Emisija ‘Klopka’ nastojala je razotkriti stvarne vladare Hrvatske – do tehnomenadžerske klike, tajnovite Labrador grupe, pa do korupcije na svim razinama

Gosti su tako bili Pašk Kačinari – dokumentarist bankarskih pljački, Natko Kovačević – predsjednik udruge ‘Pravednik’, Ivan Valek – već poznati gost i renomirani član ‘Antikorupcijske fronte’, te Robert Špehar – aktivist iz Njemačke.

Početak emisije nastojao je odgovoriti na pitanje tko je kroz stoljeća vladao Hrvatskom. Zaključak je bio da je veliki broj poznatih Hrvata iz prošlosti zapravo bio sluganskog mentaliteta, a od prvog svjetskog rata britanske tajne službe infiltrirale su se u sve pore tadašnjeg jugoslavenskog društva. Paralelno se mreža širila razvojem banaka i otvaranjem loža tajnih društava.

Stvaranjem prve Jugoslavije formirala se i skrivena Labrador grupacija koja je po uzoru na četiri pasmine tog križanca zavladala četirima glavnim osnovama suvremenih država. Gosti su zatim prolazili kroz strukture hobotnice u Hrvatskoj – među njima su bili HNB, Vlada, Sabor, DORH, Ustavni i Vrhovni sud, FINA i tajne službe.

Vlasnici vanjskog duga tako su zapravo među nama, a svoje radnje ozakonili su kroz pretvorbu, privatizaciju i predstečajne nagodbe, a uskoro nas očekuje i planska prodaja hrvatske zemlje.

Istaknuta je i uloga Kaptola kao najveće i najdugotrajnije institucije u Hrvatskoj, te medija koji perfidno upravljaju slikom javnog mnijenja. Gosti su na kraju nastojali ukazati na okvire rješavanja problema koji je sve samo ne nerješiv.

U referendumskom pitanju na koje su gledatelji emisije odgovarali putem Facebook stranice Klopka 93% ljudi smatra kako Hrvatskom vladaju skrivene interesne skupine, a 7% da su u pitanju političke elite. Voditelj je kao i inače bio Ratko Martinović.

Pogledajte emisiju:
 

 
(nexus-svjetlost.com)

U ruševini u središtu Zagreba navodno je funkcionirala masonska loža, osnovana 1773., pod pokroviteljstvom grofa Ivan Draškovića i uz sudjelovanje Maksimilijan Vrhovca, biskupa i glasovitog preteče ilirskoga pokreta

Derutna zgrada smještena je u samom srcu grada, a brojne teorije zavjere kažu kako su na njoj vidljivi tragovi masonskih simbola. Na vrhu ulaznih vrata nalaze se prikazi glave brkatog muškarca i zmije koju se smatra jednim od masonskih obilježja.

Maksimilijana Vrhovac se često vezuje uz ložu Prudentiu

Maksimilijana Vrhovca se često povezuje s masonima, jer je uhićen zbog sumnje u vezu s urotom Ignjata Martinovića 1795. godine, a 1913. godine je u Zagrebu bila osnovana i slobodnozidarska loža pod imenom “Maksimilijan Vrhovac”. Sa sigurnošću se zna da je bivši franjevac i sveučilišni profesor Ignjat Martinović oko 1791. god. bio mason, a da se s M. Vrhovcem dobro poznavao još od 1770.- ih, kada su obojica predavali na sveučilištu u Pešti.

U sudskoj istrazi (nakon koje su sudionici urote uglavnom bili osuđeni na smrt, a slobodno zidarstvo je bilo zabranjeno u čitavoj Austriji i Ugarskoj) je M. Vrhovec tvrdio da njegovo poznanstvo s Ignjatom Martinovićem nije imalo nikakve veze ni s masonerijom, ni sa zavjerom. Ni iz iskaza drugih okrivljenika nije se moglo utvrditi da bi M. Vrhovec bio umiješan u zavjeru kojoj je svrha bila pokretanje prevrata po uzoru na Francusku revoluciju.

U “Dnevniku” M. Vrhovca nema podataka o vezi s masonima. Neki autori na temelju dokumenata koje su prezentirali članovi masonskih loža početkom 1980.- ih godina, zaključuju da je Vrhovac ipak bio povezan sa slobodnim zidarima.

Zagonetna ruševina

Premda se o zagonetnoj ruševini Vlaške 5 dedetljećima raspreda po medijima, što se gradskih vlasti tiče – oglašena je Lacković-Žigrovićevom kućom, pa 2002. uvrštena u zaštićene spomenike kulture.

Godine 2013. stavljena je pod skrb Grada te obložena kartonskom fasadom s obrisima vrata i prozora iz 1902. Skrivajući dugovječnu ruinu mnogih režima pod Gričem i Kaptolom, prokazuje sklonost ovdašnje Uprave prema lukavstvima carske Rusije: tzv. Potemkinova sela za fascinaciju političkog suverena izgubljenoga u realnom prostoru.

Vlaška 5 je, dakle, krasni primjerak “Potemkinova sela” nadomak Europskoga trga koji verbalno, duhovno i građevinski slavi hrvatsku pripadnost europskoj civilizaciji: iza papirnate kulise skriva crnu rupu privatno-vlasničkih odnosa, jaz između pravnih načela i nemogućnosti njihova provođenja.

Sa Žigrovićima je problem savršeno bjelodan i logički objašnjiv: pošto su se između dva svjetska rata odselili u Španjolsku, Kanadu i SAD, ostavljajući Vlašku 5 nacionalizaciji i “podruštvljenju” nakon 1941., nitko nije pokazao osobiti interes za njezinu eksploataciju.

Ostavljena zubu vremena, kroz komunističku eru pružala je utočište gradskoj sirotinji, bez priključka na vodovod, kanalizaciju i električnu mrežu.

Uz reafirmaciju političke doktrine o posesivnom nagonu kao motoru egzistencije, povijesna je nepravda ispravljena sudbenom odlukom nakon 1990. da se Žigrovići evidentiraju kao kućevlasnici. Pokazalo se – uzalud i promašeno.

Unatoč adresi u srcu hrvatske metropole, da bi se popunila životom, Vlaška 5 zahtijeva drastičnu novčanu investiciju u modernizaciju stambenog interijera.

I tako je zadaća njezina spašavanja opet pala na gradski proračun, uz asistenciju povijesno- kulturnih ekperata koji su zdanje krstili dvojnim nazivom Lacković-Žigrović. No otkuda najednom drugo prezime?

Po dostupnim sudbenim spisima, naime, ne postoji Lacković koji se kandidirao za suvlasnički povrat.

Štoviše, posljednji Lacković – Josephus Laczkovich – kao vlasnik Vlaške 5 registriran je u zagrebačkom katastru daleke 1809., za Napoleonove ekspanzije po Europi.

Nakon toga prezimenu se gubi svaki trag na posturu dvaju konkurentskih i stalno posvađanih gradova, Gradeca i Kaptola, usput rečeno, sjedinjenih pod istu jurisdikciju tek 1850. Odgovor je krajnje diskretno sadržan u Rješenju o gradskoj skrbi nad Vlaškom 5.

Uz vlastoručni potpis gradonačelnika Milan Bandića, akt tvrdi da su “zidne slike u zapadnom dijelu zgrade, u prostoru nekadašnje masonske lože, također izložene propadanju”.

Prije nego što je ta masonska priča dobila blagoslov političkog vrha Gradske uprave, u Hrvatskoj se sporilo oko fascinantne pretpostavke kako se podzemnim kanalima s kaptolskoga brežuljka šuljalo u Vlašku 5, gdje je svojedobno funkcionirala masonska loža Prudentia, osnovana 1773., pod pokriviteljstvom grofa Ivana Draškovića i uz sudjelovanje Maksimilijana Vrhovca, zagrebačkog biskupa i glasovitog preteče ilirskoga pokreta.

Uostalom, ništa slično nije pronađeno u arheološkim snimkama terena. Koliko je bilo zagovornika masonske teorije koja se nije mogla dokazati, toliko su bili glasni njezini osporavatelji, inzistirajući na argumentaciji opipljiva materijala.

Presudila je romantična književna fikcija, reprint romana “Republikanci” Marije Jurić Zagorke, nadahnut stvarnim povijesnim dokumentima o jakobinskoj uroti ugarskoga franjevca Ignata Martinovića protiv habsburške monarhije.

Zato se opet dogodilo točno ono što je August Šenoa tijekom svoje karijere romanopisca učinio sa srednjovjekovnom seljačkom bunom na slovensko-zagorskom području – sve do povjesničarke Nade Klaić u 20. st. koja je marljivim “bušenjem” po arhivskoj građi raščerečila vladajuće predodžbe o Matiju Gupcu – povijesna se istina oblikovala prema Šenoinoj literarnoj zamisli.

Ključ za razumijevanje slobodnih umjetničkih maštarija, i kod Šenoe i kod Zagorke, jeste najpodobniji politički trenutak u kojemu su publicirani.

Zagorkini “Republikanci” prvi put su objavljivani 1914., u ratnom slomu Austro-Ugarske, pa je zgodno došao svaki fragment antihabsburškog djelovanja na hrvatskim terenima.

Istina koja probija iz saborskih zaključaka, dekreta, u konačnici – vojne misije bana Jelačića u 19. st., svjedoči o obratnoj tendenciji: hrvatski političari, zakićeni plemićkim titulama, dali su poveći doprinos obrani habsburške krune od ugarskih “republikanaca”.

Ignat Martinović, bez vlastitog izbora etnički Hrvat, bio je uvjetovan društvom u kojemu se rodio: preštanskim građanstvom u usponu.

Razotrkiven kao osnivač dvaju revolucionarnih skupina u Mađarskoj, tijekom istrage o njegovim podrivačkim aktivnostima netko je uzgred spomenuo Maksimilijana Vrhovca.

Ali se u istragama koješta kaže. Ne samo da su obojica pripadala crkvenoj organizaciji, nego je tadašnja zagrebačka biskupija bila podređena mađarskoj nadiskupiji.

Njihovi susreti prilično su prirodni. Ipak, grof Drašković, biskup Vrhovec, potom Iliri, kako čitamo u dostupnim dokumentima, navijali su upravo za Beč, uvjereni kako Mađari zajedničku hrvatsko- ugarsku državu, kraljevinu, “orsag”, koriste da činovničkim kadrovima i službenim jezikom zavladaju ovdašnjim javno-upravnim institucijama.

