Najgore sumnje roditelja o učincima prekomjernog vremena provedenog ispred zaslona njihovog potomstva djelomično su potvrđene preliminarnim rezultatima novog istraživanja – a učinci bi mogli biti puno dalekosežniji nego što se sumnja

Djeca koja provode više od dva sata ispred zaslona, svakim danom imaju niže rezultate na testovima vezanim za jezik i razmišljanje, prema najranijim rezultatima studije Nacionalnog instituta za zdravstvo.

Prva grupa podataka iz studije objavit će se iduće godine, ali kao preliminarni nalaz.

Ovi su rezultati zabrinjavajući, budući da prosječni tinejdžer troši do 6 sati na dan na svom telefonu ili tabletu.

Ambiciozna studija Nacionalnog instituta kognitivnog razvoja mozga vrijedna 300 milijuna dolara pratila je 11.874 djece u dobi od 9 do 10 godina, uključujući 2100 blizanaca ili trojčeka. Slijede ih mladi ljudi odrasle dobi na 21 istraživačka mjesta širom SAD-a.

Nisu svi raniji rezultati mogli biti potpuno shvaćeni dok istraživači ne dobiju više podataka.

Na primjer, djeca koja troše više od sedam sati dnevno ispred zaslona doživljavaju preuranjeno stanjivanje korteksa u usporedbi sa svojim vršnjacima koji provode manje vremena ispred ekrana.

Korteks je vanjski sloj mozga, mjesto osjetilnih impulsa i funkcije višeg reda koje nam nedvojbeno čine ljudima. Na prvi pogled, ovo prerano stanjivanje korteksa izgleda kao još jedan razlog za paniku.

No, istraživači su upozorili da ne možemo izvlačiti konačne zaključke iz ovog otkrića – korelacija ne podrazumijeva uzročnost, što znači da bi stanjivanje moglo biti uzrokovano nečim drugim nego samim vremenom provedenim ispred ekrana.

“Ne znamo još da li je to loša stvar” – ističe voditeljica studije Gaya Dowling, objašnjavajući kako je takvo stanjivanje korteksa obično povezano sa zrelijim mozgom nego sa onim mozgom kod 9 i 10 godina starih eksperimentalnih subjekata i nije poznato što to radi mlađem mozgu.

Ne čekaju svi znanstvenici rezultati da krenu davati smjernice roditeljima male djece. Američka akademija za pedijatriju preporučuje roditeljima da njihova djeca izbjegavaju potpuno korištenja digitalnih medija, osim video poziva, kod djece mlađe od 18 do 24 mjeseca.

Dr. Dimitri Christakis, glavni autor tih smjernica, objašnjava kako djeca ne imitiraju ono što rade na zaslonu u stvarnom svijetu.

Na mnoge načine, zabrinutost koju istražitvači imaju jest vezana za prirodni nekontrolirani ekpsriment na sljedećoj generaciji djece.

Novi-Svjetski-Poredak.com

Volite li tabloide, da li se opsjednuti pop kulturom? Volite li senzacionalne romane da van prođe vrijeme?

Prema novoj studiji objavljenoj u časopisu International Journal of Business Administration u svibnju 2016. godine, vaša ljubav za “laganim čitanjem” i čitanjem članaka na web portalima poput Reddita, Tumblra, BuzzFeeda i ostalih news portala ne može vam donijeti ništa dobro.

Istraživači su zaključili da je ono što učenici pročitati na fakultetu izravno utječe na razinu pisanja koje su postigli.

Naime, studenti koji čitaju znanstvenie časopise, književnu fikcijau, ili općenito publicistiku pišu svoje radove sa većom sintaktičkom složenošću od onih koji preferiraju gore navedene opcije na intenetu.

Nadalje, najviše bodova su bobili oni koji su pribjegli znanstvenim časopisima, a najmanje oni koji su čitali isključivo sadržaje bazirane na intenetu.

Ali onda opet, “dobri radovi” su često subjektivni. Ono o čemu mi zapravo govorimo ovdje je da li naša ukupna sposobnost utjecaaja na prenošenje onoga što želimo reći drugima.

Zašto vam je za početak potrebno  “Duboko čitanje”

Za razliku od laganog čitanja, koje uključuje obično čitanje, ne preveliku koncentraciju i nema dekodiranje riječi, duboko čitanje uključuje čitanje koje je sporo, uranjajuće, emocionalno i moralno kompleksno.

Kada duboko čitate, vi upijate jezik bogat detaljima, aluzije i metafore. Ovaj stil čitanja uključuje dio područja mozga koji omogućuju čitatelju kao da ima osjećaj da se suočava sa doživljajem iz knjige.

Takve misli su vježba koja promiče zdravlje mozga – povišenje razine empatije, jer vježbate razmišljanje, analizu i osobni podtekst.

Lagano čitanje nema te atribute. Online blogovima, na primjer, nedostaje pravi glas, stav i analiza koja izaziva dublje misli. U biti, vjerojatno ćete zaboraviti što ste pročitali u samo nekoliko minuta.

Isto tako, znanstvenici sa sveučilišta Stanford su zaključili prednosti dubokog čitanja u odnosu na lagano čitanje. Otkrili su da književno čitanje daje vašem ​​mozgu vježbu za više složenije kognitivne funkcije. I dok čitate, užitak povećava protok krvi u različitim područjima mozga, duboko čitanje je dokazalo više od jedne učinkovite vježbe za mozak.

Zašto biste trebali čitali poeziju

Članak objavljen u časopisu Journal of Consciousness Studies je izvijestio da emotivno pisanje više razine pobuđuje nekoliko regija u mozgu koje reagiraju na glazbu.

Kada su usporedili čitanja poezije i proze, istraživači su otkrili da poezija aktivira stražnji cingulamom korteks i medijalni temporalni režanj – oba, koja su vezana uz samoanalizu.

Za potrebe istraživanja, volonteri su čitali svoje omiljene pjesme, koje stimuliraju dijelove mozga povezane s pamćenjem. Ta područja mozga, uglavnom se nalaze na desnoj strani, već se pokazalo da se izazivaju “drhtavicu po kralježnici” kao posljedica emocionalne reakcije na glazbu.

