Ni do danas se ne zna tko je uputio tajanstveni poziv 25 minuta prije ubojstva američkog predsjednika

Glas s druge strane slušalice rekao je novinaru Cambridge Newsa: “Nazovite američko veleposlanstvo u Londonu i dobit ćete važnu vijest”. Nakon toga spustio je slušalicu.

Dvadeset pet minuta kasnije ustrijeljen je predsjednik John F. Kennedy. Bilješka o tome datirana s 26. studenim 1963. godine upućena je direktoru FBI-a, a piše i da je policija u Cambridgeu obaviještena o pozivu nakon što su novine primile vijest o predsjednikovoj smrti. Policija je tada, navodno, obavijestila tajnu službu MI5.

U dokumentu se također tvrdi da su slične ‘neobične’ telefonske pozive imali i drugi stanovnici Velike Britanije i to neposredno prije ubojstva JF Kennedyja, iako nema dokaza da su bili povezani. Nakon što je dokument objavljen, iz ‘Cambridge Newsa’ su pokušali saznati pojedinosti jer se u bilješci ne spominje tko je primio poziv.

“U uredu bi bilo poznato tko je primio poziv, ali mi nemamo ništa u našoj arhivi”, rekla je novinarka Anna Savva. “Ovdje nema nikoga tko zna ime osobe koja je zaprimio poziv.”

Glavni izvjestitelj Chris Elliott izjavio je kako nema dokaza da se poziv zapravo dogodio osim što o tome postoji bilješka. Međutim, osamdesetih, odvjetnik iz Londona Michael Eddowes pronašao je dokument koji bi mogao potvrditi telefonski poziv.

“Londonski odvjetnik Michael Eddowes počeo je istraživati dokument koji je navodno pronašao u CIA-i. U tom je dokumentu spomenuto da je upućen poziv redakciji ‘Cambridge Newsa’, kao upozorenje da će se dogoditi nešto veliko”, rekao je Elliott.

Međutim, kako je Eddowes umro 1992. godine, ne postoji način da se potvrdi njegovo otkriće.

“Ne znamo je li taj poziv ikada doista postojao, ne znamo koji je reporter primio poziv i ne znamo koji je razlog mogao biti da taj netko najavi događaj i to baš novinama u Cambridgeu”, rekao je Elliott.

Transkript razgovora navodno izgleda ovako:

ZA: Direktor, FBI.

PREDMET: – Ubojstvo predsjednika Kennedyja – prijavljena anonimna telefonska poruka:

1. Sljedeći telegram iz sjedišta CIA u Londonu prenesen je usmeno g. Samuelu Pepichu u 09:30 23. studenog

2. Britanska sigurnosna služba (MI-5) izvijestila je da je u 18.05 po lokalnom vremenu 22. studenog u Cambridgeu u Engleskoj izvjestitelj ‘Cambridge Newsa’ dobio anonimni poziv. Pozivatelj je rekao samo da bi novinar ‘Cambridge Newsa’ trebao nazvati američko veleposlanstvo u Londonu i da će čuti važne vijesti, a zatim je spustio slušalicu

3. Nakon što je stigla vijest o smrti predsjednika, novinar je obavijestio policiju u Cambridgeu o anonimnom pozivu, a policija je obavijestila MI-5. Važno je da je poziv, prema izračunima MI-5, stigao oko 25 minuta prije nego što je predsjednik ustrijeljen. Reporter iz Cambridgea nikada prije nije primio ovakav poziv, a MI-5 navodi da im je poznat kao lojalna osoba bez dosjea.

4. MI-5 je primijetio da su slični anonimni pozivi neobično slučajno koincidirali s pozivima koje su primile i druge osobe u Velikoj Britaniji tijekom protekle godine, osobito u vezi sa slučajem dr. Warda.

5. Britanska sigurnosna služba izrazila je želju da na svaki mogući način pomogne bilo kakvim daljnjim istražnim radnjama koje su potrebne Ujedinjenom Kraljevstvu.

ZA ZAMJENIKA DIREKTORA: James Angleton

(express.hr)

U Francuskoj su teorije zavjere “velika društvena pojava” koja zaokuplja tu zemlju, čijih skoro osamdeset posto stanovnika vjeruje u bar jednu od velikih teorija zavjere

To je otkrila studija Francuskog instituta za ispitivanje javnog mnjenja (IFOP), provedena za Fondaciju za istraživanje demokracije “Jean Jores” i za web stranicu Conspiracywatch.info.

Tri godine poslije terorističkog napada u siječnju 2015. godine u Parizu i u jeku pune ofanzive vlade protiv “lažnih vijesti”, studija pokazuje da 79 posto Francuza vjeruje najmanje u jednu teoriju zavjere.

Onih koji vjeruju u bar četiri teorije zavjere je 34 posto, a 13 posto ispitanika vjeruje u najmanje sedam takvih teorija.

Među mnogim teorijama zavjere koje kruže u javnosti i spominju se u istraživanje, od najnovije do najstarije, 55 posto Francuza vjeruje da je “Ministarstvo zdravstva u dosluhu sa farmaceutskom industrijom da bi prikrilo istinu o štetnosti cjepiva”, a 54 posto smatra da je “CIA bila umiješana u ubojstvo predsjednika SAD John Kennedyja u Dalasu” 1963. godine.

U vezi sa terorizmom, 19 posto Francuza smatra da u napadima na redakciju provokativnog tjednika “Charlie Hebdo” i na židovsku prodavaonicu “Iper Kashe” siječnja 2015. godine “ima nečeg mutnog” i da ih sigurno nisu “planirali i izveli samo islamski teroristi”, što smatra 27 posto mlađih od 35 godina i 30 posto ispitanika izmedju 18 i 24 godine.

Pored toga, 32 posto Francuza smatra da je “virus AIDS-a stvoren u laboratoriju i testiran na stanovništvu Afrike prije širenja svijetom”, a 31 posto se slaže sa izjavom da “džihadističkim terorističkim grupama, poput Al-Kaide ili Islamske države, zapravo upravljaju zapadne tajne službe”.

Uz to, 16 posto Francuza smatra da Amerikanci nikada nisu bili na Mjesecu, a devet posto vjeruje da je “moguće da je Zemlja ravna, a ne okrugla kako se govori još od škole”.

“Ti rezultati potvrđuju da smo kolektivno suočeni s jednom, ne samo opipljivom, već i krupnom pojavom koja prožima cijelo društvo i u zabrinjavajućoj mjeri napaja kolektivne predstave”, smatra Rudy Reichstadt, direktor web stranice “Conspiracy Watch”.

Istraživanje je obavljeno 19. i 20. prosinca na reprezentativnom uzorku od 1.000 punoljetnih stanovnika Francuske, sastavljenom po metodi kvota i zaokruženom drugim uzorkom od 252 osobe mlađe od 35 godina.
 
(nezavisne.com)

Suosnivač i predsjednik Microsofta i filantrop Bill Gates kazao je u utorak da je razgovarao s novoizabranim predsjednikom SAD Donald Trumpom o brojnim temama, ali ga i pozvao da potakne i inspirira naciju kao što je to svojevremeno učinio John F. Kennedy

Gates je za tv-mrežu CNBC rekao da vjeruje da bi na isti način na koji je predsjednik Kennedy govorio o američkoj svemirskoj misiji početkom 60-ih godina prošlog stoljeća, u čemu ga je podržala cijela zemlja, trebalo uputiti poticajnu poruku naciji koja bi pokazala da će Trumpova administracija od Amerike napraviti lidera inovacija tako što će pokrenuti stvari u obrazovanju ili zaustaviti širenje epidemije, pritom odbacujući regulatorne barijere.

Gates je rekao da je nedavno prvi put telefonom razgovarao sa Trumpom dodajući da njih dvojica imaju “puno zajedničkih prijatelja”.

Gates je okupio bogate donatore s inicijativom osigurati investicije od više od jedne milijarde dolara u nove tehnologije na polju čiste energije, u cilju borbe protiv globalnog zagrijavanja, priopćila je njegova zaklada.

Fond, pod nazivom “Novi energetski poduhvati” (BEV), okupio je među investitorima, između ostalih, vlasnika i osnivača Amazona Jeff Bezosa (vlasnik Washington Posta koji vodi trenutnu akciju protiv “lažnih vijesti”), filantropskog financijera George Sorosa, Britanca Richard Bransona koji je osnovao grupu Virgin i direktora Facebooka Mark Zuckerberga.

Na Twitteru su odmah buknule reakcije, a mišljenja su podijeljena. Neki hvale Gatesa, a neki ga nazivaju “izdajnikom demokratskih vrijednosti”, pa je tako jedan od korisnika napisao komentar koji podsjeća na čuvenu izdaju iz Rima: “Zar i ti, Bill Gatese?”

Zašto je Gates spomenuo Kennedyja i usporedio ga sa Trumpom očita je bila nemjera usporediti ova dva predsjednika. Bilo je i učinkovitijih predsjednika u američkoj povijesti koji su čak i više inspirirali i bili inovativniji u razvoju svemirskog programa nego Kennedy.

Očito je Bill Gates odlučio poslao skrivenu poruku javnosti što bi se moglo uskoro desiti Trumpu.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “pravokutnik” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(Tanjug)

Više od dva desetljeća nakon što je ‘problematična’ sestra bivšeg američkog predsjednika John Fitzgerald Kennedya bila podvrgnuta pogubnoj lobotomiji, na svjetlo dana izašla je knjiga koja otkriva potresne detalje jedne od najmračnijih tajni dinastije Kennedy

Više od dva desetljeća nakon što je ‘problematična’ sestra bivšeg američkog predsjednika Johna Fitzgeralda Kennedya bila podvrgnuta pogubnoj lobotomiji, na svjetlo dana izašla je knjiga koja otkriva potresne detalje jedne od najmračnijih tajni dinastije Kennedy.

‘Dragi oče, iznimno sam ti privržena i jako te volim’, napisala je 1940. godine, tada 22 godišnja Rosemary Kennedy u pismu svojme ocu Josephu P. Kennedyu, tadašnjem američkom ambasadoru u Velikoj Britaniji. No samo godinu dana nakon što je ispisala ove riječi, mlada djevojka, ljubazna, poslušna i sa vječitom željom ugađanja svome ocu, izgubila je dar govora, a smislenu rečenicu više nije znala sastaviti.

Što je dovelo do toga postala je jednom od najvećih tajni i izvor velikog srama za jednu od najpoznatijih dinastija američke povijeati, obitelji Kennedy, piše People.com.

Najstarija kćer moćnog para, Joea i Rose Kennedy, zbog intelektualnih je teškoća izgubila apsolutno sve sa svoje 23 godine, a otkriveno je i kako je za njezino stanje odgovoran upravo njezin otac koji joj je zakazao termin za katastrofalnu lobotomiju nakon koje je Rosemary ostala mentalno oštećena s mentalnim kapacitetom malenog djeteta.

Nakon kobne operacije za mladu Rosemary, prošlo je još dva desetljeća do trenutka u kojem je Joe Kennedy doživio moždani udar i ostao u potpunosti nesposoban, a braća Kennedy otkrila tajnu njihove najstarije sestre koja je do tada netragom nestala.

Živjela je u katoličkoj ustanovi za mentalno oboljele osobe u Jeffersonu, skrivena od očiju javnosti kako je se ne bi povezivalo s velikom, moćnom i utjecajnom obitelji Kennedy

Novoobjavljene knjige otkrivaju pravi identitet ljubazne, drage i prema nekima problematične mlade djevojke čiji je život uništio vlastiti otac.

U detalje je objašnjen život kćerke i sestre savršenog osmjeha koja se borila za pronalazak svojeg mjesta u velikoj obitelji koja je iznad svega cijenila uspjeh. Po prvi puta, otkriveni su detalji njezina života, od rođenja do njezine smrti.

Rosemary je imala nesreću od samog početka. Kada je njezina majka Rose Kennedy 1918. bila na porodu sa svojim trećim djetetom, sestra koja je prisustvovala porodu bila je iznimno odlučna. Nakon što je doktor javio da će kasniti, naredila je Rose da zadrži dijete koliko dugo može kako bi odgodila vrijeme poroda dok ne dođe doktor. Malena Rosemary bila je nestrpljiva i željela je što prije doći na svijet, no medicinska sestra joj to nije dozvolila. Držala joj je glavu i stiskala natrag. To je trajalo puna dva sata. Rosemary je trajno ostala mentalno oštećena.

Kada je nešto porasla, majka je uvidjela kako se ne ponaša kao ostala djeca. Obitelj je činila sve kako bi je uključili u njihove dnevne aktivnosti i kako se ne bi osjećala drugačijom. No kako je odrastala, faze u kojima je njezina tvrdoglavost izazivala nasilje, bile su sve češće. Rosemary je izrasla u predivnu ženu, zanosnih oblina te je počela privlačiti muškarce. Njezin otac Joe postao je zabrinut. Neželjena trudnoća za njegovu bi obitelj, kao i političku budućnost njegova sina, mogla donijeti veliku štetu.

1941. godine Joe je zakazao termin za lobotomiju. Tadašnji postupak nije bio potpuno pouzdan, no obećavao je promjenu za mentalno oboljele osobe. Operacija je trebala učiniti da Rosemary bude poslušnija, a uključivala je bušenje s obje strane lubanje, umetanje lopatica u blizini frontalnih režnjeva, okretanje, struganje… Operacija je bila loše izvedena, a Rosemary ostala trajno oštećena.

Nakon što je provela sedam godina u psihijatrijskoj ustnovi u New Yorku, Joe je naredio da je se premijesti u instituciju za mentalno oboljele Sant Coletta. Nakon toga je više niakda nije vidio. Njezina su je braća pronašla nakon gotovo 20 godina.
 

 
(dnevnik.hr,youtube/uredio:nsp)

Prije rušenja Blizanaca WTC tornjeva 11. rujna 2001. godine arhitekti i sigurnosni stručnjaci su davali ideje na koji jedini način se mogu srušiti tornjevi, nakon toga se desilo baš to

Piloti koji su nedavno sletjeli u jednu od najprometnijih zračnih luka u svijetu, JF Kennedy zamijetili su bespilotne letjelice, a treći je pilot dron uočio nakon toga navečer.

Teroristi i drugi kriminalci mogli bi upotrijebiti bespilotne letjelice za napade na civile, upozorila je u ponedjeljak američka vlada, nakon što su tri pilota izvijestila da su vidjeli dronove prilikom slijetanja putničkih zrakoplova u njujoršku zračnu luku JF Kennedy u blizini.

Zbog njihovih opažanja ministarstvo domovinske sigurnosti odmah je izdalo upozorenje.

Piloti koji su u petak sletjeli u jednu od najprometnijih zračnih luka u svijetu, JF Kennedy zamijetili su bespilotne letjelice, a treći je pilot dron uočio nakon toga navečer.

Upozorenje ministarstva domovinske sigurnosti objavljeno je u obliku letka poslanog policijskim postajama diljem Sjedinjenih Država, prenosi CBS.

“Iako u većini takvih slučajnih ‘bliskih susreta’ nema zlih namjera, oni su pokazatelj potencijalnih propusta u sigurnosnim pravilima…. što bi protivnici mogli iskoristiti da dronove upotrijebe za napade”, stoji u letku.

Senator Charles Schumer ranije tijekom godine pozvao je Saveznu zrakoplovnu upravu da pooštri pravila kada su bespilotne letjelice posrijedi.

Njujorški senator zatražio je da rekreacijski dronovi budu opremljeni softwareom koji će im onemogućiti letenje iznad visine od 152 metra te da im se ograniči letenje u promjeru od tri kilometra od zračnih luka i ostalih sličnih mjesta na kojima bi mogli ugroziti civile.

