Kao i drugi javni prostori u multikulturalnoj Švedskoj, javne knjižnice su postale mjesta na kojima su kriminalna i nepoželjna ponašanja poput seksualnog uznemiravanja, trgovine drogom i nasilje postala uobičajena

DIK (Sindikat za kulturu, komunikaciju i oglašavanje) je proveo anketu u kojoj je sudjelovalo više od 4.700 knjižničara iz cijele zemlje, a ona je otkrila neke alarmantne trendove.

Prema švedskoj državnoj televiziji SVT, „Ovo je već treća anketa u nizu koja ukazuje na istu stvar: Razvoj ide u pogrešnom smjeru.

Prema anketama, najvažniji problem je socijalni nemir – definiran kao opijenost, tučnjave i agresivnost prema osoblju ili posjetiteljima knjižnica.

Istraživanje je pokazalo da su se socijalni nemiri povećali sa 73 posto u 2017. na 81 posto u švedskim knjižnicama danas.

55 posto osoblja Narodne javne knjižnice i 42 posto odgovornih školskih knjižničara izvijestilo je da su bili svjedoci nasilnih situacija u prethodne dvije godine, što je povećanje za 13, odnosno 18 postotnih bodova u odnosu na 2017. godinu.

Dok je 18 posto anketiranih reklo da se nasilje događa svaki tjedan, četiri posto ih je izjavilo da se nasilje događa svakodnevno.

“Mnogi žele poseban tretman – bez naknade za posudbu knjiga, otpisivanje dugova, zadužuju se što je duže moguće – i postaju agresivni kada ne dobiju ono što žele” – rekla je jedna od anketiranih knjižničarki.

Stina Hamberg, šefica DIK-ove socijalne politike, rekla je novinarima: “Mogu biti manje prijeteće situacije poput bacanja knjige na nekoga, ali u najgorim slučajevima to je fizičko nasilje nad knjižničarima ili posjetiteljima – u stvari to je zlostavljanje.”

“Nitko se ne bi trebao suočiti s takvim situacijama na svom radnom mjestu”, nastavila je Hamberg, dodavši, “Knjižničari za to nisu osposobljeni, oni rade na promicanju čitanja i pronalaženju informacija. Oni se ne bave pijanim ljudima, mentalno bolesnim ili socijalno ugroženim ljudima.”

Šokantno je da je otprilike polovica (47%) ispitanika izvijestila da se u njihovim bibliotekama u posljednje dvije godine dogodila trgovina drogom.

A, ako to nije dovoljno uznemirujuće, knjižničari su također izvijestili da je uobičajeno susretati muškarce koji gledaju porniće ili otvoreno masturbiraju ispred računala.

Seksualno uznemiravanje također je postalo problem, a svaka šesta knjižničarka prijavila je da je bila subjekt seksualnog uznemiravanja. Svaka peta knjižničarka je izjavila da je razmišljala o napuštanju ili promjeni karijere u posljednje dvije godine.

Novi-Svjetski-Poredak.com

Da li ste se ikada zapitali zašto se elita i njihovi podanici mogu izvući s ubojstvom? UN ima vrlo popularan priručnik za takve stvari

Biblioteka Ujedinjenih naroda izazvala je pravu medijsku oluju objavljivanjem informacije da je njena najčitanija knjiga u 2015. godini bila knjiga o tome kako šefovi država i državni dužnosnici mogu izbjeći suđenja za ratne zločine.

Biblioteka “Dag Hamarskjold”, nazvana po bivšem generalnom tajniku Ujedinjenih naroda koji je umro 1961. godine, pokušala je malo povećati svoj publicitet komentarom o najčitanijoj knjizi na Twitteru, ali su reakcije na društvenim mrežama bile neugodne, prenosi Russia Today.

Najčitanija knjiga pod naslovom “Imunitet šefova država i državnih dužnosnika za ratne zločine” je zapravo doktorska teza Ramone Pedretti na Sveučilištu u Luzernu u kojoj je razmatrano pitanje da li šefovi država mogu biti optuženi za ratne zločine pred stranim sudovima.

Njezin zaključak je da lideri ne mogu biti procesuirani pred stranim sudovima dok su još na funkciji šefa država ili vlade, tako da recimo Robertu Mugabeu ili Basharu el Asadu trenutno ne mogu suditi američki sudovi.

Međutim, kada odu s dužnosti pravne institucije drugih država ih mogu optužiti.

Komentari na društvenim mrežama su bili više nego neugodni.

Neki nisu mogli vjerovati što čitaju, dok su drugi rekli da to svakako nije nešto čime se treba hvaliti. Bilo je i korisnika koji su podsjetili na ono što najviše iritira građane New Yorka kod stranih diplomata.

“Kako ti diplomati i njihovi šefovi mogu biti imuni od gonjenja zbog zločina poput neplaćanja kazni za parking, ili zbog držanja seksualnih robova?”, napisao je jedan od njih.
 

What was our most popular book of 2015? Find it in our library catalogue! https://t.co/hmfeCmGKCj (UN only) pic.twitter.com/niGXUxHtGt

— UN Library (@UNLibrary) December 31, 2015

 
(sputniknews.com/uredio:NSP)

Anđeli postoje na drugačijoj vibracijskoj frekvenciji od ljudi, te mnogi od nas nisu u mogućnosti da ih vide, iako mogu osjetiti njihovo prisustvo

Anđeli na specifičan način informiraju ljude o svom prisustvu i nije potrebno da netko bude vrlo religiozan ili snažno vjerovati u anđele da bi osjetio prisutnost anđela, prenosi beforeitsnews.com

Ovo su 7 tajnih znakova da je anđeo u vašoj blizini:

1. Promijenila se temperatura u prostoriji

Ako osjetite nagli nalet toplog zraka ili toplu auru koja vas okružuje, anđeo je negdje u vašoj blizini. Također se možete naježiti ili osjećati škakljanje na vratu.

