Psihički poremećaji su najčešći zdravstveni poremećaji. Svaka treća osoba ispunjava kriterije za barem jedan od brojnih psihičkih poremećaja. Nešto manje od polovice građana Sjedinjenih Američkih Država tijekom života pobolijeva od jednog ili više psihičkih poremećaja, bilo da je riječ o nikotinskoj ovisnosti ili shizofreniji.

Ispitivanje velikog uzorka odraslog pučanstva Sjedinjenih Američkih Država, koje je od 2001. do 2003. godine provodio njihov Nacionalni institut za mentalno zdravlje (NIMH), pokazao je da začuđujuće visokih 46% ispitanika zadovoljava kriterije sukladno svjetski najpriznatijem i najpoznatijem Psihijatrijskom dijagnostičkom priručniku (DSM) Američke psihijatrijske asocijacije (APA), za pobolijevanje od barem jednog, a većina njih i od većeg broja psihičkih poremećaja.

Od toga 28,8% otpada na anksiozne poremećaje, 20,8% na poremećaje raspoloženja, 24,8% na poremećaje kontrole pulzija te 14,6% na različite ovisnosti. A prema izvještaju iz 2005. godine provedenom u 16 europskih država, proizlazi da je 27% Europljana odrasle životne dobi u posljednjih godinu dana patilo od nekog psihičkog poremećaja.

Navedeni postoci očito ukazuju na to da se nalazimo usred epidemije psihičkih poremećaja. No tek mali broj stručnjaka smatra da je epidemija psihijatrijskih poremećaja koja je desila unazad posljednja tri desetljeća u državama razvijenog Zapada zapravo posljedica odranije postojećih poremećaja, koji su eto uslijed nerazvijenosti struke ostali neprepoznati i poddijagnosticirani.

Praktički nitko od relevantnih stručnjaka ne drži da smo tako naglo, kao ljudstvo Zapada, poludjeli, postali depresivni i psihotični. Isto tako nitko relevantan ne drži da je riječ o pojavi nekog novog okolinskog agenta-virusa, koji bi mogao objasniti toliki, praktički epidemijski porast psihičkih poremećaja među pučanstvom zemalja razvijenog Zapada.

Kao najčešća objašnjenja ove psihijatrijske epidemije navode se tri procesa:

a) proces dijagnostičke hiperinflacije (sniženje dijagnostičkog praga pojedinih psihijatrijskih poremećaja)

b) proces dijagnostičkog ekspanzionizma (umnožavanje novih i “novootkrivenih” psihijatrijskih poremećaja)

c) psihijatrizacija normalnosti (uvlačenje sve većeg dijela pučanstva unutar zabrana psihičkih poremećaja).

Dio stručnjaka navodi kao još jedan dodatni uzročni čimbenik zaslužan za epidemiju psihijatrijskih poremećaja – a to je učinak psihofarmaka, koji dugoročno izazivaju pogoršanje poremećaja koje kratkoročno liječe. Uz brojne izravne dokaze te teze da je liječenje gore od bolesti, postoji i onaj neizravni: s epidemijskim rastom propisivanja psihofarmaka koincidira i epidemijski rast psihijatrijskih poremećaja.

Kroz dijagnostičku hiperinflaciju psihijatrijska struka počela je i naše svakodnevne životne reakcije i teža razdoblja sagledavati kao neprepoznate psihičke poremećaje, čime je počeo proces psihijatrizacije ljudi.

Činjenicu da između normalnog i psihopatološkog ne postoji jasna već zamagljena granica kontinuuma, psihijatrijska dijagnostika je zlorabila u korist patološkog, odnosno podvodeći sve veći broj osoba pod odredbu “potrebe za tretmanom“. Time je u žižu stručnog interesa ušao značajan broj nesretnih, no temeljno zdravih a svakako normalnih ljudi, koji naprosto teško žive.

S druge strane, to je istodobno podrazumijevalo da se resursima uvijek ograničeni sustav mentalnog zdravlja prestao u dotadašnjoj i dovoljnoj mjeri posvećivati onoj manjini ozbiljnije poremećenih osoba. To je pogodovalo trendu transformacije psihijatara u psihofarmakologe, jer dok su oni jučer još manjini ozbiljnije bolesnih osoba mogli pružiti sve, to jest cjelinu psihijatrijske zdravstvene skrbi, sada se predijagnosticiranjem i psihijatrizacijom društva proizvodi epidemiološki golema masa osoba koje sustav tretmana može pokriti tek djelomično, površno, što zapravo znači omasovljenjem propisivanja i uzimanja psihofarmaka.