Po dosadašnjem zakonu bespilotne letjelice ne smiju letjeti iznad 121 metra ili u promjeru od osam km od bilo koje zračne luke, a da se prethodno o letu ne obavijeste kontrolori letenja.
 

 
(dnevno.hr,youtube/uredio:nsp)

Tko bi se usudio napasti vlasništvo jedne od najmoćnijih obitelji svijeta, osim njih samih?

Od velike količine informacija i dezinformacija koje su kolale svjetskim medijima posljednjih dana, čini se kako je namjerno zataškana informacija nakon koje sve postaje jasnije. Naime, zataškana je informacija o vlasnicima Charile Hebdoa – liberalnog časopisa koji je nakon masakra vlastitih novinara itekako profitirao.

Naime, od kraja prošle godine, samo mjesec dana prije masakra vlasnici su postali Rothschildi, mračna iluminatska obitelj, jedna od onih koja gospodari svijetom.

Prema intervjuu nizozemskog privrednog magazina “Quote” vlasništvo nad satiričnim novinama “Charlie Hebdo” otkupila je bankarska obitelj Rothschild i to nakon podužeg vjećanja jer svi članovi ovog misteriozno – utjecajnog klana, nisu navodno bili za to. “Najviše se tome opirao moj ujak Barun Edoard de Rothschild” kazao je u svom intervjuu za “Quote” jedan od mlađeg naraštaja te velike bankarske obitelji, Philippe de Rothschild – koji je smatrao je da se ne bi trebali politički angažirati u novinarstvu.

Očito su mlađi članovi klana prosudili da je sad drugo vrijeme i da bez većih posljedica ne mogu udariti svom silinom – što je slučaj Hebdo i pokazao – jer nakon izlaska vojske na ulice, naročito u srcu nove Europe, Belgiji, ništa više neće biti isto.

Rothschildi su naime krajem prošle godine (samo mjesec dana prije masakra) postali većinski vlasnik i francuskih dnevnih novina “Liberation” koji su suizdavači i “Charlie Hebdo”. Dodajmo i činjenicu da je Charlie Hebdo u tom trenutku bio pred bankrotom s nakladom od oko 60 tisuća primjeraka dok su nakon masakra nakladu povećali na nevjerojatnih 20 milijuna primjeraka.

S obzirom da je riječ o jednoj od najstarijih masonskih loza svijeta, te da je opće poznato da su kroz svoju povijest gospodarili planetom, da su iscenirali i financirali sve ratove prošlosti i da su poznati po svom sotonističkom pogledu na svijet, ne možemo se oteti dojmu da je masakar u Parizu uz ostale globalističke planove, uspostave novog svjetskog poretka, te brutalne zarade na ovom časopisu, masakar poslužio i kao jedna vrsta ritualnog žrtvovanja.

Za Rothschilde se vežu mnoge misterije, a postoji teorija da gdje god dođu Rothschildi uskoro padne i neka krvna žrtva. Zar može biti slučajno da se masakar dogodio nakon samo mjesec dana nakon preuzimanja ovog lista? Sumnjamo.

Obitelj Rothchild je masonska obitelj koja tvrdi da su Židovi. No oni nisu Židovi već je neoboriva činjenica da su oni Kazari (odnosno Hazari). Njihova povijesna loza dolazi iz zemlje Kazaria, koja je okupirala zemlju uglavljenu između Crnog mora i Kaspijskog mora koju je sada pretežno okupirala Gruzija. Oni su se pod vodstvom kralja 740. godine preobratili na židovsku vjeru zbog čega i dan danas tvrde da su Židovi.

O njima govori i Knjiga Otkrivenja poglavlje 2, stih 9, “Znam tvoja djela, i nevolju i siromaštvo, (ali ti si bogat) i znam za pogrde od onih koji kažu da su Židovi, a nisu. Oni su privrženi sinagogi Sotone.”

Najbogatija krvna loza danas u svijetu je vođa Ashkenazi Židova, obitelj Rothschild. Oni su svoju poziciju izgradili kroz laži, manipulacije ubojstva i ostala zvjerstva. Njihova loza se proteže u kraljevskim obiteljima u Europi, a također i u sljedećim obiteljima: Astor, Bundy, Collins, DuPont, Freeman, Kennedy, Morgan, Oppenheimer, Rockefeller, Sassoon, Schiff, Taft, i Van Duyn.

Dalje, za Rothschilde se zna da potajno na svijet donose mnogo djece kako bi ih vremenom postavili u pozicije moći kada im to bude potrebno. Isto tako zna se da Rothschildi ne dopuštaju svojoj djeci da se žene ili udavaju za nekog tko nije “njihove” krvi. Dakle, uvijek i baš uvijek sve se događa unutar same obitelji Rothschild. Oni također drže većinu kapitala svijeta u svojim rukama preko vlastite banke, ali i upravljaju svjetskim moćnicima preko svojih tajnih zaklada i organizacija.

Infiltrirali su se u Europu, a pokrovitelji poslovanja su im bili Austrija i Britanija čime su došli do samog vrha. Mayer Amschel Rothschild je uzdigao obitelj i njegova strategija bila je jednostavna – zadržavanje posla i diskrecije, kao i opsega poslovanja unutar obitelji.

To je osiguravao dogovorenim brakovima unutar užeg kruga obitelji. Oni su također predvodnici masonerije na planetu pa su tako iz sjene uključeni baš u sva svjetska zbivanja i naravno stvaranje determiniranog kaosa, što napad na Charlie Hebdo u svojoj biti i je. Iscenirana predstava za mase, stvaranje kaosa, sukob civilizacija i ubojstvo vjere, početak rata i uspostava novog poretka mira, što je baš u stilu masonske obitelji Rothschild koja je do sada uvijek uspjevala izniknuti negdje iz sjene kad god je u pitanju neki brutalni masakar.

Inače, tko bi se usudio napasti vlasništvo jedne od najmoćnijih obitelji svijeta, osim njih samih?

Philippe de Rothschild: ‘Da, moja obitelj je kupila Charlie Hebdo u prosincu’

Nizozemski magazin ‘Quote’, nagrađivani časopis o financijama i bankama, objavio je kako je kontroverzna obitelj Rothschild otkupila magazin ‘Charlie Hebdo’ u prosincu 2014.Taj podatak je u magazinu objavio Philippe de Rothschild, mladi izdanak loze, uz napomenu da je bilo podosta rasprave i glasanja s obzirom da obitelj ranije nije bila u novinarskom poslu na izravan način. Barun Edoard je tako posebno istaknut kao ‘sjeme razdora’ i naročito tvrd pregovarač u ovom slučaju.

Rothschildi su istovremeno postali i vlasnici dnevnih novina ‘Liberation’, inače izdavača satiričnog magazina. Zanimljivo, plan je bio da s tiraže od 60.000 broj znatno poveća, pa je prilično prigodno došao pokolj u redakciji koji im je ekspresno ostvario strateške planove za budućnost. S obzirom na povijesne činjenice prvenstveno vezane uz bitku kod Waterlooa i namještene izvještaje, kada je ova obitelj u pitanju niti ‘najluđe’ teorije zavjere nisu naodmet.

Kako je u javnost izašao i podatak da magazin ipak nije bio toliko slobodan i svekritički, te su svojevremeno otpustili karikaturista zbog slike Sarkozyjevog sina i cionističkog bankara koji mu daje novac – previše i ne čudi ovakvo ‘ruka ruku mije’ ponašanje. Nažalost, u svim tim nerazjašnjenim odnosima dogodila se velika tragedija u kojoj su poginuli novinari i nedužni ljudi, te će još dugo vremena ovi nemili događaji sijati razdor diljem globusa. Da li vam je sada jasnije sve malo?

 
*stisnite na Titlovi radi prijevoda*

 
 
(dnevno.hr, youtube.com/uredio: nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=19816"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

Portal Listverse je ponovio izbor za najutjecajnije obitelji u povijesti, te je bez većih preinaka potvrdio prošlogodišnji izbor. Koje su obitelji u pitanju pogledajte u sljedećim redovima.

Ovaj odabir je napravljen na osnovu nekih kriterija. Možda vi imate drugačije kriterije, možda ovo neće biti vaš Top 10 obitelji, ali ove obitelji dakako predstavljaju ako ne najpoznatije, onda već najutjecajnije obitelji. Da krenemo…

10. Obitelj Rothschild

Ova zloglasna obitelj najpoznatija je po međunarodnom bankarskom i financijskom poslovanju. Podrijetlom su njemački židovi s prezimenom Bauer (naknadno promijenjeno u Crveni Štit) te su se kroz povijest infiltrirali u gotovo sve novčane transakcije u Europi. Pokrovitelji poslovanja su im bili Austrija i Britanija čime su došli do samog vrha. Mayer Amschel Rothschild je uzdigao obitelj i njegova strategija bila je jednostavna – zadržavanje posla i diskrecije, kao i opsega poslovanja unutar obitelji. To je osiguravao dogovorenim brakovima unutar užeg kruga obitelji. Nathan Mayer započeo je s londonskom filijalom 1811. na adresi St Swithin Lane gdje posluju i danas. Njegovu snagu najbolje opisuje potez iz 1826. kada je Banci Engleske ispostavio dovoljnu količinu kovanica da zaustavi krizu likvidnosti čitave države. Bogatstvo su prvotno osigurali manipuliranjem rezultata Napoleonove bitke u Waterloo čime su strahom sebi osnažili sredstva. Danas je obitelj centar brojnih zavjera koje sežu do toga da upravljaju gotovo svim svjetskim događajima iz sjene.

9. Obitelj Plantagenet

Plantageneti su englesku kulturu i politički sustav skrojili u potpunosti na svoju ideju. Ovu obitelj osnovao je Henrik II, sin Gotfrida Lijepog Anžuvinca. Plantageneti su prvotno vladali engleskim Kraljevstvom još u 12. st. Sveukupno, uz petnaest monarha Plantageneta, vladali su od 1154. do 1485. Engleska kultura u umjetnost procvala je tijekom njihovog razdoblja i to zbog simpatiziranja ‘Oca engleske poezije’ Geoffrey Chaucer-a. Gotički stil gradnje je bio iznimno popularan pa su Westminster Abbey i York Minster preoblikovani na taj način. U društvenom sektoru bilježimo velike pomake, naročito nakon što je John I. potpisao Magna Carta dokument što je pravno jedan od najbitnijih događaja u britanskoj povijesti. Također su ustrojili i Parlament, kao i Sveučilišta na Cambridge-u i Oxfordu.

8. Obitelj Nehru-Gandhi

Obitelj Nehru-Feroz Gandhi je indijska politička obitelj koja je dominirala Indijskim nacionalnim kongresom tijekom rane nezavisne povijesti. Tri člana obitelji - Pandit Jawaharlal Nehru, kćer Indira Gandhi i njezin sin Rajiv Gandhi bili su premijeri Indije, a dvoje (Indira i Rajiv) su stradali u atentatima. Četvrti član obitelji, Sonia, je trenutni predsjednik Kongresa dok je njezin i Rajivov sin Rahul najmlađi član obitelji koji je politički aktivan te djeluje u nižem domu Parlamenta od 2004. Ova obitelj nije u nikakvom srodstvu s velikim Mogandasom (Mahatmom).

7. Obitelj Khan

Džingis Khan je osnivač ove poznate obitelji. Na vlast je došao nakon što je ujedinio brojna nomadska plemena sjeveroistočne Azije. Nakon osnivanja Mongolskog carstva i proglašavanja Džingis Khanom počeo je invazije na Kara-Khitan Kanat, Kavkaz, Kvarezmidsko carstvo te zapadne Xia i Jin dinastije. Tijekom života je okupirao značajan dio centralne Azije. Prije nego je umro izabrao je Ogedei Khana kao nasljednika uz podjelu Carstca na khanate među svojim sinovima i unucima. Umro je 1227. godine nakon pobjede nad Tangucima. Pokopan je u neobilježeni grob negdje u Mongoliji, na nepoznatoj lokaciji. Njegovi nasljednici su dodatno proširili Mongoliju na Kinu, Koreju, Kavkaz, ostale države Azije i dobre dijelove istočne Europe i Bliskog istoka.

6. Julijevsko-klaudijska dinastija

Ove dvije obitelji su spojene u jednu zbog svoje vrijednosti i bitnog statusa, pa je tako oformljena julijevsko-klaudijska dinastija koja je donijela ove careve: Kaligulu, Augusta (na slici), Klaudija, Tiberija i Nerona. Ovih pet careva vladalo je Rimom od 27. pr.Kr. do 68. godine, kada je Neron počinio samoubojstvo. Oni su vezivani uz ovu bitnu obitelj putem braka ili posvajanja. Julije Cezar je nekada navođen kao njezin osnivač iako nije bio imperator i nije imao klaudijske veze, August je prikladniji za tu ulogu. Svi koji su došli na vlast ostvarili su je indirektno ili putem posvajanja. Svaki je dodatno proširio teritorij i potaknuo masivne građevinske projekte. Obožavani su od strane naroda, ali ne i od senatora. Cijela ova loza je više manje luda, seksualno perverzna i tiranskih nauma.

5. Obitelj Zhu

Zhu je ime za careve Ming dinastije. Prvi Ming car Hongwu (Zhu Yuanzhan) upotrebljavao je ime Ming (kin. briljantno) kao općenito. Mingovi su vladali Kinom od 1368. do 1644., nakon kolapsa mongolske Yuan dinastije. Bili su jedna od najvećih vlada u povijesti čovječanstva, kao i posljednja dinastija etničkih Hana. Glavni grad im je bio Peking koji je pao 1644. u ruke pobunjenika vođenih Li Zichengom, a njih je uskoro zamijenila mandžurijska dinastija Qing, oni su bili lojalni Mingovima. Također su izgradili ogromnu pomorsku i pješačku vojsku od preko milijun vojnika. Uz sve to su gradili i nevjerojatne projekte poput popravka Velikog Kanala i Kineskog zida, uz utemeljivanje Zabranjenog Grada u Pekingu tijekom 15 stoljeća. Za vrijeme ove dinastije populacija nije prelazila 160-200 milijuna ljudi. Ukoliko je cijenimo s današnje pozicije možemo je smatrati zaslužnom za nastanak birokracije i kapitalizma.

4. Obitelj Habsburg

Kuća Habsburga vrlo je važna kraljevska kuća u Europi, a najpoznatija je po vladajućim mjestima u Svetom Rimskom Carstvu između 1452 i 1740, kao i u Španjolskoj i Austriji. Dolaze iz Švicarske, prvo su ovladali Austrijom gdje su na vlasti proveli 6 stoljeća, te su zatim putem braka proširili dinastiju i na Burgundiju, Španjolsku, Mađarsku, Mađarsku i druge teritorije (Hrvatsku). Sam naziv Habsburg dolazi od imena istoimenog dvorca u Švicarskom Aarauu. Moto obitelji je ‘Neka ostali plaćaju ratovi, a ti, sretna Austrijo, ćeš se vjenčati’ što označava njihov talent da ženidbama osvajaju teritorije i saveze. Carica Marija Terezija je vjerojatno ‘Prabaka moderne Europe’.

3. Obitelj Ptolomejević

Dinastija Ptolomejevića bila je helenistička makedonska kraljevska loza koja je vladala Ptolomejskim Carstvom u Egiptu skoro 300 godina, od 305 do 30 pr. Kr. Ptolomej, jedan od sedam čuvara generala i zamjenika Aleksandra Velikog postavljen je kao satrap u Egipat nakon Aleksandrove smrti 323. pr. Kr. 305. se proglašava kraljem Ptolomejem I., kasnije poznatijim kao Soter (spasilac). Egipćani prihvaćaju Ptolomejeviće kao nasljednike faraona u nezavisnom Egiptu. Vladali su sve do rimskog pokoravanja. Najpoznatiji Ptolomejević je svakako bila Kleopatra VII, poznata po intrigama između Julija Cezara, Pompeja, Oktavijana i Marka Antonija. Njezino samoubojstvo označilo je kraj Ptolomejevića.

