Slavni i kontroverzni Charles Bukowski je bio američki pjesnik i romanopisac, njemačkog podrijetla

Njegovi romani kao i pjesme prožeti su socijalno-društvenim momentima iz njegovog rodnog grada, Los Angelesa.

Charles je mahom pisao o ljudima koji su na margini društva, koji su posrnuli i koji žive u prilično teškim, egzistencijalnim uvjetima. U njegovom fokusu najčešće su bile žene, alkohol kao i sama književnost.

Za svoga života Bukowski je napisao preko tisuću pjesama, nekoliko kratkih priča i šest romana.

Kada je imao samo tri godine, cijela obitelj se preselila u Ameriku, točnije Los Angeles u kom je pohađao koledž od 1939. do 1941. godine kada se preselio u New York u želji da započne karijeru pisca.

Nažalost, u početku je imao veliki problem s konstantnim odbijanjem njegovog rukopisa pa se odao piću što ga je koštalo nekoliko godina pisanja i totalne blokade …

U tom razdoblju je radio fizičke poslove ne bi li preživio poput pranja suđa, vozača kamiona, raznosilac pošte, čuvara, priobalnog radnika, ali i lift boya, a također je kačio postere po njujorškom metrou, piše Elle.

Prvu priču je objavio sa 24 godine, dok je poeziju počeo pisati tek u 35-oj godini.

Prva knjiga njegove poezije je objavljena 1959. godine a nakon toga je objavo još 45 knjiga poezije i proze, među kojima su najpoznatije “Pulp” (1994), “Screams from the Balcony” (1993) i “The Last Night of the Earth Poems “(1992).

Pročitajte njegove legendarne citate:

Čovjek se rodi kao genije, a umire kao idiot.

***

Činilo se da čovjek ima samo dva izbora – živjeti u užasu ili biti propalica.

***

Ničija patnja nije veća od one koju je priroda odredila.

***

Neki ljudi nikada ne polude. Sigurno vode užasne živote.

***

Ne mrzim ljude, samo se bolje osjećam kada nisu oko mene.

***

Slobodna duša je rijetkost, ali prepoznat ćete je – uglavnom jer se osjećate dobro, vrlo dobro, kada ste blizu nje ili s njom. (“Priče o običnom ludilu”)

***

Poezija je ono što se dogodi kada se ništa drugo ne događa.

***

Ako se dogodi nešto loše, piješ da zaboraviš. Ako se dogodi nešto dobro, piješ da proslaviš. Ako se ne dogodi ništa, piješ da bi se nešto dogodilo. (“Žene”)

***

Kada piješ, to je kao da se ubiješ, a onda ponovno oživiš. Ja sam tako proživio 10-15 tisuća života.

***

Seks je šutiranje. Smrti u dupe dok pjevate.

***

Na svijetu postoji samoća, toliko velika da se vidi u sporim pokretima kazaljke na satu. (“Ljubav je pas iz Pakla”)

***

Život je onoliko lijep koliko mu vi dozvolite da bude. (“Hot water music”).

***

Velika umjetnost je sranje, kupujte takose!

***

Išao sam u najgore barove u nadi da će me tamo netko ubiti, ali uspio sam samo opet da se napijem.

***

Bez književnosti, život je Pakao.

***

Nikada nisam upoznao čovjeka u čijoj bih se koži radije našao. Ako to zabluda, sretna je.

***

Pakao svakog čovjeka nalazi se različitom mjestu. Moj je iznad i iza mog uništenog lica.

***

Nosim Smrt u lijevom džepu, nekad je izvadim i pričam s njom. Bok dušo, kako si? Kada dolaziš po mene? Bit ću spreman.

***

Pisci su očajni ljudi, i kada prestanu biti očajni, prestanu biti pisci.

***

Ne postoji ništa gore nego kad se ise*ete, pružite ruku i shvatite da nemate više toalet papira. Čak i najužasnija ljudska bića na Zemlji zaslužuju da obrišu dupe. (“Factotum”)

***

Neki ljudi vole ono što radite, neki mrze, ali većinu jednostavno ‘zaboli’ za vas.