Teško da se biskup Vrhovec, sljedbenik obrazovnih i socijalnih reformi habsburškoga modela, uortačio s ugarskim jakobincem.

Bilo kako bilo, u svemu tome dokazana je egzistencija dvaju Lackovića na prijelazu 17. u 18. st., u razdoblju šokiranih monarhista pobunom francuskih masa 1789.

Nad Zagrebom, podijeljenim na svjetovno naselje Gradec i crkvenu rezidenciju Kaptola, lebdjela je sjena Josipa II., štovatelja Voltaiera.

Inspiriran volterovštinom donio je niz proglasa i zakona, obvezujućih za sve habsburške zemlje, bez obzira na državnopravni status njihove autonomije.

Za domaću političku elitu najvažnije – velike reorganizacije u sustavu obrazovanja i odgoja, koji su stavljeni pod kontrolu države.

Jedan od vodećih ciljeva tog prosvjetiteljstva, koji se vukao još iz vremena Adama Baltazara Krečelića, ticao se, navodno, mračnog praznoverja i zatucanosti formalno neškolovanog puka.

Po srednjovjekovnoj tradiciji, gradski prostor bio je uvelike napućeniji od registriranog stanovništva, krcat anonimnim podstanarima iz uže i šire ladanjske okoline.

Ako su “dotepenci” nekoć smještaj plaćali naturalno, najtežim kućnim poslovima u korist svojih stanodavaca, u drugoj polovici 18. st. u purgerske hiže probijala se fiskalna renta.

Na Vlašku ulicu, naseljenu kmetovima crkvene organizacije na Kaptolu, najsnažnije se reflektirao “edikt o toleranciji“, koji je legalizirao Židove i kršćanske “šizmatike”, jedne – tradiciomalno žigosane kao lijenčine sklone trgovačkim prevarama i lihvi, druge – kao krivovjerce, lažljivce i opsjenare.

Utoliko je zanimljivije da ni jedan od dva grada nije imao svratišta. I kratkotrajni gosti, puki prolaznici, bili su prisiljeni noćenje plaćati u kakvoj purgerskoj kući, nerijetko dijeleći sobu – ponekad i krevet – sa svojim domaćinom.

Kako konstatira Franjo Buntak, nakon 1781. godine, kad je “edikt” proglašen u Beču, konačno se pojavljuju registrirani grčki trgovci, Židovi, dižu se prva konačišta.

Pojava stimulativno deluje na graditeljstvo. U rastućoj nelikvidnosti carsko-kraljevske blagajne (koja održava tlačni i naturalni oblik isplate dužnosti i dugovanja), ladanjsko plemstvo Banske Hrvatske otkriva značajne dohodovne potencijale u građevinske investicije za stambeno iskorištavanje.

Dvojbeno je koliko Beč i Pešta shvaćaju motive praktične čeljadi u udaljenoj provinciji, dok se zarada gomila u “mošnje” i “ladice” kućnog budžeta.

Na van se, pak, vidi užurbana barokna obnova na gričkom i kaptolskom brdu o kojoj govore povijesni nalazi. Donedavno majušna podanička “ves” koja “tlači” za Crkvu, Vlaška ulica, od vrata obzidane biskupsko-kanoničke centrale ubrzano se širi do Kvaternikova trga.

Istodobno, to pitanje ugošćavanja prerasta u sve dramatičnje sukobe: obvezni da besplatno smjeste carske mjernike, izaslanike i vojsku, obje strane dokazuju da za to nemaju uvjeta.

Riječ je o kontekstu u kojemu je zabilježen prvi spomen kuće u Vlaškoj 5. Za njezino postojanje danas znamo zahvaljujući Ivanu Lackoviću iz 1788. godine, nadležnom sucu Juraju Dragovaniću koji se žali na klizanje kaptolske utvrde – stražnjim zidom oslonjena je na bedem koji opasuje kaptolski brijeg pa njegovo urušavanje ugrožava statiku Lackovićeva zagrebačkoga zdanja.

No prebiva li Lacković stalno u današnjoj Vlaškoj 5 – to nikad nećemo doznati. Sudbeni autoritet oslovljava ga kao “lejdinenda”, oficira, a to znači da službuje negdje u Krajini koja se proteže od Koprivnice do Karlovca.

Da je hrvatski plemić, tu nema nikakve sumnje. Svi pisani tragovi njegova podrijetla vode u Turopolje, gdje su svoje “pravice” stekli u predhabsburškoj eri ugarske dinastije, uostalom, jednako kao “slobodni kraljevski grad” na Griču i susjedna crkva.

Ipak, zahvalna memorija koja se njegovala u Lackovićevu zavičaju, Velika Mlaka, Josipa II. samo je smetala u njegovim nacrtima pravne globalizacije habsburškog univerzuma.

Da je Lacković samo turopoljski plemić, seljak koji svoj urod mutira za novac na najbližoj tržnici, ne bi trebalo pitati za njegov stav o jakobinskim stratima Ignata Martinovića.

No plemić koji se posvetio vojničkoj karijeri, teško je nalazio vremena za ekonomske aktivnosti na svojoj “plemenštini”. Živeći u krajiškim utvrdama, između učestalih ratnih mobilizacija, egzistencijalno je ovisio o plaći i budućoj mirovini Vojnog ratnog vijeća.

Upotrebu njegova feuda, njegova poljoprivrednog imanja, nužno je prepuštao najbližim rođacima ili zakupcima ili je ostajao zanemaren pod dračem i šumom.

Koliko god bio sentimentalan prema svojim obiteljskim korijenima hrvatskog Turopoljca, u tom sukobu Beča i Pešte svaki je krajišnik imao nešto prelomiti – baš kao Josip pl. Jelačić u idućem stoljeću – odlučivši se za lojalnost caru.

Ne ulazeći u spekulacije o duševnim mukama kontradiktornih uloga, povijest je sačuvala obrise originalnog Lackovićeva zdanja u Vlaškoj 5.

Ne samo zahvaljujući oštećenjima s kaptolske strane, nego zahvatima vlaške općine po svojoj cesti, Ivan Lacković je angažirao zidarskog majstora Josipa Pazelta, Nijemca ili Židova iz Slovenije, da sudbenim instancama zorno predoči oštećenja građevine i pokuša ishoditi obeštećenje.

Skica je sačuvana. Otkriva zapanjujuće dimenzije objekta 1789. godine, dvostruko većeg nego danas, svakako grandioznijeg od susjednih hiža.

Viša za cijeli kat od aktualne ruine, mogla se uspoređivati s palačama na dva zagrebačka brežuljka.

Nema teorije da se zdanje nije mjerkalo ispod oka draškajući pitanje: otkud maloplemiću iz Turopolja (“šljivaru”, govorio bi Šenoa) novci za pothvat dostojan isključivo aristokratskih tajkuna i feudalnih korporacija.

Premda sumnjičavost nije bez racionalnih temelja, za masonsku teoriju, pak, važnija je zaklonjena “utroba” kuće.

Nakon Pazeltova renoviranja, kojim je skraćena za kat, najbliže izvornoj skici sačuvan je dvorišni fragment na zapadu: tu su mračne “katakombe”, tvrde aktualni teoretičari podzemnih društvenih sila, dekorirane sad oljuštenim freskama koje nemaju drugog objašnjenja nego do simboličkog uresa masonske lože.

Još su bile u relativno dobrom stanju 1941. godine, kad ih je fotografirao Gjuro Szabo, ustvrdivši da predstavljaju “razvoj ljudskog života”.

Budući da na jednoj slikariji majmun čuči na palmi, proizlazi da je Szabo slikarsko djelo preradio osnovnim darvinističkim naukom prirode i društva.

Za života Lackovića, Vrhovca i Pazelta, Darwina nitko nije ni sanjao. Teološke premise definirale su antropološke prikaze.

Utoliko Szabino znanje iz 20. st. nije moglo imati nikakve veze sa slikarskim rješenjima 18. st. Uostalom, na freskama su pastoralni prizori ljudskih aktivnosti u samoniklim šumarcima koji okružuje graditeljske umjetnine.

Prostor u kojemu se nalaze mračan je i uzak, primjeran razgranatim podrumima toga vremena, prilagođenim raznim vrstama konzerviranih plodina.

U konačnici i najzanimljivije, univerzalni masonski simboli – šestar i kutomjer – izvorno su znakovi zidarskog ceha. U inat masonskim željama, njih ovdje nema, premda još ne bi dokazivali masonsko-jakobinsku urotu.

Štoviše, termin “mason” izvedenica je zidara koji operira čvrstom sirovinom palače i tvrđave. Sam po sebi, upućuje da su mlađi naraštaji masonerije, konstruktora političkog svijeta, nastali na podlozi slobodno-zidarskih, takoreći “frilenserskih” angažmana građevinskih majstora. U godinama kad je rekonstruirao Lackovićevu kuću, Pazelt je upravo bio “frilenser”, vjerojatno jeftiniji od cehovskih pripadnika.

Stigao je u Zagreb na poziv jedne neidentificirane udovice. Kako se njome oženio, čekala ga je borba za učlanjenje u zagrebački zidarski ceh koji je pred njega postavio niz kompliciranih arhitektonskih zadaća nastojeći dokazati da je nedovoljno stručan.

Ne samo da domaća aristokracija, vlasnici nepreglednih vlastelinstava, nije trpjela otvoreno bogaćenje maloplemića, nego se ni zagrebačkim zanatlijama nije sviđala inozemna navala poslovnih takmaca.

Sve u svemu, ako freske iskazuju nešto više od potrebe za dekoracijom podrumskog mraka koji je tada moguće osvijetliti samo titravom svijećom, onda odgovore treba potražiti u Pazeltovoj biografiji: sudbini lutalice u potrazi za privremenim poslodavcima u Sloveniji i Hrvatskoj.

Ne znači da masonskih družina nije bilo. Funkcioniranje hijerahije i obreda opisano je u memoarima njihovih članova. Tijekom 18. st. širili su se kao pomodna pošast aritokratskih krugova koji vrijeme nisu trošili na ratove i potragu za radnim mjestom.