Zašto biste trebali čitati književnu fikciju

Nedavni pokusi su pokazali da čitanje književne fikcija čini put za bolje performanse na testovima afektivne teorije uma, ili razumijevanja tuđih razmišljanja i dobrobiti.

Studija objavljena u International Journal of Business Administration otkrila je da ova vrsta čitanja pojačava teoriju uma, koja može biti pod utjecajem veće količine angažmana sa pravim umjetničkim djelima, za razliku od čitanja novinskih članaka, intervjua, i on-line nefikcijskih izvještaja.

Odaberite duboko čitanje prije gledanja televizije

Kada uključite televizor, to signalizira vašem mozgu da se ugasi. Isto tako, čitajući lagani materijal za zabavu jednostavno ne može razviti vaš mozak koji će vam pomoći da postanete bolji pisac.

Dakle, umjesto okretanja prema televiziji ili letenja kroz članke na Facebooku, provedite više vremena u dubokom čitanju književne fikcije i poezije.
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Netko može biti napadan ‘nevidljivim valovima’, a da ljudi u njegovoj blizini nisu svjesni tog napada. Taj koncept postaje više intuitivan kad shvatimo da je mozak ciljane osobe ‘podešen poput mobitela’. I ‘zvoni’ samo ‘telefon’ čiji je broj nazvan!

U prethodnom nastavku započeli smo temu elektromagnetske kontrole uma. Naivno bi bilo misliti da će se takva strateška područja istraživanja objavljivati u „peer review“ znanstvenim časopisima, jer svi uključeni znanstvenici u pravilu potpisuju ugovore o šutnji, ali neki odjeci tipova istraživanja uvijek se mogu naći. Primjerice, dr. Michael Persinger, istraživač kognitivne neuroznanosti i profesor na Sveučilištu Laurentian u Ontariju u Kanadi, napisao je da na mozak mogu utjecati „elektromagnetska polja povezana sa sviješću koja su vrlo, vrlo slaba”.

Neuralna oružja za stvaranje ‘sintetske stvarnosti’

Elektromagnetski obrasci mogu stvarati i umjetna “osjetilna” iskustva, kao što je u časopisu „US News & World Report“ napisao John Norseen, konstruktor neuralnog oružja za Lockheed Martin, objasnivši da se elektromagnetski pulsevi mogu koristiti za stvaranje onoga što je nazvao „sintetskom stvarnošću”.

Norseen je o tome opširnije pisao u nizu mailova upućenih umjetniku Duncanu Laurieu, objavljenih na Laurieovoj web stranici (Norseen je umro 2007.). U jednoj takvoj raspravi Norseen je govorio o tehnologiji za stvaranje halucinacija.

Ta se tema nametnula kad je Laurie spomenuo susret jednog meksičkog policajca s „letećom vješticom” koja ga je „pokušala zgrabiti rukama kroz vjetrobran automobila”. Premda je policajac vješticu doživio kao stvarno biće, Norseen je sugerirao da ta vještica nije bila živo biće nego tehnološki izazvana halucinacija koja je „prodrla u policajčev percepcijski mehanizam iz nutrine njegovih misaonih struktura”.

“Vještica” bi bila primjer je onoga što je Norseen zvao „semiotičkim elementom”, „neuralnom informacijom” kodiranom u „nosivim valovima” koju potom dekodira mozak pojedinca. Norseen je Laurieu objasnio da „kad biste mogli daljinski aktivirati taj dio mozga, putem određene transmisije, primatelj bi bio praktički nemoćan” zaustaviti svoj mozak da reagira na utvrđen, podražajno-reakcijski način na dani semiotički element.

Norseen je sugerirao Laurieu da bi jedan od načina prenošenja semiotičkog elementa bilo kodiranje zapovijedi koje bi mogle biti „zakopane unutar nevezanih vizualnih i auditivnih informacija, s namjerom da se pošalju općoj populaciji”.

Stvaranje seksualnog prijestupnika, serijskog ubojice, vjerskog fanatika…

Drugim riječima, semiotska poruka kodirana unutar, recimo, televizijskog ili internetskog sadržaja mogla bi biti prenesena izravno u čovjekovu podsvijest, programirajući određenu osobu za neko buduće djelovanje. „Norseen je nedvosmisleno sugerirao da su ove tehnike bile povezane s ubojstvima u Columbineu”, smatra Laurie.

Štoviše, kako je Norseen sugerirao u svom razmatranju satelitske veze koja emitira prikaz vještice, semiotika čak i ne treba biti kodirana unutar nekog senzornog medija kao što su televizijski program ili internetske transmisije, već se mogu prenositi izravno u mozak preko elektromagnetskog zračenja ili ultrazvuka. Kako se Norseen izrazio, ljudski mozak ima „iznimno oštru osjetljivost na unutarnje, ali i na vanjske signale, dobivene preko vida, zvuka, mirisa, dodira, sjećanja, ultrazvuka, elektromagnetske frekvencije itd.”, koji od „ljudskog mozga mogu načiniti, u biti, “pumpu” za seks, nasilje i vjerski fanatizam”:

„Moja baza podataka semiotike, znakova i simbola, kada je preko raznih medija prezentirana ljudskom mozgu, uzrokuje da strahovito snažni sklopovi pobude nucleus acumbens (seks), amigdalu (nasilje) i anteriorni cingulum/desnu sljepoočnu os (religija). (…)

Dakle, čak i ako osoba ne bi učinila nešto na temelju svoje osobnosti, dovoljno je da resetirate ili isključite njenu osobnost (slobodnu volju) i zatim opetovano ‘drilate’ njen mozak da nesmiljeno bude pobuđivan (…) do točke gdje u njega usađujete novu osobnost koja djeluje po impulsima što emaniraju iz sklopova seksa/nasilja/religije.

