ZVUČI KAO ZNANSTVENA FANTASTIKA … ILI KAO NEKA ZAVJERA, ALI NIJE! Agenda 21 je shematski plan, akcijski plan za uspostavu apsolutne kontrole nad svom vodom, zemljom, svim biljkama, mineralima, infrastrukturom, sredstvima za proizvodnju, edukacijom, energijom, informacijama i svim ljudskim bićima na svijetu

Agenda 21 Ujedinjenih naroda predstavlja najveću PR strategiju – akcijski plan za preotimanje svega na planeti od strane globalnog korporativnog sustava, predvođenog svjetskom vladom. Ništa se neće odraziti na život svakog čovjeka na planeti u fizičkom i ekonomskom smislu više od Agende 21. Radi se o totalnom preuzimanju društva, država, ljudi i okoliša, koje ima za cilj uspostavljanje totalne i totalitarne kontrole, privatizaciju cjelokupne baštine čovječanstva i depopulaciju planeta.

Za Geopolitiku o Agendi 21 govori autor i vrhunski istraživač Agende 21, Rosa Koire, ekspert za potmulo preuzimanje gradova i država koje se provodi pod “Zelenom maskom”, i orvelijanskim konstruktom “održivog razvoja”.

U svojoj knjizi “Pod zelenom maskom” Roza Koire dekonstruira Agendu 21 i razvija strategije djelovanja aktivista diljem svijeta s ciljem razobličavanja i zaustavljanja realizacije ovog dijaboličnog plana. Roza Koire, je izvršni direktor “Post Sustainability Institute” i pokretač stranice Demokrati protiv Agende 21.

Kako ste počeli proučavati Agendu 21?

Profesionalno sam angažirana kao forenzički procjenitelj komercijalnih nekretnina, specijaliziran za procjenu domene od značaja (koje vlada ili općina otkupljuju uz naknadu od privatnih vlasnika). Bila sam načelnik Okružne Filijale kalifornijskog Odjela za promet. Tijekom trideset godina kao ekspert pružala sam podršku u parničnim postupcima koje su građani vodili protiv države u slučajevuma kada su smatrali da su oštećeni u postupku eksproprijacije.

Tijekom ovih sudskih postupaka razotkrila sam utjecaj koji je strategije tzv. “Održivog razvoja” imala na privatnu svojinu i individualne slobode. Vidjela sam da su 2002.godine počele provoditi revolucionarne promjene u uporabi zemlje. Postalo je vrlo teško utvrditi što ljudi mogu legalno napraviti sa svojom zemljom i koliko bi njihova zemlja mogla vrijediti. I to je nakon 2000.godine postalo vrlo veliki problem. Uneseno je mnogo promjena u pravilima koja su određivala što privatni vlasnici mogu raditi sa svojim imanjem.

Da li se radilo o promjeni zakona koji je to omogućlo ili o nečem drugom?

Radilo se o uvođenju sve većeg i većeg broja ograničenja: regulativa, restrikcija i zabrana koje je propisivala Vlada SAD. Ove zabrane su išle dotle da je ljudima zabranjeno da bilo što grade na svojoj zemlji, osobito ako se nalazila u poljoprivrednoj, ruralnoj ili prigradskoj oblasti. Ti ljudi više nisu mogli dobiti nikakve dozvole kako bi razvijali svoje imanje.

Počela sam istraživati ​​zbog čega je to počelo događa i pronašla sam da se to ne događa samo u području San Francisco Bay, gdje sam ja radila, već da se radilo o promjenama u čitavim SAD u doslovno svakom okrugu, gradi i državi u SAD. I kada sam istražila dalje pronašla sam da je izvor Agenda 21 UN o održivom razvoju.

Na temelju čega je izvršena transmisija direktiva? Kako je došlo do toga da agenda UN bude iznad pravnog sustava SAD?

