Kada se nešto dogodi dva puta, to više nije slučajnost, pogotovo kada se radi o nasukavanju ovolikog broja kitova u dva zasebna slučaja

Na Novom Zelandu se opet nasukalo veliko jato kitova. Kao i u slučaju otprije nekoliko dana, radi se o kratkoperajnim oceanskim kitovima (Globicephala macrorhynchus), najvećima u porodici dupina

Na udaljenom otoku Chatham, u zaljevu Hanson, u četvrtak se nasukalo između 80 i 90 životinja, kazali su zaštitnici prirode iz organizacije Deparment of Conservation.

Nekoliko desetaka životinja uspjelo se dokopati mora, dok je 50 uginulo, a jedna je morala biti uspavana jer je bila u vrlo lošem stanju.

‘Nije bilo izgledno da ćemo uspjeti spasiti tog jednog preživjelog kita. Nažalost, jedina moguća odluka bila je eutanazija. To je jedino humano što se moglo napraviti, no to je uvijek vrlo teška odluka’, rekao je Dave Carlton.

Mrtvi kitovi su pokopani nedaleko plaže gdje su nađeni. Dijelovi tkiva nesretnih životinja odneseni su na analizu kako bi se utvrdilo što je uzrokovalo njihovo nasukavanje.

Inače, otok Chatham, velik oko 800 četvornih kilometara, vrlo je rijetko naseljen uglavnom maorskom populacijom.

Ovo novo nasukavanje dogodilo se samo tjedan dana nakon što se nasukalo 145 kitova na otoku Stewart.

Iako nasukavanja kitova na Novom Zelandu nisu rijetkost, još se nikad nije dogodilo da ne nastrada ovako veliko jato.

I dalje se na zna uzrok nasukavanja, no pretpostavlja se da je u pitanju problem s navigacijom, bolest ili bijeg pred predatorom.

Neki čitatelji u komentarima navode da se radi o testiranju novog tajnog oružja poput sonara koje je moglo skrenuti kitove na krivu putanju i dovesti do nasukavanja.

*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “pravokutnik CC” i odaberite “Prijevod titla”*

(jutarnji.hr)

Jato od gotovo 145 kitova uginulo je nakon što su se nasukali da plažu nas otoku Stewart na Novom Zelandu

Nesretne životinje je prvi uočio slučajni prolaznik koji je šetao zaljevom Mason.

Vlasti su objavile da je do njihovog dolaska polovina kitova već uginula, a ostali su morali biti uspavani jer su bili u jako lošem stanju. Radi se o kratkoperajnim oceanskim kitovima (Globicephala macrorhynchus), najvećima u porodici dupina. Osim ovog nasukavanja, tijekom vikenda je na Novom Zelandu zabilježeno i nasukavanje 12 pigmejskih plavih kitova te jedne ulješure.

‘Nažalost, njihove šanse da se vrate natrag u more bile su nikakve’, rekao je Ren Leppens iz lokalne organizacije za zaštitu životinja.

‘Nasukali su se na vrlo udaljenoj lokaciji i dugo ih nitko nije primijetio tako da ih nismo stigli spasiti. Najhumanije je bilo eutanizirati ih. No to je svejedno bila jako teška odluka.’

U službenom priopćenju stoji i da nasukavanje kitova nije neobično na Novom Zelandu i godišnje se zabilježi oko 85 slučajeva. No uglavnom se nasuče jadna životinja, a ne čitavo jato kao u ovom slučaju.

Zašto je došlo do nasukavanja nije još poznato. Možda su nesretne životinje bile bolesne, krivo su se orijentirale, zarobila ih je oseka ili su bježale pred nekim predatorom.

Kao što smo spomenuli, tijekom vikenda pronađeno je nasukano i 12 pigmejskih plavih kitova, od kojih su četiri uginula.

