U Poljskoj, gdje se pale knjige, na kraju će ljudi gorjeti, komentirao je korisnik društvenih mreža spaljivanje knjiga i ostalih predmeta u poljskom gradu Gdansku

U nedjelju su se društvenim mrežama počele širiti fotografije svećenika koji propovijeda nad spaljenim knjigama, a pored njega stoje djeca, vjerojatno ministranti. Radi se o svećeniku iz Poljske, a među spaljenim djelima su i knjige o Harryju Potteru koje smetaju nekim vjernicima zbog čarobnjaštva.

“Crkva Poljske počela je paliti knjige. To je početak. Pamtimo nacizam i njegov početak. Neuspjeh je da djeca sudjeluju u ovome! U vatri se jasno vide vjerski simboli drugih religija, poput hinduizma. Računamo na činjenicu da će ova objava nestati, a gospoda u haljinama će tvrditi da je to brbljanje i nije istina…. Zato smo objavili fotografije i pokazali ih ispod u obliku galerije” – napisao je poljski portal Dziennik Trybun koji je također podijelio jezivu fotografiju.

Svećenik je knjige palio u Gdanjsku, a korisnici društvenih mreža žestoko su to osudili.

Još nisam upoznao nikog tko je ubijao, silovao i krao u ime Harryja Pottera, ali u ime Biblije, jesam – napisao je jedan.

Gdje pale knjige, na kraju će i ljudi gorjeti – citirao je netko njemačkog pjesnika Heinricha Heinea.

Inače, svećenik je knjige pred djecom spaljivao nakon što je Crkva u Poljskoj prije malo više od dva tjedna objavila da su poljski svećenici zlostavljali čak 382 djece od 1990. do 2018. godine.

Ovo je posebno bolno, tragično pitanje jer se odnosi na zaređene ljude, koji su posvetili život služenju Crkvi, drugim ljudskim bićima. Oni imaju povjerenje društva, a ono je tako tragično pogaženo – rekao je tada novinarima nadbiskup Marek Jedraszewski.

Poljski biskupi prošle su godine zatražili oprost od žrtava i počeli prikupljati podatke o tim kaznenim djelima.

U izvješću se navodi da je 198 žrtava bilo mlađe od 15 godina.

Poljska dobrotvorna organizacija “Nemojte se bojati”, koja podržava žrtve zlostavljanja, objavila je u veljači izvješće za papu Franju u kojem je, na osnovi medijskih izvješća od sredine 1950-ih, izračunala da su svećenici u Poljskoj zlostavljali 384 maloljetnika.

Aktivisti smatraju da je ta brojka vjerojatno puno veća.

Organizacija je zatražila da se formira radna skupina koja će istražiti taj problem, da se osigura pristup relevantnim crkvenim dokumentima i smijeni biskupe koji su prikrivali ta kaznena djela.

*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “pravokutnik CC” i odaberite “Prijevod titla”*

(24sata.hr)

“Voynichev rukopis”, tako nazvan po trgovcu rabljenim knjigama Wilfrid Voynicha, koji je tvrdio da ga je otkrio 1912. u Italiji, već dugo opsjeda kriptografiju. Je li u pitanju prava misterija koju treba riješiti, ili samo vješta i detaljno izvedena prijevara?

Ovaj rukopis koji se čuva u Beineckeovoj bilioteci rijetkih knjiga i rukopisa na Sveučilištu Yale, zagonetan je u toj mjeri da “Da Vincijev kod” spram njega izgleda kao najobičnija igrarija: u pitanju je knjiga koju nitko ne može pročitati, na jeziku koji ne postoji , ilustrirana slikama biljaka i stvorenja kakvih na našoj planeti nisu viđeni.

U meki pergament i staru slonovaču uvezano je 240 bogato ilustriranih stranica, a ilustracije djeluju kao nešto iz Tolkienovog svijeta vilenjaka, ili pak kao priviđenje koje je bi eventualno imao maštovit pjesnik na teškim drogama: čudne biljke, želatinozna stvorenja, skupina nagih dama blijede kože koje se kupaju u jezeru – ili spuštaju niz vodeni tobogan?

Tijekom godina, opsjedala je bezbroj stručnjaka koji su o njoj razvili bezbroj teorija, kako znanstvenih, tako i onih sasvim otkačenih:

Moja omiljena teorija je da je u pitanju ilustrirani dnevnik vanzemaljca tinejdžera, greškom zaboravljen na Zemlji – u šali kaže Ray Clemens, kustos Beineckeove knjižnice.

Šala, međutim, možda i nije na mjestu, jer su neki od najbrilijantnijih umova proveli desetljeća pokušavajući dešifrirati ovu neveliku knjižicu, veličine prosječnih džepnih izdanja, povezanu u kvalitetni pergament.

Jedan od njih je bio i Amerikanac William Friedman, jedan od najvećih kriptografa 20. stoljeća i tvorac NSA – institucije koju je tako popularnom učinio Edward Snowden. On se oko manuskripta trudio čitavih 30 godina, a teorije su se u međuvremenu samo umnožavale.

Jedan umirovljeni botaničar nedavno je iznio tvrdnju da su neke od prikazanih biljaka porijeklom iz srednje Amerike, dok je britanski stručnjak za primijenjenu lingvistiku kao senzaciju objavio vijest da mu je pošlo za rukom da prevede 10 riječi.

Jednako brojni su, međutim, i oni koji vjeruju da je u pitanju samo vješt, gotovo savršen i uzuzetno maštovit falsifikat.

Misterija poljskog trgovca

Jedno od općih mjesta povijesti falsifikata je, naime, ono kada trgovac rijetkim knjigama “otkriva” neki prethodnio nepoznat rukopis, te je utoliko najsumnjiviji sam Voynich, Poljak iz Litve, koja je u to vrijeme bila dio ruskog carstva.

Rođen 1865, kraće vrijeme je zbog revolucionarnih aktivnosti proveo u Sibiru, a nakon toga je preko Mandžurje pobjegao za London. Tu je otvorio prodavaonicu polovnih klnjiga, koja je postala stjecište političkih izbjeglica. Među njima je bio i ruski imigrant koji je kasnije uzeo ime Sidney Riley, a potomstvu je ostao poznat kao kao avanturist i obavještajac s nadimkom “Špijunski as”.

Voynich je bio poznat upravo po svom “rijetkom daru” otkriti dotad nepoznate rukopise, a poznato je i da je u svoje vrijeme nabavio veliku količnu pergamenta, kao i da je iz dana provedenih na Moskovskom Sveučilištu raspolagao znanjem iz kemije potrebnim za rekonstruiranje srednjovjekovnih pigmenata i tinte.

Potvrde iz knjižnice njegovog misterioznog prijatelja, obavještajca Sidney Rileya, pokazuju, pak, da je u svoje vrijeme u knjižnici Britanskog muzeja proučavao literaturu o drevnim vrstama tinte.

Sve to, međutim, nije dovoljno da potvrdi teoriju o falsifikatu – bar dok ne budu urađene forenzičke analize tinte i pigmenata kojima je rukopis načinjen. Za sad, naime, postoji samo analiza pergamenta pomoću izotopa ugljika, koja pokazuje da fino obrađena koža potječe iz 15. stoljeća.

O knjizi…

Voynichev rukopis (manuskript) je misteriozna ilustrirana knjiga nepoznatog sadržaja, a napisao ju je prije nekih 600 godina nepoznati autor na nepoznatom jeziku

Od njena otkrića 1914., ova knjiga bila je objekt intenzivnog proučavanja od strane mnogih kriptografa, uključujući neke od vrhunskih američkih i britanskih vojnih kriptografa. Nitko od njih nije uspio dešifrirati niti jednu jedinu riječ knjige. Knjiga je postala sveti gral kriptografa i povjesničara.

Knjiga je dobila naziv po američkom trgovcu knjigama, poljsko-litvanskog podrijetla Wilfrid M. Voynich, koji ju je pronašao 1912.
 

 
Nepoznati autor je nepoznatim pismom napisao rukopis na 272 stranice. Tekst je pisan ptičjim perom, s lijeva na desno, a autor je koristio abecedu koja je imala 20-30 distinktivnih znakova. Analizirajući kvalitetu pisanja (brzinu, trud i krivulje), potrvđeno je da je autor pisao s lakoćom, tj. nije koristio nikakve reference za pisanje, što upućuje na to da je misteriozni pismo autoru bilo blisko.

