BIVŠI KOLONIJALNI NARODI UPUTILI SU U 21. IZAZOV SVOJIM BIVŠIM KOLONIZATORIMA

Bivšim kolonijalni narodi uputili su u 21. stoljeću izazov svojim bivšim kolonizatorima.

Evo samo nekoliko posljednjih krvavih napada u Francuskoj: masakr u “Charlie Hebdo“, “Bataklan”, Nica, sada su nedavno u zavičaju predsjednika Francuske Hollandea, u gradiću sjeverno od Ruana, zaklali svećenika i maltene prerezali grlo monahinji.

A u Njemačkoj: seksualno divljanje u Kölnu, napad u vlaku mladog Afganistanca sjekirom i nožem na putnike, ubijanje djece i školaraca u Münchenu, ubojstvo žene mačetom …

Oni imaju mnogo neraščišćenih računa i sa Europom, koju nazivaju “Rim”, i sa SAD-om, koji je za njih također “Rim”, a korijeni su isti: klaonica u Orlandu je samo jedan primjer. (Ja osobno svrstavam i rat američkih crnaca protiv bijelih policajaca u istu kategoriju, u njihove rat protiv “Rima”. Ali, uz određene sitne razlike).

Sve ovo nije počelo jučer. Njihov rat je počeo znatno ranije. Možda još 11. rujna 2001. godine, napadom samoubojica na tornjeve blizance Svjetskog trgovačkog centra u New Yorku.

Zatim je bio prekid u njihovim vojnim djelovanjima, točnije, bilo je manjih djelovanja od grandioznog napada na tornjeve-blizance, ali pošto su bila manji, nisu uspjela ući u povijest.

Oni su do 2013. jasno artikulirali svoje ponašanje.

Jedan od njihovih prvih napada u Europi dogodio se 2013. godine. Bilo je to ubojstvo vojnika u londonskoj općini Wooldridge.

Vojnik je hodao ulicom. Njega su noževima i sjekirama napala dvojica imigranata iz Nigerije.

“Moramo se boriti protiv njih isto onako kako se oni bore protiv nas! Oko za oko, zub za zub!”- vikala su ta dvojica.

Jedan od Nigerijaca – Michael Adeboladgio (28 godina) namjeravao je pristupiti “filijali” Al Kaide u Somaliji – Al Shabab.

Islamska država je rođena iste godine, u Iraku, u kćerinskim vojnim odredima Al Kaide. Bin Ladenovi časnici su iznenada počeli očekivati dolazak Mahdije (Mesije).

Oni imaju mnogo neraščišćenih računa s “Rimom”, a kada ispostavljaju račun – započinju od križarskih ratova. Tada je Europa poslala višak svog stanovništva na Bliski Istok pod izgovorom da oslobađa Grob Gospodnji.

Mnogo toga je nejasnog i mutnog kada je u pitanju Grob Gospodnji, ali da su križari pokušali kolonizirati i naseliti Bliski Istok – to je povijesna činjenica.

Na teritorijama koje su osvojili križari, a koje se danas nalaze unutar Sirije, Libanona, Izraela i Turske, formiralo se jeruzalemsko kraljevstvo i mnoštvo grofovija. Moćne spremljene tvrđave krstaša još uvijek podsjećaju na ta vremena.

Križari su 1204. osvojili pravoslavni Konstantinopol, okupavši ga u krvi, i njihovo Latinsko Carstvo postojalo je neko vrijeme.

Muslimani su izdržali pritisak europskih osvajača. Zatim je Kolumbo otkrio Ameriku 1492-te, i viškovi europskog stanovništva su uz manje napore lako osvojili obje Amerike i naselili se tamo. Englezi su sa alkoholičarskim bijesom, svojstvenim tom narodu, pored Sjeverne Amerike i Kanade, osvojili također i Indiju i Australiju i tako stvorili u to vrijeme najveću imperiju na planeti.

U 16. i 17. stoljeću Europljani su izvodili svoja osvajanja pod znakom križa – kristijanizacije pogana. U 19-tom, umjesto križa ili pored njega, cilj je bila civilizatorska misija – “divljacima” su nosili dobra civilizacije.

U drugoj polovici 20-tog stoljeća “divljaci” su se počeli oslobađati jarma nepozvanih civilizacija.

Kolonijalizam je bio demaskiran, diskreditiran, zastario, pa su najnovije metode kontrole nad planetom postala “ljudska prava”, koja snažno propagiraju Europljani i njihove space-kolonije (to jest teritorije s kojih je potpuno isterano domorodačko stanovništvo, najčešće putem genocida).

U 21. stoljeću bivši kolonijalni narodi uputili su zaista izazov svojim bivšim kolonizatorima.

Demaskiravši ljudska prava, razotkrivši osvajačku prirodu “ratova za zaštitu ljudskih prava”, a to su ratovi u Iraku i Libiji, bivši divljaci su se uputili u Europu.

I uopće ne da bi se zaposlili u europskim tvornicama, već s ciljem da osvoje Europu, da porobe njene žitelje.

Pošto je najjača manifestacija kreativne vjerske i kulturne snage bivših “divljaka” Islam, prirodno je što je Islam postao njihovo znamenje, a Alah njihov Bog i politički vožd.

To se moglo očekivati.

Što, zar i vi niste to očekivali?
 
(fakti.org)

Ilegalni migranti koji su prošlog tjedna pokušali iz Francuske prijeći u Britaniju tunelom naišli su na žestok odgovor francuske policije, koja je upotrijebila silu i prskala imigrante papar sprejevima u cilju da ih odvrati od prelaska granice

Reportaža televizijske mreže Sky News o imigrantima u francuskom gradu Calaisu, pošla je naopako kada je novinar intervjuirao jednog alžirskog imigranta koji je bez pardona osuo paljbu po europskom imperijalizmu.

Naime, imigranti koji pristanu na priču s medijskim kućama su svjesni da svaka izjava može biti korištena protiv njih tijekom procesa razmatranja aplikacije za azil, pa su inače vrlo oprezni, a britanski auditorij je navikao na izjave imigranata obojene autorasizmom, nepoštovanjem mjesta porijekla i hvalospjevima o mjestu destinacije.

Ovoga puta novinar je naišao na drugačiju pjesmu. Na pitanje “Zašto ideš u Englesku?”, Imigrant je odgovorio da okrivljuje europski kolonijalizam i osvajačke ratove kao što je invazija na Irak 2003. godine.

“Većina (imigranata) ovdje su Iračani” rekao je on, “a što su britanska i američka vojska učinile Iraku?”

Alžirac je tada izjavio da je njegova zemlja uništena od strane europskog kolonijalizma.

“Bili ste u mojoj zemlji 130 godina”, rekao je on, misleći na krvavu francusku okupaciju Alžira, i dodao “uništili ste je skroz, i unazadili, e pa imam pravo biti ovdje (u Francuskoj), i nemojte mi govoriti da sam ilegalac.

A tek vi, Englezi, što ste učinili svijetu? I sada putovati u Egipat, Tunis … kao turisti, e pa i ja hoću u London, ali ne kao ilegalac već legalno, ne kroz tunel.