Preostalih osam je prebačeno u centra za morske sisavce Project Jonah gdje o njima brinu stručnjaci koji se nadaju da će se životinje oporaviti dovoljno da budu puštene natrag u more. Planiraju ih pustiti ovoga četvrtka te pozivaju dobrovoljce da im u tome pomognu.

(jutarnji.hr)

Plastični otpad je već postao planetarni teret i problem samo može biti još gore. Stručnjaci procjenjuju da će do 2050. godine, biti više komada plastike u oceanu od riba

Razarajući prizor dolazi sa obala Njemačke, na kojima se više od desetak kitovi nasukalo.

Četiri od 13 nasukanih kitova su imala želuce ispunjene plastičnim smećem i drugim otpadom – što je znak loših vremena i jasan pokazatelj da ljudi uzimaju svoj danak širom svijeta.

„Ovi rezultati nam pokazuju rezultate našeg plastično orijentiranog društva. Životinje nehotice konzumiraju plastiku i plastični otpad, što uzrokuje da pate, a u najgorem slučaju izaziva kod njih glad sa punim stomacima„ – rekao je Robert Habeck, ministar okoliša njemačke pokrajne Schleswig-Holstein.

13 kitova se nasukalo na obali Sjevernog mora pokrajne Schleswig-Holstein. Profesorica Ursula Siebert, voditelj Instituta za istraživanje kopnenih i vodenih životinja Tierärztliche Hochschule Hannover (TAW), radila je sa svojim timom na istrazi.

Tim je potvrdio da su svi kitovi još bili mladi, između 10 i 15 godina – nitko od njih nije dosegao punu zrelost. Iako je više njih imalo želuce ispunjene plastikom, daljnja istraživanja su pokazala da to nije njihov krajnji uzrok smrti; znanstvenici su zaključili da su ulješure umrle od zatajenja srca.

Tragedija, no nadalje se navodi i postavlja pitanje da li je možda plastični otpad doprinio preranoj smrti kitova na ovaj ili onaj način. Gotovo 30 kitova je pronađeno nasukano na obalama Njemačke u razmaku od samo nekoliko mjeseci tijekom 2016. godine.

Bez obzira na to, zagađenje oceana – u svim svojim različitim oblicima – je pravi problem. Kada je riječ o kitovima, nije bio prvi put da su članovi goleme grupe morskih stvorenja pronađeni mrtvi sa stomacima ispunjenim plastikom.

I ako ljudi ne učine nešto čime bi se zaustavio njihov nepopustljivi val plastičnog zagađenja, vjerojatno neće uskoro više ni biti kitova.

Podsjetimo se da je 2011. godine još jedan kit pronađen sa trbuhom punim plastike na jednom od grčkih otoka, Myokonos. Želudac mladog kita bio je toliko rastegnut, da su znanstvenici mislili da je progutao divovsku lignju. Ono što su zapravo otkrili bilo je da je jedno stvorenje zapravo konzumiralo više od 100 plastičnih vrećica i drugog smeća.

U novije vrijeme, pronađen je nasukani kit u Norveškoj koji je također konzumirao više od 30 plastičnih vrećica.

Početkom 2017. godine, mladi pothranjeni kit je morao biti uspavan od strane lokalne policije nakon što se nasukao i bio u ozbiljnoj nevolji.

Daily Mail je izvijestio da je kit bio mršav i ridao, što je dovelo istražitelje do zaključka da je kit bio pothranjen. Na Sveučilištu u Bergenu, istraživači su secirali kita i pronašli da je njegov želudac bio pun smeća.

Incidenti poput ovoga su se počeli događati na redovnoj osnovi, i svaki put su sve više obeshrabrujući nego prošli. Kada će to prestati?

Plastični otpad je već postao planetarni teret i problem, te samo može biti još gore. Stručnjaci procjenjuju da će do 2050. godine, biti više komada plastike u oceanu od riba. Ako ne vidite dovoljno jasnu sliku, sadašnji procjene ukazuju na to da sada postoji već pet bilijuna komada smeća koje pluta u oceanu.

