Švicarsko bankarstvo je rezultat sedam stoljeća dugog procesa koji je splet određenih povijesnih, političkih, vjerskih i ekonomskih okolnosti. Nalazeći se u srcu Europe, okružena velikim silama, te nadzirući važne alpske prolaze, bilo je neizbježno da Švicarska postane važan ekonomski i trgovački centar za vrijeme Srednjeg vijeka

Od svih financijskih institucija, upravo su švicarske te koje su se urezale u kolektivnu svijest čovječanstva. Gotovo da nema filma o kriminalu i špijunaži koji ne spominje tu alpsku zemlju i njene banke, poznate po svojoj sigurnosti i diskreciji.

Od financiranja francuskih kraljeva i širenja protestantske Reformacije, pa sve do nacističkog zlata i tajnih računa anonimnih bogataša, ovo je priča o maloj alpskoj zemlji u srcu Europe koja je kroz sedam stoljeća razvijanja postala utjelovljenje i sinonim samog bankarskog sustava te sigurno financijsko utočište za sve one koji su htjeli ostati u sjeni društva.

Povijest švicarskog bankarstva

Švicarsko bankarstvo je rezultat sedam stoljeća dugog procesa koji je splet određenih povijesnih, političkih, vjerskih i ekonomskih okolnosti. Nalazeći se u srcu Europe, okružena velikim silama, te nadzirući važne alpske prolaze, bilo je neizbježno da Švicarska postane važan ekonomski i trgovački centar za vrijeme Srednjeg vijeka.

Prvi konkretniji podaci koji nam govore o švicarskim bankarima nam dolaze iz 13. stoljeća s dolaskom imućnih židovskih i talijanskih trgovaca u tu alpsku zemlju. Za vrijeme Renesanse, odnosno od početka 1400. godine počinju se organizirati trgovački sajmovi u Ženevi i drugim gradovima, koji privlače bogate trgovce i financijske stručnjake.

Oni su udarili temelj švicarskom bankarstvu. U 16. stoljeću s dolaskom Reformacije pod vodstvom Calvina u Ženevi i Zwinglija u Zurichu, Švicarska postaje djelomično protestantska zemlja što je olakšalo stvaranje plodnog tla za bankarstvo i posuđivanje novaca, prakse oštro osuđivane od strane Katoličke crkve.

Uz to, zahvaljujući Reformaciji ali i drugim faktorima, ta zemlja u srcu Europe postaje sigurno utočište za mnoge imućne bankare i stručnjake koji su bježali od progona.

Što se tiče diplomatskog aspekta, Švicarska je imala višestoljetni status neutralnosti koji je pogodovao stvaranju jedne sigurne političke i poslovne klime kao i jedne stabilne infrastrukture koje nije bila više stoljeća pogođena ratom.

Naime Švicarska je zadnji put bila u ratu 1515. godine. Nakon što je pretrpjela veliki poraz od francuskih trupa u bitci kod Marignana, u blizini današnjeg Milana, odlučila je krenuti putem neutralnosti. Ta neutralnost je bila nakratko prekinuta 1789. godine kada su Napoleonovi vojnici izvršili invaziju, te Švicarska na pet godina postaje Helvetska Republika.

Na kraju, 1815. s Pariškim mirovnim sporazumom, nakon konačnog poraza Napoleona, Švicarska je potvrdila svoju političku neutralnost, ovoga puta priznatu od velikih europskih sila.

Kao što možemo vidjeti, spoj povijesnih, ekonomskih i vjerskih okolnosti, kao i politička sigurnost, stručnost u području financija i investicija, te 500 godina neutralnosti je rezultiralo stvaranjem jednog od najmoćnijih bankarskih sustava na svijetu.

No, kako je došlo do poznate švicarske bankarske tajne?

Jedna od osnovnih karakteristika švicarske banke je diskrecija. Odnos korisnika švicarskog tajnog računa i banke je sličan onome između pacijenta i doktora ili vjernika i svećenika za vrijeme ispovijedi. I dok je u većini zemalja, oštećenik taj koji mora sam pokrenuti privatnu tužbu protiv doktora koji je odao privatne podatke pacijenta, u Švicarskoj je državno odvjetništvo to koje automatski pokreće tužbu ako banka otkrije privatne podatke korisnika. No, kako je do toga došlo?

