Skoro polovica Rusije vjeruje u tajnu svjetsku vladu! Točnije 45 posto. To su podaci najnovije ankete Sveruskog centra za izučavanje društvenog mnijenja (VCIOM). Zanimljivo je da je stupanj vjerovanja u postojanje tajnog, svemogućeg dijela vlasti raste s razinom obrazovanja ispitanika

Istina, mišljenja o sastavu takve “vlade” su u Rusiji različita. Jedni smatraju da planetom upravljaju oligarsi, drugi misle da su to amerikanci, treći masoni, Židovi, “neki svjetski političari”, ili konkretni – Obama, George Bush ili kraljica Elizabeta II.

Konfuzija u odgovorima, jasno, potječe od toga što je vlada – tajna! U njeno postojanje ne vjeruje trećina upitanih Rusa, dok je četvrtina neodlučna. U Intervjuu za kosmopolitsku Pravdu, Andrej Iljič Fursov iznosi mnoge zanimljive teze.

Tih 45 posto naših sugrađana je u suštini u pravu, ali griješi po pitanju forme. Takve forma kao “tajna svjetska” nema, – kaže povjesničar Andrej Fursov koji godinama proučava svjetske elite, ali tajne nadnacionalne strukture za harmonizaciju i kontrolu nad svijetom su realnost. Ove strukture često diktiraju svoju volju vladama, parlamentima, pojedinim osobama. Ali one u svakom slučaju ne predstavljaju neki jedinstveni organ svjetske elite.

Što je to svjetska elita? – S nadom pitamo povjesničara. Možda to i jeste ta vrlo konspirativna vlada planeta. Jer se ne želimoodvojiti od lijepe inačica zavjere u koju vjeruje skoro polovica sugrađana!

Svjetska elita predstavlja sveukupnost monarhističkih obitelj (ne svih, razumije se), stare europske aristokracije, bankara i industrijalaca. Oni su međusobno povezani poslovnim, rodbinskim i okultnim vezama i organizirani su u tajnim ložama, klubovima, povjerenstvima itd. Takva obiteljsko-poslovna paukova mreža postoji u sadašnjem obliku posljednjih 150-200 godina.

Ovdje spada i engleska kraljica?

Razumije se. Kao i nizozemska kraljevska obitelj, jedan broj vojvodstava i kneževskih obitelji Italije, Njemačke i Austrije. Oni nisu ukrasne figure, ostaci iz srednjeg vijeka kako ih često prikazuju, već jedan od segmenata onog što britanski premijer B. Disraeli naziva “gospodarima povijesti”, a naš predivni pisac O. Markeev “gospodarima svjetske igre”.

A Obama?

Sačuvaj Bože! Pa ako je još Clinton govorio da je Obama jedino dobar da donosi kavu u krevetu njemu i njegovoj supruzi, onda je Barack u odnosu na svjetsku elitu nešto kao iznosač noćne posude.

Što su predsjednici i premijeri na Zapadu? Viši činovnici, koje je globalna elita unajmila da služi njihovim interesima i postavila u visoke stolice. I pri tom, kao po pravilu, svjetska elita postavlja specijalno naznačene nadzornike za te činovnike. Kao što su, na primjer, pukovnik Haus za predsjednika Willsona i “asistent” britanskog premijer Lloyd Georgea, markiz Lotian. U stvarnosti, predsjednik i premijer su ti “pomagači”.

Rijedak izuzetak je Bush Stariji i njegov sin-neznalica kao predsjednici SAD. Bushovi su u vrhu svijeta, oni su daljnji rođaci britanske kraljice, predvode društvo “Lubanja i kosti” (ogranak iluminata) na Yaleu. Ali, opet, ovo je iznimka. Kao po pravilu, predsjednici i premijeri dolaze iz srednje klase, na koje vrhuška gleda “s visine”, osobito u anglosaksonskim zemljama. Sjetite se priče o tome kada Thatcher izrekla ime petog člana Cambridgeove petorke (visoki britansko-sovjetski agenti) Blunta, koji je izgleda bio izvanbračni sin Georgea V, odnosno, kraljičin stric. Windge nisu oprostili Tacherovoj. Mala buržujka (kako ju je opisao jedan predstavnik “džentlmenske klase” koji je tada živio u Moskvi) je na kraju morala dati ostavku zbog sukoba s gospodarima.

A Bill Gates, jedan iz vrha Forbesove liste milijardera, ulazi li on u svjetsku elitu?

Naravno da ne, kao ni svi drugi predstavnici “novopečenih” bogataša uključujući i oligarhe koji govore ruskim jezikom. Za sve njih, kod svjetske elite vrijedi ona Mojdodirova (popularani lik iz ruske dječje pjesme, prim. Prev.): “Hajde kući pođi i svoje lice umij”.

Ali zašto je tako jak mit o svjetskoj vladi?

Taj mit nije došao niotkuda. O neophodnosti stvaranja svjetske vlade još su krajem 18. stoljeća govorili švicarski i židovski bankari, iluminati. U 20. stoljeću o tome su, kao o konkretnom zadatku, govorili takvi predstavnici svjetske elite kao Warburg, N. Rockefeller, ideolog mondijalizma G. Atali i mnogi drugi. I iako svjetska vlada nije stvorena, elita se usmjerila u tom pravcu.

I uspjeli su?

Mislim da ne. Svijet je suviše velik i složen da bi se njime upravljalo iz jednog centra. To prvo. A drugo, svjetska elita nije jedinstvena. Klanovi konkuriraju jedni drugima iu postakapitalističkom svijetu nema mjesta za sve. Uostalom, dogovara se dva, tri desetaka Obitelj.

Međutim, to nije dovoljno da se stvori svjetska vlada. Neophodno je još štošta. Na primjer, da se smanji svjetska populacija sa sadašnjih sedam na dvije milijarde; da se opustoši veliki dio planeta ratovima, epidemijama i glađu; da se čipira većina stanovništva; da se standardiziraju, niveliraju nacionalne kulture; da se uništiti postojeći sustav obrazovanja i sve vrste identiteta – nacionalnog, obiteljskog, rasnog, seksualnog, sve što je ljudsko (ovim se bave transhumanisti).

Na Zapadu, uništavanje identiteta je u punom zamahu. Ali postoje Rusija, Kina, Indija, islamski svijet, Latinska Amerika, gdje svi ovi “trik-majstori” ne prolaze, gdje je nemoguće civilizacijsko (samo) ubojstvo u duhu suvremenog Zapada koje na čelu sa SAD srlja u ambis Povijesti. U tom smislu, treba napomenuti da se u tekućoj konfrontaciji između Rusije i SAD / nadnacionalnih struktura, između ostalog, krije sukob dva projekata za budućnost, dva svjetska naloga: čovečanski i anti-čovečanski. Ruska federacija je ta koja svojom nuklearnom moći jamči neku ravnotežu, balans, služi kao vojni štit BRIKS-a. No to je posebna tema.

Svjetska elita predstavlja sveukupnost monarhističkih obitelj (ne svih, razumije se), stare europske aristokracije, bankara i industrijalaca.

Ali što je sa “zlatnom milijardom”?

U velikoj mjeri, ta “stvar” liči na ognjište naslikano na platnu u priči o Pinokiju. Prije 30-40 godina, pretpostavilo se da će se stanovnici sjevera (SAD, Zapadna Europa), njih ne više od milijardu, zatvoriti u tvrđavi “Sjever” (na obje strane Sjevernog Atlantika) i odatle upravljati svijetom. Međutim, neoliberalna kontrarevolucija iz razdoblja 1980-2000. godine je sa svojom potragom maksimalnog profita sahranila projekt “zlatne milijarde” u svojoj originalnoj verziji.