Pa premda je pojam masonskoga bratstva svakako uključivao zov za ravnopravnošću, nije to bio egalitarizam bez granica, ruku pod ruku s prezrenim “misera plabsom”, nego sa staleškom elitom raznolikih etnosa.

Nije isključeno da je Prudentia doista djelovala u Vlaškoj ulici. Čak je moguće da je Lacković od masonske družine ubirao dobar najam.

U svakom slučaju, scena nije potrajala, jer več 1820. godine Vlaška 5 pripada obiteli Čegetak, zatim Klemenčić, onda Baumgartner…

Prvi Žigrović pojavljuje se na samom kraju 19. st. Riječ je o Mirku Žigroviću, susjedu Đure Deželića, s kojim nastupa vrijeme javno priznatog ugostiteljstva među maloplemićima.

Fotografija snimljena 1902. godine ne govori jednu važnu činjenicu: da se u kući cijelo vrijeme nalazila pivnica, uvelike privlačnija za dokonu gospodu od jakobinskih revolucija.
 
(express.hr/uredio:nsp)

Pedeset godina kuća u Vlaškoj 5, zapuštena i zaboravljena od vlasnika i Grada, skrivala je tajne nekadašnjeg središta masona iz 18. stoljeća

Ulazimo u podrum kuće u zagrebačkoj Vlaškoj 5 skriven iza starih kovanih željeznih vrata. Mrkli je mrak. Prostor osvjetljava samo fleš fotoaparata kolege fotografa. Vlažna, siva, oronula prostorija…

Stojimo u katakombi za koju legenda kaže da je bila masonska loža biskupa Maksimilijana Vrhovca!

Zadnji put povjesničari umjetnosti snimili su ovaj prostor davnih 50-ih godina. Zapuštenoj kući u Vlaškoj 5, koja je prislonjena na zid vrta Nadbiskupije i nedaleko je od katedrale, kao da je suđeno da ostane tajna. Mistične je priče o njoj ispričala Marija Jurić Zagorka u svom romanu “Republikanci”.

Nekoliko smo puta u zadnjih desetak godina pokušali ući u te katakombe, ali dosad nam nije uspjelo. Ovdje je poput kakvog čuvara tajni stanovao jedan opasan čovjek koji ni u ludilu nije želio nikoga pustiti unutra. Preminuo je lani.

Na fotografija: Katedrala snimljena 1844. godine (prije potresa) i kuća u Vlaškoj 5 u uglu

Sada je prostor koji čine jedna velika soba i hodnici prazan, uglavnom je zaključan. Stojimo u mraku i snimamo sve zidove. Tek se u redakciji, prilikom uvećanja fotografija, pokazuje ono što smo se i nadali naći – na jednom su zidu u hodniku katakombi još tragovi fresaka! Poprilično uništenih, ali se na jednom dijelu još dobro nazire lik majmuna.

Podatke o fresci bilo je teško pronaći… Ipak, u jednoj knjizi masona Gjure Szabe iz 1941. godine otkrivamo kako je freska koja je bila navodni ukras masonske lože izgledala u cijelosti. Szabo navodi da su “slikarije na stijeni podruma Vlaške ulice broj 5 simbolički prikazan razvoj ljudskog života”. Četiri slike, na zadnjoj sjedi majmun na palmi i drži voćku. Naslikane u 18. stoljeću!

Sličan je znak majmuna na palmi bio davno naslikan i u niši jednog prozora u dvorcu Kulmer (danas dvorac obitelji Todorić) u Šestinama.

Na fotografija: Na ulazu u zgradu je niz simbola: brkati muškarac i masonski znak zmije

Maksimilijan Vrhovac, slobodni zidar, glasoviti je biskup koji je stvorio Maksimir, perivoj kakve su imali velikaši oko svojih dvora, ali ovaj je bio uređen za sve. Bio je idejni začetnik hrvatskog narodnog preporoda i prosvjetitelj. U Zagrebu je osnovao tiskaru, koja je uglavnom tiskala naslove na hrvatskom jeziku, a nastojao je prevesti i Bibliju na hrvatski. Bio je i mecena mnogim umjetnicima… Sudili su mu za masonstvo, ali je oslobođen optužbi te se mogao vratiti na mjesto biskupa.

Bio je izrazito posvećen Crkvi i znatno je povećao broj klera, tražio je da svećenici stanuju u župama, a ne izvan kako ne bi došli u kušnju… Ipak, neki autori smatraju da je Vrhovac bio jedan od glavnih članova u zidarskoj loži po imenu Prudentia (Zur Klugheit). Prema nekim povijesnim istraživanjima, slobodno zidarstvo u Monarhiji najtješnje je bilo povezano s idejama prosvjetiteljstva i jozefinizma te je odigralo izraženu ulogu u ranodemokratskom pokretu koji svoj vrhunac dobiva u jakobinskoj uroti i razvitku građanske svijesti.

Na fotografija: Kuća Lacković-Žigrović

Ulaz u katakombe nalazi se u dvorištu kuće iza teških vrata. Prostor je mračan i prazan. U dvorišnom dijelu kuće danas stanuje nekoliko stanara, a Grad Zagreb je preuzeo skrbništvo nad uličnim prostorima. Uređenje još nije počelo niti je najavljeno

Kuća Lacković-Žigrović u Vlaškoj 5 ima još obilježja koja bi mogla biti masonska, kao što je oznaka zmije na ulazu koja je danas gotovo sasvim uništena te opasna glava s likom brkatog muškarca. Koja je točno bila funkcija katakombe u utrobi kuće, kako su se navodni masoni njome služili i je li imala tajni prolaz do Nadbiskupije, nikada nije dovoljno istraženo.

I sama je kuće interesantna zbog baroknog pročelja. Činjenice o njoj govore da je uglovna poluugrađena prizemnica razvedenog tlocrta, prislonjena uz dvorišni zid nadbiskupskog dvora, nastala između 1794. i 1795. pregradnjom starije jednokatnice koja je regulacijom i nasipanjem Vlaške ulice postala prizemnicom. Na zaglavnom kamenu portala isklesana je muška bradata glava, godina 1795. i inicijali vlasnika: I(van) L(acković).

Na fotografiji: Freske iz 18. stoljeća simbolički prikazan razvoj ljudskog života, danas je vidljiv samo lik majmuna sa zadnje od ukupno četiri freske; crnobijele fotografije presnimka su iz knjige Gjure Szabe ‘Stari Zagreb’

Kuća Žigrović kvalitetan je primjer trgovačko-stambene kuće s kraja 18. stoljeća s pažljivo oblikovanim barokno-klasicističkim detaljima. Danas ima stanovnika samo u njenom dvorišnom dijelu, dok je onaj prema Vlaškoj zapušten i prazan. Takvu je sudbinu doživio i zbog dugogodišnje imovinskopravne parnice. Neki su prostori u kući u novije doba vraćeni vlasnicima. No, Grad Zagreb nedavno je pokrenuo postupak skrbništva nad ovim objektom kao spomenikom kulture zbog zapuštenosti! I spor je Grad dobio!

Ali, potom se opet ništa konkretno nije dogodilo, još nema plana ni projekta uređenja. Grozno stanje ove kuće koja izgleda kao da će se uskoro srušiti izraženije je otkad je uređen trg u susjedstvu, a sada se obnavlja i Bakačeva ulica koja je par metara udaljena.

Arhitekt Branko Silađin projekt za uređenje ove kuće izradio je još uoči Univerzijade 80-ih godina za ugostiteljsko poduzeće Splendid! I tada je bila zapuštena. No, u potkrovlju i dvorištu zgrade tada je stanovalo desetak obitelji, u jednoj sobi jedna obitelj, pa se od projekta odustalo. Poslije je u denacionalizaciji dio vraćen obitelji Žigrović koja živi u Kanadi i ne mari za kuću pa ona dalje propada.

U zadnje vrijeme u priču je ušao Grad Zagreb i dobio skrbništvo, vodile su se i načelne diskusije o tome što bi od sadržaja u prizemlju moglo biti, ali opet je sve stalo… Ili…

 
(jutarnji.hr / uredio: NSP)

“Kada se pričalo o ulasku Ante Gotovine Zmajevi su me osobno nazvali i rekli da su to njihove interne stvari i da nije u redu takve podatke javno iznositi. Javne osobe trebaju biti transparentno učlanjene – postoje brojne nepoznanice o tom društvu koje se moraju javno objaviti”

Družba ‘Braća hrvatskoga zmaja’ je ustroj koji djeluje na temeljima hrvatskoga prijateljstva i bratstva, a glavni je cilj Družbe njegovanje hrvatske povjesnice i hrvatske kulturne baštine. Tako barem piše na servisu Wikipedia gdje dodaju kako su družbu u Zagrebu obnovili Emilij Laszowski i Velimir Deželić stariji 16. studenoga 1905. godine, te je ona pravna sljednica OED-a (‘Ordo equestris draconis’, ‘Red zmajskih vitezova’). Što o svemu kažu kritičari i pobornici provjerili smo kroz razgovor.

‘Društvo je zapravo osnovano 1408.’

Službeni podaci o članovima dolaze u javnost iz tekstova Zmajeva. Kada se netko ‘zmajari’, nije pravilo da će se to i objaviti. Kada se pričalo o ulasku Ante Gotovine Zmajevi su me osobno nazvali i rekli da su to njihove interne stvari i da nije u redu takve podatke javno iznositi. Javne osobe trebaju biti transparentno učlanjene – postoje brojne nepoznanice o tom društvu koje se moraju javno objaviti – započeo je Natko Kovačević, dugogodišnji istraživač tema vezanih uz povijest.

Neistina je i da je društvo osnovano 1905. kako se navodi u hrvatskoj javnosti već je sljednik ‘Reda zmajskih vitezova’, osnovanog 1408. s osnivačem Žigmund Luksemburškim. Hrvatski narod je devetsto godina okupiran i nismo imali pravu mogućnost učiti našu povijest – jasno je kako nijednom okupatoru nikada nije bilo u interesu da potlačeni narod poznaje vlastitu povijest. Hrvatski jezik imamo tek od bana Jelačića, a primjera radi – personalna unija je bila i ona između Italije i Etiopije, čisto da se vidi kontekst našeg ‘saveza’ s Mađarima – dodaje Kovačević.