Vrativši se unazad, švicarsko bankarstvo je počelo poprimati jedan koherentan oblik tek u 18. stoljeću. Među najvažnijim klijentima je bilo raskošno europsko plemstvo pa i sama francuska kraljevska obitelj. Takva vrsta suradnje je podrazumijevala potpunu diskreciju te se među švicarskim bankarima razvio jedan kodeks šutnje, odnosno zabrana odavanja bankarskih podataka trećoj strani, koji je i dan danas na snazi.

Taj kodeks se s vremenom institucionalizirao 1713. godine kada je Veliko Ženevsko Vijeće, zakonodavno tijelo osnovano 1457, naumilo regulirati to područje, pa je tako odlučeno da svaki bankar mora imati pisani registar svih klijenata i njihovih financijskih aktivnosti, ali je istovremeno bio dužan držati povjerljivima te informacije. Jedina iznimka je bila da Vijeće odluči suprotno, ukoliko bi širenje informacija o financijskim aktivnostima služilo nekom višem interesu.

Zakon o zabrani odavanja informacija klijenata je ostao na snazi 300 godina sve do današnjih dana, ali je osnovna razlika bila u tome da je tada taj zakon bio tretiran kao prekršaj, pa je tako bankar koji bi odao podatke klijenta mogao biti terećen za odštetu, ali nije mogao završiti u zatvoru. Međutim, s dolaskom nacista na vlast stvari su se promijenile te je zakon o bankarskoj tajni postao kazneno djelo zbog kojeg je bankar mogao otići u zatvor.

Naime, njemački zakon je predviđao smrtnu kaznu za svakog državljanina Trećeg Reicha koji je imao strani kapital u inozemstvu. Budući da su u tom periodu švicarske banke bile pod danonoćnim nadzorom Gestapo-a i Sicherheitdiensta, njemački građani, među kojima je bilo i veliki broj Židova, su počeli stradavati zbog švicarskih računa koje su imali u vlasništvu. Tada je odlučeno da se zakon o bankarskoj diskreciji treba pooštriti pa je tako je 1934. izglasan Federalni Bankarski Akt koji je i dan danas na snazi.

Članak 47. toga Akta regulira sferu bankarske tajne koja predviđa zabranu bankarskog dužnosnika (što vrijedi i nakon prestanka njegovog radnog odnosa) da otkrije bilo kakve informacije o klijentu. Uz to, službeniku je zabranjeno i potvrditi trećoj strani da li klijent ima račun u određenoj banci. Ukoliko bankarski službenik objelodani podatke iz nepažnje, može mu biti određena kazna u iznosu do 30,000 franaka. Ako se pak utvrdi da je namjerno odao povjerljive informacije, prijeti mu kazna do 50,000 tisuća franaka i do 6 mjeseci zatvora.

Izuzetci

Suprotno raširenom uvjerenju, švicarski zakon o tajnosti podataka nije univerzalan. Postoje situacije i okolnosti kada su banke primorane odati podatke o korisniku.

Jedan od takvih slučajeva je kada postoje snažne indicije ili dokazi da je vlasnik švicarskog računa upleten u ozbiljne kriminalne aktivnosti poput terorizma, trgovine oružjem ili pranja novca.

Također u građanskim procesima sud može tražiti da se zaobiđe zakon o povjerljivosti bankarskih podataka, npr. kada zakonski nasljednici vlasnika tajnog računa potražuju svoja prava. Isto vrijedi i za dugovanja i ovrhe, u kojima banci može biti naređeno da otkrije povjerljive informacije klijenta.

I na kraju, švicarske banke su dužne surađivati s drugim državama u skladu s federalnim zakonima i međunarodnim sporazumima koji je Švicarska potpisala. Jedan od takvih federalnih zakona je izglasan 1983. godine koji regulira međunarodnu obostranu zakonsku suradnju u sferi kriminalnih djela.

Međunarodna suradnja Švicarske s ostalim zemljama se temelji na određenim principima među kojima je i princip dvostruke kažnjivosti.

Dvostruka kažnjivost znači da osoba može biti izručena drugoj zemlji jedino ako za zločin zbog kojeg treba odgovarati u zemlji koja traži izručenje, postoji kazna i u zemlji koja ga izručuje.

Drugim riječima, švicarske banke su dužne odati podatke o računima svojih klijenata jedino ako je djelo zbog kojeg se klijent tereti kažnjivo i po švicarskom i po zakonu države koja traži izručenje.

To je vrlo interesantno u određenim slučajevima, poput utaje poreza koja je po švicarskim zakonima tretirana kao prekršaj za kojeg je predviđena novčana kazna, a ne kao u većini zemalja, kao kazneno djelo. Uzrok tome je švicarski porezni sustav koji se temelji uglavnom na auto deklaraciji prihoda, te se na poreznu utaju gleda kao na ‘propust’ koji je građanin napravio, npr. upisavši krivo porezne podatke.