Kako treba još dok ne uništi oceane u potpunosti? I dalje, što će se dogoditi kada bude prekasno i neće više biti povratka?

Dok se klimatski entuzijasti bave klimatskim promjenama koje su muljaža zasnovana na lažnim kompjuterskim simulacijama, stvarna šteta koju ljudi čine okolišu i životinjama koje u njoj žive se događa upravo sada.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “pravokutnik” i odaberite “Prijevod titla”*

 
NoviSvjetskiPoredak.com

Genocidnost nas je stvorila; genocidnost će nas pratiti zauvijek. Genocidnost je specifična osobina naše vrste, koja nas izdvaja od svih ostalih životinjskih vrsta na ovom planetu.

Da li se itko zapitao zašto je samo jedna biološka vrsta – homo sapiens, tj., čovjek, tako izvanredno inteligentna? Zašto inteligenciju nisu evolucijom razvila i druga živa bića?

Ovo pitanje si nitko ne postavlja: inteligenciju u čovjeka, homo sapiensa, smatramo samo po sebi logičnom, imamo ju, tu je već odavno. Znači da je to – normalno.

Ali – to nije tako.

Ako isključimo Božji kreacionizam i držimo se modernih znanstvenih spoznaja, onda je inteligencija u homo sapiensa nastala prirodnom evolucijom. Ostaje, međutim i dalje pitanje: čemu?

Nama normalna visoka ljudska inteligencija, neusporediva s bilo kojom životinjskom, u prirodnim uvjetima je – potpuno nepotrebna. Milijuni i primitivnih i naprednih životinjskih vrsta živi sasvim dobro bez nje. Što više – one se u prirodnim uvjetima bolje snalaze bez inteligencije nego mi, ljudi sa inteligencijom.

Da bi čovjek preživio u prirodi, potrebna mu je civilizacija i njena pomagala. Bez toga, čovjek je vrlo nemoćna životinja i u prirodi bi brzo skončao.

Dugim riječima: Darwinova evolucija objasnila je nastanak raznolikosti sveg živog na ovoj planeti, sve te nevjerojatne prilagodbe pojedinih vrsti, no iznimnost ljudske inteligencije niti Darwin niti naučenjaci nakon njega – nisu objasnili.

Ako je prirodna evolucija u stanju malom sisavcu prednje noge s vremenom pretvori u krila (šišmiši), da kopnenog sisavca preoblikuje u riblji oblik i vrati u more (kitovi), kako to da barem najrazvijenijim sisavcima nije pomogla da učine sasvim mali, mali korak: povećati volumen svog mozga i razviti višu inteligenciju od postojeće? Da li je to bilo nemoguće? Sasvim sigurno nije: to je milijun puta manji evolucijski korak od povratka sisavac u more (kitovi). A ipak nije učinjen.

Odgovor je jednostavan: VISOKA INTELIGENCIJA NIJE POTREBNA ZA USPJEŠNO PREŽIVLJAVANJE. A evolucija čini samo korisne, potrebne korake.

Zaključak: mora postojati neki sasvim netipičan uzrok da se u nekih humanoida (čovjekolikih majmuna, naših genetski najbližih srodnika) razvilo upravo to, nepotrebno: povišena i na koncu današnja VISOKA INTELIGENCIJA homo sapiensa.

Da li je uzrok nastanku inteligencije – genocidnosti?

Zoolozi ne znaju niti za jednu jedinu životinjsku vrstu kojoj je glavni životni cilj pronalaženje, hvatanje i sadističko genocidno istrebljivanje pripadnika vlastite vrste i to bez IKAKVOG praktičnog razloga. Jedina vrsta koja to stalno čini je – homo sapiens.