Ušli ste u Irak pod pretekst borbe protiv terorizma, a hoćete našu naftu. “

Neki od prisutnih imigranata su tada ohrabreni njegovim izlaganjem dobacivali “tako je” i “u pravu je”!

Čovjek je dodao: “Ja sam s ove planete, nisam ilegalan. Pitajte ljude ovdje kako nas tretira vaša policija, kako nas maltretiraju, ali toga nema u medijima”, aludirajući na to što su predrasude i mržnja protiv imigranata potaknuti od strane britanskih medija.

Dan prije intervjua, Daily Mail je privukao pažnju usporedbom “invazije” imigranata s invazijom nacističke Njemačke na Britaniju, tijekom drogog svjetskog rata.

“Katastrofa: Zaustavili smo se Hitlera. Zašto naši lideri ne mogu zaustaviti nekoliko tisuća iscrpljenih i slabašnih imigranata?”, glasio je naslov u Daily Mailu.

Premijer Britanije, David Cameron je odgovorio: “Sve što se može učiniti, bit će učinjeno. Budite uvjereni da su naše granice sigurne, kao i da britanski turisti mogu slobodno ići na odmor”, rekao je on.

Alžirski imigrant u Calaisu zatražio je od novinara da prenese poruku Cameronu da je on siromašan čovjek, a ne terorista, i da želi da ga tretiraju kao što tretiraju i Britance.
 
(princip.info)

Francuska mora suočiti sa svojom prošlošću kako bi uspjela suštinski iskorijeni političku praksu marginaliziranja muslimana koje iznova i iznova prepušta siromaštvu, neobrazovanje i na taj način – radikalizaciji

Nakon terorističkih napada u Bruxellesu i Parizu, Europa se ujedinila oko borbe protiv terorizma, pošto je bliskoistočni sukob prešao prag “Starog kontinenta”. Smrti nedužnih ljudi koje su teroristi izazvali u Bagdadu, Ankari i Istanbulu nisu privukle ni blizu toliko pažnje kao pariški masakr.

“Borba protiv Islamske države stigla je kući”, šapuću uplašeni Europljani. Reakcija – Fracuska je prvo objavila rat Islamskoj državi. Sada, nakon terorističkog napada u Nici, Hollande traži slanje vojske u Siriju i Irak.

Ipak, postoji nešto duboko uznemiravajuće u odgovoru Francuske. Prvo, rat nikada nije bio tako daleko. Šok i tugovanje koje je Europa pokazala mnoge je dovelo do toga da shvate da naša selektivna pažnja vuče korijene iz suštinskog poricanja i odbijanja da shvatimo što se doista događa u svijetu.

Ona ignorira čitavu povijest konflikta, imperijalizma, vjerskih ratova, kolonijalizma, nepoštivanja, rasizma i invazije, točnije svega onoga što karakterizira odnos Francuske i muslimanskog svijeta. Ukoloko se svi mi, kao Europljani, ne pomirimo s povijesnom stvarnošću, osuđeni smo na začarani krug nasilja koje se neće prekinuti u dogledno vrijeme.

Uzroci napada terorističke organizacije koja sebe naziva Islamska država (a niti je islamska, niti je država), ne leže samo u francuskoj zračnoj kampanji u Siriji, već mnogo dublje u povijesti.

Francuska već 1.300 godina predstavlja središnju arenu sukoba Islama i političko-religijske ideje kršćanske Europe. Sve je počelo 732. godine kada je franački vođa Karlo Martel, djed Karla Velikog, pobijedio Omejidski kalifat i njegovog vođu Abd-ar-Rahmana u bitci kod Poitiersa (također poznata kao bitka kod Tura). Ovaj događaj označio je kraj ekspanzije islama na starom kontinentu i njegovo protjerivanje iz južne Francuske i sa Pirinejskog poluotoka.

Ova pobjeda se i danas slavi, a Francuzi se od mladosti uče u školama da je linija između muslimana i kršćanske Europe povučena upravo u njihovoj zemlji. Zbog toga, osjećaj kulturološkog, vojnog i političkog konflikta s Islamom, kao i strah od islamizacije nikada nije bio daleko od francuske kolektivne svijesti. Taj osjećaj dodijeljena jak podstrek prije nekih 200 godina uslijed francuskih kolonijalnih ratova u Sjevernoj Africi i Bliskom istoku, regijama koje su Francuzi svojevremeno nazivali “blisko inozemstvo”.

Francuski kolonijalizam doveo je do brutalnog konflikta s narodima Alžira, počevši od 1830. godine, pa sve do proglasa Alžirske neovisnosti 1962. godine. Na sve to dodaje i kolonijalna uloga Francuza u povijesti Sirije i Libanona, a još više Maroka i Tunisa, dvije zemlje s kojima Pariz i danas održava jake i dubuko kulturne i gospodarske odnose.

Imajući ovu povijest u vidu, dugogodišnja tradicija migracije muslimana iz Sjeverne Afrike is Bliskog istoka ka zemlji Gala uopće ne iznenađuje.

Francuska je zemlja s najvećom muslimanskom populacijom u Europi – 4.7 milijuna – kao i zemlja s najvišim postotkom muslimana (7.5%) u ukupnom stanovništvu, većim od bilo koje druge zapadnoeuropske zemlje. Upravo ta povijest objašnjava ambivalentan stav Francuza, kako prema Islamu, tako i prema migrantskoj populaciji.

Francuska akomodacija muslimana nikada nije bila osobito prijateljska. Rezultat toga su tenzije, nasilje i radikalizacija – ujedno i među francuskom desnicom i među muslimanima.

Čitava zemlja je danas poprište tog sukoba – od ekonomski izoliranih muslimanskih obitelji, preko epizodnih nereda u muslimanskim kvartovima, naročito u sjevernom dijelu Pariza, pa do pravne birke oko burke – boj se bije na više frontova.

Dvije stanovništva – Francuzi i muslimani – vrlo rijetko se miješaju, a kada do toga dođe, posljedice su obično eksplozivne. Ova povijest omogućuje nam da bolje shvatimo zašto je baš Francuska omiljena meta Islamske države. Ekstremisti ne žele samo poslati poruku Hollandeu u vezi s njegovom kampanjom u Siriji, što je jasno sada kada se zna da su mnogi sudionici napada bili francuski državljani.

Gađenje koje je napad na Pariz izazvao je i više nego razumljivo – ono je prirodno svakom normalnom ljudskom biću. Ali farbanje profilne slike u tri boje teško da predstavlja smislen odgovor. Totalni rat pun je rizika, a islamski ekstremizam sa sobom donosi jedino katastrofu.

Potreban je iznijansiran odgovor koji će pronaći rješenje za akumulirani bijes koji leži duboku ne samo u francuskom muslimanskim, već iu čitavom islamskom svijetu. Taj gnjev predstavlja gorivo koje pokreće čitav sukob.

Ono što zabrinjava jest što takvo rješenje u ovom trenutku djeluje potpuno nerealno. Islam, uistinu, nikada nije bio dobrodošao u Francuskoj, a naročito ne sada kada neprijateljstvo jača. Konflikt s Islamskom državom je sad svakako neizbježan.