S druge strane, porezna prijevara je u Švicarskoj kazneno djelo i ona podrazumijeva falsificiranje dokumenata, npr. platnih lista, s ciljem da se obmane državni organi.

Prema tome, po principu dvostruke kažnjivosti, Švicarska nije dužna surađivati s drugim državama i odavati podatke svojih klijenata koji su u matičnim državama progonjeni zbog utaje poreza. Jedina iznimka su bilateralni sporazumi o razmjeni poreznih podataka koje je Švicarska potpisala s drugim državama poput Australije ili Europske Unije i SAD-a .

U tim slučajevima, pod određenim okolnostima, može doći do razmjene financijskih informacija te sudskih progona stranih državljana u matičnim državama zbog utaje poreza. Naime, nakon niza skandala koji su uključivali utaju poreza i švicarske banke, vlasti u Zurichu su odlučile popustiti pritiscima te ratificirati bilateralne ugovore s mnogim državama s kojima je regulirana razmjena financijskih podataka.

Doduše i ranije je bilo pokušaja da se ukine bankarska tajna, ali se 1984. godine na referendumu 73% švicarske populacije usprotivilo toj inicijativi.

Procjenjuje se da švicarske banke drže strane račune u iznosu od 2 trilijuna (2000 milijardi) američkih dolara, više nego bilo koja druga zemlja. Iako su bilateralni sporazumi oslabili bankarsku tajnu, ona i dalje stoji na snazi za mnoge države Trećeg svijeta s kojima Švicarska nije ratificirala takvu vrstu suradnje. To znači da mnogi diktatori i međunarodni kriminalci mogu i dalje uživati u alpskim financijskim utočištima.

Iako kontroverzan, bankarski sektor čini esencijalni dio švicarske ekonomije, te je razumljiv otpor određenog dijela javnosti i političkih krugova prema ukidanju zakonske zabrane o odavanju podataka.

Nacističko zlato

Gledano povijesno, nacisti su bez sumnje izveli najveću pljačku zlata u povijest svijeta.

Procjenjuje se da su nacisti iznijeli preko 19 milijardi američkih dolara u zlatu iz 15 europskih centralnih banaka posebice iz nizozemske i belgijske centralne banke. U toj cifri je uključeno i zlato ukradeno od žrtava nacizma, poput nakita i satova.

Nakon završetka rata, postavilo se logično pitanje, gdje je nestalo svo to zlato.

Tridesetih i četrdesetih godina mnogi Židovi, bježeći od progona, su spremili svoje ušteđevine u Švicarsku. Međutim, nisu samo Židovi bili ti koji su imali tajne račune. Povijesni dokumenti nam pokazuju da su nacisti također imali svoje tajne račune na kojima se nalazila zaplijenjena i ukradena imovina njihovih žrtava te zlato koje je služilo za financiranje rata.

Po izvješću američkog diplomata Stuarta Eizenstata od 1939. do 1945. nacistička Njemačka je prebacila u Švicarsku zlato u današnjoj vrijednost od oko 4 milijarde dolara. Iako je Švicarska bila na udaru kritika zbog primanja kontroverznog zlata, također postoji teza da su švicarske vlasti na to pristale jer su strahovale od moguće invazije.

No, nije svo zlato otišlo u Švicarsku. Jedan veliki dio je bio skriven na raznim lokacijama. Na primjer u proljeće 1945, američka vojska je u njemačkom rudniku soli Merkers otkrila skriveno zlato u vrijednosti od 2.5 milijarde dolara.

Nakon rata, 1946. godine osnovana je Tripartitna Komisija za restituciju zlata, s ciljem pronalaska i vraćanja zlata zakonskim vlasnicima.

Iste godine potpisan je Washingtonski sporazum između Švicarske i Savezničkih snaga s kojima su švicarske vlasti odlučile isplatiti Tripartitnoj Komisiji 58 milijuna tadašnjih američkih dolara u zlatu, a zauzvrat, po riječima Stuart Eizenstata, su bile oslobođene svih optužbi.

Budući da je potraživana količina zlata od poraženih članica bila veća od pronađenoga zlata, Tripartitna Komisija je odlučila isplatiti svakoj državi 65% potraživane količine. Istovremeno, švicarske vlasti su se obavezale istražiti uspavane račune stranih državljana koji su bili žrtve rasnih, vjerskih i političkih progona. Nakon 1962. pronađeno je preko 700 takvih računa te je nasljednicima isplaćeno tadašnjih 2.5 milijuna dolara.