Kao psihijatri preolako smo zaboravili da izvorna nakana naše struke nije bila da sve proglasimo psihički poremećenima, koliko da onoj manjini koja to doista jeste na učinkovit način pomognemo. A izgleda da smo podlegli, tako tipičnom stručnom umišljaju, da entitete kojima se bavimo uvelike prenaglašavamo: vidimo ih gdje ih i nema i u izraženosti koju nemaju.

Stručnjaci za pojedini segment stvarnosti nerijetko precjenjuju svoje ideje i skloni su vidjeti taj segment kako se prelama kroz cjelokupnu stvarnost. Tako da se stručnjacima za droge svi drogiraju, za alkohol svi piju, za depresiju su svi depresivni itd. Imaju li od toga kakvu korist ljudi koji su potpali pod odredbe ove novonastale dijagnostičke psihijatrizacije njihovih života, ili ih se time samo zbunjuje i ograničava njihova sloboda i spontanost?

Nikakvu korist nema ni sama psihijatrijska struka od pridavanja sebi na važnosti umjetnim pumpanjem dijagnoza, jer se onda bavi onima koji nisu u jakom smislu psihički poremećeni, a uvijek ograničeni resursi zaobilaze osobe koje istinski pate.

U tom smislu došlo je i do proširenja definicije zdravlja. Ono se sada ne definira kao odsutnost bolesti nego i odsutnost predznakova bolesti i/ili čimbenika rizika za razvoj pojedinih bolesti. Navedeno je imalo za posljedicu da se “mentalno zdravlje“ počelo definirati i odsutnošću predznakova psihičkih poremećaja, čime je nastavljen proces psihijatrizacije pučanstva. Naime, odjednom se unutar spektra psihijatrijskog djelovanja našao značajan udio općeg pučanstva.

Nakon objavljivanja posljednja tri izdanja našeg Dijagnostičkog priručnika sve je teže bilo ostati “normalan”, i “normalni“ ljudi su postali manjina unutar pučanstva.

Javnozdravstvene akcije počele su uvjeravati manje-više normalne a nesretne i smućene ljude da je njihova egzistencijalna patnja zapravo bolest. Psihijatri su za njih već spremili dijagnostičke kategorije novih, do jučer nepoznatih psihičkih poremećaja, a farmaceutske tvrtke su pak spremile lijekove koji te poremećaje učinkovito otklanjaju.

Suludo nakaznu tezu da su brojni psihički poremećaji izmišljeni unazad dvadesetak godina samo kako bi se stvorilo tržište za novije generacije psihofarmaka moglo bi se pred stručnom javnošću braniti dosta dugo, a tezu bi se, istina ne tako čvrsto, nažalost moglo argumentacijski i obraniti.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(Robert Torre, ugledni psihijatar iz KBC-a Sestre milosrdnica,jutarnji, youtube.com/uredio: nsp)

U nešto manje od dva stoljeća dugoj povijesti psihijatrije, psihijatri još uvijek nisu uspjeli definirati i dogovoriti se što su to psihički poremećaji, na osnovi kojih kriterija to pouzdano možemo tvrditi, koji su to poremećaji i koliko ih ima, koliko psihijatri, mi koji se bavimo ljudima s tim poremećajima, njima doista možemo pomoći.

Psihijatri su liječnici, ali ne kao i svaki drugi. Dopala ih je struka koja nije bila ničemu i dopali su ih ljudi s kojima nisu znala što bi i kuda bi. Psihijatrija bi promišljala osobe s psihičkom patnjom unutar ovih i onih konceptualizacija, sukladno čemu bi im “pomagala” i “liječila” ih, a onda bi svakih tridesetak godina napuštala taj konceptualni okvir i gradila novi.

To su razlozi zbog kojih psihijatrija i dalje zadržava status pseudoznanosti. Ona se, istina, prema van prezentira kao znanost, ali njeni alati još uvijek nemaju dostatnu znanstvenu utemeljenost. Ali opet psihijatrija je pseudoznanost u najboljem smislu te riječi. U onom smislu u kojem su i mnoge današnje znanosti nastale od svojih pseudoznanstvenih predšasnica (kao kemija iz alkemije, astronomija iz astrologije i sl.).