Čitav Zapad ujedinio se u borbi protiv radikalnog džihada, a Islamska država shvatila je čitav svijet kao bojište. Džihadistima to djeluje kao savršena prilika da se suoče s cijelim nemuslimanskim svijetom u konačnoj bitci koja će biti riješena jednom za svagda, na ovaj ili onaj način.

Ali taktika napad-odgovor, napad-odgovor, napad-odgovor pokazala se kao kontraproduktivna na duge staze. Totalni rat stvorit još veće ogorčenje i privući još veći broj ljudi radikalnom Islamu i terorizmu, što će opet dalje produbiti nestabilnost i konflikt na samom europskom tlu, a stvaranje novih strahova i podjela teško da će dovesti do pobjede.

Uz ono što podrazumijevaju neophodne nasilne mjere protiv Islamske države, potrebno je i pravilno sučeljavanje s povijesni ukorijenjenim konfliktom – potrebno je veće razumijevanje povijesti, naročito za Francuze koji moraju shvatiti njezinu ulogu u eskalaciji sukoba.

Francuska mora ozbiljno da se preispita i suoči se sa svojom prošlošću kako bi uspjela suštinski iskorijeni političku praksu marginaliziranja muslimana koje iznova i iznova prepušta siromaštvu i neobrazovanje, što dalje otvara prostor regrutaciji za terorizam.

Svi bi trebalo na jedan dan se zamisliti da smo Francuzi, ali isto tako, trebalo bi se zamisliti i da smo muslimani kako bi prošli i osjetili sav bijes, nezadovoljstvo i strah. Tek tada ćemo moći izgradimo razumijevanje i da se integrirati tako da se zaista pojavi svjetlost na kraju tunela i da se nazre kraj začaranom krugu nasilja i neprijateljstva.
 
(newsweek)

SUVREMENI TERORIZAM JE ODGOVOR NA DJELOVANJE SUVREMENOG ZAPADNOG IMPERIJALIZMA

U ovom tekstu ne prosuđujem o postupcima različitih zemalja, računajući i Rusiju, u borbi s grupacijom (ili kvazi-državom) Islamskom državom, kao i sa drugim terorističkim grupacijama, bilo u Siriji bilo u drugim zemljama i da li su ti postupci ispravni ili ne , učinkoviti ili bez izgleda. Ipak, sve je to taktika.

Ovo su moje teze – o strateškom rješenju problema, odnosno, o njegovom potpunom rješenju.

Odmah ću istaknuti da je interpretiranje mojih teza kao opravdanja međunarodnog terorizma glupost na koju nemam namjeru reagirati, ali takvu mogućnost očekujem.

#1. To što se sada naziva međunarodnim terorizmom u svakom slučaju ima korijene i izvore na islamskom Istoku, prije svega – na sjeveru Afrike i na Bliskom Istoku.

#2. Kakav je stav tog terorizma prema pravom islamu, onom koji je izložen u Kuranu, nema značaja. Teološke i teološko – političke diskusije su zanimljive i važne, ali se minimalno odnose na rješenje problema, makar zbog toga što u političkom smislu nije važno ono što propisuje Kuran i kako te propise tumače pravovjerni islamski teolozi. Politike se tiče to što se lideri i oni koji rukovode terorističkim organizacijama oslanjaju na svoju religiju onako kako je oni shvaćaju i prezentiraju svom društvu. A to što je oni po nečijem mišljenju shvaćaju izopačeno – ne smanjuje opasnost od takvog terorizma.

#3. Vrijeme je da odbacimo tumačenje suvremenog međunarodnog terorizma kao djelovanje luđaka, običnih kriminalaca, suvremenih barbara ili boraca protiv slobode, ali organiziranih u skupine i odrede. Neosporno je da je taj terorizam, kao prvo, politički pravac i pokret, kao drugo – vjerski pokret, treće – pokret koji ima dalekosežne političke ciljeve koji prelaze okvire svrgavanja pojedinih režima ili vladara i osvajanje nekih teritorija ili zemalja. Odnosno, prije svega, taj “terorizam” (koji očito koristi terorističke metode) nije borba protiv nečega, nego za nešto. Za što? Za svoje vrijednosti, čak i ako se one nekome ne dopadaju izvan njegove civilizacije i izvan njegove religije.

#4. Po mom mišljenju, to što mi nazivamo međunarodnim terorizmom, osim taktičkih (dijelom sam ih naveo u tezi br. 3), ima sljedeće ciljeve:

a) da ukine izravnu i neizravnu vlast neislamskih, u prvom redu – zapadnih, odnosno, američkih i zapadnoeuropskih zemalja i trans-nacionalnih korporacija koje ih predstavljaju u zemljama koje danas pripadaju onome što može da se smatra kanonskim teritorijem islamske civilizacije;

b) budući da zapadne vlade i TNK ne namjeravaju dobrovoljno odlaziti sa kanonskih teritorija današnje islamske civilizacije, štoviše – u posljednje vrijeme zapadne vlade provode politiku najenergičnijeg čak i vojnog miješanja u poslove tih zemalja i svrgavanja aktuelnih režima i vladara, onda je najnepomirljiviji, pasionarni i radikalni dio islamske zajednice se odlučio za borbu za svoju civilizaciju prenesti na teritorij protivnika, odnosno u SAD i Europu.

U ovom smislu mora se priznati da je suvremeni međunarodni terorizam odgovor na djelovanje suvremenog zapadnog imperijalizma;

c) vrlo je moguće da su se neki predstavnici suvremenog “međunarodnog terorizma” odlučili za povijesni revanš za vjekove europskog i američkog kolonijalizma i osvajanje teritorija bivše metropole, odnosno Europe. To izgleda još više logično i lako jer se Europa (to jest sekularna Europska unija) u suštini sama odrekla od svoje kršćanske ideologije, od svojih kršćanskih vrijednosti i sama idejno razoružala.

#5. U tom smislu sama Europa (zemlje Europske unije) izgleda i predstavlja najlakši plijen od sva tri (Europa, Sjeverna Amerika i Rusija) subjekta euro-atlantske (kršćanske) civilizacije, budući da je ona postala sekularnija, odnosno, besprincipijelna i izvan morala (ili poli-moralna) dio te civilizacije. Jednostavnije rečeno, upravo je u Europi nastao onaj ideološki i moralni vakuum koji je najlakše napuniti nečim drugim i koji će prije ili kasnije biti napunjen nečim drugim. Zašto ne islamom?

#6. Osim toga Europa (zemlje Europske unije) geografski je najbliže Sjeveru Afrike i Bliskom Istoku.

#7. Zemlje Europske unije same su osigurale masovno prisustvo došljaka iz islamskih zemalja na svojoj teritoriji. Razumije se da svi imigranti iz tih zemalja uopće nisu realni, čak ni potencijalni aktivni borci za islamsku Europu. Ali, isto tako je neosporno da će se u slučaju odlučujućih uspjeha u realizaciji politike osvajanja Europe ti imigranti vrlo brzo pretvoriti u svjesne građane islamske civilizacije koja se proširila do Skandinavije.