Unutar bankarskog sustava: tajni računi i vrste banaka

Kada se priča o sigurnosti švicarskih banaka ne misli se samo na bankarsku tajnu već i na likvidnost tih institucija. Naime, švicarske banke raspolažu velikim kapitalima koji su podržani stabilnom državnom valutom, švicarskim frankom, te jakom nacionalnom ekonomijom. Uz to, federalni zakoni garantiraju povrat svih depozita u slučaju propasti banke.

U Švicarskoj postoje različite vrste banaka koje se profiliraju za različita tržišta i usluge. Od njih preko 400, dvije najveće banke su UBS i Credit Swiss Group koje zajedno čine preko 50% švicarskog bankarskog kapitala.

Prva vrsta banke su komercijalne banke, kakve poznajemo u većini zemalja. Radi se o standardnim uslugama kredita, štednje i savjetovanja.

Jedna druga vrsta banke, kakva se često vidi u filmovima, su privatne banke. Radi se o bankama koje su namijenjene jako imućnim klijentima, te nude specijalizirane usluge. Te usluge obuhvaćaju osim diskrecije transakcija i cijeli tim financijskih stručnjaka koji investiraju položeni novac i multipliciraju bogatstvo svojih klijenata. Za otvaranje računa u takvoj banci potrebno je raspolagati većom količinom financijskih sredstava.

Također postoje i regionalne banke koje se fokusiraju na tržište jedne regije. To im omogućava da postanu dio poslovnog i financijskog svijeta određene regije, te da stvore posebnu vezu s lokalnim stanovništvom i poslovnim centrima.

Kantonalne banke. Švicarska ima 26 kantona od kojih postoje 24 kantonalne banke koji su u potpunosti ili većinski u vlasništvu kantona. Datiraju iz 19. stoljeća i čine jednu trećinu švicarskog bankarskog kapitala.

Računi

Švicarske banke nude različite vrste računa, od kojih većina postoji i u ostatku svijeta.

No, najpoznatiji među njima, koje često viđamo u filmovima, su šifrirani i uspavani računi.

Šifrirani račun sadrži, umjesto imena i prezimena korisnika, seriju brojeva ili kod, te je identitet vlasnika poznat samo nekolicini viših rukovoditelja u banci. Dakle, popularno uvjerenje o postajanju potpuno tajnih računa je mit. Uvijek mora postojati neki rukovoditelj kojemu je poznat identitet korisnika šifriranog računa. Godišnje održavanje šifriranog računa može iznositi i do 2000 franaka. Osim u Švicarskoj, tajni računi postoje i u Austriji, Luxemburgu i Liechtensteinu.

Također, bitno je napomenuti da i šifrirani ili tajni računi kao i obični računi su jednako zaštićeni švicarskim zakonom o tajnosti podataka.

Jedina razlika je u tome da je identitet šifriranog računa poznat jakom malom broju bankarskog osoblja.

Druga vrsta misterioznih računa su uspavani računi. Naime, nakon dužeg vremena neaktivnosti, bankovni račun postaje ‘uspavan’. Problem može nastati kada banka ne zna da je vlasnik umro, a njegovi nasljednici nisu informirani o postojanju računa. Po švicarskom zakonu, nakon 10 godina neaktivnosti, banka je dužna potražiti vlasnika i ukoliko ga ne uspije naći, mora poći u potragu za njegovim nasljednicima. Ako ni ta istraga ne da rezultata, banka je dužna obratiti se Ombudsmanu za banke, uredu koji se bavi raznim istragama, među kojima i one vezane za uspavane račune.

Uspavani računi nisu rijetkost u Švicarskim bankama. Mnogi Židovi su imali uspavane račune do kojih njihovi nasljednici nisu mogli doći. Naime, bilo je slučajeva kada je dokazano da su švicarske banke namjerno uništavale dokumente o uspavanim računima Židova stradalih u Drugom svjetskom ratu.

Da bi strani državljanin otvorio tajni bankovni račun u Švicarskoj, nekada je bilo potrebno imati 18 godina i potpisati nekoliko dokumenata. Danas, s novim zakonima o suzbijanju pranja novca, potrebno je potpisati u nekim slučajevima preko 100 dokumenata, a minimalni deposit varira od 50,000 do 250,000 tisuća švicarskih franaka.