Psihijatrija je “mlada”, “nezrela” i “slaba” medicinska znanost, koja si to baš i ne želi priznati. A kad joj se spomene da je pseudoznanost, to jest da je u predznanstvenoj fazi, psihijatrija to redovito očitava kako napad na sebe (što je bona fide dodatna potvrda njene nezrelosti).

Psihijatrija je danas gdje su ostale grane medicine bile prije više od stotinu godina: u fazi definiranja poremećaja kojima se bavi kroz sindrome znakova kojima pretpostavlja da se ovi javljaju, a nažalost nikako još ne po njihovim uzročnicima ili patofizološkim mehanizmima nastanka.

U usporedbi s ostalim granama medicine psihijatrija je znatno nerazvijenija. Kao struka, ona nastaje kasno, u devetnaestom stoljeću, a potom se razvija više nego sporo. Psihopatološki fenomeni koji su imenovani u devetnaestom, još uvijek u dvadeset i prvom stoljeću ne mogu se razvrstati u validne dijagnostičke kategorije bolesti, nego i dalje egzistiraju kao sindromi. Neuroznanosti za sada nisu uspjele iznaći ni jedan patognomički biomarker kojim bi se dokazalo da se osobe s poremećajem razlikuju od onih koje ga nemaju.

Psihijatrija je i dalje agent socijalne kontrole te mnoge sekvence ponašanja koja nisu stanja u užem smislu zdravstvene već socijalne ugroze represivno sankcionira postupcima mjera liječenja. Mi i dalje prisilno zadržavamo, prisilno liječimo, provodimo sudski izrečene mjere liječenja i mnogi naši pacijenti liječenjem izbjegavaju teže kaznene sankcije i zamjenjuju ih lakšima.

Mi, kao psihijatri, nismo baš omiljeni ni među pukom ni među strukom, ali smo nephodni i važni. Sukladno onoj narodnoj “tko je lud, ne budi mu drug”, više nas se boje nego cijene. Naše azilske uloge čuvanja i skrbi za duševno poremećene društvo se ne želi odreći dok bi bez naših savjetodavnih usluga i te kako moglo.

Psihijatrijska ekspertnost je i dan-danas slaba: prvo, dijagnoza psihičkih poremećaja postavlja se razgovorom i promatranjem, bez specifičnih dijagnostičkih testova; drugo, bolest mora biti u kasnoj fazi, to jest u razvijenom obliku, da bi se postavila njena dijagnoza; treće, prognoza ishoda psihičkih poremećaja je slaba i niska; četvrto, uzroci bolesti nisu poznati; peto, prevencija poremećaja je nerazvijena; i šesto, liječenje je tek na razini grubog otklanjanja simptoma, i to provedenog metodom pokušaja i pogreške.

A da s našom strukom nešto nije u redu upućuje i činjenica postojanja antipsihijatrije i kritičke psihijatrije dok recimo ne postoji antipedijatrija, antikirurgija niti kritička ginekologija. Nažalost, psihijatrija još uvijek nije uspjela konstruktivno odgovoriti na sve izazovne kontroverze koje joj je još ranih sedamdesetih godina prošlog stoljeća uputila antipsihijatrija. Ona ih je prije ignorirala i potisnula nego riješila.

Da se recimo dekretom preko noći ukine ovako koncipirana psihijatrijska zdravstvena zaštita, sigurno je da bi dijelu njenih korisnika dugoročno bilo gore, ali nažalost značajnom dijelu korisnika naših usluga bilo bi bolje. Da se isto tako recimo preko noći ukine kirurgija kao medicinska grana, većini korisnika kirurških zdravstvenih usluga bilo bi gore, maloj manjini bilo bi jednako, a praktički nikome baš bolje. Navedeno podosta govori o ekspertnosti i učinkovitosti jedne i druge struke.

U tom smislu nezrelo je očekivanje da psihijatrija može liječiti svoje poremećaje, u što nadam se da više nitko suvisao ne vjeruje (što ne znači da psihički poremećaji ne prolaze. Nažalost, ne zbog nas nego sami od sebe).