Bezbroj plemenskih istrebljivačkih ratova kroz cijelu povijest ljudskog roda potvrđuje tu “ružnu istinu”. Lako je dokazati da se je u dalekoj prošlosti ratovalo sasvim bez razloga: svjetska populacija ljudi bila je malena; slobodnog prostora bilo je na pretek.

Nikakvo vlasništvo nije postojalo – nomadski život sakupljačkih plemena ne poznaje privatnu svojinu koju bi se isplatilo otimati. Pa ipak: stalno se je ratovalo.

Vrlo ilustriran dokaz da je takvo genocidno istrebljivanje nepotrebno, već je “istrebljivanje zbog istrebljivanja”, bili su ratni pohodi na pacifičkom otoku Nova Gvineja, gorovitoj, neprohodnoj lokaciji, naseljenoj s raznih strana različitim plemenima.

Zbog neprohodnosti otoka, ta plemena međusobno nisu imala kontakata. Jedini kontakt bili su veliki ratni pohodi: mukotrpno veranje po planinama, probijanje kroz džunglu na drugu stranu otoka, pronalaženje drugog i drugačijeg plemena, vrebanje i planiranje, napad u najpogodnijem trenutku, opći pokolj i hvatanje uglednih zarobljenika te njihovo mukotrpno prenošenje natrag, preko planina , na svoje plemensko stanište, gdje bi isti zarobljenici bili sadistički mučeni dok ne bi izdahnuli.

Antropolozi 19. stoljeća koji su sve to zabilježili, pitali su domoroce: zašto se muče prenoseći danima vezane zarobljenike, obješene o duge motke, preko otočkih gorskih lanaca? Zašto ih nisu jednostavno smaknuli odmah nakon same bitke?

Odgovor je bio: “Da bi i naši starci, koji nisu mogli s nama u pohod, isto uživali!”

Iz toga izvlačimo logičan zaključak: homo sapiens UŽIVA u ubijanju, a posebno uživa u sadističkom ubijanju pripadnika vlastite vrste i to bez ikakvog drugog razloga osim u uživanja u tome. Iako politika to prikriva, povijest potvrđuje gornji zaključak.

Kod nekih skupina našeg najbližeg srodnika, čimpanze, primijećena je slična neprirodna pojava: uživanje u ubijanju drugih (manjih) majmuna. Ubojica bi likovao a čopor promatrača padao bi u ekstazu. Hvatanje majmuna-žrtve bilo je bezrazložno. Žrtva je hvatana isključivo zbog postizanja uzbuđenja ubojice i strahopoštovanja ostalih članova čopora koji su ubijanje promatrali.
Zamislimo sad vrijeme naših pra-predaka, prvotnih praljudi, sakupljača – biljoždera.

Slučajnim mutacijama pojavljuju se gore opisani ubojice unutar čopora. Strahopoštovanjem kojeg izaziva njihova ubojitost, oni preuzimaju više ženki od drugih mužjaka u plemenu. Gen genocidnosti prenosi se time dalje i broj praljudi-ubojica raste.

Pretvara se u pleme ubojica. Praljudi-ubojice ubijaju druge praljude, preuzimaju im ženke i dalje se razmnožavaju, dok kroz milenije koji slijede, ne istrijebe sve benigne “negenocidne” praljude.

Tada počinje druga faza: međusobno ubijanje između raznih čopora praljudi – ubojica.

Evolucija treba dvije “poluge”: prva je MUTACIJA a druga – SELEKCIJA. Čim je selekcija žešća – evolucija je brža.

Najbrža selekcija jest – međusobno ubijanje pripadnika vlastite vrste.

Tko pobjeđuje u međusobnim genocidnim plemenskim pohodima? Fizički najjači?

Ne, već NAJLUKAVIJI (tj. najinteligentniji) I tu se javlja ona evolucijska karika koja objašnjava zašto je do razvoja inteligencije kod humanoida uopće došlo: inteligentniji humanoidi su bili ubojitiji od onih manje inteligentnih. A urođena genocidnost stalno je pokretala sve jaču i jaču selekciju (istrebljivanje).

