Povijest se ponavlja. Podmićivanje, korpucija, kupovina sveučilišnih titula. Vrtimo li se u krug? Podsjeća li nas situacija u Hrvatskoj danas, sa situacijom u Hrvatskoj prije 150 godina, na vama je da prosudite

Ljudevit Gaj (8. Kolovoza 1809 – 20. Travnja 1872), rođen kao Ludwig Gay, hrvatski lingvist, političar, jezikoslovac, ideolog, novinar i književnik je bio centralna figura pan-slavenskog Ilirskog pokreta. Po ocu i materi, nema ni kapi hrvatske krvi.

Raznim vezama i podmićivanjem Gay je dobio koncesiju za tiskaru. Dobivenu je koncesiju zlorabio i postao urednik, vlasnik i izdavač.

Ivan Kukuljević Sakcinski bio je nemoralan, Josip Juraj Strossmayer širio je neprijateljski odnos prema svemu njemačkom, a Ljudevit Gay bio je prevarant koji je podmićivao moćnike, kupio doktorsku titulu, pronevjerio novac…, neki su od detalja i ocjena izvučenih iz policijskih dosjea 19. stoljeća koji se čuvaju u bečkim arhivima, a o kojima za Globus govori Stjepan Laljak, profesor književnosti i filozofije, predsjednik Matice hrvatske Zaprešić.

Nevjerojatni papiri

Laljak je, kako se navodi, više od 40 godina pretraživao arhivsku građu i tu pronašao dokumente koji uvelike mijenjaju dosadašnju sliku političke i kulturne scene sredinom 19. stoljeća. Na temelju tih dokumenata uskoro planira objaviti i prvi svezak knjige radnog naslova “Spisi bečke policije o hrvatskim političarima i književnicima”.

“Nisam mogao vjerovati na što sam sve naišao”, ustvrdio je Laljak za Globus. “Svi političari, književnici, umjetnici, javne osobe praćeni su da se ustanovi njihov odnos prema vladajućem Beču, da se ustanovi mogući odnos prema Beogradu. Bečka policija daje naloge zagrebačkoj policiji, a šef zagrebačke policije Schadek i drugi poslušno izvještavaju Beč”.

Najstariji spisi bečke policije datiraju, inače, u 1751. i govore o Matiji Antunu Reljkoviću, a posljednji su iz 1894., a informacije su, ističe, dolazile iz Zagreba, Splita, Osijeka. Uhodila se, ističe Laljak, svaka značajnija osoba tog vremena, a posebno su sumnjivi bili oni koji su bili okupljeni oko Matice hrvatske, odnosno Matice ilirske.

Gangsterski način

Najinteresantniji bili su političari, urednici i književnici, a najviše spisa, prema riječima Laljka, sačuvano je o Ljudevitu Gaju. Preciznije, o njemu postoji više spisa nego o svim hrvatskim preporoditeljima i političarima zajedno. “Iz neobjavljenih i neprevedenih dokumenata na koje sam naišao došao sam do zapanjujućeg saznanja da je Gaj, navodni vođa hrvatskog preporoda, bio zapravo prevarant i lažljivac.

Nakon 1845., a napose nakon 1848. pa sve do smrti, svjedoci smo da je raznim vezama i podmićivanjem uspio na gangsterski način eliminirati protukandidate i dobiti koncesiju za tiskaru 1835., ali ne i da postane vlasnik i urednik novina, nego samo da ih tiska!

Uz pomoć utjecajnih pojedinaca Gaj je zlorabio koncesiju i postao urednik, vlasnik i izdavač novina”, tvrdi Laljak.

Dvaput prodali rukopise

Ljudevit Gaj preminuo je 1872. godine u 63. godini. Pod stečajem je cijela njegova imovina i njegovi sinovi bili su primorani prodati očevu ostavštinu, uključujući i rukopise knjiga. No, Zemaljska vlada navodno je Gaju, još od 1835. do 1848., isplatila golem novac za vrijedne rukopise hrvatskih pisaca, no on je te rukopise, umjesto da ih preda knjižnici, zadržao. Nakon Gajeve smrti njegovi sinovi drugi su put prodali iste te rukopise hrvatskoj državi.

