Poslijednja emisija ‘Klopka’ bavila se alternativnim ekonomskim sustavima – kako mjeriti društveni rast izuzev toliko spominjanog BDP-a, postoje li alternativni sustavi razmjene dobara, što bi otkrila temeljita analiza postojećih institucija

Saborski zastupnik ‘Živog Zida’ Ivan Vilibor Sinčić osvrnuo se na trenutnu političku situaciju i ulogu guvernera Vujčića koji umjesto da štiti interese svojih poslodavaca – poreznih obveznika – obavlja sastanke iza zatvorenih vrata s bankarima kao suprotstavljenim strankama.

Osnovna teza kapitalizma je privatno vlasništvo, a porezna nekretnine ide protiv tih postulata. ‘Ako novac koči razvoj civilizacije, ne bih imao ništa protiv čak i da se ukine. Za početak se zalažemo za nekreditni novac jer je točna teza da je novac dug.’

Vladimir Perić Valter s portala ‘Zvono istine’ otkrio je povijest same monete odnosno novca, te pravu strukturu ropskog sustava u kojem se ljudi nalaze i danas. Potrebno je razlikovati čovjeka i osobu uz prepuštanje prava nekom drugome koji pravo upravljanja zapravo niti ne posjeduje.

Kontribucionizam i anarhija neki su vidovi alternativnih društvenih poredaka koji bi u svom primjeru imali i alternativne ekonomske sustave. Anarhija je zapravo odsustvo monarha, a ne divljanje po ulicama praćeno neradom i kaosom. Budućnost trenutnog poretka vidi prilično konfuznom zbog novih financijskih balona koji bi mogli voditi do potpunog kolapsa.

Ana Herman kao članica Glavnog odbora udruge ‘Promijenimo Hrvatsku’ osvrnula se na razlike kapitalizma i korporatizma koji polako buja, naročito nakon sporazuma nalik TTIP-u koji određenim mehanizmima daju korporacijama superiornu poziciju naspram država. ‘Scarcity’ sustav oskudnosti vidi nepotpunim jer je jedino ljudska pamet ono što može stvarati nove vrijednosti. Korporatizam i konzumerizam stvorili su školovanje nauštrb obrazovanja pa su industrijski procesi eliminirali kreaciju i invenciju. Standardizacija, normiranje i automatizacija čovjeka su pretvorili u ‘budućeg nezaposlenog’.

Goran Jeras kao upravitelj ‘Etične banke’ osvrnuo se na rad svoje institucije te je dodao da će i alternativni pristupi poput razmjene dobara ili banke usluga biti u ponudi. ‘Naša banka mora raditi u sustavu s pravilima sustava, no svjesni smo odgovornosti banaka – ekonomija koja ne počiva na trenutnim načelima i špekulacijama bila bi pravednija. Kreditirati se trebaju stvaranja novih vrijednosti, a nužno je i informirati narod. Valutna klauzula je oblik špekulacije i donosi model nepredvidljivosti’.

Dr. Anita Frajman Ivković čija je doktorska disertacija bila vezana uz koncept ekonomije sreće se pak bazirala na BDP i njegove manjkavosti kao mjerne jedinice prosperiteta. Volonterizam, siva ekonomija i kriminal neki su od nedostataka koje on čak niti ne uzima u obzir. Alternativne načine je i sama u praksi mjerila, i to putem koeficijenta sreće – iskustva s lokalne razine pokazala su da bi ovaj princip bio itekako dobar pokazatelj stvarnog stanja.
 

 
(nexus-svjetlost.com,youtube.com/uredio:NSP)

„Svjesna i inteligentna manipulacija organiziranih navika i mišljenja masa je važan element u demokratskom društvu. Oni koji manipuliraju mehanizmom društva čine nevidljivu vladu koja je istinska vladajuća moć zemlje. Nama se upravlja, naši umovi su profilirani, naši ukusi formirani, naše ideje sugerirane.“

(citat iz knjige „Propaganda“ Edwarda Bernaysa)

To je logična posljedica načina na koji je organizirano društvo. Ogromni broj ljudskih bića mora surađivati ​​na ovakav način, kako bi zajedno glatko funkcionirali i kao demokratsko društvo.

Mediji su u vlasništvu bogatih ljudi koji odlučuju što će doprijeti do javnosti. Nadalje, ukoliko ste prošli kroz elitni sustav obrazovanja, završili odgovarajuće škole, možda Oxford, naučili ste da postoje određene stvari koje naprosto nije ispravno reći, kao i određena mišljenja koja nije ispravno imati. To je uloga socijalizacije kroz elitne institucije i ako vas ne ne uspiju prilagoditi, ispadate iz igre.

Tek primjera radi, u Hrvatskoj je otvorena „Edward Bernays“, Visoka škola za komunikacijski menadžment. To je privatna visokoobrazovna institucija, prva u Hrvatskoj i na području jugoistočne Europe koja izvodi cjelovito specijalizirano obrazovanje na području komunikacijskog menadžmenta i odnosa s javnošću.

Tko je bio E. Bernays po kojemu ta visoka škola nosi ime?

Pionir ili „otac propagande“ koji 1928. piše: „Američka poslovna zajednica je bila impresionirana propagandnim akcijama. Tada su bili u problemu, jer je zemlja formalno postala demokratskija i sve više ljudi je moglo pristupiti izborima.

Kako je Amerika bivala bogatija, pristizalo je sve više imigranata i što nam je bilo činiti? Postalo je preteško vladati kao privatnim klubom. Očigledno, samo je jedan odgovor, morate imati pod kontrolom kako i što ljudi misle.“

Primjera manipulacija ima bezbroj, dotaknimo se tek djelića povijesti.

Dvadeseto stoljeće je obilježeno isprovociranim i pomno planiranim procesom kojemu je cilj pretvoriti sveukupno društvo u (anti) društvo u kojemu se „Ja“ pretpostavlja onome nekadašnjem „Mi“.

Netko će reći da je sve „teorija zavjere“, no povijesne činjenice govore drugačije.

Nećak Sigmunda Freuda, Edward Bernays je bio prvi u nizu znanstvenika koji su radili na usavršavanju „znanosti kontrole misli“. U političkoj sferi je upravo on naveo masovnu psihološku manipulaciju kao „inženjering pristanka“.

Koristeći propagandu i psihološku manipulaciju za uvjetovanje potrošača na kupnju proizvoda (tako je počelo), nazivao je to „odnosima s javnošću“.

O tome govori i četvrti dio BBC-evog dokumentarca „The century of Self“:

Dvadeseto stoljeće se opravdano može nazvati stoljećem sebičnosti. Ovaj dokumentarac upire prstom u Sigmunda Freuda i njegovog nećaka, Edwarda Bernaysa.

Već prije Prvog svjetskog rata političari i biznismeni koriste njihova saznanja i tehnike kako bi naveli ljude da im ili daju glasove na izborima ili kupuju njihove proizvode, a Woodrow Wilson Bernaysa postavlja na čelo „Povjerenstva za informiranje javnosti“ kako bi provodio proratnu propagandu.