#8. Na kraju, ne može ostati nezapaženo da u vojnom pogledu Europska unija u cjelini i sve njene zemlje pojedinačno ne predstavljaju silu koju treba ozbiljno razmatrati. I ako jednom zbog nečeg SAD budu računale da nemaju razloga da oružanim putem brane ranije gospodare Europe, već da treba pregovarati s novim, onda će se Europa poslušno predati na milost pobjednika, što je, inače, apsolutna većina njezinih zemalja uvijek i činila.

#9. Bespilotne letjelice, borbeni roboti i ostale suvremene borbene strojevi mogu voditi više ili manje učinkovitu borbu s borcima islamske civilizacije u pustinjama i planinskim masivima, ali su apsolutno beskorisne u europskim megapolisima.

#10. Mogu se poraziti bojovnici ID i drugih sličnih grupacija u Siriji ili u bilo kojoj drugoj zemlji, ali Islamsku državu ili bilo koje druge forme borbene i kvazi-državne organizacije pristaša za oslobođenje islamskog Istoka od vlasti Zapada nije moguće uništiti. U narednim desetljećima ID će biti realni subjekt svjetske i svakako subregionalne politike (Bliski Istok i Sredozemlje).

#11. Zapadni vojni stručnjaci i eksperti iz obavještajnih službi rado razmišljaju o podijeljenosti islamističkog pokreta i sukobima unutar njegovih redova. Sve to jeste tako. Ali, pri tom treba priznati da nema nikakvog jedinstva (bez obzira na glasno deklariranje i patetičnu retoriku) između europskih država i između Europske unije i SAD, da i ne govorimo o tome da tijekom svih posljednjih godina, čak i desetljeća, SAD i što je poražavajuće, Europska unija, troše značajan dio svojih ekonomskih, političkih i informativnih kapaciteta za borbu, ne sa “islamskim terorizmom”, već s Rusijom koja je dio upravo euro-atlantske civilizacije. Prema tome, još nije izvjesno koja je od civilizacija danas više podijeljena i manje konsolidirana.

#12. Potpuna zbunjenost Europske unije pred migracionom krizom 2015., realna nemoć specijalnih službi zemalja EU, kao i politička reakcija čelnika tih zemalja, na primjer, na teroristički napad na Pariz (šetnje bulevarima, “namjera” o oduzimanju francuskog državljanstva teroristima i sl. u isto takvom duhu) – očigledni su dokazi da Europa (EU) nema nikakvu drugu strategiju za spašavanje svoje civilizacije osim “strategije političke korektnosti koju je bolje nazvati “Nojevom strategijom”.

#13. U čemu se vidi izlaz iz tog civilizacijskog i političkog mrtvog kuta europske civilizacije koja se u društvenoj svijesti tradicionalno povezuje s Europom, odnosno, faktički s Europskom unijom? Samo ću navesti osnovne komponente tog izlaza bez analize i argumenata.

a) Civilizacijski, odnosno, politički i vojni savez Europske unije s Rusijom. Razumije se, uz odustajanje EU od svih pretenzija (da i ne govorimo o apsurdnim sankcijama) prema Rusiji, a Rusija prema EU njih realno nema.

c) Priznavanje Sredozemnog mora (putem službenih diplomatskih pregovora) za granicu islamske i europske civilizacije.

d) Službeno proglašavanje međusobnog nemiješanja u unutarnje stvari civilizacija i pojedinačnih država tih civilizacija. Zvanično odustajanje europskih zemalja od svakog političkog, informativnog, tim prije, vojnog pritiska na zemlje koje pripadaju islamskoj civilizaciji. Isto tako i obrnuto. Diplomatsko utvrđivanje uvjeta i ograničenja življenja muslimana u Europi i kršćana na Bliskom Istoku iu zemljama Sjeverne Afrike.

e) Povlačenje SAD kao subjekta uzajamnih odnosa između Europe, s jedne strane i Sjevera Afrike i Bliskog Istoka, s druge.

f) Odustajanje zemalja EU od bilo kakve ekonomske dominacije izvan granica svoje teritorije.

g) Realiziranje prelaska na novo uređenje rukovodećih organa UN-a, prije svega Vijeća Sigurnosti na temelju civilizacijskog principa (načela multi-komponenata svjetske civilizacije).

#14. Ako se to ne desi, Rusija je dužna – u interesu vlastite nacionalne sigurnosti – odustati od bilo kakve suradnje sa zemljama EU u sub-regiji Sjever Afrike-Bliski Istok.

#15. Ovo što je zabilježeno u navedenim tezama najvjerojatnije neće biti primljeno, ne k znanju, nego čak neće biti udostojeno pažnje od strane većine eksperata (kako europsko-unijskih, tako ruskih) za bliskoistočnu politiku i uopće, politiku.

Ali, nakon što se na teritoriju Europske unije u narednim godinama desi još nekoliko terorističkih napada nalik na nedavni u Parizu, čak i većih po razmjerima, onda će principi navedeni u ovim tezama biti prihvaćeni kao instrukcija za postupanje.

Nadajmo se da se do tada europska civilizacija u cjelini, prije svega Europska unija, neće iscrpsti do te mjere da će biti kasno za spašavanje.
 
(sputniknews.com/uredio:nsp)

Propadanje stanovništva u državama polukolonijalnog karaktera naprosto označava izrabljivačku strategiju kapitala. Polukolonijalni karakter i jest u tome što nije potreban ogroman rezervoar radne snage zato što se izrabljivanje najviše ostvaruje kroz tercijarne djelatnosti – trgovinu, turizam i financijalizaciju

Posljednjih tjedana jedna od bitnih tema tiskanih medija bila je negativan prirodni prirast hrvatskog stanovništva. Drugim riječima, više ljudi umire nego što ih se rodi i tako već godinama. Međutim, prošle je godine u Hrvatskoj rođeno najmanje djece otkad se vode statistike, nešto više od 39 000. Pritom Hrvatska ima nezanemarivo visoku stopu smrtnosti od zloćudnih bolesti te nisku stopu fertiliteta. Sve ovo uzrokuje, kako se kreću procjene, da naše društvo nepovratno gubi desetak tisuća članova godišnje.

Ne treba zaboraviti i na mehaničko kretanje stanovništva, odnosno na migracije, kako vanjske tako i unutrašnje. Odlučujuće migracije su ipak one vanjske, olakšane ulaskom Hrvatske u EU. Neki mediji pišu da je već oko 40 000 hrvatskih građana emigriralo u zemlje EU.

Kad se sve to zbroji, vidimo da će hrvatsko stanovništvo drastično pasti u idućih nekoliko desetljeća.

Upravo je zato svako malo ta tema aktualna te se o njoj izjašnjavaju svi – političari, ekonomisti, doktori, naravno i demografi. Tu je problem što većina njih nesvjesno razdvaja populacijska kretanja i probleme stanovništva od ekonomskih kretanja i procesa materijalne proizvodnje društva, odnosno razdvaja demografiju od političke ekonomije. Zbog toga dolaze do izražaja njihove dijagnoze koje se u suštini svode na popravljanje populacijskih tegoba samo u okviru kapitalizma, dakle na popravljanje posljedica bez interveniranja u uzrok.