Uhićen jer je ucjenjivao srpskog knjaza Miloša

Stjepan Laljak je u dokumentima pronašao i podatke o tome da je Ljudevit Gaj ucjenjivao i srpskog knjaza Miloša Obrenovića koji je predao prijavu o ucjenama ljubljanskoj policiji, a što je bilo proslijeđeno magistratu u Zagrebu za daljnju obradu protiv Gaja. Kad je napokon uhićen, priveden je na ispitivanje u Beč, ali je pušten “zbog nedostatka dokaza”… “Da bi novac vratio Milošu, morao se uvaliti u dugove pa je počeo ucjenjivati Kaptol. Pronađeni spisi svjedoče koliko je tisuća forinti iskamčio od Kaptola, Židovske općine, od knjaza Miloša i drugih, obećavajući usluge…”

PROKAZIVAJUĆI DRUGE ČUVAO BANSKI POLOŽAJ – Iz dokumenata o velikanima

Dimitrije Demeter

“Spjevao i objavio pjesmu kojom je neprimjerenim riječima veličao Ljudevita Gaja. Istoga dana policija to dojavljuje u Beč, novine su zaplijenjene, a pjesma zabranjena”, navodi Laljak.

Ivan Kukuljević Sakcinski

“Veliki župan Kukuljević je penzioniran s dvostruko nižom mirovinom, jer je stigla dojava od žbira da je plesao na zabavi u Narodnom domu: naime, u Zagrebu su preporoditelji provodili direktivu da se plešu samo narodna kola, a trebao se plesati bečki valcer”.

Mirko Bogović

“Bogović je kao urednik lista Neven izdao pjesmu Ivana Filipovića u kojoj ima stihova o tome da stanje u Hrvatskoj i nije najbolje. Obojica su uhapšeni i osuđeni.”

August Šenoa

Doušnici 1866. o njemu pišu: “Stigao u Prag vlakom u 12 sati; došao u hotel, otišao na ručak s tim i tim, bio u pivnici toj i toj…’ O Šenoi ništa “nepodobno” nisu našli.

Biskup Josip Juraj Strossmayer

“Kada je išao u Beograd i Zemun, žbiri su ga pratili i u crkvu.

Posjećujući katoličke župljane na ‘onoj strani’, previše se zalagao za širenje katoličkog nauka, što je pogađalo pravoslavce.”

Josip Šokčević

“Hrvatski ban od 1861. do 1865., upamćen po gospodarskom procvatu Hrvatske, pisao je bečkoj policiji cinkaroška pisma, čuvajući na taj način svoju poziciju.”
 
 
(jutarnji, globus/uredio: nsp)

Proizvodnja nasilja odigrava se i u civilnom životu kroz naglašenu militarizaciju policije, pooštrenje sustava nadzora, represiju prema prosvjednicima i neumjeren porast zatvorske populacije koja se sada popela na 2.3 milijuna ljudi. Ratna retorika sada se koristi i za ukidanje socijalnih povlastica za najnemoćnije članove društva, ali i za napad na građanska prava žena i manjina

Književnik, sveučilišni profesor i pedagog Henry A. Giroux u komentaru za Truthout piše o uvođenju trajnog ratnog stanja u SAD-u i popratnoj popularizaciji nasilja koje sve više prožima cijelo američko društvo. Nakon 11. rujna 2001. započeo je proces militarizacije društvenog i javnog života i brisanja granica između vojnog i civilnog, ratnog i mirnodopskog.