2. Misteriozni miris se pojavio niotkuda

To je nekakav neobični miris koji nikada ranije niste osjetili i vjerojatno ga nećete moći identificirati.

3. Pojavljuju se različito obojena svjetla niotkuda

Ako vidite zrake svjetla koji dopiru s drugog kraja sobe ili primjećujete sjene, ne plašite se, nećete vidjeti anđela dok god niste spremni za to, a anđeli vam ne žele naškoditi.

4. Čujete anđelske glasove koji pokušavaju komunicirati s vama

Ako glas u vidu šapata ili vrlo nejasan, pošaljite mentalnu poruku anđelu da priča glasnije. Nemojte odmah pretpostaviti da je anđeoski glas koji čujete samo plod svoje mašte.

5. Bijela pera se pojavljuju na mjestima na kojima to najmanje očekujete

Ovo je pravi znak da su anđeli s vama i da su spremni odgovoriti na vaše molitve.

6. Anđeli vam se pojavljuju u snu s rješenjem za određeni problem

Ujutro ćete se osjećati pozitivnije i bit ćete sigurni u to što treba učiniti.

7. Osjećate kao da se netko nalazi u sobi s vama

Osjećate kao da je netko upravo prošao pored vas ili da stoji tik do vas.

Anđeli će često načiniti svoje prisustvo isuviše očiglednim. Često se dešava da se nalazite u trgovini knjiga ili knjižnici, tražeći pomoć, kada odjednom knjiga padne s police pravo pred vas.

To je sve djelo anđela, vjerujte u njih i dobivat ćete više znakova.

Oni su tu da nam pomognu na našem životnom putu.
 
(preveo:mag.Alfred Bošković/uredio:nsp)

Elektronički uređaji za čitanje i e-knjige su sve popularniji, u SAD-u još više nego u Njemačkoj. Profesor književnosti Roland Reuß ipak u toj digitalizaciji književnosti vidi i opasnost

Roland Reuß je teoretičar književnosti i profesor novije njemačke književnosti na sveučilištu u Heidelbergu. U njegova najnovija djela spadaju “Savršeni stroj za čitanje – O ergonomiji knjige” (Die perfekte Lesemaschiene – Zur Ergonomie des Buches, Wallstein) i “Kraj hipnotičkog sna – Od mreže do knjige” (Ende der Hypnose – Vom Netz zum Buch, Stroemfeld).

Slično i kao i nedavni dobitnik Nagrade za mir Udruge njemačkih knjižara Jaron Lanier, Reuß je također veoma skeptičan prema digitalnoj revoluciji koja je zahvatila i knjigu.

Deutsche Welle: Gospodine Reuß, posljednjih godina ste napisali nekoliko knjiga o navikama čitanja njemačke publike. Kritički promatrate ulazak digitalnih tehnologija u svijet knjiga, a osobito napadate e-knjige Zašto?

Roland Reuß: Uporaba računala nije ključan problem prilikom uvođenja digitalne tehnologije u svijet knjiga. Kod internetskih publikacija ili publikacija e-knjiga problem se sastoji u tome da se ti publikacijski oblici biraju zato jer ih se smatra izuzetno jeftinima. Dakle, kada kupujete u H&M-u, nemojte očekivati da će odjeća biti napravljena od najboljih materijala. Takvu sličnu situaciju imamo i u nakladništvu. Sad imamo medij koji je označen kao “jeftin”. Tako su svi ekonomski aspekti, koji se povezani s uporabom ovih medija, usmjereni prema malenoj cijeni. To se primjećuje prije svega kod ugode čitanja.

E-knjige se glasno hvale kako tamo možete po volji prilagoditi veličinu slova. To je samo pola istine. Druga je polovica da su prije u poznatim izdavačkim kućama, kao što su Suhrkamp ili S.Fischer, radili tipografski dizajneri koji su mnogo toga znali o dizajnu slova i teksta. Oni su točno razmišljali, koja slova i koji slog im je potreban za određeni sadržaj, kako bi ga čitatelj mogao shvatiti. To sve košta, jer je napravljeno od visokoobrazovanih, estetski školovanih dizajnera koji se razumiju u ljudsku podsvijest. Digitalni sektor briše taj izdatak. Ne želi potrošiti novac za to.

U digitalnom svijetu, dovoljna je jedna naredba pa da neki tekst ili informacija doista netragom nestanu.

Događa se zanemarivanje estetskih doživljaja kakve nismo vidjeli već 500 godina. Kada je neki nakladnik želio zadržati ugled, onda je pazio da njegove knjige budu dobro opremljene i optimalno čitljive. To se nipošto ne može reći za stvari koje danas stižu u ruke čitatelja.

DW: Sada i ugledni izdavači kao što je Hanser-Verlag, nude e-knjige. Nije li to i napredak?