2. Obitelj Medici

Obitelj Medici je moćna i utjecajna florentinska obitelj od 13 do 17 stoljeća. Dali su tri pape (Lea X, Klementa VII i Lea XI), brojne vladare Firenze (Lorenzo Veličanstveni, patron najpoznatijih djela renesanse) i neke kasnije članove francuskog i engleskog plemstva. Kao i druge bitne obitelji dominirali su gradskim parlamentom. Firenzu su podredili obitelji, osiguravajući plodno tlo za umjetnost i humanizam. Potpomogli su rađanje talijanske renesanse uz obitelji Visconit i Sforza (Milano), Este (Ferrara) i Gonzaga (Mantua). Njihova banka bila je jedna od najpriznatijih u Europi. Postoje i razmišljanja da je obitelj Medici bila najbogatija u svijetu. Tako su si osigurali vodeće položaje u Italiji i Europi.

1. Obitelj Capet

Dinastija Capet (iliti Kapetanović) je najveća kraljevska obitelj u Europi. Uključuje sve direktne potomke Hugha Capeta iz Francuske, Kralja Juan Carlosa iz Španjolska i Velikog vojvode Henrija iz Luxemburga, putem burbonskog ogranka. Tijekom stoljeća su asimilirali gotovo cijelu Europu, te vladaju svime – od najmanjih jedinica pa do čitavih država, zbog čega su jači od bilo koje svjetske kraljevske obitelji, a opet, zahvaljujući medijskoj neeksponiranosti, narodi nemaju ništa protiv. Ova kraljevska loza je poznata po svojim učestalim incestima, naročito u Španjolskoj. Iako je dosta vremena prošlo otkada su i pravno vladali državama Europe, svoje pozicije, činove i bogatstvo nisu izgubili. I danas vladaju Španjolskom i Luxemburgom. Tu su i protjerani, no i dalje legitimni nasljednici kraljeva iz Brazila, Francuske, Španjolske, Portugala, Parme i Dvije Sicilije. Trenutni poglavar obitelji je Louis Alfonso, Vojvoda Anžua, koji drži legitimno pravo na francusko prijestolje. Preko deset ogranaka Capeta i dalje živi diljem Europe čekajući svoje vrijeme i ovo je prva dinastija u ovoj podjeli najjačih svjetskih obitelji.

OSTALE BITNE OBITELJI: Merovinzi, Qin, Bhutto, Tudor, Romanov, Stuart, Kuća Orange, Berenguer, Kennedy, Vanderbilt, Rockefeller, Bush i Sax-Coburg-Gotha
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
 
(dnevno.hr, youtube.com/uredio:nsp)
banka, banke, krediti, kamate, otkup zlata

Započet ću suprostavljanjem dviju različitih koncepcija demokracije. Jedna bi bila ta u kojoj demokratsko društvo posjeduje sredstva pomoću kojih bi moglo sudjelovati na neki razuman način u upravljanju svojim poslovima, a informacije bi bile svima dostupne i besplatne.

Druga koncepcija je ta u kojoj je javnost spriječena u upravljanju svojim poslovima, a informacije su strogo kontrolirane. Možda zvuči čudno, ali važno je znati da je druga koncepcija demokracije ona koja prevladava.

RANA POVIJEST PROPAGANDE

Wilsonova administracija je utemeljila vladin odbor za propagandu, Creel Odbor, koji je u razmaku od šest mjeseci uspio pretvoriti miroljubivi narod u histeričnu populaciju koja je opsjednuta ratom i koja želi uništiti sve njemačko, ubiti sve Nijemce, otići u rat i spasiti svijet.

Ovo najvažnije dostignuće vodilo je daljnjim dostignućima. U isto vrijeme, i točno nakon rata, iste su se metode primjenjivale kako bi ulile histerični strah od komunizma, Crveni Strah kako su ga zvali, što je uspjelo uništiti sindikate i eliminirati opasne probleme kao što su sloboda tiska i političke misli. Mediji i korporacijske vlasti su pružali veliku potporu, promovirali i organizirali veliki dio rada, sve u svemu bio je to veliki uspjeh.

Među onima koji su aktivno i puni entuzijazma sudjelovali bili su i progresivni intelektualci, ljudi iz kruga Johna Deweya koji su bili iznimno ponosni na svoje tekstove o “inteligentnijim članovima zajednice”, znači o njima samima, koji su mogli natjerati nesklon narod na rat, ulijevajući im strah u kosti i izmamljujući borbeno domoljubni fanatizam (sjećate li se Jugoslavije 1990?). Sredstva upotrebljena u tom pothvatu bila su raznolika. Na primjer, veliki broj izmišljotina o njemačkim zločinima, belgijske bebe otrgnutih ruku, svakojake strahote koje se još uvijek mogu pročitati u povijesnim knjigama.

Sve ih je izmislilo britansko ministarstvo propagande čija je zadaća u to vrijeme bila, kako su oni rekli u svojim tajnim vijećanjima, kontroliranje misli čitavoga svijeta. Ono što je važnije, oni su htjeli kontrolirati misli inteligentnijih članova američke zajednice, koji bi onda širili pripremljenu propagandu i tako preobratili miroljubivu zemlju u ratnu histeriju. Uspjelo je. Itekako je uspjelo. A to nas je naučilo lekciju: državna propaganda može imati iznimno jak učinak kada je podupiru obrazovani slojevi i kada odstupanje od nje nije dozvoljeno. To su naučili i Hitler i mnogi drugi, a prakticira se i dan danas.

PROMATRAČKA DEMOKRACIJA

Walter Lippman, starješina američkoga novinarstva, najvažniji kritičar unutarnje i vanjske politike i najvažniji teoretičar liberalne demokracije, smatrao je da “revolucija u umjetnosti demokracije” može poslužiti za “proizvodnju pristanka”, drugim riječima, donošenje suglasnosti putem novih tehnika propagande kod dijela javnosti koji se nije slagao s određenim idejama.

Smatrao je da u demokraciji koja ispravno funkcionira postoje slojevi građana. Prvi sloj je onaj koji ima aktivnu ulogu u vođenju općih poslova. To je poseban sloj. Ljudi koji analiziraju, izvršavaju, donose odluke i upravljaju svim političkim, ekonomskim i ideološkim sustavima. To je mali postotak populacije … Ostali koji se nalaze izvan te grupe su “zbunjeno stado”, kako ih je Lippman zvao. Moramo se zaštiti od bijesa i gaženja zbunjenog stada …

Zato nam treba nešto što bi ukrotio zbunjeno stado, a to je nova revolucija u umjetnosti demokracije: proizvodnja pristanka. Mediji, škole i popularna kultura moraju biti podjeljeni; jer im politički sloj i oni koji odlučuju moraju dati nekakvu podnošljivu sliku stvarnosti, iako i oni moraju ulijevati pravilna uvjerenja. Zapamtite, tu se nalazi neizrečena pretpostavka – čak je i odgovorni ljudi moraju sakrivati ​​od samih sebe, a odnosi se na pitanje kako ti ljudi dospiju na pozicije na kojima imaju autoritet u odlučivanju. Tako što služe prave moćnike, naravno. One koji posjeduju cijelo društvo, jedan vrlo uzak krug.

Ako poseban sloj dođe i kaže: “Mogu služiti vašim interesima”, postat će dio izvršne grupe. O tome se mora šutjeti. To znači da su oni morali prihvatiti uvjerenja i doktrine koje će služiti interesima privatne moći. Ako ne uspiju svladati tu vještinu, nisu dio posebnoga sloja. Vrijednosti i interesi privatne moći i veza između države i poslovnoga svijeta koja predstavlja te vrijednosti moraju biti duboko indoktrinirani u njih. Ako mogu proći kroz to, mogu biti i dio posebnoga sloja. Ostatak zbunjenoga stada treba jednostavno biti zaokupljen drugim stvarima.

To je lagano izvesti u državama koje danas smatramo totalitarnim ili vojnima. Jednostavno im prijetiš batinom i ako naprave nešto krivo, dobit će po glavi. Kako je društvo postalo slobodnije i demokratskije tako se izgubila i ta sposobnost. Zato se treba posvetiti tehnikama propagande. Logika je jasna. P Propaganda je u demokraciji ono što je batina u totalitarnoj državi.

ODNOSI S JAVNOŠĆU

Amerikanci su bili pioniri industrije za odnose s javnošću. Obveza industrije je bila “kontroliranje uma javnosti”, kako bi to rekli vođe. Puno toga su naučili na uspjehu Creel odbora i uspjehu kreiranja Crvenog Straha te njegovih posljedica. Industrija za odnose s javnošću je u to vrijeme iskusila veliku ekspanziju. Tijekom 1920-ih je bila uspješna u stvaranju skoro potpune podređenosti javnosti poslovnim pravilima …

Odnosi s javnošću su velika industrija. Godišnje potroše oko milijardu dolara. Cijelo to vrijeme zadaća im je nadzirati mišljenje javnosti …

Šef korporacije i čistač imaju iste interese. Svi možemo raditi zajedno, za amerikanizam, voljeći jedni druge. To je bila poruka. U prezentaciju te poruke uložen je veliki trud. Ipak je ovo poslovna zajednica, tako da oni kontroliraju medije i imaju ogromna sredstva … Mobiliziranje testiranja zajednice u korist plitkog i praznog koncepta poput amerikanizma.

Tko bi se protivio tome? Ili da malo moderniziram ovo što sam rekao, “podržavajmo naše trupe”. Tko bi se protivio tome? Ili žuta odlikovanja. Tko bi se protivio tome? Svrha slogana poput “podržavajmo naše trupe” jest ta da oni ne ne znače apsolutno ništa.

Oni znače isto koliko znači slogan “podržavajmo ljude u Iowi”. Naravno, riječ je bila o nečemu drugome, a to je “da li podržavate našu politiku?” Ali ne želite da ljudi razmišljaju o tome. To je cijela svrha uspješne propagande. Potrebno je smisliti slogan protiv kojega neće nitko biti i koji će se svima svidjeti jer nitko ne zna što on znači zato što on jednostavno ni ne znači ništa, ali njegova najveća vrijednost je što skreće pozornost na nešto drugo …

To je sve iznimno djelotvorno. I odvija se po pravilima sve do danas. Naravno da je sve jako pažljivo promišljeno. Ljudi iz industrije za odnose s javnošću nisu tamo da bi se zabavljali. Oni rade. Pokušavaju uliti pravilne vrijednosti. Uostalom, imaju koncepciju demokracije kakva bi trebala biti: sustav u kojemu je poseban sloj naučen raditi u službi gospodara, u službi ljudi koji upravljaju društvom.

Ostatku populacije mora biti uskraćen bilo kakav oblik organizacije jer organizacija samo stvara neprilike. Neka sjede sami ispred TV ekrana i upijaju poruku koja kaže: “Jedina vrijednost u životu je živjeti što udobnije, živjeti kao ta bogata obitelj srednjega sloja koju gledaš i posjedovati lijepe vrijednosti kao što su sklad i amerikanizam.” To je sve što život pruža. Možda pomisliš da postoji nešto više od toga, ali budući da samo gledaš televiziju pretpostavljaš da si lud jer to je jedino što se tamo dešava …

Tako je to postalo ideal. Mnogo truda se uložilo u ostvarivanje tog ideala. Očito da iza njega postoji nekakva koncepcija. Na primjer, koncepcija demokracije koju sam naveo na početku. Zbunjeno stado je problem. Trebali bi zaustaviti njihov bijes i divljanje. Moramo im skrenuti pozornost. Neka gledaju Superbowl ili humoristične serije ili filmove pune nasilja. Svako malo zovemo ih da pjevaju besmislene pjesmice kao što je “Podržavajmo naše trupe”. Treba ih držati uplašene, jer ako se nedovoljno boje svakakvih zlikovaca koji će ih uništiti izvana ili iznutra mogli bi početi razmišljati, što je opasno jer nisu kompetentni za razmišljanje. Zato im je potrebno skrenuti pozornost i marginalizirati ih.

IZMUDRIVANJE MIŠLJENJA

Isto je tako potrebno natjerati populaciju da podupire vanjske pustolovine. Uglavnom je populacija miroljubiva, baš kako je bila i tijekom Prvoga svjetskog rata. Javnost ne vidi razlog za uplitanje u vanjske pustolovine, ubijanje, mučenje. Zato ih treba natjerati. A da bi ih natjerali, trebamo ih uplašiti …

Ideal je bio postignut do određene granice. Neke institucije nije bilo moguće uništiti. Crkve, na primjer, još uvijek postoje. Veliki dio disidentskih aktivnosti proizlazi iz crkve, iz jednostavnoga razloga što one postoje. Ako idete u neku europsku državu održati politički govor, to će se najvjerojatnije odvijati u prostorijama sindikata. Takvo što se neće dogoditi ovdje, kao prvo zato što sindikati jedva postoje, a ako i postoje nisu političke organizacije. Ali postoje crkve i zato se govori tamo često održavaju. Solidarni rad za Centralnu Ameriku nastao je u crkvama, najviše zato što one postoje.

Zbunjeno stado nikada nije dovoljno ukroćen tako da je to konstantna borba. U ’30-ima su ustali i bili ušutkani. U ’60-ima je došlo do novog vala nezadovoljstva. Imalo je ime. Poseban sloj ga je zvao “krizom u demokraciji”. Smatralo se da je u ’60-ima demokracija zakoračila u krizu. Kriza je bila toliko velika da su se dijelovi populacije počeli organizirati te su postali aktivni i pokušavali sudjelovati na političkoj pozornici. Ovdje se vraćamo na ona dva koncepta demokracije. Po definiciji u rječniku, to se zove napredak u demokraciji. Po prevladavajućoj koncepciji demokracije, to predstavlja problem, krizu koju treba nadjačati.

Populaciju treba vratiti natrag u stanje apatije, pokornosti i pasivnosti. Zato trebamo poduzeti korake da bi nadjačali krizu. Uložen je veliki napor. Ništa nije djelovalo. Kriza demokracije je još uvijek živa i zdrava, na sreću, ali baš ne utječe na promjenu u politici. Zato je uspješna u promjeni mišljenja, što god većina ljudi mislila. Svašta se poduzimalo nakon 60-ih kako bi se promijenila i preboljela ta bolest. Zvala se “vijetnamski sindrom”. Termin “vijetnamski sindrom” se pojavio oko 1970-e i bio je slučajno definiran. Reaganski intelektualac Norman Podhoretz definirao ga je kao “bolesne zapreke protiv upotrebe vojne sile”.

Te bolesne zapreke protiv nasilja bile su prisutne u velikom dijelu populacije. Ljudi jednostavno nisu mogli razumjeti zašto bi oni trebali ubijati i mučiti i bombardirati ljude. Opasno je kada narod postane zanesen tim bolesnim zaprekama, a to je i Goebbels shvatio, jer onda postoji ograničenje vanjskim pustolovinama. Bitno je, kako je Washington Post ponosno napisao neki dan, “uliti u ljude poštovanje prema ratnim vrlinama”. To je važno. Ako želiš nasilno društvo koje koristi silu diljem svijeta kako bi ostvarilo ciljeve svoje domaće elite, važno je imati pravilnu procjenu ratnih vrlina bez onih bolesnih zapreka o korištenju sile. To je, znači, vijetnamski sindrom. Važno ga je savladati.