To je vrlo važno pitanje zato što ukoliko čujete za Agendu 21 UN u diskursu mainstream medija o njoj će se govoriti kao o neobvezujućem dokumentu koji nema nikakv utjecaj na vlade država. To je laž. Način na koji ona radi je sljedeći: 1992. Plan 21 ili Agenda za 21. stoljeće prihvaćena je od 179 zemalja među kojima je bila i nova Jugoslavija – SR Jugoslavija. Plan je prihvaćen lipnja 1992.godine, a SR Jugoslavija je formirana 27. travnja 1992.

Ono što se tada događalo sa SAD i ostalim zemljama diljem svijeta je da su zemlje potpisnice sporazuma počele raiti na vlastitim, lokalnim planovima – vlastitim agenda 21. To je bio sljedeći dirigoani potez. Agenda 21 nije obvezujući sporazum. Ali, onda su sve zemlje načinile svoj lokalnu Agendu 21 plan. Šest mjeseci nakon što je postao predsjednik SAD, tijekom godišnjice usvajanja Agende 21, Bill Clinton je formirao “Predsjedničko vijeće za održivi razvoj”. I to je put kojim je ovaj neobvezujući dogovorni plan UN postao obvezujuća politika pravila i regulativa u SAD.

Predsjedničko vijeće za održivi razvoj je u vrijeme dok je postojalo (1993-1999) radilo na zadatku provedbe Agende 21 u SAD. Ljudi koji su radili u ovom Vijeću bili su tajnici Kabineta glavnih vladinih agencija uključujući Ministarstvo obrane, obrazovanja, poljoprivrede, agenciju za zaštitu okoliša – bilo ih je ukupno deset. Osim njih u sastav Predsjedničkog vijeća za održivi razvoj ušle su i nevladine organizacije (NVO).

Vladine i nevladine organizacije su se udružile s privatnim zakladama i korporacijama uključujući Enron, Dow Chemical i Sibu Gajgi (sada Novartis – farmaceutsku kompaniju). Ta družina je počela tragati za načinima da globalni plan UN realizira lokalno na prostoru SAD. I otpočeli su tako što su dali višemilijunski grant Američkoj asocijaciji za planiranje koja se bavi planiranjem zemljišta. Oni su obučili sve planere u SAD i dali im sredstva od više milijuna dolara kako bi promijenili regulative za korištenje zemljišta u SAD.

I asocijacija je to i napravila – napravila je plan pod nazivom: “pametni rast”. Na mojim stranicama možete naći brojne podatke o tome. Osim toga, Predsjedničko vijeće za održivi razvoj je prepoznalo da se narodu SAD neće dopasti saznanje da se njihova zemlja pretvorila u diktaturu i da žive pod totalitarnom vlašću, tako da je sljedeća stvar koju je Vijeće objavilo bila knjiga pod nazivom: “Održiva Amerika – novi konsenzus “. To je vrlo važna knjiga. U njoj se kaže da je Amerikancima neophodan novi konsenzus po kome ljudi moraju misliti kolektivistički, da ljudi moraju biti usmjeravani, i da se njima mora rukovoditi tako da misle da je čitav plan koji realiziraju – njihova ideja. Da bi se to postiglo koristi se metoda kontrole uma razvijen od strane REND korporacije odmah nakon Drugog svjetskog rata. Ovu tehniku ​​koristi vlada, a ona se koristi i na sponzoriranim sastancima građana.

Mislite na Delfi tehniku?

Da.

Da li to znači da se uvođenje Agende 21 odvija mimo bilo kakve javne rasprave?

Radi se o zaista briljantnoj metodologiji za realizaciju užasnog plana. Ona je dizajnirana tako da neutralizira oporbu. To je metodologija koja se ne temelji na pristanku ljudi već na iluziji da su je ljudi prihvatili, pa čak oni sami i stvorili tako što su stvorili asocijacije susjeda, organizacije i asocijacije u koje učlanjuju ljude voljne u tome sudjeluju i koji su čak misle da su važni, značajni, da kreiraju nešto dobro za zajednicu, dok su u stvari samo oruđe za provedbu ovog plana. Građanima se servira iluzija da je sve to njihova vlastita ideja. To je ono što se događa diljem u svim malim gradovima, područjima i državama SAD, Kanade, Australije, Britanije, Novog Zelanda i diljem svijeta.