„Metafizika rata i s njome povezani oblici nasilja sada se uvlače u svaki aspekt američkog društva”, a država proizvodi nasilje na svim razinama i uvodi trajno izvanredno stanje koje se očituje i u ratnim zločinima počinjenima s blagoslovom vlade: ubijanje civila bespilotnim letjelicama, zločini nad afganistanskim seljacima od strane „ubilačke ekipe” američkih vojnika, fotografije na kojima njihovi suborci poziraju s odsječenim udovima talibana i, naposljetku, zloglasni slučaj narednika Roberta Batesa koji je u samotnom noćnom pohodu u ožujku pobio 17-ero civila, uglavnom žena i djece.

Demonizacija, dehumanizacija

Takvi slučajevi nisu novost i prizivaju u sjećanje savezničko bombardiranje Dresdena i bacanje atomskih bombi na Hirošimu i Nagasaki u Drugom svjetskom ratu ili poznati pokolj u My Laiju koji je “odigrao ključnu ulogu u mobiliziranju antiratnih prosvjeda protiv Vijetnamskog rata”. Neke stvari ipak nije moguće opravdati inzistiranjem na nužnoj obrani nacionalne časti. Uz to što “demonizira neprijatelja i dehumanizira vojnike”, ratno nasilje razotkriva “moralni kukavičluk ratnih huškača” i ukida pojam moralne odgovornosti. Činovi nasilja nisu izolirani incident, već proizlaze iz “kulture tržišta” koja uzor vidi u ekstremnoj varijanti socijalnog darvinizma: u ratu svih protiv svih svatko je neprijatelj, a preživljavaju samo najjači. U takvom društvu nasilje je pravilo, a ne iznimka, a proizvodnja nasilja postaje izvor zabave za mase i profita za tvorce popularne kulture.

Proizvodnja dehumanizacije odvija se i u školama, zatvorima, vojarnama i drugim poprištima komercijalizacije nasilja čija je druga svrha discipliniranje dijelova stanovništva na koje se gleda kao na prijetnju društvenom poretku. Mnogi stambeni prostori sve više nalikuju vojnima i predstavljaju oličenje kulture u kojoj nasilje i kažnjavanje postaju temelj politike, društva i zabave. “Privatizacija i militarizacija škola” pretvara učenike u pokorne, ukalupljene potrošače bez osjećaja društvene odgovornosti i sposobnosti za kritičko mišljenje, dok se siromašniji i pripadnici etničkih manjina izdvajaju iz školskog i u velikom broju slučajeva prepuštaju kaznenom sustavu. Javni prostori i institucije sve su više nalik ratnim zonama u kojima se njeguju “tržišno pokretani egocentrični interesi autonomnog pojedinca”, podrazumijevajući nepovjerenje i strah od drugih i naglašavajući osobnu sigurnost nauštrb sigurnosti zajednice.

Povratak u barbarizam

Komercijalni uspjeh holivudskog filma “Igre gladi” Giroux vidi kao simptom “društva u kojem je nasilje postalo novi univerzalni jezik”. Film o društvu u kojem se elite zabavljaju promatrajući međusobno ubijanje djece prikazuje krajnji ishod onoga što je Giroux u svom drugom nedavnom tekstu nazvao “samoubilačkim društvom”. Činjenica da takav film može doseći toliku popularnost među mladima i ostvariti toliko visoku gledanost i zaradu alarmantan je pokazatelj “moralne praznine američkog društva”, a način i kontekst u kojem je u njemu prikazano nasilje nad djecom odražava patološko stanje u kojem su “temeljne vrednote fašističke države” preuzele glavnu riječ.

Ratno stanje širi se i izvan granica Amerike, a u “neoliberalnom teatru okrutnosti” gube se granice između opravdanog i neopravdanog nasilja. Ratni zločini često se opravdavaju kao neizostavan dio ratovanja, kao što je ministar obrane Leon Panetta slučaj Roberta Batesa lakonski prokomentirao sa: “Rat je pakao.”

Njegova izjava označava silazak u barbarsko stanje koje je u potpunosti podređeno ratu i uništenju, bez ikakvih moralnih i etičkih obzira. Proizvodnja nasilja odigrava se i u civilnom životu kroz naglašenu militarizaciju policije, pooštrenje sustava nadzora, represiju prema prosvjednicima i neumjeren porast zatvorske populacije koja se sada popela na 2.3 milijuna ljudi. Ratna retorika sada se koristi i za ukidanje socijalnih povlastica za najnemoćnije članove društva, ali i za napad na građanska prava žena i manjina.