Na kraju ćete imati seksualnog prijestupnika, serijskog ubojicu, vjerskog fanatika, a jedna od opcija je i samoubojstvo (…) ili bilo koju kombinaciju sva tri poremećaja. (…) Negdje, nekako, rezultat kulture općenito, ili visokorafinirani i fokusirani kulturni inputi, proizvode upravo takve osobnosti. Postavlja se pitanje je li to prirodna posljedica interakcije pet milijardi ljudi na Zemlji s današnjim informacijama i elektromagnetskim signalima (…) ili je ipak moguće da se negdje, možda (…) neki ljudi služe tehničkim sredstvima vršeći psihološke operacije?“

Tehnologija za upravljanje mislima

“Semiotika” se može prenositi iz nekog vanjskog izvora ravno u ljudski mozak, vodeći ga i obučavajući da poprimi nova uvjerenja, nove motivacije, pa čak – moguće – i novu osobnost. Nadalje, taj proces uvjetovanja može se dogoditi ispod razine budne svjesnosti, vjerojatno dodatno povećavajući svoju vrijednost kao sredstvo za prihvatljivo-porecivo skrovito djelovanje.

Norseen je opisao tehnologiju koja doslovno može upravljati čovjekovim mislima. Kao što je objasnio u članku za US News & World Report, “moguće je čak manipulirati onime što netko misli (…) prije negoli on toga bude svjestan”.

Dr. Robert Duncan, znanstvenik koji je radio na projektima za ministarstvo obrane i CIA-u, uspoređuje ovu sposobnost „filtriranja misli i potiskivanja” s automatiziranom provjerom pravopisa u Microsoft Wordu, gdje se pravopisne pogreške ispravljaju već pri samom tipkanju. Po Duncanu, „mogu se potisnuti čak i nove misli” a može se postići i da sjećanja iščeznu ili da se izbrišu.

Analiza ‘moždanih otisaka’

Najinvazivniji oblik kontrole uma može zahtijevati analizu jedinstvenih karakteristika čovjekova elektromagnetskog outputa, onoga što je Norseen nazvao „moždanim otiscima”. Baš kao što se preko otiska prstiju može pronaći jednu osobu od njih milijun, tako se može pronaći jednu misao u milijun njih.

Čovjekovi „moždani otisci” cure u okoliš prema jedinstvenim „obrascima raspršivanja energije” koji bi, ako se „promatraju pomoću mješovitih elektromagnetskih senzora”, potencijalno mogli poslužiti za identifikaciju i praćenje određenog čovjeka. Štoviše, moždani otisci čak bi se mogli prenositi „natrag u mozak”, „nedirnuti ili preinačeni, danoj osobi ili nekome drugome”, gdje bi mozak reagirao na te informacije „kao da su to pravi signali iz okoline”.

Treba imati na umu da je mnogo toga što je Norseen rekao Duncanu Laurieu možda već bio “lanjski snijeg”. Norseen je imao pristup najpovjerljivijim podacima i potpisao je ugovore o neodavanju informacija tijekom „70 i više” godina. Objasnio je da premda ne može govoriti o novijim spoznajama, “barem” može “informirati” o nekim stvarima u razdoblju između 1995. i 2002.

Kopiranje i prijenos moždanih valova

Kopiranje moždanih valova jednog čovjeka na mozak drugog čovjeka tehnologija je koja se ponekad spominje pod nazivom „EEG kloniranje”.

Istraživač Tim Refat objašnjava da emocije i stanja kao što su ljutnja i agresivnost, ravnodušje, požuda, psihopatija, suicidalna depresija, manija, paranoja i psihoza imaju specifične frekvencije koje se mogu umetnuti u mozak „na daljinu preko difuzije ekstremno niskih frekvencija prenošenih pulsno moduliranim mikrovalnim zrakama”.

Ili, riječima fizičara dr. Alana Richarda Millera: „Pomoću računalom potpomognutih EEG-a znanstvenici mogu identificirati te izdvojiti moždane klastere distinktivnih značajki emocija” te ih mogu sintetizirati i pohraniti na neko drugo računalo. Drugim riječima, proučavanjem suptilnih karakterističnih obrazaca moždanih valova koji se pojavljuju kad subjekt doživljava određenu emociju znanstvenici su uspjeli identificirati prateći obrazac moždanih valova i sada ga mogu duplicirati.

Ovi pohranjeni „klasteri distinktivnih značajki emocija” potom se mogu usaditi u ljudska bića te pokrenuti željenu emociju. U pojedinca se mogu “klonirati” ne samo emocije nego i posve druga “osobnost”. Ovo „kloniranje cerebralnog korteksa” uspoređuje se sa stanjem u kojem „imate neprijatelja unutar vlastitog uma”. Ovdje treba napomenuti da je Tamerlan Tsarnaev, navodni bostonski bombaš (najvjerojatnije žrtveno janje), bio podvrgnut onom što sâm naziva „strahovitom kontrolom uma”, a svojoj je majci rekao da se osjeća kao da se unutar njega nalazi neka druga osoba, koja mu govori što da radi.

John Norseen kaže da bi se mozak, „biološko računalo”, mogao spojiti bežično (bez sučelja mozga-računala) na tehnološko računalo te pojašnjava da bi se čovjeku mogao dati „ping-signal” određenog „svjetlosnog niza ili ELF zračenja (ekstremno niskih frekvencija), čime bi „nešto bilo pokrenuto u njegovom mozgu”. Štoviše, kad bi na isti “sustav” bilo spojeno više mozgova isti moždani signali mogli bi se preusmjeriti (“klonirati”) na više mozgova. „Emitirane poruke” mogle bi se čak i slati, aktivirajući slične misli, osjećaje, ponašanja pa čak i vjerovanja u svim ljudima na toj mreži.

Organizirano maltretiranje grupa ljudi

Tako možemo zamisliti stanice kolektivnog uma ili čak veliki kolektivitet u kojem bi “sudionici” izmjenjivali neuralne informacije (moždane valove). U takvom scenariju kompleksna grupna ponašanja mogla bi možda biti koordinirana iz nekog vanjskog „kontrolnog centra”, što je situacija koja podsjeća na neke opise pojedinaca koji su tvrdili da su bili „organizirano maltretirani”.