Koji je ideološki koncept iza Agende 21?

Ideološki koncept je komunitarizam. Radi se o političkoj i socijalnoj filozofiji koja kaže da individualna i socijalna prava nisu aksiom i konstanta, već da ona moraju biti balansirana s pravima zajdenica a u slučaju Agende 21 radi se o globalnoj zajednici. U uvjetima u kojima se prava individue određuju od strane Svjetske vlade, pojedinac je uvijek na gubitku.

Ovakav koncept je u potpunoj suprotnosti s ustavom SAD koji kaže da se čovjek rađa s pravima i da mu ta prava ne može oduzeti vlada. Ono što vlada mora raditi je da ta prava podržava. I sada se zahtijeva od pojedinca da svoja prava preda Globalnoj zajednici. Da bi se to uradilo, koristi se kovanica: “nova svijest”. Da, Agenda 21 od nas zahtijeva da napustimo stari način razmišljanja o sebi, naciji, državi i svijetu i da počnemo misliti sasvim drugačije. Nova svijest. Da li vam to zvuči poznato? Nije li to san svakog totalitarnog projekta? A za promjenu svijesti koja se po planovima Agende 21 treba odigrati tijekom jedne do dvije generacije, obrazovanje je od najvećeg značaja.

Obrazovni sustav u SAD je od kraja 19. stoljeća osmišljen tako da zaglupi američku populaciju i stvori čovjeka koji će pristati na život u Novom svjetskom poretku. Taj proces je vrlo detaljno analiziran u radovima Sharlote Izerbit i Johna Taylora Gato.

Drago mi je da ste spomenuli ova dva izuzetna analitičara koji su omogućili da shvatimo šta se dešavalo s obrazovanjem. Svatko bi trebao pročita knjigu Sharlote Izerbit: “Namjerno zaglupljivanje Amerikanaca” koja je zapravo enciklopedija obrazovanja u SAD, kao i knjige Johna Taylora Gatoa.

Ovo što se danas odigrava u kontekstu obrazovanja predstavlja završnicu igre koja je pripremana od 1880.-tih Američki edukatori su slani u Njemačku gdje su trenirani na filozofiji i psihologiji koja je podučavala da ljudsko biće ne posjeduje dušu te da se može programirati, poput automata ili robota – biološkog androida, socijalni inženjering, manipulacija, razne tehnike kontrole, primijenjeni su kako bi pojedinac postao dio zupčanika sustava. Obrazovanje po UN Agendi 21 će se standandirzovati globalno po istim principima zaglupljivanja i modeliranja svijesti radi stvaranja “nova svijest”, “novi čovjek”, apsolutno nesvjestan sila koje njime upravljaju.

Agenda 21 je shematski plan, shematski plan za uspostavu apsolutne kontrole nad svom vodom, zemljom; svim biljkama, mineralima, infrastrukturom, sredstvima za proizvodnju, edukacijom, energijom, informacijama i svim ljudskim bićima na svijetu.

Ako želite preuzeti zemlju bez upotrebe vojske kako ćete to učiniti? Jasno – putem medija i obrazovnog sustava. I to je upravo ono što se događa. Ako to nije preuzimanje što je drugo? U SAD, odavno gledamo kako se šestogodišnjaci pretvaraju u žrtve propagandne mašinerije. Totalna manipulacija dječjih umova u učionicama; svaki magazin, film, televiziju, novina i udžbenik rade na djeci i nama ostalima po diktatu održivog razvoja; korištenje zemljišta planovi, planovi za upravljanje izvanrednim situacijama, planovi za provedbu zakona, propis hrane, ograničenja energije, zakonodavne i pravne odluke – sve nas usmjerava i formatira da bespogovorno prihvatimo Agendu za 21. stoljeće kao akcijski plan za egzistenciju unutar jedinstvene Svjetske fašističke držve .

