Mjesečna anomalija globalne temperature utvrđena satelitima kompanije RSS za rujan 2014. otkriva da je tzv. Velika pauza sada dva mjeseca duža negoli je to bila prošli mjesec

Globalno, rujan je bio nešto topliji od kolovoza, koji je i sam bio ispod 18-godišnjeg pravca kretanja. Drugim riječima, uzmemo li trend najmanjih kvadrata linearne regresije u vezi globalnih mjesečnih anomalija srednjih površinskih temperatura, ispada da u zadnjih 18 godina i jedan mjesec nije bilo nikakvog globalnog zatopljenja.

„Velika pauza” najduži je kontinuirani period bez zatopljenja u podacima o instrumentalnom bilježenju globalne temperature od 1979. godine, vremena prvog praćenja temperatura putem satelita.

To razdoblje traje nešto duže od polovice vremena tijekom kojeg se temperature prate putem satelita. No, Pauza se podudara s neprestanim naglim povećanjem koncentracije CO2 u atmosferi.

Slika 1. RSS mjerenje mjesečne globalne prosječne temperature anomalije niže troposfere (tamno plava) i trend (gusta svijetlo plava linija), rujan 1996 do rujna 2014. godine, pokazuju nikakav trend globalnog zagrijavanja u 18 godina 1 mjesec.

Razdoblje od 18 godina 1 mjesec, ili 217 mjeseci, je najdalje što se može ići u bilježenjima satelitskih temperatura RSS i to dalje pokazuje nikakav trend.

RSS nam sada govoti o velikom interesu dužine “Velike pauze”. Dr. Carl Mears, viši znanstveni znanstvenik RSS, je imao dugu i intrigantnu raspravu o “Velikoj pauzi”..

Dr. Mears ‘Rezultati su prikazani na slici. 2:

Slika 2. Izlaz 33 IPCC modeli (tirkizna boja) u usporedbi s izmjerenom RSS globalne promjene temperature (crna), 1979-2014. Prolazno hlađenje uzrokovane vulkanskim erupcijama Chichón (1983) i Pinatubo (1991.) su pokazane na grafikonu, kao što je prikazan šiljak zatopljenja uzrokovan velikim El Niño 1998.

Dr. Mears piše:

“Oni koji guraju globalno zagrijavanje bi željeli pretpostaviti da je uzrok model/promatranja neka vrsta problema u raskoraku sa temeljnim modelom fizike. To dovodi ih do zaključka, vrlo vjerojatno pogrešnog, da dugoročna osjetljivost klime je mnogo manja nego što trenutno misli.”

Dr. Mears ‘žaljenje korištenje riječi “konspiratori”, sa svojim promišljenim prizvukom, otkriva dr Mears da ih još možemo nazvati “širitelji laži” – onaj tko je sklon gurnuti dokaze u profitabilnom smjeru i napraviti veliku uzbunu više nego je znanstveno opravdano.

“Nedavno, broj članaka u mainstream tisku su istaknuli da se čini da je došlo do malo ili bez promjena globalnih prosječnih temperatura tijekom posljednja dva desetljeća. Zbog toga, mi dobivamo puno pitanja, ovakvog tipa: ‘Vidio sam ovu zavjeru na web stranicama onih koji ne vjeruju u globalno zagrijavanje. Jesu li to uistinu vaši podaci?”

Sve je više znanstvenih dokaza da globalno zagrijavanje ne postoji i samo da postiji stalan trend, i ne pretjerani rast temperature, no to što korporativni mediji žele stvoriti paniku bez znanstvenih dokaza, to je već druga priča.
 
Znanstvenik “uvalio” CNN-u koji gura globalno zagrijavanje. “Ako ima para, ima i globalnog zagrijavanja”
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(wattsupwiththat.com,nexsus,youtube/uredio:nsp)

Propagandisti, zavjernici, urotnici,konspiratori su oni u službi kompanija, vlada i ostalih – šire neistine, a teorije zavjere koje predstavljaju istinu su proglasili lažima. Za žalost propagandista, istina je spora, ali uvijek izađe na površinu. Protiv neugodnih istina ima samo jedan lijek – treba se s njima pomiriti…

Bernays: “Propaganda je izvršna ruka nevidljive vlade… Moderna propaganda je dosljedni, neprestani napor da se stvore ili oblikuju događaji koji će utjecati na odnose javnosti prema nekom pothvatu, ideji ili grupi. Ta praksa stvaranja okolnosti i stvaranja slika u umovima milijuna ljudi je vrlo uobičajena.

Ponekad je teško pojmiti razmjere programiranja kojima smo izloženi kroz medije. Da bismo bolje shvatili kako se to zbiva i da se doista zbiva, potrebno je vratiti se nekih osam do devet desetljeća unatrag, u vrijeme dok je stvar još bila u povojima. Tamo ćemo sresti čovjeka u kojega svakako treba uprijeti prstom kad se govori o sveprisutnom takozvanom PR-u, kratici od ‘public relations’, dakle slavnim – odnosima s javnošću. U ovom i sljedeća dva broja njemu ću posvetiti trodijelni feljton. Vidjet ćete i sami – čovjek je to zaslužio, svojim predanim radom! Usto, ne može se precijeniti važnost razumijevanja motiva i načina oblikovanja naših stavova na našu sposobnost da donosimo kvalitetne, razumne i, ako je moguće, što manje kontamirane odluke.

