U TIJEKU SU PRIPREME ZA NOVI OPĆEZAPADNI RAT PROTIV RUSIJE

Kao masoni i iluminati, Rothschildi su (u svom financijskom interesu) odmah poslije Napoleonovog poraza počeli govoriti o nečem što liči na svjetsku vladu, a 1818. godina postala je očigledna demonstracija njihovih pretenzija.

Rothschilde su podržali i drugi bankari – britanski i švicarski. Međutim, na putu realizacije tih planova našla se Rusija – u početku Aleksandar I, zatim Nikolaj I, pri tom ne samo političkih planova, nego i ekonomskih: ruski carevi nisu dozvoljavali zapadnom financijskom kapitalu da se razmahne u Rusiji i ograničavali su ga.

Upravo u razdoblju od 1820-1840. počinje konfrontacija Rothschilda – udarne snage zapadnog (uglavnom židovskog) kapitala i Romanovih, odnosno, tadašnje Rusije, njenog vladajućeg režima. Karakteristično je da kada su emisari Aleksandra II i Aleksandra III pokušavali dogovoriti s Rothschildima o miru (to jest, da oni prestanu financiraju antivladine pokrete u Rusiji u razdoblju od 1870-1890.). Odgovoreno im je da je za Rothschilde mir s Romanovima nemoguć.

Da li je potrebno govoriti o tome da su Rothschildi – glavni saveznici (i financijeri) britanske krune i određenog dijela britanskog establišmenta (pri tom, ne samo židovskog)?

Da li je potrebno govoriti o tome da su se u svom neprijateljstvu prema Rusiji oni udružili s Velikom Britanijom kao državom?

Treće, kraj XVIII- prva polovina XIX stoljeća predstavlja – razdoblje naglog aktiviranja masonstva, povijesni prve forme zatvorenih nadnacionalnih struktura svjetske koordinacije i upravljanja.

“Epoha revolucija” (E. Hobsbawm) 1789-1848, u znatnoj mjeri bila je epoha masonskih revolucija u onom smislu u kojem su se one odvijale pod masonskim parolama (“sloboda, jednakost, bratstvo”), masoni su činili rukovodeće jezgro snaga, usmjeravali i rukovodili revolucijama, odnosno bili su subjekti koji su iskoristili realne strukturne proturječnosti Starog poretka pretvarajući ih u sistemske.

Masonske strukture nastupale su u skrivenoj formi političke organizacije buržoazije i osiguravale – po “bratskoj liniji” – organizacijske forme konspiracije i kompromisa s dijelom aristokracije. Na kraju su se masoni (ili njihovi sljedbenici) našli na čelu post-revolucionarnih država, desilo se podržavljenje masonstva kao sustava zatvorenih nadnacionalnih struktura svjetske koordinacije i upravljanja.

Upravo u “razdoblju revolucija” naglo je pojačana gotovo neometana ekspanzija masonstva u Europi i opet – osim u Rusiji. Bez obzira na povećanje broja masonskih loža, oni su se ovdje suočili s vlašću ruske autokracije.

Ne treba govoriti o tome da je rusko “samodržavlje” (posebno u vrijeme vladavine Nikolaja I) postalo smrtni neprijatelj masonstva koje se čvrsto smjestilo za kormilom niza europskih zemalja.

Ne treba govoriti o tome da su gotovo sve kontinentalne europske lože kontrolirali Britanci – britanske otočne lože, tijesno povezane s britanskim establišmentom i sa “visokim financijama”.

Ne treba govoriti ni o tome da su se oni u svom neprijateljstvu prema Rusiji složili i formirali jedinstven antiruski savez, nekog rusofobskog Zmaja-Goriniča s tri glave.

Svaka “glava” imala je svoje ciljeve u borbi s Rusijom. Velika Britanija težila je da veoma oslabi Rusiju sljedeći tradicionalni tečaj da ne dozvoli pojavljivanje / postojanje kontinentalnog hegemona, tim prije takvog, koji bi zbog svog položaja mogao na Istoku da je izazove.

Financijeri su nastojali Rusiju, njenu vlast, stave pod svoju kontrolu da bi pravili svoje mega-unosne poslove.

Masoni su nastojali uništiti “samodržavlje” i da ga zamijene republikom pod kontrolom “bratskih” europskih loža, koja će očito biti slabija od autokratske monarhije. Tako se i dogodilo poslije februarskog prevrata 1917. u kojem su se interesi zapadnog Goriniča podudarali s interesima određenih skupina u Rusiji, a koje je Zapad uglavnom nasumice iskoristio.

Ipak, u veljači 1917. je bio rezultat dugotrajnog, gotovo vekovnog puta na koji su 1820-ih godina stupili protivnici Rusije – savez države Velike Britanije i nadnacionalnih ekonomskih i političkih sila Zapada, a pritom su za podrivanje Rusije svi sudionici saveza koristili jedni druge: Velika Britanija – financijere i masone, financijeri – masone i Veliku Britaniju, masoni – Veliku Britaniju i financijski kapital.

U suštini, ovi sudionici nisu predstavljali zbroj već cjelinu, jedinstven političko-ekonomski sustav koji je umnogome formiran za borbu s Rusijom, tijekom borbe s Rusijom i radi podjele plodova pobjede te borbe. Pobjeda o kojoj je riječ, zahtijevala je rat – pobjedu nad pobjednikom Napoleona.

Sa svoje strane, priprema za takav rat pretpostavljala je psihološko-povijesnu (prije svega) informativnu obradu vladajućih i intelektualnih elita kako u Europi, tako iu samoj Rusiji.

Sredstvo za takvu obradu postala je rusofobija koja je iskonstruirana i pokrenuta tijekom 1820-ih godina. U razdoblju od 1830-1840. rusofobije je moralno, informativno i politički pripremila čitavu generaciju Europljana za rat. Pritom su rusofobiju počeli demonstrirati Europljani principijelno različitih političkih pogleda: kvaziliberali (Disraeli), krajnji konzervativci (arhiepiskop Pariza), ultrarevolucionari (Marks).

Lekcija 25. Godišnjice rata koji je prethodio prvom opće-zapadnom ratu protiv Rusije – Krimskom, bila je obična: informacijski rat u istim okolnostima uvijek je priprema za običan rat (čak i ako se ovaj drugi iz nekih razloga ne desi, ali to je već drugo pitanje).

Upravo u razdoblju od 1820-1830. rusofobija počinje prodirati u samu Rusiju i širiti se na određene dijelove vladajuće i intelektualne elite.

U osnovi rusofobije dijela ruskih elita bila je činjenica da od XVIII stoljeća oni nisu živjeli toliko prema potrebama ruskog “sustava rada” (K. Marks), odnosno prema takvim potrebama koje su mogle biti zadovoljene razinom razvoja ruskog gospodarstva, već prema potrebama vrhova “buržoiziranog” Zapada gdje je sustav rada bio apsolutno drugačiji. Zahvaljujući prirodnim i klimatskim uvjetima, najprije Golfska struja, produktivnost poljoprivrede, i samim tim ukupni društveni proizvod Zapada znatno je nadilazio ruski. Da i ne govorimo o tome da su u XVIII – XIX stoljeću zapadne vrhuške pljačkale kolonije i polukolonije da dovode u narko-ovisnost čitave narode i tako izrazito uvećavale svoje bogatstvo.

Život 20-25% vladajućeg sloja Rusije, koji je bio u skladu sa zapadnim potrebama, zahtijevao je pojačavanje eksploatacije stanovništva. Samo tijekom vladavine Jekaterine II eksploatacija je povećana za 3-3,5 puta, a tek je dolazilo XIX. stoljeće koje je M. O. Menjšikov nazvao “stoleća postupnog i na kraju zabrinjavajućeg, brzog pada blagostanja naroda u Rusiji “.

“Želeći da imamo sve te predmete luksuza i komfora – piše Mihail Osipovič, – koji su toliko obični na Zapadu, mi smo primorani da mu dajemo ne samo višak žita, nego kao Indija, neophodne rezerve. Naš narod kronično gladuje i blizu je izrođavanja, a sve to radi toga da se podrži sjaj europejstva, da se pruži mogućnost nevelikom sloju kapitalista da idu ukorak s Europom”. Odnosno, radi se o oduzimanju ne samo viška, nego i djela neophodnog proizvoda kao cijena za život dijela vrhuške (i njene posluge) po standardima buržoaskog Zapada.

Psihološko opravdanje za to postao je prezriv odnos dijela ruskog “obrazovanog društva” prema narodu, prema Rusima kao “divljacima”, “Azijatima” i slično. Na takvo tlo pala je rusofobije i već 1860-1870.-ih godina dorasla do smerdjakovštine i njenog žaljenja što “pametna nacija”, to jest, Francuzi, nije osvojila “glupu naciju”, odnosno, Ruse.

Značajno je to što objekt rusofobije nije bio samo ruski narod, ruska kultura i t. d., nego – u mnogim slučajevima – i ruska državnost i samodržavna vlast. Radi se o tome da je autokratski centar vrha u svom interesu djelomično ograničavao eksploatatorske apetite ruske vrhuške i zbog toga, također, postajao objekt rusofobske kritike, kao što je “azijatski despotizam”, “sustav samovolje” i t. d. Takav stav dijela ruske vrhuške i ruskog kapitala podudarao se svojom rusofobijom sa zapadnim protivnicima Rusije – kako sa državnim (Velika Britanija, Francuska), tako i sa naddržavnim (masonstvo).

Za rusofobe je karakteristično neprijateljstvo, mržnja kako prema ruskom narodu, tako i prema ruskoj vlasti i što je ta vlast jača, što je samostalnija u odnosu na Zapad, što više uzima u obzir interese naroda, društva u cjelini, time je veća mržnja i ljuća rusofobije.

Jedan od glavnih motiva mržnje antisovjeta prema sovjetskoj vlasti bilo je to što su je oni shvaćali kao vlast prostog naroda, puka, ili barem, kao vlast koja je na neki način štitila njegove interese ne dopuštajući da se razmahnu potencijalni otimači.

Ovi posljednji otvoreno su “pokazali zube” tijekom 1990-ih i kasnije, i posljednjih godina našli svoj izraz u terminima poput “vatnik”, “sitna riba”, “obojci” i slično. Prema tome, rusofobije je pojava, ne samo, a možda i ne toliko sociološko-kulturna, civilizacijska, koliko klasna. Odnosno, po formi civilizacijska, po sadržaju – klasna (i geopolitička). I to treba zapamtiti.

Od XIX stoljeća nadnacionalni projekt vrhuški kolektivnog Zapada, “rusofobije”, prošao je u svom razvoju nekoliko etapa.

Ono što danas vidimo – logičan je razvoj rusofobije koji je izazvan onim što je RF poslije perioda jeljcištine i nejasnih “nultih” godina počela u svojoj vanjskoj politici demonstrirati nazočnost svojih geopolitičkih i geoekonomskih interesa, prisustvo nečega što liči na državni suverenitet, barem u vanjskoj politici (iako se u postupcima RF na Krimu, u Ukrajini i posebno u Siriji, naravno, realiziraju interesi i krupnog naftno-plinskog biznisa).

U razdoblju kasne gorbačovštine i jeljcinštine (1989-1999.) Zapad se toliko odvikao od takvog ponašanja Rusije da je svojevremeno čak i umjereno-oštar govor V. V. Putina u Münchenu izazvao gnjevne reakciju (kakav je samo naslov članka tim povodom objavljen u “Los-Angeles Timesu”: “Buha koja je zarikala”). Što bi sada rekli o njihovim reakcijama na ponašanje RF u sirijskoj i ukrajinskoj krizi?

Sadašnja rusofobska kampanja na Zapadu ima sva svojstva pripreme za novi opće-zapadni rat protiv Rusije i on će sigurno započeti ako neprijatelj osjeti slabost i mogućnost da nanese udar poslije kojeg se neće uslijediti odmazda. Organizirana kampanja rusofobije ima cilj da Rusiju učini maksimalno slabom (kako bi rekao Tacit, da nas natjera da oborimo pogled) i uvjeri stanovništvo Zapada u moralno pravo Zapada da započne rat protiv Rusije kao agresora, nositelja retrogradnih vrijednosti i smetnje za “normalan” ( odnosno, degenerativno-zapadni) razvoj i slično.

