Kina je 1955. lansirala tajni program da u jednom stoljeću okonča projekt američkog svjetskog poretka i zamijeni ga sa svojim vlastitim ekonomskim i političkim sustavom, navodi se u novoj knjizi eksperta Pentagona o pitanjima Kine

Kineski strateški program je pokrenut od strane Mao Ce Tunga 1955., kada je bilo rasprostranjenno mišljenje „o zaostaloj Kini, siromašnoj i bezperspektivnoj zemlji“.

Međutim, “to je potpuno pogrešno”, kaže Michael Pillsbury, analitičar koji je radio kao savjetnik za kinesku politiku i obavještajnu službu u američkim administracijama još od vremena Richarda Nixona.

Michael Pillsbury, direktor Centra za strategiju Kine na Institutu „Hudson“, objavio je u svoju novu knjigu “Maraton od sto godina“, koja pojašnjava tajnu strategiju koja se temelji na drevnom umijeću vladanja u Kini, a koje je „rezultiralo prijenosom velikih novčanih sredstava, tehnologije i iskustva, što je ojačalo predstavnike Kineske komunističke partije, koji sada poduzimaju sve korake da prevladaju SAD“.

Osim toga, Washington je i sam davao tajnu podršku Kini, te dozvolio kontinuirani protok tehnologije i obavještajnih podataka u proteklih 45 godina, što je donedavno bila jedna od najbolje čuvanih tajni američke vlade.

Za “The Washington Free Beacon“ Pillsbury piše da su kineski prebjezi koji su ispitivani u posljednjih nekoliko godina otkrili detalje kineskih planova za SAD, “što je dio onoga što oni nazivaju „Maraton od sto godina“. Između ostalog, kineska strategija ima za cilj postizanje globalne ekonomske dominacije.

Pillsbury kaže „kako američke tajne službe desetljećima podcijenjuju kineski utjecaj i nastavljaju ignorirati moć i utjecaj Kine i dan danas“.

Što se tiče plana Mao Ce Tunga iz 1955., jedan njegov dio se ostvario i prije isteka stogodišnjeg zadanog roka, budući da su svi makroekonomski pokazatelji govore da je Kina krajem 2014. Postala prvo svjetsko gospodarstvo i tako Ameriku potisnula na drugo mjesto.
 
(altermainstreaminfo.com.hr/uredio:nsp)

Čileanska vlada priznala je da je pjesnik i nobelovac Pablo Neruda (1904. – 1973.) možda bio ubijen 1973. godine tijekom vojnog puča u kojem je na vlast došao general i budući diktator Augusto Pinochet

Do sada se vjerovalo da je Neruda umro od raka prostate, ali ministar unutarnjih poslova prije par dana je dao izjavu koja podupire priču koju su prvu otvorili mediji.

Naime, još u ožujku ove godine španjolski list El Pais objavio je dokument ministarstva u kojem je stajala rečenica: “Vrlo je moguće i vrlo vjerojatno da je treća strana odgovorna za Nerudinu smrt.”

Ministarstvo se ipak ogradilo od fiksnog zaključka s tvrdnjom da panel stručnjaka koji je istraživao Nerudinu smrt nije još donio zajednički zaključak.

Punim imenom Neftalí Ricardo Reyes Basoalto, Neruda je bio najpoznatiji kao pjesnik. Okušao se u različitim stilovima, a njegovo najpoznatije i po mnogima nenadmašeno djelo je zbirka 20 ljubavnih pjesama i jedna očajna koje je prvi puta objavljena kada je Neruda imao samo 19 godina.

Pokojni mu kolega pisac i nobelovac Gabriel Gracia Marquez jednom je Nerudu nazvao najvećim pjesnikom 20. stoljeća na bilo kojem jeziku.

Osim što je svojim stihovima za poeziju mogao zainteresirati i ljude kojima taj oblik pisane riječi i nije najdraži, Neruda je bio politički vrlo aktivan. Kao deklarirani ljevičar u jednom je mandatu bio senator Komunističke partije Čilea, a svojoj zemlji je služio kao diplomat u više navrata.

Bio je blizak sa Salvadore Allendeom, socijalističkim predsjednikom Čilea koji je tijekom spomenutog puča u rujnu 1973. godine počinio samoubojstvo kako ne bi pao u ruke Pinocheta.

Neruda je u tom trenutku imao 69 godina i već je bolovao od raka prostate, ali je namjeravao napustiti državu i otići u egzil. No, dan prije planiranog odlaska ambulantna kola odvela su ga u kliniku Santa Maria u Santiagu gdje su ga liječili od raka i drugih bolesti. Po službenoj priči Neruda je tamo preminuo 23. rujna 1973. od posljedica teške bolesti.

Pa ipak, sumnje oko njegove smrti desetljećima okupiraju čileansku javnost, budući da Pinochetu sigurno ne bi bilo u interesu da ga iz inozemstva proziva i optužuje snažan i ugledan glas opozicije kao što je Nerudin.

Mnogi su zato vjerovali da je vojna hunta odgovorna ta njegovu smrt te je 2013. čak ekskomunicirano Nerudino tijelo kako bi se razjasnili uzroci njegove smrti. Znakovi trovanja nisu pronađeni, ali bjegova obitelj nije bila zadovoljna te je zahtijevala dodatnu istragu, što je sudac i odobrio.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(jutarnji.hr,youtube/uredio:nsp)

Predsjednik Kine je u djetinjstvu preživo šikaniranje vlasti zbog njegovog oca koji je optužen da je podrivao vlast tada neprikosnovenog Mao Ce-tunga

Kineski predsednik Xi Jinping jedan je od najmoćnijih i najzagonetnijih ljudi na svetu. Xi, koji je došao na vlast 2013. godine, poznat je kao izuzetno zatvorena osoba, ali ono malo što se zna o njegovom životu i odrastanju zaista je zastrašujuće.

“New York Times” je nedavno objavio članak koji pruža uvid u teško tinejdžersko doba kineskog predsjednika.

Otac mu je bio ministar propagande u Komunističkoj partiji u doba Mao Ce-tunga, što mu je u prvim godinama života omogućilo da živi na visokoj nozi, između ostalog, i da pohađa jednu od boljih škola.

Sve se, međutim, preokrenulo u doba kineske Kulturne revolucije, kada se Mao odlučio obračunati s partijskom elitom. Xiev otac je 1962. optužen da je podržao knjigu koju je Mao mrzio i poslan je na prinudni rad u tvornicu.

Pet godina kasnije, Xiev otac je optužen da je prilikom posjete Istočnoj Njemačkoj kroz dalekozor promatrao Berlinski zid, što je dodatno pogoršalo situaciju.

Otprilike u to vrijeme i svijet njegovog sina se potpuno preokrenuo. Smatrali su ga djetetom “crne bande”, a dobra škola koju je pohađao našla se na meti pristalica Kulturne revolucije.

Xiev školski prijatelj tvrdi da su on i Xiev bili “najcrnji” u razredu i da su ih užasno maltretirali. Sijeva starija sestra, prema pisanju “New York Timesa”, koji se poziva na mišljenje stručnjaka, nije mogla izdržati taj pritisak, zbog čega je i počinila samoubojstvo.

Pripadnici Crvene garde progonili su Xija, prijetili su da će ga ubiti i javno ga osramotiti.