Odnosi s javnošću imaju puno razina, neke od njih su tek praktične taktike odgovaranja na napade, izbora najboljeg vremena za reakciju (ovisno o tome želi li se postići što veći učinak ili pak neutralizirati neki negativni učinak kroz što manje isticanje), najboljeg načina za plasiranje informacija itd. Mnogi subjekti na neki način trebaju odnose s javnoću, bez obzira radi li se o nekoj tvrtki, školi, ministarstvu i slično. No, odnosi s javnošću od samih su početaka promišljani kao zahvat puno širih razmjera, kojim se želi oblikovati cjelokupno društvo. Zanimljivo je uočiti i na kojim se pretpostavkama o biti ljudskog bića uopće temelje. Kad se to sagleda, pojam odnosa s javnošću postaje pravi orvelovski eufemizam za uvjeravanje i laganje ljudi.

Religije su tisućljećima dominirale okupacijom ljudske svijesti

Pretpostavljam da je neki oblik tih ‘odnosa s javnošću’ oduvijek postojao. Na pamet odmah padaju religije, koje su od pamtivijeka, tisućljećima, dominirale okupacijom ljudske svijesti. Masovnih medija nije bilo, informacije su putovale sporo i usmenom predajom, grupice ljudi bile su izolirane jedne od drugih. No, zato su religijske ideologije bile globalizirane i svojom dugom rukom dohvaćale su ljude i u najzabačenijim krajevima, osvajajući im uvjerenja i namjere te kroz svoje poruke učvršćujući politički poredak, u kojem je vrlo mali broj ljudi, većinom povezanih krvnim lozama, vladao nad većinom ljudi. Bila su to idealna vremena – za vladajuće. Sve što je dobro prije ili kasnije završi! Svijet je malo pomalo napredovao, pa su bile potrebne nove iluzije.

Prividi demokracije, slobodnog poduzetništva, slobodnih medija ili zabave koja se našim osjetilima pruža sa svih strana zagušujući sve kanale, mogu zavesti. Kako su se vremena i tehnologije promijenile, potrebni su bili novi načini ovladavanja sve brojnijim komunikacijskim kanalima među ljudima, koji su s vremenom shvatili da možda i nije neko rješenje da šaka ljudi iskorištava sve ostale. Ti su kanali elitama predstavljali opasnost, ali i priliku za najveću manipulaciju u povijesti jer su sveprisutni i cjelovremeni, za razliku od svojih prethodnika.

Čovjek o kojem ćemo govoriti privatno je bio osoba vrlo slabe karizme. U BBC-jevom dokumentarnom serijalu „History of the Self” rečeno je da u javnom izlaganju nije mogao privući pažnju ni trojice ljudi. Baš takav, udario je temelje najvećem i najneumoljivijem stroju za programiranje u povijesti – “odnosima s javnošću” koji su se, u vrijeme dok ta riječ nije postala ozloglašena, slobodno nazivali i “propagandom”. Propaganda zapravo znači širenje, a upravo se o tome i radi. O ciljanom širenju valova preko dubokog, neizmjernog i inače mirnog oceana ljudske svijesti.

„Propaganda” je i naslov knjižice koju je 1928. objavio Edward Louis Bernays (1891-1995), zvan “ocem odnosa s javnošću”, dugoživući čovječuljak koji je očito imao desetljeća da se divi sveprisutnosti svog djela koje je ingeniozno započeo dvadesetih godina 20. stoljeća. Magazin „Life” proglasio ga je jednim od stotinu najutjecajnijih Amerikanaca 20. stojeća. S pravom. Ja bih rekao da možda ulazi i u top five.

Manipulacija javnim mnijenjem sastavni je dio demokracije

U knjizi „Propaganda” Bernays je ustvrdio da je manipulacija javnim mnijenjem neophodan dio demokracije. To je sročio ovako: „Svjesna i inteligentna manipulacija organiziranih navika i mišljenja masa važan je element u demokratskom društvu. Oni koji manipuliraju tim nevidljivim mehanizmom društva čine nevidljivu vladu koja je istinska vladajuća moć naše zemlje. Nama vladaju, oblikuju naše umove, formiraju naše ukuse, sugeriraju nam naše ideje većinom ljudi za koje nikad nismo čuli. To je logična posljedica načina kako je naše demokratsko društvo organizirano. Velik broj ljudskih bića mora surađivati na ovaj način ako želi živjeti u društvu koje dobro funkcionira. (…) U skoro svakom djelovanju našeg svakodnevnog života, bez obzira je li riječ o sferi politike ili biznisa, u našem društvenom vodstvu ili etičkom razmišljanju, nama dominira relativno mala grupa osoba (…) koje razumiju mentalne procese i društvene uzorke masa. Oni su ti koji vuku konce koji kontroliraju javno mnijenje.”