Da ne bismo dopustili rat, tim prije poraz, ako rat, ipak, otpočne, da bismo oborili dušmanina, neophodno je da na općem planu budemo jaki. I treba se brzo pripremati: tempo planiranja i pripremanja u svakom ratu, tim prije u informativnom, ima odlučujući značaj.

Konkretnije, neophodno je učinkovito se suprotstaviti rusofobiji, potiskivati ​​je kako unutar zemlje napadajući “petu kolonu”, tako i izvan njezinih granica – na svjetskoj razini.

Borba sa rusofobijom kao psihološko-povijesnim oružjem se mora voditi na svim razinama psihološko-povijesnog rata, uzimajući u obzir sve njegove aspekte, kao što su:

1) konkretno-informativni,
2) pravni,
3) medijski,
4) znanstveno-koncepcijski,
5) obrazovni.

Na konkretno-informativnom planu neophodno je praćenje, popisivanje i katalogizacija rusofobskih;

- Ideja,
– Djelovanja,
– Organizacija,
– Osobe,
– Povezanosti organizacija i osobe s određenim političko-ekonomskim strukturama (s posebnom pažnjom na – financije, specijalne službe, NVO).

Ovdje su važni i potrebni različiti informativni centri – kako institucionalni tako i mrežni- (internet), kako oni koji rade u režimu totalnog automatskog praćenja, tako i centri koji rade u režimu slobodnog traganja, slobodno prelaze iz režima aktivnog očekivanja u mod aktivnog suprotstavljanja – i obrnuto.

Na zakonodavnom planu neophodan je stalni pravni pritisak i praćenje rusofobnih organizacija i osoba – tako kako to čine odgovarajuće židovske organizacije u odnosu na judofobe.

Postoji “poznati” 282. član, u narodu kršten kao “ruski”. Treba ga učiniti antirusofobnim. Na medijskom planu neophodno je neprestano raskrinkavanje rusofobije i rusofoba (individualnih i kolektivnih), razotkrivanje političko-ekonomskih interesa i snaga koje stoje iza njih i stvaranje uvjeta moralne netrpeljivosti oko njih. Na znanstveno-konceptualnom planu neophodna je analiza problema povijesti rusofobije, teorije i metoda protudjelovanja u odnosu na nju.

To mora naći odraz i u obrazovnim programima. I ovdje opet imamo čemu da se naučimo od Židova, čije znanstvene strukture razrađuju teme kao što su povijest semitizma i holokaust. Nama su potrebne analize povijesti rusofobije, a pritom se mora imati u vidu da su glavne žrtve (u apsolutnoj dimenziji) holokausta u široko civilizacijskom smislu, u stvari, Rusi, Slaveni.

Sve to je, ipak, konkretizam, a kako je govorio A. I. Lenjin – onaj tko se bude latio rješavanja općih pitanja bez prethodnog rješavanja pojedinačnih, taj će na svakom koraku da se sudara s tim neriješenim pitanjima. Konkretne mjere borbe s rusofobijom riskiraju da ostanu polumjer bez realizacije niza općih stvari.

Na primjer, borba s rusofobijom pretpostavlja borbu za realni suverenitet – i obrnuto. Ako se kod nas uopće može govoriti o obnavljanju suvereniteta, onda je to za sada moguće samo na liniji vanjske politike. Ipak, bez usklađivanja unutarnjeg tečaja s vanjskim, realni suverenitet ostaje nedostižan.

Suverenitet u ekonomskoj, znanstvenoj, i, istini za volju, u najvažnijoj – obrazovnoj sferi, neophodni su uvjeti za osiguravanje realnog suvereniteta, koji, pored ostalog, predstavlja najsnažniji udar po rusofobije.

Dalje – djelotvorna borba sa rusofobijom zahtjeva od vlasti (“režima”) da se distancira od gorbačovštine i jeljcinštine i da im da jasnu političko-pravnu i moralno-povijesnu ocjenu. Za rusofobski segment vrhuške vlasti, koja je rođena s pečatom izdajništva, kapitulacije i socijalne destrukcije (uključujući pljačku države i razaranje njenog vojnog i znanstveno-obrazovnog potencijala) to će biti ozbiljan udarac.

Borba Zapada i “pete kolone” s Rusijom i ruskošću, to jest praktična rusofobije, razvija se i uvođenjem u naš život ne samo ne-ruskih normi i vrijednosti, nego i takvih vrijednosti i normi koje su direktno suprotne ruskom socijalno-duhovnom kodu. Tu imam u vidu reklamu i apologiju potrošačkog mentaliteta kao cilja i smisla života, egoizma socijalnog i individualnog, kozmopolitizma, karijerizma (pod maskom takozvane “konkurentnosti”) i t. d. Borba na ovom frontu, iako indirektna, nije ništa manje važan oblik otpora rusofobije.

Rusija je potpuno evidentno stupila u prijeteće razdoblje, rusofobski informacijsko-propagandistički napadi dosegnuli su takav stupanj usijanja poslije koga će iza “metafizike” vrlo vjerojatno uslijediti “fizika” – Veliki Lov na Rusiju. Naš zadatak je da ne dozvolimo taj lov, a u slučaju njegovog otpočinjanja da pretvorimo lovca u divljač, kao i da sam početak preokrenemo u završetak, ne naš, naravno.
 
(fakti.org/uredio:NSP)

Negdje između 1587. i 1590. gotovo bez traga nestalo je bez traga cjelokupno stanovništvo prve engleske kolonije na području Amerike ostavivši za sobom samo poruku “CROATOAN” urezanu u deblo jednog drveta

Do dana današnjeg se ne zna kud i kako su nestali,a teorija ima niz ,počevši o teorije o gladi,preko asimiliranja u jedno od domorodačkih plemena ili grupnog bijega nekud pa sve do otmice vanzemaljaca.
No pitanje na sve moguće teorije ostaje: Kud su nestali,zašto i kako?

Misterija koja nije riješena

Jedna od najvećih misterija naseljavanja Sjeverne Amerike je poznata pod nazivom “LOST COLONY 1585-1590″. O toj misteriji napisane su mnoge knjige i znanstveni radovi,a snimljeni su i neki SF filmovi sa tom tematikom.

Ono što se zna je da je otok Roanoke bio mjesto prvog engleskog naseljavanja na području Sjeverne Amerike i jedna od velikih zagonetki povijesti – “izgubljene kolonije”.

Prvu ekspediciju u karolinski akvatorij vodili su 1584. Philip Adams i Arthur Barlow.

Nakon dva mjeseca boravka medju prijateljskim Indijancima vratili su se vodeći dva urođenika, Mantea i Wanchesea, koji su iznenadili visoke englesko krugove svojom uljudbom i brzinom učenja jezika.

Rodno mjesto Mantea bio je Croatoan!

Slijedi iste godina ekspedicija sir Richarda Greenvillea, koji ostavlja u Croatoanu 15 ljudi. Kad 1588. onamo stiže John White, Indijanci mu sa žaljenjem dojavljuju da su svi doseljenici pomrli.

White ostavlja 55 ljudi, uključujuć žzene i djecu, no kad se vratio 1590., nije zatekao nikoga, već samo na jednom hrastu urezano CRO, na drugom CROATOAN!!

Nedaleko od Mantea danas se mogu razgledati tragovi doseljeničke utvrde Fort Raleigh i područje pod šumom gdje su se vjerojatno nalazile nastambe i polja doseljenika.

Croatoan Indijanci su možda hrvatskog podrijetla

Mnogi hrvatski i američki pisci raspravljali su o legendi prema kojoj su “Croatoan Indijanci” koji su naselili najveći dio Sjeverne Karoline možda hrvatskog podrijetla.

Neki su stručnjaci pokušali upozoriti na sličnost između imena Croatan (ili Croatoan) i latinskog naziva Hrvat – Croata.

Louis Adamic, Joseph S. Roucek i drugi spominjali su legende što su kružile po Dalmaciji o brodovima koji su u 16. stoljeću prevozili izbjeglice u Ameriku i nikad se nisu vratili.

Prema predajama, jedan ili više tih brodova nasukali su se na opasnoj obali današnje Sjeverne Karoline (North Carolina), a preživjeli su se brodolomci pomiješali s indijanskim stanovništvom i s vremenom prihvatili naziv Croatan.

Prof. Roucek tvrdi da je “jedan hrvatski brod doplovio do prvog stalnog naselja u Americi” te je konačno “spasio cijelo naselje od uništenja”. Čak se tvrdi da su prvi hrvatski doseljenici već bili u Americi “približno četiri desetljeća prije nesretnog pokušaja sir Waltera Raleigha da osnuje anglosaksonsku koloniju na otoku Roanokeu, u Sjevernoj Karolini”.

Povjesničari nisu mogli riješiti zagonetku podrijetla djece “vrlo lijepe svijetlosmeđe kose”, koju su engleski doseljenici prilikom svog dolaska pronašli među Indijancima.

Druga engleska izvjesća spominju legendu o nasukanim brodovima bijelih ljudi oko otoka Roanokea. Najvjerojatnije su se bijelci, stanovnici engleske tzv. izgubljene kolonije, stopili s prijateljski raspoloženim (Croatoan) Indijancima.

Riječ ‘Croatoan’ veoma je popularna u Sjevernoj Karolini

Najpopularnija teorija o Croatoan indijancima je ona da su potomci Hatteras Indijanaca i kolonista (njih oko 120; među njima je navodno bilo i dubrovačkih pomoraca) koji su se 1587. naselili na otoku Roanoak. Otok leži pred obalom Sjeverne Karoline. Naselje u kojem su živjeli nazvano je ‘Lost Colony’ (Izgubljena kolonija) jer su stanovnici netragom nestali. Mnogi današnji Lumbee imaju ista prezimena kao i nestali kolonisti. Prema Adolph Dial-u, povjesničaru iz plemena Lumbee, Croatoani i Englezi su sudjelovali u stvaranju današnjih Lumbee Indijanaca.

Riječ ‘Croatoan’ dano je ovom plemenu prema napisu CRO koji je bio ucrtan na jednom drvetu. -Druga je teorija da su Lumbee potomci Čerokija, Tuscarora i Istočnih Siouxa. Tijekom 1800-tih godina, Lumbee su bili nazivani imenom Croatan Indians jer su izgledali poput Indijanaca ali su živjeli poput bijelih naseljenika. Sjeverna Karolina im je dala poseban legalni status, uključujući i pravo da imaju svoje vlastite škole. Prva njihova škola ‘Croatan Normal School’ otvorena je 1887. u Pembroke-u u Sjevernoj Karolini. Danas je to ‘Pembroke State University’.

Najveće samostalno pleme istočno od rijeke Mississippi

Croatoan indijanci su danas najveće samostalno pleme istočno od rijeke Mississippi, prema popisu iz 1990. bilo ih je 48.000.

Oni čine najveću indijansku grupu bez rezervata i mnogi žive i rade od zemlje. Lumbee ili Croatoan Indijancima odbijen je federalni status ‘Indijanskog plemena’ zbog visokog postotka miješane krvi, kako one iz drugih plemena tako i crnačke.

Lumbee su naime bili poznati po tome što su pružali utočište izbjeglim crnačkim robovima. Lumbee su danas organizirani u više plemena, to su: Kaweah Indian Nation iz Sjeverne Karoline, pleme United Lumbee Nation of North Carolina and America. Ovdje treba napomenuti i da se ostaci Cheraw Indijanaca prodaju pod Croatoane nazivavši sebe Lumbee Tribe of Cheraw Indians.

Henry Berry Lowrie

Henry Berry Lowrie nazivan “Indian Robin Hood“, njihova poznata ličnost iz (1860-tih) ima među ovim narodom status narodnog heroja.