Ovdje Bernays uvelike koristi i pretvara u praksu Freudovu teoriju da je ljudsko ponašanje vođeno nesvjesnim instinktivnim porivima.

Služeći se upravo Freudovim napucima, on cilja na nesvjesne i iracionalne osjećaje kod stanovništva i uspješno navodi inače duboko izolacionistički nastrojenu američku javnost na prihvaćanje ideje o sudjelovanju u Prvom svjetskom ratu.

Bernays po svršetku rata, nakon uspješno odigrane uloge inženjeringa u ratnohuškačkoj vladinoj propagandi, u mirnodopsko vrijeme nudi svoje „usluge“ korporacijama i svesrdno pomaže u potrošačkog društva.

Cilj je kulturu „potrebe“ pretvoriti u kulturu „želje“ i natjerati potrošača da kupuje, kupuje….i pritom se osjeća bolje. Bernays, svjestan negativnih konotacija vezanih uz termin propagande, smišlja onaj „odnosi s javnošću“.

Već ’20-ih u Americi je konzumerizam uvelike zaživio, 1927. društveni kritičari izražavaju zabrinutost zbog činjenice što Amerikanci više nisu građani, već „potrošači“, a 1929. dolazi do poznatog gospodarskog sloma.

Bernaysova propaganda je uspješna, građani se zadužuju kod banaka, kupuju dionice, tržište dionica bilježi rekordne rezultate, ali se pod pritiskom kupnje posuđenim novcem ubrzo slama. Tijekom „Velike depresije“ Bernays fokusira napore na utjecaj na političke poglede javnog mnijenja.

Ni on, niti sam Freud nisu vjerovali u ljudsku jednakost. Uplašeni rastućom fašizacijom Europe u to vrijeme, obojica vjeruju kako demokracija nije siguran oblik vladavine s obzirom na činjenicu da je „čovjek podložan nesvjesnim porivima“.

Obojica vjeruju kako je čovjeka nužno kontrolirati i da demokracija može funkcionirati samo ako se kontinuirano provodi ciljani inženjering.

Potrošač će ostati trajno politički pasivan ukoliko njegova iracionalna želja bude zadovoljena uvijek novim proizvodima koje može kupiti.

1936. Nacionalni savez proizvođača upošljava Bernaysa u pokretanju ideološke kampanje usmjerene protiv „New Deala“ i protiv rastućeg „unionizma“ kojeg Alex Carey spominje u Preuzimanju rizika u demokraciji (Taking the Risk of Democracy).

Po svršetku Drugog svjetskog rata, Bernaysove usluge koristi CIA, gdje on djeluje kao savjetnik u pitanjima kako obuzdati i kontrolirati „iracionalnu agresiju“ masa. Tijekom svoje službe u CIA-i, Bernays osmišljava i provodi i kampanju za Eisenhowerovu administraciju, koja ima za zadatak uvjeriti američku javnost u direktnu „prijetnju sovjetskog komunizma“.

Dijelom te kampanje je bila i mobilizacija javnosti i dobivanje potpore Kongresa za puč protiv demokratski izabranih vlasti u Gvatemali 1954., kada je svrgnut predsjednik Jacobo Arbenz.

Tada je naime Bernays radio i u korist United Fruit Company, koja je bila zabrinuta zbog Arbenzove najave agrarnih reformi kojima bi United Fruits izgubile svoje ogromne plantaže banana u Gvatemali.

U nastavku, naravno, „odnosi s javnošću“, odnosno propaganda, bujaju kao prava industrijska mašinerija koja zapošljava cijele timove psihoanalitičara, stvaraju se ciljane grupe koje imaju za zadatak reklamu učiniti efektivnijom, privlačnijom, koje ciljaju na ono naše nesvjesno i to u svim sferama naših života.

Kada kritizirate medije i kažete: „Gle, ovaj novinar je napisao ovo ili ono, a to nije istina!“, dotični će se naljutiti i objasniti vam kako mu nitko ne govori što i kako da piše, jer on piše što misli ili smatra ispravnim.

„Sve to o pritiscima i ograničenjima su gluposti, jer nikad nisam bio pod pritiskom”, uobičajeni je odgovor.

To zapravo može biti i točno, ali poanta je da ti novinari nikada ne bi bili unutar mainstreama, osim ukoliko se već nisu dokazali kao podobni, jer su „programirani“ reći pravu stvar. U protivnom, nikada ne bi došli u priliku reći što misle. Fakulteti su postali rasadnici ideoloških disciplina i socijalizacije kadrova koji ulaze u sustav.

I što nam govori struktura tog cijelog sustava? Kakve vijesti možemo očekivati? To je prilično jasno. Uzmimo primjerice The New York Times. Radi se korporaciji koja proizvodi, ali proizvod nije informacija, nego sama publika.

Nije im bitan novac koji će zaraditi time što ćete vi kupiti njihove novine, štoviše, sretni su što svoje priče mogu servirati na internetu posve besplatno i dostupne svima. Oni zapravo gube novac kada kupujete novine. Publika je proizvod. Proizvod su i povlašteni ljudi, baš kao i ljudi koji pišu za novine, najviše razine odlučivanja ljudi u društvu. Morate prodati proizvod na tržištu, a tržište su, naravno, oglašivači, opet druge tvrtke.

Bilo da su u pitanju televizija ili novine, prodaje se publika. Korporacije prodaju odgojenu publiku drugim korporacijama. U slučaju elitnih medija to je velik i unosan posao.

Većinski vlasnik njemačkog RTL-a njemačko je privatno poduzeće Bertelsmann AG sa sjedištem u Guterslohu. Ono posjeduje 90,5 posto dionica dok je ostatak u vlasništvu malih dioničara. Ponosni vlasnik paketa od 25% dionica RTL-a u Hrvatskoj je koncern Agrokor Ante Todorić. No, Bertelsmann AG nije klasično poslovno poduzeće kojeg motivira samo profit. Vlasnici Bertelsmann AG-a su njemačke bogataške, milijarderske obitelji Mohn i Bertelsmann kroz svoju obiteljsku zakladu Bertelsmann Foundation.

A temeljni ciljevi zaklade Bertelsmann, prema njihovom vlastitom priznanju, nisu ekonomske već političke prirode. Poduzeće Bertelsmann ima stoljetnu tradiciju u izdavaštvu, u novije vrijeme i u komunikacijama, te djeluje po cijelom svijetu pod raznim imenima i firmama u svojem vlasništvu. Kada su svojedobno kupovali renomiranu američku izdavačku kuću Random House, pod pritiskom američkih novinara Bertelsmanni priznaju kako su tijekom vladavine Adolfa Hitlera bili najveći nakladnik nacističke promidžbe u Trećem Reichu. No, zaklada Bertelsmann tvrdi kako su joj primarni ciljevi „širiti demokraciju“.

