Stres uzrokuje da mozak ne radi kako treba, utječu na pamćenje i sposobnost fokusiranja

Studija objavljena u časopisu Nature Human Behavior otkrila je da se ljudi teško mogu usredotočiti jer im to oslabljuje locus coeruleus.

Ova mreža mozga odgovorna je za kontrolu sposobnosti da se usredotočite dok ste pod stresom ili emocionalnim uzbuđenjem, i to područje slabi s godinama.

U istraživanju su istraživači sa Sveučilištu Južne Kalifornije (USC) u SAD-u, Sveučilišta Takachiho u Japanu i Sveučilištu u Readingu u Velikoj Britaniji koristili dijagnostiku mozga i pratili dilataciju zjenice u 28 mlađih i 24 starijih odraslih osoba kako bi se izmjerili njihovu fiziološku pobudu i aktivnost lokus coeruleusa.

Dok su mozgovi sudionika bili skenirani, istraživački tim je predstavio par slika zgrada i objekata. Oni su manipulirali fotografijama kako bi zgrada bila jasna i istaknuta, dok je drugi objekt bio mutan, ili obratan.

Za svaki par na slikama, sudionici su morali utvrditi koja je slika bila istaknuta. Da bi potaknuli fiziološku pobudu, neka ispitivanja su započela upozoravajućim tonom pa sve do električnog šoka na kraju testiranja, dok su drugi imali upozoravajuće tonove dok nije bilo električnih šokova.

Tijekom testiranja sudionici su pokazali veće dilatacije zjenice i povećano znojenje dok su očekivali šok.

Starije odrasle osobe su pokazale manje aktivnosti u frontoparietalnoj mreži kada očekuju šok. Čini se da mreža nije učinkovito odgovorila na signale koje je poslao locus coeruleus.

Prilikom očekivanja šoka pokazala se veća aktivnost u području parahippokampalnog područja, koje se aktiviralo kad je osoba gledala slike mjesta, iako nije bitno je li slika bila istaknuta ili ne.

Kao rezultat toga, pokazala se veća aktivnost vezana uz slike – istaknute ili ne – tijekom emocionalne pobude. To je značilo da su se lako ometali kad su bili pod stresom ili emocionalno uzbuđeni.

Naprotiv, kada su predvidjeli šok, mlađe odrasle osobe su imale veću aktivnost na mjestu gdje su vidjeli jasnu, istaknutu sliku zgrade. Kada su gledali na slabu, mutniju sliku, aktivnost mozga na tom mjestu je bila smanjena.

Putevi mozga koji povezuju locus coeruleus i frontoparietalnu mrežu ostali su neprekinuti. To im je omogućilo da se usredotoče na važnije stvari, čak i pod uzbuđenjem i stresom. Ove regije moždanog korteksa pomažu kontrolirati fokus i pažnju.

“Trudeći se ispuniti zadatak, povećava se emocionalno uzbuđenje, pa kada se mlađe odrasle osobe trude, to bi trebalo povećati njihovu sposobnost ignoriranja zbunjujućih informacija” – objasnila je Mara Mather sa USC-a i viša autorica studije.

Istraživači su zaključili da vježbanje pažnje može pomoći poboljšanju senzorske obrade signala smanjenjem osjetljivosti starijih odraslih na distancirane stimulanse.
 
NoviSvjetskiPoredak.com

ADHD ili poremećaj hiperaktivnosti i deficita pažnje ili poremećaj pozornosti s hiperaktivnošću, sveprisutan je u školskim učionicama, a o tome se vrlo malo raspravlja

Prema statistici američkog Centra za kontrolu bolesti (CDC) iz 2012, 11 posto djece u dobi između četiri i 17 godina u nekom trenutku U ŽIVOTU ima dijagnozu ADHD-a. Više od šest milijuna djece ima tu dijagnozu, teško je ne pitati se – da li je to zapravo bolest?

Naravno, neka djeca se bore da bi održala pozornost i koncentraciju tijekom školovanja – ali da li to zapravo znači stvarni problem s djetetom?

Možda je više to indikativno za društvo koje jednostavno više ne dopušta djeci da više budu djeca. Ako ste ikada mislili da je loše što djeca koja bi se radije igrala vani nego da sjede za stolom su proglašena “slomljenom” i trebaju piti lijekove, možda imate pravo.

Pišući za The Daily Bell, Joe Jarvis objašnjava da postoji dokaz da ADHD nije ništa drugo nego lažna bolest. Kao što Jarvis objašnjava, dvije države sa najvećom stopom ADHD-a su Arkansas i Kentucky.

Ove države također imaju puno djece koja uživaju u lovu i ribolovu. Jarvis izvještava da popisni podaci iz Arkansasa pokazuju da se 89 posto djece bavi ribolovom i 35 posto lovom.

Slični podaci ankete pokazuju da se u Kentuckyju 86 posto djece bavi ribolovom i 31 posto lovom. “To su najbliži pokazatelji koji govore da su djeca iz Kentuckyja i Arkansasa više zainteresirana za izvanjske aktivnosti i aktivnija nego da su zatvoreni u učionici”, tvrdi on.

Jarvis nadalje napominje da u državama sa najnižom stopom incidencije ADHD-a djeca izgledaju daleko manje zainteresirana za provođenje vremena na otvorenom. U New Jerseyju, samo 45 posto djece ide u ribolov.

Iako to nisu baš dokazi o uzročno-posljedičnom odnosu, to svakako postavlja pitanja o načinu na koji gledamo djecu koja imaju problema sa fokusiranjem i koncentracijom u razred. Jarvis tvrdi da prikupljeni podaci “sugeriraju da države s najvišim stupnjevima dijagnoze ADHD-a imaju tradicionalne vrijednosti javnog obrazovanja najmanje usklađene sa populacijom”.

Valjanost dijagnoze ADHD se već ispituju godinama. Mnogi se pitaju je li to više problem ponašanja nego stvarni kognitivni deficit. Ali možda ni to nije; možda se djeci treba dopustiti da budu djeca – bez lijkova.

Kao što Jarvis napominje, mnogi statistički podaci o ADHD-u su smiješni. Na primjer, dječaci imaju tri puta veću vjerojatnost da dobiju dijagnozu ADHD-a od djevojčica. Djeca iz nestabilnih kućnih okruženja također imaju veći rizik od dijagnosticiranja takozvane bolesti. To su “činjenice” koje farmaceutskoj industriji omogućuju nesmetani pristup “drogiranju” male djece?