Dolar je pomutio razum, a ka Sjeveru su, kako bi iskoristili jeftinu radnu snagu, pokrenuli mase s Juga: Latinoamerikance u SAD, Afrikance, Arape, Turke u zapadnoj Europi. Jug je sada čvrsto ukorijenjen na Sjeveru i pojavila sa žestoka proturječnost, prepuna zastrašujuće eksplozivnosti. Sa jedne strane – ostarjelo, neosiromašeno, dekristijanizirano stanovništvo u opadanju, velikim dijelom zaglibiljeno u porok i perverziju (narkomanija, homoseksualnost). Sa druge strane je mlado, siromašno, ogorčeno, orijentirano ka obiteljskim vrijednostima muslimansko (u Sjevernoj Americi latino-katoličko) stanovništvo.

Prije ili kasnije, između ta dva “bloka” će uzrasti lenjinističko pitanje, “Tko će koga”, započet “veliki lov”. I onda, će umjesto “zlatnih milijardi” ostati “zlatni milijuni” koji pokušavaju živjeti u nepristupačnim ili plutajućim gradovima ili u planinskim tvrđavama, ili negdje drugdje. “Zlatna milijarda”, kao strategija svjetske elite je prošlost.

Neki teoretičari zavjere sve događaje u svijetu, sve do građanskog rata u Ukrajini, svode na sukob Rothschilda i Rockefellera. Onaj koji pobijedi, taj će upravljati svijetom!

Odista u posljednje vrijeme se aktivno ističe ta linija konfrontacije “Rothschild-Rockefeller”. Taj sukob zaista postoji. On je odigrao veliku ulogu u 20. stoljeću, provlačeći crvenu nit kroz sve važne događaje, uključujući svjetske ratove gdje je pobjeda bila na strani Rockefellera.

Zanimljivo je da je početak tog sukoba bio u Ruskoj imperiji, na naftnim poljima Bakua. Tamo su Rockefelleri “sponzorirali” štrajk radnika u “zoni” koja pripada Rothschildima. A štrajk je organizirala boljševička skupina Fioletova, gde je aktivnu ulogu igrao Koba (Staljin). Ruska imperija s njenom naftom u Bakuu, točnije zapadni vladaoci “crnim zlatom”, bila je glavni konurent Rockefelleru “Standard Oil-u” početkom 20. stoljeća.

Rezultat revolucije iz 1917. je da je “Standard Oil” (točnije klaster tvrtka na koje se formalno raspala u SAD) postao apsolutni lider. Rothschildi su “ušli” u Rusiju tek poslije Staljinove smrti iako je SSSR neprestano kontaktirao s tvrtkama koje su s njima povezane (primjerice s De Brisom obitelji Oppenheimer). Sa Rockefellerima, posebno u prvoj polovici 1930-tih godina je Staljinov SSSR radio vrlo aktivno, iako je poslije smrti G. Rockefellera 1937. godine intenzitet opao. Drugi ozbiljan dolazak Rockefellera (a sa njima i Varburga) se u SSSR desio 1973. godine što se gotovo podudara s izborom J. Andropova za člana Politbiroa.

Vrlo zanimljivo! A što je sa sadašnjom etapom borbe Rothschilda i Rockefellera?

Sada je sve komplicirano. Prvo, osim borbe postoji partnerstvo: oba klana imaju svoje predstavnike u svim ozbiljnijim tajnim strukturama iako su proturječnosti po pitanju svjetske valute, barem za sada, suštinski nepomirljive. Drugo, igralište svjetske vrhuške se ne ograničava Rothschildima i Rockefellerima – tu je londonski City, Vatikan, arapske i istočnoazijske “kuće”.

A nisam ni spomenuo simbiozu klanova, velikih država i transnacionalnih kompanija što silno komplicira sliku. Na kraju, treće, nešto mi govori da kako i “desnima” i “lijevima” manipuliraju ista lica i grupe, tako isto može biti i sa “Rothschildima-Rockefellerima” po principu “borbe nanajskog dječaka s medvjedom” (folklorna igra gdje dva glumca na zabavan način izvode parodiju na borbu, prim. prev).

Možda je netko bogatiji od njih?

To ili ti “neki” ne moraju biti bogatiji. Novac je samo u funkciji moći u čijoj osnovi leži ovaj ili onaj sustav ideja – svjetovnih, a često i okultnih. Informacija i energija su važniji od materije, a metafizika od fizike. Sapienti sat.

Mnogi vjeruju da masoni upravljaju svijetom. Da su oni ubili Petra III, izvršili Oktobarsku revoluciju i srušili SSSR, oni vladaju svijetom.

Pa, masonstvo je odista odigralo veliku ulogu, osobito od 18-19. stoljeća. “Slobodni zidari” su odgajali onaj ljudski materijal koji je odigrao vodeću ulogu na Zapadu u eri revolucija od 1789-1848. godine i koji je bio došao na vlast. Međutim, nacionalizacija masonerije je stvorila veliki broj problema. Od kraja 19. stoljeća javila se potreba za novim formama organizacije tajnih nadnacionalnih struktura koje više odgovaraju novoj epohi globalne borbe za vlast, informaciju i resurse.

Radi se o “Grupi” (ili društvu “Mi”), koji je stvorio S. Rhodes, a razvio A. Milner, druge strukture. Masonstvo nije ukinuto, ono je nastavilo da ponekad igra značajnu ulogu, ali je prestao biti jedini i dominantni oblik konspiro-struktura. Na primjer, u ruskoj revoluciji, masonska loža “Velikog orijenta Francuske” je djelovala vrlo aktivno (preko Kerenskog), ali tu su bile i druge sile, vezane s britanskom obavještajnom službom, Rockefellerima, Amerikancima, njemačkim Generalštabom i naravno, s ruskim kontraobaveštajcima, pri imperijalno orijentiranim boljševicima. Rezultanta tih sila jeste Oktobarska revolucija.

Poslije Drugog svjetskog rata javila se potreba za novim “pokoljenjima” zatvorenih struktura i ona su se pojavila: Četvrti Rajh Bormana, Bilderberška klub, Rimski klub, Trilateralna komisija … mnogi njihovi članovi su bili masoni, iluminati, bneibritovci (organizacija B’nai B ‘ ritham prim. prev.) i drugi, ali su strukture bile principijelno nove, naoštrene novim zadacima.

A svesvjetska židovska zavjera u koju vjeruje ne tako mali broj ljudi?

U osnovi legende o “svesvetskoj židovskoj zavjeri” (najveći udio u razvoj iste imaju masoni škotskog reda) leži činjenica da su sredinom 19. stoljeća Židovi bili vrlo aktivni u sferi financija, medija, znanosti, u velikoj su mjeri u tim sferama imali položaje pri vrhu. Štoviše, upravo je židovski kapital na kraju 19. i početkom 20. stoljeća vezao Veliku Britaniju i SAD koji su do tada već sto godina ratovali.

Židovska svjetska dijaspora je odista ozbiljna sila, ali je daleko od jedinstvene. Sve velike sile imaju svoje dugoročne planove. Netko to naziva zavjerom, a netko više voli termin “projekt”. Svjetska povijest je borba projekata, njihova rezultanta.

Nažalost, ako izuzmemo razdoblje Staljina, Rusi svoj projekt nisu imali.

A čuvena Kominterna?

Kominterna, koju su navodno raspustili 1943. godine (od 1936 g. Staljin je vodio ka tome kao i ka uspostavljanju kontrole nad imovinom te lijevoglobalističke organizacije) nije ruski projekt. Inače je neophodno da se kaže da je u “projektu SSSR” od početka uključen nemali broj stranih elemenata koje su realizirali interese različitih država i struktura (prije svega tajnih).

Kako je povijest pokazala, Staljinu je uspjelo samo jedno vrijeme potisnuti ono umjetno, međutim poslije njegove smrti se ono postupno regeneriralo. Zajedno s interesima preporođene sovjetske nomenklature taj faktor je odigrao veliku ulogu u likvidaciji projekta, točnije sveukupnosti projekata (koji nisu postali sustav) SSSR.

A što kažete o reptiloidima, Andrej Iljič?

Ta tema je vrlo popularna u Americi, Iako već i Rusijom hodi. Dvije ozbiljna doktora znanosti su me s ozbiljnim licem uvjeravala da su vlast nad planetom zauzeli došljaci sa planete Draka i Nubiru, uzevši ljudsko obličje. Svi zapadni predsjednici su reptiloidi. Moguće ih je prepoznati po karakterističnim znakovima. Internet je pun slika ovih reptiloida u Bijeloj kući itd.