Zaklada Bertelsmann je prisutna i u Hrvatskoj. 2. lipnja 2005. godine u Zagrebu je organizirala dvodnevni forum pod nazivom ‘Jugoistočna Europa na putu u EU’ na koji su, kako prenosi HINA, došli predstavnici dvadeset zemalja, deset vlada i šest međunarodnih organizacija. Predsjedatelj foruma bio je član izvršnog odbora Bertelsmann zaklade Werner Weidenfeldt, a među govornicima su bili tadašnji hrvatski premijer Ivo Sanader, austrijski Wolfgang Schuessel, tadašnja ministrica vanjskih poslova, sada predsjednica RH, Kolinda Grabar Kitarović, Dimitrij Rupel i drugi.

Nova TV također je u stranom vlasništvu. Većinski vlasnik Nove TV je američki Central European Media Enterprises. Najznačajniji vlasnik Nove TV većinski je vlasnik CEME Ronald Lauder, jedan od nasljednika kozmetičkog carstva Estee Lauder.

Manje poznato, ali mnogo važnije za nas je, što je Ronald Lauder bio američki veleposlanik u Beču od 1986. do 1987. godine, a prije toga u Pentagonu podtajnik Ministarstva obrane za Europu i NATO.

U svibnju 2009. Lauder prodaje 31% CEME, samim time i Nove TV, američkom divu Time-Warneru za 240 milijuna dolara, no još uvijek je većinski vlasnik.

Westdeutche Allgemeine Zeitung Medien Gruppe (WAZ), najveći je dioničar Europapress Holdinga (EPH). EPH i WAZ su izdavači najvećeg broja novina i publikacija. Njihov udio pokriva oko 60% ukupno medijskog prostora u Hrvatskoj.

Pobrojimo neke: Jutarnji list, Slobodna Dalmacija, Sportske novosti, Dubrovački vjesnik, Šibenski list, Globus, Auto-klub, Auto-blic, Gloria, Cosmopolitan, Moto-klub, Playboy, itd. WAZ-ov glavni izvršni direktor od 2002. je Bodo Hombach, svojevremeno jedan od najutjecajnijih političara njemačke Socijaldemokratske stranke (SDP) i čvrsti zagovornik europske politike.

Bodo Hombach bio je šef kabineta njemačkog kancelara Gerharda Schrodera od 1998. do 1999., a zatim i glavni koordinator EU Pakta o stabilnosti jugoistočne Europe (1999-2002).

Hombach svojevremeno izjavljuje: „Htio bih se od Zagreba do Dusseldorfa voziti bez putovnice“. Ispunila mu se želja.”

Najveći pojedinačni dioničar Novog lista, a čini se i Glasa Slavonije je bio misteriozni Media Development Loan Fund iz New Yorka, među čijim je financijerima i nezaobilazni, sveprisutni George Soros, famozni investitor i multimilijarder koji spada među 10 najbogatijih Amerikanaca. Tu su se nalazili i još neki opskurni fondovi iza kojih se, neki smatraju, krije CIA.

MDLF je registriran u New Yorku kao „neprofitna organizacija“ i suosnivač i izvršni mu je direktor, od samoga početka Aleksandar Vučinić, koji je na tu poziciju došao direktno iz Soroseve zaklade za koju je radio tijekom rata u Pragu. Među krupnijim vlasnicima Glasa Slavonije nalazila se i kontroverzna austrijska HYPO Alpe Adria Banka.

I na kraju, što reći o prirodi medijskog proizvoda? Očita pretpostavka je da proizvod medija odražava interes kupca i prodavača, institucija i sustava moći koji ih čine onime što jesu.
 
(altermainstreaminfo.com.hr/uredio:nsp)

Ideja da netko može vas kontrolira filmovima, glazbom ili reklamama je zastrašujuća. Nema osobe koja se ne plaši “ispiranja mozga”, pa zato i ne čude teorije o skupinama koje skrivenim slikama i riječima pokušavaju kontrolirati mase

Sve to još manje čudi kad se zna da podsvjesne poruke zaista postoje i da se koriste. Pitanje je samo da li su učinkovite.

Strah od korištenja masovnih medija za ispiranje mozga javio se pedesetih godina, s razvojem televizije, konzumerizma i vizualnog oglašavanja.

Rađanje ideje

Teorije o podsvjesnim porukama i kontroli ljudi nisu nastale slučajno, već zasluga za to pripada istraživaču marketinga Jamesu Vickeryu.

U rujnu 1957. on je tijekom prikazivanja filma u kinu više puta pustio dvije poruke: “Jedi kokice” i “Pij Coca-Colu”. One su trajale djelić sekunde i nitko ih nije primijetio, ali je Vickery priopćio da je zahvaljujući njima prodaja kokica skočila za 57,1 posto, a prodaja “coca-cole” za 18,1 posto.

Ove tvrdnje su izazvale strah među ljudima. Unatoč tome što je dokazano da su Vickeryjeve tvrdnje o skoku prodaje netočne, jer je on sam priznao da je rezultate izmislio, strah od novog vida marketinga je postao ključan u mnogim teorijama zavjere – piše Frank Mason u enciklopediji “Teorije zavjere u američkoj povijesti”.

Naravno, glasine o uspjehu podsvjesnih poruka nije bilo moguće zaustaviti.

Autor knjige “Vrlog novog svijeta” Aldous Huxley smatrao je da su podsvjesne poruke dokaz da se distopijski svijet o kojem je pisao rađa, jer poništavaju slobodnu volju.

Naravno, CIA je odmah željela da vijeti da li je tehnika uspješna, pa je provela slične eksperimente, a marketinške i TV kuće nastavile su ispitivati podsvjesne poruke – piše Simon Lee u knjizi “Kontrola uma: Ispiranje mozga, hipnoza i mentalizam”.

Pod kontrolom CIA-e

Publicista Alex Konstantin tvrdi da su podsvjesne poruke bile samo početak, a da je CIA pokretanjem programa “Ptica rugalica” (“Mockingbird”) riješila da pomoću njih kontrolira medije, filmove i glazbu.

Ideja o programu nastala je u vrijeme Hladnog rata, kad je CIA počela sistemsku infiltraciju u medije. Pokrenuta je ideja o SAD kao supersili, pa je čak trećina proračuna CIA pedesetih godina korištena za globalnu propagandu.

U Hollywoodu, mozgu Zvijeri, CIA je zarila svoje pandže u filmsku industriju. Većina gledatelja nije ni svjesna koliki učinak na njihove stavove imaju ovi mediji. Medijska i filmska propaganda čine pravi psihološki rat – piše on.

Konstantin kaže da je još Gebels tvrdio da su filmovi najbolji način da se utječe na mase i njihove stavove.

Više od marketinga

Kad je Wilson Brian Key 1973. objavio knjigu “Podsvjesno zavođenje”, priča o ovom vidu kontrole masa je dostigla vrhunac.

Nije moguće gledati televiziju ili slušati radio, a izbjeći napade podsvjesnim porukama. Sada znamo, bez ikakve sumnje, da podsvjesne stimulacije prodaju proizvode. Seks je najčešće korištena riječ u ovom vidu marketinga.

Ova jednostavna riječ može se naći u skoro svakoj reklami, skoro svakom filmu … – piše on.

Ipak, mnogi vjeruju da se podsvjesne poruke koriste za mnogo više od marketinga.