Neko je jednom rekao da je kapitalizam najbolja kontracepcija. Ovu tvrdnju mi proživljavamo u ovom trenutku. Naši stručnjaci kao da ne shvaćaju da živimo u kapitalizmu i da svi naši procesi u društvu upravo poprimaju oblike kapitalističkih odnosa. Svi oni konstatiraju da nam je obiteljska politika nezadovoljavajuća i da je jedino rješenje za niske stope nataliteta i fertiliteta ono smišljeno i dugoročno. I u pravu su. Ali oni kao da nisu svjesni činjenice da je opadanje našeg stanovništva samo druga strana propadanja hrvatskog društva kao kapitalističkog društva. Dakle, osnovne uzroke katastrofalne demografske situacije ne treba tražiti u demografiji, nego u političkoj ekonomiji. Zato što uzroke u opadanju stanovništva ne treba tražiti u samom kretanju hrvatskog stanovništva, nego u društveno-ekonomskoj formaciji unutar koje se to stanovništvo kreće.

Nije dovoljno reći da je stopa nataliteta niska zato što se rodilo manje djece i da je ona jedan od uzroka pada broja stanovnika. S druge strane, nije dovoljno reći ni da je nezaposlenost mladih veliki problem za prirodno kretanje stanovništva. Ovaj problem, koji je usko vezan za kapitalizam onda treba i razraditi.

Mladima, čija je nezaposlenost katatrofalno visoka, teško je, pa gotovo i nemoguće, raditi bilo kakve planove, a kamoli one o obitelji, kada nemaju posao i prihode. Treba i naglasiti da mladi nikako ne mogu riješiti stambeno pitanje. Primorani su živjeti s roditeljima dugi niz godina. Drugog izbora nemaju. Ovo iziskuje svakakve probleme, među kojima su ekonomski problemi tek jedni u nizu. Kako roditelji mogu izdržavati još i svoju djecu (koja više nisu djeca!) od svojih malih plaća ili pak malih mirovina? Sve to uz očiglednu činjenicu da u kapitalizmu ne mogu svi biti zaposleni pa dio društva uvijek čini rezervnu industrijsku armiju.

Neki će ipak reći kako mladi itekako imaju izbora: neka traže bilo kakav posao. Ako kojim slučajem i nađu posao, jedva da si mogu osigurati i manji stan ili sobu budući da su im plaće male i da su najčešće vezani ugovoroma na određeno vrijeme pa ne mogu uzeti stambeni kredit. S druge strane, i stambeni kredit je nepovoljan jer čovjeka uvlači u dužnički odnos koji traje desetljećima. Još više, veže ga za ovaj sistem i ubija u njemu bilo kakvo buntovništvo i kritičko raspoloženje. Opće je poznata stvar da mlađi radnici, koji bi trebali biti najagilniji, najborbeniji u borbi za svoja radnička prava nerijetko su oni ti koji šute i koji se ne bune. Svima im je samo jedna stvar na pameti – ne žele riskirati borbu za svoja prava da ne dobiju otkaz jer onda itekako riskiraju, između ostalog, i gubitak svojeg stana ili kuće. I to zato što im je stambeno pitanje neraskidivo vezano uz obiteljski život ili uz formiranje istog.

Ipak, uspije li se osigurati dovoljna plaća za normalan život, za većinu ljudi to i dalje ne znači opuštanje, nego prekovremeni posao i stres (zbog raznih dugovanja jer ni ta plaća ne može pokriti sve potrebe). Ovo potom može uzrokovati određene probleme u privatnom i obiteljskom životu. Stoga nije čudno da se ljudi sve manje odlučuju za djecu i za obiteljski život.

Naime, zbog čega bi se jedna žena koja je jedva dobila posao s prosječnom, a to znači nedovoljnom plaćom, odlučila za djecu kad je svjesna toga da svom djetetu (a kamoli da ima više djece) neće moći priuštiti normalan život? Čak i ako joj uspije, bit će to na uštrb njenog vremena koje će moći posvetiti sebi i obitelji. S nužnim izmjenama, slično vrijedi i za muškarce.

Zapravo se ljudi ovdje pokazuju racionalnima jer je u kapitalizmu za većinu racionalno imati što manje djece dok je za društvo u cjelini ova situacija iracionalna. Dakle, ono što je za pojedinca dobro i korisno, to je u ovom slučaju za društvo vrlo nepovoljno.

Naši demografi ponajviše, a i poneki ekonomisti, preporučuju razne populacijske politike kako bi se poboljšala demografska situacija zemlje. Međutim, tražiti provođenje (i to strateško, plansko) bilo kakve politike, pa tako i populacijske ili vjerovati u neke mjere s ciljem podizanja stope nataliteta možemo ilustrativno usporediti i sa zahtjevima da se povećaju plaće radnika kako bi on bolje živio, te da se zaposli još mladih ljudi da bi uopće živjeli. Dakle, to je nemoguće u ‘hrvatskom’ kapitalizmu.

Neko će reći – ako nije moguće u hrvatskom kapitalizmu, onda je moguće u francuskom, njemačkom ili nekom trećem kapitalizmu. Drugim riječima, naši stručnjaci ipak neće dovoditi u pitanje kapitalizam jer su, eto, i neke zemlje zapadne Europe uspjele riješiti svoje demografske probleme, pa zašto onda ne bismo i mi?

Odgovor je ipak sljedeći: razvijene buržoazije zapadne Europe jednom su mogle uspješno (a to znači u skladu s istinskim, a ne samo s kapitalističkim, potrebama društva) rješavati demografska pitanja. Kao što su mogle uspješno rješavati i mnoge druge probleme koje je kapitalizam kao sistem naslijedio. Međutim, odavno su te buržoazije postale nazadne i njihovo je djelovanje postalo opća smetnja za daljnji razvoj tamošnjih društava, kao što je i kapitalizam postao opća smetnja za daljnji razvoj proizvodnih snaga suvremenog društva. Interesi kapitala i društva nikada nisu bili u sukobu kao što su to u današnje vrijeme.

Prema tome, ako se pojedine od tih zemalja i uspješno nose s demografskim problemima, to je zato što se usporedbe rade u okvirima kapitalizma, na stranu što one kao središte internacionalnog kapitala veći dio tih problema rješavaju izrabljivanjem nerazvijenih zemalja. Na primjer, Francuska jest riješila dobar dio populacijskih teškoća ako se stvar gleda iz ‘naše’ perspektive (gdje svjedočimo drastičnom starenju i smanjenju stanovništva) kao i iz perspektive kapitalističkih odnosa u kojima ipak dominira proces reprodukcije stanovništva kao proces obnavljanja jedne gigantske radne snage za kapital. Međutim, ako se pogleda potencijal razvoja francuskog društva i razmjeri potencijalnog oslobađanja stanovništva od svih onih okova koje kapitalizam nameće, tada može uočiti da se pitanje populacije može riješiti daleko efikasnije i bolje. Jedino ograničenje za to jest trenutni društveni sistem. Zasada Francuska ovaj problem, kao i uostalom ostale razvijene zemlje, uvelike rješava tako što privlači mnogo kvalificirane radne snage iz svojih (bivših) kolonija.