Ja volim znanstvenu fantastiku, fantaziju. Ali verziju Amerikanca Ickea ne bih da komentariram. Smatram da se slične inačica svjesno šire kako bi se odvukla pažnja s realnih tajnih struktura upravljanja. I da bi se iskopromitirala samo pitanje o tajnim mehanizmima povijesnog procesa u cjelini, uključujući drevnu povijest i zagonetku podrijetla čovjeka.

Hajdemo onda govoriti o realnim strukturama, primjerice o Bilderberška klubu. Mnogi njega nazivaju tajnom vladom Zemlje. Jednom godišnje se visoki članovi Bilderberga okupljaju u hotelima bilo Rockefellera, bilo Rothschilda i iza zatvorenih vrata raspravljaju o aktualnim problemima čovječanstva i donose svoje odluke

Realna vlast je tajna vlast. A Bilderberški klub je vidljiv, imaju i svoje stranice. “Bilderberg” je fasadna organizacija svjetske elite. Klub je stvoren 1954. godine radi pomirenja stare europske elite, kako onog dijela koja je podržavala Hitlera (“linija Gibelina”), tako i onog koji se borio protiv njega (“linija gvelfa”) s anglosaksoncima i njenom integracijom u njihove projekte uopće, a posebno u projekt “eurosaveza”. Danas bilderbergovci vrte ona pitanja koja su postavljena u realno tajnom, često neformalnom režimu.

U prosincu će kod nas biti tužan jubilej. Dvadesetpetogodišnjice “povijesnog” susreta Busha i Gorbačova na Malti. Formalno to je završetak hladnog rata. Činjenično, Gorbi i društvo su Zapadu sramno predali SSSR i cijeli socijalistički blok. Uskoro se završila najveća geopolitička katastrofa 20. stoljeća, pao je Sovjetski Savez.

Mjesto izdaje nije slučajno odabrano: otok je postojbina moćnog malteškog reda. Na sumnju navode i dva najveća bestselera s početka 21. stoljeća, koje su očito bila globalno promovirana od strane vrlo utjecajnih sila: “Da Vincijev kod” Dana Browna koji govori o redu templara i redu “Opus dei”; Saga Joanne Rowling o Harry Potteru otvoreno propagira red Hospitalaca. Uvriježeno je mišljenje da ovi redovi, koji su zasnovani prije mnogo stoljeća, jesu tu koji tajno usmjeravaju tok svjetskog razvoja.

Ne usmjeravaju, samo pokušavaju. Pri tom, kako u konfliktu jedni s drugima, tako i u borbi sa anglosaksoncima. Ime novog, jezuitskog pape “Francisco” (Franjo) je neka vrsta gesta – simbol pomirenja starih protivnika, jezuita i franjevaca pod pritiskom anglosaksonaca.

Saveznik oba ova reda je malteški red čija je davna specijalnost posredništvo između Vatikana i MI6, CIA. Malteški red je element sustava “Vatikan”. Da, predaja socijalističkog bloka i SSSR-a Amerikancima i nadnacionanim strukturama u liku Busha starijeg se desila na Malti, ali je Gorbačov na Maltu doletio poslije susreta s rimskim papom Ivanom Pavlom II, koji je blagoslovio Gorbijevu predaju socijalistički bloka i SSSR. Hijerarhija na dijelu.

Pokušaj uvjeravanja da neka pojedina struktura, bilderbergovci, Maltežani, masoni, rotschildrokfelerovci itd. pojedinačno upravljaju svijetom odvodi od uvida u realne mehanizme upravljanja svijetom, od Mreže u cjelini, zamjenjujući je njenim pojedinačnim stanicama.

Druga metoda je sakriti cijelu strukturu (korporacije, banke) iza konkretnih osoba ili partija. Tako nam se servira da je nacional-socijalizam djelo NSDAP-a i Hitlera, a u stvari su tvorci nacional-socijalizma i projekta “treći Rajh” prije svega anglo-američki bankari i industrijalci, korporacije tipa IG FarbenindustrieAG.

Detaljnije o tome kako su te strukture stvarale prvu formu eurosaveza – hitlerovski Treći rajh, može se čitati u vrlo zanimljivoj knjizi Dmitrija Peretolčina “Svjetski ratovi i svjetske elite”. Ona je izašla u seriji “Igre svjetskih elita. Andrej Fursov preporučuje za čitanje. Ova serija je osmišljena specijalno radi publiciranja radova o svjetskoj eliti, o njezinim strukturama.

 A što bi ste još preporučili za čitanje, Andrej Iljič?

Radove Aleksandra Ševjakina o tome kako su rušili SSSR, Aleksandra Ostrovskogo o Staljinu i Perestrojci i Vladimira Pavlenko o Rimskom klubu. Sva tri autora su prekrasna. Velika preporuka i za romane Olega Markeli i Aleksandra Gere koji objašnjavaju sliku svijeta. Usput, i Gera i Markeev su umrli pod nerazjašnjenim okolnostima …

I posljednje pitanje: što će se dogoditi? Pobjeda organizatora svjetske vlade?

Teško. Tu su klanovi, tu su etnocivilizacije i još uvijek državni interesi koje je teško pomiriti. Bi li Kinezi i muslimani pošli pod svjetsku vladu? Da, i Rusi neće ići.

Realno je smanjivanje broja zatvorenih nadnacionalnih struktura, a svaka će kontrolirati svoj ​​makroregionalna blok. A to je daleko od realnog upravljanja svijetom. Pri tom, kada se ruši svijet, a svijet kapitalizma se ruši! -

Spašavat će se iako ne pojedinačno, ali ne i svi zajedno, već u “krdima”. Čeka nas borba raznoraznih “krda”. I starih, potpuno drevnih, i relativno mladih. Zatvorena društva, kad jednom nastanu, u pravilu ne nestaju, oni se transformiraju, bilo da su to organizacije Bliskog Istoka, trijade, templari, masoni, iluminati, anglosaksonski klubovi, Kominterna, Četvrti rajh i mnoge druge.

Materija (ljudi), energija (novac) i informacija (ideje), ujedinivši se, dobivaju nadčovečansku, naddruštvenu kvalitetui, da snažno štititi sebe, svoje granice i uvjeravajući svijet koji ih okružuje da oni kao organizacija ne postoje.

Druga je stvar, što se vremenom transformiraju, primaju drugu formu (“zmija” odbacuje staru kožu i jede svoj ​​rep), stupaju u bizarne odnose jedni s drugima i sa fasadnim strukturama. Ali dolazi vrijeme kada će se, u uvjetima krize, približiti odlučujući dan za Budućnost, a tajne strukture će izaći na površinu i (ili) dati znak o sebi.

Smatram, da je s tim povezan jako povećan opseg izdavačke produkcije o tajnim društvima. Budućnost dolazi i u njoj će pobijediti onaj tko bude imao adute. Dakle, na pitanje u kojoj valuti čuvati novac, ja odgovaram: u valuti “kalašnjikova”. Ili bar u vidu dobrog kompleta noževa za bacanje.

**********

Andrej Iljič Fursov, 63 godine, direktor Centra ruskih istraživanje Moskovskog sveučilišta za humanističke znanosti, direktor Instituta za sustavnu i stratešku analizu. Akademik Međunarodne akademije znanosti (Innsbruck, Austrija). Autor više od 400 znanstvenih publikacija, uključujući 11 monografija. Nedavno su izašle nove knjige “Naprijed, do pobjede!”, “Hladni istočni vjetar ruskog proljeća”, “Ruski interes”. Predavao je na sveučilištima u SAD, Kanadi, Njemačkoj, Mađarskoj, Indiji, Kini, Japanu. Članak Saveza pisaca Rusije. Nositelj prestižnih nagrada za znanstvenu, publicističku i društvenu djelatnost.
 
