Potrošači sve više paze odakle dolazi hrana koju jedu. U Njemačkoj skupina poljoprivrednika zato objavljuju snimke iz svojih štala, tako da svi mogu vidjeti kravu čije mlijeko upravo piju.

Uvijek iznova se stižu vijesti koje mogu svakome ogaditi ono što jede: o trulom mesu ili konjetini u lasagnama, o kravljem ludilu ili ptičjoj groznici, o pilićima i peradi natrpanima u kokošinjcima, deformiranih udova i bez dovoljno mjesta da se barem okrenu… Skandali u prehrambenoj industriji su praktično postali svakodnevnica pa zato sve više potrošača želi točno znati, što to jedu i odakle ta hrana dolazi.

U pokrajini Donjoj Saskoj na sjeveru Njemačke, skupina poljoprivrednika je zato pokrenula portal My KuhTube. Prijevod gotovo da nije potreban: to je aluzija na poznati video-portal YouTube, samo što umjesto raznih sadržaja posjetitelji mogu vidjeti – krave i život na selu.

Točnije, krave od kojih dolazi mlijeko koje korisnici upravo piju. Gotovo 20 poljoprivrednika kamerom snima zbivanja u svojim štalama i svi mogu vidjeti filmove, ne samo o četveronožnim ljepoticama, nego i o gazdama i gazdaricama koji ih paze i tetoše.

Jedan od poljoprivrednika koji sudjeluju u tom projektu je Dirk Böschen iz Grasberga, nedaleko od Bremena. Kad nam ovaj srdačan, robustan poljoprivrednik objašnjava što radi, nema ni traga uobraženosti, iako ima dobrih razloga za ponos. Jer, on je svoje imanje u Grasbergu pretvorio iz obiteljskog u poljoprivredni pogon koji zapošljava osamnaest ljudi.
Dirk Böschen sudjeluje u projektu i ima razloga biti ponosan na svoje krave

“Pravi” život na farmi

“Tu na farmi imamo tisuću krava muzara i muzemo ih tri puta na dan – to je dobro za krave, jer im čisti vimena.” Jedan proces mužnje i čišćenja čitavog stada traje šest sati. Deset zaposlenika se ne bavi ničim drugim nego mužnjom.

Böschen je na portal My KuhTube postavio više snimaka o životu i radu na farmi. Tu se vidi mužnja krava, ali i košnja trave za njihovu hranu, ili mogu vidjeti kako Böschen pomaže kravi da se oteli. Kada se zna odakle dolazi mlijeko, onda je i oznaka udruge jamstvo kvalitete.

“Nije svatko u prilici posjetiti ovakvo imanje”, objašnjava Böschen svoje sudjelovanje u video-projektu. “Ali ako nekoga zanima, odlično je da on može sve vidjeti na internetu.”

Ideja za projekt KuhTube je nastala koncem 2012. kad se Udruga mljekara Donje Saske pitala, što može učiniti, kako predočiti javnosti uvjete kako žive njihove životinje. “Shvatili smo da potrošače sve više zanima odakle dolazi hrana koju jedu”, kaže nam Christine Lichter, glasnogovornica Udruge. “Nakon svih tih skandala sa hranom, nesigurnost je postajala sve veća.”

“Ne trebaju nam glumci”

Kad su iz Udruge pisali svim članovima, i pitali ih žele li sudjelovati u projektu gdje će se na ekranu vidjeti, što i kako rade, od pedesetak članova je isprva pristalo njih šesnaest. Prošli su temeljni tečaj kako baratati kamerama kojim ih je opskrbila udruga i kako glasno i jasno govoriti pred kamerom. Ali tečaj je sadržavao stvarno samo najosnovnije. Kako nam objašnjava glasnogovornica, nitko nije trebao postati glumac koji će dobiti Oscara. “Željeli smo prikazati realnu sliku, direktno iz štala gdje su krave.”

Projekt se pokazao kao potpun uspjeh: od kada se ovog svibnja na svjetskoj mreži pojavilo prvih 40 videa na My KuhTube, stranicu je pogledalo više od 90 tisuća korisnika. Ne samo to: i oznaka kako je mlijeko proizvedeno upravo u toj Udruzi je među potrošačima postalo jamstvo za kvalitetu.

Uopće, internet se i u drugim zemljama sve češće koristi kao savjetnik za potrošače. Tako u Velikoj Britaniji potrošači mogu pogledati stranicu organizacije Which (Koji) i koja pažljivo provjerava, stiže li hrana, koja se reklamira da je proizvedena u nekoj određenoj regiji, doista od tamo.
Potrošači su, doslovno, siti skandala s hranom. Zato žele informacije i točno porijeklo onoga što će se naći na njihovom tanjuru.

Je li kokoš bila – sretna?

Meera Khanna iz te organizacije također tvrdi kako je sve više “etičnih kupaca” – ljudima je sve više stalo kupovati regionalne i proizvode bez kemijskih sastojaka. No, gospodarska kriza je pogodila i taj sektor: ljudi i dalje žele kupovati organske i prirodne proizvode, ali kad je kućna blagajna prazna, onda se više nema što birati: “Cijena opet postaje bitan faktor u izboru”, žali se Khanna.

Ipak, kamo odlazi ovo naše potrošačko, urbano društvo koje ipak čezne za “prirodnim”, odlično se vidi u skeču američke serije Portlandia. Tamo junaci, Peter i Nance odlaze u restoran u Portlandu u Oregonu. Nije im toliko važno, koliko novaca će potrošiti za piletinu koju će jesti – ali žele prije toga znati sve o njoj.