U jednom trenutku, militanti su izveli Xija i pet odraslih osoba na binu pred ljudima okupljenima na mitingu, navodi Young Ping, suradnik Xijevog oca, prisjećajući se razgovora s obitelji. Xi je paradirao pred masom i jedva držao težak metalni teret koji su ga natjerali da nosi iznad glave.

Majci nije preostalo ništa drugo nego da to izdrži, dok je sjedila ispred bine – napisao je Yang. “Kada su na pozornici uzviknuli: ‘Dolje Xi Jinping!’, majka je bila prisiljena da podigne ruku i viče zajedno s ostalima.”

Kada su se otac i sin ponovo sreli 1972. godine, otac, koji je preživio mučenja i saslušavanja, u prvi mah nije mogao prepoznati sina. Otkrili su, međutim, da imaju nešto zajedničko – obojica su pušili.

Otac, slomljen i dezorijentiran nakon višegodišnjeg života u izolaciji i saslušavanja, “pogledao je svoja dva odrasla sina i nije ih mogao prepoznati”, navodi se u knjizi o njegovom ocu, koja citira razgovor sa Xijem Jinping. Stariji muškarac je zaplakao, a Xi mu je ponudio cigaretu.

Upitao me je “Kako to da i ti pušiš?”, Rekao je Xi. Odgovorio sam: “U depresiji sam. I mi smo tijekom ovih godina imali težak život.”

Nakon kraće pauze, odgovorio je: “Možeš pušiti”, prenosi “New York Times”. Zbog svega ovoga Xi ima izrazito čvrsta shvaćanja o politici.

Ljudi koji imaju malo iskustva s moći, oni koji su bili daleko od nje, skloni su te stvari smatrati misterioznim i neobičnim.

Ali ja gledam stvari ispod površine: moći, cvijeća, slave i aplauza. Ja vidim zatvore i prevrtljivost međuljudskih odnosa. Razumijem politiku na dubljoj razini – objasnio je Xi u intervjuu “Chinese Timesu” 2000. godine.
 
(telegraf.rs/uredio:nsp)

Odakle potječe sav ovaj islamski fundamentalizam u modernom dobu? Većina dolazi iz Afganistana, Iraka, Libije i Sirije. Tijekom različitih razdoblja od sedamdesestih godina pa do danas

Ove četiri države su bile najsekularnije, najmodernije i najobrazovanije na čitavom Bliskom istoku. Što se sada dogodilo s tim državama?

SAD je osamdesetih godina organizirao postupni prevrat afganistanske vlasti što je rezultiralo stvaranjem Talibana koji su i preuzeli vlast.

SAD je početkom 21. stoljeća svrgnuo iračku vlast, uništavajući ne samo sekularnost već i civiliziranost države, koja je sada u potpunosti propala.

SAD i NATO su 2011. godine zbacili sekularnu libijsku vlast Moamer Gaddafija, ostavljajući iza sebe bezakonje i oslobađajući na stotine džihadista i na tone oružja diljem Bliskog istoka.

U proteklih par godina, SAD pokušava zbaciti sekularnu sirijsku vlast Bashara el Assada. Ovaj potez je zajedno s okupacijom Iraka doveo do stvaranja Islamske države koja vrši ona silna obezglavljivanja.

Međutim, to nije važno, važna je budućnost kapitalizma, imperijalizma, antikomunizma, nafte, Izraela i džihadista. Bog je veliki!

Počevši od Hladnog rata, američke vojne intervencije su se u proteklih 70 godina pobrinule da nema nijedna socijalistička, sekularna država među muslimanskim državama.

Pariz je 11. siječnja bio mjesto gdje se održao Marš nacionalnog jedinstva u čast ubijenih novinara agencija Charlie Hebdo. Marš jeste bio dirljiv, ali je predstavljao klasično zapadno licemjerje.

Nijednom nisu spomenuti novinari na Bliskom istoku koje je ubila američka vojska. U Iraku je ubijeno sedam novinara, u Afganistanu su 2001. godine bombardirane radijske agencija.

Što se Charlie Hebdoa tiče, oni su bili neokonzervativna agencija. Podržavali su svaku intervenciju NATO-a do današnjeg dana. Svi su bili protiv muslimana, protiv Hamasa (i ostalih palestinskih organizacija), protiv Rusa, protiv Kubanaca, protiv Huga Chaveza, protiv Irana, protiv Sirije, protiv Kijeva itd.

Nije lako iskritizirati Charlie Hebdo na pravi način, pošto nisu u pitanju bili “loši ljudi”. To je bila skupina karikaturista bez posebne agende koje nije zanimao nikakav oblik “korektnosti” (ni političke, ni religijske niti bilo koje druge). Njihov jedini cilj je bio da prodaju svoje novine.

Oni nisu jedini koji nisu pazili šta pričaju … Sjećate se Arsenija Jacenjuka? U pitanju je Ukrajinac kojeg su Amerikanci usvojili i postavili početkom 2014. godine na mjesto premijera u Kijevu kako bi poveo ukrajinske snage protiv Rusije u novom Hladnom ratu.

Jacenjuk je na njemačkoj televiziji 7. siječnja 2015. godine rekao: “Svi se sjećamo sovjetske invazije Ukrajine i Njemačke. Ne možemo dozvoliti da netko ponovi Drugi svjetski rat”.

Potrebno je napomenuti da ukrajinske snage među sobom sadrže neonaciste na visokim položajima u vlasti, a još mnogo više njih među vojnicima koji se bore protiv proruskih snaga na jugoistoku države. Jacenjuk je prošlog lipnja ove proruske pobunjenike nazvao “nižim ljudima”, iskoristivši termin koji nacistima nije stran.

U svakom slučaju, marš koji je održan u Parizu radi osuđivanja terorizma koji su počinili džihadisti mogao je biti održan i za žrtve iz Odese u Ukrajini prošlog svibnja. Isti oni gorespomenuti su sa svojim nacističkim obilježjima tada pozivali na smrt Rusa, komunista i Židova, spalivši tržni centar u Odessi i pobivši nekoliko desetaka ljudi dok je njih stotinu završilo u bolnici. Mnoge žrtve su pretučene ili upucane kada su pokušale pobjeći od plamena i dima. Vozila hitne pomoći nisu mogla doći do ranjenih.

Izazivamo vas da pronađete ijedan američki mainstream entitet koji je prenio ove užase. Jedina stanica koja je to učinila je RT u Washingtonu, na čijem sajtu se mogu naći svjedočenja, slike i snimci. Čak se i na Wikipediji može naći izvješće o incidentu 2. svibnja 2014. godine u Odessi.

Kada bi Amerikanci znali što se sve događa i koga sve njihova vlada podržava, ne bi mogli, a da se ne zapitaju zašto je to tako. Zašto je kapitalizam toliko dobar a komunizam toliko loš?

Mnogi misle da je McCarthy uništio komunističku partiju. Međutim, to nije točno. Komunističku partiju je uništio govor Nikite Hruščova 1956. godine, kojim je on predočio sve zločine Staljinove diktature.

Komunizam je i danas prilično omražen na Zapadu, a mnogi ni danas nisu shvatili da je ta mržnja bezrazložna. Sjetite se rata u Vijetnamu 1964. i 1965. godine. Amerikanci su bili toliko sretni zbog uspjeha svoje vojske. Nikome od njih nije palo na pamet da u nekim selima te iste bombe koje oni bacaju uništavaju nečije živote i domove.