Čak i ako želite ići toliko daleko da kažete da je ADHD problem u ponašanju, a ne pravi kognitivni problem, zašto odabrati potencijalno opasne lijekove ispred prirodnijeg pristupa?

Postoje mnoge mogućnosti pomoći djeci koja se bore sa koncentracijom u učionicama, a koje ne uključuju lijekove na recept. Na primjer, mijenjanje prehrane vašeg djeteta, pružajući im više mogućnosti za vježbanje i osiguravanje dovoljno sna, bitni su načini na koje možete pomoći da vaše dijete bude najbolji učenik u školi.

Nedavna istraživanja također su pokazala da su omega-3 masne kiseline ključni nutrijent koji pomaže u rastu mozga i povećava njihov ukupni kognitivni učinak.

U svijetu u kojem djeca (i odrasli) troše manje vremena vani i više vremena u konzumiranju brze hrane, uopće ne čudi da bolja prehrana i aktivniji način života mogu biti jednostavno rješenje mnogih naših suvremenih problema. ( rel="nofollow">NN)

 
NoviSvjetskiPoredak.com

Postoji više načina na koje depresija može utjecati na mozak

Stručnjaci nisu sigurni zašto depresija dovodi do kognitivne disfunkcije, ali se slažu da postoji određena veza.

Kognitivna disfunkcija dovodi do osjećaja koji se najbolje može opisati kao “mozak u magli”, gdje pacijent osjeća manjak koncentracije, fokusa, i manjak memorije.

Depresija ima veliki utjecaj na dio mozga koji je posvećen upravo memoriji.

Problemi koji se razvijaju iz nedostatka pamćenja i problema u fokusiranju zbog depresije su brojni.

Oni mogu dovesti do trenja u odnosima, da se oporavljate od depresije teže, pa čak i uzrokovati fizičke ozljede. Jedan od načina da depresija utječe na mozak je i područje fokusa.

Kada je umanjena vaša sposobnost da se usredotočite, stvari koje ste čuli ili pročitali nisu se pravilno sačuvale u vašu “memorijsku banku”. Tako, na primjer, ako je vaš suprug tražio od vas da kupite neke stvari u dučanu, može vam se dogoditi da zaboravite jedan ili više predmeta ili čak da se zaustavite u dučanu s upitnikom iznad glave.

Iako ovaj nedostatak fokusa može izgledati kao rezultat nepažnje, depresija je glavni uzrok. Patite li od depresije, na poslu se također može stvoriti niz problema.

Problemi s pamćenjem i fokusom mogu dovesti do problema u završetku zadatka onako kako je ispravno. Rezultirajući stres može napraviti veći izazov kada je u pitanju depresija.

Postoje načini na koje možete osloboditi od depresije i vratiti u prvobitno, svježe stanje. Koristeći neke od prirodnih rješenja, “dobit ćete” svoj ​​život natrag. Vježba je vjerojatno nešto što se najčešće preporučuje kao prirodni tretman za depresiju.

Pokretanje vašeg tijela i to svakodnevno, je odličan način da se izbavite iz depresije, savjetuje Worldhealthinfo.

Možete uspješno povećati svoj ​​nivo serotonina. Hrana bogata omega 3 masnim kiselinama, kao što su losos i zdrave masti poput kokosovog ulja su također preporučljivi.

Jedući hranu s proteinima također će se povećati razinu serotonina. Na kraju smanjite ili skroz prestanite konzumirati kofein.
 
(b92.net/uredio:NSP)

Mikrodoziranje se odnosi na uzimanje izuzetno malih doza psihodelika, tako malih da efekti koji su obično povezani s takvim tvarima nisu vidljivi dok osoba obavlja svoje dnevne aktivnosti

Mnoge osobe uzimaju ove mikro doze, od sportaša do poslovnih osoba i svi oni tvrde da imaju izuzetne koristi od toga.

Svi se sjećaju kako je Steve Jobs, bog tehnologije i poduzetništva, izjavio da je u mladosti upravo uz pomoć LSD-a doživio najviše poučna iskustava svog života te da mu je to pomoglo u kreativnim procesima. Stoga ne čudi da se većina poslovnih ljudi u Silicijskoj dolini, području s najvišom koncentracijom važnih visokotehnoloških tvrtki u svijetu gdje se kreativnost cijeni više od svega, okreće ka psihodelicima.

No, umjesto uzimanja uobičajenih doza psihodelika, oni koriste jednu desetinu standardne doze LSD-a ili petinu psilocibina kako bi povećali svoju učinkovitost. Uzimanjem ovako malih doza, korisnici ne doživljavaju ni halucinacije niti se osjećaju opijeno, upravo suprotno, izjavljuju kako imaju više energije te kako su izdržljiviji, kreativniji i produktivniji na poslu.

Ideju o mikrodoziranju je posebno istražio dr. James Fadiman, psiholog i zagovornik uporabe psihodeličnih tvari koji je vršio brojna inovativna istraživanja sve do 1966. godine kada je od strane FDA naprasno zaustavljeno istraživanje o ulozi psihodelika kao tvari koja može dovesti do poboljšanja uspješnosti u rješavanju stručnih problema.

Nakon toga se povukao, no njegov rad nije prestao, 2011. godine je objavio knjigu “The Psychedelic Explorer’s Guide”, koristan i dobar vodič za sve koji žele iskustvo više te koja razmatra vrijednost psihodeličnih tvari u liječenju i samootkrivanju gdje je obradio i sve poznatiji fenomen – mikrodoziranje.

Budući da je zabranjeno istraživati LSD na ljudima, oslanjao se na mrežu volontera koji su mu javljali svoje doze i svoje rezultate koji su bili vrlo zanimljivi, naime, u oko stotinu upitnika koje je prikupio, ispitanici su izvještavali da su vrlo zadovoljni svojim performansama i obavljenim stvarima tijekom dana, a držali su se standardnog protokola mikrodoziranja – jedan dan uzimanja, tri dana pauze pa ponovno ista doza četvrti dan tijekom šest tjedana.