Roland Reuß: Osobno, ne vjerujem. Već neko vrijeme postoji ta proširena ponuda izdavača – to isto radi i Suhrkamp, ali bez da sam mogao primijetiti da se još drže tehničkih standarda u tipografskom ili dizajnerskom smislu. To se radi jer se želi ubrati i onaj novac koji još leži nepokupljen. Za mene je to oportunistički čin, a ne nekakav korak u budućnost.

“Na kraju hipnotičkog transa “

Kada se ovakve stvari tako oštro kritizira, onda vas se brzo smješta u “ladicu” konzervativaca…

Roland Reuß: Već sam 2012. u svom djelu “Na kraju hipnotičkog transa ” (Am Ende der Hypnose), dao mašti na volju, što bi tajne službe sve mogle učiniti sa svijetom medija. Tada se još nije čulo što je rekao Edward Snowden. Onda su ljudi još uvijek mislili da je Google neka vrsta proroka, mesijanskog stroja. Od kako sam to napisao, ipak se proširila sumnja kad je riječ o tradiciji znanja i njene povezanosti s medijima. Otkriće Snowdena je tu bio značajan čimbenik. Ali trebalo je samo zbrojiti dva i dva da bi se došlo do tih stvari.

Jest da knjige neumorno sakupljaju prašinu i da je u digitalnom obliku mnogo lakše pronaći ciljanu inforamciju. Ali knjiga je bila i još uvijek jest kamen-temeljac čitave naše civilizacije.

Imamo posla s centraliziranim sustavom nadzora: ako njemu povjerimo naše tekstove, onda je jasno da kad se računala mogu identificirati sa njihovim IP brojevima, da se onda mogu i pratiti svi pokreti i tko to čita u mreži. To je opasno. To se vidjelo već 2012. jer se već početkom 21. stoljeća mogla naslutiti ta opasnost.

DW: Zašto onda treba čuvati “obične” knjige?

Roland Reuß: Ako nekakvu zahtjevnu literaturu ili tekstove književne vrste ostavite samo digitalnim medijima, dakle ako nema analognog “Back-Up-a” u obliku pisanog teksta, onda ćete uvelike potkopati tradiciju pisane riječi u čitavom zapadnom svijetu. Već i zbog toga jer je izuzetno lako filtrirati i zabraniti neke informacije i neke tekstove u svjetskoj mreži. Obzirom da demokratska javnost uopće nema mogućnost tu nekako intervenirati, tako postaje i moguća cenzura i upravljanje informacijama vođeno određenim interesima i što onda veoma jasno utječu na ono što će se čitati. To nitko ne može željeti.

Knjiga ostaje “prava” knjiga

Zašto se zalažem za knjigu je povezano i s tim da je to određena distribucijska, neopoziva protusila prema onom što nam određuje svjetska mreža. Ako pošaljete 500 svezaka bilo kojeg književnog djela u Ameriku, Japan, Kinu, Indiju ili Europu i tamo ga podijelite, to se više ne može vratiti nazad. Ne možete dati nekakvu naredbu u nekakvu bazu podataka pa da taj naslov potpuno nestane.

DW: Jeste li imali s tim osobnih iskustava?

Roland Reuß: Ja ne govorim napamet. Kad smo 2012. pokrenuli kazneni postupak protiv Amazona, on je izbrisao moje ime iz svoje baze podataka na dva tjedna, tako da više niste mogli kupovati niti moje knjige. To su stvari koje su se već događale i o kojima ne pričam tek kao o nekakvoj izmišljenoj opasnosti.

Što jače napreduje centralizacija servera, što više pristupa informacijama imaju tajne službe i policijske institucije, to je vjerojatnije da će iz sustava biti izbačene nepoželjne ili misli koje se ne uklapaju u poželjan koncept. Ako sve još bude postojalo samo u digitalnom obliku, to onda znači da trebam samo još jednu naredbu da ta informacija praktično prestane postojati.
 
Iz filma “Vremenski stroj (1960)” – Scena “Knjižnica”

 
(dw.de, youtube.com/uredio: nsp)

Vi ste se možda već pitali, “zbog čega normalni roditelj pri zdravoj pameti ne bi želio da njegovo djete ne ide u školu?” Ne bi se čudili da nam zakuca Agencija Dječje Skrbi na vrata radi ovakve izjave. Nije bilo tako davno da smo izbjegavali pisati ovakav članak, ali njezin autor je nepodobni roditelj.

No razlog zašto škola i fakultet ne može biti najbolji izbor otkriva drugu stranu priče kojoj većina roditelja ne želi obično biti izložena.

Moram navesti unaprijed da ako se naša djeca žele baviti profesijom koja zahtijeva faks, naravno mi ćemo potaknuti i podržati ih da slijede svoje snove. Međutim, oni će sigurno saznati posljedice u odnosu na prednosti.

Prvo,  istražimo tradicionalni put koji je ukorijenjen u svima nama.

Napravite domaću zadaću. Priskrbite dobre ocjene. Idete na dobar faks. Dobijete posao. Radite 45+ godina da bi isplatili sve dugove. Štedite za fakultet svoje djece i svoju mirovinu. Igrate po pravilima. Uspjeh će biti vaš.

Zvuči poznato?

Mi smo svi čuli ovu mantru od obitelji, učitelja, poslodavaca i na TV-u, kao da je to jedini put uspjeha kojeg društvo osigurava. Za mnoge, kako se gospodarstvo pogoršava taj mit se ponavlja sve glasnije. “Trebamo više obrazovanih koji će se natjecati na sve slabijem tržištu rada”, kaže društvo. No, je li to stvarno istina s obzirom na trenutnu ekonomsku situaciju?