To je sukus Bernaysova razmišljanja, u kojem je demokracija ispala iz igre već u prvom redu. Jer ako je demokracija doista samo „svjesna i inteligentna manipulacija navika i mišljenja”, onda možda ipak valja početi razmišljati postoji li neki drugi društveni sustav, možda neki kojega još nismo isprobali. Evo još nekoliko slikovitih citata iz njegove knjige „Propaganda”. Da im nije poznat izvor, neki zlobnik bi mogao reći da to opet netko trabunja o teoriji urote. Ali ne, sinko, ovoga puta riječ je o čovjeku koji je te recepte izmislio, primijenio i ostavio u naslijeđe. Pa, krenimo redom:

Vode nas “mudri članovi unutarnjeg kabineta”

“Naši nevidljivi upravljači su, u puno slučajeva, nesvjesni identiteta svojih kolega, članova unutarnjeg kabineta. Nama vladaju pomoću svojih kvaliteta za prirodno vodstvo, pomoću svoje sposobnosti da daju potrebne ideje i pomoću svog ključnog položaja u društvenoj stukturi. Koji god stav netko izabere prema takvim okolnostima, ostaje činjenica da u skoro svakom činu našeg svakodnevnog života, bez obzira je li riječ o sferi politke ili biznisa, u našem društvenom vodstvu ili etičkom razmišljanju nama dominira relativno mali broj osoba – minijaturni dio naših sto dvadeset milijuna – koji razumiju mentalne procese i društvene uzorke masa. Oni su ti koji vuku konce koji kontroliraju javno mnijenje, koji zauzdavaju stare društvene snage i nalaze nove načine da vežu i vode svijet”.

Zgodno! Na jednom mjestu Bernays objašnjava kakav bi kaos zavladao kad bi svatko proučavao sva društvena pitanja te da se sve zato svelo na tek dva do tri kanditata iz dvije do tri stranke. Radi učinkovitosti. Rekao je da bi “bilo bolje da, umjesto propagande i zastupanja stavova, postoje odbori mudrih ljudi koji će izabrati naše vladare i upravu, javnu i privatnu, I odlučivati o najboljem tipu odjeće za nas ili najboljoj vrsti hrane za nas”. Ali, piše Bernie, “izabrali smo suprotnu metodu, metodu otvorenog natjecanja. Moramo naći način kako da napravimo slobodno natjecanje s razumnom glatkoćom”.

Pogađate već kakav je način on pronašao. Čujmo i dalje:

„Postoje nevidljivi vladari koji kontroliraju sudbine milijuna ljudi. Općenito se ne shvaća do koje mjere riječi i djela naših najutjecajnijih javnih osoba diktiraju oštroumni ljudi koji djeluju iza scene. Niti se ne shvaća, što je još važnije, raspon u kojem vlasti mijenjaju naše misli i navike.”

Bernays u „Propagandi” piše o padu aristokracije i rastu moći buržoazije koja i sama otkriva strah od masa kojima je obećano “da će one biti kralj”. No, “manjina je otkrila moćnu pomoć u utjecanju na većinu. Otkriveno je da je moguće oblikovati um masa tako da one usmjere svoju novostečenu snagu u željenom smjeru. U sadašnjoj strukturi društva, ta je praksa neizbježna. Bilo što o društvenog značaja što treba napraviti, u politici, financijama, industriji, agrikulturi, edukaciji ili drugim poljima, mora biti napravljeno uz pomoć propaganda. Propaganda je izvršna ruka nevidljive vlade.”

Mehanizam kojim je demokracija organizirala svoj grupni um

Pa nadalje: “Raspon u kojem propaganda oblikuje razvoj stvari vezanih uz nas može iznenaditi čak i dobro informirane osobe. No, potrebno je samo pogledati ispod površine novina za nagovještaj vlasti propagande nad javnim mnijenjem. Prva stranica današnjeg New York Timesa sadrži osam važnih novinskih priča. Četiri od njih, to jest polovica, su propaganda. Nemarni čitatelj ih prihvaća kao izvješća o spontanim zbivanjima. Ali jesu li oni to?”

Potom slijedi nabrajanje i analiza naslova, da bi zaključio: “Ovi primjeri nisu dati da stvore dojam da je kod propagande išta zlokobno. Oni su predstavljeni da ilustriraju kako se događaje svjesno usmjerava i kako ljudi iza tih događaja utječu na javno mnijenje. Kao takvi, oni su primjeri moderne propagande.”
Bernays nas želi uvjeriti da ne može biti drukčije: “Ova nevidljiva, isprepletena struktura grupiranja i udruživanja je mehanizam kojim je demokracija organizirala svoj grupni um i pojednostavila razmišljanja masa. Ne odobravati postojanje takvog mehanizma znači tražiti društvo kakvo nikad nije postojalo i nikad neće postojati. Priznati da on postoji, ali očekivati da neće biti upotrijebljen je nerazumno.”

Tvrdnja da takvo društvo nikad nije postojalo niti će postojati potpuno je netočna, jer plemenske zajednice koje i danas postoje u Amazoni, kao i društva istrijebljenih domicilnih naroda Sjeverne Amerike bila su bez takvih mehanizama, pa su postojala tisućama godina, a postoje i danas, tamo gdje ih se pusti na miru. Ali, kaže dalje Bernie: “Kako je civilizacija postala kompleksnija, i kako se jasno pokazala potreba za nevidljivom vladom, izumljena su i razvijena tehnička sredstva za kontrolu javnog mnijenja”.