Sudionici istraživanja su normalno funkcionirali u radu i odnosima, ali s povećanim fokusom, više energije, emocionalnom jasnoćom i kreativnošću. Sportaši koji su koristili mikro doze LSD-a su zamijetili poboljšanje izdržljivosti i refleksa, ravnoteže i koncentracije te neosjetljivost na slabost ili bol. Ovi rezultati još nisu recenzirani, ali su nalazi vrlo sugestivni.

Malo je ljudi koji će javno priznati kako koriste psihodelične tvari kako bi poboljšali svoje performanse, a jedan od njih je John Andrew, slijepi kanadski dokumentarist koji je uzimao male doze psilocibina svaki dan tijekom šest mjeseci u 2014. godini (veća učestalost i trajanje od standardnog protokola mikrodoziranja).

On opisuje kako je pozitivne učinke počeo osjećati nakon četiri tjedna:

“Doživio sam bistrinu koja je gotovo neopisiva, osjećao sam homeostazu, osjećaj da će unatoč tome što se događa, loše ili dobro, sve biti u redu. Osjećao sam se prisutan i fokusiran.”

Dodaje da je na kraju šestomjesečnog perioda osjećao kako je dostigao maksimalni potencijal, a konzumaciju bi nastavio i dalje da nije ostao bez zaliha.

Jedan od Fadimanovih omiljenih izvještajima dolazi od mladog poduzetnika i inženjera. On je opisao kako mu je bilo iznimno teško izgraditi vrlo složeni stroj jer se sastojao od puno pokretnih dijelova te mu je bilo teško razmišljati o cijelom sustavu. Mikrodoziranje mu je ovaj posao učinio mnogo lakšim, a Fadiman objašnjava zašto – psihodelici, koji se vežu uz 5-HT2A serotonin receptore omogućavaju lakše sagledavanje uzoraka i put od apstrakcije do vizualizacije.

Mikrodoziranje ne zagovara samo Fadiman. Albert Hofmann, švicarski kemičar koji je prvi sintetizirao LSD 1930. godine, je vjerovao da mikro doze mogu biti netoksična zamjena za lijekove poput amfetamina i metilfenidata koja ne izaziva ovisnost.

Dugoročni učinci ove prakse su još uvijek nepoznati budući da se ovo područje uopće ne istražuje, no generalno gledano psihodelici mogu polučiti neke simptome kod osoba s latentnim mentalnim problemima, no nije poznato da mogu uzrokovati mentalne bolesti kod zdravih korisnika. Oni ne dovode do oštećenja mozga ili drugih organa, te ne postoji mogućnost predoziranja koje bi rezultiralo smrtnim ishodom.

Još jedno istraživanje pomaže rasvijetliti djelovanje psihodelika kod osoba koje žele povećati svoju kreativnost i sposobnost rješavanja problema. Istraživači s Imperial koledža u Londonu su na snimkama mozga dobivenih magnetskom rezonancom pronašli da LSD ne stimulira mozak na način kako se to prije mislilo.

Umjesto toga, takve tvari smanjuju aktivnost mozga filtrirajući podražaje. U određenom smislu, halucinogeni otvaraju “redukcijski ventil”, kako je to opisao Aldous Huxley, i omogućavaju doživljavanje svijeta onako kako ga vide djeca – potpuno ne filtrirano i ne sputano.

Nakon 50 godina zabrane svih istraživanja vezanih uz psihodelične tvari, privatne tvrtke i akademske institucije s odobrenjem FDA sada istražuju medicinske prednosti enteogeničnih tvari, iako se istraživanje još nije proširilo i na mikrodoziranje.

Do sada je primjerice otkriveno kako psilocibin pomaže u liječenju anksioznosti, ovisnosti i depresije, a LSD pomaže u razbijanju uobičajenog razmišljanja kod ovisnika i oboljelih od opsesivno-kompulzivnog poremećaja. Srećom, broj istraživanja o zdravstvenim prednostima psihodeličnih tvari je u porastu, dokaze je nemoguće sakriti budući da sve izlazi u javnost i samo je pitanje vremena kada će se ovim tvarima koje liječe, podižu svijest, otvaraju um, te pojačavaju kreativnost i performanse priznati njihove zasluge.

Možda ćemo doživjeti i to da ćemo zaista moći uživati u potpunoj slobodi odabira onoga što nam je potrebno u savladavanju svakodnevnih zadataka i prepreka, i to bez predrasuda, a moguće je da je mikrodoziranje upravo pravi put ka ostvarivanju ovog cilja.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(nexus-svjetlost.com,youtube/uredio:nsp)

Fitoterapeuti objašnjavaju kako se stanje jednog od najvažnijih dijelova organizma može popraviti i prirodnim lijekovima, ali te metode se moraju kombinirati s klasičnom medicinom

Prema kineskoj medicini, koja na čovjeka gleda kao na drvo, jetra predstavlja korijen organizma i samim tim ključ našeg zdravlja. Bez obzira na to što ima regenerativna svojstva, bez nje bismo mogli preživjeti svega dva dana, pa je od presudne važnosti voditi računa o prehrani, konzumaciji alkohola, šećera i kofeina, kako bismo osigurali besprijekoran rad ovog vitalnog organa.

Ukoliko organizam izlažemo pesticidima, aditivima, lijekovima bez kontrole i različitim toksinima, stvara se mogućnost za nastanak masne jetre ili steatoze, a posljedice mogu biti fatalne.

Masna jetra je ne tako rijetko stanje kod ljudi, koje – u slučaju da se ne otkrije na vrijeme – može uzrokovati njezino povećanje, pojavu kardiovaskularnih bolesti, dijabetesa, ciroze i karcinoma jetre i na kraju njezina potpunog otkazivanja.

Zato smo istražili na koje se sve načine ovaj problem može riješiti ili ublažiti, ukoliko do njega već dođe.

Fitoterapeuti ističu da često kod njih dolaze pacijenti zamašćene jetre, niskog željeza i hemoglobina, pa čak i raka jetre.

Probleme tih ljudi, nažalost, ne možemo otkloniti, ali u suradnji s klasičnom medicinom smo u mogućnosti smo im pomognemo i njihovo zdravstveno stanje popravimo za 60 posto.

Najvažnije što im se može savjetovati je da u organizam ne unose konzervanse i emulgatore, jesti kuhanu hranu s mnogo svježeg povrća.