Nakon prvog spomena rukopisa u 17.stoljeću prošlo je 200 godina tišine kada ju je od jezuita otkupio Wilfrid Voynich. Nakon pronalska kroz ruke još nekoliko nasljednika, misteriozni je rukopis završio u posjedu sveučilišta Yale.

Misteriozni rukopis

Ilustrirani Voynich rukopis, djelo nepoznatog autora pisano nepoznatim pismom predstavlja neriješenu misteriju kriptografije i povijesti unatoč brojnim naporima stručnjaka. Do sada je jedino otkriveno karbonskim datiranjem kako potječe s početka 15. stoljeća, dok je sam sadržaj i svrha ovog rukopisa i dalje velika nepoznanica.

Rukopis ima 240 stranica, no pretpostavlja se da ih je bilo bar 270.

U tekstu nisu vidljive greške ili ispravke, a stil pisanja je takav da se čini kako se ne radi o kodiranom tekstu. Rukopis sadrži više od 170 000 znakova koji su grupirani u oko 35 000 skupina koje čine “riječi”.

Čini se da struktura tih riječi slijedi fonološke ili pravopisne zakone, na primjer, pojedini znakovi se pojavljuju u svakoj riječi, poput samoglasnika, a neki znakovi nikada ne slijede druge. Distribucija slova u riječi je također prilično neobična – neki znakovi se pojavljuju samo na početku riječi, neki tek na kraju, a neki uvijek u središnjem dijelu. U rukopisu se pojavljuje i nekoliko latiničnih riječi, za koje nije poznato jesu li dio izvornog teksta ili su naknadno dodani.

Budući da se pismo ne može odgonetnuti, tekst se prema ilustracijama dijeli na šest skupina – biljni, astronomski, biološki, kozmološki, farmaceutski i dio sa “savjetima” u kojem nema ilustracija već je tekst podijeljen na male paragrafe koji su označeni s malom zvjezdicom na lijevoj margini.

U biljnom dijelu su na svakoj stranici prikazane jedna ili dvije biljke, uz popratni tekst, a niti jedan od crteža biljaka se ne može ne dvosmisleno identificirati.

Astronomski dio sadrži kružne dijagrame, neki od njih su sa suncem, mjesecom i zvijezdama, a namjena im je vjerojatno astronomska ili astrološka. Jedna serija od 12 dijagrama prikazuje konvencionalne simbole zodijačke konstelacije. Svaki od njih ima 30 ženskih figura raspoređenih u dva ili više koncentričnih krugova.

Biološki dio čini gusto ispisan kontinuirani tekst, mjestimice s brojkama, a uglavnom prikazuje male gole žene koje nose krune, kupaju se u bazenima ili kacama koje su povezane mrežom cijevi.

Kozmološki dio ima kružne dijagrame, ali opskurne prirode, a farmaceutski dio sadrži crteže dijelova biljke i predmete koji bi mogli pripadati toj struci.

Opći dojam je da je rukopis trebao poslužiti kao farmakopeja ili se odnosi na teme srednjovjekovne medicine. Međutim, zagonetni detalji ilustracija su utjecali na mnoge teorije o podrijetlu knjige i sadržaju teksta, kao i na moguću svrhu. Cijeli rukopis je dostupan online i možete ga prelistati ovdje.

Prvi potvrđeni vlasnik rukopisa je bio alkemičar Georg Baresch koji je poslao kopiju rukopisa kriptologu Athanasiusu Kircheru, koji je imao uspjeha u dešifriranju. Pismo koje je Baresch uputio Kircheru 1639. godine prvi je sačuvani dokument u kojem se spominje misteriozni rukopis.

Kircher se zainteresirao i tražio je da mu pošalje original, što je Baresch odbio. Nakon njegove smrti, rukopis je naslijedio njegov prijatelj Johannes Marcus, rektor praškog univerziteta, koji je Kircheru poslao original s popratnim pismom 1666. godine. O knjizi sljedećih 200 godina nema zapisa, ali po svemu sudeći rukopis je s ostalom Kircherovom korespodencijom pohranjen u knjižnici tadašnjeg sveučilišta Collegio Romano u Rimu. Vjerojatno je tamo ostao sve do kada su postrojbe Viktora Emanuela II osvojile grad 1870. godine. Nova talijanska vlada je oduzela mnogo toga Crkvi, pa i spomenutu knjižnicu.

Isusovci su potajno prebacili sve knjige sa sveučilišta u privatne knjižnice, a Voynich rukopis je prebačen u Villu Mondragone, seosku palaču van Rima koja je bila u vlasništvu Isusovaca. Oko 1912. Collegio Romano odlučio je prodati nekoliko knjiga zbog oskudice, a Wilfrid Voynich je kupio 30 knjiga i među njima i tajanstveni rukopis koji je po njemu dobio ime. Sljedećih sedam godina pokušao je zainteresirati znanstvenike koji bi dešifrirali knjigu, no bez uspjeha.

Nakon njegove smrti, rukopis nasljeđuje njegova udovica koja je nakon svoje smrti rukopis ostavila prijateljici Anne Nill, a ona je pak 1961.prodala rukopis antikvaru Hansu P. Krausu. Kako on nije mogao pronaći kupca za rukopis, poklonio ga je sveučilištu Yale 1969. godine, gdje se i danas nalazi.

Autorske zasluge rukopisa su pridavane nekolicini osoba, između ostalog, Marcus u pismu iz 1666., navodi da je prema tvrdnjama njegovog prijatelja autor rukopisa bio franjevac i znanstvenik Roger Bacon. Marcus se ogradio od te tvrdnje, no Voynich ju je ozbiljno uzeo u obzir te je činio sve kako bi tu tezu potvrdio. Pretpostavka da je Roger Bacon autor vodila je Voynicha do zaključka kako je osoba koja je prodala rukopis Rudolfu bila matematičar i astrolog John Dee, koji je djelovao na dvoru kraljice Elizabete I. Dee i suradnik Edward Kelley živjeli su u drevnoj Bohemiji neko vrijeme i nadali su se prodati svoje usluge caru, te je moguće da su upravo oni napisali taj rad i širili glasine da je to Baconovo izvorno djelo u nadi da će ga kasnije prodati.

Neki su zasluge autorstva pridavali samom Voynichu, međutim, mnogi dokazi opovrgavaju tu činjenicu. Zatim, na dnu prve stranice rukopisa pojavilo se i ime “Jacobj à Tepenece”, a to bi mogao biti Jakub Hořčický od Tepenec, također poznat po svom latinskom nazivu Jacobus Sinapius. On je bio osobni liječnik i kustos botaničkih vrtova Rudolfa II. Voynich, i mnogi drugi ljudi su zbog toga zaključili da je Jacobus bio vlasnik rukopisa prije Barescha. Ovo ime je još uvijek vidljivo pod UV svjetlom, no ne odgovara originalnom potpisu. Moguće je stoga da je sam potpis dodan kasnije iz nepoznatih razloga. Postoji još nekoliko teorija o mogućim autorima, no za sada, još uvijek nije ništa dokazano.

Jedino što je dokazano, osim starosti rukopisa jest i da tekst sadrži značajke pravog jezika, odnosno, znanstvenici Montemurro i Zanette su istraživanjem došli do spoznaje da se rukopis statistički pridržava ligvističkih pravila. Prema njima, rukopis slijedi Zipfov zakon, koji drži da će se najčešće ponavljana riječ prirodnog jezika pojaviti oko dva puta onoliko koliko druga najčešća riječ i tri puta koliko treća najčešća riječ i tako dalje.

Ističu da nasumične simboličke sekvence ne pokazuju isti obrazac stoga isključuju mogućnost da se radi o prijevari. Naravno, ne slažu se svi s ovim tvrdnjama da se radi o izgubljenom jeziku ili do sada neotkrivenom kodiranom pismu. Nitko ne zna zaista što piše u tekstu, no obzirom da se rukopis bavi nizom tema koje se mogu odnositi na alkemiju te da potječe iz doba kada je alkemija bila popularna, moguće je da je pismo kodirano kako bi se sakrila tajna znanja. Bilo kako bilo, ovaj će rukopis i dalje intrigirati znatiželjnu javnost jednako kao i stručnjake.
 