Hollywood je čarobni štapić. Stvari ili ideje koje se inače čine bizarnim, vulgarnim, nepoželjnim i nemogućim ubacuju se u fantastične filmove. Kad publika gleda te filmove, umovi su otvoreni za sugestije i proces uvjetovanja počinje.

Ovi filmovi su osmišljeni da programiraju prosječne osobe tako da zastrašujući koncepti vremenom postanu nešto što se smatra normalnim napretkom, da ih pripreme za ono što se prvo predstavlja kao distopijske društvo, a zatim se čini neizbježnim i normalnim – piše publicista Alan Watt.

Kao takve filmove on navodi “Matrix”, “Ekvilibrijum”, “Oni žive”, “Igre gladi” …

Specijalna dozvola
PORUKA UBICI BTK

Podsvjesne poruke su službeno zabranjene, ali je stanica KAKE TV u Kanzasu 1978. godine dobila specijalnu dozvolu da pusti jednu. Zbog terora takozvanog BTK ubojice, u vijestima su pustili crtež naočala i kratku rečenicu: “Sada pozovi šefa policije”.

Kako pričaju policajci i reporteri, pretpostavljalo se da će crtež naočala koje je ostavio pored ubijene Nancy Fox izazvati grižnju savjest i natjerati ubojicu da se preda. Pokušaj nije dao nikakav rezultat.

Robert Bornstein
BLAG UTJECAJ

Robert Bornstein je u časopisu Journal of mind and behavior 1989. godine objavio članak “Podsvjesne poruke kao oruđe propagande”. Nakon detaljne analize, zaključio je da podsvjesni marketing može prenijeti poruke koje želi, ali da je njihov utjecaj na ljude, u najboljem slučaju, blag. One zaobilaze svijest i nema otpor prema njima, pa mogu biti donekle uspješne pomoću drugih metoda.

Poruke u pjesmama

Postoje teorije da se u pojedinim pjesmama kriju skrivene poruke kad se ploča pusti unatrag. Ovo su neke od njih:
– Beatles, “Revolution 9″ – “Napali me, mrtvi čovječe“
– Led Zeppelin, “Stairway to Heaven” – Navodno se čuje: “Ovo je za mog slatkog Sotonu“
– Eagles, “Hotel California” – Navodno se čuje: “Da, Sotona je stvorio vlastitu religiju“
– Michael Jackson, “Do not Stop til You Get Enough” – Navodno se čuje: “Priključi se mornarici. Pridruži se mornarici“
– Britney Spears, “Hit Me Baby One More Time” – Navodno se čuje: “Spavaj sa mnom, nisam premlada“
 

 
(kurir.rs,youtube/priredoi:nsp)

Djecu bi se danas trebalo strašiti sa konzumerizmom umjesto Babarogama. Što je izazvalo Veliku recesiju?

(u tri scene i jednom telefonskom razgovoru)

Prije četrdesetak godina upoznala sam jednog čovjeka i kasnije još tri puta došla s njim u dodir. Ove četiri scene, koje obuhvaćaju četiri desetljeća njegovog života, trebalo je da mi budu dovoljne da predvidim Veliku recesiju. Ali nisam to povezala sve do sada.

Prva scena

Krajem 60-ih radila sam u jednom kafiću blizu vojne baze iz koje su vojnici slani u Vijetnam. Mnogi vojnici koji su kod nas navraćali izdavali su antiratne novine i planirali demonstracije – jedna grupa je čak organizirala sindikat u vojsci.

Ali ja sam često sjedila s jednim mladićem koji se vratio iz Vijetnama i samo brojao dane do skidanja uniforme. Dwayne je imao kovrčavu tamnu kosu, živahne oči, simpatičan osmijeh i pomalo isturene zube. Bio je vješt majstor i umio je popraviti gramofon ili donijeti dio uz koji je naš stari šapirograf glatko radio.

Nije mnogo govorio o ratu osim što je pričao da je njegova četa sve vrijeme bila napuhana. “Naša deviza je bila – ‘Hajde da ne radimo, a da kažemo da smo učinili.’ Ja i još jedan momak smo to ispisali na velikom panou. “Pano je preživio čitav jedan dan”, rekao je s mješavinom ironije i pravog ponosa.

Dotle je išao Dwayneov antiratni aktivizam. Nije namjeravao postati profesionalni vijetnamski veteran kao John Kerry. Planirao se vratiti u Cleveland i nadoknaditi propušteno vrijeme u civilnoj kontrakulturi.

Uživala sam na pauzama s Dwayneom zbog njegovog toplog, samoironičnog humora, ali tisuće vojnika je prolazilo kroz kavanu i nisam primijetila kada je otišao.

Druga scena

Početkom 70-ih General Motors je uveo najbržu automobilsku pokretnu traku na svijetu u Lordstaunu, država Ohio, i na njoj zaposlio radnike stare u prosjeku 24 godine.

Vodstvo se nadalo da će ovi zdravi, mladi i neiskusni radnici proizvoditi 101 automobil na sat bez obustave rada kojom bi se iskusni automobilski radnici sigurno služili. Ali takav tempo i monotonija tlačili su ove mlade radnike. GM je u Lordstaunu umjesto obustava dobio niz usporavanja i kvarenja strojeva kako bi se usporila traka. Uprava je to javno označila kao sustavnu “sabotažu” – dok nije shvatila da time može naškoditi prodaji automobila.

Otišla sam u Lordstaun tjedan dana prije glasovanja o štrajku, usred nacionalnih spekulacija o generaciji “hipi automobilskih radnika” čije će priče o “humaniziranju pokretne trake” navodno zauvijek promijeniti američki rad.

Prilikom organiziranog obilaska tvornice (kako bih drugačije ušla?), primijetila sam Dwaynea kako zračnim pištoljem ubacuje radio-prijemnike u automobil. Prepoznali smo se, ali u discipliniranom tvorničkom okruženju oboje smo instinktivno pomislili da je najbolje da to ne pokazujemo. Umjesto pozdrava, Dwayne mi je doturio ceduljicu sa svojim brojem telefona. Iste večeri u njegovoj kući, ukratko mi je ispričao što mu se dešavalo otkad je odslužio vojni rok.

“Sjećam se da ste mi ti i društvo dali ogroman banana split na dan kad sam se skinuo. Pa, otad je sve krenulo nizbrdo. Vratio sam se u Cleveland, živio s ocem koji je bio nezaposlen. Čovječe, kakva je to bila gnjavaža! Ali mislio sam da će biti bolje ako se motoriziram, pa sam kupio auto. Ali pokazalo se da auto nije ljudsko biće i to je bio problem. Onda sam pomislio, ‘Zapravo mi treba djevojka.’ Ali pokazalo se da djevojka jeste ljudsko biće pa je onda to bilo problem. Na kraju sam se zaposlio u General Motorsu da otplatim auto i djevojku.”

Zatim me je upoznao sa svojom trudnom ženom, i činilo se da mu je mnogo draža nego što je govorio.