Ljude je naprosto teško, ako ne i nemoguće mijenjati.

Teško je mijenjati kako normalne tako i nenormalne ljude. Do psihijatrije je tek da poduči ljude kako živjeti uz i poremećaju usprkos ili u boljoj opciji da ubrza, olakša i stvori uvjete za samocijeljenje psihičkog poremećaja. Navedeno nije tako bijedno i malo kako se čini, niti je to baš tako lako kako se čini.

Pazite, meni je osobno duboko žao što me doslovce zapalo biti psihijatrom.

I ja sam, kao i ostali liječnici, marljivo učio, javljao se iz prve klupe, redao “petice”, i budalasto želio biti liječnik koji na znanstveni način pomaže ljudima u nevolji. Mi, psihijatri, prošli smo jednako zahtjevno školovanje kao i naše kolege iz drugih medicinskih struka, a opet naša sudbina je drukčija od njihove.

Naša struka je “mlada”, “slaba” i “meka”, naši pacijenti su manje vrijedni u odnosu na pacijente ostalih grana medicine, a mi smo manje vrijedni liječnici u odnosu na ostale liječnike. Osobno nisam kriv što me ovo dopalo: da prema ljudima s ozbiljnim problemima odgovorno nastupam iz tako slabe pozicije, iz pozicije psihijatrijske struke.

Zavidim kolegama iz drugih medicinskih struka, zavidim im jer su njihove struke “jake”, “tvrde”, znanstveno utemeljene, sukladno čemu su oni “pravi” doktori, a moja struka je neznanstvena i proizvoljna. Budući da sam štreber, dao sam si truda, pročitao sve što se pročitati dade, daleko iznad razine nas doktorčića: od Heraklita i Parmenida do Hegela i Heideggera, ali me mnogostrukost znanja nije podučila pameti.

Psihijatri poput mene, koji se kritički osvrću na psihijatriju, rade to stoga jer isuviše vole svoju struku i ljude za koje se brinu, baš kao i roditelji koji se kritički osvrću na svoju djecu. Zašto bi se osjećali krivima ako ukažemo da je nešto krivo? Zašto ne bi smjeli priznati da su gotovo dva stoljeća povijesti naše struke dominantno povijesti naših zabluda? I to još k tome ako kažemo da je po našu struku i ljude za koje skrbimo bilo sretnijih razdoblja od sadašnjeg?

Smatram da je psihijatrija do sada i previše agilno radila svoj posao, pa je vrijeme da malo i promisli: što je to zapravo radila, na čiji nagovor i po kojem automatizmu. Svjetan sam da je više nego teško nadviti se, bez većeg ostatka, nad cjelinu napora koji je naša struka ulagala u skrb nad osobama s psihičkom patnjom, ali to je nužno kad su nam rezultati tako slabi.

Gdjekad to može jedan, a gdjekad tim stučnjaka, jer struka se rasula od spiritualnosti do neurogenetike, i potrebna je izuzetna izobraženost i zrelost da bi se odredila kao cjelina, da bi se reklo što je pravo a što krivo, te kako i kuda dalje. S druge strane, ne vjerujem da bi unutar povijesne podjele karata itko drugi taj posao napravio bolje od psihijatrije i nas psihijatara. A opet, mi smo ga napravili loše.

A tzv. “povratak psihijatrije medicini”, bez obzira što sam i osobno zagriženi medicinar, bio je nazadak i za psihijatriju i za medicinu. Psihijatrija se naime nema što “vraćati medicini”: ona je dio medicine. Odnosno, moguća je pomoć ljudima u stanjima duševne patnje i po drugim i drugačijim obrascima, pa čak i učinkovitija pomoć, no onda to više nije psihijatrija.

No nisam ja glup i znam što se podrazumijeva pod temeljno dobronamjernom krilaticom “povratka psihijatrije medicini”, čemu na kraju krajeva i sam težim, ali ovo što je nedavno izvedeno nema veze ni s mozgom, ni sa znanstveno utemeljenom suvremenom medicinom.