 
(blic.rs,nexsus-svjetlost.com,youtube/uredio:NSP)

Samo sedam od deset Amerikanaca sebe smatra kršćanima. Nestajanje kršćanske samoidentifikacije najprimjetnije je kod mladih

Jer, dok 85 posto Amerikanaca, koji su se rodili do 1945. sebe smatra kršćanima, dotle to čini samo 57 posto onih koji su se rodili poslije 1982. godine.

Antikrišćanska elita kontrolira gornje “katove” kulture i umjetnosti, elitne sveučilišta, medije i masovnu kulturu.

Preko knjiga, filmova i magazina vodi široku ofanzivu na kršćansku vjeru i moral.

Polovica brakova završava razvodom. Rađa se sve manje djece: 40 posto – izvan braka. Rasni problemi su danas gori nego što su bili 50-ih godina.

“OVO je kršćanska zemlja” – objavio je Vrhovni sud SAD 1892. godine.

“Amerika se rodila kao kršćanska zemlja” – kao eho je ponovio Woodrow Willson. A Harry Truman potvrdio: “Mi smo kršćanska zemlja”.

Ali, Barack Hussein Obama je 2009. godine iznio drukčije mišljenje: “Mi sebe ne smatramo kršćanskom zemljom”.

Nedavna anketa Pew Research Center pokazala je da se SAD ubrzanim tempom dekršćanizaciju. Još 2000. godine se 86 posto Amerikanaca smatralo kršćanima, a 2007. je taj postotak pao na 78. Danas samo 7 od 10 Amerikanaca sebe smatra kršćanima.

Postotak ateista, agnostika i nevjerujućih dosegnuo je 23 posto, što je više nego što u SAD ima katolika i tek nešto manje od broja evangelista. Nestajanje kršćanske samoidentifikacije najprimetnije je kod mladih.

Jer, dok 85 posto Amerikanaca, koji su se rodili do 1945. sebe smatra kršćanima, dotle to čini samo 57 posto onih koji su se rodili poslije 1982. godine.

Ako želimo sagledati svoju budućnost, trebamo pogledati na katoličku Irsku koja je upravo glasovala za legalizaciju istospolnih brakova, a njezini hramovi i crkve se pretvaraju u turističke atrakcije i muzeje, barove i restorane.

Što su uzroci dekristijanizacije Amerike?

Sve je počelo od Vrhovnog suda koji je svojim odlukama od kršćanstva očistio državne škole, pri čemu se ni središnja Amerika na neki čudan način nije protivila toj nametanoj laičkoj revoluciji.

Preko knjiga, filmova i magazina vodi široku ofanzivu na kršćansku vjeru i moral. Socijalna revolucija iz 60-ih počela je s dolaskom baby-boomera u sveučilišne domove (kampuse). Pet godina senacija Woodstocka valjala u blatu, slušajući rok grupu Country Joe and the Fish.

Kakve su posljedice dosadašnje dekristijanizacije Amerike i Zapada?

Polovica brakova završava razvodom.

Rađa se sve manje djece: 40 posto – izvan braka. Rekorde postavljaju tempo rasta upotrebe narkotika i brojevi isključenih iz škola. Visoka razina kriminala smanjuje se samo zahvaljujući tome što naš razinu lišavanja ljudi slobode nimalo ne zaostaje za onim u Južnoj Africi.

Unatoč zadivljujućim dostignućima medicine, bolesti koje se prenose spolnim putem su se neviđeno i smrtonosno proširile. Kada umire kršćanstvo – zamjenjuju ga individualizam, materijalizam i hedonizam.

“Selfie” – to je ime generacije za koju je Uskrs po značaju odavno otišao na periferiju, pogotovo u usporedbi sa Superbowlom (finalom kupa u američkom nogometu).

Preko milijun abortusa godišnje, opravdavanje samoubojstava i podrška eutanaziji – na sve ovo se gleda kao na etape socijalnog progresa u novoj Americi.

Mi ekonomski već ovisimo od stranaca koji zadovoljavaju naše potrebe za osnovnim potrepštinama. Naša politika je otrovna.

Naši rasni problemi su danas gori nego što su bili 50-ih godina.A što se tiče ravnopravnosti, raznolikosti i globalne demokracije – tko je spreman za njih umrijeti?

Dobro je rekao povjesničar Arnold Tojnbi: “Civilizacije ne umiru zato što ih ubijaju, već same izvrše samoubojstvo”.

Pitanje je vremena kada će ta “civilizacija” prijeći u Europu iz Amerike?

 
(Patrik Bjukenen, vestinet.rs/uredio:nsp)

Jasno je da država neće učiniti ništa da bi prevenirala buduće poplave. Bit će ovo aktualno idućih nekoliko dana, a tada će pasti u zaborav prazne državne blagajne. Ako očekujete da će vam vlada pomoći, varate se.

Posjetili smo jednu od žrtava kako bi cjelokupnoj javnosti dala koristan savjet – što da radi običan čovjek kada se voda povuče iz potopljenih područja, kada političari zaborave na katastrofom pogođeni narod?

Osjećam se jadno i žalosno. Kad gledam, čitam, pratim, naviru mi suze. Žao mi je ljudi, žao mi je svakoga jer sam to proživjela. Suosjećam s njima, nije im lako. A tek što ih čeka kad voda prođe. Onda je tek muka, onda ih čeka teška situacija. Daj Bože da im se to nikad više ne dogodi – priča nam Biljana. Naša sugovornica apostrofira nekoliko stvari koje bi Slavonci trebali znati kada se voda povuče. Naravno, uvažavajući regionalne specifičnosti.

Ostajete sami

Nitko ih neće ni posjetiti, kao što nije ni nas – kaže Biljana. Svi znamo kako politika funkcionira i za očekivati je da će potopljena Slavonija, nakon što se voda povuče, biti zaboravljena. Zato će, kao i sada, najveći teret pomoći morati snositi sami stradalnici i humani građani koji će biti spremni pomoći.

Financijska samoovisnost

Nevjerojatno, ali istinito – Biljanu smo zatekli kako još uvijek čisti kuću od poplave koja se dogodila u veljači. Njenoj obitelji nitko nije financijski pomogao u obnovi kuće. Pokazuje nam oštećene zidove, mjesto na kojem skida drvenariju sa zidova jer je istrulila. Vrata od dnevne sobe ne mogu se zatvoriti, iako su od kvalitetne hrastovine.

Vlaga se uvukla svugdje, njen smrad je sveprisurtan, voda na mjestima još uvijek probija. Biljana nam kaže kako i Slavonci moraju biti spremni svu ušteđevinu uložiti u obnovu kuće jer, ako će čekati da im netko drugi pomogne, od toga neće biti ništa. Stanovnici Čičke Poljane dizali su pločice, mijenjali knauf, bacali laminat, namještaj, elektroničke naprave.

Zdravstvena ispravnost vode

Biljana objašnjava kako do danas nitko nije provjerio je li voda u Čičkoj Poljani zdravstveno ispravna. Kako priča, ona je ne pije, ali nije joj jasno zašto nitko nakon poplava to nije ispitao.

Štakori, komarci i ostala gamad

Iako zvuči kao mala napast, komarci nam mogu zagorčati život. –Jučer nismo mogli večerati koliko ih je bilo – kaže Biljana. Pokazuje nam kako izgledaju kanali ispred njene kuće – kao malene bare. U kombinaciji sa toplom zimom i vrućinama koje slijede, lako je moguće je da i će stanovnici potopljenih slavonskih područja ovo ljeto zbog komaraca izludjeti. Uz komarce, opasnost je i druga gamad, poput štakora, no u Čičkoj Poljani za to se pobrinula velikogorička komunalna služba.

Veliki računi za struju

Biljana strahuje od sljedećeg obračuna struje. Nakon što se voda povukla, u prizemlju njene kuće dva su tjedna radila dva isušivača. Sumnja da će se itko u HEP-u kod idućeg obračuna sjećati da su ljudi bili prisiljeni trošiti veće količine struje jer su se oporavljali od poplave. Epidemija velikih računa za struju stoga bi mogla zahvatiti i Slavonce. Barem one kojima instalacije nisu u potpunosti uništene.