Održivi razvoj ne tiče se recikliranja već se tiče promjene razmišljanja i kontrole smjera kojim će se čovječanstvo kretati u budućnosti. To je urađeno pomoću globalizacije koja u osnovi predstavlja standardizaciju svih sustava. Da bi kontrolirali svijet u eri elektronike, neophodno je sve standardizirati nakon čega možete vrlo jednostavno manipulirati. To je plan koji se sada realizira. Zbog toga imate regionalizaciju svuda u svijetu umjesto nacionalnih granica. Regionalizacija predstavlja temelj re-konfiguracije svijeta i idealan metoda za konačno uništenje nacionalnih država.

Uspostavljanje kontrole i dominacije nad društvom u Globalistanu, realizira se uporabom jezika, obrazovnog sustava i medija. Koje su ključne riječi orvelijnskog novogovora izmišljene kao okosnica Agende 21?

Na prvom mjestu – ključna riječ, broj za primjenu Agende 21 je “održivi razvoj”. Druga riječ je “pametni rast”, treća “divljina”.

Prije nego što je usvojena Agenda 21 UN, 1997. godine Brundtlandsko povjerenstvo (Brundtland Commission) – “Komisija za okoliš i razvoj” UN, definirala je ključan pojam: “svjetski održivi razvoj” u svojoj knjizi: “Naša zajednička budućnost” i kao našu obvezu istakla neophodnost da danas živimo i radimo pod imperativom da ne ugrozimo buduće generacije i da idemo u susret njihovim potrebama. Zvuči sjajno! Veličanstveno, zar ne? Jer, tko bi želio ugroziti budućnost svojim potomcima? Tom prilikom je iznijeta teza da sve što mi, ljudi, radimo danas na planeti, predstavlja otvorenu opasnost za buduće generacije. Da su ljudi najobičnije štetočine i da su svojim djelovanjem doveli život na planeti u pitanje.

I tada su ta komisija UN kao i Opća skupština UN zadale zadatak da se za pet godina izradi akcijski plan o održivom razvoju koji bi bio primijenjen na čitav svijet. Agenda 21 je taj akcijski plan održivog razvoja. Za impementaciju Agende 21 koriste se ključne riječi – kodovi. Naročito ih koristi nevladina organizacija koja je u tu svrhu formirana pod nazivom “Međunarodni savjet lokalnih ekoloških inicijativa (ICLEI)”. Ova organizacija ima za zadatak provedbu ciljeva Agende 21 diljem svijeta.

ICLEI zaobilazi vlade nacionalnih država i cilja izravno na gradove koje uvezuje u megagradovi orijentirane ne više prema državi već prema regijama. To je način da se zaobići pravne granice i poništi pravo pojedinca da pozove svoju vladu na odgovornost zbog onog što se događa u njihovom neposrednom okruženju. Ključne riječi u ovom procesu su, razumije se – “globalizacija”, “fleksibilnost”, “zeleno” i zapravo gotovo sve se plasira u formi brige za okoliš, i u tu svrhu se formiraju brojne lažne ekološke – “zelene” organizacije i skupine. I sve što se odigrava i što će se odigravati u okviru realizacije akcijskog plana – Agende 21 – biti će pokriveno zelenom maskom. Grupe se formiraju pod različitim nazivima poput “Zeleni savjet za unapređenje okoliša”; “Zelena inicijativa” i slično. Zapamtite: Agenda 21 / Održivi razvoj je globalni plan koji se provodi lokalno.

Kakva nas budućnost očekuje ukoliko ne uspijemo prepoznati strategiju Agende 21 i ne zaustavimo njenu realizaciju?

Plan sadrži dva bitna elementa: prvi je “pametni rast” i tiče se urbanih prostora na planeti. Ideja globalista je da izmjeste populaciju iz ruralnih, prigradskih područja i malih gradova u veoma napučene gradske centre. Da bi to učinili gradovi moraju ići u visinu i smanjivati ​​se po širini što znači da će se područja gradova smanjivati ​​po veličini ali će zgrade biti mnogo više. Drugi dio plana je – “divljina”. Što će se događati na prostoru gdje su nekada bila sela, predgrađa, šume i livade? Ljudima će pristup u ta područja biti strogo ograničen. Kako će se to realizirati?