***

Ljudi su čudni. Stalno su uznemireni trivijalnostima, ali veliku stvar, kao što je činjenica da troše svoje živote uzalud, uopće ne primjećuju.

***

Što čovjek postaje jači to biva sve usamljeniji, to je čista matematika.

***

Smrt je ništa, brate, život je ono što je teško.

***

Naravno da je moguće da se voli ljudsko biće, ali samo pod uvjetom da ga ne znaš dovoljno dobro.

***

Uvijek se nađe neka žena da te spasi od druge, i dok te ta žena spašava, sprema se da te uništi.

 
(Global CIR/N1)

Koliko smo slobodni u izboru zemlje za život? Rusija, Francuska, Španjolska, Velika Britanija, Kanada, Australija, Indija, Gruzija – u koju god točku svijeta da odete, svejedno ostajete u Americi

Mi svi odavno živimo u Americi, bilo da to želimo ili ne, bilo da to shvaćamo ili da se još uvijek plašimo pogledati istini u oči.

Proces globalizacije, a suštinski – amerikanizacija planeta koja nemilosrdno briše kulturne razlike, uništava nacionalni identitet zemalja i naroda, mijenja vrijednosti, ruši tradicionalne društvene institucije, diktira svoja ekonomska i politička pravila igre.

Oružane snage Sjedinjenih Država pobjednički marširaju ne samo po Europi.

Paučina vojnih baza SAD obavila je planet: Njemačka, Velika Britanija, Katar, Australija, Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati, Izrael, Kosovo, Kuvajt, Turska, Nizozemska, Japan, Brazil i još nekoliko desetaka drugih zemalja, gdje se “izabrani” ljudi u maskirnim uniformama brinu o očuvanju “demokracije”.

Ali, nije samo stalno vojno prisustvo SAD na teritoriju neke države ono što osigurava totalnu kontrolu nad društvom. Države se jedna za drugom, bez borbe, s pravima kolonije uklapaju u američki model ustrojstva svijeta. Model gdje “odabrana nacija” dominira u svim sferama.

Mi jedemo američku hranu, gledamo američke filmove, šou-emisije i serije prevedene i prilagođene domorodcima; mi slušamo američku glazbu, pričamo engleski, dižemo u zrak heroja američke likove koji nikada nisu postojali, obožavamo dolar i klanjamo se američkim idolima.

Naša djeca se igraju s Miki Mausom i Barbikama, a gledaju Spužva Boba i Shreka. Prema kome se ravnaju nove generacije? Prema Jevgeniju Rodionovu ili? Prema Valentini Tereškovoj ili Grdani? Da li naša djeca znaju za podvige ruskog naroda? Ne znam, ali zato sigurno znaju protiv kojeg zlikovca se borio Spiderman, tko je Kapetan Amerika i kakve moći ima Batman.

Nije obavezno da ruski školarci znaju rusku povijest i rusku klasičnu književnost, ali jeste engleski jezik. Bez znanja stranog jezika si neznalica, nitko i ništa, neće te primiti na posao na iole važniju poziciju.

Da biste pokazali da ste napredni, obrazovani i da pripadate intelektualcima, dovoljno je izgovoriti što više stranih termina i anglicizama. Mi i ne primjećujemo kako se u svakodnevnom govoru odvija potiskivanje i zamjena ruskih stranim riječima.

Za nas je Amerika bastion demokracije, raj na zemlji. Tamo pare padaju s neba, tamo građani imaju sve i ne ulažu u to nikakve napore. Tamo nema neravnopravnosti, siromaštva, demografskih i rasnih problema. Tamo žive sretne Barbike i Kenovi s njihovim vječitim holivudskim osmijehom. I američki san je san svakog od nas.

Mi živimo u američkom svijetu, na brzinu skrojenom 90-tih po američkom modelu. Mi živimo u skladu s američkim zakonima, s američkom podjelom vlasti, partijama i sudovima. Mi radimo samo ono što nam dopuštaju da radimo.