Ja razumijem da će za neke ljude faksu biti nužan korak u ostvarivanju svojih snova. Na primjer, onima koji žele postati certificirani liječnici u SAD-u, te moraju učiti na American Medical Association odobrenom sveučilištu.

Ali prvo bi se trebali pitati “zašto” oni žele biti liječnici.

Zato da bi pomogli ljudima? Da bi imali lijep prihod? Da bi imali prestiž u obitelji i među vršnjacima? Bilo bi dobro da razmisle, ako postanu liječnici da je to najbolji način za postizanje svojih ciljeva. Dakako, mora postojati i drugi načini da se pomogne ljudima, priskrbiti si dobar novac, i steći poštovanje od najmilijih bez stvaranja četvrt milijuna dolara duga prije nego krene rani vijek, zar ne?

Bilo kako bilo, fakultet može biti potreban za neke da bi ostvariti svoje snove. No, budimo sigurni da naša djeca znaju da postoje drugi putevi, drugi inovativni načini da postignu svoje ciljeve, a pogotovo drugi načini da potroše 4-8 najboljih godina svog života.

Evo osam razloga zašto fakultet neće biti uskoro popularan u našem društvu:

1. On je Zastario

Zašto su studentu medicinske skrbi potrebne još četiri godine škole engleskog jezika ili algebre? Isto tako, zašto bi ekonomski smjer morao imati potrebu za anatomijom i fiziologijom? Znam, znam, natrag prema škola-uči-djecu-da-misle argumentu. Ili možda “dobro zaokružena” škola misli? Vi to ne bi trebali “kupiti”. Nakon 13 godina školovanja prije faksa, većina ispitanika izvan stupanja specijalizacije, čini se da imaju gubitak vremena i novca.

Osim toga, svijet se mijenja svjetlosnom brzinom, ali se obrazovni sustav i dalje kreće puževim tempom. Na eksponencijalna stopa promjena u znanosti i tehnologiji, od kada netko odradi 4-6 godina fakulteta, ono što su bili prisiljeni naučiti u prvih par godina je najvjerojatnije zastarjelo, zahtijeva još više školovanja. Koja prijevara!

Štoviše, sa smartphone-a i interneta, sva svjetska znanja su doslovno na dlanu naše ruke. Usput, napredno znanje nije više ograničeno unutar cigle i morta sveučilišnih zidova.

2. Strašno Tržište Rada

U ovoj lošoj gospodarskoj klimi gdje je američko tržište rada stupilo u dužu sušu, diplomanatima se više ne jamči posao. U stvari, samo 53% nedavno diplomiranih sveučilišnih diplomanata u SAD-u imaju puno radno vrijeme. A čak je i globalna nezaposlenost mladih obilježena kao “krizna”.

Prema New York Timesu analiza nedavnih brojeva nezaposlenosti :

Stopa zaposlenosti za nove diplomanate je oštro pala u posljednje dvije godine. Štoviše, samo polovica radnih mjesta se popunila od tih novih diplomanata koja zahtijevaju fakultetsku diplomu, oživljavljavajući raspravu o tome da li se visokoškolstvo ‘isplati’ nakon svega.

Dakle, mit o tome da djeca moraju pohađati koledž i dobiti posao je dokazan krivim. Mladima je danas potrebno više od standardnog obrazovanja da se istaknu u navali diplomanata.

3. Previsoki trošak

Trošak koji ide na fakultet u odnosu na prednosti čine ga strašnom investicijom. Poduzetnik James Altucher analizira brojeve prilično točno:

Prosječna cijena školarine iznosi oko 16.000 $ godišnje. Plus pretpostavljenih 10.000 dolara životnih troškova, knjige, itd. 26.000 $ godišnje do ukupno potpune cijene od 104.000 $ u razdoblju od 4 godine. Neki ljudi odluče ići na skuplji privatni faksu, a neki ljudi odluče ići na malo jeftiniji javni faks, ali to je prosjek. Također, velika je pretpostavka da je to samo na 4 godine. Prema Zavodu za školstvo, samo 54% studenata dodiplomskog studija završi u roku od 6 godina. Dakle, za 46% ili neće diplomirati, ili treba skoro 10 godina da diplomiraju, ovo je strašno ulaganje. No, pretpostavimo da su vaša djeca sjajna prvoj polovici studija, koji završavaju u roku od šest godina (ili nadamo se u roku od četiri).

Je li to isplativo? Prvo, pogledajmo to potpuno iz monetarne perspektive. Tijekom života, prema CollegeBoard-u, diplomom se može očekivati ​​da će se zaraditi 800.000 $ više nego njegov kolega koji nije išao na fakultet. 800.000 $ je velika razlika, zar ne?

Ako uzmem 104.000 $, i uložim ga na štednom računu koji je imao prihod kamate od 5% godišnje, završio bih sa dodatnih 1,4 milijuna dolara dolara tijekom 50 godina. 600.000 $ više. 600.000 $ je velik dodatni novac na kojeg bi 18-godišnjak mogao gledati u svojoj mirovini. Također mislim da je 800.000 $ gore citirana cifra previsoka. Sada većina motivirane djece koja imaju interes i resurse da idu na fakultet i mislim da je to jedini način, ako žele dobar posao. Ako su se ta ista djeca odlučila ne ići na fakultet moje mišljenje je da bi se brzo zatvorio taj jaz od 800.000 $ razlike onih sa fakultetom i bez njega.