Proizvodnja siromaštva i oružja

“Politika i pedagogija smrti” potrudile su se da rat i nasilje postanu norma koja sada prožima sva područja života. Primjerice, nedavno je otkriveno da je trener profesionalne momčadi američkog nogometa New Orleans Saints nudio igračima novčane bonuse ako svojim protivnicima nanesu tjelesne ozljede. Popularizacijom nasilja građani se i sami pozivaju na sudjelovanje u činovima nasilja iz čistog užitka, bez obzira na dobrobit svojih sugrađana. Suvremeno potonuće u divljaštvo možda se najbolje odražava u američkoj kulturi oružja koju predstavlja Nacionalno oružano udruženje (NRA).

Njegovi pripadnici zadrti su protivnici socijalne države, a ljudska cijena očuvanja vrednota koje zagovaraju sve je viša. Gary Younge u tekstu za Guardian navodi da vatreno oružje ubija više od 85 ljudi dnevno, a ozljeđuje dvosruko više. U trgovini smrću rijetko se uzima u obzor “društvena cijena” širenja kulture nasilja, a njegov prodor u institucije ubija demokratske vrijednosti. Nasilje poprima sve ekstremnije oblike, a “javni nered postaje i spektakl i opsesija”.

Ratno stanje uzima danak i u državnom proračunu. “SAD ima najviši vojni proračun na svijetu koji je ’2010.-2011. sačinjavao 40% nacionalne potrošnje’”. Ratovi u Iraku i Afganistanu stajali su američke porezne obveznike negdje između 3.7 i 4.4 trilijuna dolara, a ljudska cijena jednako je drastična – gotovo 225,000 poginulih, preko 363,000 ranjenih i sedam milijuna izbjeglica. Novac za ratovanje namiče se smanjenjem socijalnih troškova, čime se ubrzava proces ukidanja socijalne države i stvaraju uvjeti u kojima financijaši i korporacije prisvajaju abnormalno velik dio bogatstva i moći. Nesrazmjer u prihodima i bogatstvu u SAD-u danas je veći nego ikada u povijesti, a rezultat je povišena razina “neizvjesnosti i tjeskobe” koja proizvodi dodatnu sklonost traženju utočišta u nasilju. Financijska država stapa se s državom nadzora, stvarajući društvo rizika u kojem su pojedinci prepušteni sami sebi i prisiljeni snositi posljedice nehumanosti “neoliberalnog kapitalizma”.

Beskonačni ratovi

Američkim društvom danas dominiraju “hipermaskulinost i spektakl militariziranog nasilja”, a otvoreno iskazivanje bijesa i nepristojnosti postalo je poželjan oblik građanskog ponašanja. S time je u skladu i povećana podrška javnog mnijenja mučenjima odobrenima od države, masovnog zatočenja pripadnika manjinskih zajednica i nižih društvenih slojeva te policijskog nasilja nad malodobnicima. Društvo se počinje organizirati prema ratnim načelima, a sve izraženije antidemokratske težnje otvaraju put ka otvorenoj autoritarnosti. Najvažnije političke odluke više ne donose predstavnici vlasti, već elite iz “financijsko-vojno-industrijskog kompleksa” kojima država ropski smanjuje poreze, deregulira poslovanje i daje novac za beskonačne ratove vođene u svrhu bogaćenja proizvođača oružja. Mreža nasilja poprimila je globalne razmjere i jedini učinkoviti otpor koji joj se može pružiti mora također biti globalan. To se može ostvariti, tvrdi Giroux, samo ako politika preuzme pedagoške elemente i središnje mjesto prepusti obrazovanju.