Sada se govori da divlje životinje moraju imati životni prostor koji mi, ljudi bezobzirno uništavamo. Naravno, najbogatiji, oni koji su osmislili Agendu 21 su najviše pridonijeli uništavanju okoliša, biljnog i životinjskog svijeta kao i naroda koji su živjeli u skladu s prirodom, a sada će se teret tih zlodjela prevaliti na čovječanstvo. S jedne strane, dakle, ljudi će biti prinuđeni živjeti u ljudskim staništima koja se po Agendi 21 nazivaju “otoci za ljudsko stanovanje”. Reducirati se vlasništvo nad privatnim automobilima, privatne kuće neće postojati, sve što budemo radili biti će strogo nadzirano i kontrolirano, unos kalorija će biti propisan, izgubit kontrolu nad svojim tijelima.

Gradovi će biti prenaseljeni iu njima će živjeti frustrirani ljudi, i to će utjecati na porast nasilja. Ukoliko izgubite mogućnost da svoje nezadovoljstvo iskažete političarima, kroz pravni sustav ili medije, ta strašna frustracija kanalizira se kroz nasilje. U tom slučaju će vlada moći opravdano strpati vas u zatvor. Drugi način da se ispolji frustracija je pasivnost, povlačenje u sebe. U uvjetima monitoringa unutar školskog sustava i industrije zdravlja, procjena vašeg mentalnog zdravlja rezultirat će masovnim drogiranjem stanovništva.

Da li je redukcija stanovništva dio Agende 21?

Agenda 21 se fokusira na hranu, vodu, zemlju i populaciju. Kada čitate programe i tekstove o bioetici i tehnologiji jasno vidite da su ti sadržaji ispražnjeni od bilo kakvog etičkog stajališta i da dominira ideja o transformaciji živog svijeta i oživljavanju tehnologije.

Agenda 21 će se svakako odraziti na to što i koliko jedemo i tko će imati pristup hrani. U velikim megalopolisima totalno ćemo ovisiti od biotehnologije u proizvodnji hrane i vode i to je ono što izaziva najveću zabrinutost jer ovo jeste nastavak eugeničkih planova. Postoji izravna veza između korporacija koje provode Agendu 21 s Hitlerovom Njemačkom; Simens, ABM, General Electric … su tvrtke koje proizvode biometeriku, pametne mreže i provode manipulaciju stanovništva.

Plan je zamišljen da bude potpuno implementiran do 2050.godine. Godina s kojom se često susrećete u Agendi 21 je 2020. i tu godinu možemo vidjeti kao prijelomnu. Mi smo još uvijek u mogućnosti povratiti svoju slobodu, još uvijek smo u mogućnosti o ovome raspravljati. Ljudi mogu čitati moju knjigu, da me čuju i vide, mogu javno govoriti i djelovati u javnom prostoru. I, to je ključno. Ljudi ne mogu očekivati ​​spasioca na bijelom konju već su u obavezi da se educiraju, povezuju i djeluju.

Da li je moguće stvoriti međunarodnu koalicuju za borbu protiv Agende 21?

Postoji vrlo snažan otpor Agendi 21 diljem svijeta. Djeluje se lokalno. Vi u Hrvatskoj ste na početku borbe i neophodno je da odmah zahtijevate da se poništi vaš članstvo ICLEI kao i participacija u regionalnim strukturama vlasti. Vaš gubitak mogućnosti utjecati na ono što se događa s vašom zemljom je ono što mora odmah promijeniti. Morate se educirati prepoznati Agendu 21 i oštro joj se suprotstavite.

Roditelji treba da pogledaju što njihova djeca uče u školi i ne dozvole da se školski programi svedu na ispiranje mozga. Morate budno pratiti što se događa s vašom kulturom. Mi postižemo veliki uspjeh u SAD ali to nećete čuti u mainstream medijima. Ljudi koji se bore marginalizirani su i ismijavani i izrugivan u mainstream medijima. No, bez obzira na to milijuni ljudi diljem svijeta se bore i odbijaju Agendu 21. Ja sam prošlog mjeseca boravila u Mađarskoj i Njemačkoj, držala predavanja i edukovala ljude da se nauče prepoznati i da se suprotstave njenoj realizaciji.