Nema se puno toga za reći. To je loša investicija za roditelje, a studentski krediti se čine financijski neodgovornim kao teret koji ćete postaviti na svoju djecu prije nego što počnu svoj profesionalni život.

4. Dug Ropstva

Kako troškovi života dalje nadmašuju plaću, teško da je dovoljno samo da preživite iz tjedna u tjedan, a kamoli financijski planirati unaprijed. Kada mladi počnu svoje odrasle živote opterećeni stotinama tisuća duga, to gotovo jamči da će biti zaključani u životu ropstva duga. Drugim riječima, oni će biti zarobljeni u radu bez obzira na to da li posao može platiti ovu obvezu i  suprotno od njihovih strasti. Dodaj na to sve još i pritisak proizvedenog prestiža “posjedovanja” kuću, lijepog automobila, započeti obitelji ili se oblačiti na određeni način, vi će te pokušati sve gubeći svoj život da bi platili za te stvari.

Nisam siguran da je ovo bio dio izvornog američkog sna (ili sna pravog kapitalističkog društva), ali, nažalost, neosporno ono što će mladi diplomant postati. Sigurno, postoji više načina provedbe ispunjavanja našeg ograničenog vremena na ovoj planeti nego trčati čitav život za istim kao hrčak u kotaču.

5. Znanje je Besplatno

Važno je naglasiti razliku između škole i znanja. Te stvari ne idu ruku pod ruku. Mnogi ljudi idu na fakultet i nikada nisu dobili korisno znanje, i mnogi ljudi koji nikada ne pohađaju školu su neki od najmudrijih i najuspješnijih ljudi u svijetu.

U 1700-tima, znanje bilo ograničeno na one sa sredstvima za kupnju knjiga, ili onima koji bi mogli priuštiti da šalju svoju djecu u školu (najviše djece je ostalo doma da bi radilo na obiteljskom dobru). Ben Franklin je shvatio da je cilj imati jednake uvjete u društvu, svatko mora imati pristup znanju. Dakle, on je osnovao prvu javnu knjižnicu u Americi (koji je kasnije postalo Sveučilište Pennsylvania). Sada kada Internet djeluje kao globalna open-source knjižnica i daruje znanje, svatko ima sposobnost da uči o tome što ih najviše interesira i to besplatno.

Ne morate trošiti novac samo da bi dobili komad papira rekavši da ste “službeno stekli znanje”. Što je cilj? komad papira, ili stvarno znanja? Ako je znanje, kako se nadamo da bi trebalo biti, onda fakultet više nije najučinkovitiji način da dođete do tog cilja.

6. Potraćena Mladež

Za sve one koji su rekli da su imali najbolje vrijeem u životu na faksu, pitamo se, “Ne biste li se mogli napiti i koketiraju sa suprotnim spolom bez faksa?” Mi smo vjerojatno imali najbolje vrijeme naših života jer smo bili mladi, zdravi, bezbrižni i to je bio prvi put da smo bili izvan naše roditeljske kontrole. Fakultet se samo dogodio da se mjesto gdje smo živjeli ovo iskustvo. Ali to je visoka cijena koju trebate platiti, jer se svi od tih čimbenika ne mijenjaju u nedostatku fakulteta.

Nadalje, koliko vas je otišlo na studij čisto iz obveze? Moji roditelji mi nikada nisu dali tu mogućnost, iako, u retrospektivi, nisam bio dovoljno zreo da cijenim svoj precijenjeno obrazovanje. Tek kasnije u životu kad sam znao što želim biti, počeo sam cijeniti školu.

U tim nevjerojatnim godinama života, prelazak od djeteta do odrasle osobe, zamislite što bi se moglo postići ili doživjeti da niste zaključani u domu iz obveze. Konačno, fakulteti će uvijek biti tu za vašu djecu, bez obzira kada i ako se odluče ići.

7. Ograničeni Životni Izbor

Mnogi ljudi koje smo susreli kažu da su zavidni našem životu punom stalnog putovanja, ali oni se osjećaju previše zarobljeni od strane financijskih obveza pokušavajući živjeti alternativnim načinom života. To je rezultat ciklusa duga ropstva kojeg smo objasnili ranije, koji počinje sa studentskim kreditima. Zbog dugova nastalih dok ste faksu, i niz drugih razloga, mnogi mladi završe ograničavajući svoje mogućnosti u životu. Nama se obično govorilo suprotno, ali jednom kada student dostigne neki srupanj on može osjećati obvezu da se nastavi ta karijera, čak i ako ona pada u nemilost s njima. Većina djece obično ne znaju što žele, se 18 godina.

Život bi trebao biti skup iskustava, a ne skup sjajnog nakita koji ne znači ništa na našim životnim putevima. Ako tražimo život izvan poslovičnog okvira – život putovanja, strasti, avantura, samostalnosti – onda društveni pritisci i fakulteti postaju dužnički zatvor koji nas zaključava u uskom rasponu iskustva.

8. Bezbroj Alternativa

To je druga strana priče koju roditelji ne bi smjeli vidjeti, ili čak i razmišljati o tome za njihovu djecu. Prvo, ona počinje sa željom za svoje dijete, koja je daleko važnija od društvenog uspjeha – a to je sreća! To se može postići samo ako dopustimo da naša djeca žive u svojoj strasti. Uostalom, to je njihov život kojeg oni izrađuju, a mi bi trebali vidjeti naš posao kao vodič kako bi ih slijediti vlastiti put, a ne da diktira neke društvene fantazije.