‘Čuvamo Kaptol i domovinu od heretika’

Porazgovarali smo i s dva Zmaja koji su zbog želje za čuvanjem identiteta ostali anonimni. ‘Istina je da smo naslijedili ‘Red zmajskih vitezova’, ali su tadašnji osnivači bili u velikom broju hrvatski plemići. Naša glavna zadaća je čuvanje katoličke crkve, Kaptola i domovine od heretika. Svatko od nas je svojevrsni glasnogovornik i figura reda, pa se ne može reći da isključivo Veliki meštar ili Meštarski zbor predstavljaju društvo’.

Povijest govori i o osnivanju ‘Vitežkoga reda hrvatskog zmaja’ tijekom NDH koje je zatvoreno nakon rata. ‘Prvotni ‘Red zmajskih vitezova’ osnovalo je dvadeset i četiri plemenitaša, zvali su se zmajonosci, a među osnivačima su hrvatski ban Hrvoje Vukčić Hrvatinić, car Svetog Rimskog Carstva Žigmund, srpski despot Stefan Lazarević, Alfonso V. (Napulj), Vladislav (Poljska) itd.

Grb Družbe – zmaj koji čuva hrvatski grb

O temi je pisao i poznati bloger Duh Vremena. ‘Znakom Družbe postao je zlatni zmaj zelenih krila koji čuva štit s povijesnim hrvatskim grbom, a zaštitnik je sv. Juraj, dok je Družbino geslo ‘Pro aris et focis Deo propitio’ (‘Za žrtvenike i ognjišta, s Božjom pomoći’). Pravila Družbe potvrđena su 1906., ali su se više puta mijenjala i nadopunjavala. Rad Družbe vodi Meštarski zbor koji se sastoji od Velikog meštra i osam meštara, a bira se na pet godina’.

Zmajevi su tako i od drugih tajnih društava preuzeli bitnije titule pa je Veliki Meštar došao iz masonerije, ‘Zmaj od…’ iz Ku Klux Klana itd. Funkciju Velikog Meštra danas obnaša Dragutin Feletar, Zmaj Velikootočki, profesor na PMF-u i bivši urednik časopisa ‘Meridijani’. Kip svetog Jurja i mrtvog zmaja Družba je postavila na zagrebački trg koji nosi njezino ime. Trg se nalazi ispred Kamenitih vrata gdje im je i sjedište. Čudno je kako društvo koje bi trebalo slaviti Sv. Jurja zapravo nosi ime po zmaju.

Ako društvo promovira biblijsku zmiju, promovira – Sotonu!

- Ban Jelačić je prvi najurio Mađare s Kaptola čime Hrvatska koliko toliko postaje nekakva banovina drugoga reda, do toga smo stoljećima živjeli u sluganstvu. Velika je poveznica baš između Kaptola i društva koje je tobože branilo crkvu, a zapravo je čuvalo obostrane interese. Profesori povijesti poput Goldsteina i Jakovine krivotvore povijest iz generacije u generaciju te nam je povijest zapravo prikrivena pod velom tajne i ideologijom – komentira Kovačević.

- Oni nastupaju homogeno, putem pravila ponašanja i inicijacije. Njihov član je recimo bio Stepinac kao Zmaj od Bakačeve kule. Na taj način vidimo da svaki inicijat dobiva zmajevu titulu i obraćaju se jedni drugima sa ‘zmajski brate’. Što znači zmaj u Bibliji, na koju se pozivaju? Sotona! Tako bi ovo moglo biti društvo hrvatskog Sotone ili vraga jer su se zakamuflirali pod riječi ‘zmaj’. Simbolika govori isto – zmija koja sebi guta rep iliti zatvoren krug još je od Babilona simbol – započeo je Marko Francišković, autor više knjiga gdje su se kao teme pronašla i tajna društva.

Od Tuđmana do Bandića i Jezerinca

Kao najpoznatije članove mediji redovito navode Franju Tuđmana (Zmaj od Hrvatske), msgr. Đuru Kokšu (Zmaj od Krbuljina), akademika Andriju Mohorovičića (Zmaj Kvarnerski), slikara Ivana Lackovića (Zmaj od Batinske), grofa Jakoba Eltrza (Zmaj Vukovarski III.), Žarka Domljana (Zmaj Mosorsko-poljički), Nedjeljka Mihanovića (Zmaj Poljički III.), Vladimira Šeksa (Zmaj Dravski) kao Milana Bandića, Dinamovog predsjednika Barišića, biskupa Bogovića i msgr. Juraja Jezerinca.

- Matica Družbe, to jest Zagreb sa Zagrebačkom županijom, može imati najviše 101 člana, a svaki od 19 zmajskih stolova po hrvatskim županijama može imati najviše 11 članova. Svaki član Družbe ima zmajsko ime, pa je tako Bandić ‘Zmaj od Kamenitih vrata IV’. Kako nije mogao dobiti ime ‘Zmaj Sljemenski’, koje je prvo poželio, budući da se tako zove jedan drugi član Družbe, Bandić se odlučio za ovo jer se Majku Božju od Kamenitih vrata smatra zaštitnicom grada Zagreba. Brojka četiri uz to ime znači da su ga već nosila tri pokojna člana Družbe, među kojima je posljednja bila zmajica Lelja Dobronić, povjesničarka umjetnosti, preminula u prosincu prošle godine – dodaje bloger Duh Vremena.

‘Žigmund i Tepeš su poput Arkana’

- Osoba koja ulazi u društvo mora biti pozvana, a tajnost društva ostavlja sve moguće špekulacije. Rituali uvijek imaju javnu i tajnu komponentu, što se doznaje tek kada ste inicirani – smatra Francišković. Anonimni član bratstva pak tvrdi da ‘članstvo niti je tajno niti je ritual tajan’. Po njemu to nije niti ‘tajno društvo niti društvo s tajnama’ već isključivo ‘organizacija koja dopridonosi hrvatskoj državi’.

- Žigmund Luksemburški je nemilosrdno i nemilice ubijao Hrvate, bez obzira jesu mu to bili vazali ili ne – pa on je pobio hrvatske plemenitaše na krvavom Križevačkom Saboru! Isto je ponovio i u Bosni gdje je s 50.000 križara pobio ostale plemenitaške obitelji, koje su nazivali ‘hereticima’ zbog otpora Papi. Bitan je vremenski kontekst – tadašnje hrvatsko plemstvo bilo je mađaronsko i gomila ulizica prema Mađarima. To nisu bili junaci, a mi danas u školama iste smatramo velikanima. Kada se učlanimo danas u takvo društvo kao da smo se učlanili u Arkanovo bratstvo. Najpoznatija ličnost iz tadašnjeg društva bio je kontroverzni Vlad ‘Nabijač’ Tepeš i ne čudi što je i današnjim članovima iz tog razloga itekako stalo podčiniti hrvatski narod – apostrofira Kovačević.

Ustroj društva

- Primanju u punopravno članstvo u Družbi uvijek prethodi pripravnički rok, tijekom kojeg se kandidat upoznaje s pravilima, običajima, zadaćama i duhom Družbe te dokazuje da je spreman i sposoban sudjelovati u njezinu radu. Da bi netko uopće postao kandidat, mora pokazati određeni interes za Družbu a njegovu prijavu moraju podržati dva stara brata. Naposljetku Meštarski zbor, kojeg čini deset istaknutih članova Družbe, o primanju nove braće odlučuje ‘balotiranjem’, tako da svaki od njih u posebnu kutiju stavlja crnu ili bijelu kuglicu. Da bi novi član bio prihvaćen odluka mora biti jednoglasna, odnosno sve kuglice moraju biti bijele – dodaje Bloger i nastavlja s tekstom.

‘Da bi tko postao zmajem, mora biti stariji od 33 i mlađi od 70 godina. Družba ima tridesetak članica, među kojima je i glumica Nada Abrus - Zmajica Marjanska. Iako u Družbi tvrde da su žene ravnopravne, do sada ih nije bilo u Meštarskim zborovima, jer, kako kažu, nijedna od njih nije pokazala ambiciju za to. Meštarski zbor bira se svakih pet godina, a čine ga meštar protonotar, meštar zbora gospodarstva, meštar zmajskih stolova, meštar rizničar, meštar obredničar, meštar kapelan, meštar društveno humanističkog zbora, meštar umjetnosti i kulturne baštine i meštar zbora prirodoslovlja’.

Inicijacija kandidata

- Novi pristupnici stoga bivaju ‘zazmajeni’ prilikom obreda starog stotinjak godina u Viteškoj dvorani Družbe u Kuli nad Kamenitim vratima. Na početku se pjeva hrvatska himna pa meštar obredničar predstavlja pripravnike, navodeći njihova imena i prezimena, zanimanje, adresu, glavne podatke iz života i rada. Veliki meštar uzima riječ kako bi kandidate pitao je li njihova slobodna volja da postanu članovima Družbe, poznaju li pravila, te koja zmajska imena žele. Govori dalje o tome kako je zmaj simbol vatre i svjetla, te o načelima i radu Družbe. Zatim svakom kandidatu daje mogućnost da izabere jedan od sedam kulturnih zborova u kojem će ubuduće djelovati – piše Bloger.

- Stjegonoše ukriže hrvatsku zastavu sa zastavom Družbe i svaki pripravnik polaže desnu ruku na stjegove i za meštrom kapelanom ponavlja riječi prisege. Nakon prisege Veliki meštar uzima kalež bratstva u kojem se nalazi vino i u njega srebrnom žličicom sipa pepeo hrvatske lipe. Bilikum zatim predaje meštru protonotaru koji s kaležom ide od jednog do drugog pripravnika da bi svaki popio gutljaj, a posljednji pije Veliki meštar, koji zatim pripravnike proglašava zmajskom braćom. Meštar protonotar stavlja ruke na ramena novog člana i izgovara geslo Družbe: ‘Pro aris et focis’, što znači ‘Za žrtvenike i ognjišta’. Novi zmajski brat odgovara: ‘Deo propitio’ tj. ‘S Božjom milošću’ te dobiva svoju lentu i značku koju će ubuduće nositi na reveru – dovršava Bloger dok član Zmajeva nije želio komentirati ovaj dio teksta.

‘Mi čuvamo hrvatski integritet!’; – ‘To nije istina!’