PREDSTAVA KAO STVARNOST

Također je važno potpuno falsificirati povijest … Ta povijest se pokušala rekonstruirati nakon Vijetnamskog rata. Previše ljudi je počelo shvaćati što se zapravo događa, uključujući vojnike i mlade ljude koji su bili dio mirovnoga pokreta. To je bilo loše. Zločeste misli su se morale srediti i morala se nadoknaditi nekakva pamet, a naručito se morala nadoknaditi spoznaja da je sve što radimo dobro. Ako bombardiramo Južni Vijetnam to je zato što ga branimo od nekoga. Od Vijetnamaca jer nikog drugog ni nema. Kennedy-evi intelektualci su to zvali “obrana od unutarnje agresije u Južnom Vijetnamu”. Frazu je koristio i Adlai Stevenson.

Važno je da takva slika događaja postane službena i dobro shvaćena slika. I djelovalo je. Jer imate apsolutnu kontrolu nad medijima i obrazovnim sustavom, i bez prevelike veze sa stvarnošću. Istina pokopana ispod hrpa i hrpa laži. S toga stajališta, sve je to bio veliki uspjeh u otklonjavanju prijetnje demokraciji, postignut u uvjetima slobode, što je jako zanimljivo. To nije kao totalitarne države koje koriste silu. Ova dostignuća su postignuta u uvjetima slobode. Ako želimo shvatiti naše društvo moramo razmisliti o ovim činjenicama.  One su bitne za ljude kojima je stalo do toga u kakvome društvu živimo.

DISIDENTSKA KULTURA

Unatoč svemu ovome, disidentska kultura je još uvijek živa. Proširila se od 1960-ih. Kao prvo, u 60-ima je bila vrlo spora u svome razvoju. Nije bilo prosvjeda protiv rata u Indokini sve do godina nakon što je Amerika počela bombardirati Južni Vijetnam. Taj pokret je bio vrlo malen, sastojao se uglavnom od studenata i mladih ljudi. Do 70-ih stvari su se promijenile. Razvili su se važni pokreti… U ’80-ima je došlo do još veće ekspanzije pokreta solidarnosti, a to je nešto novo i važno u povijesti američkoga, ako ne i svjetskoga, disidentstva. Ljudi u tim pokretima nisu samo prosvjedovali nego su uključivali i sebe same, često i intimno, u živote ljudi koji pate. Svašta su od toga naučili i imali vrlo civiliziran utjecaj na mainstream Ameriku. Sve ovo je napravilo golemu razliku …

Sve su to znakovi civiliziranog utjecaja, unatoč propagandi, unatoč nastojanjima da se kontroliraju misli i unatoč proizvodnji pristanka. Bilo kako, ljudi stječu mogućnost i volju za razmišljanjem. Skepticizam prema moći je u porastu, a promijenili su se i stavovi prema puno stvari. Sve se događa sporo, ali je vidljivo i važno. Drugo je pitanje da li je ono dovoljno brzo da napravi značajnu promjenu u svijetu … Organizacija ima svoje posljedice. Shvatite da niste sami.

Drugi razmišljaju kao ti. Možeš produbiti svoje misli i naučiti više o onome u što vjeruješ. Ti pokreti su vrlo neformalni, nisu kao organizacije gdje postoji članstvo, samo raspoloženje koje uključuje interakciju među ljudima. Organizacije imaju jedan vrlo primjetljiv efekt. To je opasnost u demokraciji: ako se organizacije mogu razviti, ako ljudi više nisu samo priljepljeni za TV, u glavi im se mogu javiti čudne misli, bolesne zapreke protiv upotrebe vojne sile. To treba biti svladano, ali nije bilo.

PARADA NEPRIJATELJA

U Americi se trenutno odvija jedan vrlo karakterističan razvoj. Amerika nije prva država u svijetu koja je to učinila. Domaći socijalni i ekonomski problemi, zapravo katastrofe, su u porastu.

Moćnici nemaju namjeru ništa učiniti s time. Pogledate li domaće programe administracija u zadnjih deset godina – ovdje uključujem i demokratsku opoziciju – nećete uočiti ozbiljne planove za ublažavanje problema zdravstva, obrazovanja, beskućnika, nezaposlenosti, kriminala, zatvora, propadanja u gradovima – cijela sfera problema. Svima su vam poznati i pogoršavaju se … U takvim uvjetima morate skrenuti pažnju zbunjenoga stada, jer ako oni počnu primjećivati ​​te probleme neće biti dobro, jer oni su ti koji pate.

Gledanje Superbowla i humorističnih serija možda nije dovoljno. Morate ih natjerati na strah od neprijatelja. U 30-ima ih je Hitler natjerao na strah od židova i cigana. Morali ste ih uništiti kako bi se obranili. Mi isto tako imamo svoje načine. U zadnjih deset godina svaku godinu ili dvije smišljeno je nekakvo grozno čudovište od kojega se moramo braniti. Rusi su uvijek bili na raspolaganju. Ali oni kao neprijatelji gube svoju privlačnost i sve ih je teže gledati kao neprijatelje i zato moramo izmisliti nove …

Svijet će pokoriti međunarodni teroristi, preprodavači droge, zaluđeni Arapi i Saddam Hussein, novi Hitler. Neprijatelji se moraju neprestano pojavljivati, jedan za drugim. Preplašiš narod, teroriziraš ih, ulijevaš im strah u kosti tako da se svi boje putovati i sakriju se. Onda se desi veličanstvena pobjeda nad Grenadom, Panamom, ili nekom trećom vojskom trećega svijeta koju smo u stanju pretvoriti u prah prije nego li se potrudimo pogledati je, a to se upravo dogodilo. Olakšanje. Spasili smo se u zadnji čas. Ovo je samo jedan od načina kako spriječiti zbunjeno stado da obraća pozornost na stvarne događaje i kako ih držati po strani i pod kontrolom …

SELEKTIVNA PERCEPCIJA

U svibnju 1987. članovi skupine za ljudska prava iz El Salvadora, koji su preživjeli – vođe su bili ubijeni – bili su uhićeni i maltretirani; uključujući Herberta Anaya koji je bio direktor. Odvedeni su u zatvor La Esperanza (nada). U zatvoru su nastavili sa svojim poslom. Bili su odvjetnici, i nastavili su očitovanja. U zatvoru je bilo 432 zatvorenika. 430 ih je potpisalo iskaze u kojima su pod prisegom opisivali mučenja. Mučenja strujom i slične okrutnosti, uključujući u jednome slučaju mučenje koje je počinio sjevernoamerički general u uniformi, koji je opisan u nekim detaljima. Svjedočenje je bilo eksplicitno i opsežno, vrlo vjerojatno jedinstveno u detaljnome opisu događaja u sobi za mučenje. Ovaj izvještaj koji sadrži stošezdeset stranica je bio tajno iznešen iz zatvora zajedno s videokazetom na kojoj se prikazuje svjedočenje pod prisegom o mučenjima. Marin County Interfaith Task Force ju je distribuirao. Nacionalni tisak je odbio pisati o tome događaju. TV postaje su odbile prikazati sadržaj videokazete.

Članak se pojavio jedino u lokalnim novinama okruga Marin i u San Francisco Examiner-u, ali čini mi se da je to bilo sve. Nitko drugi to nije htio. To je bilo doba “nepromišljenih zapadnjačkih intelektualaca” koji su slavili Josea Napoleona Duartea i Ronalda Reagana. Anaya nitko nije slavio. Nije dobio počast ni na dan ljudskih prava. Nije imenovan za ništa. Pustili su ga za vrijeme izmjene zatvorenika i nakon toga je na njega izvršen atentat, očito od strane snaga sigurnosti koje su bile potpomognute od SAD-a. Malo se zna o tome događaju. Mediji nikada nisu upitali da li bi otkrivanje okrutnosti – umjesto zataškavanja – moglo spasiti njegov život.

U veljači, usred kampanje za bombardiranje, libanonska vlada zatražila je od Izraela da promotri rezoluciju 425 Vijeća sigurnosti UN-a koja je tražila od Izraela da se neposredno i bezuvjetno povuće iz Libanona. Rezolucija je iz ožujka 1978. Nakon toga donesene su još dvije uzastopne rezolucije koje su zahtijevale neposredno i bezuvjetno povlačenje iz Libanona. Nakon toga donesene su još dvije uzastopne rezolucije koje su zahtijevale neposredno i bezuvjetno povlačenje iz Libanona. Naravno da Izrael nije promotrio rezolucije jer ih Amerika podupire u okupaciji. Naravno da Izrael nije promotrio rezolucije jer ih Amerika podupire u okupaciji. U međuvremenu, južni Libanon je teroriziran. Velike sobe za mučenje u kojima se odvijaju stravične stvari. Korišten je i kao baza za napadanje ostalih dijelova Libanona. Korišten je i kao baza za napadanje ostalih dijelova Libanona.

Tijekom tih trinaest godina Libanon je napadnut, Beirut bombardiran, oko dvadeset tisuća ljudi ubijeno, oko 80% civila, bolnice uništene, a teror, pljačke i razbojstva sve prisutniji. Sve je u najboljemu redu, ipak to Amerika potpomaže. Ovo je samo jedan primjer. U medijima nije bilo ništa o tome, nije bilo diskusije o tome da li bi Izrael i SAD trebali promotriti rezoluciju 425 Vijeća sigurnosti UN-a ili bilo koju drugu rezoluciju… Ovo je samo jedan slučaj. Ima ih gorih. U indonezijskoj invaziji Timora ubijeno je oko dvjesto tisuća ljudi. Sve je neznatno naspram ovome. Napad je bio čvrsto potpomognut od Amerike, i još uvijek traje uz američku diplomatsku i vojnu pomoć …

ZALJEVSKI RAT

Taj događaj nam pokazuje kako djeluje dobar propagandni sustav. Ljudi povjeruju da upotrebljavamo silu protiv Iraka i Kuvajta zato što iskreno pazimo na princip da se ilegalna okupacija i kršenje ljudskih prava trebaju suočiti sa silom.  Ne uviđaju što bi značilo primijeniti te principe na politiku SAD-a. To je spektakularan uspjeh propagande.

Pozabavimo se pitanjem razloga za ratovanjem. Razlozi za rat su ponuđeni. Jedan od razloga bi bio da agresori ne mogu biti nagrađeni i agresija mora biti obrnuta brzim posezanjem za nasiljem. To je bio razlog za rat. Drugog razloga nije bilo. Je li moguće da je to razlog rata? Da li SAD podupiru te principe? Da li su se SAD protivile svojoj agresiji na Panamu i inzistirale na bombardiranju Washingtona kako bi je obrnule? Kada je 1969. južnoafrička okupacija Namibije proglašena nezakonitom, da li su SAD stavile sankcije na hranu i lijekove? Da li je došlo do rata? Da li su bombardirali Capetown? Ne, već je dvadeset godina trajala “tiha diplomacija”. Tih dvadeset godina nije bilo ugodno. Samo za vrijeme Reaganove i Bushove administracije, Južna Afrika je ubila oko milijun i pol ljudi u okolnim zemljama.

Zaboravite što se događalo u Južnoj Africi i Namibiji. Nekako naše osjećajne duše nisu postale bešćutne. “Tiha diplomacija” se nastavila i sve je završilo obilnom nagradom za agresore. Dobili su glavnu luku u Namibiji i hrpu prednosti u vezi njihovih siguronosnih problema. Gdje je taj princip koji podupiremo? Nisu nam dali razlog za odlazak u rat. Niti jedan. Sve razloge za rat koje su nam dali mogao je opovrgnuti pismeni tinejdžer u roku od dvije minute. To je jedan od pokazatelja totalitarne države. Trebala bi nas plašiti spoznaja da smo toliko duboko totalitarni da nas mogu natjerati u rat bez ijednog razloga i da to nitko čak ni ne primijeti, niti je ikog briga. Zapanjujuća činjenica.

Radi se o tome da je Irak zemlja trećega svijeta s vojskom koja se uglavnom sastoji od seljaka. Priznalo se da je bilo puno dezinformacija o tvrđavama, kemijskom oružju, itd.. Primijetite da se ovo dogodilo godinu dana nakon što se ista stvar dogodila Manuelu Noriega. On je nebitan lopov u usporedbi s prijateljem Georgea Busha Saddamom Husseinom ili Bushovim prijateljima u Pekingu ili samim Bushom. U usporedbi s njima, Manuel Noriega je neznatan. Zao, ali ne i svjetski lopov na kakve smo mi naviknuti. Napravili su od njega osobu veću od života. Htio nas je uništiti, bio je vođa preprodavača droge.

Trebali smo brzo djelovati i ubiti ga, ubijajući nekoliko stotina ili tisuća ljudi usput, postaviti na vlast malenu, možda osampostotnu bijelu oligarhiju, a američke vojne dužnosnike da upravljaju svakim nivoom političkog sustava. Sve smo to morali napraviti jer smo se morali spasiti od zvijeri koja bi nas inače uništila. Godinu dana kasnije istu stvar je napravio Saddam Hussein. Da li je itko to naglasio? Da li je itko naglasio što se dogodilo i zašto? Morat ćete duboko kopati.

Ovo se bitno ne razlikuje od onoga što je Creel Odbor napravio u 1916.-1917. kada je unutar šest mjeseci pretvorio miroljubivu populaciju u histerične divljake koji su imali namjeru uništiti sve njemačko kako bi se spasili od divljaka koji su belgijskim bebama trgali ruke. Današnje tehnike su vjerojatno sofisticiranije, imamo televiziju i hrpu novaca koji se ulažu u nju, ali još uvijek tradicionalne. Mislim da problem nisu samo dezinformacije i Zaljevska kriza, da se vratim na početak.

Problem je puno veći. Da li mi želimo živjeti u slobodnome društvu ili nečemu što doseže oblik totalitarizma nametnuga od samoga sebe, sa zbunjenim stadom totalno marginaliziranim i upućenim nekamo drugdje, prestrašenim, koje viče domoljubne slogane, bojeći se za svoje živote i dive se vođi koji ih je spasio od uništenja dok obrazovane mase paradiraju po naredbi, ponavljaju slogane koje moraju ponavljati, društvo se raspada doma, završavamo kao država koja postaje plaćeno pojačanje. Nadamo se da će nam drugi platiti da razorimo svijet. To su dva izbora. I morate se suočiti s njima. Odgovor na to pitanje nalazi se u ljudima kao što smo ti i ja.
 
(vestinet.rs/uredio:NSP)

Većina ljudi je čula nešto o Novom svjetskom poretku. Neki su čak pročitali čitave knjige o tome. Ali malo ljudi koje srećemo, mogu sažeto objasniti šta je to. Često nailazim na ljude koji koriste termin “Novi svjetski poredak” ali ne mogu objasniti što je to. Ako ih upitate da objasne obično počnu zamuckivati, “to je … hm … znate … ah … zar nije to nešto što je dobro započelo, a ispalo loše?”

Pa, na neki način jeste. Kao primjerice Hitlerov Treći Reich. On je također obečavao da će donijeti Novi svjetski poredak. Bukvalno tako. Ako sumnjate, samo provjerite neke od postera po Zagrebu i Beogradu (1941). A Hitlerov Novi svjetski poredak je također dobro započeo – za podjarmljeni njemački narod, koji je gladovao i bio ponižen od strane pobjedničkih i arogantnih saveznika iz Prvog svjetskog rata. Ali se loše završio, i njemačkog narod i za milijune drugih ljudi diljem svijeta.

Boljševici su također pokušali izgraditi svoju verziju “Novog svjetskog poretka,” koji je globalno reklamiran kao Komunistička internacionala, i koristili su slogane poput “proleteri cijelog svijeta – ujedinite se”.

Ali traganje za “novim svjetskim poretkom” datira mnogo prije Hitlera, Lenjina ili Staljina. U stvari, ide čak toliko unazad u prošlost koliko i čovjekova ambicija da vlada životom drugog čovjeka. Nikolo Makijaveli, primjerice, napisao je u svojoj knjizi “Vladar”: “Nista nije teže isplanirati, ništa nije problematično što se tice uspjeha, niti opasnije da se kontrolira, od kreiranja novog poretka stvari.”