Kako ističu, za masnu, napuhanu i blokiranu jetru postoji specijalan recept od korijena lincure (encijana) i lozove rakije. Ipak, neophodno je naglasiti da ga nije svako kadar napraviti, pošto treba voditi računa o točnom omjeru upotrijebljenih sastojaka.

Korijen ove ljekovite biljke trebalo bi potopiti u lozovu rakiju i držati ga šest-sedam tjedana. Narednih šest mjeseci može se uzimati pola rakijske čašice ovog lijeka, što će masnoće dovesti u balans – i dodaju da postoje i druge kombinacije za prirodno čišćenje jednog od najvažnijih organa u organizmu, kao što su čaj od timijana, korijen cikorije i cvijet nevena.

Uglavnom je, kako objašnjavaju, riječ o prirodnim antioksidansima, s antikancerogenim i umirujućim djelovanjem.

Za liječenje takozvane tihe bolesti, koju je zbog izostanka simptoma moguće zapaziti i poslije čitave desetljeća, prvi uvjet je prestanak unosa alkohola, pravilna i zdrava prehrana, kao i stalna, ali umjerena fizička aktivnost.

Redovite analize su obvezne

PRVI SIMPTOMI SU SLABOST I GUBITAK TEŽINE

Prvi simptomi koji ukazuju na nepravilan rad jetre su slabost, gubitak težine i apetita, slaba koncentracija, mučnina, smanjena moć rasuđivanja i konfuznost.

Nakon toga javlja se i povećanje jetre, bol u središnjem ili gornjem desnom dijelu trbuha, tamne mrlje na koži vrata ili podlaktice, žutilo kože, svrbež, krvarenje desni, pojava modrica, tamna stolica i na kraju unutarnje krvarenje.

Prema riječima stručnjaka, vrlo je važno redovito raditi kompletnu analizu krvi, a ako postoji sumnja da nešto nije u redu s jetrom, na red dolaze ultrazvučni pregled i biopsija.

Održava život

- Jetra je najveći unutarnji organ koji se sam obnavlja
– Nalazi se u gornjem desnom dijelu trbuha, ispod rebara
– Predstavlja nezamjenjivi laboratoriju našeg organizma
– Kod odraslog čovjeka teška je između 1,2 i 1,5 kilograma
– Ima ulogu prečišćivača krvi, razgradjivacima masti, proteina i ugljikohidrata, održava razinu glukoze u krvi, stvara žuč i enzime, skladišti minerale, vitamine i glikogen

Što je za zdravu jetru poželjno uključiti, a što izbaciti iz prehrane

Obavezno konzumirajte

- Žitarice
– Ribu, pileće i pureće meso
– Bjelanjak
– Nemasno mlijeko i mladi sir
– Hladno prešana biljna ulja
– Svježe povrće
– Svježe voće, cijeđene sokove i kompote
– Čajeve i vodu

Izbjegavajte

- Termički obrađena uja
– Masno meso
– Kajmak, tvrde sireve i kačkavalj
– Povrće koje napuhava (kelj, karfiol, grah, celer, kupus, krastavac, krumpir)
– Orašasti plodovi
– Gazirana i slatka pića
– Kava
– Alkoholna pića
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(kurir,youtube/uredio:nsp)

Inteligencija se pojavljuje u raznim oblicima, ali česta neželjena pojava je nesigurnost. Ljudi imaju različite vještine i vrlo različito obrazovanje

Zbog ovoga je izuzetno bitno zapamtiti razlike kada pravite odnos s nekom osobom. Inteligencija se ne prikazuje uvijek na isti način. Ako niste sigurni u sebe ili sumnjate u svoju inteligenciju, ovo će vam pomoći:

Ovo su 7 osobina inteligentnih ljudi, u koliko se pronalazite?

1. Strogi ste prema sebi.
Stvar koja vas izuzetno frustrira je kada nešto ne razumijete. Za pametnjakoviće poput vas, izuzetno je iritirajuće da naletite na nešto što ne možete shvatiti u istom trenutku. Zašto je to tako? Zato što ste navikli da brzo shvaćate stvari, a ovo je možda samo veći izazov. Ovo nema veze s vašom inteligencijom, može biti i samo nepoznat teren.

2. Uvijek ste u toku.
Pametni ljudi su najčešće u toku sa svijetom oko sebe, osobito zato što ih sve zanima, ai često čitaju i prate vijesti. Rado pratite sve događaje i novosti, makar to bilo i preko društvenih mreža. Volite znati sve što se događa oko vas, ali ne možete uvijek postići sve. Ovo vas ne čini nimalo manje inteligentnim.

3. Neshvaćeni ste.
Možda vam je humor previše sofisticiran. Dobro je rječnik malo previše stručan. Koja god da je situacija u pitanju, često je da se inteligentni ljudi neshvaćeni od strane ljudi koji ih okružuju. To nije vaša greška, to je normalan dio života pametne osobe.

4. Imate pametne prijatelje.
Pametni ljudi se trude da se okruže pametnim ljudima. Tko želi sjediti s osobama koje ne razumiju vaš šale i priče? Vaši prijatelji vas razumiju i mogu se poistovjetiti s vama, što vas čini jednako pametnim. Da ne zaboravite, to su vaši prijatelji o kojima imate visoko mišljenje, tako da i oni imaju isto prema vama!

5. Mnogo očekujete od sebe.
Od pametnih ljudi se očekuje da rade sjajne stvari. Čak i dok su djeca, pametne ljude stavljaju u napredne odjele i daju im veću i zahtjevniju količinu gradiva. Zbog toga pametni ljudi teže ka tome da imaju plan za svoju budućnost. Individualno je hoće li u pitanju biti školovanje ili posao, ali nemojte biti nesigurni ako ostvarenje predugo traje. Koji god da vam je cilj, uspjet ćete.

6. Volite igre.
Mnogi pametni ljudi vole igrati igrice zato što na taj način koriste svoju inteligenciju da se snađu na nepoznatom terenu. Mnogi inteligentni ljudi uživaju u rješavanju zagonetki, križaljki i igranju društvenih igara. Ovakve stvari traže mnogo koncentracije i razmišljanja što se sviđa pametnicama. Sve je igra.