 
(web-tribune.com//uredio:nsp)

U svjetlu velike krize koja potresa Grčku, pa samim tim i Balkan i Europu, nije zgoreg podsjetiti se jedne plemenite ideje koja je dugo dominirala naprednim intelektualcima našeg poluotoka

Ideje koja je zamrla posljednjih desetljeća, ali koju nije nemoguće oživjeti.

Od sredine 14. stoljeća, kada je praktično čitav Balkan bio ujedinjen u multikulturalno carstvo, pa potom kroz stoljeća Osmanlijskog jarma, naše poluotok (vjerojatno najljepši u Europi) bilo je jedinstvena politička cjelina bez ikakvih unutarnjih granica.

Sve se to mijenja u 19. stoljeću kada pod utjecajem ideja Francuske revolucije nastaje suvremeni nacionalizam koji naciju shvaća kao etnokulturnu zajednicu od kojih svaka, ali baš svaka, želi objediniti svoj “životni prostor” na koji ima “povijesno pravo”.

Na taj način, umjesto ujedinjenog Balkana, jedinog koji bi imao moć da se odupre silnima i izbori za bolji život svih bez obzira na jezik, vjeru i narodnost, nastaju snovi o Velikoj Hrvatskoj, Velikoj Bugarskoj, Velikoj Srbiji, Velikoj Grčkoj, Velikoj Albaniji. Već u 19. stoljeću počinju etnička čišćenja i genocidi, koji se prelijevaju i u naredno stoljeće (nadajmo se, ne i u ovo).

Sanstefanski granice Velike Bugarske

Balkanski poluotok je mozaik od različitih naroda. Najveći brojem su Bugari; zatim dolaze Srbi i Grci skoro podjednako, zatim Turci, Arnauti i Cincari.

Kasnije se u Ateni se formirala “Orijentalna Federacija” koja je zagovarala demokraciju i umjereni nacionalizam. Potom, u Solunu 1893. godine, formira se VMRO čiji je prvobitni cilj bilo oslobođenje s ciljem postajanja integralnim dijelom Balkanske Federacije.

Godinu dana kasnije u Parizu je osnovana “Liga za Balkansku Konfederaciju”, u kojoj su bili hrvatski, grčki, bugarski, srpski, rumunjski i armenski socijalisti. Predsjednik Lige, Pavlos Argirijades, podržao je makedonsku autonomiju unutar takve države kao jedino održivo rješenje makedonskog problema zbog kojeg su se sporile Srbija, Bugarska i Grčka.

Početkom prošlog stoljeća skoro sve ljevičarske stranke Balkana zagovaraju političko ujedinjenje poluotoka, a ideja stječe masovnu podršku svih naroda.

Siječnja 1910. godine u Beogradu, na prvom kongresu socijaldemokratskih partija Balkana, delegati iz Hrvatskih i Slovenskih zemalja Austro-Ugarske, Srbije, Bugarske, Rumunjske, Turske, Crne Gore, Makedonije, složili su se da su granice nasilno nacrtane i da njihovo brisanje mora dovesti do ostvarenja zajedničkog suživota različitih kultura i nacija, koje su u suštini vrlo bliske, slične i srodne. U svoj toj zemljopisnoj izmješanosti, jedino je federacija, smatrali su, moguće rješenje svih nacionalnih pitanja naroda balkana u zajedničkoj federalnoj državi.

Traženo je da federacija balkanskih država bude zajednička carinska unija, ukazivao da prošupljeni gospodarski prostor koji sputava dalji razvoj, upozoravano je da nitko neće biti zadovoljan novim granicama i da svaki rat vodi samo u novi rat, dodajući:

“Dijeleći Balkan na pojedine male zemlje vi ćete stvoriti izvore za novu netrpeljivost među balkanskim narodima i balkanskim državicama.”

Neprirodne pretpostavke dovode nas u neprirodan položaj. Svaka balkanska državica htjela bi sve ono što samo u zajednici može dobiti. I mjesto jedne logične težnje da se putem zajednice i ide, balkanska buržoazija koja stvara ratne situacije i gura u propast narode, zbog svoje strahovite nesposobnosti da se uzdigne na visinu smjelih pregnuća koja Povijest iziskuje.

Nikada jedna klasa nije bila kratkovidija! Svi hoće pristaništa, svi dovoljno teritorija, svi Solun, svi Vardarsku dolinu, jer je sve to tako važno – a ne vide da to svi mogu imati samo u zajednici – govoreno je tada.

Ljeta 1915. godine, po izbijanju Prvog svjetskog rata, u Bukureštu na drugoj balkanskoj socijaldemokratskoj konferenciji nastaje “Balkanska radnička socijaldemokratska federacija” vođena načelima revolucionarnog socijalizma i željom za uspostavom Balkanske Federativne Republike. Georgi Dimitrov, bugarski ljevičarski prvak, ocijenio je ovo kao prvi značajan korak ja ujedinjenju balkanskih naroda.

Nakon Velikog rata a pod utjecajem Oktobarske revolucije u Rusiji, počinju jačaju i komunističke snage na Balkanu, pa tako komunisti pobjeđuju na izborima u Beogradu, Zagrebu i mnogim drugim gradovima i postaju treća najmoćnija stranka u novoformiranoj Kraljevini SHS. Kominterna proklamira BF kao svoj glavni cilj na našem poluotoku.

U časopisu “La fédération balkanique” pišu sljedeće, koje je jednako istinito i danas:

“Savez balkanskih naroda značio bi ekonomsku i političku emancipaciju Balkana iz ropstva zapadno-europskog imperijalizma … zapadno-europski imperijalizam javlja se kao najveći neprijatelj i najveća smetnja sporazumu i ujedinjenju balkanskih naroda.”

Međutim, nakon što se Staljin okreće od svjetske revolucije ka izgradnji socijalizma u jednoj zemlji, zamire aktivnost na ovom planu.

U Drugom svjetskom ratu komunisti i socijalisti diljem Balkana zajedno se bore protiv fašizma, a nakon ovog sukoba primičemo se ostvarenju vjekovne težnje.

Komunistički projekt Balkanske federacije

Oktobarska revolucija u Rusiji, koja je stvorila državu bez nacionalnog predznaka, ojačala je revolucionarni internacionalizam na Balkanu. Novo osnovana Treća Internacionala (poznatija kao Komunistička Internacionala ili skraćeno Kominterna) je okupila u svojim redovima revolucionarne socijaliste sa svih krajeva Balkana. Kominterna je prihvatila stvaranje balkanske federacije kao osnovu svoje politike prema Balkanu. Balkanska komunistička federacija je podređena interesima Sovjetskog Saveza, sve do njenog raspuštanja 1939.

Tijkom Drugog svjetskog rata postojala je inicijativa da se povežu narodno-oslobodilačke borbe jugoslovenskih, albanskih, bugarskih i grčkih partizana. Svetozar Vukmanović Tempo je kao delegat CK KPJ i Vrhovnog štaba NOVJ 1943. u Makedoniji radio na formiranju Balkanskog štaba, u cilju zajedničke narodno-oslobodilačke borbe balkanskih naroda i budućeg udruživanja u Balkansku federaciju.

U razdoblju nakon Drugoga svjetskog rata komunistički vođe Josip Broz Tito i Georgi Dimitrov radili su na projektu spajanja dviju zemalja u balkanski Federativne Republike. Kao ustupak jugoslavenskoj strani bugarske su vlasti pristale na priznanje različitosti bugarske nacionalnosti i jezika od makedonaca i makedonskog jezika.

To je bio jedan od uvjeta za Bledski sporazum potpisanog između Jugoslavije i Bugarske 1. kolovoza 1947. U studenom 1947, pod pritiskom i Jugoslaveni i Sovjeti, Bugarska također su potpisali sporazum o prijateljstvu s Jugoslavijom. Nakon rezolucije Informbiroa u lipnju 1948. godine, kojom je osuđeno Titovo političko djelovanje, dolazi do prekida odnosa FNR Jugoslavije sa ostalim socijalističkim zemljama Balkana, i prekida pregovora o savezu.

