo održavanje se umanjuju i to je apsolutno razuman potez s obzirom na nestabilnu financijsku situaciju SAD. Ipak, to ne znači da Amerikanci namjeravaju odlaze iz Afganistana. Možda će se to nekada i dogoditi, ali u bližoj budućnosti neće.

Zašto Washington ne gori od želje da svoje trupe ukloni iz Afganistana? Za odgovor na ovo pitanje treba postaviti drugo pitanje: što je realni razlog upada SAD u tu zemlju?

Pogledajmo neke brojke: Prema podacima bivšeg suradnika agencija Tadžikistana za kontrolu narkotika, Aydara Mahmadijeva, u Afganistanu je 1999. proizvedeno 4565 tona sirovog opijuma, 2000. godine. (U srpnju te godine Talibani su zabranili uzgajanje maka) proizvedeno je 3276 tona; 2001. (Godina trajanja zabrane) – 185 tona; 2002. (Nakon napada SAD na Afganistan i pada talibanskog režima) – 2.700 tona. Godine 2003. – 3.400 tona; 2004. – 4.200 tona; 2005. – 4.100 tona; 2007. – 8.200 tona, itd..

Najindikativniji datum u ovom nizu je 2001. kada je odlukom rukovodstva pokreta Talibana praktično obustavljena proizvodnja opijuma u Afganistanu. Što se zatim dogodilo?

Svima su poznati slučaj sa rušenjem WTC-a (blizanaca) u New Yorku 11. rujna 2001. i različite verzije o tome tko je stajao iza terorističkog napada. George Bush Jr. izjavio je da su to učinili Osama i Al-Kaida (koja se danas bori za demokraciju u Siriji) i od Talibana zahtijevao njihovo isporučivanje, ali, ili su Talibani stvarno odbacili zahtjev Busha mlađeg ili jednostavno nisu znali gdje se svi ti ljudi nalaze, uglavnom, 7. listopada 2001. krenule su krstareće rakete, strateški bombarderi i super teške bombe Daisy Cutter.

Sve te sprave su praskale, grmile, zavijale, fijukale i emitirale razne strašne zvukove. Afganistanski seljaci bili su zadivljeni impozantnošću Amerike.

Naravno, talibanska konjica nije se mogla oduprijeti udarnoj mega moći SAD. Priča se da su Talibani imali avijaciju, PVO i tenkove na kojima su se voljeli fotografirati. U svakom slučaju, uspješno je izvršena jedna od najvećih operacija u povijesti Sjedinjenih Država u otpisivanju zastarjelog i ispitivanja najnovijeg naoružanja.

Režim Talibana je poražen, a američka vojska je vikala – hura! Afganistanski trudbenici nadahnuti demokracijom, povećali su normu u proizvodnji sirovog opijuma. U samom Afganistanu također je porasla potrošnja heroina.

Prema tvrdnji dopisnika Russia Today, Gajane Čičjakan, danas u Afganistanu 300.000 djece uzima narkotike.

Glavni dio afganistanskog heroina (više od 70%) ide u Europu preko Kosova.

Prema tvrdnji direktora Federalne službe RF za kontrolu i promet narkotika, Viktora Ivanova, na teritoriju Kosova djeluje oko 15 krupnih narko kartela. Oni osiguravaju tranzit u Europu kako afganistanskog, tako i latinoameričkog kokaina. Poseban značaj u isporuci narkotika u Europu ima balkanska ruta iz Afganistana za koju je Kosovo ključni tranzitni čvor. Tu se odvija priprema za predprodaju i pakiranje heroina za narednu isporuku u europske zemlje.

Na Kosovu je 2011. kilogram heroina koštao oko 10.000 eura, u zemljama Zapadne Europe njegova cijena dostizala je 150.000 eura (od 1000-2000 eura na granici Tadžikistana i Afganistana).

Od trgovine narkoticima kosovski mafijaši ne dobivaju veliki novac, (relativno, naravno), njihov prihod se procjenjuje na 3 milijarde dolara godišnje, a da bi sačuvali svoje prihode, od njih se zahtjeva da revnosno služe svoje gospodare i ne ponavljaju pogreške Medelinskog kartela. Ali, tko je pravi gazda albanskih “revolveraša”?

Pogledajmo neke činjenice.

Godine 2008. kosovski Albanci su jednostrano (naravno, uz podršku SAD i EU) proglasili neovisnost Kosova od Srbije. Na taj način je policiji Srbije onemogućen pristup za izvođenje operacija u toj regiji. Ipak, stvar nije čak ni u tome.

Novoformirani “narkobanditistan” nema vojne snage i bilo kakav politički utjecaj. Njegov takozvani suverenitet se održava na izravnoj vojnoj podršci Sjedinjenih Država.

Možda je to stil washingtonskog humora, ali prva država koja je priznala neovisnost Kosova bio je Afganistan, prije Kostarike, ako se računa razlika u satnim zonama. Očito su se mule umorile od predugog stajanja pod svežnjevima natovarenog heroina i trebalo je jadne životinje hitno rastovariti.

Sjedinjene Države imaju na Kosovu dvije vojne baze. Prva je Bondsteel (Camp Bondsteel), jedna od najvećih u Europi i nalazi se blizu Uroševca, koju su počeli graditi još 1999. U njoj se nalazi sjedište Multinacionalne operativne skupine “Istok” pod zapovjedništvom SAD. Druga baza je Monteith (Camp Monteith).

Predstavnik Rusije pri NATO-u, Dmitrij Rogozin, u intervjuu za “Rusku gazetu” 2008. g.. – Odgovarajući na pitanje “zašto se ispostavilo da je za Amerikance Kosovo najvažnija regija” – odgovorio je iskreno i emotivno: “Ni ja ne razumijem. Zašto ne Baskijci, ne Korzika, ne Kurdi, ne kavkaske republike, ne Sjeverna Irska, ni Tibet … zašto kosovski Albanci “?

Sve je vrlo jednostavno. O čemu god se vodio razgovor, uvijek se govori o novcu.

Razmislite, ima li Bijela kuća planove ili ona djeluje u okviru poimanja jednostaničnog stvorenja? Dakle, “projekt Kosovo” – to je projekt izgradnje i organizacije najvećeg u Europi narko-dozatora!

Kosovo – to su stotine milijardi dolara od trgovine narkoticima i to bez popunjavanja porezne deklaracije. Što je tu komplicirano?

Da donekle rezimiramo. Po riječima profesor Petera Dail Scotta, bivšeg kanadskog diplomata, napori CIA u promoviranju Afganistana za vodeću poziciju u svjetskoj trgovini heroinom bili su repriza onoga što se ranije dogodilo u Burmi, Laosu i Tajlandu u razdoblju od kraja 1940.-ih do 1970.-ih godina.

Zahvaljujući podršci od strane CIA te zemlje su postale najveći sudionici trgovine narkoticima. “Osnovni izvor svjetskih problema s narkoticima se ne nalazi u Kabulu, nego u Washingtonu” – tako tvrdi Peter Dale Scott.

Dakle, zapitajmo se još jednom: kakva je uloga SAD u organizaciji svjetske trgovine narkoticima?
 
(fakti.org, Konstantin Penzev, pisac, povjesničar (prevela Ksenija Trajković)/uredio: nsp)