Hrvatska lutrija, osim po najvećem prihodu u 2016. godini od 500,8 milijuna kuna, imala je i najveći broj zaposlenih, njih 1.237, dok joj je neto dobit iznosila 38,4 milijuna kuna, pokazuje Finino izvješće

Poduzetnici u djelatnosti kockanja i klađenja u 2016. godini ostvarili su nešto manje od 2,7 milijarde kuna prihoda, najviše u proteklih 16 godina, pri čemu je s nešto više od 500 milijuna kuna prednjačila Hrvatska lutrija, pokazuju podaci Financijske agencije (Fina).

U usporedbi s 2001. godinom, kada su ukupni prihodi iznosili 663,7 milijuna kuna, u 2016. je s 2,67 milijardi kuna ostvaren skok od 301,6 posto, piše Novi List.

S druge pak strane, u 2016. godini u djelatnosti kockanja i klađenja zabilježen je najmanji broj pravnih i fizičkih osoba, njih 68, a usporedbe radi, najviše ih je bilo 2008. godine, 99.

Te 2008. bilo je i najviše zaposlenih u ovoj djelatnosti, 7.664, dok je u 2016. taj broj iznosio 6.060. Ipak, to je 806 djelatnika više u odnosu na 2015. godinu.

Najveća neto dobit u razdoblju od 2001. do 2016. ostvarena je 2014. godine, 398,6 milijuna kuna, dok je ona u 2016. iznosila 302,4 milijuna kuna.

Pozitivnim rezultatima poslovanja u 2016. godini najviše je doprinjela tvrtka Super Sport, koja je ostvarila i najveću neto dobit od 169,1 milijun kuna, uz ukupne prihode od 393,5 milijuna kuna, pri čemu je zapošljavala više od 950 djelatnika.

Hrvatska lutrija, osim po najvećem prihodu u 2016. godini od 500,8 milijuna kuna, imala je i najveći broj zaposlenih, njih 1.237, dok joj je neto dobit iznosila 38,4 milijuna kuna, pokazuje Finino izvješće.

Po visini prihoda na drugom mjestu se nalazi tvrtka Hattrick-Psk, s 401,6 milijuna kuna, a neto dobiti od 50,1 milijun kuna.

Značajne prihode ostvarila je i tvrtka Interigre, 387,2 milijuna kuna, uz neto dobit od 57,3 milijuna kuna, dok je tvrtka International Evona imala ukupne prihode od 147,6 milijuna kuna, s neto dobiti nešto manjom od 25 milijuna kuna.

Ukupno, neto dobit deset najprofitabilnijih poduzetnika iz djelatnosti kockanja i klađenja iznosila je 356,5 milijuna kuna ili 87,2 posto ukupne dobiti, a na njih otpada i više od četiri petine ukupnih prihoda, odnosno više od 2,1 milijarde kuna.

U 2016. godini prosječna mjesečna neto plaća zaposlenih kod poduzetnika, čija je pretežita djelatnost kockanje i klađenje, iznosila je 4.640 kuna, najviše u prethodnih 16 godina te 49,9 posto više u odnosu na prosječnu mjesečnu neto plaću u 2001. godini, kada je iznosila 3.096 kuna.
 

(novilist.hr)

Vjerojatno ne znate kada je isprintanu prva papirna novčanica, i kakve kreditne kartice su imali srednjovjekovni vitezovi

1. U jednom istraživanju, na 90% novčanica američkog dolara su pronađeni tragovi kokaina.

2. Prva papirna novčanica na svijetu dolazi iz Kine, a izdana je prije 1400 godina.

3. Svake godine se štampa više novčanica za popularnu igru Monopol nego što se štampa pravog novca.

4. Ako imate 10 eura u džepu, a pri tome nemate nikakvih dugova – bogatiji ste od 25% Amerikanaca.

5. Najveću novčanicu na svijetu izdala je filipinska vlada 1998. godine – 100.000 filipinskih pesosa. S obzirom da je ova novčanica velika skoro kao list papira A4 formata, izdana u malom broju primjeraka, sakupljači su je kupovali i za 180.000 filipinskih pesos.

6. Prvi bankomat je napravljen i instaliran u Londonu 1967. godine.

7. Od Australije do Trinidada i Tobaga, portret kraljice Elizabete II je krasio valute u 33 različite zemlje – više od bilo koje druge osobe na svijetu.

8. Kako bi se nosili s problemom hiperinflacije koja je dostigla razinu od 23.1000.000%, vlast u Zimbabveu je izdala novčanicu od 100 trilijuna dolara.

9. Prema jednoj znanstvenoj studiji, ukoliko želite uštedjeti novac ne dirajte ništa u trgovini. Kada nešto dotaknemo odmah povećati želja da isto kupimo, pa čak i da više platimo.