Dijalog počinje razmjerno normalno: može li im konobarica nešto reći o piletu kojeg bi mogli naručiti? Naravno da može: ptica je potomak starog naraštaja, odrasla u prirodnom okolišu bez kaveza i hranila se mješavinom ovčjeg mlijeka, soje i lješnjaka. Jesu li i lješnjaci bili iz lokalnog uzgoja? I koliko je prostora pilić imao za trčkaranje okolo – pitaju zabrinuti gosti restorana.

Gdje se tu vrti i ‘sretni’ Colin? Vjerojatno nigdje, jer je postupak proizvodnje hrane postao industrija. Ipak, ljudi su spremni platiti i više – za dobru kvalitetu.

Konobaricu niti to ne iznenađuje: vadi registar sa podacima o svim pilićima koji se poslužuju u tom restoranu. Ime ptice koja bi mogla doći na njihov tanjur je bio Colin i pokazuje im njegovu fotografiju. Gosti onda žele znati, je li Colin živio sretnim životom i je li imao mnogo prijatelja i prijateljica među kokošima. Na to pitanje konobarica ipak ne može odgovoriti, pa stoga par odlazi posjetiti tu farmu.

Doduše, to je komedija, ali pokazuje kako je ljudima uistinu sve važnije znati, odakle dolazi ono što stavljaju u usta. A internet je odlično sredstvo da bi to onda i provjerili.
 

 
(dw.de/uredio:nsp)

Ako ste na faksu upravo sada, vjerojatno ćete ili biti nezaposleni ili raditi posao koji samo zahtijeva srednji stupanj obrazovanja, kada diplomirate.

Istina je da je američko gospodarstvo nije ni blizu proizvodnje dovoljno radnih mjesta za horde novih College diplomanata koji ulaze u radnu snagu svake godine.

U 2011, 53 posto svih Amerikanaca sa stupnjem prvostupnika mlađe od 25 godina su nezaposleni ili podzaposleni. Milijuni na milijune mladih College diplomanata osjećaju kao da ih je sustav potpuno iznevjerio.

Oni su naporno i teško radili u školi čitav život, otišli su u ogromne iznose duga kako bi se dobili fakultetsko obrazovanje,za koje su im rekli da “moraju imati” kako bi dobili dobar posao, ali nakon diplome su otkrili da ima samo nekoliko dobrih radnih mjesta za velike valove College diplomanata koji su ušli u “stvarni svijet” za zapošljavanje.

Diljem Amerike, Colledge studenti se mogu naći kao konobari, okretači pljeskavica i kao radnici iza kase u maloprodaji. Nažalost, slika zapošljavanje u Americi ne idući u dobiti značajno bolji u skorije vrijeme.

Diljem Sjedinjenih Država, “radna mjesta srednje klase” zamjenjuju se “radnim mjestima niskih prihoda” i mladi diplomanti se povrijeđeni ovom tranzicijom više od gotovo bilo koga drugog.

Masivni broj mladih College diplomanata sada rade poslove koji čak i ne zahtijevaju visok stupanj obrazovanja. Neke od statistika o mladim College diplomanatima su apsolutno zapanjujuće. Citiramo  nedavni CNBC članak ….

U posljednjih godinu dana, više je vjerojatno da će te biti zaposleni kao konobar, konobarica, pomagač prodavačima hrane, nego kao inženjeri, fizičari, kemičari i matematičari zajedno (100.000 naspram 90.000). Više je poslova u uredu koji se odnosi na poslove kao što je recepcionar ili službenik za isplate, nego u svim IT stručnim poslovima (163.000 u odnosu na 100.000).

Možete li zamisliti nekoga tko je stvarno teško radio tijekom cijele sredne škole i fakulteta, i uvijek se zalagao za dobre ocjene, a zatim je završio kao konobar u kafiću?

Nažalost, mnogi marljivi studenti Colledge-a ne mogu, čini se, pronaći pristojan posao, bez obzira koliko teško oni pokušavali. Slijedi jedan primjer iz spomenutog CNBC članka ….

“Ja uopće ne znam što da tražim”, kaže Michael Bledsoe, koji je opisao mjesece neuspješnog traženja posla, dok je služio klijente kavane u Seattle-u. 23-godišnjak diplomirao je 2010. godine stupanj kreativnog pisanja.

U početku se nadao da će njegov fakultetsko obrazovanje stvoriti prilike za posao, Bledsoe je stagnirao tri mjeseca prije nego je konačno uzeo posao kao konobar u kafiću,i na ovoj poziciji je posljednje dvije godine.
U početku je slao tri ili četiri zamolbe na dan. No, rekao je Bledsoe, poslodavci preispituju njegov nedostatak iskustva ili praktične vrijednosti njegovog fakulteta. Sada šalje životopis  i molbu za posao jednom svaka dva tjedna ili tako nekako.

Američko gospodarstvo se ne proizvodi dovoljno radnih mjesta za svakoga u ovom trenutku.

Glavni mediji nam ne žele reći da nezaposlenost ide dolje, ali istina je da se postotak radno sposobnih Amerikanaca koji su zaposleni ne raste.
U ožujku 2010., 58,5 posto svih radno sposobnih Amerikanaca je imalo posao.
U ožujku 2012., 58,5 posto svih radno sposobnog Amerikanaca imalo posao.

Da li to zvuči kao poboljšanje? Naravno da ne.

Da li vam zvuči kao da se to već događa u Hrvatskoj? Prosudite sami
 
članak u cjelini možete pročitati OVDJE
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=8359"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]