Ali svjetski vladari u usponu, gladni moći – počev od Džingis Kana, preko Attile Hunskog, Napoleona – rijetko obraćaju pažnju na riječi mudrosti, i ne trude se da nauče nešto iz povijesti. Oni se umjesto toga ponavljaju. Obično na svoju štetu. Zbog čega svaka varijanta “novog svjetskog poretka” ima tendenciju da se na kraju raspadne i neminovno završava u košu za smeće povijesti.

Zato Novi svjetski poredak (NWO) 1990-ih nije ništa više nego najnovija marketinška maska ​​koja koristi pozitivne riječi da zamaskira zle planove zapadnih arhitekata novog svjetskog poretka. Riječi “Novi svjetski poredak” prvi put je izgovorio u suvremenom kontekstu američki predsjednik George Bush 1990. godine, kada je likovao zbog navodne pobjede Zapada u Hladnom ratu nad Sovjetskim Savezom. Njegove riječi su nudile nadu (“novu”) u bolji život (“svijet”) koji je pred nama; život koji bi se temeljio na (zakonu i) “redu / poretku”,a ne na sirovoj primjeni sile, koju je “Banda sa Istočne strane “, iz Kremlja, koristila u svojim sferama utjecaja i kontrole.

Umjesto toga, posljednje izdanje Novog svjetskog poretka dalo je istu staru “diplomaciju oružja” koju su koristili i Sovjeti, s tim što se sada koriste veca oružja i više diplomacije da se maskira grabljenje vlasti Bande sa Zapadne strane.

Novi svjetski poredak ili novi totalitarizam

Na samom kraju dvadesetog stoljeća i na pragu novog tisućljeća svijet je zbunjen i zabrinut zbog onoga što se događa na svim meridijanima našeg planeta. lako je cijeli vijek koji ostaje za nama bio ispunjen sukobima naroda, mržnjom, masovnim stradanjima, egzodusima, glađu, ali i tehnološkim napretkom, kulturnim i društvenim preobržajima naroda i zemalja – posljednjih desetljeća, u vrijeme kada su ljudi i narodi očekivali više blagostanja, pravde i slobodnog života za sve, došlo je do novih snažnih tektonskih poremećaja čija erupcija izaziva mnoge nedoumice i pitanja: kuda svijet ide, da li se nalazimo na pragu nove civilizacije i kakve, kakva je budućnost naroda i novih generacija koje dolaze, kakvo breme nosi vrijeme koje dolazi, je li svijet krenuo novim putevima progresa, blagostanja i jednakosti ili se ponovo suočava sa starim opasnostima zavijenim u novo ruho: s nasiljem, vladavinom sile, uništavanjem tradicije, kulture i svih vrijednosti jednih, i dominacije, narnetanja vrijednosti drugih naroda, unisonošcu, i konačno, da li se stvara jedna nova, bezbojna i silovana civilizacija, da li se radi novi totalitarizam pod firmom novog svjetskog poretka u ime koga je i srušen jedan sustav čiji su dometi bili manji od dometa ovoga koji nastupa.

Ova tema nema ni mogućnosti ni ambicije da nudi odgovore na ova pitanja; to će biti u mogućnosti da učini vrijeme koje dolazi. Ovdje će moći se moći naći neki element za razmišljanje o prošlom i sadašnjem vremenu i da sa zebnjom očekujemo novo doba koje nastupa. U tom kontekstu važno mjesto u knjizi imaju naše bivše i naša sadašnja državna zajednica naroda koji žive na ovom prostoru i njihova neizvjesna sudbina pred kojom su se našli kao “slamka u vihoru”.

Porijeklo ideje i povijest svjetskog poretka

Ideja o svjetskom poretku ima duboke korijene u povijesti osvajanja zemalja i potčinjavanja naroda od strane moćnih i velikih sila. Tom idejom zanosili su se u dalekoj i bližoj prošlosti kao i u današnje vrijeme mnogi carevi, diktatori, državnici i vojskovođe cije su ambicije bile da što veći dio svijeta i po mogućnosti sve zemaljske prostore osvoje, da narode na tim prostorima učine robovima, jeftinom radnom snagom ili poslušnim gradanima njihovih imperija.

San da vladaju svijetom pokretao je vojne pljačkaške horde, kolonijalne vojske i emisare, i druge oružane sile i armade koje su stoljećima harale svijetom i narodima donosile zlo i patnju, nadajući se da će ih pokoriti, uništiti, asimilirati, prevesti ih u tuđu vjeru da bi poslušno služili jednom narodu i jednom gospodaru. Oni su u tome uspijevali na dulje ili kraće vrijeme ali su, kako povijest pokazuje, ipak propadali i nestajali, mada su njihove ideje preživjele stoljećima.

Takvu su sudbinu doživjeli rimski i perzijski kraljevi, Aleksandar Makedonski, Džingis Kan i Napoleon, i kolonijalni osvajači Afrike i Azije, i Hitler, tako je završila ideja Petra Velikog i Staljinova nada da će pobijediti njegov “model svijeta”.
Zamisao o uređenju svijeta po pravilima utvrđenim od strane neke društvene elite okupljene u tajnim i mističnim organizacijama, prisutna je već više od dva stoljeća. To je, u stvari, preteča ideja mondijalisti o svjetskom poretku kojim bi upravljala jedna “svjetska vlada” izabrana ne od naroda, već od skupina privatnih ličnosti koje raspolažu ekonomskom, intelektualnom, političkom ili nekom drugom vrstom moći.

U istraživanju korijena mondijalizma i ideja o svjetskom poretku u kome će vladati zakoni elite, svi putevi vode ka svjetskoj masoneriji i organizaciji iluminata kao njenoj produženoj ruci. Iluminati su tajni sotonistički red koji je osnovao istaknuti mason Adam Weishaupt 1. svibnja 1776. godine u Ingolstadtu u Bavarskoj.

Ova organizacija, kako navodi Geri Ka, bila je produžena ruka visoke prosvijetljene (ilumanizirane) masonerije i postojala je kao posebni red unutar reda. Njezina djelatnost bila je tijesno povezana sa moćnom francuskom masonskom lozom Grand Orient.

Cilj iluminata bio je da “izvršavaju planove visoke masonerije u uspostavljanju novog svjetskog poretka” putem stvaranja uporišta u ključnim krugovima europskih vlada u kojima je krojena politika i kroz nastojanje da se utječe na odluke europskih lidera iznutra, sa tih savjetodavnih položaja “.

Meta iluminata predstavljali su predstavnici vlada na koje je trebalo utjecati. Govoreći o njima, osnivač iluminata Weishaupt je, kako je pisao Won Robinson jos davne 1798. godine, rekao: “Stoga je naša dužnost da ih okruže njihovim (iluminatskim) članovima. Moramo dati sve od sebe, govorio je on, da omogućimo postavljanje iluminata na sve važne državne položaje. Pomoću toga plana, mi ćemo upravljati cijelim čovječanstvom … “

Iluministicka masonerija “uvela je u igru” ideju i termin novi svjetski poredak još od Weishauptovog vremena da bi označila dolazeću svjetsku vladu “preko koje će kada bude uspostavljena, zavladati Antikrist”. Kako piše Geri Ka, ova poruka predstavlja tajni simbol masona koji je postao zvanično naličje Velikog pečata SAD još 1782. godine.

Javnost to nije znala niti je taj simbol dešifrirala čitavih 150 godina kada se on pojavio na poleđini od jednog dolara za vrijeme vladavine Franklina Roosevelta početkom 30-ih godina ovoga stoljeća. Predsjednik Roosevelt je inače bio mason 33 stupnja. Taj masonski simbol sastoji se od piramide sa svevidećim okom Ozirisa ili Beal iznad nje. Ispod piramide je napisano: “Novus ordo Seclorum”, što na latinskom znači “Novi poredak stoljeća”, odnosno “Novi svjetski poredak”.

Visoka masonerija je preko velikih loža Grand Orient u 18. i 19., stoljeću nastojala ostvarivati ​​svoje planove za uspostavljanje novog svjetskog poretka. Iluministička masonerija je djelovala u 18. i 19. stoljeću preko raznih organizacija i osoba. Prvo njezino značajnije djelovanje bilo je poticanje Francuske revolucije preko jakobinskog društva i Napoleona Bonaparte koji je “bio njihov čovek”. Kako tvrdi Geri Ka, iluministicka masonerija je dobivala pomoc od Waltera, Robespierrea, Dantona koji su bili istaknuti masoni. Dio novca iz Amerike išao je europskim iluminatima, a kasnije za financiranje Vijeća za inozemne odnose (SIO).

Jedan od ljudi koji je uočio opasnosti od iluminističke masonerije i njezinih aktivnosti bio je George Washington. On je još 1798. godine upozorio američki narod na opasnost od utjecaja “subverzivnih sila i stranih utjecaja”. Ovakvim i sličnim izjavama i praktičnom politikom nositelja vlasti u Sjedinjenim Državama, ova zemlja se skoro čitava dva stoljeća nalazila u zoni samoizolacije i bez značajnijeg utjecaja na svjetske poslove. Ali, unatoč tome u Americi je sve više vršen prodor mondijalističkih tendencija koje su u Europi imale glavno uporište u organizacijama izraslim na strategiji iluministicke masonerije.

Pod tim utjecajima nikle su i ideje poslije Prvog svjetskog rata o osnivanju Društva naroda. Na stvaranju ove mondijalističke organizacije aktivno je radio americki pukovnik Eduard Mandel Hans, poznati agent kartela Rothschild-Warburg-Rockefeller, i kasnije savjetnik američkog predsjednika Wilsona. Društvo naroda je financirano Rockefellerovim novcem i trebalo je “poslužiti kao prvi korak u stvaranju svjetske vlade”.
Sjedinjene Države, međutim, nisu nikada ušle u Društvo naroda jer su osnovne snage političke i društvene moći opirale globalizaciji svijeta.

Sličnosti Hitlerovog projekta i novog poretka u EU

Iako su bili veliki protivnici i progonitelji Židova i svjetske masonerije, Hitler i njegovi nacisticki vizionari uređenja Europe i svijeta. “Veoma aktivno su radili na izradi i praktičnom provođenju projekta” o ujedinjenju Europe pod njemačkom čizmom. Europi i svijetu je isuviše dobro poznato kako su Hitler i njegovi saveznici zamišljali nacističku, prosvijećenu i pročišćenu “Europu i još neke dijelove našeg planeta.”

Medjutim, vrijedna su zapažanja pojedinih analitičara kao što je, primjerice, britanski autor Rodney Atkinson koji se u svojoj studiji “Začarani Europski krug” bavio problemima prošlih i sadašnjih europskih integracija opirući se snažno postojećim planovima ujedinjavanja europskih država pod dominaciju Njemacke i njezinog francuskog saveznika, Atkinson upozorava na opasnost od nestanka nacionalnog suvereniteta, identiteta, samosvjesnosti i takvih zemalja s takvom tradicijom kakvu ima i njegova zemlja.

Posebno su interesantna zapažanja Atkinson-a o planovima integracije suvremene Europe na nekim načelima na kojima se zasnivao Hitlerov plan “za federalno uređenje Europe” o kome se govori u jednom zvaničnom njemačkom dokumentu. Taj plan je, prema Atkinsonu, zasnovan na uređenju Njemačke iz 1914. godine i njime se predviđaju različiti stupnjevi povezivanja europskih država i Reicha.

Prema tom planu:

- Češka, Slovačka i Poljska postale bi protektorati, tj. dijelovi njemačkog ekonomskog sustava,
- Zatim, tzv. konfederativne ili “ovisne” zemlje: Litva, Letonija, Estonija, Slovenija, Hrvatska i Srbija, s kojima bi Reich sklopio sporazume o kretanju stanovništva,
- Grupa savezničkih zemalja: Finska, Grčka, Bjelorusija i Ukrajina koje bi sa Reichom bile povezane sporazurnima o vojnoj i trgovinskoj suradnji,
- Sve spomenute zemlje, uključujući jos i Švedsku, Dansku, Švicarsku i Italiju – sačinjavale bi Europsku uniju.

To je bila njemačka vizija Europe kao “skup koncentricnih krugova” od prije skoro 60 godina. Po nacistickom shvaćanju nacionalnog suvereniteta, kaže Atkinson, državama bi vladale marionete ill diktatori kao u Španjolskoj i Italiji. Iznoseći dijelove ovog Hitlerovog projekta Atkinson nalazi sličnosti sa planovima ujedinjenja današnje Europe. On tvrdi da projekt suvremene “europske super države” sadrži 11 načela prenesenih iz “Hitlerovog plana iz 1943. godine.

Kao oštar kritičar zapadno-europskih integracija u kojima vide zapostavljenu, stoviše poniženu i u povijesnom smislu prikraćenu velicinu i tradiciju Velike Britanije, Atkinson kaze:
“Mondijalističko sjeme koje je Hitleru toliko olakšalo posao, danas se provodi u djelo, često pod plaštom starih klišea poput “europskih integracija” , “novi svjetski poredak” , “međunarodna solidarnost”. Teško da se može naći aspekt Europske unije, ističe Atkinson, koji 1942. godine nije bio zacrtan od strane nacista, i teško da je moguće naci nacisticku optužbu na račun slobodne trgovine i anglosaksonskog sustava, koji se danas, doduše, sotto voce, ne ponavlja u Bruxellesu, Bonnu i Parizu.

U svojoj studiji “Začarani europski krug” Atkinson veoma oštro i precizno izražava kritičke stavove onog dijela suvremenog britanskog društva koje se odlučno protivi potčinjavanju Velike Britanije i minorizaciji njene uloge u Europi i svijetu, kritizirajući nemilosrdno britanske “europljane” i “njemačko-francusku spregu” u Europskoj Uniji. “Dokle god njemački i francuski političari, kaže Atkinson, u rukama drže uzde Europske unije, oni se zalažu za jačanje nadnacionalnih i globalnih struktura moći.
Onog momenta kada im se one istrgnu iz ruke zahvaljujući nacionalnim aspiracijama, demokratskim odgovornostima i slobodnoj trgovini, oni se vraćaju agresivnom nacionalizmu koji karakterizira njihovu povijest, i koji će karakterizirati novu superdržavu zvanu Europa.

Suština doktrine i praksa novog svjetskog poretka

Završetkom Drugog svjetskog rata pokopane su nade svjetskih moćnika da se svijet može osvojiti silom oružja, kako su to neki u prošlosti pokušavali. Ta saznanja i novo vrijeme donijeli su nova razmišljanja o tome kako realizirati staru ideju o osvajanju svijeta, o dominaciji i hegemoniji na svjetskim prostorima, kako od svijeta stvoriti jednosmjernu ulicu kojom ce se kretati svi narodi svijeta. Fizičkim nestankom posljednjeg diktatora koji je bio na putu da osvoji Stari kontinent i da krene u prekomorske zemlje – Hitlera, nestala je i velika ratna vojna alijansa Istoka i Zapada stvorena radi obrane čovječanstva od zajedničke opasnosti od diktature i “novog poretka” koji je pripremala “nadljudska rasa”.

U jednom od svojih govora Hitler je izjavio: “ne radi se samo o vojnom konfliktu između država (nisli na II. svjetski rat), vec o džinovskoj bici između naroda i rasa u kojoj će pobijediti jedan pogled na svijet, a bez milosti biti uništen drugi”. Međutim, propašću ove teorije istovremeno je oživjela stara ideja o novom ruhu, sa novom vanjskom fasadom. Strategija s kojom se nastupalo predviđala je osvajanje svijeta više idejama nego silom mada se ni sila nekoliko desetljeća nije isključivala, makar kao “pomoćno sredstvo”. Zanešeni ratnim pobjedama nad hitlerizmom i ohrabreni učinkom novog oružja nad japanskim gradovima, neki državnici iz zemlje Novog svijeta objavili su neoružani – “hladni rat” dojučerašnjem savezniku Sovjetskom Savezu.