Bio je kako kažu ‘veliki bandit’. Njegova obitelj porijeklom iz Virginije bila je poznata po gradnji cesta. Njegovo ime danas nosi cesta Lowrie road u Sjevernoj Karolini.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(nacionalnageografija.com//uredio:NSP)

Piše: Valentin Katasonov

• Neki povjesničari smatraju da je bankar Hjalmar Schacht imao značajniju ulogu u upravljanju Njemačkom tijekom Drugog svjetskog rata nego Hitler. Samo, on nije bio javna ličnost

• Njemačka za pet godina poslije Prvog svjetskog rata dobila isto onoliko stranih kredita koliko je Amerika dobila za 40 godina koje su prethodile Prvom svjetskom ratu. Rezultat toga je bio: poražena Njemačka je već 1929. godine izbila na drugo mjesto u svijetu po industrijskoj proizvodnji, prestigavši ​​Englesku

• Predsjednik Reichsbanke Schacht je u jesen 1930. godine putovao preko oceana da bi sa svojim američkim kolegama razmotrio detalje plana dovođenja Hitlera na vlast. Nakon što su Hitlerova kandidatura i njegovo promoviranje bili definitivno odobreni na tajnom sastanku bankara u SAD – Schacht se vratio u Njemačku.

• Tijekom cijele 1932. godine on je radio s njemačkim bankarima i industrijalcima, tražeći od njih potpunu podršku Hitleru. I takva podrška je data. Sredinom studenog 1932. Godine – 17 najvećih bankara i industrijalaca poslalo je predsjedniku Hindenburgu pismo u kojem su tražili da imenuje Hitlera za reichkancelara

• Ruzveltovom ekonomski plan je počeo šlajfati. To je postalo jasno već 1937. godine. Jedini spas za američki kapitalizam mogao je biti svjetski rat. Gospodari novca su zato 1939. godine, koristeći sve raspoložive poluge, počeli vršiti pritisak na Hitlera da hitno započne veliki rat na Istoku

Drugi svjetski rat nije započeo “pomahnitali furer”, koji se navodno igrom slučaja našao za kormilom vlasti u Njemačkoj.

Drugi svjetski rat je projekt svjetske financijske oligarhije, anglo-američkih gospodara novca. Upravo su oni, preko takvih ustanova kao što su Federalne rezerve SAD i Banka Engleske, odmah po završetku Drugog svjetskog rata pristupili pripremama za sljedeći oružani sukob svjetskih razmjera. Meta je bio SSSR.

Važni momenti unutar tih priprema bili su Dozov plan i Jungov plan, osnivanje banke za međunarodne obračune, proglas Njemačke da prestaje s plaćanjem reparacija u skladu s Pariškim mirovnim sporazumom i prešutna suglasnost bivših saveznika (SSSR) Rusije s tom odlukom, snažan priljev stranih investicija i kredita u gospodarstvo Trećeg rajha i militarizacija njemačke privrede suprotno odredbama Pariškog mirovnog sporazuma.

Ključne figure u zakulisnoj operaciji anglo-američkih gospoddara novca bile su dinastije Rockefeller i Morgan, Montagu Norman (direktor Banke Engleske), Hjalmar Schacht (direktor Rrichsbanke i ministar gospodarstva Trećeg rajha).

Strateška zamisao Rockefellera i Morgana bila je da ekonomski potčiniti Europu sebi, a da pomoću Njemačke nafilane stranim investicijama i kreditima zadaju težak udarac sovjetskoj Rusiji i vrate je pod okrilje svjetskog kapitalističkog sustava kao koloniju.

Montagu Norman (1871-1950.) Imao je važnu ulogu posrednika između američkog financijskog kapitala i političkih i poslovnih krugova Njemačke.

Hjalmar Schachtu je bila dodijeljena uloga organizatora vojne gospodarstva fašističke Njemačke. Značajke prikrivanja zakulisne operacije gospodara novca vršili su političari tipa Franklin Roosevelt, Neville Chamberlaina i Winstona Churchilla.

U Njemačkoj je pored Hjalmar Schachta glavni izvršitelj tih planova bio Hitler. Zanimljivo je da neki povjesničari smatraju da je H. Schacht imao značajniju ulogu u upravljanju Njemačkom tijekom Drugog svjetskog rata nego Hitler. Samo, on nije bio javna ličnost.

Dozov plan, koji je usvojen na prijedlog anglo-američkih bankara, predviđao je smanjenje reparacijskog bremena Njemačke (što je vrlo teško palo Francuskoj koja je dobivala više od pola svih reparacija) i davanje Njemačkoj financijske pomoći u vidu kredita od strane SAD i Engleske navodno radi oporavka gospodarstva i kasnijeg isplaćivanja reparacija u potpunosti.

U razdoblju od 1924 do 1929. Godine, Njemačka je prema Dozovom planu dobila od SAD 2,5 milijarde dolara, a od Engleske – 1,5 milijardu. Po današnjem tečaju to je otprilike jednako bilionu dolara.

Hjalmar Schacht je, kao jedan od koautora i realizatora Dozovog plana, sumirajući rezultate realizaciju tog plana 1929. godine, sa zadovoljstvom isticao da je “Njemačka za pet godina dobila isto onoliko stranih kredita koliko Amerika dobila za 40 godina koje su prethodile Prvom svjetskom ratu”.

Rezultat toga je bio da je poražena Njemačka već 1929. godine izbila na drugo mjesto na svijetu po industrijskoj proizvodnji, prestigavši ​​Englesku.

Tijekom 1930-tih godina proces “pumpanja” njemačkog gospodarstva investicijama i kreditima se nastavio. S tim ciljem je – u skladu s Jungovim planom – 1930. godine osnovana Banka za međunarodna poravnanja (Bank for International Settlements, u daljnjem tekstu – BIS) u Švicarskoj (Basel). Zvanični cilj banke BIS je bio isplata reparacija od strane njemačke zemljama-pobjednicama. Međutim, kretanje novca kroz BIS je faktički išlo u suprotnom pravcu – iz SAD i Engleske u Njemačku.

Veći dio strateški važnih njemačkih kompanija je početkom 1930-tih godina pripadao američkom kapitalu ili je bio pod njegovom djelomičnom kontrolom. Jedan dio kapitala je pripadao engleskim investitorima. Tako je njemačka naftno-prerađivačka industrija i proizvodnja sintetičkog benzina iz ugljena pripadala američkoj korporaciji “Standard Oil” (Rockefelleri).

Adolf Hitler i Hjalmar Schacht

Jezgra njemačke kemijske industrije bila je tvrtka “FarbenindustrieAG” koja je prešla pod kontrolu “Morgan Group”. Četrdeset posto telefonske mreže Njemačke i 30 posto dionica tvrtke za proizvodnju aviona “Focke Wulf” pripadalo je američkoj kompaniji “ITT”.

Jezgra njemačke radio i elektrotehničke industrije bili su koncerni “AEG”, “Siemens”, “Osram”, a oni su prešli pod kontrolu američke tvrtke “General Electric”.

I “ITT”, i “General Electric” pripadali su financijskoj imperiji Morganovih. I na kraju, 100 posto dionica koncerna “Volkswagen” nalazilo se pod kontrolom američke automobilske korporacije “Ford”.

U trenutku Hitlerovog dolaska na vlast pod potpunom kontrolom američkog financijskog kapitala našle su se sve strateški važne grane njemačkog gospodarstva – prerada nafte i proizvodnja sintetičkog goriva, kemijska, automobilska, avio, elektrotehnička i radio-industrija, značajan dio strojne industrije (ukupno 278 tvrtki i koncerna).

Osim toga, pod kontrolu američkog kapitala dospjele su vodeće njemačke banke – “Deutsche Bank”, “Dresdner Bank”, “Donat Bank” i niz drugih.

Hitler je 30. siječnja 1933. godine postao reichkancelar. Prije toga njegovu kandidaturu pažljivo su proučili američki bankari.

Predsjednik Reichsbanke H. Schacht je u jesen 1930. godine putovao preko oceana kako bi sa svojim američkim kolegama razmotrio detalje plana dovođenja Hitlera na vlast. Nakon što su Hitlerova kandidatura i njegovo promoviranje bili definitivno odobreni na na tajnom sastanku bankara u SAD, H. Schacht se vratio u Njemačku.

Tijekom cijele 1932. godine on je radio s njemačkim bankarima i industrijalcima, tražeći od njih potpunu podršku Hitleru. I takva podrška je data. Sredinom studenog 1932. godine 17 najvećih bankara i industrijalaca poslalo je predsjedniku Hindenburgu pismo u kojem su tražili da imenuje Hitlera za reichskancelara.

Posljednji radni sastanak njemačkih finansijsera prije izbora održan je 4. siječnja 1933. godine u vili poznatog njemačkog bankara Schroedera blizu Kölna.

Nakon dolaska na vlast nacional-socijalista, financijsko-kreditni i trgovačko-ekonomski odnosi njemačke s anglosaksonskim svijetom dostižu kvalitativno novu razinu. Hitler odmah daje čuvenu izjavu da ne namjerava plaćati reparacije. To je, normalno, dovelo u pitanje sposobnost Francuske i Engleske da Americi vraćaju kredite dobivene tijekom Prvog svjetskog rata, ali je preko oceana Hitlerova izjava primljena bez bilo kakvih primjedbi.

U svibnju 1933. godine H. Schacht ide u još jednu posjetu SAD. Tamo se sastaje s predsjednikom SAD F. Rooseveltom i najvećim bankarima i potpisuje sporazum o uzimanju kredita od Amerike u vrijednosti milijardu dolara. U lipnju iste godine H. Schacht putuje u London i pregovara sa M. Normanom.

Sve se odvija kao u bajci: Englezi pristaju da Trećem Reichu daju kredite u vrijednosti dvije milijarde dolara i istovremeno se ne bune protiv prestanka servisiranja i vraćanja engleskih kredita koje je Njemačka ranije uzela. Pojedini povjesničari smatraju da je ništa manje važan razlog takve popustljivosti američkih i engleskih bankara bilo to što je SSSR 1932. godine završio prvu petoletku, koja je neočekivano za Zapad dovela do naglog jačanja ekonomskih pozicija sovjetske države. Bilo je izgrađeno i pušteno u rad nekoliko tisuća poduzeća, prije svega u teškoj industriji.

Ovisnost SSSR od uvoza strojeva i opreme u roku od nekoliko godina naglo se smanjila. Mogućnosti za ekonomsko gušenje Sovjetskog Saveza praktično su nestale. Naglasak je stavljen na rat, počela je bjesomučna militarizacija Njemačke.

Lakoći dobivanja američkih kredita pridonijelo je i to što je praktički istovremeno s dolaskom Hitlera na vlast u Njemačkoj u SAD došao na vlast predsjednik Franklin Roosevelt. Njega su podržali isti američki bankari koji su u jesen 1931. godine podržali Hitlera. Novopečeni predsjednik nije mogao ne odobriti velikodušnu kreditnu gestu u korist novog režima u Berlinu. Usput, mnogi su isticali veliku sličnost između “novog ekonomskog tečaja” Roosevelta u SAD i ekonomske politike Trećeg reicha u Njemačkoj. Nema ničeg čudnog u tome. Konzultanti i autori ekonomske politike u obje države bili su isti ljudi, u prvom redu iz američkih financijskih krugova.

Ipak, Rooseveltov “novi ekonomski tečaj” prilično se brzo počeo suočavati s problemima. Amerika se 1937. godine ponovno našla u vrtlogu krize, pa su američki industrijski kapaciteti 1939. godine bili uposleni tek 33 posto (u jeku krize 1929-1933. – 19 posto). Ocjenjujući situaciju u SAD 1939. godine, jedan od najbližih Rooseveltovih savjetnika R. Tagvel pisao je:

“Vlada 1939. godine nije mogla postići nikakav uspjeh. Sve je bilo nejasno do Hitlerovog upada u Poljsku. Maglu je mogao rasčistiti samo moćni vjetar rata. Sve druge mjere koje su Rooseveltu bile na raspolaganju ne bi dale nikakav rezultat”.

U takvim uvjetima jedini spas za američki kapitalizam mogao je biti samo svjetski rat. Gospodari novca su 1939. godine, koristeći sve raspoložive poluge, počeli vršiti pritisak na Hitlera da hitno započne veliki rat na Istoku.