Vijetnam nije bio jedini. Kuba je dugo godina bila meta uništenja SAD, ali se odvažno opirala. Kuba je 31. svibnja 1999. godine podnijela tužbu protiv SAD, tražeći odštetu od 181 milijarde dolara. Sveukupno je ubijeno 3.478 ljudi, a ozlijeđeno je 2.099 (naravno, u ove brojke nisu uključene sve one neizravne žrtve ekonomskog pritiska i blokada Washingtona koji su otežali opskrbu hranom i lijekovima).

Sjetite se epidemije hemoragijske groznice koju su Amerikanci umjetno proizveli na Kubi 1981. godine, a tijekom koje je zaraženo 340.000 ljudi, dok je 116.000 njih hospitalizirano. Stradalo je ukupno 158 ljudi, među kojima i 101 dijete. Sreća u nesreći je da je Kuba posjedovala zavidno zdravstvo te je veliki broj ljudi preživio.

U žalbu spada i kampanja zračnih i pomorskih napada protiv Kube koji su počeli u listopadu 1959. godine, kada je američki predsjednik Dwight Eisenhower odobrio program bombardiranja kubanske infrastrukture.

Još jedna stavka su oružane terorističke skupine, pod imenom los bandidos, koje su terorizirale otok pet godina, od 1960. do 1965. godine.

Sigurno ste čuli iz zloglasnu invaziju u travnju 1961. godine pod imenom Zaljev svinja. Iako je čitav incident trajao manje od 72 sata, ubijeno je 176 Kubanaca, dok je više od 300 njih ranjeno, a oko 50 njih je trajno onesposobljeno.

Da ne duljimo dalje, trauma koju su SAD nanijele kubanskom narodu ne može se usporediti ni s čim u ljudskoj povijesti, a svakako je veća od one koju su SAD doživjele 11. rujna.

(William M. Blume/Greenville Post)
 
*stisnite “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(webtribune.rs,youtube.com/uredio:nsp)

Dok se u Hrvatskoj za sve zlo koje nas je snašlo posljednjih godina krivi neoliberalni kapitalizam, sve glasniji libertarijanci i liberali smatraju da nam treba još više kapitalizma ako želimo opstati

‘Neoliberalna doktrina je potpuno izvlačenje države iz ekonomije i što manja uloga države smanjivanjem bespotrebne birokracije. Kod nas je situacija potpuno drugačija jer je država vlasnik kompanija, intervenira na tržištu opraštajući jednima dugove a drugima ne i masovno subvencionira u gospodarstvu’, naglašava poduzetnik Davor Huić, jedan od predstavnika liberalno / libertarijanskog pokreta u Hrvatskoj koji nastoji podići glas o nužnosti promjena i transformaciji Hrvatske prema slobodnotržišnoj ekonomiji.

Tko su libertarijanci?

Riječ je o pokretu kojemu je individualna sloboda ključna vrijednost u političkom životu. Prevedeno na današnje prilike u Hrvatskoj, to bi značilo što manju državu, lišenu nepotrebne birokracije, koja se miješa u odnose na tržištu. Huić navodi da postoje razne varijante libertarijanaca, od anarhokapitalista koji smatraju da je moguće društvo bez države do institucionalista koji podržavaju minimalnu državu koja bi zadržala monopol nad upotrebom sile i sudskim aparatom, a sve ostale funkcije trebale bi se rješavati tržišnim odnosima.

U praksi, libertarijanci bi željeli privatizaciju svega, od školstva do zdravstva. Također žele i oštar obračun s nabujalom birokracijom.

‘Od početka krize 2008. godine izgubili smo 200 tisuća mjesta u ekonomiji, ali je javni sektor ostao na istoj razini ili je jačao. Imamo prevelik, preskup, nereformiran i neefikasan javni sektor da bi ga naša ekonomija mogla podržati i to je ključni problem’, smatra Huić.

… a u Hrvatskoj?

U Hrvatskoj je libertarijanska scena sve življa. Mala skupina blogera, ekonomista, filozofa, novinara, sveučilišnih profesora i znanstvenika svakodnevno širi glas o tome da ono što imamo u Hrvatskoj nije kapitalizam, već beskrajna tranzicija. Huić objašnjava da ima sve više libertarijanskih blogera i autora koji pišu i javljaju se u javnosti i zastupaju stavove o nužnosti što manje države kao otpor jednoj etatizaciji (vlast državnog birokratiziranog aparata) društva.

‘Ima dosta ekonomista koji su dugi niz godina aktivni na sceni – i ne samo njih. Stvar je u tome da se u posljednje vrijeme počelo prepoznavati da pitanje tržišne ekonomije nije samo ekonomsko pitanje, nego i ideološko. Onda su se počeli uključivati i filozofi i ljudi iz javnog života, novinari, blogeri, poduzetnici…’

Sve skupa, nastavlja, riječ je o dvadesetak ljudi koji su aktivni, koji pišu, objavljuju, koji su na Facebooku. ‘Poduzetnici Saša Cvetojević i Nenad Bakić, bloger i aktivist Marko Rakar, sveučilišni profesor Darko Polšek, Borislav Ristić i ekonomisti poput Velimira Šonje i Vuka Vukovića neki su od njih, a taj milje se sada proširuje’, kaže.

Libertarijanac je i Krunoslav Gašparić, autor bloga Kapitalac, koji objašnjava da je scena započela od blogova. Među predvodnicima je bio Nenad Bakić sa svojom Eklektikom, ali on je orijentiran prema investicijama i strogo na ekonomiju. ‘Tu je kao političko-ekonomski blog najjači Nedjeljni komentar, koji godinama piše autor u sjeni – ne znamo tko je, pa Usporedbe, Monopolizam, među zadnjima je stigao KatKapital koji je konzervativac, ali mi smo svi isprepleteni u našim blog rolovima i pratimo tko što piše. Tako da je sva ta scena i sve te ideje dolaze u javnost kroz blogove’, objasnio je Gašparić.

Socijalizam u venama

‘Razlika između nas i drugih bivših socijalističkih zemalja, to sada i strani komentatori vide, jest da smo mi zaglibili u tranziciji. Mi nismo napravili tranziciju iz socijalizma u kapitalizam, nismo je proveli na isti način kao druge zemlje – Češka, Poljska, Slovačka – kojima je socijalizam bio uvezen izvana pa su ga odbacile s ruskom čizmom’, kaže Davor Huić. Mi smo, objašnjava, imali nekoliko procesa paralelno i tranziciju iz socijalizma u kapitalizam zajedno s ratom. ‘Bit je u tome da mi nismo s tim socijalističkim naslijeđem u potpunosti raskrstili, s obzirom na to da je antifašistički pokret autohton i Komunistička partija bila nezavisna od Moskve. Mi socijalizam smatramo svojim autohtonim proizvodom’, smatra Huić. I drugi narodi bivše Jugoslavije, dodaje, imaju slične probleme. ‘Nismo se oslobodili tog jednog mišljenja da je država odgovorna osigurati ti posao, a za sve što nemaš ideš na ulicu i tražiš da ti vlada osigura; Englezi to zovu ‘nanny state’, govori Huić i zaključuje da je samo pitanje vremena kad će cijela stvar ‘puknuti’ jer 800 tisuća ljudi koji rade ne mogu izdržavati taj sustav.