Prijevoz

Nakon što je tijekom poplava proveo osam dana u kući, jer nije mogao stići do posla, Biljanin suprug imao je isti problem i nakon što se voda povukla jer im je voda uništila automobil i kombi. Po njega je, stoga, svako jutro neko vrijeme dolazio – bager. U sličnim problemima bi se mogli naći i ljudi s potopljenih područja, koji o automobilu ovise. Nadajmo se kako će oni koji su zaposleni naići na razumijevanje poslodavaca dok svoje probleme ne riješe. Nažalost, javnog prijevoza nema svugdje.

Psihofizičko zdravlje

Poplave su trauma koju nikako ne treba podcijeniti. Uostalom, dvoje je ljudi i poginulo. No, najgora stvar za zdravlje ljudi nije proživljena trauma nego pitanje – što ako se ovo ponovi? Jasno je da država neće učiniti ništa da bi prevenirala buduće poplave. Bit će ovo aktualno idućih nekoliko dana, a tada će pasti u zaborav prazne državne blagajne. To najbolje znaju stanovnici Čičke Poljane, koji ne broje godišnja doba nego poplave. A u razdoblju između žive iščekujući ih. Kako onda ne oboljeti kada je, sve što vidiš u budućnosti, samo – voda?

PET SAVJETA ZA ŽIVOT NAKON POPLAVE Najveća opasnost je…

PITKA VODA Najveća opasnost tijekom i nakon poplava dolazi od konzumiranja onečišćene vode koje dovodi do crijevnih i kožnih zaraznih te parazitarnih bolesti. Ni u kojem slučaju ne smije se koristiti bunarska voda, a treba pomno pratiti informacije o kvaliteti vodovodne vode. Preporučuje se prokuhavanje vode – ne samo za piće, već i za pranje suđa, zuba, ruku i lica. Ako je voda zamućena, ne smije se konzumirati ni prokuhana. Za djecu, trudnice, kronične bolesnike i starije najbolje bi bilo da konzumiraju samo flaširanu vodu.

ZAŠTITA OZLJEDA Iznimno je važno paziti da rane i otvorene ozljede ne dođu u dodir s onečišćenom vodom. Treba ih dezinficirati i pokriti zavojem.

ELEKTRIČNI VODOVI I PLINSKI UREĐAJI Nakon povlačenja vode treba dobro provjeriti električne i plinske vodove te prijaviti svaki, i najmanji kvar prije upotrebe takvih uređaja. Poplavljene podove i zidove treba dezinficirati i oprati vrućom vodom.

LEŠINE ŽIVOTINJA Nakon povlačenja vode po okolišu će ostati najraznovrsniji otpad, koji treba očistiti uz pomoć stručnih službi. Lešine uginulih životinja treba prijaviti posebnim komunalnim i veterinarskim službama koje će ih ukloniti na siguran način.

KOMARCI Uz stajaće vode stvaraju se ogromne količine larvi komaraca, kojima treba desetak dana da se razviju. Stručne službe već sada trebaju donijeti planove za suzbijanje ličinki i larvicidne tretmane. Nakon što se pojave komarci, koristit će se klasične metode zaprašivanja i zamagljivanja.

Kuće će se sušiti i do osam mjeseci

U Slavoniji je trenutačno najveća potražnja za velikim, industrijskim pokretnim ventilatorima koji će ubrzati proces isušivanja stanova i spriječiti namnožavanje gljivica i drugih mikrorganizama štetnih za zdravlje. Također, građevinari preporučuju da se posebnim uređajima izmjeri količina vlage u zidovima i tek onda pristupi isušivanju i sanaciji. Osim ventilatora, postoje i posebni odvlaživači prostora za koje proizvođači navode da automatski sprječavaju proces stvaranja plijesni, ustajalog mirisa, hrđe i kondenzata.

Stanovi se ne smiju grijati

Građevinari upozoravaju građane da potopljene stanove ne zagrijavaju prije nego se dezifinciraju zidovi jer grijanje ubrzava razvoj štetnih mikroorganizama. Upozorava se i da se razni organizmi u zidovima i na njima, kao i ispod parketa razmnožavaju velikom brzinom, a kod ljudi uzrokuju infekcije, astmu, alergijske reakcije.

Upozoravaju i da se u stanovima i kućama ne smije živjeti prije nego se dezifinciraju i osuše, a to može trajati od nekoliko tjedana pa do čak osam mjeseci. Naime, postupak isušivanja profesionalnom opremom traje tri do četiri tjedna, a provjetravanje kuće osušit će zidove tek za 3 do 8 mjeseci, sve ovisno o godišnjem dobu.

Najprije treba ukloniti tepihe, madrace i sve prostirke. Najbolje ih je baciti jer se u natopljenim tepisima i drugim tekstilnim materijalima razvijaju i najopasniji mikroorganizmi. Odjeću treba odmah oprati i dobro osušiti. Nakon pranja i sušenja treba je odložiti što dalje od poplavljenog prostora. Komadi namještaja od punog drva-masiva mogu se spasiti. Namještaj odvojiti od mokrog poda aluminijskom folijom, plastična folija ne dopušta isparavanje vlage.

Nečistoće treba oprati sredstvima za čišćenje drva ili parketa i dobro osušiti krpom ili papirnim ubrusima. Izbjegavati sredstva na bazi klora jer se tako uništava površina drva. Namještaj od iverice uglavnom je uništen nakon poplave i mora ga se baciti što prije jer se natopljena iverica ne može popraviti ili je popravak skup i ne isplati se.

Također, krevete i tapacirani namještaj najbolje je baciti. Gotovo ih je nemoguće potpuno očistiti i dezinficirati, a poplavljeni tapecirani namještaj mogući je izvor bolesti. Jastuke i prekrivače također treba baciti – upozorili su građevinari i liječnici stanovnike potopljenih mjesta, a njihove savjete i te kako mogu koristiti i Slavonci.

Čišćenje pod maskama

Stručnjaci ističu da prilikom čišćenja treba koristiti zaštitne rukavice, obuću i maske.

Parni čistači su odlični za čišćenje i dezinfekciju nakon poplava, profesionalni se teško nabavljaju pa će i manji kućni poslužiti uz više truda i vremena. Ako se nema parni čistač, zidove i podove čistiti četkom i otopinom za dezinfekciju. Treba oprezno koristiti kućna sredstva na bazi klora! Profesionalna sredstva za dezinfekciju treba potražiti u ljekarni. Zidovi i podovi se nakon čišćenja četkom i vodom mogu poprskati sredstvom za dezinfekciju.

Zidovi se ne smiju gletati i bojiti prije potpunog isušivanja. Razne glet mase i boje zatvaraju pore pa se zidovi sporije suše. Dobro je rješenje da se već za vrijeme čišćenja ostruže što više boje sa zida! Sve što bubri i odvaja se treba što prije ukloniti jer time se ubrzava sušenje.

Za vrijeme sušenja pojavljivat će se kristali minerala na površini. Ove kristale skidajte struganjem i odlažite što dalje od kuće. Na mjestima gdje su oštećenja žbuke dublja, najbolje je ukloniti svu žbuku do zida, pričekati isušivanje i sanirati posebnim materijalima za sanaciju vlažnih zidova. Zidove treba obojiti tek kada su potpuno suhi!

Laminate bacite! Laminate odmah treba ukloniti. Ako je poplava trajala nekoliko sati, parketi će početi bubriti pa je bolje što prije ih ukloniti da se omogući čišćenje i sušenje podne glazure. Podignute i valovite parkete nemoguće je ispraviti, takvi parketi vade se i bacaju.

Knjige i dokumente stavite u zamrzivač! Vrijedne knjige i dokumenta treba zamrznuti u zamrzivaču. Smrzavanjem dehidriramo – isušujemo vlagu iz papira, listovi se lakše odvajaju i zaustavlja se propadanje štampe na papiru! Knjige i dokumente treba ostaviti u zamrzivaču nekoliko dana do nekoliko tjedana. Smrzavanjem isto tako sprječavamo pojavu plijesni i gljivica u celuloznim materijalima.

U NEW ORLEANSU: Nakon uragana Katrina trostruko više srčanih udara

Iako su srčani udari češći u prijepodnevnim satima i radnim danom, a najčešće ponedjeljkom na početku radnog tjedna, razorni uragan Katrina promijenio je taj obrazac u New Orleansu, gradu koji je 2005. najviše stradao u njezinu naletu, pokazalo je američko istraživanje po kojem se od 2005. broj srčanih udara u tom gradu utrostručio

‘Činjenica da se radi o takvoj promjeni obrasca doista je iznenađujuća’, kazao je voditelj istraživanja Matthew Peters sa sveučilišta Tulane u New Orleansu.