Naime, medicini ne treba psihijatrija kao pseudoznanost niti je psihijatriji dugoročno od koristi igrati se medicine, gurati se gdje joj nije mjesto, praviti se da jest što nije ako za to nema dostatne znanstvene utemeljenosti, ponašati se kao dijete koje bez pokrića želi da ga se tretira kao odraslu osobu. Dakako da je teško izdržati faktično stanje da je psihijatrija nezrela i slaba struka, da ne može što ne može i nije što nije, ali to je jedni način da zaista budemo što bismo htjeli.

Jer jedino će tako psihijatrija prestati biti struka koja svakih trideset godina mijenja temeljnu paradigmu razumijevanja sebe i osoba kojima nastoji pomoći. A danas se to ponovno događa kroz nipodaštavanje rada naših prethodnika. To što su oni radili, tvrdi se, zastarjelo je i zasnovano na predrasudama. Istodobno, nadmeno se veliča sebe i suvremena “dostignuća” struke kao moderne (pseudo)znanosti koja nam daje konačne i prave odgovore.

Taj manevar je tipičan, već viđen i standardno pogrešan, i ne bi u njemu bilo većeg zla da se psihijatrija svodi samo na puko teoretiziranje o psihopatologiji. Ako se u tom slučaju pokoja teorijska postavka ispostavi krivom, bit će jednostavno s vremenom oborena i zamijenjena drugom. Ali nažalost, naše greške imaju praktične masovne i pogubne posljedice po ljude koji nam se obraćaju za pomoć. Psihijatrija naime već nešto više od sto i pedeset godina svojim naivnim konceptualizacijama muči ljude.

Stoga, s punom liječničkom odgovornošću savjetujem svima koji nam se kao psihijatrima kane obratiti da još jednom o tome razmisle. Jer mi psihijatri pacijentima rijetko pomažemo. Istina, ponekad im ne odmažemo, ali ponekad im i štetimo. Zato, kako stoje stvari, u našoj struci držim da baš i nije najpametnija ideja potražiti psihijatrijsku pomoć, osim ako baš nije riječ o težim oblicima psihološke patnje.
 

 
 
(Robert Torre, ugledni psihijatar iz KBC-a Sestre milosrdnica,jutarnji, youtube.com/uredio: nsp)

Građani Hrvatske uglavnom prate svjetski prosjek kada je riječ o nesanici. Brige i egzistencijalna nesigurnost su čest uzrok njihovom nespavanju i medicina jedva da ima odgovor zašto netko “dobro”, a netko “loše” spava.

Jedna od takvih „neobjašnjivih“ je i naša sugovornica, 37-godišnja Maja iz Zagreba. Njeni problemi sa snom su počeli prije gotovo 2 desetljeća i od tada je pokušala puno toga. Isprobala je sve, od službene pa do manje službene medicine, ali bez većeg uspjeha.

„Izmjenjuju mi se periodi dobrog spavanja i nesanica. Pola mjeseca spavam loše i to se odnosi na to da ne mogu zaspati. Imam problema s usnivanjem“, objašnjava.

Pomoć je potražila kod liječnika psihijatara, ali uzrok njenih problema, nažalost, nije otkriven. Sve što zna jest da pati od takozvane idiopatske nesanice.

U potrazi za odgovorima posjetili smo Centar za poremećaje spavanja Klinike za psihijatriju Vrapče u kojem je i Maja svojevremeno zatražila pomoć. Kako nam je objasnio primarijus dr. Danilo Hodoba, pročelnik Zavoda za psihofiziologiju i organski uvjetovane psihičke poremećaje, nesanica je simptom, eventualno sindrom ili zbir nekoliko simptoma.

Liječnici one nesanice kojima ne znaju uzrok svrstavaju u primarne, dok su sekundarne nesanice one za koje sa sigurnošću mogu reći što ju je uzrokovalo, primjerice napetost, depresija ili zaokupljenost problemima. „Narodu je poznato da ako imaš neku muku ili problem, prvo što izgubiš je miran san“, kaže nam dr. Hodoba.

Za problem naše sugovornice kaže da je to primarna nesanica ili „nesanica sama po sebi“. To ne znači da ona nema uzrok, već da ju medicina s trenutno raspoloživim spoznajama ne može objasniti. San i spavanje se u proteklih pola stoljeća veoma mnogo istraživao, ali još uvijek je teško reći kako i zašto naš mozak “padne” u san.