Mladi par se nije žalio na plaću u General Motorsu. Međutim, Dwayne je planirao dati otkaz kad mu se žena porodi. “Još uvijek sam bio tamo da bismo mogli iskoristiti bolničko osiguranje.” A poslije? “Možda ćemo otići obrađivati zemlju.” Ako to ne uspije, potražit neki posao gdje će moći raditi nešto “smisleno”.

Za Dwaynea smislen posao nije podrazumijevao lansiranje space-shuttlea ili liječenje raka. Podrazumijevao je postići nešto vidljivo, recimo popraviti gramofon u kafiću, umjesto da izvodi rutinske pokrete rukom na kolima koja prolaze pored njega svakih trideset šest sekundi.

Želio je i pobjeći iz vojničke atmosfere tvornice. “Isto je kao u vojsci”, rekao mi je. “Čak koriste i iste riječi, recimo ‘izravno naređenje’. Kobajagi imaš ugovor, tako da postoje neke stvari na koje prosto ne mogu da te prisile. Osim ako ti šef smjene ne izda izravno naređenje, pa onda ili uradiš ili letiš. “

Tako su i pored velike plaće Dwayne i njegovi prijatelja razmišljali produžiti dalje. To nisu bili pusti snovi. Početkom 70-ih bilo je dovoljno posla, pa recimo, ako se neki tvoj prijatelj preselio u Atlantu, ili neka skupina koju voliš svira u Cincinnatiu, mogao si stopirati i za dan-dva naći posao koji će ti pokriti troškove stanarine i hrane.

Naravno, zbog toga je bilo teško voditi poduzeće. Uprava General Motorsa nije se razlikovala od mnogih drugih poslodavaca kada se žalila na izostanke od ponedjeljka do petka, i na visoku fluktuaciju radne snage među mladim radnicima. Upravo u to vrijeme su američki proizvođači počeli osjećati konkurenciju njemačkih i japanskih proizvoda, i prvi put u nekoliko desetljeća doživjeli blagi pad profitnih stopa. Iz ove perspektive, pitam se da li je to bio trenutak kada su mnoge tvrtke čvrsto riješile da učine nešto povodom svojih problema s radnom snagom.

Ali ni Dwayne ni ja nismo mogli naslutiti outsourcing i offshoring koji će uskoro nastupiti. Za nas je to bilo vrijeme kad je bilo posla i kad Amerikanci nisu govorili o pronalaženju nego o humaniziranju posla.

Treća scena

Godine 1980. održala sam predavanje na sveučilištu u Michiganu i primijetila Dwaynea u publici. Poslije predavanja pozvala sam ga da pođe s nama – sa mnom i profesorima koji su me tamo pozvali. Ali Dwayne je uzeo djecu iz škole i odveo ih kod dadilje da bi stigao na smjenu od četiri popodne. Njegova žena će ih pokupiti sat vremena kasnije kad se završi njena prva smjena.

“Komplicirana logistika”, rekla sam.

“Teži manevri nego u Vijetnamu”, odgovorio je. Ali su ih on i njegova obitelj svakodnevno uspješno izvodili.

Za tih nekoliko minuta koliko smo imali na raspolaganju, Dwayne mi je ispričao da više ne radi u automobilskoj industriji. “Mnogo otpuštaju.” Da bi “bio korak ispred”, postao je mehaničar. A da bi bio ispred toga, svoje kvalifikacije je podigao do točke da sada “programira strojeve koje programiraju druge mehaničare”. Sležući ramenima, kao da je htio da kaže “Što se može …”

U to doba strojarske radionice su uvodile kompjutere, kako se mehaničari na klupama više ne bi bavili planiranjem, nego da se planiranje centralizira u upravi ili odjelu za planiranje. Dwayne je pomagao da se uvede automatizacija koja će mnoge njegove kvalificirane kolege svela na ulogu rukovatelja. Shvatio je da za “korak ispred” mora spušta cijenu tuđeg rada i olakšava zamjenu drugih ljudi. Otud ono apologetsko slijeganje ramenima.

Izgleda da njegova žena nije uspijevala ići ispred računalne automatizacije. Obrađivala je podatke u osiguravajućoj kompaniji i najčešće se navečer vraćala kući žaleći se na glavobolju od cjelodnevnog buljenja u tadašnje nepokretne, treperave CRT monitore.

“Uredski posao postaje gori od onih tvornica o kojima si pisala”, rekao mi je Dwayne. “Usput, dopala mi se knjiga.” Mislio je na moju knjigu All the Livelong Day, s jednim poglavljem o Lordstaunu u kojem se on pojavio.

Telefonski poziv

U ljeto 2008. pozvao me je neki čovjek da mi kaže kako on i njegove sestre zovu svakog iz očevog imenika da ih obavijeste da je on preminuo.

Dwayne je naprasno umro u Arizoni, gdje se preselio prije nekoliko godina i radio u specijaliziranoj radionici koja je imala nekakve veze s industrijskim laserima. (Izgleda da je “bio korak ispred” do samog kraja). Sahrana se održavala u subotu i bilo je puno mjesta za goste sa strane. “Tata je napravio lijepe dograđene spavaonice”, rekao mi je njegov sin.

Dwayneova djeca (koja su razvožena između smjena točno u minutu) pokušavala su pronaći način da kuća ostane u obitelji umjesto da je prodaju nekom strancu koji možda neće znati cijeniti građevinsko majstorstvo njihovog oca. Ali sve je još uvijek bilo “pod znakom pitanja”.

Nisam otišla na sahranu, ali sam makar uspjela na vrijeme pošaljem telegram sućuti.

Lehman Brothers je propao dva mjeseca kasnije, a ja sam počela intervjuirati ljude, koji su ostali bez posla bez kuće ili ušteđevine u Velikoj recesiji, za potrebe ove knjige. Trebalo mi je dvije godine razgovora sa žrtvama recesije da uvidim kako je Dwayne povijest, s čijim sam dijelovima bila upoznata, objašnjavala krizu koja nas je snašla nakon njegove smrti.

Kad sam shvatila da Dwayne i njegova obitelj se trebaju naći u povijesti Velike recesije, pronašla sam njegovog sina. Ispričao mi je da su njegove sestre, koje obje žive u Michiganu, razmišljale preseliti u Arizonu, možda čak i zajedno, iako je jedna bila udana, a druga nije. Čak su počele ispipavati kakve su šanse za zapošljavanje. (Jedna Dwayneova kći je medicinski recepcioner dok druga vozi dostavni kamion.)

Zatim je došao krah, i ko je tad smio odreći stalnog zaposlenja? Nažalost, dok su čekali, cijene nekretnina su toliko pale da bi, čak i da su uspjeli prodati Dwayneovu kuću po tadašnjoj cijeni, i dalje dugovali banci preko 200.000 dolara. Kuća, sa svim Dwayneovim finim adaptacijama, sada je bila “pod vodom”.

Budući da je njihova majka dotad već otišla sa scene i da njihov otac nije ostavio nikakvo značajno nasljedstvo, osim isplaćenog životnog osiguranja od 15.000 dolara i 6.000 dolara zaduženja na kreditnoj kartici, njegova djeca nisu mogla nastaviti otplaćivati ​​kredit za kuću. Tako su, po savjetu odvjetnika, banci poslali poštom ključeve i otišli.