Gledamo samo ono što nam daju da gledamo, što se smatra općeprihvaćenom normom. Mislimo onako kako nam govore da mislimo. I slobodni smo u svom djelovanju točno onoliko koliko nam dopuštaju da takvi budemo. Živimo u skladu s njihovom ideologijom. Pokušavamo da budemo takvi kao oni, takvi kakve nam ih predstavlja propaganda.

Treba shvatiti jedno: model je njihov, a mi smo loši imitatori. Svi smo mi loši i ne pretjerano smiješni klaunovi. To vam je isto kao da mrkog medvjeda obučete u kostim Ronalda Makdonalda, natjerate ga da ždere big mack i pleše uz pjesmu Madonne radi zabave “prekooceanskih partnera”.

Kreveljenje i naopakosti u svemu – od politike do kulture.

Došlo je vrijeme da počnemo pošteno gledati svijet oko sebe i nas same – ruskim pogledom, a ne kroz zvjezdano-prugaste naočale.
 
(fakti.org,youtube/uredio:nsp)

Elektronički uređaji za čitanje i e-knjige su sve popularniji, u SAD-u još više nego u Njemačkoj. Profesor književnosti Roland Reuß ipak u toj digitalizaciji književnosti vidi i opasnost

Roland Reuß je teoretičar književnosti i profesor novije njemačke književnosti na sveučilištu u Heidelbergu. U njegova najnovija djela spadaju “Savršeni stroj za čitanje – O ergonomiji knjige” (Die perfekte Lesemaschiene – Zur Ergonomie des Buches, Wallstein) i “Kraj hipnotičkog sna – Od mreže do knjige” (Ende der Hypnose – Vom Netz zum Buch, Stroemfeld).

Slično i kao i nedavni dobitnik Nagrade za mir Udruge njemačkih knjižara Jaron Lanier, Reuß je također veoma skeptičan prema digitalnoj revoluciji koja je zahvatila i knjigu.

Deutsche Welle: Gospodine Reuß, posljednjih godina ste napisali nekoliko knjiga o navikama čitanja njemačke publike. Kritički promatrate ulazak digitalnih tehnologija u svijet knjiga, a osobito napadate e-knjige Zašto?

Roland Reuß: Uporaba računala nije ključan problem prilikom uvođenja digitalne tehnologije u svijet knjiga. Kod internetskih publikacija ili publikacija e-knjiga problem se sastoji u tome da se ti publikacijski oblici biraju zato jer ih se smatra izuzetno jeftinima. Dakle, kada kupujete u H&M-u, nemojte očekivati da će odjeća biti napravljena od najboljih materijala. Takvu sličnu situaciju imamo i u nakladništvu. Sad imamo medij koji je označen kao “jeftin”. Tako su svi ekonomski aspekti, koji se povezani s uporabom ovih medija, usmjereni prema malenoj cijeni. To se primjećuje prije svega kod ugode čitanja.

E-knjige se glasno hvale kako tamo možete po volji prilagoditi veličinu slova. To je samo pola istine. Druga je polovica da su prije u poznatim izdavačkim kućama, kao što su Suhrkamp ili S.Fischer, radili tipografski dizajneri koji su mnogo toga znali o dizajnu slova i teksta. Oni su točno razmišljali, koja slova i koji slog im je potreban za određeni sadržaj, kako bi ga čitatelj mogao shvatiti. To sve košta, jer je napravljeno od visokoobrazovanih, estetski školovanih dizajnera koji se razumiju u ljudsku podsvijest. Digitalni sektor briše taj izdatak. Ne želi potrošiti novac za to.

U digitalnom svijetu, dovoljna je jedna naredba pa da neki tekst ili informacija doista netragom nestanu.

Događa se zanemarivanje estetskih doživljaja kakve nismo vidjeli već 500 godina. Kada je neki nakladnik želio zadržati ugled, onda je pazio da njegove knjige budu dobro opremljene i optimalno čitljive. To se nipošto ne može reći za stvari koje danas stižu u ruke čitatelja.

DW: Sada i ugledni izdavači kao što je Hanser-Verlag, nude e-knjige. Nije li to i napredak?