Opasni lijekovi “da mogu spavati”

Majino nezadovoljstvo s postavljenom dijagnozom je razumljivo. Nezadovoljna je i činjenicom da su joj liječnici ponudili samo lijekove od kojih je imala nuspojave ili jednostavno nisu djelovali. Danas, kaže, ne uzima ništa.

„Probala sam svašta; lijekove koji mi nisu pomagali, biljne pripravke, shiatzu, jogu, meditacije i vježbe disanja. Ništa mi nije pomoglo. Odlučila sam sve ignorirati već nakon par godina borbe. Sada živim s tim i funkcioniram, iako se osjećam umorno. Rekli su mi da je to najvjerojatnije pitanje genetike, jer u obitelji imam sličnih slučajeva.“

Napominje da ljudi većinom prihvaćaju farmakoterapiju pa ako uz tablete uspiju spavati, više se ne bave svojim problemom. „Imam prijatelja koji je konstantno na lijekovima. Želi to riješiti, ali ne može bez njih. Liječnici se ne bave pronalaskom uzroka, to ih ne zanima. Njihov pristup me ne zadovoljava. Ne znam može li mi tko pomoći doći do uzroka. Ne idem više liječnicima. Ne želim biti samo broj kojem se ne može pomoći.“

I doktor Hodoba upozorava da je primjena lijekova u ovakvom slučaju “vrlo osjetljivo” pitanje. Kaže, pacijenti dolaze s problemom, a liječnici s kojima prvo dođu u kontakt daju im namjenske lijekove koji djeluju neko vrijeme. „No na njih se razvije otpornost. Lijek pacijent treba, ali s njim ne može spavati. Bez njega se osjeća još lošije i krug je zatvoren. To je onda terapeutski problem stručnjaka koji se bave poremećajima spavanja.“

Problem su i pacijenti koji često od liječnika traže da im daju “nešto za spavanje”, makar i struka načelno kaže da nesanici treba pristupiti prvenstveno nefarmakološki, dakle tek savjetima za postizanje boljeg sna.

„No oni u većini slučajeva ne mogu promijeniti težu nesanicu. Pristup s lijekovima je, za sada, onaj koji ljude može uvesti u dobar ciklus spavanja. Ali on mora biti stručan. I naravno, ako se u pozadini svega primijeti neko kronično neraspoloženje ili drugo stanje, nesanicu treba uzročno liječiti“, doznajemo od dr. Hodobe.

Vrapče kao “sramota”?

Malo tko u okolini naše sugovornice Maje zna za njen problem. Naglašava da nema psihičkih poteškoća i da nije depresivna. „Kad kažete da ne možete spavati, svi misle da s vama nešto ne valja. Uvijek će netko misliti da sam luda. Zato nisam spremna s tim izaći u javnost“, navodi razloge zbog kojih odbija objavu punog imena i fotografiranje za DW. Naime, Klinika Vrapče je u Hrvatskoj sinonim za psihičke poremećaje i često se njeno ime koristi u pejorativnom smislu.

 Netko ‘nikako’ ne može spavati, a netko će zaspati ‘kao beba’ i na mjestu i u pozi gdje je odmor jedva moguć. Ali kako točno naš mozak ‘padne’ u san – to zapravo još ne znamo.

„Nesanica nije baš toliko stigmatizirajuća poput duševne bolesti, epilepsije ili cijelog niza tjelesnih bolesti, ali institucija Vrapče ima svoju prošlost i težinu“, slaže se dr. Hodoba. Slučaj je htio da se je upravo u Vrapču prvo počelo liječiti nesanicu, a druge su institucije teško preuzimale taj kompleksan posao. „Naša bolnica se ipak destigmatizirala s vremenom ponajviše zato što smo s počeli preuzimati puno tjelesnih bolesnika čije su tjelesne bolesti poput apneje (poremećaj disanja u snu, op.ur.) dovodile do nesanice. Sada je normalno da oni koji imaju poremećeno spavanje kažu da idu u Vrapče.“

Maja se, usprkos tome što joj medicina ne nudi odgovor, nada da će jednog dana pronaći lijek za svoj problem. „Htjela bih da ljudi pokušaju pojmiti da se ne radi o duševnim bolesnicima, već da je za neke to normalno stanje. Medicina ne nudi izlaz. Ni alternativna medicina također. Vrlo bih se rado prijavila i na neko istraživanje, samo da se pronađe uzrok moje nesanice“, zaključuje u razgovoru za DW.