Čak su naši roditelji još uvijek ogorčeni da smo odustali od tradicionalne definicije uspjeha da bi krenuli u potjeru za alternativnim načinom života kod kuće i opsežnog avanturizma.

Dakle, ono što je alternativo dostupno umjesto da ide na fakultet? Prvo, možete uzeti online tečajeve putem OpenCourseware ili bilo kojeg drugog tečaja ako želite trošiti kredite. Možete mogu naučiti vještinu postavši učenik. Možete volontirati za dobrotvorne svrhe ili čak za velike tvrtke kako bi saznali više o tome kako su te organizacije rada funkcioniraju.

Možete putovati i prihvatiti poslove koji se nađu na putu (ili ESL učiti engleski u inozemstvu). Možete pokrenuti posao, neprofitnu organizaciju, ili osnovati blog. Možete naći mentora ili postati samouki stručnjak u bilo kojem polju. Možete stvoriti nešto lijepo, umjetnost, glazbu, obrt ručnog rada, napisati knjigu, ili graditi nešto. Ovaj popis je beskrajan, a vi mladi će te dobiti veliko znanje sa svakim od tih primjera i još mnogo toga.

Konačno, vi možete prihvatiti honorarni posao i uživati ​​u svojoj bezbrižnoj mladosti dok ne otkrijete svoju strast. Moramo prestati pretpostavljati da je “nedostatak smjera” jednak neuspjehu. Mi smo dobili ovaj život, i on ne bi trebao biti uzaludan trošen na aktivnost koje drugi očekuju od nas da učinimo.

U ovom trenutku, naša djeca uče ono što ih zanima, i to je bitno njihove živote. Mi svi učimo bolje kada smo inspirirani. I mi imamo veliko povjerenje u ovom pristupu da će ih bolje pripremiti za život. Svemir ima čudan način daje ljudima ono što oni žele. Nažalost, većina ljudi su previše zauzeti gunđanjem o njihovoj situaciji, a da čak ne žele definirati što žele.

U zaključku, učimo našu djecu ono što oni vole. Sreća je daleko važnija od bilo kojeg statusnog simbola ili plaće, bez obzira što tko misli. No san je prevelik da bi se postigao. Fakultet-posao put je samo jedan način za postizanje određenih ciljeva među mnoštvom drugih možda i prosperitetnijih iskustava.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(mag.Alfred Bošković/uredio: nsp, youtube.com/uredio: nsp)

Prekjučer je u Hrvatskom novinarskom društvu predstavljena knjiga Ante Lešaje: “Knjigocid – uništavanje knjiga u Hrvatskoj” tijekom devedesetih u kojoj autor na šesto stranica govori o jednoj od najsramotnijih epizoda hrvatske povijesti.

Riječ je o sustavnom čišćenju knjižnica od knjiga na ćirilici, ekavici, knjiga srpskih autora i izdavača, ali i sumnjivih Hrvata te lijeve literature. Na taj je način u knjigocidu uništeno oko dva milijuna i osamsto tisuća knjiga. Nitko za uništavanje knjiga nije odgovarao, a u dva sudska postupka vođena zbog uništavanja knjiga tuženi su oni upravo oni koji su upozorili na tu sramotu. Iako je Hrvatsko knjižničarsko društvo tvrdilo da je riječ o ekscesima pojedinaca bit će prije da je riječ o sustavnoj politici. A da je tome tako svjedoče i izjave i naputci tadašnjih službenika i vodećih političara. Tako u Naputku za rad s knjižnicama kojeg potpisuje Veronika Čelić-Tica stoji: “Mala Knjiga mora biti isključivo od hrvatskih autora ili prevodilaca… Iznimno autori drugih nacionalnosti ako su u popisu lektire”.

Tadašnji ministar financija Borislav Škegro još je konkretniji. On u Saboru ’97. govori: “Financirat ću biblioteke da izbace iz Fondova knjige na srpskom i sličnim jezicima”.

U uništavanju knjiga prednjači brojem Gradska Knjižnica Zagreb, u kojoj je otpisano preko dvadeset tisuća knjiga, odnosno oko 10% ukupnog fonda, a medijski najeskponiraniji slučaj vezan je uz Korčulansku gradsku knjižnicu čija je ravnateljica čak dobila proces protiv poznatog filozofa Milana Kangrge, jer ona nije spaljivala knjige već ih je bacala u kontejner.

“Ja u knjizi navodim, a to su nepouzdani podaci, ono što se moglo iz statistike nekako rekonstruirati. Nema spiskova, nema sistematske evidencije i sve su to procjene koje se mogu opovrgavati i mogu biti gore. Sigurno preko 2 milijuna knjiga, najviše iz školskih, ali i iz drugih biblioteka. Uništavane su knjige iz bivših komiteta, iz nekih poduzeća, iz domova armije tako da se ne može govoriti da su jednoznačno bile uništavane knjige iz narodnih biblioteka jer bi to bila pogreška.”, kaže autor Knjigocida Ante Lešaja.

A međunarodna zajednica?