„Hakiranje uma” je izraz Roberta Duncana za proces u kojem se mozak daljinski mapira i kroz koji postaje moguć određeni stupanj kontrole njegova rada. Hakiranjem uma uspostavlja se puni potencijal bežične interakcije između mozga i računala. Da bi se “hakirao” mozak moraju se dešifrirati moždani otisci ili sveukupni „moždani potpis” odnosne osobe, a to je mehanički, utvrđujući proces koji, da bi bio učinkovit, zahtijeva samo “vrijeme” i “koordinate” mete. Drugim riječima, uz dovoljno „vremena i koordinata” može se hakirati bilo čiji mozak:

„Trik je u preciznom tempiranju pulseva (…) Izbor trenutka pulseva mora se točno podudarati sa završetkom depolarizacije neurona (…) koja je za svakog pojedinca i njegove mikrosklopove specifična(…). Ova struja bitova djeluje poput šifrirane poruke koju može protumačiti samo jedan jedini ljudski mozak s točno takvim fizičkim obrascima. (…) Da bi se postiglo iole značajnije pojačanje tisuće neurona, ako ne i više, moraju biti točno pulsirani bez ijednog pogrešnog ravnanja prije negoli elektromagnetski signal stekne dovoljno utjecaja u mozgu da bi došlo do usklađivanja.

U drugim sklopovima ili mozgovima on samo pridodaje buku koja biva filtrirana. (…) Radarski pulsevi koji koriste ključ struje bitova šalju se ciljanom mozgu, i ako taj ključ pogodi kao što su to učinili i drugi, nekoliko mikrosekundi kasnije trebao bi se detektirati prizvani potencijal.

To ukazuje da je prihvaćen moždani ključ. (…) Ovi ključevi struje bitova kategoriziraju se i podkategoriziraju. Svaki od njih predstavlja ‘moždanu rezonanciju’ ili postignuto stanje. Oni su predlošci koji se mogu ‘presnimiti’ u ciljani um. Tijekom procesa mapiranja mozga druge struje bitova usklađuju se s čitavim kognitivnim modelom sve brže i brže, baš kao u slučaju kad smo pred samim kompletiranjem slagalice.“

Signal ‘skrojen’ prema jedinstvenim moždanim značajkama određenog čovjeka neće utjecati na mozgove izložene tom signalu. Ljudi koji stoje čak veoma blizu ciljanoj osobi neće primijetiti ništa neobično, osim možda ponašanja te osobe.

Prema Duncanu, činjenica da netko može biti napadan „nevidljivim valovima” (dok ljudi u njegovoj neposrednoj blizini ostaju nedirnuti i nesvjesni takvog napada) obično „zbunjuje prosječnog građanina koji tek treba iskusiti elektromagnetsku virtualnu stvarnost”. Međutim, taj koncept postaje više intuitivan kad shvatimo da živčani sustav ciljane osobe biva „podešen poput mobitela”. I, dakako, “zazvonit” će samo “telefon” čiji je broj nazvan.

Hakiranje uma dovodi do groteskne invazivnosti te čak omogućuje nekome da „sluša ušima subjekta i gleda očima subjekta”.

Ostaje pitanje bez odgovora: Koliko je vremena potrebno da bi se hakiranjem prodrlo u nečiji mozak? Nekoliko minuta? Dana? Tjedana? U svakom slučaju, koliko god vremena bilo potrebno za taj proces, slobodno možemo pretpostaviti da je, s vremenom, hakiranje uma postalo učinkovitije.

Najkompleksnija metoda prikupljanja obavještajnih podataka

Po Johnu Norseenu, mozgovi pojedinaca u danoj populaciji mogu se promatrati te se izdaleka mogu identificirati neuobičajene moždane značajke („moždani otisci”). Po svemu sudeći, ovo je jedan od aspekata MASINT-a (analize mjerenja moždanih aktivnosti i karakteristika), „najnovije, najobuhvatnije i tehnički najkompleksnije” metode prikupljanja obavještajnih podataka.

Norseen piše da „brojni senzori mogu detektirati i mjeriti ono što mislite” i da „hiperspektralna analiza elektromagnetskog spektra, unutar kojeg se odvija funkcioniranje mozga” može poslužiti za „uspoređivanje i točnije lociranje konkretnih područja mozga uključenih u mentalnu obradu ciljane aktivnosti”.

Nadalje, ove mogućnosti čitanja uma su „mnogo robusnije” od tradicionalnih dijagnostičkih tehnologija kao što su EEG ili fMRI, te „obuhvaćaju odjelitiju senzornu analizu pomoću tehnika interferometra”, i to tako da se „mogu prikupljati informacije o osnovnoj neuralnoj aktivnosti i stvarati prikazi trenutnih i očekivanih budućih bihevioralnih mentalnih obrazaca, normalnih, patoloških ili naučenih. (…) Na taj se način mogu razlučiti neuralni sklopovi koji odražavaju normalne, patološke ili naučene moždane obrasce.

Prema tome, (…) jedan kompleksni sustav internetski umreženih senzora hiperspektralne analize mozga, koji razmjenjuje pakete informacija iz baza podataka o reprezentativnim matematičkim jednadžbama i prostorima biofizičkih stanja, uspijevao bi pregledati određeno područje i utvrditi moždane aktivnosti sastavnih elemenata nadziranog područja. Osoba s normalnim moždanim obrascima imala bi karakteristične moždane otiske koji bi bili drukčiji od otisaka neke druge osobe koja pati od nekog patološkog ili naučenog obrasca ponašanja.“

Moglo bi se još dodati da bi se ‘neprilagođeni’ mozgovi (na pr. mozgovi sa stavovima nepokornosti prema autoritetima ili mozgovi skloni neortodoksnim vjerovanjima) također mogli identificirati te izdvojiti za dodatnu “istragu” ili “promatranje”.

Potrebno je suočiti se s činjenicom da u svijetu oko nas distopijska znanstvena fantastika ubrzano postaje stvarnost. Širom svijeta tisuće „ciljanih pojedinaca” tvrde da su imali iskustva podudarna onom što Robert Duncan naziva „hakiranjem uma”. Štoviše, budući da su to tek oni koji su sami sebe identificirali kao mete, stvarni broj ciljanih pojedinaca mogao bi biti prilično veći. Potpuno smo nesvjesni “znanstveno-fantastičnih” tehnologija uperenih protiv nas kao dio globalne svjetske operacije nadzora.
 