Država rata i nasilja nužno je odvojena od “javnih vrednota i formativnih kultura koje demokraciju čine mogućom”. Kako bi se ojačala građanska kultura u kojoj nasilje i kazna neće više biti sveprisutna pojava i sredstvo razonode, “zgražanje i osuđivanje” nije dovoljno. Potrebna je precizna analiza posljedica spajanja “ideoloških i institucionalnih elemenata” koje se u SAD-u odvija od 1980-ih i njegove povezanosti s činjenicom da “SAD ima preko 1000 vojnih baza u inozemstvu”. Treba jasno prokazati način na koji vojno-industrijski kompleks, sada uz pomoć zatvorskog i obrazovnog sustava, koristi nasilje za “oblikovanje nacionalne politike i svakodnevnog života”. Kulturne prakse neodvojive su od društvenog poretka te služe kao potvrda i produžetak njegove autoritarnosti. C. Wright Mills ustanovio je da dominantna kultura ide toliko daleko da ljudima oduzima čak i osobna iskustva, provodeći “organiziranu infantilizaciju i bijeg od odgovornosti” i izolirajući pojedince u ljušture otuđene od svakog oblika društvene svjesnosti.

Autoritarnost, potrošačko društvo, kultura slavnih

Ključno je, smatra Giroux, pronaći nove oblike govornog izričaja kako bi se mogli imenovati društveni elementi koji rade u korist ratne države i njezinih mehanizama nasilja, “istodobno mobilizirajući društvene pokrete” usmjerene ka kidanju mreža moći. Potrebno je nanovo stvoriti kulturne preduvjete za pretvaranje američke javnosti u informirane i angažirane građane, umjesto u promatrače i provoditelje nasilja. Sustav obrazovanja, nažalost, i sam je podlegao privatizaciji i militarizaciji, lišavajući učenike mogućnosti da jednog dana postanu aktivni sudionici procesa upravljanja. “Bez javnih sfera za stvaranje formativne kulture opremljene za osporavanje obrazovnih, vojnih, tržišnih i vjerskih fundamentalizama koji dominiraju američkim društvom, bit će praktički nemoguće oduprijeti se normalizaciji rata kao predmeta unutarnje i vanjske politike.”

Pedagogija mora postati sastavni dio definicije politike i političkih praksi. Kritičko razumijevanje politike razbit će uvriježene mentalne obrasce koji daju legitimitet ratu i nasilju i pokrenuti djelovanje ka promjeni i društvu u kojem rat više neće biti trajno stanje niti osnovno načelo organizacije svakodnevice. “Višak straha, nesigurnosti i oslabljenog društvenog angažmana” koji proizvodi “neoliberalni društveni poredak” dovest će do stvaranja autoritarne države zamaskirane u potrošačko društvo i kulturu slavnih ukoliko javnost, radi budućih generacija ako već ne radi sebe, ne prepozna i ne uništi mehanizam nasilja i štovanje smrti zamijeni štovanjem života. Pojedinci i organizacije trebaju se trgnuti, obrazovati i povezati kako bi kolektivnom akcijom obnovili demokratske vrijednosti i institucije koje će im to omogućiti.

Prosvjedi diljem Amerike i svijeta, čiji su nositelji uglavnom mladi ljudi, dokazuju da reforma ne može biti kratkoročni projekt, već dugotrajan i razrađen proces koji će bez podrške najširih političkih i društvenih pokreta ostati tek vanjska forma. Potrebno je osmisliti novi govor za izražavanje i pronaći nova mjesta za provođenje novih oblika djelovanja kroz koje će se, riječima Girouxa i Michelle Brown, “rekonfigurirati novi kolektivni subjekt, modaliteti društvenosti i ‘alternativne konceptualizacije sebstva i odnosa prema drugima’”. SAD mora iskorijeniti nasilje i suzbiti virus rata želi li zadržati svoje pravo da se i dalje naziva demokratskom državom; pokreti mladih zasad su najbolja šansa da se to i ostvari.