Rukovodstva Jugoslavije i Bugarske rade na stvaranju Velike Jugoslavije, a tu su i vlasti Albanije i Rumunjske, kao i grčki komunisti, koji svi aktivno djeluju na totalnom ujedinjenju. Sve, međutim, propada: Staljin se okomljuje na Beograd tijekom krize s Informbiroom, vjerojatno zbog straha da će Tito staviti Albaniju, Grčku i Bugarsku pod svoju kontrolu u slučaju stvaranja BF.

Iz ove perspektive, to možda i nije bilo tako loše, imajući u vidu krvavi raspad Jugoslavije, ali je to već naknadna pamet.

Danas je ideja o Balkanskoj Federaciji živa samo kod starijih generacija, i često se među njima može čuti da će Balkan biti slobodan samo ako se bude držao zajedno.

U epohi u kojoj cijeli region postaje dio jedne šire zajednice, paneuropske, možda nije loše razmisliti o mogućnosti nekakvog grupiranja u reformiranoj Europskoj uniji: baš kao što će Balkan biti slobodan ako bude ujedinjen, i Europa će biti slobodna ako bude ujedinjena.
 
(hr.wikipedia.org,vestinet.rs,youtube/uredio:nsp)

U novom broju mjesečnika Vojna povijest, koji je iz tiska izašao nedavno, prvi put u Hrvatskoj izlazi tekst o najnovijem arhivskom otkriću koje posve razotkriva jedan od najmisterioznijih dijelova karijere jugoslavenskog komunističkog vođe Josipa Broza Tita. To je njegovo sudjelovanje u Španjolskom građanskom ratu!

Autor teksta poznati je beogradski publicist Pero Simić koji Titovu biografiju istražuje već više od 20 godina. Kad je o Španjolskom građanskom ratu riječ, Tito je sudjelovanje u njemu pretvorio u jedan od najvećih misterija svoje karijere. Danas znamo i zašto. Jer nije bio običan španjolski borac. On je ondje bio šef, koordinator i kontrolor stožera za likvidacije NKVD-a, Staljinove tajne policije, koja se obračunavala s trockistima!

NKVD (rus.Народный комиссариат внутренних дел) u SSSR-u bila skraćenica za Narodni komesarijat unutrašnjih poslova, bila je i javna i tajna policijska organizacija koja je izravno vršila odluke donošene od vlasti uključujući i ubojstva političkih neistomišljenika u vrijeme Staljina. Prethodno se zvala ČEKA što opet dolazi od skraćivanja riječi Izvaredna komisija. Odgovarala je ministarstvu unutrašnjih poslova.

Sjedište NKVD-a bilo je u Lubjanki.

U Jugoslaviji se ta služba, poslije Drugog svjetskog rata, zvala OZNA a kasnije UDBA.

Ali krenimo redom. Nakon što je došao na vlast u Jugoslaviji, Titu su se javljali bivši ratni drugovi koji su ga vidjeli u Španjolskoj. No on je na marginama njihovih pisama najčešće pisao da ih „nikad nije vidio” ili da je riječ o nekoj zabuni. Mnoštvo takvih pisama danas se može naći i vidjeti u Arhivu Jugoslavije u Beogradu u kojemu se čuva i Titov arhiv. Kako piše Simić, Tito je tu veliku zagonetku do kraja života krio i od očiju javnosti i od svojih najbližih suradnika i od najintimnijih prijatelja. A dobro se pobrinuo da se ta tajna ne otkrije ni tridesetak godina poslije njegove smrti.

Zato za odgonetanje zagonetke Simiću nisu bila dovoljna čak ni višedesetljetna istraživanja u beogradskim i moskovskim arhivima ni uporne sustavne pretrage najpovjerljivije građe Titova osobnog arhiva u Beogradu. Potpuno neočekivano, Simić je točku na taj Titov rebus stavio nedavno. I to tamo gdje se najmanje nadao, u Arhivu Slovenije u Ljubljani, u kojemu se čuva pisana ostavština Vladimir Dedijera, Titova biografa.

Odškrinuta vrata

Kako objašnjava Simić, vrata te Titove Pandorine kutije prvi su put odškrinuta prije šezdesetak godina. Kvaku je prvi diskretno povukao Georgi Damjanov, visokopozicionirani sovjetski agent koji je radio u aparatu Kominterne. Bio je šef jednog od najvažnijih njezinih dijelova, odjela za kadrove za sve zemlje Europe, a njegovo lažno ime bilo je Aleksandar Belov. Čim je Staljin na svojim tenkovima doveo bugarske komuniste na vlast, Belov je postao ministar obrane Bugarske, a pet godina kasnije i poglavar bugarske države. Na toj je dužnosti 1953. godine primio akreditive novog Titova veleposlanika u Sofiji Mite Miljkovića. Kada je veleposlanik prenio domaćinu pozdrave vođe jugoslavenskih komunista, Belov se trgnuo i, nazivajući Tita samo njegovim tajnim moskovskim pseudonimom, zapitao: „A kako je naš stari drug Valter?” Kada je veleposlanik odgovorio da je Tito dobro, Belov je rekao: „Ja se s drugom Valterom dugo poznajem, mi smo u Moskvi dobro surađivali. On ima velike zasluge za međunarodni komunistički pokret.” Aludirajući na posebne agenturne poslove, izgovorio je i dvije ključne rečenice: „Mi smo njega slali na zadatke u Španjolsku i tamo je jedno vrijeme bio u velikim teškoćama, ali se dobro izvukao. I druge je zadatke drug Valter dobro izvršavao.”

Slovenski komunist Josip Kopinič, koji je bio visoki sovjetski obavještajac u Španjolskoj, potkraj života otkrio je na koje su zadatke Staljinove specijalne službe slale Tita u Španjolsku. U neobjavljenom svjedočenju, koje je dao Titovu biografu Vladimiru Dedijeru, Kopinič je rekao da je Titov prethodnik na čelu KPJ Josip Čižinski, alias Milan Gorkić, bio predstavnik Kominterne za Španjolsku „u svim vidovima pomoći i odnosa”, a da se „posle Gorkića Tito prihvatio dobrog dijela tih poslova”: „Pod Titom je bio tako i rad predstavnika IV odseka NKVD-a, koji je pored ostalih poslova radio i na likvidacijama neprijatelja u inostranstvu.” „Tito je bio kontrolor IV odseka. I zbog toga je išao u Španiju na inspekcijska putovanja, na dan-dva”, priznao je Kopinič, koji je Titu bio toliko naklonjen da je potkraj Španjolskog građanskog rata odigrao jednu od glavnih uloga u njegovu dolasku na čelo KPJ.

„Neprijatelji” kojima su se u Španjolskoj bavili likvidatori NKVD-a, pod Titovom naredbom, bili su tzv. trockisti, kako je Moskva etiketirala sve oponente Josifa Visarionoviča Staljina. Ti su ljudi u Španjolskoj, kako je Tito potkraj 1937. godine pisao u „Proleteru”, „svakodnevno raskrinkavani kao izdajnici i špijuni u službi generala Franka”. A „raskrinkavanje” je bila istoznačnica za fizičke likvidacije.

Kopiničevo priznanje još je točnije potvrdio Maurice Thorez, koji je u vrijeme Španjolskog građanskog rata bio generalni sekretar CK KP Francuske, preko koga su se iz Moskve prenosile sve povjerljive sovjetske odluke i naredbe za Španjolsku. Tako se u njegovim rukama našao i dokument iz koga se „videlo da je Tito bio zadužen za likvidacije u Španiji”, točnije da je bio „šef štaba za likvidacije u Španiji”, a da su ostali članovi stožera bili: talijanski komunist Vittorio Vidali, Hrvati Ivan (Stevo Krajačić) i Ivan (Antonov) Srebrenjak i bosanski Srbin Vlajko Begović, koji je bio zamjenik šefa NKVD-a u međunarodnim brigadama u Španjolskoj i šef operativnog centra za likvidacije u Albaceti.