“Tata bi se našalio”, kaže njegov sin. “Dok sam bio živ, branio sam vam da bježite od kuće, ali naučio sam vas da trebate otići od kuće kad umrem”. Tako nešto. Samo bi on bi to umio ispričati smješnije. “

Vjerojatno postoji neki način da ispadne smješnije, ali ni ja ne znam kako.

To ne znači da je Dwayne vodio naopak ili bezvrijedan život. Možda je njegovo imanje propalo u recesiji, ali on je bio prilično redovito zaposlen na sve zahtjevnijim, a nadajmo se i “smislenim” radnim mjestima. Odgojio je troje djece koja se međusobno slažu i poštuju svog oca. I izgleda da je očuvao svoj ​​samoironično, ali ne i samopotcenjivački humor do kraja.

Sa druge strane: ovdje imamo jednog radnika, u obitelji s dvije plaće, koji je držao korak ispred offshoringa, držao korak ispred automatizacije, radio četiri desetljeća i umro bez ikakve ušteđevine, s neotplaćenim stambenim kreditom većim od vrijednosti kuće i 6.000 dolara zaduženja na kreditnoj kartici.

Što se tiče ove kreditne kartice, Dwayneov sin je inzistirao da mi skrene pozornost kako je njegov tata prezirao “konzumerizam” do kraja. Dok su djeca odrastala, obitelj nijednom nije kupila veliki televizor, novi auto ili najmodernije tenisice na kredit. Najveći dio tog duga od 6.000 dolara, smatra sin, ostao je od Dwayneove posljednje selidbe iz Illinoisa u Arizonu, dakle moglo bi se reći da je u pitanju bila investicija u karijeru, koju je otplaćivao.

Sve mi to govori da je Dwayneoa realna zarada, iako su njegove kvalifikacije rasle, ostajala je na istoj razini ili možda išla naniže tijekom njegovog života. Ali ići naniže je neamerički pravac.

Od 1820. do 1970, realne satnice u Americi rasle su svakog desetljeća, čak i tijekom 1930-ih. To izuzetno stoljeće i pol (vjerojatno jedinstveno u povijesti) završio se sedamdesetih. Od tada do sada – drugim riječima, tijekom Dwayneovog radnog života – američke satnice su stagnirale ili opadale.

Izgleda da se Dwayne nalazio na višem kraju – to jest stagnantnom kraju – ove platne statistike. Tijekom godina kada su tolika radna mjesta preseljena u inozemstvo i tolike kvalifikacije prebačene od ljudi na kompjutere, Dwayne je bio jedan od dalekovidnih i sretnih Amerikanaca koji su uspijevali da “budu korak ispred”.

Zašto onda tvrdim da je njegov život nagovijestio Veliku recesiju?

Tijekom desetljeća kada se Dwayneova zarada gotovo nije mijenjala i dok su kvalifikacije njegovih manje sretnih kolega gubile vrijednost, američka produktivnost je neizmjerno porasla. Statistički govoreći, od 1971. do 2007, američka produktivnost je porasla 99 % posto; to jest gotovo je udvostručena. U istom razdoblju, satnice su porasle 4 posto. (Ne 4 posto godišnje – 4 posto za trideset šest godina.) Drugim riječima, produktivnost prosječnog radnika porasla je dvadeset pet puta više od njegove plaće. Ljudi kao što su Dwayne i njegova kompjutorizirana žena s uredskim poslom proizvodili su više na sat čak i dok su im plaće ostajale iste ili padale.

Ali Amerika je potrošačka ekonomija. Dwayne je koristio riječ “konzumerizam” kad je prekoravao djecu što traže najnovije drangulije. Ali za ekonomiste, “potrošačka ekonomija” je neutralan termin koji označava društvo koje većinu svojih proizvoda prodaje interno. Mi u Sjedinjenim Državama 70% posto svoje robe i usluga prodajemo jedni drugima. Ali ako je većina Amerikanaca zarađivala manje, a proizvodila više, tko je kupovao sve stvari?

Kada je Henry Ford 1914. podigao plaće radnicima na pokretnoj traci na fantastičnih 5 dolara na sat, objasnio je da njegova tvrtka ne može razvijati ukoliko Amerikanci ne zarađuju dovoljno da kupe atomobil koja proizvode. Kada su firme za koje je Dwayne radio počele smanjivati plaće, vodile su se logikom da umjesto da svoje radnike plate da bi mogli kupovati stvari, mogu isti novac da im pozajme. Možda to i nije bila toliko svjesna odluka koliko iskorak iz nužosti.

Kada je Dwayne početkom 70-ih radio u General Motorsu, ova automobilska tvrtka je ušla u posao automobilskog kreditiranja kako bi unaprijedila prodaju vlastitih proizvoda. Kada je Dwayne umro, General Motors Acceptance Corporation nije davala samo kredite za kupnju automobila, nego je bila i četvrti po veličini stambeni vjerovnik. TARP program ju je izvukao iz ogromnih hipotekarnih gubitaka.

Isto tako, još jedan industrijski gigant, General Electric, osnovao je svoju kreditnu podružnicu, GE Capital, pomoći srednjim poduzećima da kupuju njihove generatore. Ali kako su realne zarade padale, a realna prodaja se usporavala, ogranak se transforimisao u financijsku tvrtku. Do 2007, godinu dana prije kraha, GE Capital je osiguravao polovicu profita General Electrica.

Korporacije koje nisu same postale banke ulagale su dobit u druge banke ili su je vraćale dioničarima koji to činili. Tako je regularni novac postao Wall Street novac. Drugim riječima, naša ekonomija je financjalizirana. Ali što su financijske institucije radile sa svim tim novcem koji se gomilao u sve manje i manje ruku?

U mojoj knjizi Money Makes the World Go Around, pokušala sam da uđem u trag svojoj bankovnoj štednji koja je oticala u globalnu ekonomiju sredinom devedesetih. Najveći dio mog novca, pokazalo se, kružio je u zatvorenim krugovima trgovine valutama, vrijednosnim papirima i apstraktnijim derivatima. Onaj djelić koji je procurio do, kako ga bankari zovu, “realnog sektora”, korišten je za kupnju vode iz trećeg svijeta i energetskih sustava (bez ikakvih materijalnih poboljšanja na njima). Ostatak je pozajmljivan tvrtkama, državama i privatnim građanima koji, po svemu sudeći, nisu bili vlasnici rastućih poduzeća niti imali rastuće prihode da bi mogli da ga vrate.

Prosto se osjećao piramidalni miris. Ako ove godine nemam 10 dolara, a primanja mi ne rastu, kako ću dogodine imati 15 dolara da vam vratim novac s kamatom? Da se ponovo zadužim? Do kraja 90-ih svakom osim guvernerima bilo je jasno da ovako neće moći još dugo.