Ovako je Bernays definirao tu modernu propaganda: “Moderna propaganda je dosljedni, neprestani napor da se stvore ili oblikuju događaji koji će utjecati na odnose javnosti prema nekom pothvatu, ideji ili grupi. Ta praksa stvaranja okolnosti i stvaranja slika u umovima milijuna ljudi je vrlo uobičajena. Doslovno se bez toga ništa ne poduzima, bez obzira je li pothvat gradnja katedrale, novčano pomaganje sveučilišta, reklamiranje filma, stavljanje u opticaj velikog broja obveznica ili izbor predsjednika… Važno je da je to univerzalno i kontinuirano; u ukupnom zbroju to je upravljanje umom javnosti u tolikoj mjeri kao što vojska upravlja tijelima svojih vojnika.”

Propaganda je stvaranje događaja koji će utjecati na stav javnosti

Dakle, propaganda je stvaranje događaja koji će utjecati na stav javnosti. Ista metoda danas je poznatija po skraćenici Davida Ickea „problem-reakcija-rješenje. Nekada davno stvari su bile jednostavnije: “Prije su vladari bili vođe. Oni su odredili smjer povijesti na jednostavan način, time što su radili što su htjeli. A ako danas nasljednici vladara, oni čiji položaj ili sposobnost im daju moć, ne mogu više raditi što žele bez pristanka masa, oni u propagandi nalaze alat koji je sve moćniji u pribavljanju tog pristanka.”

Ali pravi problem tek nastupa: „Dobro je poznato da su mnogi vođe i sami vođeni, a ponekad to rade osobe čija su imena poznata tek nekolici (…) Predsjednički kandidat može biti ‘izabran’ kao odgovor na ‘silnu želju naroda’, ali je dobro znano da je o njegovom imenu odlučilo pola tuceta ljudi koji su sjedili oko stola u hotelskoj sobi.”

Jer: “Razni ljudi vladaju nama u raznim dijelovima naših života. Može biti jedna moć iza trona u politici, druga u upravljanju kamatama, a neka treća u za određivanje plesova za sljedeću sezonu. Ako postoji nevidljivi kabinet koji vlada našim sudbinama (a to nije nemoguće zamisliti), on bi u utorak radio kroz određene grupe vođa za jednu svrhu, a u srijedu kroz potpuno druge grupe vođa u drugu svrhu.”

Pravi vodič za manipulaciju iz sjene, ovaj Bernays. Zapravo provoditelj, kao što će se vidjeti kasnije, ali ne prije još nekoliko citata: „U nekim dijelovima našeg svakodnevnog života, u kojima zamišljamo sebe kao slobodne, nama upravljaju diktatori velike moći. Čovjek kupuje odijelo na temelju svog ukusa i osobnosti, onakvu odjeću kakvu voli. U stvarnosti, on izvršava naređenja anonimnog krojača iz Londona.”

“Propaganda nikad neće umrijeti”

Pa nadalje: “Američki film je najveći nesvjesni nositelj propagande današnjice. On je veliki distributor za ideje i mišljenja. Film može standardizirati ideje i navike nacije. Zato jer se filmovi snimaju da zadovolje zahtjeve tržišta, oni odražavaju, ističu i čak preuveličavaju široko popularne tendencije, prije negoli stimuliraju nove ideje i mišljenja.”

Ovo je napisano 1928., u vrijeme nijemog filma, davno prije televizije. I za kraj ove zbirke navoda: “Propaganda nikad neće umrijeti. Inteligentni ljudi moraju shvatiti da je propaganda moderni instrument pomoću kojeg se mogu boriti za produktivne završetke i pomoći da se stvori red iz kaosa”. Red iz kaosa? Negdje sam već čuo taj slogan.

Bernays, inače nećak Sigmunda Freuda, temelj svoje ubojite formule našao je u idejama francuskog pisca Gustavea le Bona, autora „Psihologije mase” te Wilfreda Trottera, koji je slične ideje promovirao u anglofonom svijetu svojom knjigom „Instinkti stada u miru i ratu”. Dotad se oglašavanje radilo otvoreno i izravno. Imate proizvod? Informirajte kupca. Recite mu boju, veličinu, činjenice i osobine. Mnogi su vjerovali da bi to trebalo biti dovoljno. Bernays je zaključio da je u igri nešto više, nešto dublje, nešto izvan okvira onoga što se prodaje, nešto što zadire u bit onoga kako se čovjek želi osjećati i što želi misliti o samom sebi.

Bio je to ključ brave koja se otvorila kad je dobio pismo svog ujaka, europskog znanstvenika, koji ga je molio da mu posudi nešto novca, jer je u Austriji život bio težak u to poslijeratno vrijeme. Edward mu je poslao ček i kutiju kubanskih cigara, a njegov ujak – Sigmund Freud – mu je iz zahvalnosti poslao kopiju svoje neobjavljene knjige „Opći uvod u psihoanalizu”. U njoj je Bernays našao pozadinu za svoje ideje o moći emocija za uvjeravanje.