Vjerujem da mali broj vas zna da je Agenda 21 vrlo široko primijenjena u Hrvatskoj na području Koprivnice.

“Održivi razvoj” u Hrvatskoj!

U Hrvatskoj je grad Koprivnica lider Hrvatske države u u člansvu ICLEI.”ICLEI Europa vodi iskusan konzorcij od 19 partnera iz 15 država iz cijele Europe. Svaki partner ima određenu ulogu, a detalji su navedeni dolje… “. “Međunarodni savjet lokalnih ekoloških inicijativa (ICLEI)”. Ova organizacija ima za zadatak provedbu ciljeva Agende 21 diljem svijeta.

UNDP Hrvatska partner je s nizom donatora koji osiguravaju većinu financijskih sredstava za naše programe: Lokalni razvoj, Energija i okoliš, Socijalno uključivanje i Pravosuđe i društvena sigurnost.

Hrvatska UN osnovna sredstva koriste se za pokrivanje troškova naše tehničke i upravljačke ekspertize, te za kreiranje programskog okvira gdje naši partneri ulažu u strateška područja podrške. Za Hrvatsku je za “održivi razvoj” omogućeno: 2013. Local Governments for Sustainability (ICLEI) $109,000.

Održivi razvoj u Hrvatskoj promovira stranka “ORAH”, tako i Agendu 21.

(Razgovor vodila: Biljana Đorović / Geopolitika / Borba za vjeru)
 
*stisnite “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
 
(webtribune.rs,youtube.com/uredio:nsp)

Osobe sposobne za racionalnu analizu s podsmjehom će popratiti ultra-militarističku retoriku kao što je nedavna izjava političkog komentatora za FOX news koji tvrdi kako je Iran “zao i treba ga uništiti”.

Ipak, dok se jednima takva propaganda graniči s cirkusom, mnogi je shvaćaju iznimno ozbiljno – SAD nije izuzetak, štoviše, SAD je najbolji ogledni primjer procesa kojeg možemo nazvati “stvaranje konsenzusa”.*

* Termin je prvi popularizirao svjetski poznati autor i analitičar Noam Chomsky u svom filmu 1992. (“Manufacturing Consent: Noam Chomsky and the Media”)

Pretpostavka da SAD, ili bilo koja druga vojna sila, može pokretati vojne invazije, zračne udare i druge agresivne vojne operacije kada god dođe na takvu zamisao, je pogrešna.

Za svaku vladu ili režim podrška što šire javnosti je ključna – svaki vojni angažman duboka je trauma nad cijelim narodom – svjesno ili podsvjesno.

Ta trauma se vrlo lako može transformirati u pokret otpora koji bi mogao dovesti do destabilizacije u zemlji.

Danas je to u SAD-u već vidljivo, sve veći broj stanovnika otvoreno se protivi aktualnoj vanjskoj politici koja je sve više militaristička.

Bitno je napomenuti kako je svojevrsni “fitilj konsenzusa” doslovno dogorio za vrijeme vladavine George W. Busha.

Upravo na valu tog izraženog animoziteta američki narod je u Bijelu Kuću doveo Baracka Obamu.

Histerija vezana uz izbor, navodno, predsjednika-mirotvorca kulminirala je travestijom dodjeljivanja Nobelove “nagrade za mir”.

Ispada kao da je Nobel komisija imala interni dogovor – “ako mu damo nagradu, možda je smjesti negdje na predsjednički stol pa će ga ista svakodnevno podsjećati kako je mir u svijetu najveći prioritet”.

Ipak, uskoro dolazi naglo buđenje – Barack Obama nastavio je istim putem kao i njegov prethodnik, ali još i znatno agresivnije.