Neformalno, na Facebooku postoji velika grupa ‘Libertarijanci koji govore naški’, nisu svi libertarijanci jer je grupa otvorena, ali se tu nalazi mnogo libertarijanaca i mnogo onih koji žele čuti što to jest. Unutar grupe objašnjavaju što je libertarijanstvo i zainteresiranima daju linkove. ‘Teži se da se kroz današnje vijesti ljudima najavi neželjena posljedica. Jer to što kolektivističke glave uvijek previđaju, posljedica je nekog događaja, oni u startu žele dobro, ali u konačnici to ne ispadne dobro i onda se zaboravi to dvoje povezati – uzrok i posljedicu’, oštar je Gašparić. Ima među libertarijancima raznih struja.

Stjepo Bartulica i Vice Batarelo, predvodnici nove hrvatske konzervativne desnice, u potpunosti se slažu s libertarijancima i liberalima kada je ekonomija u pitanju, ali svjetonazorski, po pitanjima vjere, zastupaju konzervativna stajališta. Oni su predstavnici konzervativno libertarijanske struje. ‘Oko ekonomskih stvari, fundamenata, pogledi su nam vrlo slični, a po pitanjima vjere se razlikujemo’, navodi Huić. Njegov načelni stav jest da je to individualna stvar svakoga čovjeka. ‘Budući da živimo u demokratskom sustavu i nekome se mora dati glas jer nema drugog izbora, izglednije je da će libertarijanac dati glas nekome takvome nego nekome tko je u potpunosti antitržišno orijentiran’, rezonira Gašparić.

U Hrvatskoj postoji strah od kapitala i prihvaćanja ideja slobodnog tržišta

A kakav je taj današnji hrvatski kapitalizam? Libertarijanski bloger smatra da u Hrvatskoj danas nemamo kapitalizam, nego ‘kumski kapitalizam’. ‘Za to postoji odvojeni pojam – ‘kronizam’ koji određuje stjecanje dobiti ili koristi vis a vis ugovora s državom. To su javno-privatna partnerstva i ne samo to, nego i cijeli sustav poticaja i zakona poput Zakona o strateškim investicijama, koji je također kronistički zakon’, objašnjava Gašparić. Huić navodi da 52 posto zaposlenog stanovništva ne može izdržavati ostalih 48 posto koji ne rade: ‘To je nemoguće! Jedino zbog čega još nismo bankrotirali jest to što je jeftin novac na tržištima kapitala pa se možemo jeftino zaduživati. Idući financijski poremećaj, ako bude, uništit će nas.’ Gašparić ide i korak dalje i iz skupine koja radi izdvaja sve zaposlene u državnim i javnim službama jer njihove plaće dolaze iz proračuna.

Libertarijanski lijek za krizu

Što napraviti da bi se živjelo bolje? ‘Rješenje je manja, jeftinija država, niži porezi, više prostora za privatnu inicijativu i jednostavniji birokratski aparat’, navodi Huić. Prema njegovu mišljenju, efikasnija država je nužna u sferama u kojima je potrebna, da osigura pravednu tržišnu utakmicu i provođenje ugovora. Nužno je, kaže, smanjiti opterećenje, posebno opterećenje rada: ’200 tisuća ljudi u realnom sektoru izgubili smo zbog visoke porezne presije, nefleksibilnog radnog zakonodavstva i birokratskih barijera.’ S druge strane, Gašparić predlaže da se razmisli o jednom tranzicijskom razdoblju za sve servise koji se danas ostvaruju putem državnog proračuna i kroz državne monopole. A država ima monopole nad mnogim stvarima: zdravstvom, školstvom, energetikom…

‘Zdravstvo je veliki potrošač i nema razloga da država ne dozvoli otvaranje nezavisnih bolnica i da ljudi ako već imaju obavezu da plaćaju sustav zdravstvene skrbi, mogu odlučiti hoće li to biti HZZO ili netko drugi’, poručuje Gašparić. Smatra da ljudima treba dati izbor ako već postoji prisila odvajanja za zdravstveno osiguranje.

‘Bila je tu nekada Addenda, osnovno zdravstveno osiguranje, pa su je pokopali. Kada je to krenulo dobro, onda su je odlučili presjeći. Tu bi se smanjio trošak’, objašnjava bloger Gašparić. Također bi privatizirao i školstvo i dao priliku ljudima da odaberu škole u koje će djecu slati. Sada su uglavnom osuđeni na učitelje koje dobiju, bez obzira na njihovu kvalitetu.

‘Učitelji se ne nagrađuju po kvaliteti rada, nego po stažu. Znači, može biti neki mladi nadobudan profesor koji će imati manju plaću od nekoga staroga učitelja koji je shvatio kako sustav funkcionira, a koji tamo sjedi sa 30 godina staža i baš ga briga za dobrobit djece i za njihovo znanje. Jedino što može prepoznati i nagraditi trud i znanje i angažman profesora jest liberalizacija. Privatne škole i vaučeri’, smatra Gašparić. Tako bi se smanjili ogromni izdaci koje država ima u zdravstvu i školstvu

Libertarijanac zastupa mišljenje da treba uvesti konkurenciju gdje se to može kako bi se smanjili nominalni troškovi države. Tako bi se, priča, smanjio državni proračun i dobili bismo rasterećenje novčanika građana. ‘Ako se smanji državni proračun i administracija, ljudi će polako prelaziti iz državnog u privatne sektore, ovisno o tome koliko će biti kvalitetni. Ni oni koju zagovaraju da to bude pod kapom države, nemaju se što buniti jer ako je stvarno javno zdravstvo dominantno i bolje, onda će to dokazati istog trena jer mu konkurencija neće učiniti ništa’, pojasnio je Gašparić.

Libertarijanci / liberali na političkoj sceni?

Problem s kojim se susreću libertarijanci i liberali u Hrvatskoj jest taj što, kako kaže Huić, u Hrvatskoj nema ni jedne stranke za koju bi pošteni liberal mogao glasati. Iako nominalno imamo stranke koje i u svom imenu imaju naziv ‘liberalna’, protržišno orijentirani ljudi u Hrvatskoj, tvrdi Huić, ne prepoznaju te stranke kao liberalne. ‘Ne postoji ni jedna stranka koja kao svoj cilj građanima nudi manje poreze. To je pravi test liberalizma. Neka ponude manje poreze, za tim u Hrvatskoj postoji potražnja’, poručuje Huić. Gašparić je prepoznao jedino ‘Hrvatsku 21. stoljeća’ Nataše Srdoč kao stranku koja je najbliža njihovim pogledima, ali je opet je bliže konzervativnim pogledima, nego klasičnim liberalnim, odnosno, libertarijanskim. ‘Možete čuti naznake onih elemenata koje mi zastupamo, u zadnje vrijeme Martina Dalić dosta o tome progovara, iako je meni sve to skupa dosta licemjerno jer ona je bila na vlasti pa onda nije znala ništa ili možemo reći da doživljava nekakvu katarzu za koju ne znamo u kojem će pravcu ići’, naglasio je Gašparić.