Važan instrument politike gospodara novca tijekom Drugog svjetskog rata bila je Banka za međunarodna poravnanja (BIS). Ona je služila kao isturena karaula američkog kapitala u Europi i karika koja povezuje anglosaksonski i njemački kapital, svojevrsni offshore centar kozmopolitskog kapitala koji mu je pružao zaštitu od političkih vjetrova, ratova, sankcija i sl. Iako je BIS osnovan kao dioničko društvo, njegov imunitet od državnog miješanja, pa čak i oporezivanja kako u vrijeme mira, tako i rata bio je zajamčen međunarodnim sporazumom potpisanim 1930. godine u Haagu.

Glavni inicijatori osnivanja BIS bili su bankari iz njujorške banke saveznih rezervi iz najbližeg okruženja Morganovih, direktor Banke Engleske Montagu Norman, njemački financijeri Hjalmar Schacht, Walter Funk (kasnije zamijenio H. Schachta na mjestu predsjednika Reichsbanke) i Emil Poole.

Osnivači BIS, koji su potpisali statut banke, bile su središnje banke Engleske, Francuske, Italije, Njemačke, Belgije, kao i više privatnih banaka. Njujorška banka saveznih rezervi, koja je aktivno sudjelovala u osnivanju BIS, iz političkih razloga nije bila među osnivačima. U ime SAD Statut BIS potpisale su privatne banke “First National Bank of New York”, “JP Morgan and Company” i “First National Bank of Chicago” – svi su oni pripadali imperiji Morgan. Japan je također bio zastupljen u BIS u liku privatnih banaka. U razdoblju 1931-1932. godine Banci za međunarodna poravnanja priključilo se 19 središnjih bannaka zemalja Europe.

Prvi predsjednik BIS bio je bankar iz klana Rockefellera – Gates W. McGarrah. On je 1933. godone napustio tu funkciju. Zamijenio ga je Amerikanac Leon Fraser, čovjek Morganovih. Tijekom Drugog svjetskog rata predsjednik banke je bio isto Amerikanac – Tomas Harrington McKittrik.

O tome kako je BIS radio u interesu Trećeg rajha mnogo je pisano. U ratnim godinama BIS je osiguravao plaćanje između Njemačke i drugih zemalja, uključujući one s kojima je Njemačka bila u ratu. Poslije Pearl Harbora tijekom svih ratnih godina BIS se i dalje spominjao u svim službenim registrima kao Korespondentska banka Njujorške banke saveznih rezervi. U ratnim godinama BIS je bio pod kontrolom nacista, ali je predsjednik banke bio Amerikanac Tomas Harrington McKittrik.

Dok su na frontovima ginuli vojnici, u Baselu su se održavali sastanci rukovodstva BIS na kojima su sudjelovali bankari iz Njemačke, Japana, Italije, Belgije, Engleske i SAD. Tamo je, u švicarskom “bankarskom offshore centru”, vladalo potpuno razumijevanje, tamo su intenzivno surađivali predstavnici zaraćenih strana.

U ratnim okolnostima BIS je bio mjesto gdje se slijevalo zlato koje je Njemačka opljačkala u različitim zemljama Europe. U ožujku 1938. godine, nakon ulaska hitlerovaca u Beč, veći dio zlata koje su opljačkali u Austriji preselio se u sefove banke BIS. Istu sudbinu doživjele su zlatne rezerve Češke nacionalne banke – 48 milijuna dolara. To se dogodilo još prije početka Drugog svjetskog rata. Nakon njegovog početka, u Banku za međunarodna poravnanja počelo se slivati zlato iz koncentracijskih logora i od pljačkanja civilnog stanovništva u okupiranim zemljama (nakit, zlatne krunice, tabakere, pribor za jelo i sl.).

Radi se o takozvanom nacističkom zlatu, koje je obično pretapalo u zlatne poluge i slalo u BIS, druge švicarske banke ili izvan granica Europe. Poslije Pearl Harbora, to jest nakon ulaska SAD u rat, u Banci za međunarodna poravnanja je, prema navodima američkog znanstvenika C. Hajama, pohranjeno nacističko zlato u vrijednosti 378 milijuna dolara.

Priča o pljački češkog zlata pomoću BIS-a zaslužuje da bude detaljnije ispričana. Detalji te operacije rasvijetljeni su nakon što je Banka Engleske skinula oznaku tajnosti s dijela svojih arhiva 2012. godine.

U ožujku 1939. godine Hitlerove snage zauzele su Prag. Nacisti su, prijeteći oružjem, tražili da im se preda nacionalno blago zemlje – zlatne rezerve koje su se procjenjivale na 48 milijuna dolara. Preplašeni članovi uprave banke rekli su da je zlato već predano Banci za međunarodna poravnanja. Kako se kasnije ispostavilo, zlato iz Basela je zatim prebačeno u trezor Banke Engleske.

Po naredbi iz Berlina zlato je prebačeno na račun Reichsbanke u BIS, ali je fizički ostalo u Banci Engleske. Zatim je Banka Engleske počela vršiti različite operacije sa zlatom po nalozima koji su dolazili iz Berlina (iz Reichsbanke) u BIS, a zatim preusmjeravani u London.

To je bio kriminalni dogovor tri strane: Reichsbanke hitlerovske Njemačke, Banke za međunarodna poravnanja i Banke Engleske. Između ostalog, u Engleskoj je 1939. godine izbio pravi skandal, pošto je Banka Engleske vršila operacije sa češkim zlatom po nalozima koji su dolazili iz Berlina i Basela, a ne od češke vlade.

Konkretno, u lipnju 1939. godine, tri mjeseca prije objave rata između Velike Britanije i Njemačke, Banka Engleske je pomogla Nijemcima da prodaju zlato u vrijednosti 440 tisuća funta i preusmjere dio njemačkih zlatnih rezervi u New York (Nijemci su bili uvjereni da u slučaju njihove agresije na Poljsku Sjedinjene Države neće objaviti rat).

Nedozvoljene operacije sa češkim zlatom Banka Engleske vršila je uz prešutnu suglasnost vlade Velike Britanije, koja je bila upoznata s tim. Premijer Neville Chamberlain, ministar financija John Simon i drugi visoki dužnosnici vrdali su i izvlačili se, pribjegavajući otvorenoj laži (navodno, zlato je vraćeno njegovom vlasniku ili uopće nije ni dano Reichsbanci).

Tek su nedavno otvorene tajne arhive Banke Engleske potvrdile da su prvi funkcioneri države lagali, štiteći sebe, Banku Engleske i Banku za međunarodna poravnanja. Bilo je lako da se koordinira zajedničko kriminalno djelovanje zato što je direktor Banke Engleske Montagu Norman, koji uopće nije skrivao svoje simpatije prema fašistima, tijekom cijelog rata bio predsjednik upravnog odbora BIS,.

Na međunarodnoj konferenciji 1944. godine u Breton Woodsu (SAD), gdje su se razmatrali planovi o budućem svjetskom financijskom poretku, neočekivano je isplivalo pitanje neprihvatljive uloge BIS u svjetskom ratu i rada te banke za fašističku Njemačku.

Zanemarujući mnoge detalje, reći ću da je na konferenciji uz velike teškoće usvojena rezolucija o zatvaranju BIS (više delegata i promatrača pokušavalo je da osujeti usvajanje takve rezolucije). Međutim, gospodari novca su odluku međunarodne konferencije izignorirali. A na svu kompromitirajuću dokumentaciju koja se odnosila na rad BIS u ratno vrijeme stavljena je oznaka tajno. To također pomaže da se danas krivotvori povijest Drugog svjetskog rata.

I na kraju par riječi o bankaru i finansijeru Hjalmar Schachtu (1877-1970.)

On je bio ključna figura koja je upravljala ekonomskom strojem Trećeg rajha, izvanredni i opunomoćeni predstavnik anglo-američkog kapitala u Njemačkoj.

Schachtu je 1945. godine suđeno u Međunarodnom vojnom tribunalu u Nürnbergu, ali je 1. listopada 1946. godine oslobođen optužbi. Schacht je izašao suh iz vode isto kao i Hitler, koji se iz neobjašnjivih razloga nije našao 1945. godine na popisu glavnih ratnih zločinaca. Štoviše, Schacht se, kao da se ništa nije dogodilo, vratio u bankarsku sferu Njemačke, osnovao i stao na čelo bankarske kuće “Schacht GmbH” u Düsseldorfu.

Reklo bi se, detalj koji ne zaslužuje pozornost, ali ta činjenica nam još jednom pomaže da shvatimo da su Drugi svjetski rat pripremali i djelomično sumirali njegove rezultate anglo-američki gospodari novca i njihovi ovlašteni predstavnici u Njemačkoj. Isti ti gospodari novca žele prekrojiti povijest Drugog svjetskog rata, ali i njegove rezultate.
 
(webtribune.rs/uredio:nsp)

Da li je Zapad raspadom Jugoslavije htio nametnuti neoliberalizam, i kako žive današnje bivše republike? Samostalnost država plaćena neoliberalnim ropstvom! Isti scenario viđen već bezbroj puta – Doktrina šoka!

Nakon isključenja SFR Jugoslavije iz tabora socijalističkih zemalja, odnosno Informbiroa, ona je postala vrlo popularna na Zapadu, a posebno u SAD. Zbog toga ona je dugo dobivala znatnu materijalnu i nematerijalnu pomoć. Preko Fordove, Fulbright i drugih institucija vrlo veliki broj intelektualaca je odlazio na usavršavanje u razvijene zemlje Zapada, a posebno u SAD [1] i nakon povratka u zemlju su ta nova znanja primjenjivana u proizvodnji i drugim djelatnostima, što se u izvjesnoj mjeri povoljno odražavalo na ukupne gospodarske performanse.

Zbog originalnog društvenog i gospodarskog sustava i vrlo dinamičnog rasta gospodarstva, SFRJ je stekla velike simpatije u ogromnom broju zemalja u razvoju, pa je, zahvaljujući tome, postala jedan od lidera Pokreta nesvrstanih zemalja. Međutim, kada je taj pokret ojačao i kada je svojim djelovanjem u Ujedinjenim narodima i drugim međunarodnim institucijama i forumima se počeo suprotstavljati razvijenim zemljama, a prije svega SAD-u, simpatije u tim zemljama prema SFRJ su znatno smanjene, a u nekima od njih (prije svih u SAD) počinju se stvarati strategije kojima bi se stvorila ekonomska ili financijska kriza i tako smanjio njen ugled i veliki utjecaj u Pokretu nesvrtanih zemalja.

ZАDUŽIVАNјЕ ZА „ОМЕKŠАVАNJЕ“

Kao ilustraciju, navedimo da je na XI svjetskom kongresu sociologa tada vrlo utjecajni savjetnik američkog predsjednika za nacionalnu sigurnost Zbigniew Brzezinski poručio “da treba ohrabriti zemlje Europske zajednice povećati odobravanje kredita Jugoslaviji, jer će povećanje njene vanjske zaduženosti u određenom trenutku poslužiti kao sredstvo gospodarskog i političkog pritiska, što je samo kratkoročno gledano štetno za zajmodavce, a dugoročno korisno za opću stvar i politiku “omekšavanja” Jugoslavije “. [2]

Ima osnova da se vjeruje da je ta preporuke prihvaćena i da je, pored ostalog, i to pridonijelo da je vanjski dug SFRJ povećan sa 5,356 (1974) na čak 20,265 milijardi dolara (1982), pa je ona u 1983. godini zapala u dužničku krizu.

Od sredine 80-tih godina ekonomska kriza u Jugoslaviji dobiva vrlo ozbiljne razmjere, a posebno se ubrzavala inflacija. I to je, pored ostalog, doprinijelo jačanju političke krize i raspadu SFRJ što je, po svemu sudeći, bilo u intersu nekih razvijenih zemalja i međunarodnih financijskih institucija. Navedimo, samo neke dokaze u prilog ove tvrdnje.

Nakon sve izraženije destabilizacije i sve jače inflacije, do čega je došlo dokom 1989. godine, neočekivano se krajem te godine, na sva zvona, a posebno preko teatralnog nastupa premijera savezne vlade Ante Markovića objavljuje “Program stabilizacije”, koji je koncipiran uz angažiranje tada mega zvijezde Jeffrey Sachsa, koji je svojim angažiranjem prije toga suzbio inflaciju u Boliviji.