7. Pričaju vam da ste pametni.
Iznimno veliki broj pametnih ljudi sebe uopće ne smatra pametnom osobom, najčešće zato što je u društvu to nepoželjno. Iako govorite istinu, to može zvučati kao da se želite hvaliti. Ljudi su vam pričali da ste pametni. Inteligencija izaziva pozornost, pogotovo na poslu i u školi.

Tako da, prihvatite svoj ​​mozak i uživajte u pametnom načinu života!

ABC talk show koji govori o pozitivnoj korelaciji visokoobrazovanih i inteligentnih ljudi povezanih sa teorijama zavjera koji smatraju da je to “apsolutno fascinantno”:
 
*stisnite “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(telegraf,youtube.com/uredio i preveo:nsp)

Vladimir Solovjov (1853-1900) je ruski bogoslov i najznačajniji ruski kršćanski filozof. Piše pod utjecajem starogrčke filozofije i gnosticizma. Ostavio snažan utjecaj u Rusiji i izvan nje, od Dostojevskog, Trubeckoj. Bulgakova, preko Berđajeva do Rudolfa Steinera i Aleksandra Bloka. Kao teolog nastupao je s vrlo kontroverznim i futurističkim idejama.

Ovo je dio prvog poglavlja knjige “Predavanja o bogočovečanstvu”. Solovjov piše o općem stanju moderne kulture, nedostatku apsolutnog načela i središta, socijalizmu i pozitivizmu, njihovom stvarnom i prividnom značaju, religiji kao jedinoj sferi apsolutnog.

(Prvo predavanje o Bogočovečanstvu)

Govorit o istinama pozitivne religije – o stvarima vrlo dalekim i tuđim modernoj svijesti i interesima suvremene civilizacije. Interesi suvremene civilizacije – to su oni interesi koji nisu postojali jučer, i kojih neće biti sutra. Stoga im je dopušteno pretpostaviti ono što je podjednako važno u svim vremenima.

Uostalom, neću polemisati sa onima koji se danas negativno odnose prema religioznom načelu, neću se sporiti s modernim protivnicima religije iz jednog jednostavnog razloga – oni su u pravu. Kažem da su oni koji danas odbacuju religiju u pravu zato što je današnje stanje religije takvo da ona sama izaziva odbacivanje, a uzrokuje ga zato što u stvarnosti nije ono što bi trebala biti.

Religija je, govoreći apstraktno, veza čovjeka i svijeta s apsolutnim načelom i središtem svega postojećeg. Ukoliko priznajemo postojanje takvog apsolutnog načela, obvezni smo da pomoću njega odredimo sve interese, sve sadržaje čovjekovog života i svijesti; od njega mora ovisiti i prema njemu mora se odnositi sve ono značajno u svemu što čovjek čini, saznaje i stvara. Ako dopustimo apsolutno središte, onda sve točke životnog kruga se moraju spojiti s njim jednakim zrakama.

Samo tada će se u čovjekovom životu i u njegovoj svijesti pojaviti jedinstvo, cjelovitost i sklad, samo će se tada sva njegova djela, sve njegove muke i patnje, kako u individualnom tako i u kolektivnom životu, od besciljnih i besmislenih pojava, preobraziti u razumne, iznutra nužne događaje. Apsolutno je izvan svake sumnje da takvo sveobuhvatno, centralno značenje mora pripadati religioznom načelu, ali je isto tako izvan svake sumnje i to da, za moderno, civilizirano čovječanstvo, pa čak i za one unutar njega koji priznaju religiozno načelo, religija nema ovakvo sveobuhvatno i centralno značenje.

Umjesto da bude sve u svemu, to se načelo uklanja u nekakav majušni i vrlo udaljeni kutak našeg unutašnjeg svijeta odakle, s vremena na vrijeme, izviruje kao jedan iz mnoštva naših interesa, koji inače konstantno odvlače našu pozornost.

Današnja religija je vrlo jadna stvar, religija kao vladajuće načelo, kao središte duhovnih težnji uopće i ne postoji, već umjesto nje postoji takozvana religioznost, kao osobno raspoloženje i opredjeljenje, kao osobni ukus: jedni ga imaju, a drugi ne, kao što jedni vole glazbu, a drugi – ne. Kod nas se uslijed odsustva apsolutnog središta pojavilo onoliko relativnih, privremenih centara života i svijesti, koliko imamo različitih potreba i interesa, ukusa i sklonosti, mnijenja i pogleda.

Vladimir Solovjov

Nepotrebno je zadržavati se na misaonom i moralnom razdoru i anarhiji, koji danas vladaju ne samo u društvu nego i u glavi i srcu svakog pojedinca – ta je stvar i suviše dobro poznata svakome tko je bilo kada pogledao u sebe ili oko sebe.

Taj razdor i ta anarhija su nesumnjivi, očigledne činjenice, ali je isto nesumnjiva i očigledna činjenica i to da se čovječanstvo ne može zadržati na njima, da ono traži povezujuće i objedinjujuće načelo. Vidimo da i moderna zapadna civilizacija, koja je odbacila religiozno načelo jer se ovo u svojoj faktičkoj formi pokazalo kao subjektivno i nemoćno, da i ta civilizacija isto tako teži da izvan religiozne sfere pronađe, za život i saznanje, nekakva povezujuća načela, da teži bilo čime zamijeniti odbačene bogove. Iako se, prema vladajućem uvjerenju, i kraj i početak čovjekovog postojanja svode na postojeću stvarnost, na dato prirodno biće, a sav naš život mora biti zatvoren “u uski krug ovozemaljskih utisaka”, ipak moderna civilizacija pokušava iu tom uskom krugu pronađe za čovječanstvo objedinjujuće i organizirajuće načelo.

Ta težnja da se čovječanstvo organizira izvan apsolutne religiozne sfere, da se učvrsti i uredi u sferi privremenih, ograničenih i prolaznih interesa, obilježava čitavu modernu civilizaciju.

Najdoslednije i najpotpunije, s najvećom mogućom sviješću, ta se težnja izražava u dva moderna učenja od kojih se jedno – socijalizam, odnosi prvenstveno na praktične interese društvenog života, a drugo-pozitivizam – ima u vidu teorijsku sferu znanstvenog znanja. Ni socijalizam, ni pozitivizam nemaju neki izravan stav prema religiji – bilo negativan, bilo pozitivan: oni jedino hoće zauzeti upražnjeno mjesto, koje je religija ostavila u životu iu svijesti modernog civiliziranog čovječanstva. S tog aspekta oni i moraju biti ocijenjeni.