- Na ovakav način nas se želi prikazati kao okultističko društvo, no mi zapravo čuvamo hrvatsku baštinu’, smatra Zmaj i dodaje neke od projekata poput brige oko posmrtnih ostataka Zrinskog, Frankopana i Kvaternika, spomenika za hrvatsku himnu, osnivanja Gradske knjižnice itd. ‘Mi čuvamo hrvatski integritet, a ne da ga rušimo – zaključuje Zmaj.

‘Zmajeve ljušture se nalaze i na hrvatskom grbu, kao ‘zupčanici’ sa simbolima i nazivima preostalima od okupatora. Hrvati ne poznaju vlastitu povijest pa ne čudi to što recimo Varaždin i danas nosi grb Lászla Arpada (Ladislava Arpadovića), kojeg čak slavimo i kao Sveca, te na njegovom Kaptolu slavimo. Zbog njegovog pakta s papom Urbanom hrvatski narod po prvi puta biva podijeljen na biskupije, okupiran, te prodaje hrvatske teritorije poput Dalmacije Mlečanima. Petar Svačić ili Snačić uspijeva kao posljednji hrvatski kralj potjerati mađarskog okupatora, no ne zadugo i od tada počinje početak sluganstva, koji je nastavljen i kroz Zmajeve’.

Zagreb prepun simbolike, cilj – opće neznanje

- Od članova zmajskog društva nemojte očekivati istinu jer je ne smiju govoriti – jedan dio njih je i protiv EU, no zbog služenja višim gospodarima šute. Kontinuitet suradnje crkve, politike i Zmajeva postoji stoljećima, a Robert Ježić je dokazao i kako postoje suradnje s ‘poduzetništvom’. Niži stupnjevi su zapravo zabava za javnost – zaključuje Francišković.

- Oni promoviraju antijunake i antiheroje. S obeliskom su obilježili himnu na spomeniku, a dolazak pape proslavljen je s piramidom. Cilj je ljude zaključati u neznanju jer čak i Zmajevima spoznaja dolazi kasno. Zmajeva ima po cijelom Zagrebu pa Vam preporučujem da stanete na Trg bana Jelačića, pogledate iznad visine glave i okrenete se oko svoje osi za 360 stupnjeva – vidjet ćete zbilja svašta, od zmajeva do Svjetlonoše. Dubina društava je uvijek okultistička i magijska – zaključuje Natko Kovačević.
 
(dnevno.hr/uredio: nsp)

Već dugo razmišljam o tome otkud šutnja na Kaptolu ili u Vatikanu oko nedemokratskog projekta Europske Unije te otkud tolika hajka ne svećenstvo Katoličke Crkve, a poglavito ovo oko raspela u javnim ustanovama. Je li sve to samo privid koji nam serviraju mediji i establishment na vlast ili je pak po srijedi igra za koju ulaznice dobivaju samo odabrani?

Za početak priče evo mali uvod koji ukazuje na našu hrabrost da se suočimo s istinom.

David Icke – Beskrajna ljubav jedina je istina

   Tijekom 1990-ih, zahvaljujući nevidljivom vodstvu i usklađenim ‘slučajnostima’, počeo sam shvaćati i govoriti o globalnoj zavjeri na razini pet osjetila koja ima za cilj kontroliranje ljudi, a koja je koordinirana kroz mrežu tajnih društava i krvno povezanih obitelji poznatih kao Iluminati. To su obitelji koje nadziru vlade, bankarski sustav, transnacionalne korporacije, naftne i farmaceutske kartele, svjetske medije, obavještajne agencije, policijske snage, pa čak i to što će se predavati u školama i na sveučilištima.

Sve te aspekte društva, ali i mnoge druge, u konačnici kontroliraju iste obitelji Iluminata koje provode isti Plan uspostave globalne tiranije. Njihov je cilj centralizirana fašistička država na čelu sa svjetskom vladom, središnjom bankom, valutom i vojskom koja će držati u ropstvu mikročipirano stanovništvo, povezano i pod kontrolom globalne kompjutorske mreže. Kad sam prvi put objavio postojanje tog Plana ljudi su se smijali, ali sada se smješkaju još samo neinformirani i najtvrdoglaviji. Orvelovska ‘Big Brother’ noćna mora ostvaruje se iz dana u dan, posebno nakon 11. rujna. To više ne iznenađuje nakon što shvatite da je te napade isplanirala ista sila koja ih sada koristi kao izgovor za nametanje fašističkog plana ‘spašavanja’ od terorizma (pogledati Alisa u Zemlji Čudesa i katastrofa Svjetskog trgovinskog centra).

U stanju smo jasno uočiti ubrzanu centralizaciju moći i vlasništva na svim područjima našeg života, a koja je postala poznata kao globalizacija. Tu se ne radi samo o velikim, pohlepnim korporacijama kao što bi nas mnogi iz ‘ljevice’ htjeli uvjeriti. Velike korporacije nisu cilj, nego sredstvo za postizanje cilja. One su dio koordiniranog i dugo pripremanog plana za globalnu kontrolu koji cilja na svaki aspekt ljudskog postojanja.

   U politici imamo super-države kao što su Europska unija, i njene kopije koje su u procesu formiranja: Afrička unija, Azijsko-pacifička ekonomska suradnja (APEC) i planirana američka zona ‘slobodne trgovine’ (FTAA). Organizirane su na način da podržavaju osnovnu životnu činjenicu za sve koji žele biti diktatori – što više centralizirate proces donošenja odluka, to nekolicina ljudi ima više moći nad mnoštvom. Raznolikost je najgora noćna mora za diktatora jer on tada ne može nadzirati sve točke donošenja odluka. Uniformnost i centralizacija nužni su za fašizam ili komunizam, ili koje god ime želite dati svojoj diktaturi. Zbog toga smo svjedoci da se centralizacija svega uvodi sve bržim tempom.

   Svjetska vlada osmišljena je tako da bude vršni kamen na ovoj piramidi političke tiranije, a uloga svjetske vojske je nametnuti njene odluke zemljama koje bi željele same sobom upravljati. To je razlog zašto su nacionalne vojske sve podređenije grupacijama poput NATO-a i mirovnih operacija Ujedinjenih naroda, te zapravo postaju samo njihov dio. Primjer je to onoga što ja zovem ‘totalitarističko šuljanje’ u kojem se korak po korak prikradate odavno zacrtanom cilju umjesto da odjednom uvodite kolosalne promjene. Kad bi koraci bili preveliki mnogi bi ljudi uvidjeli o čemu se radi, a oni to ne žele. Naše neznanje je njihova sreća. U Europi, EEZ ili zajedničko tržište ‘Zone slobodne trgovine’, postaje centralizirana fašistička država poznata kao Europska unija zahvaljujući promjenama nametnutim kap po kap, kroz totalitarističko šuljanje, a ista se stvar događa i svugdje drugdje.

   Iluminati manipuliraju svojim pijunima na ključnim položajima u politici, a većina ostalih političara je neupućena potrošna roba. Inteligencija nikada nije bila nužna osobina političara, no često može biti štetna za karijeru. Timu Collinsu, konzervativnom članu Parlamenta Ujedinjenog Kraljevstva, jedan birač poslao je detalje o rupama u službenoj priči o ‘avionu’ koji se navodno srušio na Pentagon 11. rujna. G. Collinsu ponuđena je mogućnost da pogleda DVD s izlaganjem o pojedinostima ovih dokaza, ali on ga je odbio čak i pogledati. Njegov ‘izvršni pomoćnik’ napisao je da g. Collins “… ne vjeruje u teorije zavjere i smatra posebno neprihvatljivim što autori DVD-a o kojem govorite pokušavaju igrati igre s tako strašnom tragedijom”. Sve to bez da se uopće potrudio pogledati ga. Činjenica da ljudi poput Tima Collinsa postaju političari mogla bi se također smatrati strašnom tragedijom za ljude koje bi oni trebali zastupati. Kada imate članove Parlamenta ili Kongresa s takvim mentalitetom – a Collins je pravilo, a ne izuzetak – manipuliranje političkim sustavom dječja je igra. Politika me uvijek podsjeća na Einsteinovu mudru izreku da se problemi ne mogu riješiti istom razinom inteligencije koja ih je stvorila.

   Kontrola bankarstva i trgovine već se nalazi u rukama malog broja ljudi, a trend se i dalje nastavlja. Europska valuta – euro – dio je plana Iluminata da zamijene sve valute jedinstvenom svjetskom valutom koju će nadzirati planirana Središnja svjetska banka. Mayer Amschel Rothschild, utemeljitelj (iluminatske) bankarske dinastije navodno je rekao: “Dajte mi kontrolu nad državnom valutom i nije me briga tko donosi zakone”.

Krenite korak dalje i imate plan za svjetsku diktaturu u kojoj će oni kontrolirati svjetsku valutu i donositi zakone. Iluminatske obitelji koriste svoju mrežu tajnih društava i povezane pijunske direktore-potrčke za kontroliranje svih većih banaka i transnacionalnih korporacija. U velikim upravnim odborima naizgled se pojavljuju različita imena, ali svi oni odgovaraju gospodarima koji su ih tamo postavili, i koji diktiraju politiku koju će oni slijediti. Kao što sam detaljno objasnio u drugim svojim knjigama, svijet je na razini pet osjetila kontroliran strukturom piramida unutar piramida koje su, poput ruskih ‘babuški’, jedna unutar druge. Na vrhu ovih piramida, posebno one najveće koja obuhvaća sve ostale, nalaze se obitelji Iluminata. Odatle oni manipuliraju i nameću svoj plan centralizacije globalne moći diljem društva. Svi oni koji su uključeni u grupe za pritisak što se suprotstavljaju sustavu u brojnim i raznim pitanjima moraju shvatiti da imaju posla s istim obiteljima Iluminata na vrhu piramide …
   Upravo smo mi svjesni toga da projekt EU-a (Europska Unija, tvorevina bez demokracije s elementima fašizma) Vatikan svesrdno zagovara. I mnogi se pitaju zašto Vatikan podržava nedemokratski ustroj kontinentalne superdržave, a pri tome smetnu s uma da sami ustroj klera (Crkve) isto nije demokratski te je podložan brojnim manipulacijama, kakvih je bilo kroz tisućljetnu povijest te institucije.