Ustvari, bio je toliko impresioniran da je organizirao da se ujakova knjiga objavi u Americi. Postala je hit. Njeno istraživanje temelja i skrivenih motiva činilo se da objašnjava sve, pa i neobjašnjivo divljačko ponašanje viđeno u Prvom svjetskom ratu. Ljudi su bili vođeni neizrečenim, neprepoznatim emocijama te dubokim i turbulentnim željama. Zahvaljujući svom nećaku Freud je postao slavan, ali i Bernays, koji nikad nije zaboravljao naglasiti da mu je Freud ujak. Razlika je bila u tome što je Freud vjerovao da je civilizacija precijenjen i loše opremljen pokušaj za pripitomljavanje nekih temeljnih impulsa, dok je Bernays je vidio moćnu priliku za američku industriju (koju su ratne potrebe usmjerile u masovnu proizvodnju, a sad je bilo potrebno tržište da bi se masovna proizvodnja nastavila) da se poveže s ciljanim kupcima kao nikad prije.
 

 
(Krešimir Mišak/7Dnevno/uredio:nsp)

Znate li što je to PRONOIA? Pronoia se može definirati kao suprotnost od stanja ili vjerovanja u teorije zavjere. Osobe koje vjeruju u anti-zavjere i sumnjaju da su se osoba ili osobe (npr. vlade / tajna društva) urotili protiv njih. Donosimo vam stavove urotnika, konspiratora, zavjerenika, neinformiranih propagandista u svezi Chemtrails-a….

Pronoia je također tema koja prevladava u noveli iz 1988. godine pod imenom “Alkemičar”, pisca Paulo Coelho.

Osoba koja uživa u stanju PRONOIA-e osjeća da se svijet oko njih urotio da im čini dobro!!!

A. Kuzmanović / SKIP Konsalting (profesionalni zrakoplovni pilot):

Pravo i dužnost zrakoplovnih profesionalaca je da na svakom mjestu i uvijek brane dignitet struke. Priča o otrovnim chemtrailsima, bogatim zavjerenicima i nedužnom, a napaćenom narodu, sve je samo ne zdravorazumska priča. Ali krenimo redom…

Meteorološku pozadinu priče već su obradili daleko stručniji ljudi od nas, a SKIP konsalting će u ovom tekstu obraditi problem, tj. nemogućnost postojanja zavjere, sa zrakoplovno – ekonomskog stajališta.

Suvremeno civilno zrakoplovstvo je, uz telekomunikacije, najočitiji primjer napretka društva u posljednje dvije industrijske revolucije. Sama činjenica da je prošlo manje od sto godina od prvog leta, do preko 100.000 komercijalnih letova dnevno, govori sve. Moderan život je bez toga nezamisliv, a najveća zasluga za takvu poziciju se nalazi upravo u ljudima koji su, radeći sigurno i ekonomično, učinili zrakoplovni transport smislenim. Gledalo se, i još se uvijek gleda, na svaki kilogram tereta, kako  korisnog, tako i nužnog, u procesu prijevoza, a s još većom sigurnošću se može reći da će tako biti i u budućnosti. To ima i svoje polazište u zdravom razumu.

Svaki kilogram je bitan

Ako bi letenje bilo nesigurno i ekonomski neefikasno, tko bi onda letjeo na komercijalnoj osnovi? Par entuzijasta, a oni, u svakom slučaju, ne bi napravili stotine tisuća letova dnevno.  Čak i da dodamo sve zavjerenike, teško da bi bilo i sto letova dnevno, a da nemaju zdravorazumsko pokriće za izvršenje.

Kao dokaz tezi da je svaki kilogram u zraku bitan, navest ćemo dva nedavna primjera.

Ljeta Gospodnjeg 2013., iznad madridskog aerodroma se naglo pogorša vrijeme i siguran prilaz aerodromu biva trenutno onemogućen. Posade koje su prilazile aerodromu na slijetanje donosile su razne odluke u tom kontekstu, a tri posade Ryanair-ovih aviona donose istu odluku – da produže za Valensiju,  koja im je predstavljala alternativni aerodrom. Zbog silnih komplikacija u letu, i gužve koja se stvara nastaje, blago rečeno, kaos, ali ta tri aviona ipak slijeću, uz deklariranu opasnost od ostanka bez goriva. U takvim slučajevima, zrakoplovna vlast izlazi na teren i mjeri količinu goriva koja je preostala u avionu nakon slijetanja.

Postoji pojam koji se zove “minimalna rezerva”. On označava količinu goriva koja se  ni u kom slučaju ne smije potrošiti, uključujući i ovakve složene meteorološke i prometne situacije. Inspekcijom je utvrđeno da su prva dva Ryanair-ova aviona imala između 10 i 20 kg goriva preko minimalne rezerve, dok je treći imao 5 kg manje od te iste rezerve (nije bitno za tok osnovne ideje, ali su postojali objektivi razlozi zbog kojih se dogodio taj propust posade). Iako su svi poskočili na Ryanair, osobito na CEO, koji je poznata medijska ličnost, govoreći kako je sve to nesigurno, ipak zdravim razumom i ostalim podacima dolazimo do surove istine da su piloti Ryanair-a sistematski naučeni da nose točno onoliko goriva koliko im treba i da odluke donose u skladu sa tom količinom goriva, a da iste nikad ne ugroze sigurnost zračne plovidbe.