Ja, kao prvo, neću negirati socijalizam. Njega obično opovrgavaju oni koji se plaše njegove istine. Ali, mi se držimo takvih načela za koja socijalizam nije opasan. Dakle, mi slobodno možemo govoriti o istini socijalizma. Prije svega, socijalizam se povijesni opravdava kao nužna posljedica, kao posljednja riječ zapadnog povijesnog razvoja. Francuskom revolucijom je jasno pokazan suštinski znak zapadne izvan-religiozne civilizacije, koja pokušava izgraditi zgradu sveobuhvatne kulture, a čovječanstvo organizirati na čisto svjetovnim principima.

Ona je za osnovu društvenog poretka proglasila prava čovjeka, umjesto ranije božanskog prava. Ta se prava svode na dva osnovna: slobodu i jednakost, koji se moraju izmiriti u bratstvu. Velika revolucija je proglasila slobodu, jednakost i bratstvo. Proglasila ih je, ali ih nije ostvarila: te su tri riječi tako i ostale – samo prazne riječi. Socijalizam je pokušaj da se doista ostvare ta tri principa. Revolucija je uspostavila građansku slobodu, ali uz postojanje faktičke društvene nejednakosti, oslobođenje od jedne vladajuće klase nije ništa drugo do podčinjavanje drugoj.

Vlast monarhije i feudalaca samo ustupa mjesto vlasti kapitala i buržoazije. Sama sloboda, ukoliko nema jednakosti, još ništa ne daje većini naroda. Zato je revolucija i proglasila jednakost. Ali u našem svijetu izgrađenom na borbi, na neograničenom sukobljavanju ličnosti, jednakost prava ništa ne znači bez jednakosti snaga. Princip jednakosti bio je ostvaren jedino za one koji su u danom povijesnom trenutku raspolagali silom.

Ali, povijesna sila prelazi iz ruke u ruku, i kao što se klasa imućnih (buržoazija) okoristila načelom jednakosti zarad svoje dobiti, jer je u određenom trenutku na strani te klase bila sila, upravo će isto tako i klasa siromašnih (proletarijat) prirodno težiti da princip jednakosti uporabi na svoju korist čim sila pređe u njene ruke.

Društvena organizacija mora biti zasnovana na pozitivnoj osnovi ma kakva ona bila. Ta osnova ima ili apsolutni, natprirodni i natčovječanske znak, ili pak pripada relativnoj, uvjetnoj sferi konkretne ljudske prirode: društvo se oslanja ili na volju Božju ili na ljudsku, narodnu volju. Ovoj dilemi se ne može prigovoriti tako što će se reći da društvenu organizaciju može određivati ​​sila državne vlasti, sila vlade i ministarstava, jer i sama ta državna vlast, sama vlada, mora se nešto oslanjati: ili na volju Božju, ili na ljudsku, narodnu volju.

Zapadna civilizacija je odbacila prvi član dileme: Francuska revolucija, koja je odlučno raskrstila s tradicionalnim principima, isto je tako odlučno uspostavila demokratski princip prema kojem se društveni poredak zasniva na volji naroda. Volja naroda nije, iz te perspektive, ništa drugo do volja svih sila koje čine narod. U stvari, Velika revolucija je započela s objavom da čovjek kao takav posjeduje apsolutna prava, da ih posjeduje po prirodi, na osnovi svojeg ljudskog dostojanstva; a budući da svim osobama regiji općeljudsko dostojanstvo, koje čini ishodište i osnovu svih ostalih prava, sve su osobe prema tome nužno ravnopravne.

Ako je volja narodne većine isključiva i jedina osnova svih prava i zakona i ako volja te većine, što je prirodno, postavi blagostanje većine kao svoj zadatak, onda se to blagostanje ispostavlja kao najviše pravo i zakon. A ako se jedna klasa, odnosno manjina naroda, koristi tim pravom u većoj mjeri nego većina, onda je to, s ove točke gledišta, zloupotreba i nepravda.

Takvo je danas stanje stvari. Revolucija, koja je u principu ustanovila demokraciju, u samoj stvari je proizvela jedino plutokratiju. Narod rukovodi sobom isključivo de jure, dok de facto vrhovna vlast pripada njegovom ništavnom dijelu – bogatoj buržoaziji, kapitalistima. A kako je plutokratija po prirodi dostupna svakome, to je ona carstvo slobodnog natjecanja ili konkurencije.

Međutim, ta sloboda i ravnopravnost nisu za većinu ništa drugo do apstraktna mogućnost. Postojanje nasljednog vlasništva i njegova koncentracija u rukama malog broja ljudi čini od buržoazije posebnu, privilegiranu klasu, a ogromnu većinu radnog naroda, koja je lišena svake vlasništva, uza svu njenu apstraktnu slobodu i ravnopravnost, u stvarnosti pretvara u porobljenu klasu proletera čija je jednakost – jednakost u bijedi, dok se sloboda vrlo često pokazuje kao sloboda da se umre od gladi.

Međutim, postojanje nepromjenjivog proletarijata, koje čini karakterističnu crtu moderne zapadne civilizacije, upravo je u njoj samoj lišeno svakog opravdanja. Jer, ako se stari poredak zasnivao na poznatim apsolutnim principima, onda se moderna plutokratija može oslanjati samo na snagu činjenica, na povijesne uvjete. Ali, ti se uvjeti mijenjaju; na povijesnim uvjetima je bilo zasnovano i drevno ropstvo što mu nije smetalo da iščezne. Ako se, uostalom, govori o pravičnosti, nije li onda pravedno da bogatstvo pripadne onima koji su ga proizveli, tj. radnicima?

Razumije se da je kapital, tj. rezultat prethodnog rada, isto tako neophodan za stvaranje bogatstva kao i sadašnji rad, ali nitko i nikada nije dokazao nužnost njihove isključive podjele, tj.. da jedni moraju biti samo kapitalisti, a drugi – samo radnici.

Na taj način se težnja socijalizma za ravnopravnošću u materijalnom bogatstvu, težnja da se to bogatstvo prenese iz ruku manjine u ruke narodne većine, u perspektivi ovih principa koje je promovirala Francuska revolucija i koji su položeni u temelje čitave moderne civilizacije, pokazuje kao potpuno prirodna i zakonita težnja.