Znanstvenici smatraju da se broj srčanih udara uvišestručio zbog toga što se broj pušača povećao. Utvrdili su da su nakon Katrine infarkti učestali radnim danom navečer i preko vikenda, prema podacima objavljenima u časopisu American Journal of Cardiology.

Prije uragana 23 posto svih srčanih udara zbivao se ponedjeljkom što je u skladu s nacionalnim prosjekom no nakon Katrine broj infarkta ponedjeljkom pao je na deset posto što je manje nego bilo koji drugi dan u tjednu.

Srčane udare ponedjeljkom i u prijepodnevnim satima znanstvenici pripisuju radnom stresu.

Kao moguće objašnjenje promjene obrasca srčanih udara u New Orleansu znanstvenici su ponudili tezu da su se nakon razaranja grada izvori stresa promijenili, primjerice, ljudi koji su ostali bez posla više nisu bili izloženi pojačanom stresu na početku radnog tjedna. Za one koji su još imali posao odlazak na radno mjesto postao je dobrodošli predah od posljedica uragana na dom.

Katrina je bez domova ukupno ostavila oko 1,3 milijuna Amerikanaca.
 

 
 
tportal,dnevno,slobodnadalmacija, youtube.com/uredio: nsp
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=17629"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

Zajedničko obilježje autoritarnih režima je kriminalizacija alternative

Nažalost, ove restrikcije nacističke ere na ograničenje prava na roditeljsku skrb je ostao zakon u Njemačkoj, ostavljajući roditelje koji žele veću kontrolu nad obrazovanjem svoje djece, bez opcija. To je razlog zašto su 2006. godine Uwe i Hannalore Romeike, njemački par koji su školovali kod kuće svoje troje djece iz vjerskih razloga (kršćani), zatražili azil u Sjedinjenim Državama. Imigracijski sudac Lawrence Burman je potvrdio njihov zahtjev za azil, priznajući da sloboda roditelja da školuju kod kuće svoju djecu je “temeljno ljudsko pravo.”

Nažalost, trenutna američka administracija ne vidi to na taj način, te je najavila da će povući odluku suca Burmana. Ako administracija bude uspješna, obitelj Romeike bi mogla biti poslana natrag u Njemačku gdje će biti prisiljeni da svoju djecu šalju u škole čiji nauk krši njihova vjerska uvjerenja. Ako odbiju, oni će se suočiti sa ogromnim novčanim kaznama, zatvorom, ili čak gubitak skrbništva nad djecom!

Žalba administracije u Americi tvrdi da savezna vlada ima ustavnu ovlast da zabrani školovanje kod kuće u svih pedeset država. Istina je da Ustav ne daje saveznoj vladi moć da kontrolira bilo koji vid obrazovanja. Osim toga, roditelji koji poput obitelji Romeike, imaju vjersku motivaciju za školovanje kod kuće, trebaju biti zaštićeni od strane slobodne klauzule Prvog amandmana.

Neprijateljstvo Federalne vlade prema školovanju kod kuće dijele dužnosnici na svim razinama vlasti. Unatoč uspjehu pokreta legalizacije školovanja kod kuće u svakoj državi, mnoge obitelji su još uvijek izložene maltretiranju od strane lokalnih dužnosnika. Uznemiravanja variraju od “kućnih posjeta” zaštitnih dječijih agencija, pa sve do kaznenog progona za kršenje zakona protiv needukacije djece.

Svaki Amerikanac koji cijeni slobodu treba podržati školovanje kod kuće – iskreno. Ako Vlada može uzurpirati roditeljski autoritet nad nečim temeljnim kao što je obrazovanje njihove djece, gotovo da ne postoji područje roditeljstva izvan granica intervencije Vlade.

Predavanja kod kuće su se pokazala kao učinkovito sredstvo obrazovanja. Svi smo upoznati sa izvanrednim akademskim postignućima, uključujući u nacionalnim natjecanjima u pravopisu i drugim natjecanjima, djece koja su se školovala kod kuće. Osim toga, učenici koji su školovani kod kuće uglavnom prolaze bolje od svojih vršnjaka iz javnih škola obrazovanih po svim mjerama uspjeha u školi.

Ima smisla u tome da djeca čine bolje kada je njihovo obrazovanje pod kontrolom onih koji znaju najbolje njihove jedinstvene potrebe, nego jedan savezni birokrat. Jaka pokret školovanja kod kuće također može poboljšati druge oblike obrazovanja. Ako natjecanje poboljšava robu i usluge i u drugim područjima života, zašto ne bi natjecanje poboljšalo obrazovanje? Sve veći i rastući pokret učenja kod kuće bi mogao potaknuti javne i privatne škole za inovacije i poboljšanja.

Kada vlada ometa roditeljsku mogućnost odabira vrste obrazovanja koje je najbolje za svoje dijete, to je nemoralno i na način nije u skladu sa slobodnim društvom. Vlada koja krši prava školovanja kod kuće na kraju će kršiti prava svih roditelja. Djeca koja su školovana kod kuće imaju veću vjerojatnost da prihvate filozofiju slobode, te da se pridruže naporima za vraćanje slobode. Zapravo, ne bih se iznenadio da buduće vođe pokreta slobode, budu školovani kod kuće.

Vjerujem tako snažno u pokret učenja kod kuće, pa sam upravo najavio svoj plan i program za obitelji koje školuju djecu kod kuće. Ron Paul
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 

 
Dr. Ron Paul (activistpost.com), youtube.com/ uredio: nsp

Malo ću vam pisati o svojoj knjizi “Sve piše u novinama…(a ponešto i ne)” čiju naslovnicu već par mjeseci vidite sa strane. Baš se jučer nekako dogodilo da sam je punih pet minuta predstavljao u emisiji ‘Hrvatska uživo’, što je bio početak moje velike propaganda kampanje, a ujedno i njezin kraj (kampanje, ne knjige).

Pa prije nego kampanja završi, evo par riječi o (a i iz) knjige.

Naime, malo ljudi se neće složiti s tvrdnjama da je život sve teži i neizvjesniji, hrana sve nekvalitetnija, svijet sve nesigurniji, centralizacija globalne vlasti i kontrole u porastu. Pitanje oko čijeg odgovora se neće svi složiti jest je li takav trend događaja posljedica neke namjere ili tek nekog unutrašnjeg, sustavu prirođenog mehanizma.

Moja razmišljanja već se par godina kreću se u smjeru ove prve mogućnosti. Gorivo za takva razmišljanja predstavlja barem desetak tisuća stranica knjiga koje se bave raznim temama, pa tekstova poput onih iz časopisa Nexus, pa informativnih i zanimljivih razgovora i dijeljenja mišljenja tijekom druženja s ljudima koji imaju slični pogled na stvari ili smo ga čak zajedno stvarali tijekom višegodišnjeg druženja.

Dakle, pričam o nekom dugoročnom totalitarističkom planu za sticanje apsolutne kontrole nad resursima i ljudima ovog planeta, nad njihovim životima i financijama, kao i nad njihovim mislima i uvjerenjima. Jer totalitarizam upravo to i jest, sustav u kojem se (pomoću programiranja i staha) potpuno vlada ljudskim životima i, po mogućnosti, ljudskim mislima. Svaki totalitaristički sustav tijekom povijesti bio je takav. Ili se barem trudio biti.

Misao da se upravo nešto takvo zbiva sada, i to na globalnoj razini, a da mi to i ne primjećujemo, zvuču fantastično, prefantastično štoviše. Ali postoje podaci da je upravo tako. Nećete ih spaziti ako ste tek prosječno informirani iz novina ili s televizije, pa čak niti ako ste obrazovaniji od prosjeka, ali nikad niste naučeno propitkivali iz samog korijena, koji se, kao i svaki, nalazi pod zemljom i nevidljiv je, ali ipak hrani cijelo stablo.