Poslije Torezove smrti sadržaj tog dokumenta Dedijeru je 1979. godine u Parizu prezentirao biograf lidera francuskih komunista Albert Soboule. Iako mu je Soboule bio „izvanredan prijatelj”, Dedijer se, vjerojatno zbog straha od posljedica, nije usudio niti pokušati objaviti ovo prvorazredno otkriće.

Postojanje ovog dokumenta Dedijeru je deset godina poslije, rujna 1989. godine, potvrdio i Titu vrlo naklonjen Josip Kopinič, koji je Titu 1938. omogućio da postane kandidat za generalnog sekretara CK KPJ.

Ovaj dokument potvrdio je i jedan od španjolskih likvidatora Ivan Stevo Krajačić: „Četvrti odsek je radio dve vrste poslova: diverzije pod komandom ruskog generala Pavlova i likvidacije neprijatelja – trockista.”

Pozadinu ove velike Titove tajne do kraja je odgonetnuo jedan njegov bliski suradnik, šef njegove predsjedničke administracije, zagrebački komunist židovskog podrijetla Leo Mates. Tito se s Matesom družio baš u vrijeme Španjolskog građanskog rata, a nakon završetka tog rata svraćao je i u Matesovu kuću u Zagrebu.

Na Dedijerovo pitanje – kako je Tito postao generalni sekretar CK KPJ i kakve je usluge izvršio Sovjetima u Španjolskoj da mu daju mandat u doba staljinističkih pogroma, Mates je rujna 1983. godine dao odgovor koji se sada prvi put predočava javnosti:

„Činio je prljave usluge u Španiji.”

„To je za Sovjetski Savez bio važan poligon – i vojnički i strateški, ali i kadrovski (čišćenje).”

„Tito je tamo čistio ljude.”

U razgovoru s Dedijerom to je potvrdio i sâm Kopinič:

„I Tito i Kardelj radili su za NKVD.”

A sada najvažnije otkriće. Događaj se odigrao u prvim danima Drugog svjetskog rata u obiteljskoj kući Lea Matesa na Šalati, ekskluzivnoj zagrebačkoj četvrti. Pokraj Matesa sjedila je Anka Butorac, bivša supruga Blagoja Parovića, jednog od najpoznatijih jugoslavenskih komunista, koji je nekoliko mjeseci prije odlaska u Španjolsku pao u nemilost i Kominterne i svoje supruge zbog ljubavne veze s jednom mladom suradnicom sovjetskog poslanstva u Budimpešti.

Ono što je slijedilo Leo Mates je 24. rujna 1983. vjerno, od riječi do riječi, prenio Titovu biografu Vladimiru Dedijeru, koji je o tom velikom otkriću napravio sljedeću bilješku: „Tito u Matesovoj kući u Zagrebu, iznad Šalate, Anki Butorac odjednom: Ja sam tvoga ‘druga’ poslao u Španiji u smrt!” Dedijerova je nevjerica bila toliko velika da je pokraj ove Titove rečenice, u lijevom gornjem uglu, ružičastim flomasterom ispisao četiri krupna uskličnika: !!!!

Flert s činovnicom

Nepunih pola godine prije nego što ga je Tito „poslao u Španjolsku u smrt”, Blagoje Parović bio je organizacijski sekretar CK KPJ, osoba broj dva u partijskog hijerarhiji. Zbog flerta s činovnicom sovjetskog veleposlanstva u Mađarskoj Tito ga je potkraj 1936., po nalogu Moskve, razriješio te dužnosti, a Parović je poslije toga vidio priliku u Španjolskoj da se dokaže. U sovjetskom je gradu Rjazansku završio tromjesečni vojni tečaj i početkom 1937. preko Pariza krenuo prema Pirenejima. Gorkićev CK KPJ postavio ga je za svog predstavnika u republikanskoj Španjolskoj, gdje je Parović pokrenuo i uređivao dobrovoljački list „Dimitrovac”, u kome su tekstovi objavljivani na srpsko-hrvatskom, češkom, španjolskom i slovenskom jeziku. Početkom srpnja 1937. postavljen je za komesara XIII. internacionalne brigade. Govorio je: „Budite takvi da svaki vaš rođak i poznanik, svaki drug i prijatelj, svaka organizacija i narod koji ovde predstavljate s ponosom može reći: ‘To je moj sin, moj drug, član moje organizacije, sin moga naroda.’”

Ubijen je 6. srpnja 1937. u sumrak pokraj jednog sela blizu Madrida.

Na licu mjesta odmah ga je, u krupnom planu, snimio bosanski komunist Vlajko Begović, bojnik po činu, član Titova stožera za likvidacije, „glavni egzekutor u Španiji”. Prema svjedočenju Titova generala i španjolskog dobrovoljca Peke Dapčevića, Vlajko Begović također je „učestvovao u ubistvu Blagoja Parovića”.

Kut snimanja fotografije – s lica, iznad tijela mrtvog Parovića – pokazuje da je snimka napravljena ne iz pijeteta prema tom čovjeku već da bi se dokazalo da je zadatak izvršen.

Junačka smrt

Parović je bio jedan od najperspektivnijih jugoslavenskih komunista. Centralni komitet KPJ još je početkom 1934. donio odluku da u slučaju uhićenja Milana Gorkića i predstavnika KPJ u Kominterni Vladimira Ćopića Blagoje Parović „stane na čelo CK”.

Gorkićev pomoćnik Rodoljub Čolaković opisao je Parovića kao „jednog od rijetkih naših radničkih aktivista koji su se uzdigli i osposobili za samostalan politički rad širih razmjera”.

Nekoliko mjeseci poslije njegove likvidacije Parovića je Tito nazvao „jednim od najboljih članova CK KPJ”, a njegovu smrt „junačkom smrću”.

Titovu ulogu šefa, koordinatora i kontrolora stožera za likvidacije u Španjolskoj uvjerljivo dokazuje i jedan Titov dokument nastao potkraj 1937., nepunih pola godine poslije likvidacije Blagoja Parovića. U njemu Tito svog neimenovanog „dragog prijatelja” u Moskvi obavještava da Ivan Krajačić „vrlo dobro obavlja svoju profesiju” u Španjolskoj i da „smo odlučili da ga pošaljemo k tebi na specijalizaciju njegove profesije”. „Za drugog kandidata – Vokšina (Josipa Kopiniča) karakteristika se nalazi kod vas.”

Krajačić je desetljećima bio šef OZNA-e, Udbe i Službe državne sigurnosti Hrvatske i predsjednik Vlade i Sabora Hrvatske.

Posebna je priča i Titova fotografija iz kampa u Francuskoj koja je autentična. Iza nje krije se afera. Objavljena je 1961. u knjizi „Naši Španci”, koja je već u tisku imala ozbiljnih problema. Naprijed piše da je izašla 1961., a na posljednjoj stranici da je njezin tisak u tiskari „Ljudske pravice” u Ljubljani završen tek „marta 1962. godine”! Knjiga je prešućena i povučena bez otvaranja afere, među ostalim, po svemu sudeći, i zbog ove Titove fotografije te objavljivanja Begovićeve fotografije mrtvog Blagoja Parovića. Simić vjeruje da je Begović autor i ove Titove fotografije.
 
DODATAK
Josip Broz Tito – Bez maske – Dokumentarni film

 
(vecernji.hr, youtube.com/uredio: nsp)

Sve ostale djelatnosti obavještajnog sustava bile su marginalne i ni od kakvog vitalnog značaja za državu. Tako koncipiran sustav držane sigurnosti, kojemu je apsolutno najvažnija zadaća bila čuvanje teritorijalne cjelovitosti jedne neprirodne, umjetne tvorevine uz mehanizme totalitarne i diktatorske vlasti, jedino je tako mogao uspješno funkcionirati desetljećima, dakle da gotovo svatko svakoga nadzire, da nitko nikomu ne vjeruje.

Brand, odnosno prepoznatljivost “jugoslavenskog puta u socija1izam’, “jugoslavenskog modela samoupravnog socijalizma”, “jugoslavenskog socijalizma sa ljudskim licem”, “jugoslavenske nesvrstanosti’ itd. nije stvaran iz ideoloških pobuda, već je naglasak uvijek bio na Jugoslaviji i jugoslavenskom teritoriju “od Triglava do Đerdapa°.