Henry A. Giroux
 
 
(nacional.hr/uredio:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=8969"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]

I vrlo sam rado prihvatio priliku da se nađem u društvu ozbiljnih i dobronamjernih ljudi, gdje bih mogao, možda, i koristiti zemlji i društvu i usavršavati se i podići osobno”, piše u izjavi koju je Ivo Andrić 27. ožujka 1942. godine dostavio Izvanrednom komesarijatu za personalne poslove vlade Milana Nedića.

Dokaz da je taj nobelovac pripadao masonima, povjesničar Nenad Petrović iz Instituta za strategijska istraživanja u Srbiji pronašao je prilikom revizije Nedićevu dokumentaciju u Vojnom arhivu. Među odgovorima na tipski upitnik, kakav su dobijali bivši diplomati i drugi osumnjičeni za pripadnost slobodnom zidarstvu, a koji je potpisao izvanredni komesar Tanasije Đ. Dinić, nalazi se i izjašnjenje pisano Andrićevom rukom, plavom tintom na bijelom papiru formata 21×17 cm. Na omotu ove arhivske jedinice piše: “Andrić Ivo, biv. Kraljevski poslanik u Berlinu u penziji”.
“Nakon prvih meseci 1925. godine primljen sam u ložu Preporođaj, koja je u to vrijeme radila samostalno i odvojeno od Velike lože Jugoslavije”, piše Andrić ističući da se ne sjeća matičnog broja pod kojim je uveden. Andrić navodi da je u članstvu lože ostao otprilike godinu i pol dana, te da je “poslije istrošene godine dobio stupanj majstora i na njemu ostao do napuštanja lože”. Bilo je to već u ljeto 1926. kada je, kako piše, prestao da dolazi na sastanke, a na jesen iste godine je premješten u inozemstvo i napustio je Beograd.

MAJSTOR IVO
Andrić se sjeća da je za ložu postojala lozinka, ali kaže da se “ona praktično nije primenjivala jer je svaki član ulazio slobodno”. Na pitanje šta zna o loži Bene Berit, ekskluzivnoj židovskoj loži sa središtem u Beogradu, odgovara da za nju nikada nije čuo, niti je na sastancima svoje lože ikada čuo antisemitske ili filosemitske govore. O svom imovinskom stanju Andrić kaže da živi od osobne ušteđevine, i dodaje: “U Višegradu imam kuću od koje sam ranije primao oko 300 dinara najma mesečno. Od kako je Višegrad pao pod Hrvatsku, kuća mi je zapljenjena i ne primam ništa.”
Na kraju izjašnjenja Andrić tvrdi da je, budući da se godinu dana nije javio loži, niti je platio članarinu, automatski prestao biti član, te da više nikada, ni pisanim putem ni posredno, nije imao veze ni s ložom čiji je član do tada bio, a ni s kojom drugom.

SUMNJIVA „SPONTANOST“
Analizu Andrićevog masonskog dosijea, objavljenu u Sveskama Zadužbine Ive Andrića, broj 22, Nenad Petrović zaključuje konstatacijom da je iskaz o “spontanom” prestanku članstva među slobodnim zidarima malo vjerojatan jer se tako nešto protivi strogim masonskim načelima. Bivši diplomat je zaobišao istinu, kaže Petrović, i dodaje:
“Ono što dodatno stvara zamršenost jeste indicija da je posle izlaska ili isključenja iz lože Preporod Andrić ušao u ložu ’Dositej Obradović’, takođe u Beogradu. O tome svedoči ‘Spisak masona aktivnih činovnika i penzionera’ nastao neodređenog datuma za vreme okupacije, gde se pod brojem sedam navode podaci: Andrić Ivo, poslanik u Berlinu u penziji, loža D. Obradović, adresa stana Prizrenska 9/2“, objašnjava Petrović.

Zoran Nenezić, autor knjige “Masoni u Jugoslaviji 1764-1980“, Andrić-evo ime na spiskovima masona spominje u nekoliko navrata, a Petrović navodi i katoličkog teologa Ivana Mužića koji spominje Andrić-a među hrvatskim omladincima koji su nadahnuti jugoslovenskim unitarizmom, postali masoni.