Ostala je misterija kako, na čiju inicijativu i uz čiju financijsku potporu je angažiran tadašnji “čudotvorac” Sachs. Dva dana nakon objave tog Programa, na savjetovanju ekonomista u Opatiji desetak sudionika, a među njima su posebno bili zapaženi Davor Kračun, Žarko Papić, Branislav Šoškić, Žarko Mrkušić, Slobodan Komazec, Davor Savin, Miodrag Zec, Bogomir Kovač i Mlađen Kovačević, [3] uputili su niz vrlo ozbiljnih kritika na račun nekih elemenata tog Programa.

EKONOMSKA REFORMA IZAZVALA KRIZU

Kritike ovih i niza drugih ekonomista, pa i moje, koja su nakon usvajanja tog Programa uslijedile, pokazale su se potpuno opravdane. Naime, izvoz je sve više malaksao, uvozna roba je preplavila domaće tržište, pa je BDP u 1990. bio smanjen za 7,5 posto, u 1991. za novih 15 posto, za godinu i po industrijska proizvodnja je bila smanjena za čak 25 posto, stopa nezaposlenosti dosegla rekordnu razinu od 18 posto, a devizne rezerve su smanjene s 9,1 na samo 2,8 milijardi dolara (detaljnije u Dušanić, J. 2013; 84). I to je pridonijelo dramatičnom pogoršanju društvene i političke krize, pa je i to doprinijelo raspadu zemlje. I Jože Mencinger je potpuno u pravu kada zaključuje da je Sloveniji najveći ekonomski problem stvorila ekonomska reforma za vrijeme Ante Markovića [4].

Međutim, pobornici neoliberalizma SAD, MMF i druge međunarodne financijske institucije, a naravno i Jeffrey Sachs su tada i kasnije isticali da taj Program bio dobar, ali da je propao zbog političkih kriza.

S druge strane, niz vrlo ozbiljnih ekonomista dokazuje da su SAD i međunarodne financijske institucije, prije svih Međunarodni monetarni fond i Svjetska banka (koje su bile pod ogromnim utjecajem te najmoćnije zemlje), poduzele sve što je bilo u njihovoj moći da dođe do što veće ekonomske i društvene krize u SFRJ i da se ona i preko toga rasturi, pogotovu da se što prije s političke i ekonomske scene ukloni specifičan, po mnogima uspješan jugoslavenski samoupravni socijalizam jer je on, po mišljenju američke administracije, predstavljao opasan virus koji bi mogao zahvatiti i druge zemlje koje su napuštale socijalizam.

Podsjetimo da je Mihail Gorbačov, prilikom dobivanja Nobelove nagrade najavio da će SSSR izgrađivati ​​društveno-ekonomski sustav sličan socijaldemokratskom sustavu skandinavskih zemalja, a sustav koji je bio primjenjivan u SFRJ bio je znatno bliži tom sustavu nego neoliberalnom kapitalizmu, koji su SAD, Velika Britanija i međunarodne financijske institucije, po pravilu vojnom silom, nametale zemljama Južne i Srednje Amerike i nekim zemaljama Afrike, i koji su željele, zbog vlastitih ekonomskih pohlepnih interesa, nametnuti i zemljama Istočne Europe, pa i SFRJ. O tome vrlo uvjerljivo piše poznati istraživač – ekonomist iz područja geopolitike [5] (William F. Engdahl) u svojoj knjizi A Century of War: Anglo-American Oil Politics and the New World Order, koja je u prethodnih deset godina prevedena na desetak jezika.

On u toj knjizi ističe da je SFRJ postala predmet vrlo ozbiljne pažnje američke administracije. I od tada ona sve izraženije izržava interes da se uništi jugosloveski ekonomski model. U tom cilju 1988.godine, uz dobru financijsku naknadu, šalje u Jugoslaviju tzv. “Savjetnike” iz Nacionalnog fonda za demokraciju (National Endowment for Democracy – NED). Nakon toga ova organizacija, po sugestiji “savjetnika”, troši znatna financijska sredstva, financirajući po svim dijelovima Jugoslavije razne oporbene skupine, nevladine organizacije, pa čak i neke profašističke i ekstremno nacionalističke organizacije, kao i one ekonomiste koji su podržavali mjere MMF (detaljnije u : Dušanić 2013; 88-89). Potpuno je bila ista funkcija Fonda za otvoreno društvo George Sorosa. Vrlo je vjerojatno da je po toj osnovu i Jeffrey Sachs postao savjetnik Ante Markovića.

ZАHТJЕV SАD ZА ОDCJЕPLJЕNJЕ ЈUGОSLОVЕNSKIH RЕPUBLIKА

Ima osnova za tvrdnju ovog istraživača da je sredinom 1989. godine MMF zahtijevao od premijera Markovića da što prije poduzme radikalne ekonomske mjere, do čega je došlo na samom kraju 1989. Ovaj autor dalje ističe da je nakon toga MMF diktirao vladi A. Makovića, što smije, a što ne smije činiti. U studenom 1990. Kongres SAD je usvojio Zakon po kome se obustavlja financijska podrška bilo kojem dijelu Jugoslavije koji ne proglasi neovisnost (u roku od narednih šest mjeseci). Ovim zakonom je bilo predviđeno da se svaka pomoć SAD upućuje izravno republikama, a ne saveznim institucijama. U tim godinama SAD je forsirao financijsku potporu izrazito nacionalističkim, pa i profašističkim organizacijama i to je, uz sve ostalo, dovelo do razbijanja SFRJ. (“Ukrajinski scenario”)

Kada je stvorena SR Jugoslavija, SAD je u Ujedinjenim narodima isforsirao ekonomski embargo, što je imalo katastrofalne gospodarske i socijalne posljedice, a među njima se ističu drastičan pad BDP, izvoza robe i usluga i dramatičan pad životnog standarda. Nekoliko dana nakon uvođenja sankcija, na savjetovanju koje su u Bečićima organizirali Znanstveno društvo ekonomista i Savez ekonomista Jugoslavije u zaključcima je istaknuto da su te sankcije bile uvedene bez ikakve osnove [6].

U jednom javnom istupanju tadašnji predsjednik Bill Clinton je “izjavio da je Kosovo za SAD vrlo važno strateško područje”, i to je tada izgledalo smiješno, ali je tek formiranjem moćne vojne baze SAD u Bondsteelu postalo jasno da je sve ono tragično što se dešavalo na području bivše SFRJ, osim Slovenije, bilo režirano iz SAD, a da su MMF, Svjetska banka i druge zemlje i institucije samo bili izvršioci naloga i želja te moćne ali ekstremno pohlepne zemlje i njenih ekstremno pohlepnih transnacionalnih kompanija.

U političkim krugovima Hrvatske i BiH zna se da je krajem kolovoza 1994. Alija Izetbegović donio Franji Tuđmanu “poruku” iz Washingtona da Hrvatska i BiH moraju stvoriti savez protiv Srba, u kojoj se ističe da su oni ruski saveznici (Dušanić 2013: 139). I naravno da su one prihvatile tu “preporuku”.

U 1995. godini iz tiska se pojavila knjiga profesora Susan Woodward (Susanna Woodward) Balkanska tragedija (Balcan Tragedy), u kojoj je ustanovila da je jedan od glavnih krivaca raspada SFR Jugoslavije i početak građanskog rata – Međunarodni monetarni fond (MMF). Ma da je ona potcenjivana, naročito u SAD, kasniji događaji i nalazi su potvrdili potpunu opravdanost tih njenih nalaza.

Prema pouzdanom američkom izvoru, samo u aktiviste i aktivnosti kontroverzne organizacije Otpor Zapad je uložio preko 70 milijuna dolara. Ako se tim sredstvima dodaju ona koje je uložio Soros, ukupna suma uložena za “demokratsko” rušenje gospodarskog i društvenog sustava SR Jugoslavije je vrlo vjerojatno prešlo 100 milijuna.

NAMETANJE KONCEPTA EKONOMSKIH REFORMI

Ako se sve prethodno navedeno ima u vidu, s pravom se postavlja pitanje da li su, osim u Sloveniji (u razdoblju 1991-2004), političari i dužnosnici u vladama, resornim ministarstvima i raznim agencijama u bilo kojoj od pet zemalja nastalih na području bivše SFRJ imali ikakvu ozbiljnu ulogu pri koncipiranju strategije i najvažnijih mjera tranzicije i ekonomske politike ili su bili “izvršitelji radova” u realizaciji dobivenih zapovijedi iz inozemstva, prije svega iz najmoćnijih zemalja i međunarodnih financijskih institucija. Da je to pitanje opravdano, postaje jasnije ako se, pored ranije istaknutog, zna sljedeće:

► Kada je u Argentini došlo do vojnog puča, dolaskom na vlast vojne hunte, relativno brzo se pojavio program ekonomskih reformi – na čak 1.400 stranica (!!!) koji su, kako se tada isticalo, učinili argentinski ekonomisti na čelu s čuvenim Domingom Kavalom [10]. Tek nakon četvrt stoljeća, nepobitno je utvrđeno da doslovno ni jedno slovo tog programa nisu napisali argentinski ekonomisti, već stručnjaci dvije američke banke (koje su imale svoje podružnice u Argentini) i naravno da realizacija te strategije nije bila u interesu naroda Argentine, već stranih, prije svega američkih transnacionalnih kompanija i banaka;

► Imajući u vidu tvrdnju nobelovca Stiglica, iznesenu u knjizi protuvrijednosti globalizacije , da su međunarodne financijske institucije, a prije svega Svjetska banka, “ohrabrivale” Argentinu održavati fiksni valutni tečaj, nameće se zaključak da je fiksiranje valutnog tečaja u svim novonastalim državama, osim Slovenije, na području SFRJ, a ta politika je imala katastrofalne gospodarske i socijalne posljedice – nametnuta od strane MMF i Svjetske banke;

► Ako su se u Hrvatskoj u državnim ustanovama našli strani “stručnjaci” [11], ako su se u nizu ustanova, a posebno u Narodnoj banci SRJ našli strani savjetnici iz međunarodnih financijskih institucija (prije svega iz MMF), vrlo je vjerojatno da je tako bilo i u drugim (osim Slovenije) novonastalim državama, a oni su, vrlo vjerojatno, nametali rješenja sukladno Washingtonskim sporazumom, odnosno neoliberalizmom;

► Ako najugledniji ekonomista SFRJ prof. dr Branko Horvat pri koncipiranju gospodarskih reformi u Hrvatskoj bio potpuno eliminiran, a njegovi radovi u Hrvatskoj u 90-tim godinama bili čak i zabranjivani, može se pretpostaviti da su i ugledni ekonomisti iz Hrvatske, Srbije, BiH, Crne Gore i Makedonije također bili potpuno marginalizirani, dok su međunarodne financijske institucije i najmoćnije zemlje Zapada iz “naftalina” izvlačile uglavnom anonimce ili tzv. “Segedinske kursadžije”, koji su postali “izvršioci dobivenih sugestija”, često su te “strategije” i mjere ekonomske politike proglašavali svojim “vizijama” i djelima, kojima se još uvijek se službeno – ponose;

► Ako Hrvatskoj, po brojnim dokazima prof. dr Branka Horvata, od strane MMF, Svjetske banke i Svjetske trgovinske organizacije nametnut koncept što brže stabilizacije, privatizacije, liberalizacije vanjske trgovine (posebno uvoza, liberalizacije tzv. stranih izravnih investicija i stranog kapitala, čak i špekulativnog) i uravnoteženje proračunske bilance (Horvat, 2002), možemo biti uvjereni da se to, osim Slovenije, dogodilo i sa Makedonijom, odnosno Srbijom i Crnom Gorom;