Taj plan nadilazi dnevnu politiku, pa i mjesečnu i godišnju. Iz te je perspektive poprilično nevidljiv, kako je i zamišljeno da bude. Njegove dvije glavne taktike odlično je sažeo David Icke. Prva je ‚problem-reakcija-rješenje’. Stvori neki problem, da uslijedi reakcija ljudi da se nešto mora učiniti po tom pitanju, i onda, na njihov zahtjev,  uvedi rješenje koje već otprije čeka u ladici, a koje ti daje veću moć, zbog čega ga nitko ne bi prihvatio u normalnim okolnostima. Druga taktika je ‚metoda malih koraka’. Ako želiš stići od točke A do točke B, zadrži to za sebe i neprekidno radi sićušne korake u tom smjeru. Svaki od tih malih koraka podrži nekim objašnjenjem koje zvuči logično i kao da je usmjereno u dobrobit ljudi. I tako stvori povijest po svom ukusu.

Kombinacija tih dviju taktika vrlo je moćna.

Kako bih mogao sam provjeriti te tvrdnje, neovisno o podacima koji su mi do tad predočeni? Nisam tajni agent pa da se šuljam do sefova s tajnim dokumentima, prelijen sam i s previše svakodnevnih obaveza da bih se bacio na višemjesečni terenski rad da bih razotkrio neku pojedinu temu, a osim toga, da bih  potvrdio ove teze, bilo bi potrebno razotkriti desetke tema i pronaći im međusobne veze. I još osim toga, to su razni autori već napravili. Neki su se bavili samo jednim područjem, a neki su povezivali više područja u novu sliku. Svima sma ih vrlo zahvalan zbog toga. Pa sam odlučio okrenuti se nečemu što mi je često pri ruci i što ne zahtijeva nikakav dodatni napor.

Novinama.

Nemojte misliti da sam postao redoviti čitatelj koji opsesivno traži nešto što je zamislio da će naći. Uopće ne. Novine zapravo uopće ne čitam, a još manje kupujem. No, svakih par dana, a ponekad bi prošao i cijeli tjedan ili više, listao bih ih u kafićima uz kavu. Zapravo, isprva ih nisam uzimao u ruke s nekom posebnom namjerom. Ali sam, i ne htijući, neke vijesti odjednom počeo vidjeti drugim očima. Sad sam u njima uočavao pozadinu događaja i što se njima želi, spin koji su mnoge vijesti sadržavale ukazivao mi se kristalnom bistrinom, a ono što je u njima bilo neizrečeno, što bi bacilo potpuno drugo svjetlo, zvonilo je glasnije o onoga što je bio rečeno. Potom bih izvadio svoj švicarski nož i kriomice od konobara u dva poteza izrezao tekst koji mi je privukao pažnju. Koliko je samo izrezanih novina ostalo iza mene u kafićima!   

Knjigu “Sve piše u novinama” možete shvatiti i kao mentalni eksperiment. Više od svega bih volio da zaista sve zaključeno predstavlja moju utvaru. Uostalom, neki koji čitaju ove retke već će sada zaključiti da je to baš tako, da je riječ samo o još jednoj paranoičnoj teoriji urote.

Neka i jest.

Ali ipak postoji postoji mogućnost da svi ti podaci i posljedični zaključci točni. Sve ovisi o tome koliko si dopustite duboko ući u materiju.

U tom slučaju, stvar postaje preozbiljna da bismo je odbacili bez razmatranja, samo zato jer se nekome čini glupa.

Samo zato jer netko neinformiran tako misli, netko tko govori napamet ili s pozicije autoriteta ili na temelju unaprijed stvorenih zaključaka i predrasuda, a ne na temelju upućenosti Takve misli doista ne vrijede ništa. Također, ako je priča točna, onda se ista grupacija potrudila zamaskirati svoje korake i napraviti da plan ne bude vidljiv na prvi pogled.

Smatram da bi svaki čovjek trebao biti upoznat sa svim tim informacijama i sam razmotriti što sve to znači. Ili neka se o toj temi povede javna rasprava (što je samo hipotetski prijedlog, u ovom svijetu dirigiranih medija i programiranih ili unovačenih ljudi) i tako dođe do zaključka.

Ako se sve te teorije o uroti pokažu netočnima, bit ću prvi koji će ih zgužvati i s veseljem šutnuti u najbliži kontejner.

Uostalom, malo drugačijeg razmišljanja o svijetu svakako ne može naškoditi.

Što se tiče knjiga koje otkrivaju globalnu urotu, u svojoj glavi sam ih podijelio na dvije vrste. U prvu sam stavio one koje se obično nazivaju ‘teorijama urote’, mada je to bezveze, to su jednostavno knjige koje iznose pozadinu nekih događaja, ukazujući na skrivenu ruku svjetske elite koja je upravljala događajima. Spomenuo bih autora i istraživača Williama Engdahla koji je u tri knjige obradio tri poluge moći globalne elite – naftu, GMO i novac. To su knjige Stoljeće rata, Sjeme uništenja i Bogovi novca . Daniel Estulin bavio se skupinom o kojoj je napisao knjigu pod naslovom Istinita priča o družbi Bilderberg. Vrlo kvalitetni autor je i Jim Marrs, koji je napisao kod nas neobjavljene knjige Rule by Secrecy i The Rise of Fourth Riech. Među ove knjige spada i po pitanju mnogih detalja vrlo informativna  knjiga Nevidljiva ruka Ralpha Eppersona. Pa onda fenomenalni Jeffrey Grupp s knjigom Korporatizam. Od svih tih autora, najdalje u istraživanju, a to znači najbliže istine, po mojoj je procjeni stigao David Icke, čijih je pet odličnih knjiga do sad objavljeno kod nas. Njega je  istraživanje odvelo i dalje od granica koje neki od gornjih autora nisu mogli preći pa tako niti suvislo odgovoriti na neka pitanja, sve do pitanja što je prava priroda stvarnosti, u čemu se po svemu sudeći krije ključ rješenja kako stati uroti na kraj.

Icke je predstavio skoro zastrašujuću gomilu podataka, koji se pred čitateljem povezuju sami od sebe, a nije ga bilo strah uhvatiti se u koštac čak i s onim naizgled fantastičnim. Sjećam se kad je jedan čovjek, koji se smatra vrlo racionalnim i inteligentim, na preporuku počeo čitati jednu Ickeovu knjigu i odustao u trenutku kad je pročitao da je ovaj, dokazujući neke svoje navode,  napisao da George Bush direktni potomak krvoločnog vladara Vlada Tepeša Drakule. U tom trenutku je taj čovjek odustao od daljnjeg čitanja, zgrožen nevjerojatnošću tog podatka. Icke je za njega bio potpuna budala.

No, nekom igrom sudbine, samo tjedan dana nakon njegova odustajanja, neki su naši portali prenijeli vijest-zanimljivost iz New York Timesa koja je govorila da je… Bush  potomak Vlada Tepeša Drakule! Koliko god to nevjerojatno zvučalo. Podatak je pribavljen iz službene institucije koja se bavi genealoških istraživanjima američkih predsjednika. Ne treba reći da to svejedno nije vratilo kredibilitet Davoda Ickea u očima onog nesuđenog čitatelja, no to zaista nije ni važno. Istina je koja je, bez obzira što bilo tko, uključujući i mene, vjerovao.

Knjigu sam napisao najviše inspiran upravo knjigama Davida Ickea, kao i njegovim kolumnama u časopisu Nexus. U kojem sam, usput rečeno, čitao i odlične tekstove puno autora o raznim temama, od mikročipiranja, nadzornih kamera i codexa alimentarius do tekstova o manipulacijama farmaceutske ili vojne industrije, koje su bacale dodatno svjetlo na mehanizme urote.