Ako zvuči kao da se hvalim svojom ekonomskom dalekovidnošću, neka se zna da, iako sam coktala i odmahivala glavom nad studentskim kreditima, LBO operacijama, dot-com akcijama i zaduživanje po kreditnim karticama, nisam predvidjela da će najveća piramidalna prijevara našeg doba podrazumijevati prodavanje, sekjuritizaciju i klađenje protiv stambenih kredita odobrenih Amerikancima koji nisu mogli priuštiti kupnju kuće.

Znala sam samo da je Amerika potrošačka ekonomija.

Ali umjesto da rast produktivnosti iz posljednjih četrdeset godina podijelimo s našim potrošačima, mi smo ga raspodijelili toliko nejednako da je najveći dio ovog novog bogatstva otišao jednom postotku, dok su preostalih 99 posto, uključujući i Dwaynea, bili previše siromašni da kupe ono što su proizvodili. Na kraju nas je to sustiglo.

Međutim, razgovarajući sa žrtvama Velike recesije, primijetila sam nešto čudno. “Siromašni” Amerikanci su iznenađujuće bogati. Redovi pred narodnim kuhinjama iz 1929. izbjegnuti su osiguranjem za slučaj nezaposlenosti. Dvočlana zaposlena obitelj, iako je možda bila odgovor na pad zarada, predstavljala je još jedan vid osiguranja za nezaposlene. Većina nezaposlenih ljudi ne samo što ima što jesti, nego može i priuštiti kavu za ponijeti. Nijedan od dugoročno nezaposlenih u ovoj knjizi nije nosio termos bocu.

Svjesna sam, naravno, da preko 15 posto američkog stanovništva živi ispod službene linije siromaštva i da se znatan broj njih bori sa, kako je sada nazivamo, nesigurnošću prehrane. Ali ovaj rad sam započela kontaktirajući ljude koji su ostali bez posla, stana ili ušteđevine tijekom Velike recesije. To znači da su nekad imali jedno ili više tih “srednjoklasnih” obilježja.

Par ljudi s kojima sam razgovarala zapitalo se, baš u toku našeg razgovora, da li će ih možda “oporavak” od recesije zateći u nekoj drugoj socioekonomskoj klasi. Neki se na zabrinjavajući način bore s neizvjesnošću. Ali možete sresti i ljude s pravim talentom da ugrabe trenutke zadovoljstva i organiziraju ohrabrujuće sitne rutine, čak i kad ne znaju točno kako će riješiti krupnija pitanja, recimo da li će idućeg mjeseca raditi ili, u dva-tri slučaja, gdje će naredne noći prespavati.

Uvodno poglavlje knjige Barbare Garson „Down the Up Escalator: How the 99 Percent Live in the Great Recession”, Doubleday, 2013.
 
(pescanik/uredio:nsp)

Majčin dan nije oduvijek bio vezan za cvijeće, darove, čestitke i provođenje vremena s majkama. Upravo suprotno, povijest ovog praznika prepuna je konflikata i kontroverzi, a povijest uvijek pišu neobjektivni ljudi.

Krajem 19. i početkom 20. stoljeća, Majčin dan, u svojim različitim oblicima, obilježavan je zbog niza razloga. Od smanjenja smrtnosti kod dojenčadi pa sve do promicanja mira i u čast majke Anne Jarvis koju danas prepoznaju kao jednu od dvije osnivačice ovog praznika.

Majčin dan je blagdan u čast majki i majčinstva koji se u većini zemalja obilježava svake godine druge nedjelje u svibnju.U zapadnom svijetu uspostavljen je u 20. stoljeću.

Majčin dan ima svoje korijene u engleskom i američkom pokretu žena. Amerikanka Ann Maria Reeves Jarvis godine 1865. organizirala je Mothers Day Meetings gdje su majke mogle razmjenjivati ideje o aktualnim pitanjima.(wikipedia)

Za Annu Jarvis koju je smrt njezine majke teško pogodila, Majčin dan bio je poseban dan kad ljudi ne slave sve majke već samo svoje majke. Dan koji provodite s majkom kako biste joj dali do znanja koliko vam znači.

Međutim, dan se pretvorio u veliki promašaj. Barem što se Anne Jarvis tiče.

Naime, dan se ubrzo pretvorio u komercijalni rudnik zlata s fokusom na kupnji darova, cvijeća i čestitki. Jarvisova je pokušala održati kontrolu nad ovim danom, organizirala je bojkote, prijetila tužbama pa čak i napala Prvu damu Eleanor Roosevelt koja je praznik koristila prilikom skupljanja donacija.

Svoju je borbu nastavila do kasnih 40-ih, a 1948. preminula je u jednoj psihijatrijskoj ustanovi u Philadelphiji.

“Ova žena umrla je u siromaštvu, na rubu demencije, a mogla je dobro zaraditi komercijalizacijom praznika. No, to nije željela. Borila se protiv komercijalizacije što ju je na kraju koštalo novca i zdravlja”, govori povjesničarka Katherine Antolini.

Praznik u današnje vrijeme, naravno, nastavlja biti pogonsko gorivo konzumerizma i sve ono protiv čega se Anna Jarvis cijelog svog života borila, i još jedan pokazatelj da u kapitalizmu ništa dobro dugo ne traje.

 
 
index, youtube.com/uredio: nsp
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=17495"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

U svijetu je nastala nova religija, a njezin moto je “Kupujem, dakle postojim!”. Riječ konzumerizam dospjela je u naše krajeve preko engleske riječi consumerism, odnosno riječi consumer, a znači potrošač

Najveće vjerske blagdane prati svjetovna potrošačka groznica. Na sva zvona udara se po potrošačkom mentalitetu, a rijetko mu se tko može oduprijeti. Kunzumistička filozofija i konzumerizam posebno su naišli na kritiku pri udaru recesije, pada potrošačke moći i standarda.

Konzumerizam je nastao kao pokret samoorganiziranja potrošača i društvenih grupa nakon Drugog svjetskog rata u SAD-u radi opće zaštite potrošača. No kasnije taj se pokret razvio i u drugim razvijenim zemljama. Taj pojam tijekom vremena mijenja svoje značenje pa danas konzumerizam znači zagovaranje visoke potrošnje kao temelja zdrave ekonomije.

Konzumerizam je i stav prema kojem sreća pojedinca ovisi o posjedovanju materijalnih dobara. Rast bruto društvenog proizvoda nameće se kao glavno mjerilo ekonomskog stanja neke zemlje pa se na sve načine nastoji potaknuti potrošnja, a time potrošački mentalitet, konzumistička filozofija, kao način života koji se zadovoljava gomilanjem nepotrebnih materijalnih dobara, konzumerizam.

Riječ konzumerizam dospjela je u naše krajeve preko engleske riječi consumerism, odnosno riječi consumer, a znači potrošač. Kon (kao i ko i kom) na latinskom prvi je dio riječi, a znači zajedno, dok latinska riječ sumere znači uzeti. Konzumirati znači trošiti, jesti, popitI, a i brak se može konzumirati. Riječ konzum označava potrošnju, trgovinu, potrošačku zadrugu, a konzumacija je narudžba u ugostiteljstvu.

Konzumerizam je pojam kojim se opisuje stav prema kojemu sreća nekog pojedinca ovisi o konzumaciji dobara i usluga, odnosno posjedovanju materijalnih dobara. Odnosi se na pretjeranu težnju za posjedovanjem i kupnjom stvari.