Sve je bilo podređeno održavanju te tvorevine pa i sama ‘ideologija` tzv. “socijalizma’! Režim se s vremenom postupno i djelomično “liberalizirao’ te više nije gotovo uopće represivno reagirao na kritičare modela socijalističkog društvenog ustroja ukoliko ti kritičari, naravno, nisu zastupali ideje nekakvog organiziranog oblika djelovanja i tako svjesno ili nesvjesno dovodili u pitanje samo postojanje te višenacionalne tvorbe. Naravno da su Tito, Kardelj, Bakarić i ostali iz samog vrha režima vrlo dobro znali kako demokratska Jugoslavija nije moguća i da svako popuštanje u smislu nekakve demokratizacije neminovno dovodi u pitanje samu njezinu  opstojnost kao teritorijalne cjeline. Drugim riječima, svi oni koji su prihvaćali Jugoslaviju kao neospornu i neosporivu datost, nisu imali gotovo nikakvih problema zbog mogućeg (individualnog) kritičkog artikuliranja mišljenja glede samog sustava društvenog uređenja.

Diktatorski, kasnije tzv. samoupravni (totalitarni) sustav bio je isključivo u funkciji održanja te nakaradne tvorevine tako da su s vremenom jugoslavenstvo i Jugoslavija postali jedinim vrijednosnim ideološko-političkim parametrom, sinonimom za “napredno’, “lijevo°, “progresivno’ i to je ostalo tako u medijsko – političko – znanstvenim društvene dominantnim krugovima Hrvatske sve do danas.

Jugoslavenstvo je u nas prevladavajući i na razini svijeta ni s čim usporedivi fenomen te supstitucija za “lijevo“ koje danas još samo u Hrvatskoj, od svih država proizašlih iz bivše tvorevine, u javnosti prolazi kao takvo. Jugoslavenstvo se i danas u Republici Hrvatskoj automatski smatra „lijevim“, samostalna Hrvatska i hrvatstvo, pak, nečim “desnim°!  Za razliku od Srbije, primjerice, gdje slične pozicije imaju tek marginalni i zanemariv društveni utjecaj i učinak.

PREVIŠE NEODGOVORENIH PITANJA

Ako je autorima serijala bila intencija Tita u prvoj emisiji prikazati velikim obavještajcem, Staljinovim agentom, onda u tomu nisu baš bili uvjerljivi. Da je bio nečiji igrač, to je svakako točno, međutim Staljinov sigurno nije bio. Baš kao što to nisu bili ni Josip Kopinič – Vazduh te ostali njegovi bliski suradnici s kojima je krenuo u rat za obnovu Jugoslavije koja, usput valja napomenuti, nije bila u programu niti jedne relevantne političke stranke tadašnjeg vremena pa čak niti značajnijeg broja samih komunista, posebice hrvatskih koji su zbog toga prije svega, ali i zbog činjenice što su doista bili uvjereni komunisti, bili fizički eliminirani od onih snaga koje su bile povezane s Titom.

Prevelik je katalog pitanja na koja se ne nude, niti mogu ponuditi, plauzibilni i uvjerljivi odgovori glede Titova “komunističkog’ svjetonazora, a koji bi argumentirano potvrdili takvu (titoističku) tezu i pretpostavku o njemu kao borcu “za socijalizam / komunizam’. S druge, pak, strane, niz argumenata i dokazivih činjenica potvrđuju da Josip Broz Tito uopće nije bio to za što se je izdavao i kakvim ga se još danas prikazuje. Kome je u interesu da se Tita još uvijek treba doživljavati kao nekog uvjerenog komunista kada je on, zapravo, bio samo borac za Jugoslaviju i nekakav reformator tipa turskog Kemala paše Ataturka?

Ponajprije, koliko je članova imala uopće KPJ pod vodstvom Tita u razdoblju od 1939. do travanjskog rata 1941. godine ?

To nitko ne može sa sigurnošću kazati jer su brojke poslije rata frizirane i nije napravljena nikakva pouzdana revizija. (Manjkas barata sa službenim podatkom bivšeg režima o 12.000 članova KPJ).

Jedno je sigurno: u Hrvatskoj je partija bila najbrojnija, a o kojim se stvarnim brojkama radilo, možemo samo procjenjivati. Primjerice, u Splitu je u jesen 1940. godine bilo 35 članova, a taj se broj povećao do travnja 1941. na 57 članova KPJ. U Srbiji je, prema kazivanju Svetozara Vukmanovića Tempa, u njegovim Memoarima “Revolucija koja teče“ situacija bila takva da je u Kragujevcu, najjačem industrijskom središtu Srbije “s 10.000 radnika u Vojno – tehničkom zavodu“ postojala samo jedna ćelija s tri člana KP] i to dva intelektualca i jedan radnik. U Nišu isto tako samo tri člana, Valjevu dva itd.

Kada imamo te brojke pred očima i slike koje nam Manjkas predstavlja sa sastanaka vrha KP] gdje Tito govori Kardelju, Đilasu i Rankoviću o čišćenju partije od frakcionaša, trockista, buržoaskih elemenata itd., onda si doista možemo slikovito zamisliti koliko ih je na kraju ‘čiščenja’ moglo uopće ostati.

Imao sam sreću, za vrijeme svojeg školovanja u Rimu, živjeti kod dr. Ante Cilige, koji je zasiguro bio jedan od najboljih poznavatelja povijesti radničkog pokreta ne samo u Hrvatskoj, već i na svjetskoj razini. Posredstvom njega došao sam u doticaj s osobom koja je radila u antikomunističkom odjelu zagrebačke policije za vrijeme Banovine Hrvatske, ali i prije. Taj mi je gospodin rekao kako je policija ubacivala svoje ljude u redove KPJ i da je, zapravo, u potpunosti nadzirala njihove redove. Prema njegovim riječima, titoistička je partija 1941. godine imala najviše 1. 500 do 2.000 ljudi i to zajedno s ubačenim konfidentima i pojedinim agentima režima. Mnogi od njih u zatvoru su započeli suradnju – tako su, primjerice, Ranković i njegov poslijeratni zamjenik Svetislav Stefanović – Ćeće postali policijski suradnici tijekom  izdržavanja zatvorske kazne.

JUGOSLAVENSKA BAČVA

Tito je za vrijeme služenja svoje zatvorske kazne u Lepoglavi bio tzv. slobodnjak, boravio je mnogo vremena izvan zatvora, neki autori poput Vladimira Dedijera pisali su kako je popravljao po kućama aparate (!?) i zabavljao usamljene žene. Kod jedne takve, lokalne krčmarice, bio je upravo u vrijeme kada je kroz Lepoglavu prolazio vlak s kraljem Aleksandrom na putu za Brdo kod Kranja pa da je zbog toga u zatvoru nastala prava panika među čuvarima koji ga nisu mogli pronaći. Spomenuti mi je policajac kazao da je Tito “slobodno’ vrijeme provodio sa stručnjacima iz policije gdje je prošao obuku za svoje kasnije djelovanje. Govorio je kako je najveći uspjeh za neku obavještajnu službu kada preuzme kompletnu logistiku jedne organizacije tipa tadašnje KP] koja je prije Tita imala doista prevratničke, subverzivne ciljeve! A on je potkraj života bio uvjeren da su KPJ u cijelosti nadzirali ljudi iz antikomunističkog odjela u suradnji s Britancima. Dugo je vremena mislio kako Britanci, koji su konstantno imali svoje prste u igri oko komunista (i preko slobodnih zidara), u staroj Jugoslaviji žele samo ubaciti svoje ljude među njih i to na ključne pozicije kako bi što učinkovitije mogli nadzirati i parirati utjecaju SSSR-a izvan svojih granica (u španjolskom građanskom ratu uspjeli su u najvećoj mjeri ubaciti svoje agente u njihove redove).