Stjepan Mesić, Franjo Kuharić i Franjo Tuđman, a u pozadini fotografija Ante Starčevića

   I kad se na tren odmaknemo od političke i ekonomske moći, ovih dana svjedočimo novim napadima Iluminata (masona i ostalih tajnih društava) na tu istu Crkvu, što svjedoče ova događanja iz najkatoličkijih zemalja starog kontinenta.

HINA, 04.11.2009.

   Micanje raspela iz škola: Italija protiv, Španjolska podijeljena

   Odluka Europskog suda za ljudska prava od utorka kojom se zabranjuju raspela u talijanskim školama izazvala je malo čudo i gotovo ujedinila zemlju u obrani tog simbola, piše u srijedu dnevni list Corriere della Sera. “Presuda Suda u Strasbourgu je izazvala malo čudo i gotovo ujedinila zemlju u obrani simbola kršćanstva”, piše urednik Massimo Franco.

   Talijanski desni centar, blizak katoličkoj crkvi napao je presudu Strasbourga, ali čelnik Demokratske stranke (PD, glavna oporbena stranka) Pierluigi Bersani je također izrazio žaljenje što je “zdrav razum postao žrtvom prava”, a druga oporbena stranka, Italija vrijednosti (Idv) ukazala je na “pogrešan odgovor na zahtjev za svjetovnošću”.

   Talijanska osuda odluke suda u Strasbourgu podijelila je katolike i laike u Španjolskoj. Organizacije privatnih škola su se pobunile protiv te “neprihvatljive i iznenađujuće” odluke i ocijenile da ukoliko se “nešto slično dogodi u Španjolskoj, treba odlučno prosvjedovati”. Međutim udruga Svjetovna Španjolska je u priopćenju ocijenila da je sud u Strasbourgu “osvijetlao svoje ime”. Ta je udruga tražila od socijalističke vlade Josea Luisa Rodrigueza Zapatera da se “nadahne tom odlukom i zatraži trenutačno skidanje vjerskih simbola iz javnih ustanova, kako bi okončao zastarjelost”.

………………….
   I tako se raspela (križevi) u javnim ustanovama tjeraju van, čijem progonu se pridružio i aktualni hrvatski predsjednik, a za to vrijeme Hrvatska je dobila novog predsjednika koji se otvoreno deklarira kao ‘antifašist’ i agnostik.

   Vratio bih su načas u skoru prošlost i događanja koja će ostati samo još jedna mrlja u našoj povijesti, jer su šanse da se istraži istina gotovo nikakve. A riječ je o tome kako se Crkva u Hrvatskoj se još nije ogradila od veleizdajničkog i kriminalnog dijela HDZ-a, koji se uz pomoć Kaptola i zadržao na vlasti, čemu treba svakako pridodati i to kako Kaptol još nije pokazao niti mrvicu volje da se istraži veleizdaja oko Vukovara, niti to da se rasvijetli tajni dogovor Milošević-Tuđman, kojim je počeo krvavi raspad Jugoslavije

Slobodna Dalmacija, 12.2.2007.

   BIZNIS U KRVI : NAJVEĆA TAJNA VRHOVNOG HRVATSKOG VODSTVA U DOMOVINSKOM RATU
   Tenkovi za Vukovar, u dogovoru s JNA, usred borbi prodani Kuvajtu

   Petnaest najsuvremenijih tenkova M-84 povučeno je s vukovarskog bojišta u jeku najžešćih bitaka 1991. i preko Rijeke otpremljeno za Bar kako bi bilo prodano Kuvajtu, po ugovoru koji je Jugoslavija s tom zemljom sklopila prije rata

   U vrijeme najžešćih borbi Domovinskog rata, kada se do svakog komada naoružanja krvlju dolazilo, tadašnji hrvatski državni vrh donio je odluku o prodaji zarobljenih najsuvremenijih tenkova M-84 Kuvajtu.

   U dogovoru sa srbijanskom stranom, s kojom su se upravo vodile odlučujuće borbe u presudnom ratu, krajem 1991. godine iz redova hrvatskih postrojbi sa slavonskog bojišta povučeno je 15 tenkova. Oni su kuvajtskoj vojsci prodani po cijeni od milijun i po do dva milijuna dolara po komadu, ovisno o opremljenosti vozila …

Glas Slavonije, 26.3.2007.

   NITKO NIKADA NIJE POKUŠAO UTVRDITI KOLIKO JE NOVCA I VRIJEDNOSTI NESTALO U NAJVEĆIM AFERAMA DOK SE BRANILA HRVATSKA, A ČIJE REPOVE SADA GLEDAMO U SLUČAJU ZAGOREC
   Devedesetih pronevjereno pedesetak milijardi dolara

   Ne smijete vi napisati ono što bih vam ja mogao reći – gorka je primjedba bivšeg Šuškova pomoćnika Vladimira Zagorca hrvatskim novinarima, kojom ih je odbio nakon što je od austrijskog suda s milijun eura džeparca kupio slobodu, mogla bi biti geslo svih hrvatskih kardinalnih pljačkaških afera. Jer posve je iluzorno očekivati da će se sve one ikada rasvijetliti: to odavno nitko više ne očekuje. Tijekom devedesetih, desetljećima stjecano bogatstvo hrvatskoga društva nepovratno je nepošteno preraspodijeljeno, i to na način koji je u preciznu pučku dosjetku sažeo Ljubo Ćesić Rojs, jedan od sudionika te goleme operacije, koja je, organizirana i predvođena iz državnoga vrha, tekla paralelno s ratom za osamostaljenje: “Tko je jamio, jamio je”. Nitko do sada još nije izračunao štete od svih velikih hrvatskih afera. Osim stidljivih, sporih i rijetko učinkovitih slučajeva rasvjetljavanja toga mutnog klupka – poput 6,5 godina zatvora Miroslavu Kutli, ili aktualnoga progona Vladimira Zagorca – preostaje još samo da se društvena znanost pokuša ispeti na Mount Everest hrvatskih afera, kako bi ga objasnila, rasvijetlila, te analizirala gospodarske, pravne, sveukupne socijalne i – dakako – moralne učinke prelijevanja novca iz zajedničke u odabrane privatne blagajne. Neposrednim žrtvama hrvatskih devedesetih – od prevarenih branitelja, preko otpuštenih radnika do pokradenih umirovljenika i građana koji su ostali bez dionica – takve analize neće naročito pomoći: oni mogu još samo tragati za osobnom utjehom, učeći pod stare dane sačuvati živce, uz sugestiju da to bar mogu činiti u “svojoj” državi, kako im sugeriraju oni što su bolje prošli …
   Slijedom niza događaja, poglavito zadnjih 20-ak godina, Vatikan se ne suprotstavlja masonima niti ostalim tajnim društvima, a svjedoci smo kako ih upravo projekt EU-a stavlja na jednu stranu, dok je – svima koje zanima istina – druga strana upravo narod i oni koje su uvlači u tu zajednicu poreznih i inih obveznika. Jedna kontinentalna vlada je samo stepenica ka jednoj svjetskoj vladi, a prije toga nacionalne države dijele na regije, da bi ih lakše uvukli u mrežu Unije, i onda ih stegnu omčom zakona koje potpisuju marionetske vlade.

   Provjereno je kako “Oni” novcem mogu sva pa tako, koristeći ljudsku pohlepu i nametnuti sustav vrijednosti, u gotovo svakoj državi imaju svoje ljude na visokim funkcijama.

David Icke – Beskrajna ljubav jedina je istina

   … Cijeli bankarski sustav temelji se na prijevari zapanjujućih dimenzija s ciljem kontroliranja i represije nad narodom. Nema ništa loše u tome da imate jedinicu valute i nazivate ju novcem. To nije ono što želim reći. Stvar je u tome da kada jednom imate privatne banke koje su u vlasništvu istih ljudi koji stvaraju valutu iz ničega, i na to naplaćuju kamate, imate sve što je potrebno za globalnu tiraniju. To je upravo ono što imamo, a uvedeno je zato što iste obitelji koje kontroliraju banke kontroliraju i političare koji donose zakone o bankarstvu. Koliko god to moglo biti zapanjujuće nekome tko je neupućen u ovu temu, bankama se dopušta da posuđuju do deset puta više od onoga što imaju na depozitu. To se zove posuđivanje na temelju djelomičnog pokrića (engl. fractional reserve).

Svaki put kada u banku stavite jednu funtu ili jedan dolar, dajete banci pravo da posudi deset funti ili dolara koje nema. Mnogi ljudi misle da banke posuđuju novac ulagatelja, a one zapravo posuđuju dim, brojke na ekranu. Kada pratite ‘novac’ od banke do banke u čekovima, transferima itd., možete vidjeti da oni stvaraju sve više i više ‘novca’ od vašeg izvornog uloga ili kredita, jer svaki put kad se on potroši i završi u drugoj banci, na temelju njega izdaju se novi krediti. Količina kamata koju banke nagomilaju ovom prijevarom je zapanjujuća. Manipuliranje novcem – bankarskim sustavom – jedno je od najdjelotvornijih sredstava diktature iluminatskih obitelji i primjer koji pokazuje do koje nas se mjere organizirano pljačka …
   Još puno toga veže svećenstvo s oligarhijskim tajnim društvima, a svakako treba naglasiti kako i kod jednih i kod drugih, uz slične obrede, postoji: stroga hijerarhija, ceremonijalna strogost, tajnovitost, nema žena, sviđanje javnosti…, i izrazito naglašena simbolika. Simbolizam je gotovo organski vezan uz njih i njihovo djelovanje; uz geometriju tu je sveprisutna simbolika brojeva.

   Ne želim u ovom tekstu secirati tu ornamentiku i površnost koja je za njih izuzetno bitna pa bih se opet vratio u našu konkretnu stvarnost i javno primijetio zašto se Crkve u Hrvatskoj otvorenije (s više argumenata) ne bori za lustraciju; kako u svojim, tako u državničkim i društvenim redovima? Ta rak-rana kojom je i započela ova epopeja hrvatskog modernog progona je u biti prešućena, iako se kler deklarativno zauzimao za istinu o Bleiburgu, kao i poziv na lustraciju. Ali…, ali…!? To je sve ostalo samo kao uspomena na osobno pranje savjesti jer se ništa po tom pitanju ozbiljnije nije poduzelo. Ima Crkva poluge kojima može pokrenuti određena društveno-politička pitanja, ali ih ne koristi jer su vjerojatno to stavili kao hipoteku na kredit kojim je vlast kupila njihovu šutnju i služenje istom cilju. Jednima su porezni obveznici ili topovsko meso “puk”, a drugima “stoka sitnog zuba”, dok ga ‘izabrani’ zovi “goimi”.