Ako se ima u vidu da B 737 -800 troši između 4 i 5 tona goriva po satu leta,  jasno je kao dan da su posade donijele odluke u sekundi u kojoj su trebale biti donesene, što se treba smatrati dobrim signalom,  tj. da se u toj kompaniji dobro radi. Da je bila samo jedna posada, i samo jedan događaj, moglo bi se govoriti o slučajnosti. Tri za redom, to je već sistem.  Sve ovo dobiva na kontekstu ako se uzme u obzir da je Ryanair kompanija koja je za dvadeset i pet godina prešla put od jednog aviončića, koji je letio lokalne britanske rute, sa par stotina putnika godišnje, do kompanije koja danas ima preko 300 (tri stotine ) aviona B 737 -800 i preveze preko 80 miliona putnika godišnje. Bi li nam pristaše teorije zavjere mogle objasniti kako je moguće napraviti tako impresivan ekonomski rast ako se ne radi najbolje na tržištu? Hvala.

Idući dalje tom logikom, sredinom 2000-tih, je postojao podatak da je usporedljiva cijena, usporedljivog prodanog naplaćenog sjedala, kod Ryanair-a bila 71 euro, a kod Lufthanse (sa svim njenim kćerkama- firmama) 74 eura. Tri eura razlike su se, u stvari, odnosili na cijenu koštanja sigurnosti zračne plovidbe. Lufthansa i njeni sateliti su imali ta tri eura troška, jer su u prošlosti imali neke udese i incidente koje Ryanair nije imao, te se to i reflektiralo kroz cijenu karte (uzročno posljedično i na profit i ekonomsku snagu firmi). Iz ovoga direktno dolazimo do činjenice da su operativni troškovi, tj. cijena prebacivanja putnika s jedne na drugu točku, isti ili slični, što znači da i u Lufthanzi neko misli o svakom kilogramu.  Ako se ovome doda i konkurencija na tržištu, osobito veliki igrači okupljeni u alijanse British-One world, Air France-Sky team, itd. koji imaju slične operativne rezultate, dolazimo do zaključka da je svima koji komercijalno lete svaki kilogram bitan.

To nas dovodi do sljedećeg zaključka: ili svi komercijalni avioprijevoznici nose po nekoliko tona kojekakvih chemtrailskih otrova, pa su im zato rezultati slični, ili nijedan komercijalni avioprijevoznik ne bazira uspješnost svog biznis plana na zaradi od prosipanja chemtrailskih otrova u gornjim slojevima troposfere. Neka javnost presudi sama.

Air Berlin, njemački avioprijevoznik, trenutno u efektivnim upravljačkim rukama Etihada, nedavno je vršio test na temu težine zrakoplova. Jedan A 330 je izvučen s redovnog letenja, parkiran u hangar, a onda je pet različitih stručnjaka za sigurnost zračne plovidbe povadilo iz aviona sve što nije bilo u njemu kada je kupljen. Izvadili su ukupno 600 kg raznih predmeta, a onda su, s još nizom stručnjaka drugih specijalnosti, preispitali stvari koje su pronašli u avionu i došli do zaključka da se vremenom u avionu nakupilo nekih tristotinjak kilograma potpuno nepotrebnog materijala i opreme. Kada su to pomnožili s brojem letova tog aviona, pa sa brojem letova ostalih aviona u floti, pa tome pridodali flote ostalih članica Etihadove porodice, pa puta milje i sati naleta, Arape je glava zaboljela od računice.  Govorimo o 300 kg na avionu koju može na polijetanju težiti i do 242 tone!!!

Vrsta i količina otrova

Faza dva ove teze predstavlja priču o otrovu. Je li je itko rekao koji točno otrov zavjerenici koriste i koju količinu istog? To je ono što prvo pada u oči. Koliko treba tog otrova da bi se bilo što postiglo?
Radi lakšeg pojašnjenja teze, uzet ćemo sljedeće elemente kao konstantu:

Brzina aviona – 850 km/h (236 m/s)
Brzina istjecanja chemtrails otrova – 1l u sekundi (pet puta brže od brzine istjecanja vode iz slavine ) puta dva, jer sa obje strane krila istječe otrov, a gustoća otrova je bliska gustoći vode (1000kg/l), tako da svaku sekundu izbacuje 2 kg otrova u atmosferu.

Tako avion leti iz zapadne Erope na Bliski Istok, a namjera teoretičara zavjere je potrovati stanovnike bivše Jugoslavije, tzv. Jugoslavenskom dijagonalom, tipa Bovec u Sloveniji- Dojran u Makedoniji, otprilike 850 km.

Znači, zavjerenički avion leti sat vremena i za to vrijeme prosipa chemtrailske otrove po nedužnom i napaćenom narodu. Ništa lakše! 3600 sekundi puta 2kg, i eto tričavih 7,2 tona  otrova.
Ali, ni to nije sve. Potrebno je imati pumpe koje mogu izbaciti litru u sekundi, a prema dostupnim podacima proizvođača, takve pumpe imaju snagu oko 1 kw, i težinu oko 15 kg.

Čak i da zažmirimo na ostala tehnička pitanja i potpitanja (što se događa sa otrovom kada izleti odjednom na minus 56, u čemu se čuva otrov, stabilnost i balansiranje istog tokom  svih faza leta, težina pumpi, pripadajućih cijevi i rezervoara), meni odmah upada u oči snaga od dva kilovata (monofazna), nužna za pokretanje takvih pumpi. Tu mi se javlja baš glupo pitanje za zavjerenike. Gdje vam se nalazi  taj izvor  kilovat (dva) monofazne snage na 10 000 metara visine? Skinut ćete s turbine motora, zar ne? I neće se ni osjetiti. I tako sat vremena. I što ako vam otkaže jedna pumpa, jel’ imate rezervni sistem raspršivanja chemtrailsa? U zrakoplovstvu je sve duplo. Pa i chemtrails pumpe.