Oživjele su stare, predratne suprotnosti različitih ideoloških sustava – tzv. građanske demokracije “slobodnog svijeta” i komunističke ideologije – marksizma. Povučeni su i drugi “argumenti”: ukazivano je na “rusku agresivnost” u vrijeme carizma, na sovjetski “ekspanzionizam” uoci Drugog svjetskog rata, dok je engleski vojni pisac V. Rutersord objašnjavao uzroke Drugog svjetskog rata u “agresivnošću” Sovjeta.

U zborniku radova zapadnonjemačkih stručnjaka “Svjetski rat, uzroci i povod”, piše da je “današnja opasnost, koja slobodnom svijetu dolazi s Istoka, prijetila i Hitleru. On je bio prinuđen reagirati na nju. Rat protiv Rusije bio je od njega iznuden” . Sve je to počelo stvarati u svijetu antikomunistički klimu i osecanje opasnosti od Trećeg svjetskog rata koji “priželjkuje ruski ekspanzionizam”. Istovremeno u Njemačkoj se obnavlja težnja za revanšom zbog poraza koji je ta zemlja doživjela.

“Hladni rat” i njegova “mekša” taktička varijanta specijalni rat bili su žestoki i dugotrajni. To je bio “četrdesetogodišnji rat” izmedju dvije svjetske supersile i satelita. Taj rat je upravo završen trijumfom i pobjedom koja nije očekivana tako brzo i tako spektakularno, takoreći bezbolno, gotovo bez krvi i opće konfrontacije. Hladni, odnosno specijalni rat, makar dugotrajni, bili su učinkovitiji od bilo kakvih drugih oblika borbe. Oni su “raščistili” teren i stvorili uvjete za nove strateške poteze, za novi način ostvarivanja ideja o “novom svjetskom poretku”. Najvažniji rezultat specijalnog rata bez; sumnje predstavlja rušenje tzv. istočnog bloka i nestanka Sovjetskog Saveza kao države i svjetske supersile, kao i nestanak realsocijalističkog sustava nazvanog na Zapadu “komunističkim režimom”.

Sve drugo što se desilo prije svega na teritoriju bivše Jugoslavije koja nikada nije bila u istočnom bloku, ali je smatrana “komunističkom” zemljom, bilo da je popratna pojava sa stanovišta globalne politike SAD i nove zajednice država – Europske unije.
Sve je to stvorilo novu situaciju u kojoj je bilo moguće afirmirati i praktično početi realizirati novo-staru ideju o jednom svjetskom poretku na čijem tronu bi bila jedina svjetska supersila – Sjedinjene Američke Države.

Ta situacija i ukupne svjetske prilike ojačale su ideju i težnju SAD da postane vodeća svjetska sila. Amerika vec odavno sanja da dobije tu vodeću ulogu. Ona vec pedeset godina ima kompleks od primata Europe i europskih sila. I taj kompleks nastoji jacanjem kompleksa svoje veličine i snage. Prilika za to se ukazala upravo padom i raspadom Sovjetskog Saveza. Još davne 1947. godine, prilikom donošenja Trumanove doktrine, njen idejni tvorac i prvi poslijeratni americki predsjednik je rekao: “Nema jače zemlje od Sjedinjenih Država. Posjedujući takvu moć, mi smo dužni preuzeti rukovođenje čitavim svijetom”.

Na valu tih misli bili su i autori knjige “Američka vanjska politika” – C. Kegli i. J. Wittkopf: “Ma sta se događalo u prošlosti i sada – pisali su oni – američka politika polazi od glavne pretpostavke – dominirati u svijetu, izboriti se za neosporno svjetsko liderstvo, oslanjajući se, prije svega, na svoju vojnu moć”. Opsesija da SAD imaju primat i vodeću ulogu u svijetu, predstavljala je konstantu u ukupnoj američkoj strategiji poslije Drugog svjetskog rata do danas.
Truman je svoju politiku nazivao “pravednim tečajem”, Kennedy je označavao kao “nove granice”, Johnson je to izražavao kao težnju za “put u veliko društvo”, Nixon je za cilj njegove globalne politike proglasio “zakon i red “, dok je Reagan proklamirao “tečaj obnavljanja snažne Amerike”. Na toj liniji je ostao i novi, mladi, ne tako iskusni u svjetskim poslovima kao njegovi prethodnici – Clinton koji je u jednoj izjavi rekao: “Amerika mora nastaviti voditi svijet za čije je stvaranje učinila tako mnogo”.
I upravo ta ideja o državi-vodilji sa svim postulatima sustava koji u njoj postoji, nalazi se u središtu borbe za “novi svjetski poredak”. U stvaranje mita o “vodećoj zemlji” aktivno sudjeluju mnogi znanstveni radnici i apologeti teorija o “američkom snu” i “američkoj izuzetnosti”. Tako poznati američki profesor J. Robertson u knjizi “Americki mit” piše da se unutrašnji politički život Sjedinjenih Američkih Država “odavno oslanja na mit koji uporno u svijesti nacije održavaju svi predsjednici, čitava rukovodeća elita države”.

Prema Robertson-u, “to je mit koji kaže da Amerika ujedinjuje naciju koja ima iskljucivo mjesto u ljudskoj civilizaciji, i koje joj daje neosporno pravo na ekspanziju, na ulogu prve države, u svjetskom liderstvu”.
Koncept o novom svjetskom poretku na čelu sa Sjedinjenih Americkim Državama cjelovito je formulirao još prije skoro četrdeset godina jedan od osnivača američke znanosti o međunarodnim odnosima i šef Instituta za istraživanja vanjske politike Robert Strausz Hupe. Ovaj znanstvenik i dugogodišnji američki diplomat izložio je u svojoj knjizi “Ravnoteže sutrašnjice” viziju budućeg svijeta i odnosa snaga u njemu, afirmirajući ideju o vodećoj ulozi Amerike kao jedine supersile. Tako RS Hupe ističe da je za Sjedinjene Američke Države najvažnije pitanje “unifikacije globusa pod vodstvom te zemlje tijekom ove generacije”. Ukoliko SAD bude “djelotvorno i brzo radila na izvršenju ovog zadatka, od toga će, po misljenju Hupe, ovisiti preživljavanje SAD kao vodeće sile”, a “vjerojatno i preživljavanje zapadne kulture u cjelini, a moguće i preživljavanje čovječanstva”.

Na hitnost ostvarivanja tog cilja Hupe upozorava zbog “političkog jačanja azijskih naroda, koji, ako se ima u vidu njihov veoma veliki demografski rast, može izmijeniti globalnu i regionalnu ravnotežu snaga i dovesti do većih ili manjih konflikata i ratova, kao i zbog činjenice da će se značajnije povećati broj tzv. srednjih zemalja koje će biti u stanju da pribave nuklearno oružje i druga sredstva za masovno uništavanje. Zbog toga Hupe smatra da treba ići na “uspostavu jedinstvene svjetske vladavine”.
Zato je po Hupe-u jedno i jedino pitanje: “koji će narod uspostaviti univerzalni poredak po svojim idejama i pod svojom dominacijom”.

Duh je konačno izašao iz boce i počeo kružiti svijetom kao bauk novog svjetskog poretka.

Pobjednik u “trećem svjetskom Ratu” – u specijalnom ratu, dobio bi praktično neograničene mogućnosti za ostvarivanje davno začetih ideja o “novom svjetskom poretku”. U svjetskoj javnosti u posljednje vrijeme vode se rasprave o tome: što je to novi poredak, šta je njegova suština i da li on uopće postoji.
Strategija tzv. novog svjetskog poretka, istaknuta prije nekoliko desetljeća više kao zamisao i ideja o svemoći i premoći jednog sustava i hegemoniji jedne ili skupine zemalja, nije formulirana kao cjelovit koncept i doktrina. Ona je godinama dopunjavana i dograđivana da bi se uobličavala kao pogled na svijet. Ideja o “novom svjetskom poretku” nastala je kao rezultat težnji o svjetskoj hegemoniji bilo u sferi političkih i ekonomskih odnosa ili u domeni vojne sile.
Ova stara ideja je postala posebno aktuelna početkom 80-ih godina kada je nakon višegodišnje psihološke propagandne pripreme, ekonomskih iscrpljivanja i uslijed stjecanja drugih okolnosti, bio na vidiku početak kraja “komunistickog sustava”.

Novi međunarodni poredak je tema o kojoj se dosta raspravlja i razmišlja na svim zemljinim meridijanima, bez obzira na manja ili veća (loše) iskustva koje je dala povijest. Interesantna su posebno razmišljanja o tome kineskih analitičara svjetskih prilika i međunarodnih odnosa. Oni podsjećaju na povijesna iskustva koja pokazuju kako je nekoliko moćnika svojim odlukama podijelilo svijet prema sferama svojih interesa i opredijelilo sudbine mnogih naroda poslije Drugog svjetskog rata.

Nakon raspada poretka stvorenog na Jalti, intenzivirana su nastojanja da novi akteri i vodstvo svijeta po svojoj mjeri stvaraju novi poredak. “Što se tiče sadržaja i cilja – piše potpredsjednik Kineskog narodnog instituta za međunarodne odnose Ma Xusheng – međunarodni poredak je do sada bivao zasnovan na vodstvu i politici sile uz dominaciju nekoliko velikih sila koje su nametale svoja viđenja narodima svijeta.

Povijest je pokazala da jedan takav poredak ne može donijeti svjetski mir. Ovaj kineski naučnik upozorava da narodi svijeta “moraju ozbiljno proučiti ovu povijesna lekciju” i da “novi međunarodni poredak mora imati za cilj konsolidiranja svjetskog mira i unapređivanje zajedničkog razvoja, a pogreške nametanja razarajućih ratova čovječanstvo ne smije nikada ponoviti”.

Kineski analitičar iznosi mišljenje da se nekoliko velikih sila, u ime zaštite ljudskih prava i “demokracije i prosperiteta, miješaju u unutarnje stvari drugih zemalja”, pa novi svjetski poredak naziva planom “dominacije velikih sila”. “Sama srž stvari je, dodaje on, dozvoliti ili ne dozvoliti miješanje u unutarnje stvari suverenih država”.
Taj plan po njemu sadrži ograničavanje suvereniteta nezavisnih država i postavljanje pitanja ljudskih prava iznad državnog suvereniteta, nametanje svoje ideologije i miješanje u unutarnjih pitanja država koje odbacuju vrijednosti zapadnih demokracija. “

Mnogi površni promatrači onoga što se događa nisu bili u stanju razumijeti i shvatiti suštinu takve strategije tihog potcinjavanja naroda i država. Štoviše, nekima je to izgledalo kao početak nastanka jednog novog svijeta i bolje budućnosti za cijelo čovječanstvo. Razumljivo je što su plaćene institucije i ideolozi “veliki” i “mali” seljak, objašnjavali i hvalili ideje i političku praksu nastanka jednog novog poretka. On su svakako znatno doprinijeli da te ideje postanu privlačne, pažljivo skrivajući njihovu pravu suštinu, i da stvore mnoge zablude i iluzije u svoj javnosti glede karaktera “novog svjetskog poretka” i načina njegovog stvaranja. Ono što iznenađuje jest podrška ideja i praksa novog poretka dobiva od onih ljudi za čiji se obrazovni i intelektualni nivo ne bi moglo reći da nije u stanju dokučiti suštinu stvari, da dublje pronikne u društvene i političke procese, da u tim procesima vidi interese svog naroda kome pripadaju i predviđaju njegovu sudbinu i budućnost.

Mnogi među njima su dobrovoljno pristali da budu pozitivni tumači i apologeti jedne političke strategije čiji dosadašnji rezultati i opća usmjerenost s razlogom izazivaju nevjerice i zebnje diljem naše planete. Da li će se i kada probuditi savjesti umnih ljudi našega doba i da li će oni biti u stanju da narodima svijeta na vrijeme kažu pravu istinu o “novom svjetskom poretku” – to će pokazati vrijeme koje ubrzano prolazi.

Institucionalni oslonci “novog poretka” su:

- Ujedinjeni narodi
- Europska unija
- NATO
- Svjetska banka i MMF

Svjetska banka i MMF – ekonomski stupovi novog svjetskog poretka

U strategiji stvaranja novog svjetskog poretka bitno mjesto imaju Svjetska banka i Međunarodni monetarni fond . Ove dvije najmoćnije svjetske institucije u sferi kapitala dobile su takvu snagu da bitno utječu na globalna ekonomska, pa i politička kretanja u suvremenom svijetu. Bez njihovog prisustva i sudjelovanja ne može se više ni zamisliti skoro ni jedna nacionalna ekonomija. One svojom ekonomskom, odnosno snagom ogromnog udruženog financijskog kapitala, predstavljaju glavni generator gospodarskih i financijskih integracija, usmjeravaju globalne i regionalne gospodarske i tehnološke procese.

Njihova ekonomska funkcija izražena je prije svega u uvjetima usmjeravanja i korištenja financijskog kapitala ogromnih razmjera, i svakako, u uvjetima i načinu dodjeljivanja kredita i drugih oblika financiranja nacionalnih i međunarodnih projekata, uticuci na strukturu i ukupnu usmjerenost gospodarskih tokova pojedinih ili skupina zemalja. medjunarodni kapital koji se transponira preko Svjetske banke i MMF-a nalazi se u funkciji multinacionalnih kompanija, financijskih magnata i mnogih anonimnih vlasnika kapitala, koji posredstvom ovih institucije plasiraju u velike svjetske projekte. Neke od njih, kao, primjerice, Svjetska banka, osnovane su sa zadatkom da pomažu ekonomski razvoj mnogih zemalja koje zaostaju za svjetskim procesima ili se nalaze na najnižem stupnju ekonomske razvijenosti. Ona tu funkciju vrši dodjeljivanjem kredita i tzv. pomoći.

Ali financijski kapital koji plasira ova kao i sve druge banke, daje se pod određenim teškim uvjetima koje su primatelji prisiljeni prihvaćati, dok stvarni vlasnici kapitala ubiru visoke profite i njegove suradnike drže u manjoj ili većoj ekonomskoj, pa i političkoj ovisnosti.

Tako je međunarodni financijski kapital uvukao u svoju mrežu stotine zemalja u svijetu, čineći ih ovisnima, politicki poslušnim, nesamostalnim i često bez svog stvarnog suvereniteta. I upravo na taj način, Svjetska banks i MMF, i ne samo oni, čine ekonomske stupove u projektima uređivanja svijeta po modelima arhitekata novog svjetskog poretka. Ta sprega koncentriranog financijskog kapitala sa planovima novog poretka daje onim financijskim institucijama dodatnu moć i toliku snagu da se mnogi danas a svijetu pitaju gdje se nalaze stvarne poluge mondijalistički vlasti.
Postavlja se, naime, pitanje: tko stvarno upravlja svjetskim procesima: vlade ili ove moćne institucije financijskog kapitala u sprezi sa međunarodnom političkom elitom i oligarhijom.

Ono što karakterizira metode rada Svjetske banke, posebice MMF-a jest činjenica da su uvjeti suradnje nacionalnih država i financijskih institucija većine zemalja, izrazito politički obojeni. Rijetki su primjeri da su ove međunarodne financijske institucije posljednjih godina davale kredite ili tzv. pomoći nerazvijenim ili zemljama u razvoju, a da nisu kao prethodne uvjete zahtijevli “demokratske reforme”.

Postavljeni su izravno zahtjevi u pogledu ne samo monetarnog sustava i gospodarskih reformi, uz obavezno slobodno tržište, već su često traženi i određivani modeli društvenog sustava i državne organizacije. Sve je to, naravno, u funkciji prinudnog organiziranja pojedinih društava i država po zamišljenom modelu mondijalizma, konačno, sve je to usmjereno na potčinjavanje naroda i država, prisilno, a ne dobrovoljno povezivanje u šire zajednice, da bi se ponašale po jednoj shemi i po diktatu najmoćnijih.