S druge strane, hrvatska buržoazija nikad nije bila progresivna niti je mogla samostalno i odlučno rješavati značajne društvene probleme. Stoga to od nje ne treba očekivati ni sada. Ionako hrvatska država ne djeluje u primarnom interesu domaće buržoazije tako da ova ni ne može podrediti sebi populaciju kao što to čini krupni inozemni kapital u svojim državama. Zapravo našu populaciju sebi podređuje internacionalni kapital.

Podrediti sebi određenu populaciju znači obnavljati stanovništvo za potrebe kapitala i njemu svojstvenih odnosa. Ovo obnavljanje jest kako materijalno tako i duhovno pošto se budući radnici odgajaju u kapitalističkom društvu i putem kapitalističkog društva.

Tako da propadanje stanovništva u državama polukolonijalnog karaktera naprosto označava izrabljivačku strategiju kapitala. Polukolonijalni karakter i jest u tome što nije potreban ogroman rezervoar radne snage zato što se izrabljivanje najviše ostvaruje kroz tercijarne djelatnosti – trgovinu, turizam i financijalizaciju.

Kontrola populacijskih procesa posljedica je kontrole ekonomskih procesa. Međutim, kontrolu nad ovim, prije svega društvenim procesima hrvatska kapitalistička država moći će uspostaviti jedino izmjenom svog klasnog karaktera, što onda podrazumijeva i samu izmjenu sistema na kojem je utemeljena.
 
(mojzagreb.info/uredio:nsp)

Danska se često spominje kao zemlja “zelene energije” i “zelenog rasta” i vodeća je svjetska sila na području iskorištavanja potencijala vjetra. Tijekom 2014. je tako proizvela gotovo 40% ukupne električne energije iz vjetroelektrana i tako postavila svjetski rekord

Međutim, takav potencijal za dobrom zaradom, posebno ako se može iskoristiti u vojne svrhe, nije mogao nepaženo proći u visokim financijskim i poduzetničkim krugovima, prije svega kod američkog investicijskog fonda Goldman Sachs i vojno-industrijskog kompleksa NATO saveza. Ne samo to, nego je Goldman Sachs u Danskoj unajmio bivšeg glavnog tajnika NATO saveza Rasmussena kako bi osigurao uspješan ishod spora s Danskom zbog pljačke kompanije Dong Energy, prenosi portal Anti Diplomatico. Iako se cjelokupna danska javnost, pozivajući se na zakone danske države, pobunila, prosvjedovala i pisala peticije zbog ovog skandala, izgleda da narod, kao što to obično biva, nitko ne pita ništa.

Dakle, u pravu je bio bolivijski predsjednik Evo Morales kada je u nekoliko navrata upozoravao “da sa zelenom energijom treba biti oprezan i da je to novi oblik kolonijalizma koji uništava prirodu i narode”.

Što se dogodilo u Danskoj? U siječnju 2014. je Goldman Sachs preuzeo 18% udjela danske kompanije Dong Energy za oko 1,5 milijardi dolara. Odluka dovela do pobune u narodu i stotine tisuća Danaca se pobunilo protiv prodaje, posebice, kako su izvijestili lokalni mediji, kada se saznalo da prodaja “ne uključuje ogroman posao za kojeg su obje strane znale da je neizbježan i da je tvrtka tako oštećena za 20 milijardi kruna”.

Danska vlada je u siječnju 2014. od mjerodavnog parlamentarnog odbora dobila zeleno svjetlo za prodaju 18% udjela državne energetske tvrtke Dong Energy za 1,5 milijardi eura. Socijalistička stranka je prosvjedovala, ali je čudno što je u njoj bio ministar financija Corydon koji je autor dogovora s američkim investicijskim fondom Goldman Sachs.

U to je vrijeme prema istraživanjima Bloomberga 68 % Danaca bilo protiv prodaje i tisuće prosvjednika se tada okupilo ispred parlamenta kako bi izrazili svoje negodovanje. Osim toga, 186 000 Danaca je potpisalo peticiju kojom su htjeli blokirati prodaju ili spriječit Goldman Sachs da ima pravo staviti veto na svaku promjenu vodstva i strategije kompanije Dong Energy.

Danci su se pobunili unatoč državnom zakonu koji jasno precizira da se to pravo obično dodjeljuje onima koji imaju 33% ili više udjela u nekom društvu. Dancima je smetalo, što su otvoreno naveli u peticiji, što Goldman Sachs svojim udjelom od 18% planira upravljati putem podružnica u Luksemburgu, Delawareu i Kajmanskim otocima, poznatima kao porezne utočišta.

Bivši socijaldemokratski premijer Danske, Poul Nyrup Rasmussen, dogovor je nazvao “katastrofom” koja prijeti Danskoj će izgubiti svoj primat kojeg u svijetu ima po brizi za okoliš.

Sve je bilo uzalud i Goldman Sachs je bio jači od volje danskog naroda. Sada se vidi i zašto.

“Danska je izgubila milijarde kruna kada je prodala dio imovine kompanije Dong Energy američkom investicijskoj banci Goldman Sachs u siječnju 2014. godine,” napisao je prošlog tjedna Politiken.

Kada je danska vlada prodala udio od 18 % Donga Goldman Sachsu, Ministarstvo financija je vrijednost tvrtke procijenilo na 31,5 milijarde kruna. No, samo tri mjeseca kasnije, Dong Energy uz potporu Velike Britanije dobiva pravo na instaliranje velikih offshore polja vjetroelektrana. Prema Politikenu, vrijednost kompanije Dong Energy se ubrzo popela na više od 50 milijardi kruna, što nije bilo uračunato tijekom prodaje Goldman Sachsu, iako su i Dong Energy i američki investicijski fond bili svjesni svega i ogromnog nadolazećeg posla.

Politiken također izvještava da je neizbježni dogovor bio poznat svima u industriji koja se bavi izgradnjom i poslovanjem vjetroelektrana, a Danci su bili ogorčeni kada su saznali pojedinosti o pljački u izvedbi Goldman Sachsa.

Prije nekoliko dana Bloomberg izvještava da je “posao Goldman Sachsa ostavio neizbrisiv trag u danskoj politici”. Neslaganje s ulaskom investicijske banke s Wall Streeta u dansku državnu imovinu dovelo je dio potresa na političkoj sceni i socijaldemokratska vlada je u znak prosvjeda izašla iz koalicije. Vlada Helle Thorning-Schmidt, koja je nadgledala posao s Goldman Sachsom, svrgnuta je na izborima u lipnju 2014. utirući put liberalnoj vladi na čelu s Larsom Loekkeom Rasmussenom.

Sada je danska vlada odlučila prepustiti zakonodavcima da vide što treba činiti s tajnim dokumentima o prodaji kompanije Dong Energy Goldmana Sachsu.

Danski ministar financija Claus Hjort Frederiksen je rekao da će uskoro objaviti sve dokumente. Dok je utjecaj Goldman Sachsa na američko pravosuđe općepoznata stvar, u Danskoj su stvari drugačije i američki investicijski fond se na vrijeme odlučio poduzeti potrebne protumjere, piše američki portal Zero Hedge.

