Ugledna turska književnica Esmahan Aykol za Berliner Zeitung je napisala kako izgleda život u Istanbulu nakon neuspjelog vojnog udara

“Otkako je prošli vikend propao puč po istanbulskim se ulicama čuju pozivi na džihad. Bradati muškarci izvikuju: “Allahu Akbar”, nešto što je ovdje dosad bilo nezamislivo. Postoje brojne teorije urota, mnogo šuškanja iza leđa”, započela je Aykol.

Mnogi se pitaju jesu li Erdoganovi pristaše omogućili održavanje puča, iako su unaprijed znali što je u planu, kako bi došlo do prijevremenih izbora. Erdoganovoj stranici u parlamentu treba još 367 ruku kako bi se ustav mogao mijenjati, čime bi si omogućio da ponovno postane predsjednik.

“Kao autorica krimića gledala sam što se događa i zapitala se tko će od toga profitirati. Jasno, Erdogan je jedini pobjednik. I sam je ovaj neuspjeli puč u nekoliko navrata nazvao božjim darom. Od petka su uhićene tisuće vojnika, gotovo tri tisuće sudaca, 15 tisuća državnih službenika suspendirano je zbog sumnje da su odani Fethullahu Gulenu. Val suspenzija neće se tako brzo zaustaviti”, piše književnica.

“Svima nam je jasno sa nas čekaju još lošija vremena. Erdoganov režim neće nam dati disati. Njegovi pristaše već sad tijekom svakog njegovog govora traže povratak smrtne kazne. I sam Erdogan se založio za to.”

Ulice su i dalje prazne

Istanbulske ulice danima nakon puča i dalje su prazne. Prazni su i autobusi, piše književnica, koji su ovih dana besplatni kako bi ljudi ponovno izašli iz svojih kuća.

“Bila sam na trgu Taksim, mjestu na kojem se od subote navečer sastaju protivnici puča. Htjela sam otići u Dolmabahçe gdje se nalazi moja omiljena čajana, odmah uz more.

Na kraju Taksima, odakle se kreće prema Dolmabahceu, nalazi se mala autobusna stanica pred kojom gotovo uvijek stoji ogroman red ljudi. Jučer nije bilo nikoga”, piše Aykol, koja je svjedočila i situaciji u kojoj je vozač šakom u glavu udario mladića koji mu ništa nije učinio.

“Sve se to događalo pred mojim očima i trajalo je nekoliko sekundi. Navrle su mi slike na smrt pretučenih ljudi koji su ubijeni u nemirima u noći s petka na subotu. Horor.

U turskom postoji poslovica: “Kurdun disine kan degdi.” U doslovnom prijevodu to znači “Vukov zub dodirnuo je krv”, što bi značilo da se vuka koji je jednom osjetio krv više ne može zaustaviti. Ako je to točno, naša će zemlja postati jako opasna za male ovce.”

Strah od vala nasilja

Ženske organizacije strahuju od vala nasilja. Država već godina o tome ne prikuplja podatke, no ženske organizacije javljaju kako svaki dan poginu četiri žene, koje ubiju njihovi muževi ili pak rođaci.

“Turska se je pretvorila u društvo straha. Tko može, bježi. Imam prijatelja homoseksualca koji je zatražio azil u Kanadi. Druga prijateljica, samohrana majka, bježi sa svojim sinom u London. Čisti crni humor: Mene svaki dan zaprose barem dvojica poznanika koji znaju da imam njemačku putovnicu”, zaključila je Esmahan Aykol.
 
(index.hr)