U kapitalizmu je spas

Zaključno, Huić smatra da se Hrvatska kao relativno nerazvijena zemlja koja guši poduzetnički instinkt brojnim zakonima, a s ‘trešmarksističkog’ dijela scene dolazi taj jedan antipoduzetnički duh, mora hitno mijenjati. ‘Imamo državu upetljanu u apsolutno sve i dok to ne riješimo, neće nam biti bolje’, rezonira Huić te dodaje da zbog toga nismo interesantni ni stranim niti domaćim investitorima. ‘Nitko neće doći u nestabilnu zemlju koja je na granici bankrota’, zloslutan je Huić. A Gašparić smatra da kada govorimo o odgovornosti kapitalizma za situaciju u državi, moramo znati da on ipak djeluje unatoč svemu što čini država. ‘Bez obzira na političke, ekonomske i ideološke poglede, potrebno je uz znatno više kritike pristupati razmatranju prijedloga koji dolaze od države, odnosno vlasti i institucija. Samo tako možemo razviti spoznaju o uzrocima i posljedicama politika koje predlaže i provodi vlast. Taj pristup kroz izvjesno vrijeme dovest će do uspostave vladavine prava kao osnove za slobodno i prosperitetno drustvo’, poručio je libertarijanac.
 

 
(tportal, youtube.com/uredio: nsp)

Na zidu oronulog izbornog stožera Francuske komunističke partije (PCF) visi parola: “Njihovi osmjesi prevarti će samo lakovjerne”.

Petsto metara dalje, ispred gradske kuće u Henin-Beaumonta – starom rudarskom okrugu – Steve Brioa ne skida osmijeh s lica. Nakon 18 godina kampanje za ekstremno desničarski Nacionalni front (FN), grad je sada pod njegovom kontrolom. Na kraju je bio dovoljan samo jedan izborni krug.

Širom Francuske FN-u raste popularnost. Lokalni izbori u ožujku 2014. bili su najuspješniji u 42-godišnjoj povijesti stranke, s nešto manje od 1.500 lokalnih odbornika i 11 novoosvojenih gradova u industrijskim područjima na sjeveru i jugu.

Rezultati prošlotjednih europskih izbora potvrđuju ono čega su se mnogi plašili: da je FN, partija koju do prije samo nekoliko godina nije bilo pristojno spominjati, sada značajna sila u francuskoj politici.

U nacionalnoj tisku, Henin-Beaumont je postao simbol ovog uspjeha. Ovdje su, kao i u mnogim drugim mjestima, nekadašnji simpatizeri komunista prišli krajnjoj desnici, privučeni lokalnim interesima koje smatraju poštenim i populističkim antikapitalizmom koji ih povezuje s intelektualnim korijenima.

“Gradonačelnik je koristio iste govore kao krajnje lijevi sindikalistički pokret”, kaže Oktav Nitkovski, lokalni bloger koji studira u Parizu. “Uspio je jer su socijalističke i komunističke partije potpuno korumpirane.”

Na obodima ruralnog Henin-Beaumonta stoji nekadašnja tvornica kofera i torbi Samsonite, ogoljena i napola srušena. Zidovi su isprljani izblijedjelim mrljama. Ovdašnji klinci pronašli su igralište u ruševinama kapitalizma.

Nisu jedini. Godine 2005. ova tvornica je pripadala financijskoj tvrtki Mitt Romney-a, Bain Capital. Prodana je za jedan euro kompaniji koja se obvezala da će proizvoditi solarne panele, ali je umjesto toga dovela tvornicu u stečaj. Kako tvrde radnici, Bain Capital je isplanirao čitav scenarij: da se otarasi neželjene proizvodnje a da radnicima ne isplati otpremnine koje im pripadaju.

To je priča u kojoj se ogleda ogorčenost grada gdje je stopa nezaposlenosti trenutno 18 % posto i gdje malo tko vjeruje da desni (UNP) ili lijevi centar (PS) nude stvarna rješenja.

“Političari su potpuno napustili našu regiju”, kaže 39-godišnji Benihau Fahim, sin alžirskog doseljenika. “Nema više strastvenih ljudi.”

Upravo je to Steve Brioa obećao da će promijeniti. Tijekom kampanje bio je vidljiv, dvaput tjedno na tržnici, slušajući mještane, pružajući ruku. Pravio je čak i kompromise. Pred flamansko-gotskom gradskom kućom na čijem je sada čelu, zastava Europske unije nelagodno visi pored francuske trobojke, poslije protesta lokalnih aktvist.

“Ne sviđa mi se izraz ‘ideologija’”, kaže nam on. “Mislim da je pogrdan. Naš program je fokusiran na proračunska pitanja, lokalne poreze, kriminal i kaznenu politiku. Govorili smo o lokalnom bazenu, nogometnom terenu, kulturnim pitanjima, plaćama javnih službenika. “

Rasne podjele, imigracija i “proturječnosti” muslimanskog naseljavanja neobično su odsutni iz ovog diskursa. Ali poslije samo mjesec dana na funkciji, imidž Brioa kao pragmatičnog gradskog menadžera poljuljan je njegovom naredbom za iseljenje lokalnog ogranka Lige za ljudska prava, skupine koja se bori protiv antisemitizma i rasizma još od Drajfusove afere. Prijeteće poruke od FN-a dobila je i gradska crkva, tvrdi Nitkovski, nakon što je njen svećenik Jean-Marie Lohaj opisao njihove stavove kao nespojive s katoličkom vjerom.

Međutim, izgleda da to mještane ne pogađa. Imidž koju stranka Nacionalni Front (FN) želi projicirati: pouzdani, praktični gradski menadžeri, političari koji završavaju posao, izgleda da uspijeva.

“Možda su licemjeri, ali za nas se ništa nije promijenilo” kaže jedan Turčin, vlasnik restorana koji se nalazi odmah pored gradske kuće. “Čak je i Marin Le Pen ovuda prošetala i rukovala se s nama.”

Ako Henin-Beaumont potvrđuje tvrdnje da se FN detoksificirao – u drugim mjestima stvari stoje drugačije. U Mant La Viu – malom industrijskom predgrađu Pariza – pokazatelja tradicionalnije FN-ove dogme ima na pretek. Ovdje je generacija, nostalgična za poslijeratnim razdobljem zvanim Trente Glorieuses, “trideset slavnih godina”, postala ogorčena.

“Materijalno siromašni ljudi krive druge za svoje siromaštvo”, kaže Frederick Omonije u svom urednom stanu u centru grada. “Motiviraju ih ljubomora i strah – govore da stranci kradu državne resurse.”

Frederik ima 55 godina i proveo je u Mant La Viu čitav život radeći kao vodoinstalater, taksista i sada, poput svog oca, radnik u lokalnoj tvornici. Njega neprijateljski stav grada prema imigrantima ne pogađa izravno, ali pogađa njegovu suprugu Dadu 28-godišnju Senegalku.

“Tiho sam pričala telefonom u vlaku za Pariz, a jedna žena me je opomenula da se stišam. Kada sam joj rekla da je nepristojna, odgovorila mi je: ‘Vidjet ćemo što će se dogoditi na izborima’. Htjela je da kaže da će me protjerati.”