Od dolaska Obame na vlast američka vojska otvoreno se angažirala u Libiji, Afganistanu, Iraku, Pakistanu, Somaliji, Ugandi i drugdje – pritom termin “drugdje” obuhvaća još daleko veću površinu svijeta – američki vojnik prisutan je gotovo svugdje, od Kolumbije, Australije, Filipina , Južne Koreje, Kosova itd..

Sirija i Iran trenutno su visoko na listi za sljedeću potencijalnu invaziju.

Što se tiče samih vojnih angažmana, oni mogu biti šireg opsega, u tom slučaju konsenzus i stvaranje istog postaje nužnost – ili mogu biti “opskurnijeg” tipa, tada je bitan samo jedan konsenzus – onaj medijski koji jamči da će cijela operacija trajno izostati iz fokusa. Idealan aktualni primjer je Somalija, američka vojska je mjesecima bombardira tu zemlju, pridružila joj se i cijela “civilizirana” Europa, no informiranost američkih građana po pitanju sukoba na Rogu Afrike je bila minimalna.

S druge strane Iran je izravan primjer potencijalnog vojnog plana koji iziskuje široki konsenzus. Bez određenog nivoa konsenzusa do napada neće ni doći.

Takav slučaj smo imali iu Libiji, međunarodne snage mogle su odmah pokrenuti napad, ali znajući kako bi takav čin duboko traumatiziralo građane, “odobrenje” je prvo trebalo umjetno stvoriti.

U toj kombinaciji mediji služe kao sastavni dio vojnih operacije – bitno je uzastopnim ponavljanjem priča, uz tempiranu dozu senzacionalizma, stvoriti dojam da se ne napada država, režim ili stanovništvo – već neka vrsta “čistog zla” koje pobuđuje averziju kod širokih narodnih masa.

U slučaju Libije to su bili zračni napadi na mirne prosvjednike – kasnije su Amnesty International i Human Rights Watch opovrgnuli da se takvo nešto ikada dogodilo, ali tada uvijek već biva kasno, ai sam stručni demant dolazi do iznimno malog broja ljudi.

Pri demoniziranju Iraka novinari su intenzivno pisali o “zvjerskim” postupanjima iračkih vojnika koji su navodno ubijali tek rođenu djecu po inkubatorima. I ovaj slučaj je temeljito demantiran, a nekoliko godina kasnije ispostavilo se kako je cijelu priču izrežirala jedna stručna američka PR tvrtka.

Po pitanju Sirije ponovno je krenulo s osmišljavanjem što šarenije i egzotičnije propagande, tako se tjednima prenosilo “pisanje” tzv. “Homoseksualne djevojke iz Damaska”.
Pretpostavka je kako je današnja javnost, pogotovo na zapadu, jako senzibilizirana po pitanju prava homoseksualaca, pa je stoga odlučeno da ova izmišljena djevojka ujedno bude i lezbijka.

Na svom blogu, navodna Amina Abdallah, pisala je intenzivno (u razdoblju 19.2. Do 2011/6/6.) O strašno represivnom režimu koji provodi predsjednik Bashar al-Assad. Njene tekstove prenosile su sve ugledne novinske agencije koje vole isticati svoj autoritet i predanost “profesionalnom i objektivnom” novinarstvu.

Propaganda se raspala kao kula od karata kada je mlada Hrvatica, Jelena Lečić, koja živi u Londonu, vidjela vijesti – naime, radilo se o njenoj slici koju su u svrhu laži i izmišljotina ukrali s interneta, vjerojatno s Facebook-a.

Uskoro se otkrilo kako je stvarni autor zapravo Amerikanac Tom MacMaster koji je pisma objavljivao iz udobnosti svog doma u Virginiji.

Da nije igrom slučaja razbijena ova prijevara, mediji bi dan danas pozivali na vojnu akciju kako bi se zaštitila mlada lezbijka po imenu Amina Abdallah.

Dovoljno je samo prisjetiti se naslova u stranim medijima nakon što je objavljena “senzacionalna” vijest kako je Amina “oteta” – IB Times je tada pisao “Lezbijka iz Damaska je oteta: kako bi SAD trebao reagirati?”