(dnevno.hr/uredio:NSP)

Da li vaši geni, više nego odgoj, određuju da li ćete postati zločinac? Adrian Raine je tako vjerovao – i razbijanje tog tabua ga je postavilo u koliziju sa svijetom znanosti

Godine 1987, Adrian Raine, koji sebe opisuje kao neurokriminologist, je preselio iz Britanije u SAD-u. Njegova emigracija je bila potaknuta sa dvije stvari. Prvi je bio osjećaj lupanja glavom o zid. Raine, koji je odrastao u Darlingtonu, sada je profesor na Sveučilištu u Pennsylvaniji, bio je istraživač biološke osnove za kazneno ponašanje, sa odjecima nacističke eugenike, koja je možda bila najveći tabu svih akademskih disciplina.

U Velikoj Britaniji, uzroci kriminala su mogli biti isključivo socijalne i ekološke naravi, rezultat narušenog ili osiromašena odgoja, prije nego kobne i genetske prirode. Za sugeriranje drugačijeg, ako je Raine osjećao da je primoran, nakon što je studirao pod mentorstvom Richard Dawkinsa i bio uvjeren u “sveobuhvatni utjecaj evolucije na ponašanje”, njegovo istraživanje je bilo osuđeno na propast zbog nepostojanja financiranja. U Americi, se činilo da postoji više otvorenosti uma po tom pitanju pitanje i, kao rezultat toga, više novca kako bi to istražiti. Tu je još jedan dobar razlog zašto je Raine došao u Kaliforniju: bilo je više ubojica za istraživanje nego što ih je bilo kod kuće.

Kad Raine počeo raditi snimke mozga kod ubojica po američkim zatvorima, bio je među prvim znanstvenicima koji su primijenili razvoj znanosti skeniranja/slikanja nasilničkog kriminalnog mozga. Njegova najopsežnija studija u 1994. godini, bila je tek mali primjer istraživanja mozga ubojice. On je proveo PET [Pozitronsku emisijsku tomografiju] skeniranje mozga 41 osuđenih ubojica, te ih usporedio sa “normalnim” mozgom kontrolne skupine od 41 ljudi slične dobi i profila.

Međutim slike u boji, su pokazale metaboličke aktivnosti u različitim dijelovima mozga, i šokirala ga kada je usporedio slike. Konkretno, mozgovi ubojica su pokazali ono što se činilo značajnim – smanjenjem razvoja prefrontalnog korteksa “izvršne funkcije” mozga, u usporedbi sa kontrolnom skupinom normalnih ljudi.

Napredak razumijevanja neuroznanosti je sugerirao da bi takav nedostatak rezultirao povećanom vjerojatnošću broja ponašanja: manja kontrola nad limbičkim sustavom koji generira primarne emocije poput ljutnje i bijesa, veću ovisnost prema riziku, smanjenje samokontrole, i loša sposobnost rješavanja problema, sve osobine koje bi mogle biti preduvjet za nasilje.

Čak i prije dva desetljeća, to su bili nalazi koji su se teško objavljivali. Međutim kad je Raine predstavilo daleko manje kontroverzni rad iz 1994, pokazalo se da je kombinacija komplikacija pri rođenju i rano odbacivanje od strane majke kod beba imala značajnu korelaciju s pojedincima koji postaju nasilni prijestupnici 18 godina kasnije, i takvo istraživanje je bilo osuđeno kao “rasističko i ideološki motivirano”, prema časopisu Nature, bio je jednostavno snažan dokaz da se “da će se galama koja okružuje pronalaženje bioloških uzroka socijalnih problema …nastaviti”.

Isto tako, kada je, prije 15 godina, na nagovor svog prijatelja Jonathan Kellermana, dječjeg psihologa i pisca romana o zločinima, Raine je pokušao sastaviti prijedlog za knjigu o nekim svojim znanstvenim spoznajama, niti jedan izdavač ga nije htio objaviti. Ta knjiga, pod nazivom Anatomija nasilja, jasno govori, na temelju dokaza njegovog 35-godišnjeg istraživanja, se tek sada pojavila.

Razlog za to kašnjenje je čini se u oprečnom ideološkom animozitetu. Za sve Raine je čvrstina, njegova disciplina “neurokriminologija” i dalje je za neke povezana s 19. stoljeća Freneologijom, uvjerenja da kriminalno ponašanje proizlazi iz narurušene organizacije mozga što se vidi po obliku lubanje. Ideju je prvi put predložio neslavni Franz Joseph Gall, koji je tvrdio da su identificirali prerazvijen ili nerazvijen mozak je onaj koji izazva poseban karaktera: destruktivnost, pohlepa i tako dalje, koje su prepoznatljive od strane frenologa prema izraslinama na glavi. Frenologija bila je vrlo utjecajna u kaznenom zakonu Sjedinjenih Američkih Država i Europi sredinom 1800-ih, a često se koristila kako bi podržala surovu rasnu i klasnu borbu i stereotipe kriminalnog ponašanja.

Podjeljeno razmišljanje se dalje razvijalo i 1876. godine Cesare Lombroso, talijanski kirurg, nakon što je proveo obdukciju serijskog ubojice i silovatelja. Lombroso je otkrio šuplji dio mozga ubojice, gdje je trebao biti mali mozak, iz kojeg je predložio da su nasilni kriminalci manje razvijenija ljudska vrsta, opet prepoznatljivi prema majmunolikim fizičkim karakteristikama. Politička manipulacija takvim hipotezama u pokretu eugenike na kraju su viđeni u cijelosti izvan zakona i bili su diskreditirani.

Kao jedan rezultat, nakon drugog svjetskog rata, kriminal je postao povezan s gospodarskim i političkim čimbenicima, ili psihičkih poremećajima, ali ne i na biologiji.

Raine nipošto nije usamljen u tom argumentu, iako mu je vrlo čitljiva knjiga služila kao dragocjen premaz za obje znanosti i etičkih pitanja. Kako je polihistor David Eagleman, direktor neuroznanosti i prava na Baylor Sveučilištu u Teksasu, nedavno je istaknuo da je znanje u ovom području napredovalo do točke u kojoj je perverzno da bi se poricalo.

Što nam je činiti, Eagleman se upitao, s činjenicom da “ako ste nositelj jedne određene skupine gena, vjerojatnost da ćete počiniti nasilničko kazneno djelo je 4X veće ako vam nedostaju ti geni. Imate 3X veću vjerojatnost da ćete počiniti razbojništvo, 5X veću vjerojatnost da počinite napad, 8X vjerojatnije da će biti uhićen zbog ubojstva i 13X vjerojatnije da ćete biti uhićen zbog seksualnog djela. Velika većina zatvorenika nose te gene, 98,1% zatvorenika smrtne kazne ih posjeduje … Možemo li iskreno reći da nositelji tih gena imaju isti raspon izbora njihovog ponašanja kao i oni koji ih ne posjeduju. A ako oni to ne učine, oni bi trebao biti osuđen i kažnjen od strane istog standarda?”