Ko ustvari vlada svijetom?

Suvremeni svijet našao se u kliještima vlastitih suprotnosti i sapleo se toliko u mrežu institucija stvorenih na osnovama opipljivih ali često i nevidljivih društvenih grupa, financijskog kapitala, političke oligarhije i raznih drugih od čoveka, naroda i nacionalnih država, otuđenih interesa da se sve glasnije postavlja pitanje: tko u stvari, danas vlada svijetom, ili još preciznije: tko vuče konce iza kulisa svjetske političke pozornice, tko vlada formalno, a u čijim su rukama poluge vlasti koja upravlja pojedinim državama, regionalnim i drugim međunarodnim organizacijama i institucijama.

U traženju odgovora na ovo pitanje, većina mogućih i stručnih analitičara globalnih društvenih procesa u suvremenom svijetu, suglasna je u jednom: da je sve veći broj država i međunarodnih političkih, ekonomskih, vojnih struktura i asocijacija na čijem se čelu nalaze ličnosti, vlade i organi koji vrše vlast i upravljaju, ali često samo prividno u ime onih koji su ih formalno birali, dok se stvarni nosioci političke i društvene moći nalaze u dubokoj pozadini iz koje suptilnim metodama i razvijenim mehanizmom utjecaja vrše destrukciju stvarne vlasti i ostvaruju svoje konkretne interese i strateške ciljeve.

Analitičari koji se bave ovim problemima jos nisu uspeli potpuno otkriti sve strane zamršenijeg klupka i odgovoriti na pitanja: tko stvarno vlada, na primjer, Amerikom ili Rusijom, koje snage diktiraju ponašanje takvih organizacija kao što su Ujedinjeni narodi, Europska unija, NATO pakt, OEBS ili razne internacionalne organizacije u Aziji, ili na drugim kontinentima. Ali dugogodišnji analiticari, ipak su uspjeli da “pohvataju neke konce”, i da slože dio mozaika sila, odnosno institucija iz kojih “zrači” stvarna moć vladanja i upravljanja političkim procesima, i vojnim snagama, i koji pomoću kapitala i novih tehnologija usmeravaju svijet ka ostvarivanju davnih i aktualnih ideja mondijalizma.

Prema saznanjima mnogih istraživača danas u svijetu postoji nekoliko organizacija i institucija u kojima se nalaze “ad personam” pripadnici svetskog establishmenta koji vrše suštinski uticaj na nacionalne i svjetske poslove i na donošenje svih bitnih odluka od značaja za život ljudi, naroda i država.

Poznato je da se ta koncentrirana moć nalazi u nekoliko takvih organizacija kao sto su: Savjet za medjunarodne odnose u Sjedinjenim Državama, Trilateralna komisija, zatim Rimski klub i grupa Bilderberg.
U njihovom članstvu se nalaze najistaknutiji predstavnici svjetske elite čija je strateška orijentacija stvaranje novog svetskog poretka na čelu sa tzv. svjetskom vladom, bez nacionalnih država i njihovog suvereniteta, bez granica i ograničenja za kretanje financijskog kapitala i proizvoda multinacionalnih kompanija, za slobodni pristup, informacijama, kulturnih i duhovnih vrednosti. U pitanju je borba otudenih društvenih grupa za vlast i bogatstvo i to je težnja za privatizacijom moći – političke, ekonomske, kulturne.

Osnovni temelj i kadrovsku jezgru ovih mondijalistickih društava predstavlja tajnovita i nadasve moćna masonerija, odnosno članovi njenih tajnih loža. Iz masonerije, na njenih osnova i po njenim idejama stvorene su ove organizacije čiji je legitimitet pokriven imenima raznih tzv. “nevladinih”, neformalnih udruženja i klubova u kojima se okupljaju tzv. “pojedinci od ugleda i prestiža” i čija je aktivnost uglavnom od javnosti dobro skrivena, ali čija “mišljenja” ne rijetko bivaju ugrađena u odluke i zvaničnih vlada i organa koje nerijetko potresaju svijet i utječu na život ljudi, naroda i država.

Princip djelovanja ovih organizacija je identičan onome na kome radi i masonerija. Naime, njihovi članovi se ugrađuju u legalne nacionalne državne i međunarodne organe i tako iznutra utječu na njihovu politiku. Iz prakse je poznato, da je članstvo u masonskim ložama i u njihovim izdancima – savjetima, komisijama i klubovima, najčešce uvjet “izbora” za ključne funkcije u državnim administracijama. O tome ilistrativno govori podatak da su svi američki predsednici posijle II. svjetskog rata bili masoni ili članovi Saveza za medjunarodne odnose ili Trilateralne komisije.
Tako su članovi masonske lože bili Franklin, Rosewelt, Harry Truman, Lyndon Johnson, Gerald Ford – Mladi, Ronald Reagan. George Bush je bio član lože “Mrtvačka glava” – tajnog društva na sveučilištu Yale, dok su masoni bili kandidati za potpredsednike SAD – Godwater i McGovern.

Predsednik Kennedy, Nixon, Ford, Carter i Bush nalazili su se u članstvu Savjeta za međunarodne odnose i trilateralne komisije, dok je Bush dvije godine vršio dužnost predsjednika SIO.
Pripadnost ovim organizacijama, kako kaže Geri Ka, postala je preduvjet za predsjedničku kandidaturu i za najveće položaje u administraciji: “Nije netočno, kaze Geri Ka, da SIO i Trilateralna komisija vladaju našom vladom”.

Kuda se svijet kreće?

Nakon završetka klasičnog hladnog rata i intenziviranja njegove “mekše” i više rafinirane varijante – specijalnog rata, odnosno nakon nestanka realsocijalističkog sistema i razbijanja Sovjetskog Saveza, Jugoslavije i Čehoslovacke u više državica, na svjetskoj političkoj pozornici kao jedina super sila i trenutni “svjetski lider” ostale su Sjedinjene Americke Države praćene, takoreći satelitski, od njegovih zapadnih saveznica i nekih udaljenijih, ekonomski moćnih dalekoistočnih zemalja.

Poslije nestanka jednog bloka i svjetske ravnoteže snaga, svijet se našao u vrtlogu društvenih (izabranih ili nametnutih modela) i ekonomskih promjena, traženja novih saveza i političkih i vojnih oslonaca. Pobjednici u prvoj velikoj povijesnoj rundi traže nove puteve ujedinjavanja svijeta po svom modelu i pod svojim tutorstvom i apsolutnim utjecajem.
Stratezima novog svjetskog poretka postojeći politički, ekonomski, vojni i kulturni osvojeni prostori postali su isuviše tijesni za ostvarivanje njihovih ideja i ciljeva. Oni su napravili i hoće oživiti europsku varijantu povezivanja država u jednu nadnacionalnu asocijaciju i da je kao model primjene na širim svjetskim prostorima.

Zaključak

Zvalo se to novi svjetski poredak ili nekako drugačije, na djelu je jedna nova volja čijoj milosti su izručeni podanici nekadašnjeg poretka sretne budućnosti.
Tehničari novog svijeta objavili su kraj povijesti. Vidio sam svijet u kojem je rođena ideja završetka ljudske povijesti. Taj svijet se uglavnom iskazuje svakodnevnim strahom od smrti. Njime dominiraju ideje zdravlja, sportskog, ispravnog i higijenskog života. Ljudi tamo trče propisanim ritmom (jogging); trce da bi živjeli i žive da bi trčali. U tom svijetu ne postoji prošlost, a o budućnosti se misli kao o osobnoj svojini, pa ona otuda mora biti unapred sređena i umivena.

Moguće je da je unutarnji motiv projektanata novog poretka jednak ili sličan motivu projektanata sretne buducnosti: i jedni i drugi krili su ili kriju želju da poraze ljudsku biologiju poražavajući neupitnost povijesti.
Procedura prema kojoj se budućnost a priori uređuje predstavlja jednu vrstu fantastičnog perpetuiranja poznate i kontrolirane svakodnevice. Danas onih što dolaze ne smije puno da se razlikuje od danas onih što sada uređuju svijet. Čovječanstvo vjerojatno ulazi u period kada se budućnost već danas predviđa, dozira i kontrolira.
Možda se time ispunjava neka viša pravda za potomstvo naraštaja koji su bili žrtve ili svjedoci revolucionarnog terora.

Njima sasvim sigurno nitko neće odlagati ni sretnu ni nesretnu budućnost: oni ce živjeti svakodnevno, sa manjim ili većim napetostima, ali uglavnom u poravnatoj, predvidljivoj i stereotipnoj svakodnevici.
Prema dosadašnjem iskustvu prakse otvorenog drustva, vrli novi svijet ne bi trebalo da donese više tragedije nego što su je već okusili stanovnici komunističkog dijela planete. Ostaje pitanje da li će oni još za izvjesno vrijeme stjeći pravo i slobodu učiniti svoj život jednako vrijednim i ravnopravnim životima gradana otvorenog društva. Konačno, poslije pakla čistilista koji još uvek traje, mora da dođe i zasada nepoznat, ali po svim indicijama mučan period prilagođavanja.

Za one koji ne polože ispit prilagodljivosti – za nove disidente i heretike – uvek ostaju usamljene stanice u pustinji novog poretka. Njih, vjerojatno, neće čuvati naoružani stražari. Ali će te usamljene i razbacane sjemenke, sigurno, biti nadzirane iz nebeskih crkava novog poretka – iz letećih tanjura.

 
 
(besplatniseminarskiradovi.com/uredio:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=11024"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

Komitet 300 -  Lista

RIMSKI klub je vrhovna zavjerenička organizacija, brak između angloameričkih financijatora i starih europskih porodica crnog plemstva, posebno tzv. londonskog, venecijanskog i genovskog “plemstva”. Ključ uspješne kontrole svijeta su njihova sposobnost stvaranja divljih ekonomskih recesija i kriza, te upravljanja tim recesijama i krizama. Komitet 300 ima zadatak da potakne socijalne nemire na svjetskom nivou, posije kojih slijedi recesija kao ublažavajuća priprema za nadolazeće ozbiljnije stanje. To mu je glavna metoda stvaranja masa širom svijeta, koje će postati primaoci “pomoći” u budućnosti.

Čini se da Komitet 300 veliki dio svojih važnih odluka, koje se tiču ljudskog roda, temelji na filozofiji poljskog aristokrata Felix Dzerzhinsky-i, koji je smatrao da je ljudski rod tek malo iznad goveđeg. Kao veoma blizak prijatelj britanskog tajnog agenta Sidney Reileya (Reiley je, zapravo, bio kontrolor tokom prvih godina boljševičke revolucije) često se povjeravao Reiley-u u pijanom stanju. Dzerzhinsky je, naravno, bio zvijer koja je upravljala aparatom “crvenog terora”. Tijekom jedne pijanke rekao je Reiley-u:

- Čovjek nema nikakvu važnost. Vidi šta se dešava kada ga izgladniš. Počne jesti svog mrtvog prijatelja da bi preživio. Čovjeka zanima samo vlastito preživljavanje. Samo to je važno. Sva ta Spinozina filozofija samo je jedno veliko džubre.

RIMSKI klub ima vlastitu obavještajnu agenciju, a koristi i Rockefeller-ov Interpol. S njom vrlo tjesno surađuje svaka američka obavještajna služba, kao KGB i Mosad. Jedina obavještajna agencija koja je ostala izvan njene domene je bio istočnonjemački Stasi. Rimski klub ima i vlastite, visoko organizirane, političke i ekonomske agencije. Upravo su one predsedniku Reganu naložile da zadrži usluge Paul Walker-a, takođe važnog člana Komiteta 300. Walker je ostao na položaju predsjednika Odbora Američke narodne banke, uprkos tome što je Regan, još dok je bio predsjednički kandidat, čvrsto obećavao kako će ga otpustiti čim on, Regan, bude izabran za predsednika.

Rimski klub je, nakon što je odigrao ključnu ulogu u Kubanskoj nuklearnoj krizi, svoj program “upravljanja krizom” (preteču organizacije FEMA) pokušao prodati predsjedniku Kennedy-u. Nekoliko naučnika Instituta “Tavistok” posjetilo je predsjednika Kennedy-a s namjerom da mu objasne šta to znači, ali je Kennedy odbio njihov savjet. Iste godine u kojoj je Kennedy ubijen, Institut “Tavistok” je opet bio u Washington na razgovoru sa čelnicima NASA-e. Ovog puta razgovor je bio uspješan. NASA je “Tavistok”-u dala ugovor o procjeni utjecaja njenog budućeg svemirskog programa, američkom javnom mjenju.

UGOVOR je povjeren Institutu za istraživanje Stanford i korporaciji “Rand”. Većina materijala koju su pripremili instituti “Tavistok”, “Stanford” i “Rand” nikada nije ugledala svjetlo dana i zapečaćeno je do današnjeg dana. Nekoliko senatora, članova odbora i pododbora za nadzor tog projekta, kojima sam se obratio kako bih dobio informacije, rekli su mu da nisu “nikada čuli za to”, a nisu imali pojma ni o tome gde bih mogao pronaći to što tražim. Toliku moć i ugled su imali kod Komiteta 300.
 

 
Abdullah II King of Jordan – [link to en.wikipedia.org]
Roman Abramovich – [link to en.wikipedia.org]
Josef Ackermann – [link to en.wikipedia.org]
Edward Adeane – [link to en.wikipedia.org]
Marcus Agius – [link to en.wikipedia.org]
Martti Ahtisaari – [link to en.wikipedia.org]
Daniel Akerson – [link to en.wikipedia.org]
Albert II King of Belgium – [link to en.wikipedia.org]
Alexander Crown Prince of Yugoslavia – [link to en.wikipedia.org]
Giuliano Amato – [link to en.wikipedia.org]
Carl A. Anderson – [link to en.wikipedia.org]
Giulio Andreotti – [link to en.wikipedia.org]