Nakon rata, kaže Petrović, Andrić je bio među onim masonima koji su se bez prisile stavili u službu nove vlasti. Ali zašto je, popunjav­ajući upitnik Nedićeve vlade, sakrio činjenicu da je iz lože Preporođaj, osnovane zaslugom Vojislava Kujundžića, prvog propagatora kremacije kod Srba, prešao u ložu Dositej Obradović, ostalo je nerazjašnjeno.

A KIŠICA ROMINJA
Na 433. strani Nenezićeve knjige piše “da su Ivo Andrić i Gustav Krklec bili isključeni iz masonstva zato što je Andrić bio u ljubavnim odnosima s Krklečevom ženom”. Petrović, međutim, kaže da po navedenoj signaturi taj krunski dokument nije uspio da pronađe.

U knjizi “Vrijeme zabrana” Kosta Dimitrijević je objavio pismo koje mu je 1981. iz Cambridge-a poslao Kosta Pavlović. “Bogdan Krizman, profesor sveučilišta u Zagrebu, pisao mi je 10. kolovoza 1978.godine: ’Nedavno sam bio u Beogradu i radio u Fondu Masonske lože. Pri tome sam utvrdio pozadinu izbacivanja Ive Andrića iz masonske organizacije. Radilo se o kažnjavanju dotičnog jer je bio tužen od masonskog brata Gustava Krkleca da ima ljubavni odnos sa gđom Krklec’”, piše u pismu Pavlovića.

A Branko Lazarević, ugledan književnik i diplomata, posle rata je uklonjen s javne scene i isključen iz saveza književnika, u šest desetljeća skrivanom “Dnevniku jednog nikoga”, slučajno nađenom 2004. u Herceg Novom, piše: “Andrić je imao izvjesne prisnije veze sa ženom Gustava Krkleca zbog čega je izbačen iz masonerije u koju je, izgleda, ušao zbog karijere”. Lazarević piše da je Andrić, kada ga je Krklec pritisnuo, svoju vezu sa njegovom ženom priznao rečima: “Znaš, to je ovako bilo. Rominjala je neka kišica… Pa, tako, onda se i to desilo.”

KRLEŽINE PACKE
Priča o trouglu Andrić – Krklec – gđa Krklec zataškavana je i prepričavana desetljećima. Kažu da se tom temom naročito dobro zabavljao Miroslav Krleža koji je napisao i članak „Tko je kome oteo ženu“. Likovanje mu je prisjelo 1961. kada je Nobelov komitet izabrao Andrića, iako je i on bio u užem izboru.

Povjesničar Nenad Petrović kaže da je Andrić ostao vjeran masonskom zakonu šutnje i da je popunjavajući upitnik Nedićeve vlade „otkrio“ samo ono što su slobodni zidari strogo dozirano puštali u javnost. Ističući da je masonstvo snažno uticalo na političke događaje u 18, 19. i 20. stoljeću, i da po svoj prilici još uvek utiče, Petrović kaže da Andrić, kao pripadnik trećeg stupnja (“majstor”), nikada do kraja nije otkrio tajne masona u koje su upućeni samo viši stupnjevi (najviši je 33. stupanj). Ali intriga je ostala i s vremena na vrijeme zluradi kritičari njome pokušavaju umanjiti veličinu jednog od najoriginalnijih književnika 20. stoljeća. Pred takvim, po pravilu neuspelim pokušajima, uvek se isprječi neka Andrićeva opominjuća misao.

Poput ove: “Dugotrajno robovanje i rđava uprava mogu toliko zbuniti i unakaziti shvaćanje jednog naroda da zdrav razum i pravi sud njemu otančaju i oslabe, da se potpuno izvitopere. Takav poremećen narod ne može više da razlikuje ne samo dobro od zla, nego i svoju vlastitu korist od očigledne štete.”
 
Dodjela nobelove nagrade – Ivo Andric (govor)

 
 
(blitz.rs/uredio:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=8241"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]