U drugu vrstu knjiga u svojoj mentalnoj podjeli stavljam one koje su detaljno razotkrile neki određeni segment, ponekad bez razmišljanja o širem kontekstu ili bez traganja za vrhom piramide. Te knjige se u općem poimanju ne svrstavaju u žanr ‘teorije urote’.  O manipulacijama GMO-om nezaobilaznu, vrlo detaljnu i informativnu knjigu napisao je Jeff Smith, pod naslovom Sjeme obmane, a isto su učinili i dr.sc. Marijan Jošt i Thomas S. Cox u knjizi Intelektualni izazov tehnologije samouništenja. Pod naslovom Velika obmana- tajna povijest Europske Unije britanski su novinari Christopher Booker i Richard North napisali zapanjujuće detaljan prikaz svih koraka koji su doveli do stvaranja Europske Unije i rasvijetlili uloge nekih ljude za koje jedva da ste i čuli, a koji su manipulirali tim procesom otpočetka s namjerom da bez znanja i dozvole ljudi navedu države da se odreknu suvereniteta u korist neizabrane europske birokratske diktature.  U knjizi Lijekovi ili priča o obmani zagrebačka je liječnica Lidija Gajski dala neoboriv prikaz laži i manipulacija farmaceutske industrije vezanih uz statistike, podmićivanje liječnika, insrumentaliziranje udruga pacijenata, reklamiranje lijekova i stvaranje novih ‘bolesti’ mijenjanjem kriterija i parametara toga što je zdravlje. Richard S. Hoagland i Mike Barra pokazali su pravo lice američke svemirske agencije, njenu obrambenu (a ne civilnu, kako se obično smatra, mada njen statut tvrdi drugačije) prirodu, način kako je nastala, kako je ustrojena, koje grupacije njome vladaju i njenu ulogu u zataškavanju mnogih otkrića u knjizi Tajna misija – skrivena povijest NASA-e.

Profesor Jeffrey Grupp, kojega sam već spomenuo kao autora odlične knjigu Korporatizam – tajna vlada Novog svjetskog poretka, u kojoj je napisao da će doći trenutak kad ćemo se svi morati ispričati istraživačima urote što ih se toliko dugo ismijavalo, a istaknuo je i istraživanje Davida Ickea.    

Sve se ove knjige (kao i one iz brojnih drugih područja, koje nisam sad spomenuo) i istraživanja napravljena neovisno jedna od drugih preklapaju i potvrđuju. U mojoj svijesti sve te knjige su tek jedna velika knjiga.  

Nakon što sam se za svoju knjigu inspirirao novinama, mogu savjetovati  slijedeće: nemojte čitati novine, ako ne možete iz njih iščitavati što se doista zbiva i što od nas žele ti reklamni bilteni zvani dnevni tisak. Nije zdravo. Samo ćete se dezinformirati i živcirati, a one će vam zarobiti misli i uvući vas tamo gdje uopće ne želite biti. Do točnijih zaključaka možda ćete doći intuicijom, jasnija slika neke situacije ukazat će vam se ispred očiju pogledom izdaleka, a ne izbliza.

Zapravo je ironija sudbine što sam napisao knjigu na temelju novina (i vijesti generalno). Još sam u srednjoj školi bio vlasnik slave sumnjive kvalitete, glasovit po tome što nisam čitao novine, nisam gledao Dnevnik, nisam slušao vijesti na radiju (uglavnom sam slušao ploče) pa nisam imao pojma ni o čemu što se zbiva. Sjećam se neke grozne nesreće u u nekom rudniku, još tamo krajem osamdesetih, o kojoj su tog dana baš svi pričali u autobusu do škole. Riječ je bila o tragediji i baš svi su suosjećali i bili upućeni. Osim mene. Ja nisam ni čuo za to, a bih bio izvrgnut i puno većem ruglu da moji prijatelji nisu već bili naučeni na stupanj moje medijske lobotomije. I kasnije sam, i za vrijeme faksa i poslije,  nebrojeno puta ispao vrlo neuk kad su se spominjala imena poznatih političara, sportaša, manifestacija, politike, uopće bilo kakvih događaja o kojima je informiran čovjek koji sluša radio u autu ili samo prolista novine ili jednim uhom čuje dnevnik iz druge sobe. Moj je ponor bio tako dubok da mi je, tamo negdje sredinom devedesetih, urednica na radiju na kojem sam radio zapovijedila da svaki dan izvolim pročitati novine, a ne da sramotim struku.

Pa sam ih počeo čitati i bilo je zabavno. Kad novine čitaš svaki dan,  postaje napeto, kao da čekaš novi nastavak nekog krimića. Uđeš u priču, poistovjećuješ se s likovima i uživljavaš u fabulu. Sad kad razmišljam, shvaćam da se događa i slijedeće: počneš živjeti tuđe misli i situacije. To znam jer se sjećam onog vremena kad nisam imao pojma što se zbiva po novinama, niti sam ikada osjetio ikakve posljedice toga u svom svakodnevnom životu, imajući neke svoje prioritete i interese.

A ovako, kad sam se svaki dan izlagao vijestima, one su na mene počele imati emocionalni učinak. Novinski naslovi bi me razljutili, razveselili, rastužili…najčešće bi me ipak ispunili nekim strahom ili nemoćnom ljutnjom, a bez ikakvog stvarnog razloga. A od svega toga ništa korisnoga za mene. Ako se i zbivalo išta vrijedno ikakvog pamćenja, zbivalo bi se i bez da sam se ja živcirao zbog toga. O onom nebitnom da i ne pričam.

Par godina kasnije vratio sam se u prvobitno stanje amebe i prestao pratiti vijesti. I opet mi se ništa nije dogodilo. Ponekad sam imao priliku uvidjeti očiglednu besmislenost uvučenosti u vijesti, kad bih u prolazu čuo umirovljenike na ulici kako raspravljaju o tezama koje mi nikako nisu zvučale njihove, već je bilo lako prepoznati otisak glavne novinske teze toga dana. Naravno, sve informacije koje su imali nisu nadilazile ono što je pisalo u vijesti, pa tako niti zaključci nisu bili drugačiji od onih koje su mediji plasirali.

A zaključci bi trebali biti drugačiji. Ali onda ste već na opasnom terenu, neusklađeni s okolinom. Primjerice, prije nekog vremena neki mi je prijatelj proslijedio kritiku nekog čovjeka na to što sam dao u par emisija dao prostora Davidu Ickeu, „bolesnom čovjeku koji vidi gmazolike izvanzemaljce”. Ne znam otkud mu to da je bolestan, jer ja sam Ickea sreo par puta i činio mi se potpuno normalan i vrlo pristojan čovjek. Ne znam ni otkud mu to da Icke “vidi gmazolike izvanzemaljce”, jer on nikada nije rekao da ih je vidio. No, više desetaka ljudi, neovisno jedni o drugima, opisivali su mu čudnu pojavu da se neki čovjek pred njihovim očima preobratio u gmaza i natrag u čovjeka, a Icke je prenio te priče i zaključio da tu nečeg mora biti, otkuda inače svim tim ljudima baš to iskustvo (u ono vrijeme kad još nitko nije ni čuo ni spominjao gmazove). Pa je njihove tragove pronašao i u prošlosti, i u predajama afričkih šamana itd.        

No, korisno je dati prostora Ickeu i drugim istraživačima urote. U proteklih par godina po novinama sam pratio što su o nekoj temi, recimo,  globalnom zatopljenju, pričale novine, a što Icke i drugi. Razvoj događaja je pokazao da je taj „bolestan čovjek“, a i drugi ‘bolesni’ ljudi, sve točno rekao, a da su novine i drugi mediji sustavno i strastveno prenosili njima servirane neistine. Pa sam onda čitao što je taj „bolestan čovjek“ pisao o lažnoj epidemiji gripe, a čitao sam i što se izjavljivalo po  novinama. Pa se opet pokazalo da je on govorio istinu, a one ne. I tako dalje, i tako dalje. Novinama je obično trebalo par godina da se tu i tamo pojavi neka vijest koja je govorila istinu, ali obično u vrijeme kad to više i nije bilo važno. U isto vrijeme, često sam u novinama viđao kako se netko, suočen s nezgodnim pitanjima o nekoj temi, izvlači da je to ‘teorija urote’.

Razmišljao sam i o tom pojmu, zapravo besmislenoj etiketi, pa sam i sam smislio jedna pojam, da bih stvari stavio na svoje mjesto. Već sam ga spominjao. Taj pojam je: ‘teorija spontanog razvoja događaja’.

Jer pozicija s koje se odbacuje teorija urote (pri tom mislim na točno određenu urotu jedne globalne elite koja za cilj ima uvođenje svjetske jednostranačke države, svjetske vlade, svjetske vojske, svjetske središnje banke i elektroničkog novca te mikročipiranje stanovništva) je isto samo teorija, temeljena na određenim interpretacijama jednog dijela podataka. Ta teorija (spontanog razvoja događaja) tvrdi da se stvari zbivaju kaotično i spontano, zbog neke svoje unutarnje logike te da nisu manipulirane, a pogotovo ne s tako dramatičnim krajnjim ciljem.