Ali dobro, uspjeli ste izbaciti  tu litru otrova. Za to vrijeme avion je preletio 236 metara, što će reći zavjerenička litra otrova je raspršena u sljedećem valjku zračnog prostora: 236m x 5m polumjera. Zapremina valjka je r2xPix h, u ovom slučaju 18.526 m3. To znači litra otrova, tj. 1 dm3 u 18.526 kubika. Mora da je neki opasan otrov u pitanju.

Iz ovoga proistječe da je potrebna mnogo veća količina otrova da se baci da bi imalo učinka, a povećanje od 100 posto, s litre u sekundi na 2 litre u sekundi, znači povećanje težine također za 100 posto, a idući tim putem vrlo brzo bismo došli do maksimalne korisne težine koje suvremeni zrakoplovi mogu podnijeti (oko 70 /80 tona tereta), a ni sa sedam litara u sekundi, tj. 7 dm3 na 18 526 m3,  ne bi se napravilo ništa.

Vjetar i zračna strujanja

Tu dolazimo i do sljedećeg problema – zrakoplovno meteorološkog. Jesu li su zavjerenici ikad čuli za vjetar i zračna strujanja? Očito je da nisu, jer da jesu, znali bi da na visinama uvijek puše vjetar i/ili ima zračnih strujanja, i to ne zanemarivog intenziteta, od 20 pa do 300 i više metara u sekundi, različitih pravaca i smjerova puhanja. Tko može predvidjeti gdje će kapljica otrova, bačena u atmosferu na 10 000 m visine, pasti? Ekstremno su komplicirani navigacijski i meteorološki proračuni, gdje govorimo o frontalnim sistemima ili avionima od 200 tona, a sad treba staviti jednu kapljicu u perspektivu tih vjetrova.
Ako postoji zavjerenik sa takvim znanjem, dajte mu Nobelovu nagradu za fiziku i /ili matematiku.

Kroz što se izbacuju otrovi?

Ne manje bitno, a čisto zrakoplovno, gledište – kako uopće izbacuju te otrove? To je nešto što se također nameće kao zanimljiva tema.
Kroz motor, kažu zavjerenici. I budala sa zemlje vidi odakle potiču chemtrailsi. Neko gurne neki kilogram otrova kroz mlazni motor i onda taj otrov, na izlasku iz motora, formira chemtrailse i ostalo što slijedi? Pa da.

Pravo pitanje je, gdje ga ubaci? Je l’ u kompresor? Bilo bi jako zanimljivo vidjeti matematičku formulu koja opisuje promjenu u zračnoj struji unutar kompresora koja nastaje kada uleti kilogram otrova između trećeg i četvrtog stupnja kompresora!

Dobro, nije u kompresor. Pa, gdje je? U komori sagorijevanje? Da… Prije ili poslije lulice koja uvodi gorivo? Prije. Poremetit ćete maseni odnos plinova, a tako i aerodinamički profil strujanja  neposredno pred paljenje? Ne. Onda poslije lulice? Da. Imate otrov koji, bez ikakvih problema, trpi izlaganje temperaturi od 1200 stupnjeva celzijusa? Pa dobro, ne baš tu gdje je toliko vruće. Znači kod turbine, tu je malo manja temperatura, oko 1000°C? Ne, ni tu. Pa gdje onda? Pa poslije. U ispušnoj cijevi? E, tu ga ubacuju. Osim što je temperatura i dalje visoka (700 stupnjeva), narušavate strujanje i skidate potisak aviona?

Pa mora negdje! Pa to i ja pitam, gdje? Oko motora? Molim? Pa između oplate motora i samog motora? Tu ubacujete cijev adekvatnog promjera, kroz koju prolazi otrov na putu od rezervoara do chemtrailsa? DA!

Konačno smo otkrili da je izvodljivo. Na posebno sređenim avionima, umjesto putnika i tereta, imamo rezervoare sa super-otrovima. Ti otrovi se izbacuju pomoću pumpi, koje se napajaju adekvatnom snagom sa turbine mlaznog  motora, a kroz cijevi koje oduzimaju snagu motora i narušavaju aerodinamičko opstrujavanje aviona. Ništa lakše! Od 5 oduzmemo dva, zatim još tri, te podijelimo sa osam, a ostatak zaokružimo na manji broj. I ostane nam 7. Više nego kad smo počeli.

O pitanjima tipa tko i gdje proizvodi te enormne količine otrova (već smo vidjeli da 10 tona istog ne predstavlja ništa), tko ga prevozi od tvornice do aerodroma, tko ga utovara u avione, tko na kraju krajeva leti tim avionima, ne bih dalje širio tematiku van zrakoplovnih okvira. Zadržavajući se unutar istih, da li bi neko od teoretičara zavjere uspio pokazati na web stranici  http://www.airfleets.net/home/ koji točno, od ovih aviona, lete za potrebe teoretičara zavjere, kao i da nam na stranici www.flightradar24.com pokažu te avione kada lete iznad nas.