10. U 2012. godini 100 najbogatijih ljudi na svijetu je imalo dovoljno novca da okončaju globalno siromaštvo 4 puta.

11. Kockanje godišnje generira više profita od filmova, sportova, tematskih parkova, krstarenja i snimljene glazbe – zajedno.

12. U Njemačkoj su tijekom 1923. godine, novčanice toliko izgubile vrijednost da su ih ljudi počeli koristiti kao tapete.

13. Nacisti su krivotvorili britanske funte u ukupnoj vrijednosti od 134.610.810 funti. Njihov plan je bio destabilizacija britanske ekonomije, a ove krivotvorene novčanice se i danas smatraju jednim od najsavršenijih falsifikata na svijetu.

14. Mostovi i kapije prikazane na novčanicama eura ne prikazuju stvarne građevine, vać samo stilove gradnje.

15. Kroz povijest, ljudi su koristili razne oblike novca, a neki od najpopularnijih su bili sapun, kakao, dlačice iz slonovog repa, žitarice, životinjska koža, perje, čaj, duhan …

16. U srednjem vijeku, vitezovi nisu željeli nositi sa sobom nikakav vid novca (zlatnike, srebro itd …) zbog pljačkaša. Umjesto toga, nosili posebno prstenje. Kad bi vitez htio nešto platiti u gostionici, on bi na komadu papira ostavio pečat svojim prstenom, a gostioničar bi kasnije odnio taj papir u dvorac kako bi za njega dobio novac (što u suštini predstavlja prvo plaćanje “karticom”).

17. Najranije zabilježeno krivotvorenje novca dogodilo se 540. godine prije nove ere kada je Polikrat od Samosa koristio lažne zlatnike da bi platio dug Spartancima.

18. Danas se u svijetu koristi više od 170 različitih valuta.

19. Na svijetu postoji više od 1,6 milijuna bankomata, a petkom se najviše koriste.

20. Samo 8% novca u svijetu je “fizički novac”, ostatak je u elektronskoj formi.
 
(vestinet.rs/uredio:NSP)

Odnos između znanja i vlasti se mijenja. “Znanje je moć” je bila ponosna parola koja je za neko vrijeme nadživjela prosvjetiteljski svijet iz kojeg je nastala. Čak je i orvelovski obrt – da je neznanje moć – predstavljao kompliment vjerovanju u moć znanja.

To vjerovanje je podrazumijevalo da se tamo gdje je moć nalazi znanje, i da je zato znanje neophodno tamo gdje se koncentrirana društvena moć provodi u djelo, dakle tamo gdje je vlast, odnosno: na vlasti.

Danas i letimičan pogled na to tko i kako nama vlada nemilosrdno otkriva da su se vlast i znanje rastali ili, optimistički gledano, razišli. U Sloveniji, svaki predsjednikov javni nastup pokazuje da su prosvjetiteljstvo i njegove parole mrtva prošlost – što vrijedi i za nastupe većine onih na više manje prestižnim vladajućim položajima po čitavom Balkanu.

Ali ne budimo previše osobni. Ne ide nam loše zato što nama vladaju nesposobni, neznalice i nekompetentni. Nesposobni, neznalice i nekompetentni vladaju jer upravo oni najbolje ispunjavaju zahtjeve sustava. (To što smo ih odabrali je, pak, uvreda koju smo odlučili da sami sebi nanesemo.)

Degradacija vlasti i uništavanje obrazovnog sustava, na primjer, nisu neki posredni, nenamjerni, sekundarni efekti neoliberalnog režima, niti neizbježna žrtva na koju nas prisiljava krizna situacija jer drugačije nažalost ne može. Ne, to su izrazi logike sustava u kome značaj znanja opada, sustava kome više nije potrebno kvalitetno i široko dostupno obrazovanje, sustava koji se, na kraju krajeva, oslanja na fleksibilnu, a ne na kvalificiranu radnu snagu.

Pogledajmo ovaj problem tamo gdje se globalni sustav kristalizira, u SAD. Taj kristal je bespilotna, dronovska demokracija. U dronovskoj demokraciji vrijedi pravilo da se vrh političke vlasti u normalnim okolnostima rukovodi logikom izvanrednih okolnosti.

Decizionizam, donošenje odluka od životnog značaja, nevezano za vladavinu prava i tipično za izvanredne slučajeve, nalazi se u srži redovitog funkcioniranja demokratskog sustava. U pitanju su životne odluke zato što se odlučuje o životu i smrti. Ove odluke su od centralnog političkog značaja jer ne određuju samo sudbinu neprijatelja, nego određuju i tko su neprijatelji – što je po određenom shvaćanju politike sam pojam politike. (Takvo shvaćanje politike inače povezujemo s nacizmom, ali se ono u posljednjem desetljeću udomaćilo u najdemokratskijim državama.)