► Ako glavni kreator ekonomskih reformi u Sloveniji prof. dr Jože Mencinger kaže da su im strani stručnjaci, predstavnici međunarodnih financijskih institucija sugerirali da fiksiraju vrijednost slovenskog tolara (a oni su to odbili), vrlo je vjerojatno da su iste “sugestije” uputile i drugim državama nastalim na području SFRJ i one su ih silom prilika, zbog nužnosti dobivanja kredita, ili iz uvjerenja, prihvatili i do današnjeg dana vode politiku precijenjene vrijednosti nacionalnih valuta, što je imalo katastrofalne gospodarske i socijalne posljedice;

► Ako se ima u vidu tvrdnja prof. dr Horvata koja glasi “strani konzultanti sjede u našim državnim ustanovama kao što su 1945. godine sjedili sovjetski stručnjaci. Očito se radi o srozavanju zemlje na kolonijalnu razinu “(Horvat, 2002, str. 5) i ako se zna da su u prostorijama Narodne banke SR Jugoslavije i nekim drugim državnim ustanovama bili locirali strani” stručnjaci “, kao i” stručnjaci “porijeklom iz SFRJ koji su desetljećima bili na radu u inozemstvu, prije svega u MMF i Svjetskoj banci, a neki od njih su čak postali ministri ili guverneri, vrlo je vjerojatno da je tako bilo iu Makedoniji, a posebno u Bosni i Hercegovini (koja je bila i još uvijek je pod nekom vrstom protektorata). Moguće je da je među njima bilo i patriota i da su oni iz vlastitog uvjerenja forsirali mjere koje su bile u ingerenciji ustanova u kojima su bili postavljeni. Ali je vjerojatnije da su oni, prije svega, ispunjavali “sugestije” i “preporuke” međunarodnih financijskih institucija i razvijenih zemalja iz kojih su došli;

Konkretnije govoreći, koncept spržene zemlje, prije svega spržene industrije, ispoljio se preko više ili manje precijenjene vrijednosti nacionalnih valuta, nagle i pretjerane liberalizacije uvoza, brzoplete, pljačkaške privatizacije, nagle i pretjerane liberalizacije tzv. stranih izravnih investicija, visokih kamatnih stopa na uzete kredite itd., o čemu sam od 2001. godine detaljno kritički pisao u brojnim radovima, pa o tome ovdje neću ponovo pisati. Poznato je da je također vrlo kritički o tome u slučaju Hrvatske pisao prof. dr Branko Horvat, a posebno u knjizi Kakvu državu imamo a kakvu državu trebamo (Prometej, Zagreb, 2002).

SILОМ UVEDEN NЕОLIBЕRАLIZАМ

Bivša Jugoslavija, bivša SR Jugoslavija nije jedina i prva zemlja gdje se pod ogromnim utjecajem stranih faktora stvara teška ekonomska i društvena kriza s ciljem da se nametne neoliberalizam.

Trebalo bi imati u vidu da su gurui neoliberalizma Milton Friedman i tzv. “Čikaški dečki” već početkom 70-tih godina prošlog stoljeća prihvatili njegovu “teoriju krize”, po kojoj se ta ideologija može uvesti i primijeniti samo u zemljama zahvaćenih teškim društvenim i ekonomskim krizama, pa su, zajedno s vojnim osobama, nekim domaćim političarima i domaćim ekonomistima školovanim na Čikaškoj ekonomskoj školi ili su se eksponirali kao pobornici neoliberalizma, činili sve što je bilo u njihovoj moći da u nekoj zemlji dođe do što jače krize, pa i do vojnih pučeva kako bi se odmah nakon toga taj sustav, bolje reći religija, silom nametnuo. I do toga je prvo došlo u Čileu (1973) a zatim Argentini (1976) i nizu drugih zemalja.

Vojnim pučem u Čileu, uz ubojstvo preko 3.000 ljudi, ali uz znatnu pomoć američke administracije, američkih transnacionalnih kompanija i banaka i čuvene Čikaške ekonomske škole na čelu s tada čuvenim rodonačelnikom neoliberalizma, nobelovcem Milton Friedman, uveden je neoliberalizam uz primjenu tzv. “Šok-terapije”.

Prilikom posjeta Čileu i generalu Pinocheta, guru novog ekonomskog poretka, budući dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju Fridman je tom zločincu i “čileanskim čikaškim momcima” – koji su bili na svim najvažnijim funkcijama koje su se odnosile na gospodarstvo, financije i vanjsku trgovinu – više puta ponovio da je “nužno odmah primijeniti ‘šok terapiju’, jer je ona jedini lijek – apsolutno. Ne postoji drugi. Ne postoji drugo dugoročno rješenje “(navedeno prema I. Klajn, s; 95, a originalni izvor: Juan Gabriel Valdes (1995), The Chicago School in Chile, Combridge University Press ).

I nakon primijenjene “šok terapije” i neoliberalizma, tj. od 1973. pa zaključno sa 1988. godinom, rasta BDP-a praktički nije bilo, veći dio resursa je otišao u ruke stranaca, nezaposlenost i pad životnog standarda ogromnog dijela stanovništva dostigli su enormne razmjere. I Čile je doživio pozitivan preokret kada je napustio neoliberalnu ideologiju i počeo prakticira neku varijantu socijaldemokracije. I američke priče o nekakvom “čileanskom gospodarskom čudu” u razdoblju 1973-1989. bile su krajnje nemoralne i bile su političko-propagandnog karaktera kako bi bile primijenjene i u drugim zemljama koje su odmah ili nešto kasnije došle na dnevni red.

U 1976. godini i u Argentini je, uz vojni puč i ubojstvo oko 30.000 ljudi, također uz maksimalnu “pomoć” američkih institucija, stranih kompanija, banaka i Čikaške ekonomske škole, silom uveden neoliberalizam, i on je, pored dužničke krize, donio katastrofalne ekonomske i socijalne posljedice. Argentina je, na primjer, odmah zapala u tešku dužničku krizu, a per capita dohodak (u stalnim cijenama) je u 1989. godini je bio za 18 posto niži nego 1973. godine ( A. Maddison 1995: 93). S druge strane, zemlje koje su u to vrijeme stvarno ostvarivale svoja prava gospodarska čuda forsirale su ekonomske reforme i mjere ekonomske politike koje su bile u potpunoj suprotnosti s religijom neoliberalizma.

Kao ilustraciju navedimo da je realna razina BDP-a J. Koreje u 1989. bio čak 2,75 a Tajvana 2,58 puta veći nego 1973. godine ( A. Maddison 1995: 95). Ili, u 1973. godini Argentina je imala za preko 51 posto veći per capita dohodak od J. Koreje i za oko 44 posto veći nego Tajvan, a u 1989. situacija je bila potpuno obrnuta: Argentina je imala per capita dohodak koji je iznosio samo 62 posto dohotka j. Koreje, odnosno samo 56 posto per capita dohotka Tajvana ( A. Maddison, Ibidem ). I zaista je bio čistI cinizam da je sve do kraja prošlog stoljeća na Zapadu, posebno u SAD, pisano o nekakvom “argentinskom gospodarskom čudu”.

Od kraja 70-tih godina prošlog stoljeća u MMF i Svjetskoj banci, pod ogromnim utjecajem SAD i Velike Britanije, na svim važnijim funkcijama našli su se stručnjaci neoliberalne orijentacije, i oni u ime tih institucija svim zemljama u razvoju koje su zapale u teške devizne probleme i koje su bile prinuđene da se za “pomoć” obrate tim institucijama – nametali brutalne neoliberalne mjere i obećavali su svijetle perspektive svim onim koji su bespogovorno primjenjivali te “recepte”, odnosno “deset božjih zapovijedi” danih u Washingtonskom sporazumu.

POVIJESNO ОKUPLJАNJЕ NЕОLIBЕRАLNOG PLЕМЕNА

Kada je postalo jasno da je socijalistički sustav zemalja Istočne Europe doživio kolaps, a zbog interesa razvijenih zemalja i njihovih transnacionalnih kompanija i banaka, ponovno se aktualizira teza da je korisno da dođe do što jače ekonomske i društvene krize u nekim, za Zapad važnijim i zanimljivijim zemaljama s tog područja kako bi se njima nametnuo surovi neoliberalizam.

Kao ilustraciju navodimo da je početkom siječnja 1993. godine u Washingtonu održan skup, koji je osmislio tada moćan ekonomist John Williamson ( John Williamson ), koji je četiri godine prije toga bitno utjecao na formulaciji i koji je bio kum pojma “Vašingtonski sporazum”. On je često oblikovao misije Banke i Fonda, a ovaj skup je tretirao kao “povijesno okupljanje neoliberalističkog plemena” (N. Klein: s. 286). Osim poznatog ekonomiste Dany Rodricka, koji je u svojim radovima dokazivao da su sve zemlje koje su primjenjivale šok terapiju u katastrofalnom stanju, svi ostali sudionici su bili akteri i zagovornici neoliberalizma. Williamson je želio da ovaj skup testira i prihvati, kako je on nazvao “hipotezu krize”.

Za razliku od Jeffrey Sachsa, koji je u to vrijeme bio savjetnik Jeljcina i koji sa svojim timom primjenjivao šok terapiju u Rusiji, koja je, prije svega zbog toga, bila zahvaćena užasnom krizom, pa se on na tom skupu zalagao za financijsku pomoć Zapada toj zemlji, Williamson je dokazivao da postoje nepobitni dokazi da zemlje pristaju primiti “šok terapiju” tek kada se nađu u užasnoj, kataklizmičkoj situaciji, pa je zaključio da se samo u tako strašnim vremenima pruža najbolja prilika onima koji razumiju potrebu i korist poduzimanja fundamentalnih ekonomskih reformi.

S obzirom na činjenicu da su na ovom skupu bili uglavnom ostrašćeni neoliberali i zagovornici šok terapije, normalno je što je Sachs, iako je tada bio megazvijezda među ekonomistima, ostao usamljen, tj. nitko nije podržao njegov prijedlog da se Rusija financijski pomogne iako se ona nalazila u užasnoj deviznoj krizi. Samo se ekonomist John Toye sa Sveučilišta Sussex ogradio od te Williamsonove “mudrosti”.

Njemačka je, čak i bez zajedničkog stava EU, jednostrano donijela odluku da prizna neovisnost Hrvatske, što je razumljivo ako se zna da su te dvije zemlje u oba svjetska rata bile na istoj (gubitničkoj) strani. To priznanje je pojačalo političku i društvenu, a potom i ekonomsku krizu u samoj Hrvatskoj, ali i u BiH i SR Jugoslaviji.

NЕОLIBЕRАLIZАМ NАЈVЕĆА МUDRОSТ

Tada se u SAD i međunarodnim financijskim institucijama vjerovalo da će neoliberalizam, koji je u to vrijeme bio glavna ideologija, bolje reći religija, i koji je bio u interesu razvijenih zemalja, njihovih kompanija i banaka, biti moguće nametnuti i zemljama nastalim na području bivše SFRJ samo ako u njima kriza dobije enormne razmjere. Navedimo nekoliko dokaza.

Postoji i niz drugih ilustracija i dokaza da međunarodne financijske institucije nisu samo kroz medije stvarale privid krize nego da su poduzimale skup konkretnih mjera kako bi proizvele ozbiljne krize u nizu zemalja i tako njima nametnule neoliberalnu ideologiju.

Navedimo da je glavni ekonomist u sektoru posvećenom gospodarskom razvoju u Svjetskoj banci Michael Bruno u uvodnom izlaganju na Međunarodnom gospodarskom udruženju ( International Economic Association ) 1995. godine, na kome je bilo prisutno oko 500 ekonomista iz 68 zemalja, istaknuo da je prisutan rastući konsenzus “da velika kriza može trgnuti inače neodlučne kreatore politike i natjerati ih da uvedu reforme koje će potaknuti produktivnost”. I, što je apsurdno i tragikomično, on je naveo zemlje Latinske Amerike kao “vrhunski primjer očito korisne duboke krize” (navedeno prema N. Klein, s.292).