Socijalizam se pojavljuje kao povijesni opravdana pojava kojoj na Zapadu, bez sumnje, pripada skora budućnost. Ali, socijalizam neće biti samo povijesna pojava, neće imati samo uvjetno, relativno opravdanje, on hoće biti najviša moralna sila, on gaji pretenzije na ostvarivanje apsolutne pravde u sferi društvenih odnosa.

Međutim, upravo ovdje socijalizam, na koban način, nužno upada u proturječnost sa samim sobom i njegova neodrživost postaje očigledna. On hoće ostvariti pravdu u društvu, pa dobro – ali, u čemu se sastoji ta pravda? U istoj onoj ravnomjernosti materijalnog bogatstva.

Moguća je jedna od dvije stvari: ili je materijalno bogatstvo samo po sebi cilj – au tom slučaju, budući da je težnja za materijalnim bogatstvom samo prirodna činjenica čovjeka kao prirodnog bića, postavljanje te težnje za princip ne može imati nikakav moralni značaj. Prilikom svog prvog nastupa socijalizam je objavio uspostavljanje prava na stvarima, materijom, proizvodima. Težnja za ostvarenje tih prava je vrlo prirodna, ali je ona samo jedna od čovjekovih prirodnih težnji, naravno, ne i najbolja: smisao apsolutne pravde ovdje, očito, ne može biti.

Objaviti uspostavljanje prava na stvarima kao moralni princip isto je kao i objaviti uspostavljanje prava egoizma, kako je to i učinio osnivač jedne od socijalno-religioznih sekti u Americi, koji je umjesto 10. Mojsijevih zapovijedi, postavio svojih dvanaest od kojih prva glasi: “Voli samog sebe”, – zahtjev potpuno opravdan, ali u svakom slučaju – izlišan. Ili ipak materijalno bogatstvo samo po sebi nije cilj socijalizma, već je njegov cilj pravednost u raspodjeli tog bogatstva.

Pravičnost je, u moralnom smislu, izvjesno ograničavanje vlastitih pretenzija u korist tuđih prava; pravičnost se tako pokazuje kao nekakvo požrtvovanje, samoodricanje, i što je više samoodricanja, što je više požrtvovanja, to je u moralnom smislu bolje. U tom slučaju je nemoguće, ako se postavimo na moralnu točku gledišta, da radnička klasa pridaje bilo kakvo moralno značenje zahtjevu za ravnomjernom raspodjelom materijalnog bogatstva, budući da se ovdje pravičnost za tu klasu pokazuje kao identična s njenom korišću, pa je taj zahtjev ispada sebičan i pohlepan, zbog čega ne može ni imati bilo kakav moralni značaj.

Čak i ako dopustimo da zahtjev za ekonomskom jednakošću, koji upućuje siromašna klasa, predstavlja samo traženje svoga, tj.. onoga što joj po pravu pripada, čak i u tom slučaju taj zahtjev ne može imati nikakav moralni značaj u pozitivnom smislu, jer uzeti svoje predstavlja samo pravo, a nikako zaslugu. Radnička klasa u svojim zahtjevima, ukoliko ih i priznamo za opravdane, očito stoji na pravnom, a ne na moralnom stanovištu.

Međutim, ako socijalizam u svojstvu samožive težnje siromašne klase ne može imati nikakvo moralno značenje i značaj, to mu, naravno, ne smeta da predstavi moralni lik kao zahtjev za društvenom pravdom, neovisno od onoga tko taj zahtjev postavlja. I zaista, kada ustaje protiv postojeće socijalne nepravde, socijalizam je u svakom slučaju u pravu, ali gdje je korijen te nepravde? Očito, on je u činjenici da se društveni poredak zasniva na egoizmu pojedinaca, egoizmu posebnih, otuđenih osoba, odakle i proizlazi njihovo natjecanje, njihova borba, neprijateljstvo i sve društveno zlo.

Ako je korijen društvene nepravde u egoizmu, onda se društvena pravda mora zasnivati ​​na suprotnom principu, tj.. na principu samoodricanja ili ljubavi.

Da bi se ostvarila pravda neophodno je da svaki pojedinac, koji je dio društva, postavi granicu vlastitom isključivom samopotvrđivanju, da se postavi na stanovište samoodricanja, da se odrekne vlastite posebne volje, da je žrtvuje. Ali, u čiju korist? Radi koga, s moralnog stajališta, treba žrtvovati svoju volju? Da li u korist drugih pojedinaca od kojih svaki stoji na poziciji egoizma i samopotvrđivanja? Ili u korist svih zajedno?

Ali, kao prvo, žrtvovati svoju volju, svoje samopotvrđivanje u korist svih je – nemoguće, jer svi, kao sveukupnost pojedinaca, ne predstavljaju i ne mogu predstavljati stvarni cilj čovjekove aktivnosti pošto nisu dati kao stvarni, realni predmet. To mogu biti samo neki, a ne svi.

Kao drugo, takvo samožrtvovanje ne bi bilo pravedno jer bi – negirajući u sebi egoizam – bilo nepravično učvršćivati ​​ga u drugom, podržavati tuđi egoizam. Dakle, ostvarenje pravde ili moralnog načela moguće je samo u odnosu prema onome što u samoj svojoj suštini jeste pravda.

Moralna granica egoizma određenog lica ne može biti egoizam drugih i njihova samopotvrđujuća volja, već samo ono što je samo po sebi, u svojoj prirodi, pravda. Volja svih drugih može biti za mene moralni zakon samo onda kada i ti drugi, u skladu s apsolutnim moralnim načelom, i sami ostvaruju pravdu. Dakle, ljubav i samopožrtvovanje u odnosu prema drugim ljudima mogući su samo onda kada se u njima ostvaruje apsolutno moralno načelo, koje je iznad ljudi i u odnosu prema kome svi podjednako predstavljaju nepravdu i svi se, isto tako, moraju odreći te nepravde.