To je razlog zašto je Goldman Sachs odlučilo igrati na sigurno i kontrolirati proces oko kupoprodaje dijela kompanije Dong Energy, te uzima nikoga drugoga nego Andersa Fogha Rasmussena, bivšeg danskog premijera koji je vodio zemlju od 2001. do 2009. godine i to “kako bi se riješile političke prepreke na koje američki fond nailazi od prvog dana od kada je kupio udio u danskoj kompaniji”.

Zašto je unajmljen Anders Fogh Rasmussen? Odgovor je jednostavan. Zato što je aktualni danski premijer Lars Loekke Rasmussen kao ministar financija bio podređen bivšem premijeru, drugom Rasmussenu, onoga kojega je Goldman Sachs upravo unajmio – Andersu Foghu.

Ali to nije sve. U ovom konkretnom slučaju Goldman Sachs dobiva još nešto, jer nije kupio samo bivšeg danskog premijera i svog bivšeg štićenika, nego se pobrinuo da skandal oko kupoprodaje kompanije Dong Energy ima dobar ishod za Goldman koji je upravo angažirao bivšeg tajnika NATO saveza.

Drugim riječima, s jednim potezom je Goldman potvrdio ne samo svoju financijsku dominaciju nad Danskoj, nego će moći računati i na zaradu u vojnim aktivnostima u kojima će NATO savez biti involviran u narednim tjednima. Trebamo li biti iznenađeni, kako piše Zero Hedge, ako Goldman Sachs bude financirao moguću invaziju na Siriju?

Ovo nije jedini problem oko toliko popularne “zelene energije”, jer se distignuća u području obnovljivih izvora energije prije svih želi dokopati i vojno-industrijski kompleks NATO saveza, što znači da biti “zeleni” ne znači samo mirno sjediti i misliti da smo uglavnom fokusirani na obranu. Naime, NATO savez je izuzetno aktivan u ispitivanju obnovljivih izvora energije, posebno solarnih baterija i vjetroturbina, a sve im je potrebno za bitke i “humanitarne operacije”.

U lipnju ove godine je 1000 vojnika NATO saveza provelo 12 dana u Mađarskoj gdje su testirali pametne energetske tehnologije kao što su samodostatne električne mreže, solarne ploče i vjetroturbine, izvješće Susanne Michaelis, časnice NATO saveza za takozvanu “pametnu energiju”, prenosi Bloomberg.

Kompanije koje su ponudile svoje usluge su bile američka jedinica francuske zrakoplovne tvrtke Thales SA, Thales Defense & Security, nemački Multicon Solar AG i austrijski Smartflower Energy Technology GmbH. Sve one surađuju s NATO savezom u ovom projektu.

Među testiranim tehnologijama su bile male solarne elektrane koja se kao cvijeće otvaraju na suncu u roku od 10 minuta, solarni punjači baterija i posebno izolirane tende. Sve ovo bi trebalo zamijeniti tradicionalna goriva koja se isporučuju putem ranjivih opskrbnih linija.

Prema NATO savezu, test dolazi nakon što je 3 000 američkih vojnika ubijeno ili ranjeno u napadima na konvoje vode i goriva u Afganistanu i Iraku, prenosi RT.

“Mnogi ljudi su osakaćeni ili su ubijeni prevozeći gorivo i vodu. Ako se napadne kamion goriva, on eksplodira i izgori svo gorivo. To je nemoguće spriječiti. Ako pucate po solarnim ćelijama, mogu se slomiti, ali one ne eksplodiraju i sve ostale stanice će i dalje raditi”, za rekao Bloomberg je izjavila Susanne Michaelis.

Za testiranje pametne energetske opreme NATO vojnici su simulirali prekid opskrbe električnom energijom, poplavljene cesta i zagađenje goriva i vode, sve kao dio scenarija ratnih igara.

“Veliki kupci iz vojne industrije energetskim tvrtkama mogu na tržištu koje ponuditi da budu manje ovisne o svjetskim fluktuacijama u gospodarstvu nego bilo koja druga tvrtka iz privatnog sektora”, rekla je Susanne Michaelis.

Do 2025. godine američka vojska u svojim bazama planira uvesti 1 gigawatt obnovljivih kapaciteta, piše Bloomberg. Namjerava smanjiti broj opskrbnih konvoja u najopasnijim zadaćama, a zapovjednici NATO saveza žele iscijediti najviše što mogu iz energetskih izvora i učiniti ih još učinkovitijim. U zemljama poput Afganistana, NATO savez troši 5 litara goriva za isporuku jednog galona, potvrdio je pomoćnik glavnog tajnika NATO saveza za nove sigurnosne izazove, Sorin Ducaru.

Sada neka netko kaže da su “zelena energija” i “zeleni rast” kristalno transparentan posao koji će svim narodima svijeta jamčiti čistu energiju i okoliš. Skandal oko Dong Energya u Danskoj i ulazak kompanija koje se bave obnovljivim izvorima energije pod okrilje NATO saveza potvrđuje da je “zelena energija” u ovom obliku kako se njome posluje na Zapadu “samo novi oblik kolonijalizma koji uništava prirodu i narode”, kako kaže bolivijski predsjednik Evo Morales. Da bi apsurd bio veći, sada će se profitom od “zelene energije” financirati ambicije Goldman Sachsa i njihovog čovjeka u Danskoj, bivšeg tajnika NATO saveza Andersa Fogha Rasmussena, poznatog zagovornika američkog i zapadnog intervencionizma općenito. Time se zatvara ovaj začarani krug.

Treba li za kraj spomenuti da su i Anders Fogh Rasmussen i predstavnici Goldman Sachsa redoviti gosti godišnjih konferencija kluba Bilderberg, skupova o kojima se u medijima rijetko govori, a teme rasprava su uvijek obavijene velom tajnosti. S ovako moćnim protivnicima će se dansko pravosuđe teško moći nositi, posebice iz razloga što je sada na strani Goldmann Sachsa sada bivši danski premijer i bivši tajnik NATO saveza, Anders Fogh Rasmussen, protiv kojega bi navodno mjere trebao poduzeti njegov bivši ministar i aktualni danski premijer Lars Loekke Rasmussen.

Danski poučak bi trebao glasiti: “Da zelenoj energiji i čistom okolišu, ali ne s bilo kim i po bilo koju cijenu!”. U protivnom će nas ta “zelena energija” uprljati više od plina, ugljena, pa čak i radioaktivnog otpada, a da toga nećemo biti ni svjesni.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(altermainstreaminfo.com.hr/uredio:nsp)

Papa “trči” po turneji oko planeta i dijeli strastveni poziv na “novi ekonomski i ekološki svjetski poretdak” u kojem se sva dobra na zemlji dijele svima. Da li to Papa Franjo promovira komunizam?

Papa Franjo pozvao je svjetske čelnike da pronađu novi model ekonomije i pomognu siromašnima te da odbace politiku koja “žrtvuje ljudske živote na oltaru novca i profita”.