To je usputni dokaz, zašto je od svih podvrsti praljudi do dana današnjeg preživjela samo jedna: homo sapiens: ta podvrsta bila je najgenocidnija pa je stoga po gore opisanom obrascu, razvila i najvišu, najubojitiju inteligenciju. I njome s vremenom istrijebila (i usput pojela) sve ostale manje inteligentne podvrste praljudi.

Praljudi su u to doba svoje evolucije već vrlo napredni; koristili su najjednostavnije alate: motku, toljagu i kamen. Inteligentnije korištenje tih alata, zamke i zasjede, donosilo je sigurniju pobjedu u pokoljima.

Inteligencija je nadvladala sirovu snagu. Evolucija praljudi dobila je silno ubrzanje jer je selekcija bila iznimno žestoka.

Paralelno se je razvijalo više različitih linija praljudi, odvojeno na raznim točkama svijeta, kamo su se s vremenom raširili iz pradomovine Afrike.
Pri kasnijim novim migracijama oni se susreću i međusobno istrebljuju. Svi su redom već odavno mesožderi i kanibali. No svima je zajednička još davno usađena crta urođene genocidnosti.

Selekcija koja i dalje protežira lukavije, stvara nove i nove rodove tih već vrlo naprednih praljudi. Jedan takav rod jest neandertalski pračovjek, koji tisućljećima vlada Europom.

No na afričkom kontinentu se javlja naknadno nova mutacija, začetak budućeg homo sapiensa, koji ratujući u Africi međusobno, traži i nove prostore, prelazi preko Bliskog Istoka u Euro-Aziju i dospijeva na koncu i u Europu.

Tamo susreće znatno krupnijeg, snažnijeg neandertalskog pračovjeka, koji ima samo jednu manu: inteligencija mu očito nije na razini pridošlice iz Afrike kojeg nauka danas naziva Kromanjonski čovjekom (prema lokaciji gdje su mu iskopani ostaci) a prvi je poznati direktni najbliži predak današnjeg homo sapiensa.
Antropolozi o tom susretu nikad ne iznose istinu: nestanak neandertalca opisuju frazom “homo sapiens je s vremenom istisnuo neandertalskog pračovjeka”.

Kako: istisnuo?

Nandertalac je u početku bio brojniji i znatno snažniji? Kako je “istisnut” od malobrojnijeg i slabijeg pridošlice?

Istina je nepopularna: pojeo ga je kromanjonac (homo sapiens), do zadnjega.

Neandertalac je koristio kratko koplje i toljagu; homo sapines dugo koplje za bacanje i luk i strijelu. Nenadertalac nije imao nikakve šanse da preživi. Svijetom je definitivno zavladao homo sapiens. Zavladao je isključivo inteligencijom, a ne snagom.

A svoju iznimnu inteligenciju može zahvaliti jedino čudnoj mutaciji gena koji je stvorio njegov davni, primitivni ali genocidni predak: prvu životinju koja je uživala u bezrazložnom ubijanju pripadnika vlastite vrste. I ubijanju općenito.
Bez obzira koliko se političari i njihovi sluge – sociolozi, povjesničari pa i antropolozi trudili, ova krvava istina o urođenoj genocidnosti čovjeka, potvrđuje se u svakom ratnom sukobu još i dan danas. Rat može imati neki ekonomski ili politički uzrok, ali sam čin genocida, koji ga uvijek prati, nema s ekonomijom ama baš nikakve veze.

Genocidnost nas je stvorila; genocidnost će nas pratiti zauvijek. Genocidnost je specifična osobina naše vrste, koja nas izdvaja iz svih ostalih životinjskih vrsta na ovom planetu.

Ta istina je društveno neprihvatljiva pa stoga i nema znanstvenih radova koji bi ju istražili i predočili javnosti. To je tabu-tema.
 
(vestinet.rs/uredio: nsp)