Što se tiče preuzimanja sredstava s računa, jedan od najboljih načina za sačuvanje privatnosti je otići osobno u banku u Švicarskoj, budući da preuzimanje novaca preko bankomata ostavlja trag.

Ukoliko se želi napraviti transfer iz švicarske u neku drugu banku, švicarska banka može prebaciti novac sa šifriranog računa bez da otkrije podatke korisnika, iako neće sve banke prihvatiti takav prijenos sredstava.

Skandali

Specifične karakteristike švicarskog bankarstva, među kojima su i šifrirani računi, su dovele do mnogih kontroverznih događaja. Naime, švicarske banke su se više puta našle na svjetskim naslovnicama zbog kriminalnih aktivnosti i skandala u koji su bile upletene.

Ako izuzmemo suradnju s nacistima, jedan od najpoznatijih skandala je bio onaj vezan za zviždača Cristophera Meilia. U siječnju 1997. godine, Meili je bio student koji je radio kao noćni čuvar u UBS-u, jednoj od najvećih švicarskih banaka sa sjedištem u Zurichu. Jedne noći je otkrio da bankarski dužnosnici uništavaju stare dokumente koji datiraju iz Drugog svjetskog rata. Iako je Švicarska zemlja sa strogim zakonima bankarske privatnosti, znao je da je uništavanje tajnih računa protuzakonito. Nakon što je potvrdio svoje sumnje, ukrao je neke od tih registra i predao ih lokalnoj židovskoj zajednici, koji su kasnije završili u rukama policije i novinara.

Skandal koji je izbio je poprimio neviđene razmjere. Otkriveno je da je UBS uništavao tajne račune nacista, te bankovne račune Židova stradalih za vrijeme Holokausta, čijim se nasljednicima nije moglo ući u trag. Uz to bankarski dužnosnici su uništavali financijska izvješća velikih njemačkih kompanija koje su djelovale za vrijeme rata te registre Reichsbanke, centralne banke nacističke Njemačke.

Bježeći od progona švicarskih vlasti, koji su ga teretile za kršenje zakona o tajnosti banaka, Meili je pobjegao u Ameriku, te se danas on i njegova obitelj smatraju praktički jedinim Švicarcima koji su dobili azil u SAD-u na temelju političkih razloga. Našavši se u središtu jedne nemilosrdne sudske kampanje koje su židovske organizacije vodile protiv švicarskih banaka krajem devedesetih, Meili je za neke je postao svojevrsni heroj, zviždač koji je objelodanio korupciju švicarskog bankarskog sustava, dok za druge izdajica i kriminalac u egzilu. No Slučaj Christophera Meilia nije bio izolirani incident.

2007. godine američki bankar Bradley Birkenfeld koji je također radio za UBS je odlučio prijaviti američkim vlastima ilegalne aktivnosti te banke. Naime, radeći kao investicijski manager, i sam je bio upleten u ilegalne aktivnosti koje su omogućavale imućnim Amerikancima da izbjegnu plaćanje poreza. Na temelju podataka koje je predao američkom ministarstvu pravosuđa, UBS je platio kaznu od 780 milijuna dolara i predao sve informacije vezane za američke državljane upletene u utaju poreza.

Sljedeće godine, 2008. kompjuterski inženjer Herve Falciani je radio za britansku investicijsku banku HSBC. Otkrio je da je ta banka preko svoje švicarske podružnice omogućila račune tisućama klijenata s utajom poreza. Nakon što je sakupio dokaze pobjegao je u Francusku i predao ih državnim poreznim organima.

Skupina međunarodnih novinara je u veljači 2015. objavila podatke koje je Falciani predao francuskim vlastima, po kojima je HSBC prao novac i omogućavao utaju poreza u iznosu od 120 milijardi dolara za mnoge strane državljane, među kojima je bilo i više hrvatskih građana. Iste godine, švicarske vlasti su osudile u odsustvu Falcianija na 5 godina zatvora, najdužu kaznu ikada izrečenu za krađu bankarskih podataka. Naime, Falciani je osuđen zbog ekonomske špijunaže, krađe podataka i kršenje zakona o bankarskoj privatnosti.

Kao što se može vidjeti, ta mala alpska zemlja u srcu Europe je postala sjedište jednog od najmoćnijih bankarskih sustava na svijetu. Višestoljetno švicarsko bankarstvo nije oslabljeno tijekom godina, iako je, zbog niza skandala, Švicarska počela olabavljati zakone o povjerljivosti bankarskih podataka, najviše putem bilateralnih sporazumima s drugim zemljama. I kako tri stoljeća stari kodeks bankarske tajne bude slabio, svi oni koji žele da njihovo bogatstvo ostane u sjeni društva će početi tražiti nova utočišta.
 