To je drugi put tijekom njegova boravka u Južnoj Americi da je papa Franjo, prvi papa koji potječe iz te regije, održao govor u kojemu je oštro kritizirao neobuzdani kapitalizam i zauzimao se za prava siromašnih.

Trenutni Papa je antikapitalist, i on smatra da se trenutno okruženje kao takvo mora promijeniti. On radi dvije stvari, pokušava proširiti ideologiju komunizma po čitavom svijetu, a opet s druge strane pokušava ući u visoke redove UN-a koji preko širenja straha od globalnog zagrijavanja dobivaju veliku moć i snagu. On sada predstavlja Katoličku Crkvu ne više kao antikomunist, već kao antikapitalist, što je presedan za Katoličku Crkvu uopće.

Ukoliko mislite da je ovo slučajan govor Pape Franje i da on to govori samo tako, varate se. Ovo je dobro odmjeren i isplaniran govor.

Nedostaje stvari ljudski cilj

U Boliviji je pozvao potlačene da promijene svjetski ekonomski poredak, osuđujući “novi kolonijalizam” agencija koje nameću stroge mjere štednje i naglasio da siromašni imaju “sveto pravo” na rad, krov nad glavom i zemlju.

“Staviti kruh na stol i osigurati djeci krov nad glavom, omogućiti im zdravlje i obrazovanje, to je osnovno za ljudsko dostojanstvo”, rekao je Papa Franjo. Pozvao je političare i vodeće ekonomiste da se “ne predaju ekonomskom modelu koji je idolopoklonički, koji mora žrtvovati ljudske živote na oltaru novca i profita“.

Istaknuo je da oni koji su zaduženi za promicanje gospodarskog rasta moraju osigurati da on ima “ljudsko lice” te je osudio “idolopoklonstvo novcu i diktaturu impersonalne ekonomije kojoj nedostaje stvaran ljudski cilj”.

Gay aktivist kod Pape

“Korupcija je kuga, ona je gangrena društva“, dodao je u govoru pred okupljenim mnoštvom u kojemu je bio i paragvajski predsjednik Horacio Carteras. Među 4.000 okupljenih, na poziv lokalnih biskupa, bio je i vođa skupine koja se bori za prava homoseksualaca. “Imao sam dojam da papa doista želi promijeniti stvari”, rekao je direktor skupine SomosGay (mi smo gay) Simon Cazal nakon sastanka.

To je najvjerojatnije bio prvi slučaj da je gay aktivist pozvan na neki događaj tijekom pohoda pape. Odnos Katoličke crkve prema katolicima homoseksualcima bit će tema sastanka biskupa u Vatikanu u listopadu. Dolazeći na skup, papa je iznenada stao u hospiciju za smrtno bolesne koji vodi talijanski svećenik Aldo Trento. “Bio je jako dirnut”, rekao je Trento nakon toga.

Papa Franjo u subotu je posjetio svetište Majke Božje od Caacupe. Papin posjet Paragvaju prate i brojni Argentinci, a očekuje se da će na misi u nedjelju koju će Papa predvoditi prije povratka u Rim.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 

 
(index.hr,youtube/uredio:nsp)

Nabil Naim, osnivač Islamske demokratske džihadističke partije i bivši vrhovni zapovjednik Al Kaide, rekao je za opće-arapsku TV postaju al Majdin da svi trenutni članovi Al Kaide, uključujući ISIS, rade za CIA-u

“Ono što želim reći je da se napori svih islamskih država, sunita i šiita, moraju ujediniti kako bi se iskorijenile ove grupe jer one predstavljaju kandže kolonijalizma u regiji”, rekao je Naim.

Naim je rekao da je ISIS, IS ili ISIL, Islamska država, dio plana neokonzervatista da se balkanizuju Arapi i muslimanski Bliski istok.

Konflikt je dizajniran kao “beskonačan rat” koji “crpi resurse i novac Saudijske Arabije i Irana, slično kao što je to bilo za vrijeme Sadama u Iraku”.

Naim je predvidio da će se konflikt raširiti na Saudijsku Arabiju i druge zaljevske monarhije do 2016. godine.

ISIS je u lipnju rekao da će napasti Saudijsku Arabiju. Stotine mladih Saudijaca se zaklelo da će se opirati džihadu u svojoj domovini.

“Ako Alah želi, pobićemo one koji obožavaju kamenje u Meki i uništiti Kabu. Ljudi idu u Meku da dodiruju kamenje, a ne zbog Alaha “, twitirao je jedan član ISIS-a 30. lipnja.

Kaba je zgrada smještena u centru islamske najsvetije džamije, al Mašid al Haram, u Meki, Saudijska Arabija.

Naim je rekao da nije prigodno karakterizirati ISIL i druge skupine Al Kaide kao muslimane. On kaže da su oni Takfir, ili nevjernici, koji nisu religiozni.

Kada se 2013. godine al Nusra u Siriji zaklela na službu vođi Al Kaide Ajman al Zavahiriju, Naim je rekao da grupa radi za CIA-u.

“Osobno vjerujem da je vođa armije Nusra (Muhamed al Džavlani), koji se zakleo na podršku Ajman al Zavahiriju, operativac CIA-e”, rekao je on.

On je identificirao al Zavahirija kao duplog agenta koji prima “narudžbe od Amerikanaca”.

Američka glumica progovorila o ‘pravim razlozima’ ulaska SAD-a u rat i zaprepastila sve!

Što misli o još jednom ratu u koji se upleo SAD, o bombardiranju ISIL-a i napada na Siriju? Odgovorila i zaprepastila sve!

Rosie O’Donnell dobro je znana u krugovima teoretičara zavjera. Ona je američka glumica i otvoreno iznosi svoja mišljenja, koliko god ona bila suprotna većinskom. Tako je bilo i u nedavnoj emisiji u kojoj je gostovala, a koju vodi popularna američka glumica Woopi Goldberg.

Što misli o još jednom ratu u koji se upleo SAD, o bombardiranju ISIL-a i napada na Siriju? Rosie je bez imalo ustručavanja rekla:

“Ne mogu izbiti iz glave naftu, ogromne količine nafte koju imaju u Siriji”, kazala je Rosie i na trenutak utišala sve. Nastao je neugodni muk, a izraz lica voditeljice mogao bi se opisat s pomoću jednog slova “O”.

Nakon što se voditeljica sabrala kratko je rekla: “Mislim da nitko ne ide u rat radosno”, Rosie je uzvratila, i to poprilično oštro i odlučno, na znanje svima: “Ne mislim da je radosno, ali mislim da iza toga stoji financijski razlog”.

Kako je istaknuto na početku članka, Rosie je poznata teoretičarima zavjera i svima koji ih vole. Prije nekoliko godina kazala je kako ne vjeruje da su muslimanski teroristi krivi za napad na američke “Blizance”.

Nikad nije rekla za koga misli da je kriv, no dala je jednu analizu: “Vjerujem da je prvi put u povijesti vatra rastopila metal. Vjerujem da prkosi fizici… Nemoguće je da se zgrada sruši na način na koji se srušila bez da je eksploziv bio umješan u stvar”.
 

 
(vestinet.rs, dnevno, youtube.com/uredio:nsp)