I, kao “najilustrativniji primjer” te konstatacije, naveo je, vjerovali ili ne -  Argentinu, u kojoj, kako on kaže, njezin predsjednik Carlos Menem i ministar financija Domingo kava “odlično koriste atmosferu izvanrednih okolnosti, pa nameću masovnu privatizaciju” (sličnost. poznata Hrvatska privtizacija). I našao je za shodno da kaže: “Naglašavam – politička ekonomija dubokih kriza sklona je da urodi radikalnim reformama s pozitivnim ishodima” (isto). Sukladno tome, on je naglasio da “međunarodne agencije moraju činiti i više osim da naprosto iskorištavaju postojeće ekonomske krize da bi nametnule Washingtonski konsenzus – potrebno je da unaprijed uskrate pomoć kako bi se dodatno kriza pojačala … Ideja da se situacija mora pogoršati prije no što se poboljša javlja se sasvim prirodno … Štoviše, produbljivanjem krize vlada bi se mogla postupno ugušiti “(citirano prema N. Klein, str. 293).

Sukladno tome, međunarodne financijske organizacije, a posebno MMF (pogotovo kad je na njegovom čelu bio ostrašćeni neoliberal Michelle Kemdesi) svojim mjerama i akcijama su dovodile mnoge zemlje Afrike i Latinske Amerike u dramatične krize. To je osobito došlo do izražaja kada je u MMF bila zaposlena masa tzv. “Čikaških momaka”, a to se dogodilo tijekom 80-tih godina prošlog stoljeća, tj. u vrijeme Ronald Reagana i Margaret Thatcher, kada se sve više ispoljilo vjerovanje da je neoliberalizam najveća mudrost koju je svijet izmislio i kada je Fukujamino djelo Kraj povijesti (u kojoj je neoliberalizam bio vrlo važan sastavni dio) bio pravi hit, ekstremno veličan u razvijenim zemljama , a posebno u SAD.

O tome kako je MMF utjecao na pospješivanja, pa i izmišlja kriza u nekim zemljama u razvoju u pismu upućenom Kemdesiju vrlo uvjerljivo je pisao bivši činovnik MMF Davidson Budhau ( Davidson L. Budhoo ). U tom pismu [12] on dokazuje da su službenici Fonda često zloupotrebljavali podatke, odnosno bez osnove “dokazivali” da je ekonomsko, financijsko i devizno stanje nekih, sa stanovišta transnacionalnih kompanija, važnih zemalja, mnogo težim nego što je ono stvarno bilo i na taj način su pojačali krizu u njima i tako ih prisiljavali da uvedu “šok terapiju”, tj. brzu privatizaciju, liberalizaciju i deregulaciju, što ih je dovelo do statusa kolonije ili “banana države”.

O uzrocima teške ekonomske krize u Meksiku (do koje je došlo sredinom 90-tih godina prošlog stoljeća), a posebno krize u zemljama Azije (do čega je došlo 1997. i 1998. godine) i doprinosu međunarodnih financijskih organizacija i SAD tim krizama, detaljno su pisali J. Stiglitz u dijelu Protivrečnosti globalizacije i Naomi Klein u knjizi Doktrina šoka , pa o tome ovdje neću pisati.

PОHVАLЕ „АRGЕNТINSKОМ GOSPODARSKOM ČUDU“

Ono što bi trebalo istaknuti je činjenica da razvijene zemlje, prije svega SAD i Velika Britanija, moćne transnacionalne tvrtke i transnacionalne banke, ne biraju sredstva da bi se u nekoj zemlji, pogotovu zemljama bogatim prirodnim resursima, nametnuo neoliberalizam, preko koga one postaju vlasnici najvrednije imovine u tim zemljama.

Podsjećam da se nakon vojnog puča u Argentini (1976) pojavio program ekonomskih reformi na čak 1.400 stranica, koji su navodno učinili argentinski ekonomisti na čelu s Domingom Kavalom koji je, po nekom američkom časopisu svrstan među 100 najpoznatijih ekonomista svijeta u drugoj polovici prošlog stoljeća. Četvrt stoljeća nakon toga utvrđeno je da nijedno slovo tog programa nisu napisali argentinski ekonomisti, već činovnici dvije američke banke koje su imale podružnice u Argentini. I, naravno, da je brzo postalo jasno da američke priče o “argentinskom gospodarskom čudu” nemaju nikakvu realnu osnovu.

Po beskrupuloznosti u pohvalama na račun gospodarskih performansi Argentine posebno se isticao tadašnji predsjednik MMF Kemdesi, kada je na godišnjoj skupštini te institucije 2000. godine izjavio da slučaj Argentine treba ući u sve makroekonomske udžbenike kao ilustrativan primjer kako se gospodarstvo jedne zemlje uspješno razvija kada primjenjuje recepte MMF (a oni su bili u punom skladu s ideologijama neoliberalizma i sukladno geslom: stabilizacija, privatizacija i deregulacija). Na njegovu – ali prije svega, na žalost argentinskog naroda – ta država je iduće godine doživjela gospodarski, financijski i devizni kolaps.

____________________

Uputnice i napomene:

[1] I sam sam bio korisnik Fordove stipendije, i po tom osnovu sam proveo jednu akademsku godinu na Harvardu.

[2] Citirano prema prof. dr Predrag Jovanović-Gavrilović “Teret vanjske zaduženosti Srbije”, Ekonomski anali, tematski broj, svibanj 2005, s. 19.

[3] Detaljnije u časopisu Economist, 1-2 (1990, ss.37-95).

[4] On je to napisao u odgovorima dr Arseniju J. Dušaniću, a to je objavljeno u vrlo solidnoj knjizi Vlasnička struktura banaka, izdanje Bankarska akademija, Beograd, 2011.

[5] On je rođen u Minisoti, završio visoko obrazovanje na Princetonu, živio i radio u Stockholmu, a nakon toga u Frankfurtu na Majni.

[6] Detaljnije u Ekonomist 1-2 / 1992,

[7] Detaljnije u Jovan D. Dušanić 2013, U zagrljaju neoliberalne hobotnice, Beograd, 2013.

[8] Izvodi iz impozantne knjige Wolfganga Efenberga i Vilija Vinera (Povratak hazardera ( Wiederkehr Hasardere ) a preuzeto iz Pečata, 343/2014, str.12-13.

[9] Ibid., Str.13.

[10] On je kasnije postao profesor na nekom Američkom sveučilištu i uvršten je među 100 najpoznatijih ekonomista svijeta u prošlom stoljeću.

[11] B. Horvat (2002: 5).

[12] To njegovo pismo je 1990. god. objavljeno pod naslovom Enough is Enough: Dear Mr. Camdessus – Open Letter of Resignation to the Mananaging Director of International Monetary Fund “New York: New Horizons Press 1990, op. 2-27.

____________________

* Pod naslovom “Doprinos eksternih faktora krizi u državama nastalim na području SFRJ”, ovo je dio referata dr Mlađena Kovačevića “Dimenzije i uzroci teške ekonomske krize u državama s područja bivše SFR Jugoslavije”, Zbornik, Ekonomija i kriza, Ekonomski fakultet, Andrićgrad, Pale , 2014.
 

 
(Balkanmagazin,youtube.com/uredio i preveo:nsp)

Ekonomskom ratu protiv Rusije pridružit se zemlje Južne Europe i Balkan, čija ekonomija već ovisi od njemačkih kredita

Jednostrani prekid projekta Južni tok među europskim birokratima izazvao je nedoumice. Politička elita EU toliko je navikla na potčinjenu poziciju Rusije da nije mogla dopustiti ni pomisao o suverenim ekonomskim rješenjima Moskve.

Posao od kontinentalnog značaja za trgovinu ruskim plinom odjednom je postao koristan za Tursku, koja se od potrošača pretvara u tranzitnu zemlju. Tursko gospodarstvo neće samo biti osigurana garantiranom isporukom već će osigurati proizvodnju i preradu izobilja dostupne energije. Sve to će u sljedećem koraku učiniti tursku robu konkurentnijom. Također, Turska i Rusija mogu trgovati u nacionalnim valutama, što će ih osigurati od burzovnih manipulacija cijenom plina.

Južna Europa – prvenstveno balkanske zemlje i Italija – sad će ne samo skuplje plaćati ruski plin već će biti u resursnoj ovisnosti od turskog tranzita. Paradoks je u tome da EU neće biti na gubitku zbog zatvaranja projekta Južni tok. Naprotiv, Njemačka, kontrolni akcionar “AD EU”, ostvarila je dobitke koji će u skorije vrijeme postati strateški.

STVARANJE UNUTRAŠNJIH KOLONIJA

Njemačka je svoje proizvođače i potrošače plina osigurala korištenjem Sjevernog toka. Trenutno je Njemačka jedina europska ekonomija koja je u stanju proizvesti sve od igle do znanstvene opreme, ali je i garantirano osigurana energijom izravno iz Rusije.

Za razliku od Njemačke, Južna Europa – Balkan, Španjolska, Portugal, Grčka i Italija su u dubokoj krizi. Regija već sad doživljava velike probleme u proizvodnji svih robnih skupina osim poljoprivrede, tekstilne i lake industrije. Jedini izuzetak je područje sjeverne Italije.

Zbog poskupljenja energetskih resursa, Južna Europa neće imati mogućnost za razvoj proizvodnje; industrija će i dalje opadati i neće biti konkurentna njemačkoj industriji. U novim uvjetima Njemačka za Južnu Europu utvrđuje status unutarnje trgovinske kolonije, koja je prisiljena od Njemačke uzima kredite da bi kupovala njemačku robu.

Ta kolonizatorska strategija usmjerena je na to da će prije ili kasnije zemlja koja traži te kredite bankrotirati, kao što se to već dogodilo s Grčkom. U tom slučaju kreditor naplaćuje dugove u nacionalnim aktivama. Na taj način postupno, korak po korak, financijski kapital Njemačke postaje vlasnik gospodarstva, infrastrukture i industrije Južne Europe. Ostavljajući nacionalnim elitama tek pravo na izdržavanje ovisnika od socijale, pravo da vješaju zastave i budu žrtveni jarci vlastitih građana.

KОNSЕNZUS GЕRМАNSKIH ЕLIТА

Financijskom kapitalu Njemačke neophodna je unutarnja kolonija u Južnoj Europi i zbog toga što je potrebna pomoć njenom industrijskom kapitalu nadoknaditi gubitke u ekonomskom ratu s Rusijom.

Danas je očit ozbiljan konflikt unutar njemačkih elita. Već je postao realnost raskol između financijskih elita, koje su orijentirane na uspostavu zone slobodne trgovine sa SAD, i industrijskih elita, koje su zainteresirane za mnogovektorsku trgovinu i promociju robe i tehnologija u Rusiji i Euroaziji. Raskol elita se manifestira čak i u Bundestagu, kada su na stranu industrijalaca stale socijalističke i socijaldemokratske partije.

Međutim, politička vlast u Njemačkoj se danas nalazi u rukama financijskog kapitala, koji nije zainteresiran za političku krizu u samoj Njemačkoj. Jer svaka kriza se može završiti gubitkom vlasti na narednim izborima. Ne treba zaboraviti da je Njemačka učinkovita parlamentarna država, jedinstvena u svijetu.

Pored toga, ne treba zanemariti tamošnje dobro organizirane i razgranate sindikate, koji, u slučaju smanjenja proizvodnje, prelaze u akciju i traže ostavke savezne vlade.

Gubitak ruskog i euroazijskog tržišta za njemačkog proizvođača moguće je kompenzirati samo na račun europskog potrošača. Zato će njemačkim gospodarstvenicima, u zamjenu za političku lojalnost, biti otvorena mogućnost osvajanja tržišta Balkana i Južne Europe. Paralelno s tim, financijski kapital će pokušati zaustaviti sindikalne pokrete i neće dozvoliti njihovu vezu s lijevim strankama i socijaldemokratima u Bundestagu.

ZАKLJUČCI ZА RUSIЈU I SАVЕZNIKЕ

Prvi ekonomski rat 21. stoljeća, kojeg nazivaju “sankcijama”, Rusiju i Njemačku odveo je na suprotstavljene strane. Vladajuća elita Njemačke napravila je svoj izbor – naivno je bilo i pretpostavljati da će napraviti euroazijski, a ne euroatlantski izbor.

Drugog rješenja nije moglo biti jer financijski kapital Njemačke i “AD EU” teže da sačuvaju veze i mogućnost da crpe kredit iz svjetskog emisijskog centra, koji se danas nalazi u “AD SAD”.