U protivnom, ako se ne priznaje jedno takvo apsolutno moralno načelo, ako se svi drugi pojavljuju samo kao relativna, uvjetna bića koja predstavljaju određenu prirodnu moć, onda će podčinjavanje njima biti samo nasilje s njihove strane. Svaka vlast koja ne predstavlja apsolutno načelo pravde predstavlja nasilje, i podčinjavanje njoj može biti samo prinudno. Pritom je potpuno svejedno da li pojedinac, ili većina naroda, ili, čak, većina čovječanstva izražava pretenziju na takvu vlast, zato što količina sama po sebi ne daje nikakvo moralno pravo, a masa kao masa ne predstavlja nikakvu unutarnju prednost.

Dakle, podčinjavanje svakog svima moguće je, samo onda kada su svi ti drugi i sami podčinjeni apsolutnom moralnom načelu, u odnosu na koje su svi oni jednaki među sobom, kao što su sve konačne veličine jednake u odnosu na beskonačnost. Po prirodi ljudi nisu jednaki budući da ne posjeduju jednake moći, a uslijed nejednakosti moći oni nužno stupaju u odnose nasilničkog podčinjavanja jednih od strane drugih pa su, prema tome, ljudi po prirodi i neslobodni; najzad, ljudi su po prirodi tuđi i neprijateljski raspoloženi jedni prema drugima zbog čega, dakle, prirodno čovječanstvo nikako ne može biti – i nije – bratstvo. Ako, na taj način, ostvarenje pravde nije moguće na tlu postojećih prirodnih uvjeta, odnosno – u carstvu prirode, onda je ono moguće jedino u carstvu blagodeti, tj. na temelju apsolutnog ili božanskog moralnog načela.

Na taj način socijalizam, sa svojim zahtjevom za društvenom pravdom i nemogućnošću da je ostvari na ograničenim prirodnim osnovama, logički dovodi do priznanja neophodnosti apsolutnog načela u životu, tj.. do priznanja religije.

Religija je ponovno sjedinjavanje čovjeka i svijeta s apsolutnim i sveobuhvatnim načelom. To načelo, kao sveobuhvatno, ništa ne isključuje pa zato istinsko sedinjavanje s njim, istinska religija, ne može isključivati, niti gušiti, niti pak nasilnički podčinjavati sebi bilo koji element, bilo koju živu moć u čovjeku i njegovom svijetu.

Ponovno sjedinjavanje ili religija sastoji se u dovođenju svih elemenata ljudskog bića, svih posebnih načela i moći čovječanstva, u pravilan odnos prema apsolutnom, središnjem načelu, a kroz njega i u njemu, do njihovog pravilnog i skladnog međusobnog odnosa.

Kako apsolutno načelo po svojoj suštini ne dozvoljava isključivost i prisilu, – ponovno sjedinjavanje svih pojedinačnih strana života i individualnih moći sa sveobuhvatnim načelom i između sebe mora biti apsolutno slobodno; pritom, svako od tih načela moći u granicama svoje misije ili svoje ideje ima jednako pravo na postojanje i razvoj. Ali, budući da su sva ta načela i moći spojeni u jednu apsolutnu cjelinu prema kojoj se odnose kao različiti, ali jednako nužni elementi, oni međusobno predstavljaju i čine potpunu solidarnost i bratstvo.

Tako se, s te strane, religiozno načelo pojavljuje kao jedino istinsko ostvarenje slobode, jednakosti i bratstva.

Put ka spasenju, ka ostvarenju istinske jednakosti, istinske slobode i bratstva leži u samoodricanju. Ali prethodno je nužno samopotvrđivanje: onaj tko se hoće odreći svoje isključive volje, mora je prvo imati; da bi se posebna načela i sile slobodno sjedinile sa apsolutnim načelom, moraju se prethodno odvojiti od njega, moraju biti na svom, težiti ka isključivom gospodarenju u apsolutnom značaju, jer samo stvarno iskustvo, samo doživljena proturječnost, samo provjerena, temeljna neodrživost tog samopotvrđivanja, može dovesti do slobodnog odricanja od njega i do svjesne i slobodne težnje za sjedinjavanjem sa apsolutnim načelom.

Odavde se vidi veliki smisao negativnog zapadnog razvitka, vidi se velika misija zapadne civilizacije. Ona predstavlja potpuno i dosljedno otpadništvo čovjekovih prirodnih moći od božanskog načela, njihovo isključivo samopotvrđivanje i težnju da na samima sebi zasnuju zdanje svjetske kulture. Kroz neosnovanost i kobni neuspjeh te težnje pojavljuje se samoodricanje, a samoodricanje dovodi do slobodnog ponovnog sjedinjavanja s božanskim načelom.

Temeljni preokret i velika kriza u svijesti zapadnog čovječanstva već su započeli. Jasna manifestacija te krize jeste razvoj i uspjeh pesimističkih shvaćanja, prema kojima je postojeća stvarnost zlo, privid i patnja, a podrijetlo te stvarnosti, dakle i zla, privida i patnje – u samopotvrđujućoj volji, u volji za životom, što znači da je spas – u negiranju te volje, u samoodricanju.

Ovaj pesimistički pogled na svijet, ovo okretanje ka samoodricanju postoji zasad samo u teoriji, samo u filozofskom sustavu, ali ce može sa sigurnošću predvidjeti da će vrlo brzo – upravo kada na Zapadu socijalna revolucija pobijedi i pobijedivši, uvidi jalovost te pobjede, uvidi svoju vlastitu nesposobnost, nemogućnost da zasnuje skladan i pravilan društveni poredak, ostvariti pravdu na temeljima uvjetnog, prolaznog bića, kada se zapadno čovječanstvo uvjeri na dijelu, na osnovi same povijesne stvarnosti u to da je samopotvrđivanje volje, ma kako da se izražava, izvor zla i patnji – tada će pesimizam, okretanje ka samoodricanju preći iz teorije u život, a zapadno čovječanstvo će biti spremno prihvatiti religiozno načelo, pozitivno otkrovenje istinske religije.

Ali, prema zakonu podjele povijesnog rada, jedan te isti kulturni tip, jedni te isti narodi ne mogu ostvariti dvije svjetske ideje, ne mogu učiniti dva epohalna djela, i ako je zapadna civilizacija imala zadatak, tj.. povijesnu misiju ostvarivanja negativnog prijelaza od religiozne prošlosti ka religioznoj budućnosti, onda je drugoj povijesnoj sili suđeno da utemelji samu tu religioznu budućnost.
 
(vestinet.rs/uredio: nsp)
banka, banke, krediti, kamate, otkup zlata