Andrew Duke of York – [link to en.wikipedia.org]
Budimir Lončar – [link to en.wikipedia.org]
Anne Princess Royal – [link to en.wikipedia.org]
Nick Anstee – [link to en.wikipedia.org]
Timothy Garton Ash – [link to en.wikipedia.org]
William Waldorf Astor – [link to en.wikipedia.org]
Pyotr Aven – [link to en.wikipedia.org]
Jan Peter Balkenende – [link to en.wikipedia.org]
Steve Ballmer – [link to en.wikipedia.org]
Ed Balls – [link to en.wikipedia.org]
Jose Manuel Barroso – [link to en.wikipedia.org]
Beatrix Queen of the Netherlands – [link to en.wikipedia.org]
Marek Belka – [link to en.wikipedia.org]
C. Fred Bergsten – [link to en.wikipedia.org]
Silvio Berlusconi – [link to en.wikipedia.org]
Ben Bernanke – [link to en.wikipedia.org]
Nils Bernstein – [link to da.wikipedia.org]
Donald Berwick – [link to en.wikipedia.org]
Carl Bildt – [link to en.wikipedia.org]
Sir Winfried Bischoff – [link to en.wikipedia.org]
Tony Blair – [link to en.wikipedia.org]
Lloyd Blankfein – [link to en.wikipedia.org]
Leonard Blavatnik – [link to en.wikipedia.org]
Michael Bloomberg – [link to en.wikipedia.org]
Frits Bolkestein – [link to en.wikipedia.org]
Hassanal Bolkiah – [link to en.wikipedia.org]
Michael C Bonello – [link to en.wikipedia.org]
Emma Bonino – [link to en.wikipedia.org]
David L. Boren – [link to en.wikipedia.org]
Borwin Duke of Mecklenburg – [link to en.wikipedia.org]
Charles Bronfman – [link to en.wikipedia.org]
Edgar Bronfman Jr. – [link to en.wikipedia.org]
John Bruton – [link to en.wikipedia.org]
Zbigniew Brzezinski – [link to en.wikipedia.org]
Robin Budenberg – [link to en.wikipedia.org]
Warren Buffett – [link to en.wikipedia.org]
George HW Bush – [link to en.wikipedia.org]
David Cameron – [link to en.wikipedia.org]
Camilla Duchess of Cornwall – [link to en.wikipedia.org]
Fernando Henrique Cardoso – [link to en.wikipedia.org]
Peter Carington – [link to en.wikipedia.org]
Carl XVI Gustaf King of Sweden – [link to en.wikipedia.org]
Carlos Duke of Parma – [link to en.wikipedia.org]
Mark Carney – [link to en.wikipedia.org]
Cynthia Carroll – [link to en.wikipedia.org]
Jaime Caruana – [link to en.wikipedia.org]
Sir William Castell – [link to en.wikipedia.org]
Anson Chan – [link to en.wikipedia.org]
Margaret Chan – [link to en.wikipedia.org]
Norman Chan – [link to en.wikipedia.org]
Charles Prince of Wales – [link to en.wikipedia.org]
Richard Chartres – [link to en.wikipedia.org]
Stefano Delle Chiaie – [link to en.wikipedia.org]
Dr John Chipman – [link to en.wikipedia.org]
Patokh Chodiev – [link to en.wikipedia.org]
Christoph Prince of Schleswig-Holstein – [link to en.wikipedia.org]
Fabrizio Cicchitto – [link to en.wikipedia.org]
Wesley Clark – [link to en.wikipedia.org]
Kenneth Clarke – [link to en.wikipedia.org]
Nick Clegg – [link to en.wikipedia.org]
Bill Clinton – [link to en.wikipedia.org]
Abby Joseph Cohen – [link to en.wikipedia.org]
Ronald Cohen – [link to en.wikipedia.org]
Gary Cohn – [link to en.wikipedia.org]
Marcantonio Colonna di Paliano Duke of Paliano – [link to en.wikipedia.org]
Constantijn Prince of the Netherlands – [link to en.wikipedia.org]
Constantine II King of Greece – [link to en.wikipedia.org]
David Cooksey – [link to en.wikipedia.org]
Brian Cowen – [link to en.wikipedia.org]
Sir John Craven – [link to en.wikipedia.org]
Andrew Crockett – [link to en.wikipedia.org]
Uri Dadush – [link to en.wikipedia.org]
Tony D’Aloisio – [link to en.wikipedia.org]
Alistair Darling – [link to en.wikipedia.org]
Sir Howard Davies – [link to en.wikipedia.org]
Etienne Davignon – [link to en.wikipedia.org]
David Davis – [link to en.wikipedia.org]
Benjamin de Rothschild – [link to en.wikipedia.org]
David Rene de Rothschild – [link to en.wikipedia.org]
Evelyn de Rothschild – [link to en.wikipedia.org]
Leopold de Rothschild – [link to en.wikipedia.org]
Joseph Deiss – [link to en.wikipedia.org]
Oleg Deripaska – [link to en.wikipedia.org]
Michael Dobson – [link to en.wikipedia.org]
Mario Draghi – [link to en.wikipedia.org]
Jan Du Plessis – [link to en.wikipedia.org]
William C. Dudley – [link to en.wikipedia.org]
Wim Duisenberg – [link to en.wikipedia.org]
Edward Duke of Kent – [link to en.wikipedia.org]
Edward Earl of Wessex – [link to en.wikipedia.org]
Elizabeth II Queen of the United Kingdom – [link to en.wikipedia.org]
John Elkann – [link to en.wikipedia.org]
Vittorio Emanuele Prince of Naples – [link to en.wikipedia.org]
Ernst August Prince of Hanover – [link to en.wikipedia.org]
Martin Feldstein – [link to en.wikipedia.org]
Matthew Festing – [link to en.wikipedia.org]
François Fillon – [link to en.wikipedia.org]
Heinz Fischer – [link to en.wikipedia.org]
Joschka Fischer – [link to en.wikipedia.org]
Stanley Fischer – [link to en.wikipedia.org]
Niall FitzGerald – [link to en.wikipedia.org]
Franz Duke of Bavaria – [link to en.wikipedia.org]
Mikhail Fridman – [link to en.wikipedia.org]
Friso Prince of Orange-Nassau – [link to en.wikipedia.org]
Bill Gates – [link to en.wikipedia.org]
Christopher Geidt – [link to en.wikipedia.org]
Timothy Geithner – [link to en.wikipedia.org]
Georg Friedrich Prince of Prussia – [link to en.wikipedia.org]
Dr Chris Gibson-Smith – [link to en.wikipedia.org]
Mikhail Gorbachev – [link to en.wikipedia.org]
Al Gore – [link to en.wikipedia.org]
Allan Gotlieb – [link to en.wikipedia.org]
Stephen Green – [link to en.wikipedia.org]
Alan Greenspan – [link to en.wikipedia.org]
Gerald Grosvenor 6th Duke of Westminster – [link to en.wikipedia.org]
Jose Angel Gurria – [link to en.wikipedia.org]
William Hague – [link to en.wikipedia.org]
Sir Philip Hampton – [link to en.wikipedia.org]
Hans-Adam II Prince of Liechtenstein – [link to en.wikipedia.org]
Harald V King of Norway – [link to en.wikipedia.org]
Stephen Harper – [link to en.wikipedia.org]
François Heisbourg – [link to fr.wikipedia.org]
Henri Grand Duke of Luxembourg – [link to en.wikipedia.org]
Philipp Hildebrand – [link to en.wikipedia.org]
Carla Anderson Hills – [link to en.wikipedia.org]
Richard Holbrooke – [link to en.wikipedia.org]
Patrick Honohan – [link to en.wikipedia.org]
Alan Howard – [link to en.wikipedia.org]
Alijan Ibragimov – [link to en.wikipedia.org]
Stefan Ingves – [link to en.wikipedia.org]
Walter Isaacson – [link to en.wikipedia.org]
Juan Carlos King of Spain – [link to en.wikipedia.org]
Kenneth M. Jacobs – [link to en.wikipedia.org]
DeAnne Julius – [link to en.wikipedia.org]
Jean-Claude Juncker – [link to en.wikipedia.org]
Peter Kenen – [link to en.wikipedia.org]
John Kerry – [link to en.wikipedia.org]
Mervyn King – [link to en.wikipedia.org]
Glenys Kinnock – [link to en.wikipedia.org]
Henry Kissinger – [link to en.wikipedia.org]
Malcolm Knight – [link to en.wikipedia.org]
William H. Koon II – [link to www.knightstemplar.org]
Paul Krugman – [link to en.wikipedia.org]
John Kufuor – [link to en.wikipedia.org]
Giovanni Lajolo – [link to en.wikipedia.org]
Anthony Lake – [link to en.wikipedia.org]
Richard Lambert – [link to en.wikipedia.org]
Pascal Lamy – [link to en.wikipedia.org]
Jean-Pierre Landau – [link to en.wikipedia.org]
Timothy Laurence – [link to en.wikipedia.org]
James Leigh-Pemberton – [link to en.wikipedia.org]
Leka Crown Prince of Albania – [link to en.wikipedia.org]
Mark Leonard – [link to en.wikipedia.org]
Peter Levene – [link to en.wikipedia.org]
Lev Leviev – [link to en.wikipedia.org]
Arthur Levitt – [link to en.wikipedia.org]
Michael Levy – [link to en.wikipedia.org]
Joe Lieberman – [link to en.wikipedia.org]
Ian Livingston – [link to en.wikipedia.org]
Lee Hsien Loong – [link to en.wikipedia.org]
Lorenz of Belgium Archduke of Austria-Este – [link to en.wikipedia.org]
Louis Alphonse Duke of Anjou – [link to en.wikipedia.org]
Gerard Louis-Dreyfus – [link to en.wikipedia.org]
Mabel Princess of Orange-Nassau – [link to en.wikipedia.org]
Peter Mandelson – [link to en.wikipedia.org]
Sir David Manning – [link to en.wikipedia.org]
Margherita Archduchess of Austria-Este – [link to en.wikipedia.org]
Margrethe II Queen of Denmark – [link to en.wikipedia.org]
Guillermo Ortiz Martinez – [link to en.wikipedia.org]
Alexander Mashkevitch – [link to en.wikipedia.org]
Stefano Massimo Prince of Roccasecca dei Volsci – [link to en.wikipedia.org]
Fabrizio Massimo-Brancaccio Prince of Arsoli and Triggiano – [link to en.wikipedia.org]
William Joseph McDonough – [link to en.wikipedia.org]
Mack McLarty – [link to en.wikipedia.org]
Yves Mersch – [link to en.wikipedia.org]
Michael Prince of Kent – [link to en.wikipedia.org]
Michael King of Romania – [link to en.wikipedia.org]
David Miliband – [link to en.wikipedia.org]
Ed Miliband – [link to en.wikipedia.org]
Lakshmi Mittal – [link to en.wikipedia.org]
Glen Moreno – [link to en.wikipedia.org]
Moritz Prince and Landgrave of Hesse-Kassel – [link to en.wikipedia.org]
Rupert Murdoch – [link to en.wikipedia.org]
Charles Napoleon – [link to en.wikipedia.org]
Jacques Nasser – [link to en.wikipedia.org]
Robin Niblett – [link to en.wikipedia.org]
Vincent Nichols – [link to en.wikipedia.org]
Adolfo Nicolas – [link to en.wikipedia.org]
Christian Noyer – [link to en.wikipedia.org]
Sammy Ofer – [link to en.wikipedia.org]
Alexandra Ogilvy Lady Ogilvy – [link to en.wikipedia.org]
David Ogilvy 13th Earl of Airlie – [link to en.wikipedia.org]
Jorma Ollila – [link to en.wikipedia.org]
Nicky Oppenheimer – [link to en.wikipedia.org]
George Osborne – [link to en.wikipedia.org]
Frederic Oudea – [link to en.wikipedia.org]
Sir John Parker – [link to en.wikipedia.org]
Chris Patten – [link to en.wikipedia.org]
Michel Pebereau – [link to en.wikipedia.org]
Gareth Penny – [link to en.wikipedia.org]
Shimon Peres – [link to en.wikipedia.org]
Philip Duke of Edinburgh – [link to en.wikipedia.org]
Dom Duarte Pio Duke of Braganza – [link to en.wikipedia.org]
Karl Otto Pohl – [link to en.wikipedia.org]
Colin Powell – [link to en.wikipedia.org]
Mikhail Prokhorov – [link to en.wikipedia.org]
Guy Quaden – [link to en.wikipedia.org]
Anders Fogh Rasmussen – [link to en.wikipedia.org]
Joseph Alois Ratzinger (Pope Benedict XVI) – [link to en.wikipedia.org]
David Reuben – [link to en.wikipedia.org]
Simon Reuben – [link to en.wikipedia.org]
William R. Rhodes – [link to en.wikipedia.org]
Susan Rice – [link to en.wikipedia.org]
Richard Duke of Gloucester – [link to en.wikipedia.org]
Sir Malcolm Rifkind – [link to en.wikipedia.org]
Sir John Ritblat – [link to en.wikipedia.org]
Stephen S. Roach – [link to en.wikipedia.org]
Mary Robinson – [link to en.wikipedia.org]
David Rockefeller Jr. – [link to en.wikipedia.org]
David Rockefeller Sr. – [link to en.wikipedia.org]
Nicholas Rockefeller – [link to www.nicholasrockefeller.org]
Javier Echevarria Rodriguez – [link to en.wikipedia.org]
Kenneth Rogoff – [link to www.imf.org]
Jean-Pierre Roth – [link to en.wikipedia.org]
Jacob Rothschild – [link to en.wikipedia.org]
David Rubenstein – [link to en.wikipedia.org]
Robert Rubin – [link to en.wikipedia.org]
Francesco Ruspoli 10th Prince of Cerveteri – [link to en.wikipedia.org]
Joseph Safra – [link to en.wikipedia.org]
Moises Safra – [link to en.wikipedia.org]
Peter Sands – [link to en.wikipedia.org]
Nicolas Sarkozy – [link to en.wikipedia.org]
Isaac Sassoon – [link to en.wikipedia.org]
James Sassoon – [link to en.wikipedia.org]
Sir Robert John Sawers – [link to en.wikipedia.org]
Marjorie Scardino – [link to en.wikipedia.org]
Klaus Schwab – [link to en.wikipedia.org]
Karel Schwarzenberg – [link to en.wikipedia.org]
Stephen A. Schwarzman – [link to en.wikipedia.org]
Sidney Shapiro – [link to en.wikipedia.org]
Nigel Sheinwald – [link to en.wikipedia.org]
Sigismund Grand Duke of Tuscany Archduke of Austria – [link to en.wikipedia.org]
Simeon of Saxe-Coburg and Gotha – [link to en.wikipedia.org]
Olympia Snowe – [link to en.wikipedia.org]
Sofia Queen of Spain – [link to en.wikipedia.org]
George Soros – [link to en.wikipedia.org]
Arlen Specter – [link to en.wikipedia.org]
Ernest Stern – [link to www.sourcewatch.org]
Dennis Stevenson – [link to en.wikipedia.org]
Tom Steyer – [link to en.wikipedia.org]
Joseph Stiglitz – [link to en.wikipedia.org]
Dominique Strauss-Kahn – [link to en.wikipedia.org]
Jack Straw – [link to en.wikipedia.org]
Peter Sutherland – [link to en.wikipedia.org]
Mary Tanner – [link to en.wikipedia.org]
Ettore Gotti Tedeschi – [link to it.wikipedia.org]
Mark Thompson – [link to en.wikipedia.org]
Dr. James Thomson – [link to en.wikipedia.org]
Hans Tietmeyer – [link to en.wikipedia.org]
Jean-Claude Trichet – [link to en.wikipedia.org]
Paul Tucker – [link to en.wikipedia.org]
Herman Van Rompuy – [link to en.wikipedia.org]
Alvaro Uribe Velez – [link to en.wikipedia.org]
Alfons Verplaetse – [link to en.wikipedia.org]
Kaspar Villiger – [link to en.wikipedia.org]
Maria Vladimirovna Grand Duchess of Russia – [link to en.wikipedia.org]
Paul Volcker – [link to en.wikipedia.org]
Otto von Habsburg – [link to en.wikipedia.org]
Hassanal Bolkiah Mu’izzaddin Waddaulah Sultan of Brunei – [link to en.wikipedia.org]
Sir David Walker – [link to en.wikipedia.org]
Jacob Wallenberg – [link to en.wikipedia.org]
John Walsh – [link to en.wikipedia.org]
Max Warburg – [link to en.wikipedia.org]
Axel Alfred Weber – [link to en.wikipedia.org]
Michael David Weill – [link to en.wikipedia.org]
Nout Wellink – [link to en.wikipedia.org]
Marina von Neumann Whitman – [link to en.wikipedia.org]
Willem-Alexander Prince of Orange – [link to en.wikipedia.org]
William Prince of Wales – [link to en.wikipedia.org]
Dr Rowan Williams – [link to en.wikipedia.org]
Shirley Williams – [link to en.wikipedia.org]
David Wilson – [link to en.wikipedia.org]
James Wolfensohn – [link to en.wikipedia.org]
Neal S. Wolin – [link to en.wikipedia.org]
Harry Woolf – [link to en.wikipedia.org]
R. James Jr. Woolsey – [link to en.wikipedia.org]
Sir Robert Worcester – [link to en.wikipedia.org]
Sarah Wu
Robert Zoellick – [link to en.wikipedia.org]

 
preneseno sa chasvoice.blogspot.com,novusordosec.webs.com / uredio : nsp
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=8207"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]