Nagrada

Kako SKIP konsalting aktivno promovira u svojim redovima poželjnu sigurnosnu kulturu, a ona za osnovnu pretpostavku ima otvorenu mogućnost za svakog člana da iskaže kreativnost i znanje, svakome tko obori ove teze i dokaže suprotno, SKIP konsalting nudi poslovnu suradnju.

*********

Kažu zavjernici/propagandisti… Ako iskreno postoji bilo kakva teorija zavjere, ona je tu za naše dobro!
 
 
(crometeo/uredio: nsp)

Pojmovi teorija zavjere i teoretičar zavjere se koriste u podrugljivom kontekstu i sugeriraju da osoba ima mišljenja i ideje koje ne odgovaraju stvarnosti. Ipak, najnovija istraživanja govore da su osobe koje su sklone takvim teorijama mentalno zdravije od onih koji prihvaćaju službene verzije spornih događaja.

Politikolog Lens DeHaven-Smith sa Sveučilišta države Florida i autor knjige Teorija zavjere kaže da se ti pojmovi u negativnom kontekstu koriste od atentata na američkog predsjednika Johna Kennedyja kako bi se oblatili pojedinci koji su dovodili u pitanje službenu verziju atentata.

DeHaven-Smith smatra da se radi o svrsishodnom i proračunatom korištenju podrugljivih pojmova, a dobro dokumentirana, nesporna i povijesno točna zavjera od strane CIA-e u prikrivanju istine oko atentata na Kennedyja u potpunosti rehabilitira pojedince koji su preispitivali službenu verziju događaja.

Najnovije istraživanje koje dolazi sa Sveučilišta Kent u Velikoj Britaniji ne samo da rehabilitira takve pojedince, nego zaključuje, pojednostavljeno, kako su osobe koje se u vodećima medijima podrugljivo nazivaju teoretičarima zavjera, mentalno zdravije nego oni koji prihvaćaju službene verzije spornih događaja poput terorističkog napada na SAD 11. rujna 2001.

Istraživanje naziva ‘A šta sa zgradom broj 7? Socio-psihološko istraživanje online rasprava 09/11 teorija zavjera’ objavljeno je 08. srpnja, proveli su ga psiholozi Michael J. Wood i Karen M. Douglas sa Sveučilišta Kent, obuhvaćalo je ukupno 2174 online internetskih komentara, te se usredotočilo na analize komentara koje se mogu smatrati ‘zavjereničkim’ ili ‘konvencionalnim’.

Ono što ih je prije svega iznenadilo jest otkriće kako je sada u biti uobičajenije ostavljati komentare koji dovode u pitanje službene verzije događaja oko 09/11 i atentata na Kennedya, a osobe koje i dalje stoje uz službena objašnjenja postaju malena, ali ratoborna, manjina. Naime, prema istom istraživanju – koje je ustanovilo kako je od 2174 prikupljenih komentara njih 1459 u odnosu na 715 u korist zavjereničkih – zagovornici konvencionalnih objašnjenja su bili i agresivniji, moguće jer njihovi stavovi sada postaju manjinski stavovi.

Uz to, protivnici teorija zavjere su fanatično privrženi svojim mišljenjima i stavovima i smatraju ih nespornim. S druge strane, teoretičari zavjera ne smatraju da u potpunosti i cjelovito mogu objasniti sve događaje oko 11. rujna i više su fokusirani na raskrinkavanje zvanične verzije događaja nego na promoviranje neke konkretne teorije.

Istraživanje je dodatno ustanovilo kako su teoretičari zavjera spremniji raspravljaju o povijesnom kontekstu zbog jednostavne činjenice koja govori da se za brojne teorije, koje se promatraju s povijesne distance, ispostavilo da su točne. U istom istraživanju stoji kako teoretičari zavjera ne vole kada ih netko tako zove.

Laurie Manwell, psihologinja sa Sveučilišta Guelph, u članku objavljenom 2010. godine u časopisu American Behavioral Scientist, se slaže kako zapravo CIA stoji iza današnjeg podrugljivog korištenja pojma “teoretičar zavjera”, i da ljudi koji vjeruju u službena objašnjenja spornih povijesnih događaja imaju poteškoća nositi se s informacijama i idejama koje su u suprotnosti sa njihovim vjerovanjima.

U istom broj tog časopisa profesor Steven Hoffman sa Sveučilišta Buffalo piše kako su konvencionalisti žrtve tzv. konfirmacijskih predrasuda, odnosno traže informacije koje potvrđuju njihove unaprijed stvorene stavove, dok istovremeno koriste iracionalne mehanizme, poput nazivanja nekog teoretičarem zavjera, kako bi izbjegli informacije koje prkose njihovim stavovima.

Ekstremna iracionalnost konvencionalista je bila meta i profesora komunikacije Ginne Husting i Martin Orra sa Državnog sveučilišta Boise, koji u svom članku iz 2007. godine zaključuju kako korištenje naziva teoretičar zavjere omogućuje isključivanje tih pojedinaca iz racionalnih rasprava o pojedinim temama.

Ukratko, ako vas je itko ikada nazvao teoretičarem zavjere, nemate previše razloga za brinuti se jer po svoj prilici ste mentalno zdravi.
 
(hop.hr/uredio: nsp)