Drugim riječima – mediji su već pozivali na američki angažman – na temelju obične laži i propagande.

Da li je razotkrivanje ovakve laži dovelo do masovnog ogorčenja? Naravno da ne, mediji su kratko izvijestili kako mlada dama zapravo ne postoji i nastavili s uobičajenom rutinom.

Utjecaj te priče, makar ona dokazano bila lažna, daleko je snažniji neko njezin demant – kroz izmišljeni lik i djelo djevojke Amine Abdallaha “ne pretjerano zainteresiranom gledatelju” predsjednik Bashar al-Assad se predstavio u medijima kao masovni ubojica i brutalni diktator.

Svakom takvom pričom, koje su sigurno – na temelju prošlih primjera – dobrim dijelom plod mašte, fikcije i organizirane propagande, podiže se razina “konsenzusa” – opće stanovništvo sve je spremnije dati zeleno svjetlo svojoj vojsci da se obračuna s “brutalnim diktatorom”.

Za nekoga su takve priče samo propaganda, i to vrlo prozirna propaganda, ali isti zaboravljaju širi aspekt svijeta u kojem trenutno živimo – velika većina stanovništva, kako u SAD-u, tako i diljem svijeta, još uvijek se povodi za teorijom “ako je rečeno na televiziji, onda vjerojatno tako i jeste”.

Stvaranje konsenzusa za napad na Iran možda je i najizraženije u ovom trenutku.

Prema istraživanjima centra Gallup poll, prošle godine 25 posto Amerikanaca je smatralo kako je Iran “najveći neprijatelj SAD-a”, u godinu dana ta brojka se popela na 32 posto.

Baš kao i osnovnih 25%, porast na 32% izravni je angažman najsnažnijih medija koji svojim radom tvore esencijalnu osnovu svakog vojnog napada.

Američko stanovništvo, čak jedna trećina, tako se danas panično boji Irana, a mnogi vjeruju kako bi Iran mogao ugroziti njihovu zemlju, pa čak i napasti teritorij SAD-a.

Isti onaj SAD koji je direktno odgovoran za svrgavanje i postavljanje podobnog režima u Iranu koji je u završnici srušen za vrijeme Islamske revolucije.

Koliki je konsenzus potreban da bi se “bez brige” izveo napad na drugu zemlju? 30%? 50%? 70%?

Naravno, nitko nije spreman u javnost izaći s egzaktnom matematičkom formulom, ali činjenica je kako se masovno podizanje “odobrenja” vrši svaki put kada se priprema vojni pohod.
U pojedinim izvanrednim situacijama taj medijski element nije ni potreban, jer je odobrenje već na dovoljno visokoj razini – ogledni primjer je napad na New York 11.9.2001.

Što se tiče Irana, očito je da će postotak konsenzusa nastaviti rasti i dalje, jer najveća medijska ofenziva po svemu sudeći tek slijedi.

Činjenica je kako trenutno prevelik dio pažnje “preuzima” Sirija i ogromna frustracija od strane zapadnih sila koje su očito imale u svom planu riješiti “sirijsko pitanje” prije nekoliko tjedana, ali ruska i kineska odluka da se uloži veto na UN-ovu rezoluciju koja je mogla dovesti do “odobrenog” rata, je propala.

Podsjetimo, UN-ov pristanak sam je vrhunac u stvaranju širokog konsenzusa – brojni stanovnici još uvijek drže UN za legitimno tijelo koje ima autoritet donositi ovakve odluke. Bez obzira koliki se ratni zločini počinili u Libiji i koliko je civila stradalo, vojne snage predvođene SAD-om, Britanijom i Francuskom uvijek mogu konstatirati “UN nam je dao za pravo” i nažalost, u pravu su.

S druge strane Rusija i Kina danas koriste libijsku žrtvu kao valjani argument za ulaganje veta na nove UN-ove rezolucije. Ali, tek ostaje da vidimo koliko je veto pred Vijećem Sigurnsoti UN-a dovoljno snažan da se zaustave novi vojni pohodi.
 
 
izvor: vestinet.rs/uredio:nsp
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=12282"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]