Pospan je isto kao i mrtav-pijan

I dok neki aktivno tragaju za mirnim snom, mnogi neurednom spavanju ne pridodaju značaj koji on ima. „Spavanje je biološka nužnost, proces kojega nismo svjesni pa posljedično nismo svjesni ni njegove važnosti. Ono je regulirano biološkim ritmom“, kaže nam dr. Hodoba. Naš “biološki sat” u mozgu regulira dnevnu budnost i spavanje noću.

Još uvijek graniči sa sramotom ići u ‘umobolnicu’ Vrapče. Ali baš i zbog istraživanja procesa spavanja u toj bolnici polako nestaje stigme nad ovom poznatom medicinskom ustanovom.

Nevidljivi programator tako upravlja i fazama sna o kojima ovisi restituiranje, odmor, konsolidacija memorije i emocionalno okrjepljenje. „Po biološkom satu smo najbudniji od 19 do 21 sata. Pad budnosti je od 14 do 16 sati. To je vrijeme sieste ili podnevnog odmora. Poremećaj spavanja poremeti sintezu hormona što dovedi do metaboličkih poremećaja. Ljudi koji spavaju malo ili spavaju puno ali nekvalitetno, oni trpe na tjelesnoj i mentalnoj razini“, tvrdi liječnik.

Po medijima piše kako je rekord nespavanja 11 dana, ali to je ekstrem i pitanje je, da li je to doista posve točno. Jer prosječan čovjek će već nakon 48 sati imati kratke periode spavanje kojih nije svjestan jer ne registriramo spavanje kraće od pola minute. To je posebno opasno kada se događa za volanom. „Ako netko 24 sata ne spava, njegove su umne sposobnosti toliko oštećene da 24 sata nespavanja odgovara pijanstvu od 1 promila alkohola u krvi. Slabije funkcionira, podcjenjuje opasnosti i precjenjuje vlastite sposobnosti.“

Ovo je posebno važno, napominje dr. Hodoba, za mlade koji se noću zabavljaju, ponekad piju i alkohol, a nakon toga se umorni automobilima vraćaju doma. „Najveća fiziološka potreba za spavanjem je između 2 i 3 sata. To je teško nadvladivo. Velike svjetske katastrofe od Bhopala u Indiji do slučaja tankera Exxon Valdez su se dogodile u to vrijeme. Mladi bi radije trebali sačekati jutro za povratak doma, jer tada nastupa udar budnosti determiniran biološkim satom“, upozorava na veliki problem kojega su mnogi nesvjesni.

Najbolje spavaju oni s velikim plaćama

Dobro je znati da istraživanje koje je proveo dr. Hodoba pokazuje da hrvatski građani pate od nesanice u okvirima svjetskog prosjeka. 26% ih pati od lakše nesanice, dok je teška nesanica prisutna kod 11% ispitanika. Nešto lošije spavaju stanovnici sela nego grada, a posebno se noću “vrte” u krevetu osobe starije od 60 godina – ali ne i preko 73 godine. Žene češće pate od muškaraca, čak ih je 70 posto. Najviše se na nesanicu žale rastavljeni, udovci i udovice što pokazuje izravnu povezanost sa stresom. Lika i Banovina su najpogođenije težom nesanicom.

Isto tako, manje obrazovani i nezaposleni će prije patiti od nesanice nego oni obrazovani i zaposleni. Ali čak i oni koji su trajno nezaposleni bolje spavaju od onih koji tek povremeno rade. Naš sugovornik u tome također vidi neizvjesnost i stres kao izvor problema. Tako ispada da i učenici i studenti najmanje pate od nesanice, a nije nevažno niti stanje bankovnog računa.

Istraživanje je pokazalo kako oni koji zarađuju više od 15 tisuća kuna jedva da se ikad žale na čak i na lakšu nesanicu, a teške oblike poremećaja spavanja jedva da uopće poznaju. „To samo pokazuje koliko je materijalna sigurnost, kao i bilo koja druga sigurnost, povezana sa spavanjem“, zaključuje dr. Danilo Hodoba. Tako se čini da se i zdrav san, karikirano rečeno, ponekad može kupiti novcem.
 

 
(dw.de, youtube.com/uredio: nsp)