(dnevno.hr/uredio:NSP)

O aktualnoj svjetskoj krizi mnogo se piše posljednjih godina, ali u tim raspravama (kako znanstvenim tako i u publicističkim) ima mnogo zabluda i mitova koji se vrlo vješto medijski plasiraju i održavaju, a onda se samo masovno reproduciraju.

O pravoj suštini i osnovnim uzrocima globalne ekonomske krize koja traje od 2008. godine i kojoj se ne nazire kraj skoro da se ništa ne čuje ili pročita.

U ovom tekstu ćemo ukazati na dva osnovna mita:

prvi – financijska kriza u SAD je sanirana, a za aktualnu ekonomsku krizu je odgovorna Europa, te

drugi – da je financijska kriza u SAD izbila zbog neadekvatne financijske regulacije.

treći – suočeni smo s ozbiljnom dužničkom krizom koja je posljedica nerazumnog zaduživanja pojedinih država,

četvrti – u krizu upadaju zemlje koje su neodgovorno povećavale javnu potrošnju i imale velike proračunske deficite,

peti – rast nejednakosti je posljedica krize,

šesti – kriza se nije mogla predvidjeti,

sedmi – svjetska ekonomska kriza je dovela do kolapsa hrvatskog gospodarstva.

Stvoreno je uvjerenje da je financijska kriza u SAD sanirana, te da je to prošlost, a svijet se sada suočio s europskom dužničkom krizom koja prijeti da se prelije na ostatak svijeta. Nedavno je američki predsjednik Barack Obama pozvao lidere eurozone da hitno spriječe širenje dužničke krize na ostatak svijeta.

On je također za slab rast američkog gospodarstva, nekoliko puta optužio europsku krizu. Inzistira se na neophodnosti brzog reagiranja i sprječavanja da se europska kriza ne proširi na ostatak svijeta, a zaboravlja se da je kriza stvorena upravo u SAD i iz nje se širila dalje, pa i na Europu.

Osnovni uzročnik krize se svjesno prešućuje, a on se nalazi u zlouporabi dolara kao svjetske rezervne valute. SAD je koristeći svoju ekonomsku, političku i vojnu moć mogao nametnuti ostalom svijetu masovno korištenje dolara i poslije 1971. godine kada je jednostrano ukinula konvertibilnost dolara za zlato. Izgledalo je da je SAD napokon uspio pronaći čarobnu formulu za višestoljetne bezuspješne pokušaje alkemičara – stvoriti bogatstvo ni iz čega.

Papir je zamijenio zlato i najveća svjetska sila osigurala je za sebe jedinstvenu privilegiju (koju nemaju ostale države) da može dolaziti do ogromnih realnih materijalnih dobara iz cijeloga svijeta (ničim ograničenim i ni od koga kontroliranim) jednostavnim “tiskanjem” dolara – zelenih papira.

Kako “apetit dolazi tijekom jela” SAD nije mogao odoljeti iskušenju da na tome parazitiraju i stvaruju ogromna bogatstva iz ničega.

Da bi se ta pogodnost mogla što više koristiti SAD su poduzimale aktivne mjere kako bi širile zonu korištenja američkog dolara, a posljednjih desetljeća se to vrši i preko svjesne deregulacije na financijskim tržištima kojom je omogućeno stvaranje novih aktiva trgovanja (prije svih, takozvanih financijskih derivata) .

Međutim, u znanstvenim i publicističkim tekstovima se, po pravilu, tvrdi kako je deregulacija financijskih tržišta osnovni uzročnik krize, a da su zakonodavci i regulatorna tijela radili u najboljoj namjeri i nisu mogli predvidjeti do čega će deregulacija dovesti, te da je za rješenje problema nužna samo bolja regulativa rada financijskih tržišta.

U samom procesu deregulacije financijskih tržišta osobito velike negativne posljedice imalo je donošenje CRA zakona (Community Reinvestment Act), te ukidanje GSA zakona (Glass-Steagall Act).

Tvrdilo se da CRA zakon treba omogućiti sveobuhvatnije osiguranje kreditnih potreba građana i on je doživio mnoge promjene i amandmane (1989,1992,1994) kojima su banke bile ohrabrivane da odobravaju takozvane subprime ili drugorazredne kredite građanima s niskim prihodima, odnosno klijentima s lošim kreditnim rejtingom, mada se s velikom vjerojatnošću moglo pretpostaviti da krediti neće moći biti vraćeni.