Danas već pravni braniteljski timovi, osobito u SAD-u, koristite slike skeniranja mozga i neuroznanost kao olakotni dokaz na suđenjima nasilnim kriminalcima i seksualnim prijestupnici. U tom smislu, Raine smatra pravilnim da se javna rasprava o implikacijama njegove znanost trebala odavno desiti.

“Kad otkrijete mozak koji izgleda kao mozak serijskog ubojice, morate malo stati” kaže on. A tu su i drugi faktori: uvijek imaju izrazito nizak broj otkucaja srca (što su njegova istraživanja pokazala kao vjerniji pokazatel za nasilje nego, recimo, pušenje kao uzrok raka pluća).

Kad je Raine počeo istraživati ​​tu temu sve više, on je počeo gledati razlog zašto je postao istraživač nasilničkog kriminalnog ponašanja, a ne nasilni kriminalac. (Nedavne studije ukazuju da ga je njegova biologija jednako tjerala prema drugim karijerama – protueksplozivnog stručnjaka, korporativnog izvršitelja ili novinara – zanimanja koja privlače osobe s tim “psihopatskim osobinama”). Unatoč svojoj neobičnoj strukturi mozga, on nije imao nizak IQ koji je često uobičajan kod ubojica, ili bilo kakva kognitivna disfunkcija. Ipak, kako je on radio četiri godine intervjuiranja ljudi u zatvoru, puno vremena je razmišljao: što me zaustavilo da budem sa njihove strane rešetaka?

Ostaje pitanje, međutim, da ako ti “biomarkeri” postoje, i imaju utjecaja – i vi počinjete vidjeti dokaze kao neosporne – što onda učiniti s njima?

Možda smo trebali učiniti ništa, jednostavno ih ignorirati, pretpostavljamo, kada je riječ o kriminalu, da svaki pojedinac ima više manje isti mozak, isti kapacitet za donošenje moralnih odluka, kao što mi svi radimo sada. Kako Raine predlaže: “Sociolog bi rekao da ako se usredotočimo na ovim biološkim stvarima, ili ih čak priznamo, odmah skidamo pažnju sa uzroka kriminalnog ponašanja – siromaštva, lošeg susjedstva, slabe prehrane, nedostatak obrazovanja i tako dalje. Sve stvari koje treba promijeniti. I to je točno problem. To je razlog zašto su se društveni znanstvenici borili za ovu znanost toliko dugo”.

No, ako je neuronsko skeniranje postane rutina, i neuroznanost preciznija, neće li tada doći do točke u kojoj najviše nasilničkog ponašanja – npr. kod Bostonskog bombardera, recimo, ili ubojice iz Newtowna – tvrditi  na sudu kao bolest, a ne kazneno djelo ?

No, onda je dalje misao, da ukoliko ne budete mogli vidjeti kriminala kao biološka bolest, gdje se osjećaj osvetoljubive pravde postolje?

Ako neuroznanosti postavlja sve više pitanja kao što odgovara o krivnji nakon što je zločin počinnjen, što o svojoj ulozi u prevenciji kriminaliteta? Evo, pitanje na koje nitko ne može odgovoriti. “Ako znanost može predvidjeti sa 100% sigurnošću tko će počiniti nasilan zločin, da li bi bilo legitimno djelovati prije nego što je nteko počino taj zločin? Ja bih se reći da smo u liberalnom društvu ljudskih bića, a ne životinja, moj odgovor na vaše pitanje bio bi ‘ne’.”

Na kraju svoje knjige, Raine predlaže različite moguće Orwellianske budućnosti takve znanosti, etički “sklizak teren” intervencija koje u konačnici zamišlja društvo koji ocjenjuje biološki rizik od svih pojedinaca 

Možda je i ne previše neostvarivo zamisliti da će takvi skenovi jednog dana biti kao rutina uz program cijepljenja; no veće je pitanje što će biti i kako ćemo početi reagirati na te rezultate.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(guardian.co.uk, youtube.com/uredio: nsp)

Traženje staloženostI od “života u trenutku” ili “živjeti sada” može biti vrlo teško, prema neuroznanstvenicima koji su locirali područje mozga zaduženog za korištenje prošlih odluka i ishoda, koji vode i upravljaju budućim ponašanjem.

Studija temeljena na istraživanju provedenom na Sveučilištu u Pittsburghu-u, a objavljena je u stručnom časopisu Neuron, i prva je takve vrste koja analizira signale vezane uz metakogniciju – osobnu sposobnost za praćenje i kontrolu spoznaje (pojam koji je pametno opisan kod istraživača kao “razmišljati o razmišljanju.”)

“Mozak mora pratiti odluke i ishode koje proizvede”, rekao je Marc Sommer, koji je napravio istraživanje za proučavanje na Sveučilištu u Pittsburghu, a sada je na fakultetu Sveučilišta Duke. “Vi trebate kontinuitet misli,” Sommer je nastavio. “Mi stalno imamo u vidu odluke dok se krećemo kroz život, razmišljajući o drugim stvarima. Mi pogađamo, i to je analogno radnoj memoriji, što upućuje prema prefrontalnom korteksu.”

Sommer je predvidio da neuronski korelacija metakognicije boravi u istim područjima mozga odgovornim za spoznaju, uključujući frontalni korteks – dio mozga povezan s izražavanjem osobnosti, odlučivanje i socijalnog ponašanja.

Istraživački tim je proučavao pojedinačne neurone in vivo u tri frontalna kortikalnih područja mozga: frontalno polje za oči (povezano s vizualnom pozornošću i pokretima očiju), dorzolateralni prefrontalni korteks (odgovoran za motorno planiranje, organizaciju i regulaciju), i dopunsko polje za oko (SEF) koje je uključeno u planiranje i kontrolu saccadic pokreta očiju – vrlo brzi pokreti oka koji omogućuju da kontinuirano prefokusiravamo na objekt.