   Ideologije kojima oligarhijska tajna društva drže ‘goime’ u svom toru plod su izopačenosti ljudskog uma, a 20. stoljeće je zabilježilo takve nastranosti kao što su: fašizam, nacizam i komunizam. Pod tim ideologijama su ubijeni deseci milijuna ljudi, dok su – recimo – ideologa NWO-a, po kojemu treba ubiti 4 milijarde ljudi, označili Nobelovom nagradom za mir. To je Henry Kissinger, a u okviru te fascikle treba pohraniti i dosje kojim je aktualni američki predsjednik Barack Hussein Obama isto proglašen ‘svecem’ NWO-a, tj. ‘Nobelovom nagradom za mir’. Da nije tragično, doista bi bilo smiješno, ali …

   I nakon tih ideologija, isti oni koji su osmislili ta zla (fašizam, nacizam i komunizam) nude antifašizam, antinacizam i antikomunizam. Ovisno na kojem tlu se bolje uzgaja i bolje raste, tako su razdijelili ta zla moderne Pandorine kutije. A Crkva nikako da se glasno i jasno očituje kako su svi ‘izmi’ i anti ‘izmi’ produkt iste skupine povlaštenih “nadljudi” pa to stavi na stranu Sotone i njegovih ‘izabranih’ sinova. Tako je “antifašizam” i u 21. stoljeću (p)ostao standard za humanizam, nametnut iz kartela moćnih skupina koje predvode bogataši i industrijalci. Ni proizvodnja ratova njima nije strana jer je i to način njihove zarade nad prirodom života i smrti.

   To je svakako još jedan razlog zašto Crkva ne želi iz Biblije izbaciti Stari Zavjet koji je prepun krvi i osvete, pa otuda sumnje u koordiniranost oligarhijskih tajnih društava i klera.

   A za mene, kao Hrvata i katolika, svakako je bitno to kako Crkva u Hrvata niti nakon 20 godina nije profilirala državničke i ine kandidate za visoke društvene funkcije; osim ako izuzmemo Sanadera kojega je svećenstvo svesrdno podržavalo, ili pak partizana i Titina generala Tuđmana kojega je prvi čovjek hrvatskog klera gotovo “beatificirao”. A znamo kako je taj Sanader završio i čime se sve bavio, ali je za domoljube i vjernike najbolnija činjenica ta koliko je samo laži i kriminala taj ljubimac Kaptola prosuo pred ovaj narod. A ne smijemo zaboraviti niti to kako je Sanadera u igru ubacio upravo Tuđman, koji je pak za Tita – koji se nalazi među 10 najvećih zločinaca svijeta – govorio kako je “Tito bez dvojbe bio jedan od najvećih državnika Europe“.

David Icke – Beskrajna ljubav jedina je istina

   … Jedne noći bio sam gost neke američke radijske emisije kad se jedan slušatelj javio s izvrsnim komentarom. On je čovječanstvo usporedio s mužem koji zna da mu je žena nevjerna, ali očajnički pokušava sebe uvjeriti da to nije istina. Kad se ona vrati kući pita ju gdje je bila i s kim je bila. Muž zna istinu, ali se očajnički nada da će njeno objašnjenje zvučati dovoljno uvjerljivo da se može nastaviti zavaravati da je sve u redu. Radije će čuti dobru laž nego prihvatiti neugodnu istinu. Isto tako, većina ljudi ne želi se suočiti sa zavjerama i korumpiranošću vlada ili zapitati zašto zemlje idu u rat protiv golorukih civila, uključujući i njihove građane. Kada vlade iznose laži i izgovore za svoje groteskne postupke, većina ljudi spremna ih je prihvatiti zato što žele vjero­vati da su te laži istina. Alternativa je suočiti se s činjenicom da vlada nije dobronamjerni sluga naroda – nego obrnuto. To znači suočiti se sa stvarnošću da su sile koje kontroliraju Sjedinjene Američke Države sposobne organizirati užase od 11. rujna i optužiti nekog drugog, i da mogu besramno doći na sprovod žrtvama znajući da su ih pomogli ubiti. Koliko je ljudi dovoljno jako da se suoči s time i s posljedicama toga u njihovim životima? To je jedan od glavnih razloga zašto službene laži prevladavaju kao prihvaćena istina. Alternativa je previše nezamisliva, previše nepodnošljiva da bi je mogli uzeti u obzir; zato većina ljudi to i ne čini. Dodajte mi kantu s pijeskom da gurnem glavu …
   Upravo čitajući trenutne znakove pored puta i analizirajući aktualna događanja, djetetu koje je primijetilo kako je “car gol” nameće se teza da neke ključne odrednice života na ovom planetu zajedno usklađuju najmoćnije institucije današnjice: Vatikan i grupa Bilderberg.

David Icke – Beskrajna ljubav jedina je istina

   Mediji: Odvraćaju pažnju odrasle javnosti daleko od pravih socijalnih pitanja i skreću je na stvari bez pravog značenja.

   Škole: Mladima uskraćuju znanje o pravoj matematici, pravoj ekonomiji, pravom pravu i pravoj povijesti.

   Zabava: Održava zabavu za javnost ispod razine šestog razreda. Posao: Održava javnost zaposlenom, zaposlenom, zaposlenom, bez vremena za razmišljanje; otraga na farmi s ostalim životinjama.’

   U vezi s ‘tihim ratom’ dokument kaže:
   U njemu se ispucavaju situacije, umjesto metaka; pokretane procesiranjem podataka umjesto zrncima baruta; iz kompjutora, umjesto puške; kojima upravlja kompjutorski programer, umjesto strijelca; pod zapovjedništvom bankarskih magnata, umjesto vojnih generala. Ne stvara primjetnu buku, ne izaziva vidljive tjelesne ozljede i naizgled se ne upliće u ničiji svakodnevni društveni život.

   Pa ipak nedvojbeno stvara ‘buku’, nedvojbeno nanosi tjelesne i mentalne štete, i nedvojbeno utječe na svakodnevni društveni život, tj. nedvojbeno za treniranog promatrača, onoga koji zna što je potrebno gledati. Javnost nije u stanju prepoznati i razumjeti oružje, i zato ne može vjerovati da je napadnuta i pokorena oružjem.

   Javnost može instinktivno osjećati da nešto nije u redu, ali zbog tehničke prirode nečujnog oružja oni svoje osjećaje ne mogu izraziti na racionalan način ili inteligentno riješiti problem. Stoga ne znaju kako zatražiti pomoć, i ne znaju kako bi se povezali s drugima radi zaštite.
   Kada se nečujno oružje primjenjuje postupno, javnost se navikava na njegovu prisutnost i uči tolerirati njegovo zadiranje u svoje živote sve dok pritisak (psihološki preko ekonomskog) ne postane prevelik, kada se oni slome. Zbog toga je nečujno oružje jedna vrsta biološkog ratovanja. Ono napada vitalnost, opcije i pokretljivost osoba u društvu kroz poznavanje, razumijevanje, manipuliranje i napade na njihove izvore prirodne i društvene energije, i njihove tjelesne, mentalne i emocionalne snage i slabosti.

   Prepoznajete to društvo? Naravno, živimo u njemu. Razmjeri obmanjivanja su nevjerojatni – sve do vašeg imena. Jeste li primijetili da kada primite pismo povezano s vladom, zakonom i bilo čime što ima veze s financijama, uključujući i porez, vaše je ime uvijek napisano velikim slovima, kao u DAVID ICKE? To je zato što vaše ime napisano velikim slovima niste vi. Ono je korporacija – trust – koji je osnovala vlada kroz Ministarstvo financija prilikom vašeg rođenja. Svaki put kada se rodi dijete osniva se korporacija (trust) koristeći njegovo ime napisano velikim slovima. Oni to rade zato što su vlade korporacije, a one djeluju prema trgovačkom pravu, ugovornom pravu. Zakoni koje donose vlade vrijede samo za korporacije, a ne za žive, suverene, slobodne ljude od krvi i mesa čije se ime piše velikim i malim ili samo malim slovima, kao u David Icke ili david icke. Živi, suvereni ljudi potpadaju pod običajno pravo, a ne trgovačko pravo koje su uvele vlade kroz zakonodavstvo.

   Korištenje trgovačkog prava znatno olakšava uvođenje ‘izabrane’ diktature zato što se, za razliku od stanja u običajnom zakonu, na vas ne odnose presedani koji su se nakupili tijekom stoljeća. Jednostavno morate skupiti većinu kod glasanja za zakon u parlamentu ili kongresu, ili dati američkom predsjedniku da potpiše dokument, i zakon je nametnut. Također trebate učiniti još jednu stvar – očigledno ne pretešku – a to je držati ljude u neznanju da njihovo ime napisano velikim slovima nisu oni. Tada će vam oni plaćati poreze i biti podvrgnuti vašoj jurisdikciji i kontroli na svim područjima svog života, kao nesvjesni jamci za korporaciju – ‘DAVID ICKE’ – za koju i ne znaju da postoji. U Sjedinjenim Državama možete vidjeti da nacionalna zastava uvijek ima zlatan rub kada se izlaže u sudnici ili u federalnim zgradama, a isto možete vidjeti i na uniformama američke vojske. To je zato što prema međunarodnom zakonu o zastavama zlatni rub označava jurisdikciju trgovačkog prava, također poznatog kao britansko pomorsko pravo i, u SAD-u, uniformni trgovački kodeks ili UCC. Amerikanci misle da su njihova vlada i pravni sustav na neki način vezani za ustav, ali nije tako. Sjedinjenim Državama, kao i Britanijom i drugim zemljama, upravlja trgovačko pravo kako bi se zaobišla ograničenja i ravnoteže običajnog prava. To je još jedna monumentalna prijevara.