Oni se popularno nazivaju Nindža (NINJA – No Income, No Job, No Assets) kreditima, čime se sugerira da se odobravaju osobama, odnosno obiteljima bez dohotka, posla i imovine.

Godine 1995. donesen je možda i najznačajniji amandman u ovom zakonu kojim je omogućena takozvana osiguranje stambenih kredita i prodaja vrijednosnica stvorenih na toj osnovi.

Kroz veoma složen proces osiguranja (u koji je uključen velik broj sudionika – banke, hipotekarne korporacije, veliki financijski konglomerati, rejting agencije, osiguravajuća društva, konzalting i revizorske kuće, marketinško-reklamne agencije itd..) Problematični stambeni krediti su konvertirani, odnosno “prepakirani i oplemenjivani” u vrijednosnice (koje od rejting agencija, po pravilu, dobivaju najbolji rejting – AAA – kao iznimno kvalitetne i neopasne).

Tako su financijskom alkemijom, dobrim dijelom, nenaplativa potraživanja po stambenim kreditima pretvoreni u prvoklasne vrijednosnice (financijske derivate) koje se zatim prodaju diljem svijeta. Svi sudionici u ovom lancu igrali su svoju ulogu u svjesnoj prevari i to su radili s velikim entuzijazmom.

Financijski derivati ​​postaju važan predmet burzovnih špekulacija i njihova vrijednost u vrijeme izbijanja krize (2008) više nego deseterostruko premašuju vrijednost globalnog BDP-a, mada je samo prije tri desetljeća vrijednost financijskih derivata bila zanemariva.

Ove promjene vodile su značajnom povećanju potreba za “tiskanjem” novih dolara i nevjerojatno brzom rastu financijskih tržišta na kojima se špekulativnost vremenom pretvorila od periferne u njegovu osnovnu karakteristiku.

Financijskim špekulacijama može stvoriti profit, ali se njima ne stvara nova vrijednost i one predstavljaju izvlačenje vrijednosti stvorene u realnom sektoru. Tako danas imamo dvije paralelne ekonomije, jednu – realnu koja stvara proizvode i usluge i drugu – virtualnu koja “stvara” novac burzovnim špekulacijama i koja postaje sve dominantnija u odnosu na realnu ekonomiju.

Virtualna ekonomija ne može postojati bez realnog sektora, jer ona od njega živi, ​​odnosno na njemu upravo i parazitira.

Do 1999. godine na snazi ​​je bio GSA zakon (Glass-Steagall Act) iz 1933. godine kojim je izvršeno razdvajanje komercijalnih i investicijskih banaka (komercijalne banke se nisu mogle baviti burzovnim špekulacijama), a bile su propisane rigorozne sankcije za borbu protiv korupcije, nedozvoljenih špekulacija i korištenja insajderskih informacija na financijskim tržištima.

Zakonom o financijskoj modernizaciji iz 1999. godine zamijenjen je GSA zakon i tako izbrisana razlika između klasičnog i investicijskog bankarstva, te omogućeno ponovno spajanje komercijalnih i investicijskih banaka.

Došlo je do opasne koncentracije u bankarskom sustavu, pa je tržišni udio pet najvećih banaka sa 8% posto krajem 90-ih godina povećano na 30% u sadašnje vrijeme, au njima je dominirao način rezoniranja i prakse iz investicionog bankarstva, odnosno burzovnih špekulacija.

Banke su postale prevelike da bi država mogla dozvoliti da one propadnu, a istovremeno politički jake da bi njihovu djelatnost bilo tko mogao ograničavati.

Znajući da su suviše velike da bi država dozvolila da propadnu banke su svjesno ulazile u sve rizičnije poslove i kada su ostvarivale velike profite menadžeri su nagrađivani ogromnim bonusima, a kada je izbila globalna financijska kriza (kojoj su, u velikoj mjeri, i kumovale) vlasti SAD su za spašavanje banaka potrošile tisuće milijardi dolara.

Tako je rizik učinjen zajedničkim – kada donosi profit on se privatizira od strane menadžera i dioničara, a kada nastaju gubici oni se socijaliziraju, odnosno prebacuju na državu, točnije na sve porezne obveznike.

Ne samo da nitko nije odgovarao nego su menadžeri banaka dobivena sredstva od države za njihovo spašavanje koristili za nove isplate velikih bonusa sada i pod novim obrazloženjem i nazivom bonusi za lojalnost (ostajanje) menadžera.