Prema tvrdnjama političkih komentatora i ljudi iz same stranke, Marin Le Pen je omekšala FN, pretvarajući ovu grupu kolaboracionista i revolucionarnih nacionalista u anti-rasističku, čak i liberalnu stranku. Ali u Mant La Viu, gdje trećinu stanovnika čine muslimani, stari rasizam promalja glavu.

“Nije nam ugodno”, kaže Azedin 54-godišnji pobožni muslliman koji je čitav život proveo u Francuskoj, “Islam postoji stoljećima, mi se zalažemo za slobodu i mir za sve. Ovo što se događa nije pravedno. “

Azedin stoji ispred oronule lokalne džamije, premale za zajednicu koju pokušava opslužiti. Zidovi se ljušte a krov je pokriven improviziranim plastičnim pločama.

Prema planovima koje je odobrio bivši gradonačelnik, džamija bi se trebala srušiti i na njenom mjestu izgraditi parking. Planove za mnogo veću bogomolju, adaptiranu od zgrade regionalnog trezora, odobrila je prethodna gradska vlast. Ali Siril Naut, novi gradonačelnik iz FN-a, sada ih je poništio. Kada ova gradska zgrada bude srušena, lokalna muslimanska zajednica neće imati mjesto za zajedničko bogosluženje.

“Stvari su se mnogo promijenile”, priča Abdelaziz El Džoharu, predsjednik džamije, neposredno nakon popodnevne molitve, “Tenzije ozbiljno rastu. Dobili smo nekoliko pisama od militantnih pristaša FN-a s uvredama i prijetnjama. Gurnuli su nam svinjetinu u spremnik i rekli da gradonačelnik treba očistiti grad od muslimanske rase. FN se želi normalizirati i predstaviti kao republikanska stranka. Ali ideologija njegovih pristalica nimalo se nije promijenila.”

Ogroman betonski nadvožnjak uzdiže se nad centrom Ajangea, nekad uspješnog metalskog grada u Mozelu. Kola tutnje ali se rijetko koja zaustavljaju. U dubokoj unutrašnjosti Lorene, ovo je takozvana “nevidljiva Francuska”: nezaposlenost je visoka, industrija je propala, a povjerenje u politiku nestalo.

Prošle godine grad je pogodilo gašenje ogromnih visokih peći u susjednom Florangeu, kao posljednja kap u dugom, sporom procesu ekonomskog i kulturnog propadanja. Hollande je obećao da će spasiti tvornicu u vlasništvu korporacije ArcelorMittal nakon zamornih industrijskih sukoba, ali se pokazalo da je obećanje prazno.

Još prošle godine, novi gradonačelnik Fabijen Engelman, bio je aktivista sindikata CGT i član ljevičarske Nove antikapitalističke partije (NPA). Sada provodi vrijeme kritizirajući “muhamedansku ideologiju” i ukidajući “stečena prava” imigranata. Njegove riječi nailaze na dobar odjek.

“Ajange je nekad bio vrlo bogat, živ grad”, kaže 68-godišnja Paskal u lokalnoj pekari. “Sada se pretvorio u groblje. Tamo gdje zavlada siromaštvo, odmah se pojave vrane. Ne razumijem zašto dajemo pomoć ljudima iz inozemstva kad naši ljudi ne dobivaju ništa. “

Preko puta, u baru Central, Danijel, sakupljač smeća, ispija espresso. Njegova majka i otac su Alžirci, ali on je rođen u Ajangeu.

“Muka mi je od ovoga”, kaže tiho, “Hoće da se otarase džamije, kažu da ima previše halal mesara. Gradonačelnik krivi strance za propast i daje prednost Francuzima.”

Njegovi strahovi su više nego opravdani. Engelman je obećao “svinjokolj” u Ajangeu, ako dođe na vlast. Sada, ako bude po njegovom, sinovi i kćeri muslimanskih vjernika poput Danijela neće imati obroke bez svinjetine u školama.

“Ako se to dogodi, odselit se iz grada”, kaže Danijel vidno potresen, “Zbog djece.” Dok završavamo razgovor, okreće glavu da sakrije suze.

U pokrajinskoj vladi Lorene, nitko ne želi da Nacionalna Fronta (FN) uspije. Strahuje se da će Ajangeu biti ukinute presudne financijske subvencije kao neka vrsta kolektivne kazne, da lokalno stanovništvo ne bi steklo dobar dojam o FN-u.

Ovo je deprimirajuća slutnja za grad kome je očajnički potrebna pomoć, ali to nažalost nije jedini takav grad u Francuskoj. Pošto ekstremna desnica postaje sve popularnija diljem kontinenta, na nacionalnoj i europskoj razini, problemi tek počinju.
 
(pescanik/uredio i preveo:nsp)

Bez ikakve sumnje može se, dakle, zaključiti da je teorija marksizma (komunizma) židovski izum, kao i svako djelovanje sa ciljem uspostavljanja marksističke vlasti.

Prvotni organizatori i ravnatelji komunističkog pokreta, prije preuzimanja vlasti u Rusiji, su skoro svi bili Židovi, kao što je bila i većina organizatora revolucija u ostatku svijeta, kojima je (Oktobarska revolucija) predstavljala temelj i inspiraciju. Štoviše, u Rusiji, kao zemlji u kojoj su boljševici preuzeli vlast i kojoj je među ostalim i cilj širenje komunizma van granica SSSR-a, sama organizacija i provođenje vlasti ima očiti židovski potpis.

Prema neoborivim podatcima, koji su u potpunosti dokazani i priznati od strane nepristranih autora koji su imali (ili još uvijek imaju) posla sa ovom temom, komunističko djelo Židova u “Zemlji careva” je toliko snažno da bi bilo besciljno negirati ovu kobnu pobjedu kao njihov monopol. 75% komunističkih komesara su bili Židovi.

Dovoljno se podsjetit imena onih koji su formirali vlade i vodeće državne organe u Sovjetskom Savezu, što će nam zapravo dat očigledan i nepobitan dokaz naše tvrdnje.

ČLANOVI PRVE KOMUNISTIČKE VLADE MOSKVE (1918) (Narodni komesarijat)

1. Ilich Ulin (Vladimir Ilich Ulianov ili Nikolaus Lenin), predsjednik vrhovnog vijeća, Židov po majci. Majčino djevojačko prezime je Blank, Židovka njemačkog podrijetla.

2. Lew Davinovich Bronstein (Leo Trotsky), ministar Crvene armije i mornarice; Židov.

3. Iosiph David Vissarionovich Djugashvili-Kochba (Joseph Vissarianovich Staljin), komesar za narodno pitanje; potomak gruzijskih Židova.

4. Chicherin; komesar za vanjske poslove; Rus.

5. Apfelbaum (Grigore Zinoviev), komesar za unutarnje poslove; Židov.

6. Kohen (Volodarsky), komesar za promičbu; Židov.

7. Samuel Kaufmann, komesar za državne posjede; Židov.

8. Steinberg, komesar pravosuđa; Židov.

9. Schmidt, komesar javnog rada; Židov.

10. Ethel Knigkisen (Liliana), komesar nabave, Židov.

11. Pfenigstein, komesar za zbrinjavanje izbjeglica; Židov.

12. Schlichter (Vostanoleinin) komesar za prebivališta/konačišta (zapljena privatnih posjeda (kuća/domova) za vojsku (Crvenu armiju); Židov.