   ( … )

   Tajni plan objašnjava beskrajne kontrakcije koje se događaju u našim društvima. Ljudi se pitaju zašto se stvari rade na određen način kada očigledno postoje i bolje opcije, ali ne shvaćaju da struktura moći nije tu kako bi stvari učinila boljima ili djelotvornijima za stanovništvo; ona je stvorena kako bi služila planu lluminata za porobljavanje ljudskog roda. Kao što je rekao pisac Michael Ellner:

   “Pogledajte nas. Sve je izvrnuto, sve je naopako. Liječnici uništavaju zdravlje, pravnici uništavaju pravdu, sveučilišta uništavaju znanje, vlade uništavaju slobodu, glavni mediji uništavaju informacije, a religije uništavaju duhovnost.”

   ( … )

   Zašto je svijet igra virtualne stvarnosti koja postoji samo zato što mi vjerujemo da postoji?
   Zašto je ‘fizička’ stvarnost tek iluzija koja postoji samo u našem mozgu.

   Takozvane ‘zagonetke’ života svakom se stranicom raspršuju: Tko smo mi? Što radimo ovdje? Što je ljudsko tijelo i kako može prestati ‘starjeti’? Tko kontrolira našu stvarnost? Zašto ima tako puno ratova, gladi, patnje i stresa? Što su ‘um’ i ‘emocije’, i zašto nas kontroliraju? Tko je stvorio religiju i što njeni zagovornici stvarno štuju? …

   U sjeni priprema za novi američki teror i nametnuti cionističko-naftaški rat, mnogi se pitaju kako su CIA i Mossad (uz pomoć MI6) tako razdijelili islamski svijet da mogu svako malo voditi izolirani rat s kojom god državom žele. Kako se ratna fronta trenutno nalazi na naftom bogatom Bliskom istoku, tako je aktualno manipulativno dijeljenje naroda i država, pa se brojni muslimani diljem svijeta pitaju kako je to moguće.

   U ovim današnjim zbivanjima teško je otkriti izravne veze Vatikana i tajnih društava, ali se jasno uočavaju slične posljedice koje dovode do sužanjstva naroda i pojedinaca određenim skupinama ljudi. No, jedno je gotovo sigurno: Crkva u Hrvata ne može pratiti ovaj trend niti tempo koje nam je nametnuo NWO, pa otuda ovaj anakronizam i sporo buđenje klera u spoznaji o najnovijim prevarama i izdajama hrvatskog naroda i ove domovine. Ovaj puk više ne vode crkveni pastiri nego ga vode sluge Novog svjetskog poretka. Čim je Tuđman puk krstio nazivom “stoka sitnog zuba” znalo se kamo nas vode, ali je kler spavao u dubokom snu opijen antikomunizmom i nije se više čuditi zašto je svećenstvo izgubilo svoj narod, a još manje se čuditi da je izgubilo one kojima će služiti.

Na žalost, dobar dio svećenika je svoj software u glavi dogradio programima aktualne vlasti pa je time narod trebao služiti njima, a ne oni narodu. Je li to bio namjerno ubačen “bug” u programu NWO-a ili nedostatak vjere, o kojoj je i Isus govorio kako sliči na gorušičino zrno, ne bih ja sudio? Moralni bankrot je tu. Kamatari su učinili svoje i samo se čekaju novi vlasnici “goima” ili “stoke sitnog zuba” ili – po narodski – puka, da ga povedu na nove jasle kolonijalne ovisnosti.
   Ciljevi velikih institucija se preklapaju isto onako kako se preklapaju životi malih naroda i malih ljudi. Dok se jedni igraju boga, drugi traže tog Boga – ovdje na Zemlji; zaboravljajući na život, sebe i ljubav. Mediji i filmska industrija nude ljudima život i sve ostalo što im treba, pa njima (ljudima) samo preostaje da dižu kredite i uplaćuju porez, a za one malo oskudnijeg obrazovanja pak nude vojsku u kojoj se može dobro zaraditi i koga briga ako odu u nekakav nečiji rat.

David Icke – Beskrajna ljubav jedina je istina

   … Bivša BBC-jeva novinarka rekla mi je kako su od nje zatražili da s kamerom izađe na ulice i zabilježi što ljudi misle o kraljici majci kada je 2002. umrla u 101. godini života. Izvjestiteljica je otkrila da je 99 % ljudi koje je intervjuirala izjavilo da nisu voljeli kraljicu majku i da ih nije briga što je umrla. Kao novinarka od integriteta, izvijestila je istinu o onome što se dogodilo, ali su je njeni šefovi strogo ukorili. Službena priča BBC-ja bila je da je ‘Kraljica Mama’ (stara gadura) bila obljubljena i predmet divljenja nacije. Novinarka je upitala svoje uguzničke ‘nadređene’ žele li to oni reći da je trebala lagati. “S obzirom na okolnosti, trebali ste iskriviti istinu”, odgovorili su. Bila je užasnuta i dala je otkaz. Nažalost, malo je takvih poput nje, a istina se svakodnevno ne samo iskrivljuje, nego masakrira.

   Dok sam pisao ovu knjigu doživio sam najnovije iskustvo (jedno od stotina sličnih) koje je razotkrilo izvanrednu nesposobnost medija da izvještavaju o činjenicama – i naivno povjerenje javnosti u ono što vidi i čuje. Obratili su mi se predstavnici televizijskog projekta po imenu Celebrity Big Brother u kojem ‘poznati’ ljudi žive u ‘kući’ do dva tjedna dok ih snimaju 24 sata dnevno. Gledatelji glasaju za izbacivanje ‘poznatih’ sve dok ne ostane samo – ‘pobjednik’. Našao sam se s predstavnicima programa kako bih vidio da li bi tako atraktivan ‘show’ mogao biti zgodna prilika za širenje informacija koje publika inače ne bi čula. Brzo sam zaključio da ne bi, i nikad me poslije toga nisu kontaktirali, kao ni ja njih. Ali tijekom nešto više od dva sljedeća mjeseca novinari su izvještavali da ću biti u programu. To je trajalo sve do početka programa, i jedne su novine čak poslale izvjestitelja koji je pokucao na vrata mom bratu tražeći izjavu o mom nastupu.

   Nedjeljne novine izvijestile su da me u posljednjem trenutku morao netko zamijeniti, iako nikad nije bilo predviđeno da ja nastupim. U deset tjedana koliko je kružila ova priča nijedne od ovih novina nikada nisu pitale… mene! Pa ipak, koliko god su ove vijesti bile besmislene, javnost je u njih vjerovala. Neprestano su me zaustavljali na cesti i ispitivalo me o mom pojavljivanju u showu, i većina je ljudi vjerovala da to mora biti tako jer su pročitali u novinama. Radijski programi ponavljali su istu tu priču i ona je postala prihvaćena istina, premda sto posto netočna.

   Ovo što sam upravo opisao predstavlja način na koji mediji, iz minute u minutu, ljudima prodaju lažnu stvarnost. Big Brother iskustvo i priča o kraljici majci možda su neznatni primjeri, ali isti principi vrijede za izvještavanje o ratovima, politici, trgovini, financijama, znanosti i svemu ostalom, što sam detaljno opisao u svojim knjigama poput Priče iz vremenske omče. Ljude trajno dovodi u zabludu kombinacija inkompetencije, ignorancije i sračunatog obmanjivanja. Možda nije važno što ljudi pogrešno vjeruju da ću se ja pojaviti na nekom smeću od televizijske emisije; ali je važno kada prihvaćaju službenu priču o 11. rujna i izmišljenom ‘ratu protiv terora’. Tu su, osim toga, mikročipovi i kamere za nadzor. Morate imati doktorat iz samozavaravanja pa da svugdje oko sebe ne vidite monumentalnu ekspanziju tehnologije za nadziranje. To se opravdava odgovorom na terorističko divljanje koje koordiniraju iste sile što stoje iza uvođenja mikročipova i nadziranja! Tu sam tehniku nazvao ‘problem-reakcija-rješenje’: potajno stvorite problem (poput 11. rujna), ispričate ljudima lažnu priču o počiniteljima i razlozima koji stoje iza tog čina i onda, kad ljudi kažu ‘potrebno je nešto poduzeti’, ponudite rješenje problema koji ste stvorili (Slika 5). Kao što vidimo od 11. rujna, ta su ‘rješenja’ napredovala do orvelovskog plana. Tehnika je ljudima utjerati strah u kosti kako bi od svojih vođa tražili da ih zaštite novim zakonima koji odgovaraju planovima za porobljavanje čovječanstva. Dr. William Sargant, psihijatar s iluminatskog instituta Tavistock u Britaniji, napisao je 1957. u svojoj knjizi Bitka za um (Battle for the Mind):

   “Ljudima se mogu usaditi razne vrste uvjerenja nakon što se moždana funkcija poremeti slučajno ili namjerno induciranim strahom, bijesom ih uzbuđenjem.

Od rezultata izazvanih takvim poremećajima najčešći su privremeno blokirano rasuđivanje i pojačana podložnost sugestiji. Njihove razne grupne manifestacije ponekad se svrstavaju pod opći naziv ‘instinkt krda’, a najspektakularnije se očituju za vrijeme rata, tijekom ozbiljnih epidemija i svih sličnih razdoblja zajedničke ugroženosti koja povećavaju tjeskobu, a time i pojedinačnu i grupnu sugestibilnost. … Bilo bi dobro da ne podcjenjujemo učinak kolektivne psihe u vezi sa strahom i željom da vlasti ‘zaštite ljude’ od tog straha.” …

   I kako preskočiti našega Lojzeka?

Alojzije Stepinac, 5. studenoga 1940.

   (u svom dnevniku)
   “Svijet ide uistinu u propast ako ga čudesnim načinom ne spasi ruka Božja. Pobijedi li Njemačka, biti će grozan teror i propast za male narode. Pobijedi li Engleska, ostat će na vlasti masoni, Židovi, prema tome nemoral, korupcija u našim zemljama. Pobijedi li SSSR, onda je đavao dobio vlast nad svijetom i pakao. Dakle, kuda ćemo Gospodine nego k Tebi podići oči?”
   A mediji, mediji i mediji!? To jest: laž, laž i laž; od Ramzesa II. pa sve do vjeke vjekova. Amen!
 
 
(dragotadic.net/uredio:nsp)
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=12242"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]