Da biste saznali gdje se metakognicija događa u mozgu, subjekti izvršavaju zadatak vizualnog donošenja odluka koji uključuje slučajno bljeskanje svjetla i dominantno svjetlo na kartonskom kvadratu. Sudionici su zamoljeni da se sjete i odrede gdje se dominantna svjetlost pojavila, pogađajući da li su u pravu. Istraživači su otkrili da, dok je neuronska aktivnost povezana s odlukama i pretopstavkama u sva tri područja mozga, navodno metakognitivne aktivnosti koje povezane sa odlukama borave isključivo u SEF-u.

“SEF je složeno područje [mozga] povezan s motivacijskim aspektima ponašanja”, rekao je Sommer. “Ako mislimo da ćemo dobiti nešto dobro, neuronska aktivnost teži da bude visoko u SEF-u. Ljudi koji žele dobre stvari u životu, a da bi održali te dobre stvari, oni moraju usporediti ono što se događa sada sa odlukama u prošlosti. “

Sommer napominje da je definiranje takvih pojmova vezanih za metakogniciju, poput svijesti, bio je teško zadnjih nekoliko desetljeća. On vidi svoje istraživanje i budući rad vezane za istraživanje metakognicije kao jedan korak u sustavnom procesu rada prema boljem razumijevanju svijesti. Proučavajući metakogniciju, kaže on, on reducira veliki problem raščlanjujući “red misli” u jednostavnije komponente: proučavajući kako jedan spoznajni proces utječe na drugu.

“Zašto nisu naše misli neovisne jedni od drugih? Zašto ne bismo živjeti u ovom trenutku? Za zdrave osobe, nemoguće je živjeti u sadašnjem trenutku. Lijepa je stvar za reći u smislu “iskoristi dan” i uživaj u životu, ali naš unutarnji život i iskustva su puno bogatija od toga. “

Do sada, bolesnici s mentalnim poremećajima nisu testirani na tim zadacima, ali Sommer je zainteresiran vidjeti kako SEF i druga područja mozga mogu biti ometana kod tih poremećaja.

“Sa šizofrenijom i Alzheimerovom bolesti, postoji fraktura u misaonom procesu. Ona je stalno poremećen, a unatoč pokušaja zadržavanja misli, oni se mogu omesti vrlo lako”, rekao je Sommers. “Pacijenti s ovim poremećajima imaju problema sa podrškom sjećajući se posljednjih odluka koje bi ih vodile kasnije u svojem ponašanju, sugerirajući problem s metakognicijom.”

Sredstva za ovo istraživanje je predviđeno od strane Sveučilišta u Pittsburghu, zajedničkog Sveučilišta u Pittsburghu-Carnegie Mellon Sveučilišnog Centra za neuronske osnove spoznaje, Nacionalni institut za mentalno zdravlje, i Alfred P. Sloan Fondacija.
 
(preventdisease.com/uredio: nsp)

Ljudi raspravljaju o pitanju slobodne volje već tisućljećima. No, u posljednjih nekoliko godina, dok filozofi i i dalje raspravljaju o metafizičkoj podlozi ljudskog izbora, veći broj neuroznanstvenika se počeo baviti ovim pitanjem – doslovno.

A neki od njih vjeruju da njihovi eksperimenti – pokazuju da naš subjektivni doživljaj slobode može biti ništa više od iluzije. Evo zašto VI vjerojatno nemajte slobodnu volju.

Doista, povijesno gledano, filozofi su imali puno toga za reći po tom pitanju. Njihovo mozganje je uvjetovalo takvim razmatranjima kao kozmološkim determinizmom (pojam koji govori da se sve odvija u tijeku vremena na predvidiv način, čineći slobodnu volju nemogućom), indeterminizam (ideja da su svemir i naše djelovanje unutar njega slučajni, također čineći slobodnu volju nemogućom), i kozmološki libertarijanizam/ kompatibilizam (prijedlog da je slobodna volja logično kompatibilna sa determinističkim pogledima svemira).

Sada, dok su ovi pravci istraživanja očito važni, nitko ne može pomoći, ali osjećaju da su oni također strašno nekorisni i neadekvatni.

I doista, to se počelo događati. Kao što su rani rezultati znanstvenih eksperimenata mozga pokazali, naši umovi, čini se da donose odluke prije nego su zapravo svjesni tih odluka. To je uznemirujuća spoznaja koja je dovela neke neuroznanstvenike do zaključka da ljudi manje kontroliraju svoj izbor nego što misle – barem što se tiče nekih radnji i zadaća.

Međutim u isto vrijeme, nisu svi uvjereni u to. Proći će puno vremena prije nego se uistinu može dokazati da je slobodna volja iluzija. Neuroznanstvenici su prvi postali svjesni da se nešto znatiželjno događa u mozgu, natrag u sredini 1960-ih.

Njemački znanstvenici Hans Helmut Kornhuber i Luder Deecke su otkrili fenomen pod nazivom “bereitschaftspotential” (BP) – “Potencijal Spremnosti” – pojam koji govori da mozak prije ulaska u posebno stanje neposredno prije svjesnosti, ulazi u potpuno novo pod polje.

Nepotrebno je reći da je otkriće uvelike poremetilo znanstvenu zajednicu koja je od vremena Freuda, imala (uglavnom) ili usvojila strogo deterministički pogled ljudskog odlučivanja. Većina znanstvenika ga je ležerno ignorirala.

No, kasniji eksperimenti Benjamin Libet-ova u 1980. godini su ojačali  pionirski dokaze. On je zaključio da nemamo slobodnu volju što se tiče pitanja naših inicijalnih pokreta, ali imamo neku vrstu kognitivnog “veta” kako bi spriječili kretanje u posljednjem trenutku, ne možemo ga pokrenuti, ali ga možemo zaustaviti.

Moderni alati pokazuju istu stvar
Još nedavno, neuroznanstvenici su koristili više naprednih tehnologija za proučavanje ovog fenomena.

Kognitivno kašnjenja, tvrdi on, se vjerojatno događa zbog rada mreže na visokoj razini kontrolnih područja koja su se pripremala za nadolazeće odluke dugo prije nego što su ušle u svjesno stanje. Uglavnom, mozak počinje nesvjesno zastajkivati u pripremi odluke, sve dok skup uvjeta nisu ispunjeni, svijest ulazi u tom trenutku, i odluka je napravljena.