13. Lurie (Larin), predsjednik vrhovnog gospodarskog vijeća; Židov.

14. Kukor (Kukorsky), komesar za trgovinu; Židov.

15. Spitzberg, komesar za kulturu; Židov.

16. Urisky (Radomilsky), komesar za “izbore”; Židov.

17. Lunacharsky, komesar za javno školstvo. Rus.

18. Simasko, komesar za zdravstvo; Židov.

19. Protzian, komesar za poljoprivredu; Armenac.

U DODATKU (na kraju ovog odjeljka) mogu se pronaći zanimljivi i poučni popisi židovskih službenika u vladajućim tijelima Sovjetskog Saveza, komunističke partije, Crvene armije, tajne policije, radničkog sindikata, itd…

Od ukupno 502 visoka položaja uprave za provođenje komunističke revolucije u Rusiji i za stvaranje Sovjetske države, kroz prvih nekoliko godina postojanja, ne manje od 459 položaja su zauzimali Židovi, dok ostalih 43 su zauzimali ne-Židovi, različitog podrijetla. Tko je onda shodno tome provodio ovu groznu revoluciju? Možda ne-Židovi? Statistički podatci, koji su bili objavljeni u Parizu u kontra-revolucionarnim novinama “Le Russe Nationaliste”, otkrivaju da nakon komunističke revolucije u Rusiji od ukupno 554 visoko pozicioniranih komunističkih predvodnika 447 njih je bilo Židova, dok je od ostalih 107 predvodnika bilo: Litvanaca 43; Rusa 30; Armenaca 13; Nijemaca 12; Finaca 3; Poljaka 2; Gruzijaca 2; Čeha 1; Mađara 1.

Židovi 447
Litvanci 43
Rusi 30
Armenci 13
Nijemci 12
Finci 3
Poljaci 2
Gruzijci 2
Česi 1
Mađari 1

Kroz Drugi svjetski rat, pa do dana današnjeg, židovska klika koja vlada SSSR-om, nastavlja biti vrlo brojna, jer na samom čelu stoji sam Staljin, za kojeg se smatralo dugo vremena da je čiste gruzijske krvi. Ali je ipak otkriveno da je i on pripadnik židovske rase; jer Djougachvili, koje je njegovo prezime, znači “Djou-ov sin”, a Djou je mala perzijski otok sa mnogo prognanih portugalskih “Cigana”, koji su se kasnije nastanili u Gruziji. Danas je skoro pa dokazano da je Staljin imao židovske krvi, iako on sam to nije potvrdio, ali niti opovrgnuo. [Bernard Hutton: francuski časopis "Constéllation" No. 167 ožujak 1962., str. 202.]

Pogledajmo sada popis sovjetskih dužnosnika u Staljinovoj vladi:

1. Zdanov (Yadanov), koji se ustvari prezivao Liphshitz, zapovjednik obrane Lenjingrada u Drugom svjetskom ratu. Član Politbiroa do 1945. i jedan od huškača odluke kojom je Tito bio isključen iz Komiterne 1948. godine. Nedugo zatim je preminuo.

2. Lavrenty Beria, načelnik M.V.D.-a policije i sovjetske teške industrije, član sovjetske atomske industrije, ubijen po Malenkovoj zapovijedi, iz istog razloga iz kojeg je Staljin dao ubiti Yagodu.

3. Lazar Kaganovich, upravitelj sovjetske teške industrije, član Politbiro-a od 1944. do 1952., zatim član Predsjedništva i na kraju predsjednik Vrhovnog predsjedništva SSSR-a.

4. Malenkov (Georgi Maximilianovich Molenk), član Politbiro-a i Orgbiro-a do 1952, zatim član Vrhovnog predsjedništva, a nakon Staljinove smrti predsjednik crkvenog vijeća; ministar u bugarskoj vladi od 1955. On je Židov iz Ornesnburga, a ne Kozak, kako se tvrdilo. Maximilian Malenk je ime njegova oca, što je pak uobičajeno ime za ruskog Židova. Dodajmo na već spomenuto i ovu činjenicu koja nam otkriva (tj. potvrđuje) podrijetlo Malenkova, ali i Khrushcheva.

Malenkova sadašnja žena je Židovka prezimena Pearlmutter, poznata kao “Drugarica Schans chuschne” koja je bila ministar (komesar) riblje industrije u sovjetskoj vladi 1938. godine. Da Malenkov nije Židov, malo je vjerojatno da bi se ne-Židov oženio sa Židovkom, što uostalom vrijedi i sa njene strane. Ne postoji službeni opis Malenkovog života što samo još više budi sumnju u njegovo podrijetlo.

5. Nikolaus Salomon Khrushchev, sadašnji predsjednik (1963.) Komunističke partije SSSR-a, član Politbiro-a od 1939. godine, tj. od godine kada je Malenkov bio odabran za člana Orgburo-a. On je brat gospođe Malenkov, tj. Židovke Pearlmutter. Khrushchev je Židov i njegovo pravo prezime je Pearlmutter. Nadalje, sadašnja Khrushchevova žena Nina kao i žene Mikoyana, Voroshilova, Molotova, itd. su Židovke.

6. Marshal Nikolaus Bulganin, sadašnji vodeći sovjetski ministar, bivši bankovni službenik, jedan od deset židovskih članova Komesarijata za likvidaciju banaka u privatnom vlasništvu 1919. godine.

7. Anastasio Josifovich Mikoyan, član Politbiro-a od 1935. godine, isto tako je od 1952. član Vrhovnog predsjedništva, ministar trgovine i potpredsjednik u Malenkovoj vladi. On je armenijski Židov, a ne čisti Armenac kao što se pretpostavljalo.

8. Kruglov, načelnik M.V.D.-a nakon Beria. Po zapovjedi Kruglova trebao je oslobodit zatvorene židovske doktore koji su bili pohapšeni od strane Riumina, zamjenik načelnika policije, za vrijeme vladavine Beria, 1953. godine. Također Židov.

9. Alexander Kosygin, član Politbiro-a do 1952., nakon toga zamjenik u Vrhovnom predsjedništvu i ministar lake industrije i prehrane u Malenkovoj vladi.

10. Nikolaus Schvernik, član Politbiro-a do 1952., nakon toga član Vrhovnog predsjedništva i Predsjedništva centralnog komiteta komunističke partije; Židov.

11. Andreas Andreievich Andreiev, koji je bio poznat pod nadimkom “Politički birokrat” od 3 A, član Politbiro-a između 1931. i 1952., Židov iz Galicije (Poljska). Piše pod ruskim pseudonimom.

12. P. K. Ponomareno, član Orgburo-a 1952. godine; nakon toga član najvišeg Predsjedništva i ministar kulture u Malenkovoj vladi.

13. P. F. Yudin (Židov), zamjenski član najvišeg Predsjedništva i počasni član ministarstva graditeljstva u Malenkovoj vladi 1953. godine.

14. Mihail Pervukin, član Predsjedništva centralnog komiteta komunističke partije od 1953. godine.

15. N. Schatalin, službenik u pod-sekretarijatu Centralnog komiteta komunističke partije.

16. K. P. Gorschenin, ministar pravosuđa u Malenkovoj vladi.

17. D.Ustinov (Zambinovich), sovjetski veleposlanik u Ateni (Grčka) do Drugog svjetskog rata; ministar obrane u Malenkovoj vladi.