“Međunarodna zajednica je reagirala na dva načina- zgražanjem, ali uglavnom je to bilo upereno protiv agresora, a za hrvatsko uništavanje knjiga manje. Postoji jedan spor unutar bibliotekarskih redova koji se iskazao na sjednicama Međunarodnog udruženja bibliotekara, naročito Američke bibliotekarske asocijacije. Neki su bili za oštre osude agresora i to je bila teza koje su provlačili službeni krugovi, a neki su rekli da to ne bi trebalo tako nego da treba vidjeti sve što se događalo i ja upozoravam na to.“, odgovara Lešaja.

IFRA je u jednom izvještaju to spomenula:

“Kritički je govorila o uništavanju knjiga u Hrvatskoj i rekla je da bi Društvo bibliotekara Hrvatske moralo uspostaviti kriterije profesionalne odgovornosti i da još uvijek ima vremena da se to napravi ali se ovi na to nisu oglasili. Naše Ministarstvo, prije svega kulture, zapravo je prešutno podržavalo to. Ono se je dvaput izjasnilo da osuđuje svako uništavanje knjiga, ali nije sankcioniralo nikoga.“

Predsjednik Srpskog narodnog vijeća, suizdavača knjige, Milorad Pupovacupozorio je da činjenice koje se navode u Knjigocidu vjerojatno nikada neće postati “službene” istine:

“Mi smatramo da su devedesete godine zapravo godine o kojima malo znamo. Godine u kojima je bilo mnogo službene istine, bolje reći propagande, a vrlo malo prostora da se govori o stvarnim činjenicama. I one činjenice o kojima se govorilo kad je u pitanju stradanje, razaranje, ratne ideje, a ima ih u tom službenom govoru, su nažalost pod opterećenjem tog službenog govora. I trebat će vremena da se one toga oslobode i da sve činjenice postane vidljive onako kakvim one trebaju bit.“

Nije propustio niti priliku da se osvrne na dnevnu politiku, pa je tako otpis knjiga kao krinku, odnosno temeljnu metodu njihova uništavanja u devedesetima usporedio s aktualnim Zakonom o medicinski potpomognutoj oplodnji:

“Jučer smo u Saboru imali Zakon o MPO i jedan od zastupnika je optuživao predlagatelje da predlažu zakon po kojem će se višak živih bića uništavati. Slučajno je to i zastupnik čija stranka veliča čovjeka koji je povezan sa solnom kiselinom, selotejpom, hladnom i tamnom rijekom Dravom. Živa, a nerođena bića su za neke ljude veća briga nego živa, rođena bića koja je netko na početku rata otpisao.“

U istom tonu nedefiniranih prozivki nastavio je:

“Ima jedan čovjek koji je u vrijeme kada su se knjige uništavale raspolagao državnim novcem, štoviše, bio je najodgovorniji za državni novac i iz knjige se vidi da se javno obavezao da će državnim novcem pomoći uklanjanju tih knjiga i njihovo uništavanje. U međuvremenu, kao što su mnogi ljudi evoluirali tako je i taj čovjek pa više ne raspolaže samo sa državnim novcem nego i sa privatnim, i on sad ulaže novac u maline u Srbiji. Sasvim je sigurno da u toj evoluciji možemo vidjeti samo pozitivan proces.“ 

Književni kritičar Velimir Visković pozitivnije gleda na cijelu situaciju:

“Potrebne su ovakve knjige, međutim ne treba zadržati gorčinu iz tih godina. Mene raduje kad primjetim da su se neki ljudi koji su ovdje davali neke teške izjave transformirali, da su postali kozmopoliti. Meni je lijepo kad čitam Butkovićeve tekstove kad on se bavi tim teškim riječima sa početka devedesetih i onda to tumači kao neku vrstu povijesne nužnosti, stvarno iskreno zagovarajući sada duh pomirbe i toleranciju u društvu. To su neke lijepe vrijednosti i drago mi je da smo kao društvo sazreli, ali ne treba ipak zaboraviti što je tko činio tih 90-ih godina.“

Otpis knjiga rutina je u bibliotekarstvu, naglašava Lešaja, međutim, u devedesetima u Hrvatskoj je korišten drugačije:

“Ja pokazujem kako je evoluirao taj pojam otpisa da bi od jednog zaista odličnog dokumenta iz 1983. u kojem su bibliotekari formulirali princip otpisa i čuvanja knjiga, onda se to razvijalo sve do pravilnika o otpisu u kome je umjesto riječi ‘istrošena’ knjiga upotrijebila jednoznačno riječ ‘zastarjela’, ili ‘nepotrebna’ knjiga – tko je taj koji će prosuditi što je nepotrebna knjiga? Dakle, to je bila cenzura, duh vremena.”

Pisac i novinar Viktor Ivančić vraća nas u sadašnjost, u kojoj se malo toga promijenilo:

“Samo na razini jezika postoji blokada prodaje knjiga iz Srbije i BiH u hrvatskim knjižarama iako su te knjige objavljene na jezicima koje razumijemo. To su knjige iz našeg jezičnog područja i potpuno je suludo da se to ovdje ne može kupiti. Država više ne pravi problem nego su sad izdavači postali trgovci pa posjeduju sve knjižare i blokiraju svoje male atare. Međutim, sve je to povezano sa državnim otkupom knjiga koji je također strogo nacionaliziran.”

Slučaj “Feral”

Na paljenje Ferala, jednog od rijetkih medija koji je izvještavao o ubijanju knjiga, podsjetio je zamjenik predsjednika Srpskog narodnog vijeća Saša Milošević:

“Feral je i sam bio ubijan i ona slika par veseljaka, par simpatizera fašizma koji pale Feral potpuno bezbrižni da će ih itko kazniti zbog toga, na jednom trgu u centru Splita mi se čini jednom od najjasnijih i najčvršćih simbola, uspomena, znakova vremena 90-ih.”