Eksperiment je pokazao da su neuroni upaljeni sa aktivnošču 1,5 sekundi prije nego je sudionik napravio svjesnu odluku da pritisne tipku. A sa oko 700 milisekundi rezerve, tim znanstvenika je mogaao predvidjeti vrijeme odluke, s gotovo 80% točnosti. U nekim scenarijima, on je imao čak 90% prediktivnu točnost.

Pretpostavili su da volja proizlazi nakon promjene interno generiranih stopa neuronskih sklopova koji prijelaze prag – medijalni frontalni korteks može signalizirati ove odluke prije nego je osoba svjesna njih.

“U nekom trenutku, stvari koje su predodređene, su priznate u svijesti”, rekao je Nature, sugerirajući da svjesna volja može biti dodana na odluke u kasnijoj fazi.

I u još jednoj studiji, od strane Stefan Bode-a, njegovi detaljni fMRI eksperimenti su pokazali da je moguće zapravo dekodirati ishod slobodnih odluka u nekoliko sekundi prije nego što postignu svjesnu svijest.

Naime, on je otkrio da su aktivnosti uzoraka u prednjem korteksu vremenski prve nosile informacije vezane za donošenje odluka, čime postaje glavni kandidat za područje nesvjesne generacije slobodnih odluka.

Kritičari
Ali svatko se ne slaže sa zaključcima tih nalaza. Slobodna volja je, skeptici tvrde, daleko od oduzimanja ugleda i svrhe.

Natrag u 2010., WR Klemm objavio analizu u kojoj žalio se na načine na koje su podaci interpretiraju, a ono što je on vidio je grubo pojednostavljeno eksperimentiranje.

Drugi su kritizirali tajming mišljenja, raspravljajući o kratkom vremenu između akcije i pokreta, i kako pozornost na aspekte vremena vjerojatno stvara poremećaje u podacima.

Vijeće, čini se, je još uvijek na pitanju slobodne volje. Dok su neuroznanstvenici jasno otkrili neke važne uvide u ljudskom razmišljanju i donošenju odluka, više posla treba obaviti da bi bili više uvjerljivi.

Što bi stvarno riješilo problem bi bila sposobnost neuroznanstvenika da predvide stvarni ishod složenijih odluka prije nego subjekt postane svjestan toga i sam. To bi, u pravom smislu, dokazalo da je slobodna volja doista iluzija.

Nadalje, neuroznanstvenici također moraju razgraničiti različite vrste odlučivanja. Nisu sve odluke iste; kretanje prsta ili pritisak na gumb je vrlo različit od razmišljaju o smislu života, ili pripremanja riječi za veliki govor. S obzirom na ograničenu prirodu pokusa (koji su usmjereni na voljni fizički pokret), to sigurno predstavlja plodno područje za istraživanje.

Zamućena znanost, filozofija i moral
Osim toga, tu je i veliki problem o tome kako bismo se trebali pomiriti s ovim rezultatima, u našim dan-za-dan životima. Pretpostavljajući da mi nemamo slobodnu volju, što to govori o ljudskom stanju? A što o preuzimanju odgovornosti za naša djela?

Daniel Dennett je nedavno pokušao spasiti slobodnu volju iz kante za smeće povijesti, rekavši da postoji još dosta mjesta za ljudsku podršku – i da su to još uvijek znanstvena pitanja. Dennett priznaje da je slobodna volja u klasičnom smislu uglavnom nemoguća, pokušao je preformulirati ovo pitanje na takav način da se slobodna volja još uvijek može prikazati da postoji, premda pod izvjesnim okolnostima. On piše:

“Ima još puno naivnog razmišljanja znanstvenika o slobodnoj volji. Ja sam se govorio o tome dosta, i dao sam sve od sebe da poništim neka loša mišljenja raznih znanstvenika. Imao sam skroman uspjeh, ali se mora učiniti puno više po tom planu. Mislim da je to vrlo atraktivno znanstvenicima da misle o više-tisućljetno staroj filozofskoj ideji, slobodne volje, a oni samo mogu približno pogoditi.

To jednostavno nije istina. Mislim da su dobronamjerni. Oni pokušavaju razjasniti, ali njima stvarno nedostaje puno važnih činjenica. Želim naturalističku teoriju ljudskih bića sa slobodnom voljom i moralnu odgovornost koliko i svatko drugi u društvu, ali mislim da moraš razmišljati o problemu puno bolje nego ga kreneš riješavati. “

Osobne svjesne misli, namjere, i napori u svakom trenutku prethode uzrocima kojih nisu svjesni. Štoviše, oni prethode dubokim uzrocima – genima, iskustvima iz djetinjstva, itd. – za koje se nitko, ne može smatrati odgovornim. A ipak mnogi strahuju da je potrebno da vjeruju u slobodnu volju, osobito u procesu odgajanja djece.

Harris ne vjeruje da je iluzija slobodne volje “ružna istina”, niti nešto što će zauvijek biti degradirano u filozofskim apstrakcijama. To je znanost, kaže on, i to je nešto s čim moramo doći u sučeljavanje. “Priznajući da je moj svjesni um uvijek nizvodno od temeljnih uzroka mojih misli, namjera i djela, to ne mijenja činjenicu da su misli, namjere i djelovanja svih vrsta potrebne za sretan život – ili nesretan, što se toga tiče “, piše on.

No, kako i Dennett ispravno ističe, to je pitanje koje je daleko od toga da bude otvoreni i zatvoreni slučaj. Zagovornici perspektive “slobodne volje kao iluzije” će još uvijek će morati poboljšati svoje eksperimentalne metode, a također i povezanost sa radom filozofa, evolucijskih biologa – pa čak i kvantnih fizičara.

Zašto je na primjer čovjek razvio svijest umjesto zombi-mozga ako svijest nije kanal za vršenje slobodne volje? A s obzirom na prirodu kvantne neodređenosti, što to znači živjeti u svemiru nejasne i zbrkane vjerojatnosti?

Tu je jasno, da još puno posla treba biti učinjeno.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
 
(myscienceacademy.org, infowars.com, youtube.com/uredio: nsp(
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=12392"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]