Inicijativa da se zakonom ograniče isplate bonusa u bankama koje su dobile pomoć za spašavanje od države nazivan je jednim od “nirnberških zakona”, te da se obračun sa bankarima u SAD odvija “brže i žešće nego što je to bio slučaj s intelektualcima u vrijeme Mao “.

Banke su postale tako velike i politički jake da onemoguće ozbiljnija ograničenja u svome radu, pa svi dosadašnji pokušaji efikasnije regulacije u SAD ne pokazuju ozbiljnije rezultate i svode se na kozmetičke promjene kako bi se sačuvao status quo.

Pored toga, regulatorni organi su stalno u zaostatku nastojeći pratiti sve složenije i rizičnije poslovanje banaka (i drugih sudionika na financijskom tržištu) donošenjem velikog broj kompliciranih pravila. Tako je GSA zakon iz 1933. godine imao samo 37 stranica i osiguravao je financijsku stabilnost do kraja stoljeća, a samo novi Zakon o reformiranju Wallstreet-a i zaštiti potrošača ima 8,5 tisuća i još preko 20 tisuća stranica popratnih dokumenata kojima su podrobnije regulirana pravila.

Da bi se našli adekvatni odgovori na izazove s kojima se svijet suočio na početku XXI stoljeća, a koji su vezani s aktualnu globalnu ekonomsku krizu neophodno je razumijevanje suštine i osnovnih uzroka koji su do toga doveli, kako bi se mogle poduzeti odgovarajuće mjere za njeno eliminiranje .

U suprotnom, slušat ćemo o sve novim valovima i oblicima krize i ona će još dugo trajati i imaće sve razornije posljedice.
 

 
 
(vestinet.rs, youtube.com/uredio: nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=11437"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]

Od danas ujutro, svi klijenti talijanske banke BNI su ostali “bez gaća”. BNI je blokirala sve bankomate, online, i bilo koji drugi način dolaska na vlastiti račun. Može li ovo biti prva banka domino pločica koja će pasti u rušenju europskih i svjetskih financijskih tržišta…?

BNI klijenti nisu u mogućnosti napraviti povlačenja / plaćanja, plaćanje komunalnih računa, hipoteka plaćanja, poreza…itd.

Peter Giordano, organizacija Adiconsum : “Groblje banaka je stav Italije koji se uzima bez promišljanja s obzirom na utjecaj na klijente, a pogotovo obitelji koje žive od jednog računa kao što su i umirovljenici”

Ne zaboravite da imate nešto novca u čarapi i zalihe hrane uz ruku.

Pad banaka je očekivani dio gospodarskog kolapsa koji će predstaviti novu ekonomija , uglavnom poznatu pod imenom NESARA. 

Ta ekonomska pojava je planirana i ona će biti kratkog trajanja. Nitko vjerojatno ne zna da li se događaji spominju ovdje kao početak konačnog pada elitističkog gospodarstva, ali konačni pad će doći.

Svi računi blokirani!

Prva koja je pala: BNI je blokirala sve bankomate, online, i bilo koji drugi način dolaska na vlastiti račun.

Banka Italije je odobrila obustave plaćanja od strane banke investicija Spa (BNI) bez komunikacije i dogovora sa štedišama.

Vrlo ozbiljna i neprihvatljiva situacija – kaže Peter Jordan, tajnik Adiconsuma – stav Banke Italije SpA o svakoj BNI, banci je vrlo štetno za interese klijenata.

Adiconsum, talijanska organizacija potrošača s više od 122.000 suradnika osnovana 1987. na inicijativu ICFTU, za zaštitu prava potrošača .

Banke zaustavila isplate, klijenti bijesni

“Zaustavljene transakcije do srpnja zbog krize ustanove.” Mreža investicijskih banaka je obustavila isplate, nanoseći velike neugodnosti korisnicima.

STOP na mjesec dana.
Prestanak rada, komunikacija preko web stranice banke, ne uključuje financijske instrumente klijenta. Istaknuto je da je “mjera bila potrebna da bi se uhvatiti u koštac s teškom situacijom u banci.”

Lista najvećih banaka u Italiji:
1 – UniCredit Group
2 – Intesa Sanpaolo
3 – Banca MPS
4 – UBI Banca
5 – Banco Popolare
6 – BPER-Emilia Romagna
7 – Banca Popolare di Milano

 

 
Nadajmo se da se ovo više neće dešavati u talijanskim bankama, i da neće više biti “praznika banaka”, ali ako se počne sve više dešavati, biti će prekasno za vas, zato……. VADITE NOVAC IZ BANAKA !
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=9373"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]