U Feralu je tad pisao Ivančić:

“Ja taj prizor nisam gledao uživo nego sam vidio fotografije. To je bilo na središnjem trgu u Splitu, na toj lomači se palilo stotine i stotine primjeraka Ferala koji su otimani sa okolnih kioska, a ritual je trajao satima, a zanimljivo je bilo to da je policija nadzirala cijeli taj trg i nije joj padalo na pamet da svetkovinu poremeti na bilo koji način  niti se itko od građana usuđivao prići, te potpaljivače lomače dekomodirati.“

Danas to vidi ovako:

“Ako je Feral spaljen na glavnom gradskom trgu u svojim začecima, a nakon toga 15 godina ga bojkotiraju oglašivači iako ima respektabilnu nakladu pa se naposljetku ugasi sa nakladom koja je bila veća nego što je danas ima ijedan politički tjednik, što je to nego autodafea sredstvima kapitalističkog tržišta.”

Lešaja očekuje da će u knjizi spomenuti tadašnji moćnici dići buku o onome što je napisao, iako su knjige i dokumenti iznad bilo kojih režima.

Eks predsjednik Stipe Mesić bio je i vladajući i opozicionar:

“Čovjek ne može sve pamtit, zato mi je važno da je netko dao truda da skupi sve to i da stavi u ove korice i dobro se podsjetiti što se to događalo jer uništavanje knjiga prethodi uništavanju ljudi, a to je jedan od rezultata jednog krivog pristupa rješavanju problema tadašnjeg našeg društva.”

Lešaja je nastojao na Korčuli potaknuti bibliotekarstvo i ondje je dočekao devedesete. Sve što se događalo u Zagrebu, u malim je sredinama bilo još izraženije, pa ni Korčula nije bila iznimka.

U smeće su bačene “zastarjele i nepotrebne” knjige, većinom Branka Čopića - nekih četiristotinjak komada.

“Kad smo osnivali Narodnu knjižnicu općine Korčula surađivali smo sa NSK i sa matičnom službom Gradskih knjižnica i ja sam ogorčen išao k njima i rekao im za to. Upozorili su me da to nije jedini slučaj, i iskazali su mi nešto što je karakteristično o čemu govori i Bogdan Žižić u svom filmu o uništavanju spomeničke baštine – strah.”, zaključuje Lešaja

Bradburyjevo proročanstvo

Smrt knjige: “Fahrenheit 451″ postaje stvarnost

Ono čega se Ray Bradbury najviše plašio, a to je potpuna dominacija elektroničkih medija, obistinilo se u današnjem vremenu površnosti i globalnog zatupljivanja 

U knjizi »Fahrenheit 451« nedavno preminulog Raya Bradburyja vodi se sljedeći dijalog između vatrogasca Guya Montaga i djevojke Clarisse: – Koliko dugo radite kao vatrogasac? – Od svoje dvadesete, to jest već deset godina. – Pročitate li ikad koju od knjiga koje palite?

    Nasmijao se. – To je protuzakonito.

    – Oh! Naravno.

    – Lijep je to posao. Ponedjeljkom Poea, srijedom Steinbecka, petkom Pounda, satri ih u pepeo, a onda satri i pepeo. To nam je službeno geslo. 

    Spaljivanje knjiga u Bradburyjevom antiutopijskom romanu odvija se u ozračju potpune političke korektnosti. Tako u jednom dijelu knjige nailazimo na ovakve rečenice: »Obojeni ne vole Malog crnog Samba. Spali ga. Bijeli nisu oduševljeni Čiča Tominom kolibom. Spali je. Netko je napisao knjigu o duhanu i raku pluća? Proizvođači cigareta tule? Spali knjigu.« 

    U istoimenom filmu Françoisa Truffauta iz 1966. godine knjige gore u krupnim planovima. Pod vatrom se previjaju stranice književnih klasika. Taj svojevrsni genocid nad knjigama stravičan je simbol umiranja Riječi na lomači, pisao je u svojoj knjizi »Znaci sa ekrana« Bogdan Kalafatović. Zastrašujuća vizija budućnosti koju u knjizi »Fahrenheit 451« (objavljenoj 1953.) daje američki pisac Ray Bradbury, na neki način sve više postaje naša stvarnost. Barem kad su knjige i čitanje u pitanju. Doduše, ne događaju se masovna spaljivanja knjiga, ali su statistike o čitanju i kupovanju knjiga prilično poražavajuće. 

    Prema istraživanju GfK-a iz 2011. godine, u Hrvatskoj se knjige čitaju manje od svjetskog prosjeka. Oko 40 posto građana starijih od 15 godina mjesečno pročita barem jednu knjigu, a tijekom tri mjeseca samo 31 posto građana u Hrvatskoj kupilo je neku knjigu. Oni koji nisu kupili knjigu kao glavni razlog navode da im knjiga ne treba/ne zanima ih (51 posto), dok se 44 posto opravdava nepovoljnim financijskim prilikama. U jednom televizijskom prilogu mogao se čuti i p[highlight color="yellow"] odatak da 60 posto hrvatske djece plače i nije sretno ako im netko za rođendan pokloni knjigu.   [/highlight]
 
 
(radio 101,novilist.hr/uredio:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=9771"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]