18. V. Merkulov, ministar državne uprave u Malenkovoj vladi.

19. A. Zasyadko, minsitar industrije ugljena u Malenkovoj vladi.

20. Cherburg, sovjetski načelnik promičbe.

21. Milstein. jedan od sovjetskih načelnika špijunaže/tajnih službi.

22. Ferentz Kiss, načelnik sovjetske špijunske službe u Europi

23. Postschreibitscher (Poschebicheve), bivši osobni Staljinov tajnik, sadašnji načelnik tajne arhive u Kremlinu.

24. Ilya Ehrenburg, izaslanik u Vrhovnom vijeću, komunistički pisac; također Židov.

25. Mark Spivak, izaslanik iz Staljina (Ukrajina) u Vrhovnom vijeću u Moskvi.

26. Rosalia Goldenberg, izaslanik iz Birobudjana u Vrhovnom vijeću.

27. Anna E. Kaluger, izaslanik Bessarabije u Vrhovnom vijeću. Njen brat, ne Koluger, nego Calugaru na rumunjskom, je komunistički službenik u rumunjskoj vladi.

Kalinin, jedan od značajnijih sovjetskih službenika pod Staljinom, koji ne nedavno preminuo. je također bio Židov.[Traian Romanescu: La gran conspiracion judia, Tercera Edicion, Mexico, D.F., 1961., str. 174-175.]

Danas je već opće poznato da Staljinov anti-semitizam nije bio ništa drugo nego krivo protumačena činjenica i da krvava čistka Židova (Trotskyijevaca), koju je on zapovjedio (kako bi učvrstio svoj položaj), je bila provođena od strane drugih (njemu lojalnih) Židova. U spomenutom slučaju sukob između Židova Trotskya i Židova Staljina je bio zapravo sukob dviju strana u borbi za prevlast u komunističkoj vladi, koju su oni kreirali, što je drugim riječima obiteljski spor. Kao dokaz slijedi popis narodnih komesara vanjskih poslova iz perioda kada se Staljin riješio određenih Židova koji su predstavljali prijetnju njegovoj uspostavljenoj vlasti.

1. Maxim Maximovich Litvinoff, ministar vanjskih poslova do 1939., slijedi Molotov kao zamjena.
Iako smijenjen sa ministarskog mjesta Litvinoff je sve do svoje smrti, u veljači 1952. godine, zauzimao visoke položaje istog ministartsva. Rođen je u Poljskoj kao sin Židova Meer Genokh Moiseevich Vallakha, bankovnog činovnika. Kako bi prikrio svoje pravo ime pa time i svoje podrijetlo Maxim Moiseevich Vallakh, Litvinoff je koristio razne pseudonime tokom svoje karijere, neka među njima su Finkelstein, Ludwig Nietz, Maxim Harryson, David Mordecay, Felix i na kraju, ime koje je uzeo službenim ulaskom u komunističku partiju Rusije, Litvinoff ili Litvinov. Kada je ovaj Židov bio službeno smijenjen 1939. godine, Židovi sa Zapada zajedno sa židovsko-masonskim novinama su digli galamu kako je njegovo židovsko podrijetlo bio razlog njegove smijene (od strane Staljina), ali nisu reagirali i komentirali to što je održao visoke pozicije u istom ministarstvu.

A i zašto bi komentirali ako im sam taj podatak nije koristio u provođenju njihove urote? U svojim memoarima, koji su objavljeni nakon njegove smrti, Litvinov je izrazio mišljenje kako u SSSR-u nakon Staljinove smrti ne će doći do značajnije promjene. Štoviše, Staljin je preminuo godinu dana nakon Litvinovova i doista, što se tiče vanjske i unutarnje politike, nije došlo do bitnih promjena.

Ono što Zapad smatra promjenom u politici SSSR-a je ništa drugo nego promišljena promičba koja je u službi plana židovske dominacije svijetom. Ništa se nije promijenilo od Staljinove smrti. Javio se određen nemir iz razloga ne nalaženja novog vođe koji bi bio dostojan Staljina i Lenina. Iz tog razloga židovsko-masonski zavjerenici Zapada žele prikazati sovjetsko-komunističkog crnog gavrana kao “pacifističko”, “prijateljsko”, “pitomo” pile, kako bi se svijet uvjerio da se zapravo radi o nekakvom bezazlenom biću, o nekakvoj bezopasnoj tvorevini. Naravno, samo do trenutka kada bi se pronašao vladar dostojan njegovih prethodnika (što se barem pohlepe tiče).

Litvinov je dobro znao, kada je izjavio da ne će doći do bitne promjene u sustavu nakon Staljina (tj. nakon njegove smrti), da je Staljin bio samo izvršitelj jednog šireg židovskog kruga, koji zapravo vlada SSSR-om, i koji imaju na raspolaganju druge Židove, poput Bulganina, Barucha, Readinga, Thoreza, Mendes Francea, David Ben Guriona i drugih, u provođenju plana za svjetskom dominacijom.

Nastavljamo sa popisom Židova u ministarstvu vanjskih poslova SSSR-a:
Ostatak dokumenta možete pogledati OVDJE:

Maurice Pinay – gospodari komunizma
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “pravokutnik CC” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(holywar.or, youtube.com/uredio: nsp)

Jugoslavenska policija, ali i sve republičke tajne političke policije rado su bile za likvidaciju političkih protivnika, prije svega onih u emigraciji, koristili su usluge ljudi iz podzemlja.

Zlatno doba ovih ubojica trajalo je od ’60-ih do ’90-ih godina prošlog stoljeća. U tom razdoblju su, prema podacima koje je još prije 20-ak godina objavio škotski list “Daily record”, jugoslovenske tajne policije ubile više od 60 političkih emigranata.

Povjesničar Bojan Dimitrijević podsjeća da je upotreba kriminalaca za političke likvidacije poprimila šire razmjere tek sredinom ’60-ih godina, nakon što je pojačana teroristička aktivnost emigracije, osobito hrvatske.

Do tada su korišteni ljudi koji su imali svoje regularne poslove. Zanimljiv je slučaj jednog liječnika koji je ubijao za tajnu službu da bi poslije obavljenog posla ponovo oblačio bijeli mantil i liječio pacijente – kaže Dimitrijević.

Angažiranje ljudi iz podzemlja, kako kaže Dimitrijević, za RB je predstavljalo dvostruku uštedu – posao je bio obavljen, a istovremeno su imali uvid u to što se događa s druge strane zakona. Kriminalci su pak za te svoje usluge dobivali slobodu djelovanja u inozemstvu i neku vrstu logističke potpore (putovnice i sl..).

Postojalo je, međutim, pravilo da se i ubojstva rade po ključu, točnije svatko je ubijao svoje – hrvatska služba progonila je i likvidirala ustaše, a srpski služba bila je zadužena za četničku i albansku emigraciju.

Pitanje je, međutim, da li će se ikada saznati puna istina o tome. Ne vjerujem da su vođene bilješke, a i ako jesu, najvjerojatnije su potom uništavane – kaže Dimitrijević i dodaje da se o tim ubojstvima najviše saznalo od istraga vođenih u zemljama gdje su i ona počinjena.

 

 
(blic.rs, youtube.com/uredio: nsp)