Major Randolph Churchill u Slunju s partizanima

Tek dugo poslije rata shvatio je da je sve to zapravo bila njihova igra na jednu projekciju koja je osiguravala za njih, iz geostrateških interesa, prevažan kontinuitet Jugoslaviji u novom poslijeratnom scenariju jer su bili svjesni i imali točnu procjenu kako je monarhistička versajska tvorevina neodrživa i kao takva neobnovljiva na dulji rok. Svoj utjecaj na tom području mogli su spasiti samo silom i čvrstom rukom jer je svaka demokracija nespojiva s opstankom te višenacionalne tvorevine koja je bila puna nepremostivih proturječja. Zbog toga su preko svoga agenta Tita dali pobiti gotovo kompletno relevantno članstvo KPJ i preko njega stvorili potpuno novu organizaciju s novim ljudima u njegovu neposrednom okruženju. Sjećam se kako je taj gospodin Jugoslaviju usporedio s bačvom koja je samo toliko dugo bačva dok ima čvrsti obruč koji sve njezine elemente drži na okupu. Takav je obruč po njemu simbolizirala od Tita preuzeta partija i njegova osobna diktatura. U trenutku kada obruč olabavi ili pukne, bačva nije više bačva, već samo niz njezinih pojedinačnih elemenata.

Da bi zaštitili svoje interese, prije svega naspram povijesnih rivala Rusa i potencijalno iznova Nijemaca, Britancima je na području jugoistočne Europe trebala upravo jedna čvrsta, cjelovita i stabilna “bačva“ pod njihovom nadzorom. A najlakše su ju mogli nadzirati ako je „obruč“ za tu “bačvu“ bio njihov originalni i doista, iz britanskog kuta gledano, kvalitetan, dobro osmišljen i dugoročno održiv proizvod! Naravno da to ne znači kako Britanci istodobno nisu igrali i na neke “druge karte”.

Poznato je’ da oni vole sve moguće inačice koje su u igri imati pod neposrednim nadzorom! Ako je to ikako moguće. Dakako, u tom dijelu Europe to je bilo moguće.

Zanimljivo kako u emisiji nema niti riječi o činjenici da je Velika Britanija već sredinom rujna 1941. godine poslala visoko rangiranu vojno-obavještajnu delegaciju Titu podmornicom s Malte. U Sv. Stefanu dočekali su ih Milovan Đilas, Arsa Jovanović i Mitar Bakić te odveli Titu u njegov štab gdje su ovi do daljnjega ostali. Ne prethodi li takvim akcijama nekakva logistička priprema koja iziskuje određeno vrijeme i kontakt koji je netko morao uspostaviti i to zasigurno ne od danas na sutra? Otkuda uopće ideja da se nekom Titu, koji nije još ni započeo borbeno djelovanje širih razmjera, pošalju važni profesionalci kao logistička potpora?

To je, recimo, za Dražu Mihajlovića bio vidljiv znak na koju kartu Britanci igraju već u najranijoj fazi rata. Osim toga, njemu je major zrakoplovstva Knežević, vojni obavještajac koji je bio jedan od važnih aktera u vojnom puču 27. ožujka 1941. godine, iz Londona tu njegovu procjenu jednom depešom i potvrdio.

TKO JE TITU DAVAO NOVAC?

Hrvatski list svojedobno je pisao o “ustanku’ u Srbu gdje se postrojilo 27. srpnja 1941. godine tisuću četnika koji su tog dana započeli tadašnju “balvan revoluciju` zaustavivši vlak iz Splita za Zagreb, a u isto doba partizani su tamo pod zapovjedništvom Đoke Jovanića imali samo nekoliko desetaka svojih boraca. No organizirali su sačekušu za člana CK KPH Marka Oreškovića koji je krenuo u Zagreb podnijeti izvješće ‘o stanju na terenu’ te ga likvidirali kako bi spriječili da se ondje dozna prava istina o tomu što se događa u Lici. To je primjer za stvarnu sliku na terenu ljeta 1941. godine, u vrijeme kada su se britanski obavještajci iz SOA-e spremali k Titu!

Nitko se ne pita kako je Tito financirao KPJ, a zna se da Kominterna tada nije više davala novac jugo-partiji? Tko mu je dao popise i podatke o svim onim komunistima koje je prokazao kod Staljina i koji su zbog toga likvidirani? Po nekim procjenama, tada je ubijeno ili nestalo gotovo 90 posto rukovodećeg kadra i 40 posto ukupnog članstva?

Kako je i zbog čega (koga) stradala Kerestinačka skupina s Cesarcem, Keršovanijem? Nije li Cesarec ispisao na zidinama ćelije „Živjela sovjetska Hrvatska!’, a ne “Živjela sovjetska Jugoslavija!“? Nije li to, možda, bio razlog za njihovu izdaju od titoističke jugoslavenske linije u KPJ koja je tako preuzela kompletnu partiju? Kako to da su se tada već Titu pridružili Ivan Ribar, njegov sin Ivo Lola, Vladimir Velebit, anglofilski “ljevičari” iz HSS, Ribnikar (vlasnik ‘Politike’)…i niz drugih anglofila, masona? Kada je tek k njemu došla prva sovjetska vojna misija koja igra “glavnu ulogu’ u Manjkasovu filmu? Kako je moguće da W. Churchill šalje svoga sina bojnika Randolpha, ,,opasnom agentu“ Staljina, Titu? Tko je omogućio Bleiburg, a čime je izravno pomogao i utjecao na preuzimanje i stabiliziranje Titove diktatorske vlasti?

I tako bi e moglo nanizati još na desetke pitanja, kao na primjer kako je moguće da Jovanka Broz bude uoči svoje udaje za Tita šest mjeseci privatna gošća kod ministra vanjskih poslova Anthonyja Edena gdje uči engleski jezik i ponašanje prve dame? Kome je bila u interesu Titova uloga među °nesvrstanima’? Kako je moguće da na Titovoj grobnici nema nikakvih simbola komunizma ako je već bio doista komunist? Na koncu, tko se najdulje zauzimao za opstanak Jugoslavije te oklijevao i bio protiv priznanja hrvatske neovisnosti? Tko taj čin smatra još i danas svojom pogreškom?

Da zaključim: Tito je bio britanski agent koji je uz njihovu pomoć i za njihov interes temeljito ‘očistio” organizaciju KPJ od pravih komunista prokazujući ih većinom kao “britanske agente’ da bi onda s tom, od njega i njegovih ljudi preuzetom, organizacijom i “narodnom frontom’ koju je okupio oko nje, mogao započeti borbu za novu Jugoslaviju u kojoj će neminovno morati vladati diktatorskim totalitarnim metodama kako bi ona uopće (u britanskom interesu) opstala! Diktaturu mu je omogućila (antifašistička) KPJ koju je zbog toga preuzeo i podredio jedinoj svojoj stvarnoj zadaći, a ona se sastojala isključivo u tomu da bude u funkciji održavanja teritorijalnog integriteta te tvorevine.

Prve dvije emisija serijala o “Jugoslavenskim tajnim službama’ moraju se pohvaliti i pozdraviti glede raskrinkavanja strašnih zločina koji su planski osmišljeni i izvedeni, najvećim dijelom nad Hrvatima, a po nalogu Tita i njegova režima, i to nakon završetka Drugog svjetskog rata, no, s druge pak strane, Manjkas istovremeno nastavlja s (krivom) službenom titoističkom promidžbom koja gledateljima nastoji i dalje sugerirati i održati njihovu dosadašnju percepciju Tita kao nekakvoga samostalnog političkog čimbenika koji je jedino “u startu* bio potpomognut od Staljina, a što je potpuno krivo i politički štetno zbog toga što se na taj način stvarni tvorac i podupiratelj Tita i totalitarističke Jugoslavije te tradicionalni neprijatelj hrvatske samostalnosti (sve do danas) i dalje pred prosječnim hrvatskim gledateljem skriva, ostaje nepoznat.

Krajnje je vrijeme da se to ispravi, ne samo radi povijesne istine, već prije svega radi političkog sazrijevanja i budućnosti hrvatskog naroda.

 

 

 
uređeno i preneseno sa hrsvijet.net
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=8465"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]