Ta druga teorija, teorija spontanog razvoja događaja, stalno se pravi da predstavlja realan i razuman prikaz stvari, dok teoriju urotu otpisuje kao tek psihološki fenomen. S obzirom da je većina nas  neinformirana o većini stvari, najčešće kao ‚normalno’ ili ‚istinito’ uzimamo ono što je dio općeg znanja, zapravo, ono što (naizgled) predstavlja koncenzus. U stvarnosti koncenzusa nikad nema, ali se stvari predstavljaju kao da on postoji oko puno pitanja. I zato svi znaju isto, i zato svi misle isto i zato istina o mnogim stvarima dobiva žig ‚teorije urote’. Općeprihvaćeni pogled na povijest i događaje oko nas, kao i prirodu svijeta u kojem živimo, isto je samo teorija. On nije stvarnost, već samo nečija stvarnost, možda i nametnuta stvarnost, koja ne predstavlja pravo stanje stvari, već samo predstavljeno stanje stvari.

Za one koji nisu upoznati sa sadržajem teze o uroti, evo ukratko opisa na temelju istraživanja Davida Ickea koja su trajala više od dvadeset godina, jer je on dao najcjelovitiju priču, koja zapravo sadrži sve ostale. Postoji mreža obitelji, krvnih loza, koje tisućljećima manipuliraju svijetom kroz mrežu tajnih društava, a cilj im je uvesti totalitarnu diktaturu. Ima ih vrlo malo pa to čine tajno. Oni uvijek stoje iza svih strana u sukobima i politici, kojima manipuliraju da bi se stigli do svog cilja. Prije su njihovi predstavnici bili kraljevi raznih monarhija, ali kad su se ljudi počeli buniti protiv tih vidljivih diktatura, stvorili su ‘demokraciju’ kako ljudi više ne bi bili očigledno svjesni diktature. Danas ta mreža obitelji stoje iza ‘demokratski’ izabranih vlasti, zahvaljujući raznim društvima i organizacijama kao što su Vijeće za vanjske odnose, družba Bilderberg, Trilateralna komisijca, Malteški vitezovi, Rimski klub, ali i UN, WHO, NATO…popis ide unedogled. Veliki događaji koji su bili prekretnice, kao i mnoge velike ideje tijekom povijesti, bili su aranžirani iz pozadine. No, čini se da urota ima i svoj metafizičku stranu (ako gledamo iz perspektive današnjeg redukcionističkog i mehanicističkog pogleda na svijet). Prema Ickeu, čini se da su neki od svjetskih manipulatora križanci s određenim gmazovima, koji se hrane ljudskim emocijama, poglavito strahom. Iza zemaljske piramide moći stoje gmazovski entiteti iz neke druge dimenzije (potpuno freaky,zar ne? Bar na temelju onog što smo o svijetu naučili kroz obrazovanje i na temelju toga kako mainstream suvremene znanstvene misli interpretira svijet), a s našim svijetom i ljudsko-gmazovskim hibridima povezuju se kroz razne sotonističke rituale i žrtvovanja. To je, dakle, ta urota na kojoj se radi već vrlo dugo, vjerojatno i tisućljećima, a posebno intenzivno u ovo današnje vrijeme, kad bi njihov veliki projekt trebao stići do kraja.

Radi slikovitosti, evo citata bivšeg CIA-inog operativca Victora Marchettija koji je i sam iskusio ono što Icke naziva svjetski sotonistički kult, kojega su, prema Ickeu,  stvorili gmazovski križanci i njihovi gospodari s drugih dimenzija, a koji djeluje kroz međusobno povezana tajna društva i skupine koje djeluju u svakoj zemlji, a odgovorne su samo jednom zapovjednom središtu. Prema Ickeu, na taj način koordiniraju djelovanja između raznih država, rasa, religija, političkih stranaka i korporacija. Marchetti je i sam sve to iskusio te dio toga iznio na vidjelo u svojoj knjizi objavljenoj 1973. godine pod naslovom CIA i kult obavještajne agencije te napisao ovo: „U našem današnjem svijetu postoji jedan moćan i opasan kult. Taj kult podupiru i štite najviši državni dužnosnici u svijetu. Njegovo se članstvo sastoji od osoba iz centara moći u strukturama vlasti, industriji, trgovini, financijama i radništvu. On manipulira pojedincima u važnim sferama javnog utjecaja, uključujući intelektualni svijet i masovne medije. Taj tajni kult je svjetsko bratstvo političke aristokracije čija je svrha ostvarivanje političkih namjera nepoznatih osoba ili organizacija. Djeluje nezakonito, u tajnosti.“   

U knjizi sam obradio i nezaobilazne teme kao što su subliminalne poruke, kronologiju razotkrivanja climategate, a posebnu količinu prostora dao sam chemtrailovima, od kojih do sada već imam stotine slika koje sam sam uslikao iznad raznih hrvatskig gradova, a najviše, naravno (jer tu živim), iznad Zagreba. Zaprepašćujuć je intenzitet zaprašivanja kojem smo izloženi. Mada najvidljivi dio djelovanja korporatista, to je ujedno i dio kojega je možda najteže prihvatiti kao realnog. Ali gledajte nebo i sami, imate oči.

Do sad ste već shvatili, ovu sam knjigu pisao kao razgovor s onima koji su već upoznati s podacima, principima i tezama o postojanju spomenute globane urote. Zapravo, kad sam je dovršio, ispalo je ona zapravo govori o programiranju i da sam u njoj predstavio vlastito uočavanje programiranja stvarnosti i koraka urote u novinama i generalno kroz vijesti, ali ne samo to, već i svoja razmišljanja, događaje i susrete koji su mi se za to vrijeme dogodili, na temelju kojih sam zaključio da je ključ igre sustavno programiranje umova. Mislite da je teško programirati umove ljudi? Ne baš toliko. Dapače, jednom kad se stroj zahukta, stvari idu same od sebe. Mediji u tome igraju jednu od ključnih uloga.

Putovanje kroz vijesti je okosnica, kičma knjige, od koje se živci granaju na razne strane. Možemo reći da knjiga predstavlja moje osobno putovanje kroz temu urote. No, pretpostavljam da može imati smisla i onima koji prvi put čuju za sve to, jer se u najvećoj mjeri bavi stvarima koje svakodnevno vidimo oko sebe, tu u Hrvatskoj, a ne u Americi ili Velikoj Britaniji ili Aziji, i koje se tiču našeg svakodnevnog života. Uostalom, i Europska Unija nam je sve bliža, a i mnogi segmenti društva već direktno ili indirektno počinju osjećati utjecaj uvođenja ‘pravne stečevine EU’.

Prije sam rekao da sam počeo testirati tu fantastičnu priču o uroti i promatrajući svijet oko sebe vidjeti zbiva li se doista. Što sam ustanovio?

Odgovor naslućujete.

Da je bio negativan, to bih vam javio SMS-om sadržaja ‘all clear’. Ovako, svoje sam dojmove nabacao u ovoj knjizi. Ona predstavlja tek djelić djelića slagalice, većim dijelom baš onaj koji se tiče nas u Hrvatskoj, ali sam se potrudio biti što informativniji. Jer, kao što pokazuje debljine Ickeovih knjiga, slaganje cjelovite slike o uroti je baš poput slaganja puzzlei. Na svakom djeliću slagalice nalazi se nacrtano nešto što jasno vidite. Ali u isto vrijeme svaki djelić puzzle je izrezan tako da pruža pipke u raznim smjerovima, pipke za koje postoje točno određeni djelić slagalice u koji savršeno liježu. Možete reći da djelići puzzli i sami predstavljaju sličice, jer na jednom djeliću je oko, na drugom se jasno vidi noga, na trećoj se bez svake sumnje nalazi oblak, a četvrta prikazuje kamenčić na tlu. Ali iz svakog pojedinačnog djelića ne možete saznati ništa o cijeloj slici. Tek kad ih sve ili bar veći dio spojite, počet ćete naslućivati što ona prikazuje. A tih puzzli ima taaako puno…  

Ja sam neke od njih potražio u novinama. Novine su zapravo odličan izvor informacija. Sve piše u njima, kad stavite prave naočale. Kupujte knjige

autor NSP.com, preneseno sa 4dportal.com