Ove odluke se legitimiraju ratom (” protiv terorizma “), što je s konceptualnog gledišta ispravno, ali zbunjuje to što se rat ne vodi u ratnim nego u redovitim uvjetima. Ako je vrh državnog aparata u ratu usred redovito funkcionalnog demokratskog sustava, rat je redovni sastojak demokracije.

Neodvojivo od opisane logike odlučivanja jeste da se odluke donose bez znanja građana. Sada je normalno da građani ne znaju što radi vlast, jer po logici izvanrednih okolnosti i ne treba znati. Ne znaju ni tko, ni gdje, ni kada i po kakvim (ako ih ima) zakonima, ni zašto i zbog čega donosi odluke koje ih uvlače u rat na život i smrt.

Demokracija podrazumijeva građansko neznanje kao jedan od svojih osnovnih elemenata i ona ga proizvodi. To naravno nije isključiva karakteristika demokracije. Ironija je u tome što je demokracija postala upravo ono što u idealnim uvjetima ne bi trebalo biti. Njen glavni stup trebao bi biti informirani građanin. Sada je građanin predmet prikupljanja informacija – u razmjerima koje u povijesti nisu zapamćene. (NSA špijuniranje)

Ali ključno u dronovskoj demokraciji je to što ni sama vlast ne zna što radi. Točno je, naravno, da je znanje svakog oblika vlasti ograničeno, činjenično kao i načelno. Načelno su na ograničenom znanju vlasti insistirali Friedrich Hayek i družina, kada su tridesetih godina prošlog stoljeća formulirali neoliberalizam. Pitanje znanja je za njih bilo presudno. Pošto je znanje države bilo nedostatno odnosno ograničeno, tvrdili su oni, država se mora odreći ambicije da uređuje ekonomiju. Ali nikad nisu tvrdili da država ne treba imati dovoljno znanja da vodi politiku. Dronovski demokrati, intelektualno patuljasti potomci prve generacije neoliberala, ne znaju što rade kada donose odluke koje definiraju prirodu državne politike.

Ni visoki državni dužnosnici koji donose odluke o bespilotnim napadima ni operativci koji na kraju procesa ispaljuju rakete, najčešće ne znaju na koga točno nišane, a još manje koga ubijaju.

Odluke se često temelje na fragmentarnim podacima koje obavještajci, koji su više nego jednom pokazali da ih nije teško prevariti, dobivaju od nepouzdanih i neprovjerenih izvora. Odluke se donose na temelju nagađanja i pretpostavki, ponekad i iz osvete. Kriteriji za određivanje neprijatelja i procjenu stupnja opasnosti koju on predstavlja su nepouzdani i njihova upotreba nipošto nije savjesna. Ne radi se o tome da su pogreške moguće. Prema riječima bivšeg šefa CIA grupe zadužene za Bin Ladena, operativci “ne žele znati koga će ubiti”.

Ubijanje je samo odustajanje od toga da se od ubijenih dobiju saznanja. Pod prethodnim američkim predsjednikom neprijatelje su mučili da bi od njih nešto saznali. Pod sadašnjim ih ubijaju. Tako čovječanstvo napreduje: odustali smo od mučenja, jer je nezakonito i velikom dijelu javnosti neugodno, i zamijenili ga vansudskim egzekucijama (pri čemu smo nešto i uštedjeli).

U državnom vrhu, dakle, odlučuju o egzekucijama ne znajući točno koga će ubiti. Isto tako ne znaju ni šta će postići takvom vrstom ubijanja. Studije pokazuju da dronovske egzekucije nisu sredstvo za postizanje strateških ciljeva, nego sredstvo čija upotreba zacrtava ciljeve i strategiju. Dronovima ubijamo zato što možemo, ne znajući što želimo time postići, niti šta zaista postižemo. Po analogiji, predsjednici Balkanskih državica ne govore zato što ima nešto za reći, nego zato što može govoriti.

Drugi kristal logike globalnog sustava koji ću samo nakratko spomenuti jesu centri financijske moći. U krizu nas nije dovelo takozvano klasično bankarstvo, nego kreativni dio “financijske industrije”, financijske špekulacije. Nakon šest godina analiza i razmišljanja (kao i glumljenja neznanja i izvrdavanja) odluke koje su dovele do financijske i ekonomske krize mogu se opisati kao kockanje.

Kao što je za dronovsku demokraciju karakteristična koegzistencija najsuvremenije tehnologije i neznanja, tako su ovdje vrhunska tehnologija i visoka matematika upregnute u igre na sreću, upregnute u osnovno neznanje o tome što donose prihvaćene odluke.
 
(dnevnik.si/uredio: nsp)