U ekonomskoj znanosti, konzumerizam predstavlja ekonomske politike, kojima je cilj potaknuti potrošnju, odnosno stav prema kojem slobodan izbor potrošača treba diktirati ekonomsku strukturu društva.

Um individue više ne teži oponašanju bogatih, već ‘slavnih’ što znatno olakšava posao prodavačima kojima je dovoljno simulirati slavu preko svojih medijskih i društvenih alata. Borba protiv konzumerizma kroz godine stvorila je emociju između kupaca i protivnika, te je to danas postao otvoreni okršaj društvenih normi i ‘odmetnika’ putem etikete i odbacivanja.

Kupovina sama po sebi svrha

Kada se priča o ovom konceptu, on svakako nije novijeg datuma već datira još iz drevne Mezopotamije, a prve natruhe današnje prakse dolaze u sedamnaestom i osamnaestom stoljeću u Velikoj Britaniji i Francuskoj gdje srednja klasa želi kopirati svoje idole na vladarskim funkcijama. Na taj način dobivamo prvu fuziju luksuza i mode, što rezultira ljudskom pomamom za štovanjem same kupovine, a ne više isključivo kupovine iz nužnosti.

Sirovine koje danas gotovo vladaju potražnjom mogu se vrlo lako povezati s ovisnošću, pa tako ne čudi kako je jedan od glavnih faktora konzumerizma šećer (čija se uporaba postotno povećala za tisuće postotnih jedinica kod prosječne osobe kroz svega par stoljeća), a tu su i duhan, čaj i kava. Jačanjem potražnje razvija se i društveni inženjering koji putem potrošačke groznice ispunjava unaprijed pripremljene trendove i zamisli.

Josiah Wedgewood kao kreator konzumerizma i mode

Male kvartovske trgovine propadaju zbog velikih trgovačkih centara, a tu ideju prvi započinje Robert Cecil još davne 1609. s ‘New Exchange’ centrom. Takva zdanja postaju društvena okupljališta, te istu ulogu oduzimaju sportskim ili kulturnim arenama. Bernard Mandeville je još 1714. zaključio kako ‘prosperitet države ovisi o sebičnim interesima kupca’. Degradacija estetike bila je zapravo ključna u početnim fazama razvoja konzumerizma.

Marketing je krajem osamnaestog stoljeća odigrao ključnu ulogu, stvarajući prve statusne simbole bez stvarne tržišne vrijednosti. Izumitelj Josiah Wedgewood uviđa da propagandne tehnike mogu manipulirati smjer prevladavajućih ukusa i preferenci kupaca, te na taj način ‘natjerati’ iste da kupuju upravo njegov proizvod. On je tako pionir mode i prvi ‘trendseter’, kao i prvi PR vlastite manufakture.

‘Upadljivo trošenje’ kao nova potrošačka paradigma

Industrijska revolucija označila je promjenu paradigme i kupci po prvi puta na jednom mjestu mogu kupiti gotovo sve što im treba, a puno češće – ne treba. Nova paradigma je kao cilj označila odmak od ustaljene prakse prema kojoj prosječan kupac Zapadnog svijeta gotovo 90% prihoda troši na hranu i život. Henry Ford je pokrenuo masovnu proizvodnju i kupovinu na veliko čime je započela nova era konzumerizma.

Cijena proizvoda je pala, količina rasla, kao i doseg na tržištu. Društveni inženjering u tridesetim godinama prošlog stoljeća razvija posebnu granu – konzumentski inženjering, a sve dolazi u fuziju s kapitalizmom i korporatizmom. Teoretičari razmatraju nužnost nepotrebne kupovine kao jedini daljnji razvoj društva u cjelini. Thorstein Veblen za takav društveni apsurd razvija termin ‘upadljivo trošenje’.

‘Kompleks manje vrijednosti’ započeo eru materijalizma

On je prvi zaključio kako se društvo van svake pameti odlučuje na uništavanje vlastitog standarda i komfora da bi kupili nešto luksuzno s prevelikom cijenom što im zapravo uopće nije niti potrebno. Smatrao je kako se to najčešće čini da bi se ljudi prezentirali u svijetlu iznad svog standarda što usko povezuje s ‘kompleksom manje vrijednosti’. Konačni razvoj u nekontrolirani konzumerizam dolazi devedesetih godina kada i obrazovni sustav pada u ralje potrošnje.

Tada po prvi puta većinski broj stanovnika odlazi na fakultete zbog ‘želje za bogatstvom’, a ne zbog razvoja. Razvoj materijalizma je tako postao snažniji od bilo kojeg drugog aspekta – društvo je po Madeline Levine doživjelo ‘potpuni odmak od društvenosti, spiritualnosti i zajedništva, naspram natjecateljskog duha, materijalizma i borbe za hijerarhiju’. Deformacija konzumerizma je danas došla do razine kada se isti okrenuo protiv prvotnog cilja – vlastitih kupaca.

Konzumerizam djeluje kao nametnuta društvena norma

Danas je način života visoke klase postao standard za sve, pa tako kupac prodaje, zadužuje se i troši u tolikoj mjeri da ulazi u dužničko ropstvo. Kupljena roba više nije cilj, nego društveni standard. Emulacija je stvorila psihološku želju oponašanja onih iznad sebe u društvu, pa se upravo emulaciju ponajviše koristi u propagandnim tehnikama. Um individualista više ne teži oponašanju bogatih, već ‘slavnih’ što znatno olakšava posao prodavačima kojima je dovoljno simulirati slavu preko svojih medijskih i društvenih alata.

Borba protiv konzumerizma kroz godine stvorila je emociju između kupaca i protivnika, te je to danas postao otvoreni okršaj društvenih normi i ‘odmetnika’ putem etikete i odbacivanja. Koncepti ‘jednostavnog života’, ‘ekokupovine’, ‘lokalne trgovine’ ili ‘razmjene dobara’ bivaju potisnuti od strane moćnih banaka i korporacija, a dodatno olakšavanje kupovine putem mikročipiranja i digitalne valute stvaraju ‘konzumentski fašizam’ čije se natruhe već vide, a posljedice bi mogle biti dalekosežne i sveprisutne.

U Hrvatskoj je konzumerizam kao takav došao iza raspada Jugoslavije, i nastupio u svoj svojoj snazi. Udario je građane u glavu i postao im je nova “religija”, no konzumerizam je samo nadomjestak za mentalno osakaćene ljude, koji nisu karakterno oformljeni i nemaju svoju ličnost i slobodno posebno kritičko razmišljanje. Hrvatsko društvo je pokleknulo u ropstvu konuzumerizma, i sve više ljudi je u dugovima i kreditima koje ne mogu otplaćivati. Hrvatskom kupcu se danas najlakše proda mačka u vreći, a on kupuje bez razmišljanja. Hrvati definitivno kupuju preskupe stvari koje im ne trebaju, novcem kojeg nemaju, da bi ipresionirali ljude koje ne vole.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 

 
NoviSvjetskiPoredak.com