Roland Reuß: Osobno, ne vjerujem. Već neko vrijeme postoji ta proširena ponuda izdavača – to isto radi i Suhrkamp, ali bez da sam mogao primijetiti da se još drže tehničkih standarda u tipografskom ili dizajnerskom smislu. To se radi jer se želi ubrati i onaj novac koji još leži nepokupljen. Za mene je to oportunistički čin, a ne nekakav korak u budućnost.

“Na kraju hipnotičkog transa “

Kada se ovakve stvari tako oštro kritizira, onda vas se brzo smješta u “ladicu” konzervativaca…

Roland Reuß: Već sam 2012. u svom djelu “Na kraju hipnotičkog transa ” (Am Ende der Hypnose), dao mašti na volju, što bi tajne službe sve mogle učiniti sa svijetom medija. Tada se još nije čulo što je rekao Edward Snowden. Onda su ljudi još uvijek mislili da je Google neka vrsta proroka, mesijanskog stroja. Od kako sam to napisao, ipak se proširila sumnja kad je riječ o tradiciji znanja i njene povezanosti s medijima. Otkriće Snowdena je tu bio značajan čimbenik. Ali trebalo je samo zbrojiti dva i dva da bi se došlo do tih stvari.

Jest da knjige neumorno sakupljaju prašinu i da je u digitalnom obliku mnogo lakše pronaći ciljanu inforamciju. Ali knjiga je bila i još uvijek jest kamen-temeljac čitave naše civilizacije.

Imamo posla s centraliziranim sustavom nadzora: ako njemu povjerimo naše tekstove, onda je jasno da kad se računala mogu identificirati sa njihovim IP brojevima, da se onda mogu i pratiti svi pokreti i tko to čita u mreži. To je opasno. To se vidjelo već 2012. jer se već početkom 21. stoljeća mogla naslutiti ta opasnost.

DW: Zašto onda treba čuvati “obične” knjige?

Roland Reuß: Ako nekakvu zahtjevnu literaturu ili tekstove književne vrste ostavite samo digitalnim medijima, dakle ako nema analognog “Back-Up-a” u obliku pisanog teksta, onda ćete uvelike potkopati tradiciju pisane riječi u čitavom zapadnom svijetu. Već i zbog toga jer je izuzetno lako filtrirati i zabraniti neke informacije i neke tekstove u svjetskoj mreži. Obzirom da demokratska javnost uopće nema mogućnost tu nekako intervenirati, tako postaje i moguća cenzura i upravljanje informacijama vođeno određenim interesima i što onda veoma jasno utječu na ono što će se čitati. To nitko ne može željeti.

Knjiga ostaje “prava” knjiga

Zašto se zalažem za knjigu je povezano i s tim da je to određena distribucijska, neopoziva protusila prema onom što nam određuje svjetska mreža. Ako pošaljete 500 svezaka bilo kojeg književnog djela u Ameriku, Japan, Kinu, Indiju ili Europu i tamo ga podijelite, to se više ne može vratiti nazad. Ne možete dati nekakvu naredbu u nekakvu bazu podataka pa da taj naslov potpuno nestane.

DW: Jeste li imali s tim osobnih iskustava?

Roland Reuß: Ja ne govorim napamet. Kad smo 2012. pokrenuli kazneni postupak protiv Amazona, on je izbrisao moje ime iz svoje baze podataka na dva tjedna, tako da više niste mogli kupovati niti moje knjige. To su stvari koje su se već događale i o kojima ne pričam tek kao o nekakvoj izmišljenoj opasnosti.

Što jače napreduje centralizacija servera, što više pristupa informacijama imaju tajne službe i policijske institucije, to je vjerojatnije da će iz sustava biti izbačene nepoželjne ili misli koje se ne uklapaju u poželjan koncept. Ako sve još bude postojalo samo u digitalnom obliku, to onda znači da trebam samo još jednu naredbu da ta informacija praktično prestane postojati.
 
Iz filma “Vremenski stroj (1960)” – Scena “Knjižnica”

 
(dw.de, youtube.com/uredio: nsp)