Zato će se prekid suradnje i financijskih veza između Rusije i Njemačke, a samim tim između Europe i Euroazije, ubuduće samo intenzivirati. Zato će se izdvojiti i ojačati zona slobodne trgovine, a samim tim i ekonomski savez Berlina i Washingtona. Formiranje jedinstvenog euroatlantskog tržišta, koje će biti osigurano američkim kreditima i njemačkom proizvodnjom – to je agenda za narednih 3-5 godina.

I više od toga, ekonomskom ratu protiv Rusije u skorije vrijeme će se pridružiti novi igrači: zemlje Južne Europe i Balkan, čija ekonomija već ovisi od njemačkih kredita, kao i kredita svih malih akcionara “AD EU”.

Ukoliko se nacionalne vlade budu suprotstavile, financijski kapital će njihova tržišta dovesti do bankrota po grčkom scenariju, a administracije će biti zamijenjene lojalnijim. Nakon toga će bankrotirane države biti predane njemačkom industrijskom kapitalu.

To je ekonomska realnost Europe i euroatlantskog teritorija na početku 21. stoljeća. Zato vladajuća elita u Moskvi treba shvatiti dvije proste činjenice:

“Besmisleno je tražiti saveznike među članovima “AD EU” osim u slučaju da neki od njih izađu iz EU i uspostave financijski suverenitet”

“Bez odlaska s vlasti financijskog kapitala u Njemačkoj ekonomski rat protiv Rusije neće završiti. Ukoliko se ovo ne shvati i ne postane temelj gospodarske i vanjske politike, u trećem koraku će financijski i industrijski kapital Njemačke i SAD kolonizirati ne samo Južnu Europu i Balkan već i samu Rusiju.”

Znači, nema izlaska iz krize za Balkan, dok gazda to ne želi!
 
(vestinet/uredio:nsp)

Od oko 200 zemalja koliko u svijetu postoji, samo 22 nikada nisu iskusile britansku invaziju, zaključak je nove studije koju su proveli sami Britanci.

Od zemalja koje su se tijekom povijesti, iz ovog ili onog razloga, našle na meti britanskih napada, samo mali broj je pretvoren u formalne kolonije.

Britanija je u doba kraljice Viktorije sebe ponosno zvala imperijom u kojoj sunce nikada ne zalazi. Ali, studija koja je nedavno provedena pokazuje da je njen istinski globalni doseg bio daleko širi nego što bi na temelju zemljopisnih karti moglo zaključiti.

Velika Britanija je, kad se zbroji, u nekom povijesnom trenutku napadala gotovo 90 posto svjetskih država.

Studija o kojoj je riječ predstavlja dio nedavno objavljene knjige All the Countries We’ve Ever Invaded: And the Few We Never Got Round To. “Sve zemlje koje smo ikada napali, i onih nekoliko koje nikada nismo”, koja je plod dvogodišnjeg rada i istraživanja autora Stuart Laycock-a. Studija na temelju mapa pokazuje da je Britanska imperija na svom vrhuncu vladala skoro četvrtinom svjetskog stanovništva.

Laycock je postojeće svjetske države razmatrao alfabetskim redom, provjeravajući je li britanska vojska ikada kročila na njihovu teritoriju, silom, uz prijetnju silom, na temelju ugovora ili za plaću, a obuhvaćene su bile i zemlje koje su se našle na meti britanskih gusara, privatnih vojski i naoružanih istraživača.

To je na popis stavilo i zemlje kao što su Kostarika, Ekvador i El Salvador, koje nisu imale gotovo nikakvih povijesnih veza s Britanijom, ali su kao dio španjolske imperije stalno bile na meti britanskih napada s mora, izvođenih sa znanjem i odobrenjem države.

Prva invazija u 2. stoljeću nove ere

Najranija invazija s Britanskih otoka izvršena je na kraju 2. stoljeća nove ere, na sjevernu Francusku, a među manje poznatima iz novije povijesti je, recimo, invazija na Island 1940. godine, kada je ova zemlja kao neutralna odbila ući u rat.

Mada je smatrao da dobro poznaje povijest svoje zemlje, Laycock tvrdi da je i sam bio bio “apsolutno zapanjen” ukupnim brojem do koga je na kraju došao.

Jedina zemlja za koju vjeruje da po broju invazija može mjeriti s Britanijom je njen susjed Francuska, koja je ujedno bila i meta najvećeg broja britnaskih napada tijekom povijesti.

Iznenađujuće koje su se zemlje našle na popisu ovih napadnutih zemalja:

• Kuba, gdje su 1741. godine, snage pod vodstvom admirala Eduard Vernona, upale na obalu kod zaljeva Guantanamo. On je preimenovao ovaj zaljev u Kamberled zaljev, prije nego što su bili prisiljeni pod neprijateljskim stavom lokalnih snaga i izbijanja bolesti među britanskim snagama napuste otok. Dvadest godina kasnije, Havana, veliki dio otoka zauzele su Britanske snage nakon vrlo krvave borbe.
• Island, invazija 1940. godine, nakon što je Island kao neutralan, odbio ući u rat na strani saveznika. Invazija od 745 marinaca, naišla je na protest islandske vlade ali ne i na otpor.
• Vijetnam, koji je iskusio invazije Britanije još u XIX stoljeću. Zadnja, 1945-1946. godine koja je bila posljedica britanske borbe nad komunistima.

Smatra se da je prvi put ovakav popis zemalja, uopće, i sastavljen. Gospodin Laycock, prethodno je objavio knjige iz rimske povijesti, a svoje neobično istraživanje započeo je nakon što ga je njegov 11-godišnji sin pitao koliko zemalja je Britanija napala.

Nakon gotovo dvije godine istraživanja gospodin Laycock je bio šokiran razultatima “bio sam potpuno zapanjen, jer sam mislio da sam relativno dobro povijesni informiran, ali postoje mjesta za koja mi nije palo na pamet da su bile predmet invazije Britanije. To me je šokiralo, rekao je Laycock.

“Možemo napisati slične knjige i za ostale zemlje, mada bi popis bio daleko kraći, Amerikanci su kasnije počeli s ovim poslom, ali oni, zato, naporno rade na njemu u XX stoljeću”.

“Jedan drugi narod koji se najviše približio Britaniji u ovom poslu, je Francuska” rekao je gosp. Laycock-Shvaćam da ljudi mogu se ne slože s mojim istraživanjem, ali ja samo želim, da po ovom pitanju, potaknuti debatu”, dodao je.

U slučaju Mongolije, ne mogu se pronaći točni dokazi, ali moguće je da je i ona bila pod invazijom Velike Britanije, iako se sada nalazi na spisku 22 zemlje koje nisu bile napadnute.

Mongolija se našla zahvaćena nemirima nakon Ruske revolucije. Gospodin Laycock je našao dokaze o britanskoj vojnoj misiji u Rusiji oko 100 km od Mongolske granice, ali nije mogao utvrditi je li intervencija obuhvatila i Mongoliju.

Istraživanje sada navodi imena zemalja na temelju sadašnjih nacionalnih granica i imena. Mnoge invazije dogodile su se dok nisu promijenile svoja imena. Istraživanje je pokrilo 192 države članice UN, kao i Vatikan i Kosovo, koje nisu članice UN, ali su priznate od strane britanske vlade kao neovisne države.

Najranija zabilježena invazija je na Galiju, današnju Francusku, krajem II stoljeća. Tada je Britansku vojsku vodio Clodius Albinus koji je pokušao osvojiti carski prijestolje. Vojska je poražena 197 godine u Lionu.

Gospodin Laycock je još dodao: “Na jednoj razini, za Britance je nevjerojatno i začuđujuće, da je ovo dio njihove povijesti, ali na drugoj razini je jasno da je to dio povijesti na koji smo manje ponosni. Knjiga ne nudi bilo kakve moralne norme i presude u vezi naše povijesti. Ona je trebala da to predstavi na zabavan način. “

Zemlje koje nikada nisu bile predmet britanske invazije:

• 1. Andora
• 2. Bjelorusija
• 3. Bolivija
• 4. Burundi
• 5. Srednjoafrička Repubilka
• 6. Čad
• 7. Kongo
• 8. Gvatemala
• 9. Obala Bjelokosti
• 10. Kirgistan
• 11. Lihtenštajn
• 12. Luksemburg
• 13. Mali
• 14. Maršalovi Otoci
• 15. Monaco
• 16. Mongolija
• 17. Paragvaj
• 18. Sao Tome i Principe
• 19. Švedska
• 20. Tadžikistan
• 21. Uzbekistan
• 22. Vatikan

 

 
 
(vestinet, youtube.com/uredio: nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=16195"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

‘Preporučujemo ponovno osnivanje Judeje kao nezavisne države, i to na način da kupimo makabejska mjesta u Palestini, čime bismo zapravo započeli uspostavljanje židovske kolonije i židovskog poljoprivrednog sveučilišta u području’.

Radikalni cionisti su još 1899. godine na Konferenciji cionista s izvještajem objavljenim u NY Timesu izrazili namjeru za ‘kolonizacijom Palestine’.

U članku se objašnjava kako se na konferenciji raspravljalo o dokumentu iz Engleske Cionističke Federacije: “Preporučujemo ponovno osnivanje Judeje kao nezavisne države, i to na način da kupimo makabejska mjesta u Palestini, čime bismo zapravo započeli uspostavljanje židovske kolonije i židovskog poljoprivrednog sveučilišta u području.

To dodatno pojašnjava da “zemljište koje će biti kupljeno obuhvaća pedesetak hektara, 10 kilometara udaljeno od željezničke stanice na pruzi između Jappa i Jeruzalema i nadomak mora i palestinske obale koja se proteže.”

Daljnji planovi su uključivali područje između Jappe i Jeruzalema s većim udjelom na palestinskoj obali. Na skupu su se počele skupljati i prve donacije za tu akciju. Cijeli memorandum kasnije je proslijeđen svim židovskim društvima i pojedincima diljem svijeta, sa željom za daljnjim preinakama. Jesu li židovi kasnije ostvarili ideju, i danas je povijesno pitanje.

Naglašava se da su engleski Cionsti skupili 2500 u valuti tog vremena koliko su zahtjevali Američki Cionisti.

Jednostavan i udoban način s kojim se kolonizacija slijedila dobro je pokazala kako se, prije nego što su se bavili likom i djelom cionizma i odnosa s javnošću, cionistički vođe prikazali njihov pokret kao kolonijalnu misiju tijekom vremena u kojem su europski narodi bili kolonijalna sila.

Judaizam mrzi cionizam. Objašnjeno kroz video u nastavku.

Kako su cionisti osnovali državu Izrael? – 1948.

1948. godine proglašena je Deklaracija nezavisnosti države Izrael. Proglasio ju je David Ben-Gurion, izvršni čelnik Svjetske cionističke organizacije. Deklaracija je svečano proglašena u jednom muzeju u Tel-Avivu, pri čemu je na zidu dvorane visio veliki portret osnivača cionizma Theodora Herzla.

Deklaraciju je potpisalo 37 cionista, među njima i kasnija premijerka Golda Meir, te židovski komunist Meir Vilner. Zanimljivo je da su Sjedinjene Američke Države priznale Izrael samo 11 minuta nakon stupanja na snagu Deklaracije nezavisnosti. S priznanjima su uslijedili Iran (Muhamed Reza-šah Pahlavi), Gvatemala, Island, Nikaragva, Rumunjska, Urugvaj, pa zatim SSSR, Poljska, Čehoslovačka i Jugoslavija.

Kod sastavljanja Deklaracije nezavisnosti cionisti su morali odlučiti koje će ime dobiti nova država. Predložena su imena Cion, Judeja, Herzlija (po Herzlu), Ciona, Ivrija itd., no na kraju je prihvaćen prijedlog Davida Ben-Guriona da se uzme ime Izrael, koje se spominje kao Obećana zemlja u Starom Zavjetu. Već sljedećeg dana nakon proglašenja nezavisnosti okolne arapske države izvršile su invaziju na teritorij Izraela.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(the-tap.blogspot.co.uk, dnevno.hr, youtube.com/uredio:nsp)