Završni napad na posljednje linije obrane Islamske države (IS) u Raki, glavnom gradu militanata u Siriji, počelo je u nedjelju navečer, objavio je zapovjednik snaga koje podupire SAD

Osvajanje preostalih ulica i zgrada u rukama radikalnih džihadista predstavljalo bi važan korak prema uništenju IS-a, nakon što su njezini pripadnici ranije ove godine protjerani iz Mosula, njihove iračke prijestolnice i iz golemih područja u obje države.

Na vrhuncu moći prije dvije godine IS je vladao milijunima ljudi, od sjevera Sirije do predgrađa iračkog glavnog grada Bagdada, no otad je pretrpio niz teških gubitaka u okršaju s iračkim i sirijskim snagama.

Napad na Raku fokusirat će se na područje oko stadiona, rekao je Ardal Raka, zapovjednik Sirijskih demokratskih snaga na zapadu pokrajine.

Raka je tri godine bila glavni grad samoproglašenog kalifata, središte planiranja operacija u istočnom, sjevernom i središnjem dijelu Sirije te akcija u inozemstvu.

ISIS je trenutno stjeran u uži centar grada u kojem se nalazi stadion, nacionalna bolnica i kružni tok na kojem su islamisti svojedobno prikazivali odrubljene glave svojih neprijatelja.
 
(jutarnji.hr)

Što je više napada zapadnih sila na kalifat, to će biti više napada na gradove Zapada. No ako prestanemo napadati, kalifat će se širiti pa nemamo izbora

Imamo posla s teroristima čija je fundamentalna ideja osvojiti cijeli svijet i riješiti se svih onih koji su po njihovu mišljenju u nevjernici. U njihovim očima svi mi smo njihovi neprijatelji, govori nam Tony Schiena

Kada Tony Schiena kaže da u stvarnom životu špijuni nemaju sličnosti s idejom koju smo stvorili na temelju holivudskih filmova, trebala bih mu vjerovati jer iza sebe ima dvadeset godina karijere u svijetu tajnih službi. Ipak, ne mogu a da ga ne vidim upravo kao utjelovljenje kakvog heroja u akcijskom filmu koji spašava cijeli svijet a da ne trepne i ne uprlja odijelo i putem osvoji dvije, tri dugonoge ljepotice.

Dok sjedi ispred mene u savršeno krojenom tamnom odijelu, s izražajnim crtama lica i smirenim pokretima, istovremeno je elegantan i opasan, pričljiv i misteriozan. Njegov glas je dubok, muževan, govori polako i elokventno, neodređenim engleskim jezikom koji ne otkriva ni specifičan naglasak njegove rodne Južnoafričke Republike niti prevladava zvukom njegove aktualne domovine SAD-a.

Kad sluša moja pitanja, gleda me tako da me istovremeno uvjerava i hipnotizira, pogledom koji sigurno zbunjuje njegove sugovornike. Filmski magnati mogu završiti potragu za novim Bondom jer ja sam ga pronašla. Jedan od problema pri angažmanu mogla bi biti činjenica da je stvarni život Tonyja Schiene kudikamo uzbudljiviji od fikcije Jamesa Bonda. Drugi, Tony Schiena, zaista nema vremena.

Četrdesetjednogodišnji Schiena za potrebe razgovora s Nedjeljnim Jutarnjim predstavlja se prije svega kao konzultant za sigurnost, no bilo bi površno ne predstaviti njegove ostale prošle i aktualne karijere. Špijun. Izbacivač. Prvak karatea. Plaćenik. Glumac. Producent.

U istome tjednu Tony Schiena je komentirao prijetnju od terorizma za Financial Times, bio na naslovnici časopisa o karateu i pojavio se u rubrici holivudskih tračeva u jednom američkom tabloidu. U London je stigao na dan-dva, govori neodređeno, stilom nekoga tko ne planira unaprijed niti se običava dugo zadržavati na istom mjestu. Nalazimo se u cigar baru jednog luksuznog londonskog hotela, gdje Tony Schiena upravo završava sastanak s raznolikom skupinom muškaraca i žena. Nakon što me poziva da se pridružim za stolom, predstavlja ih kao “vjerojatno najzanimljivije društvo u Londonu”.

Kako uskoro zaključujem, u pravu je. Tu je jedan od urednika Financial Timesa, bivši agent MI6, poznati britanski odvjetnik za ljudska prava, ugledna spisateljica i jedan vojnik. Teme razgovora su sjećanja na dane IRA-e od kojih svatko za stolom ima pokoju anegdotu u ich formi. Schiena se ispričava što se intervju dijelom poklapa s njegovim privatnim druženjem, no takvo nešto teško je izbjeći jer je njegov raspored uvijek zgusnut.

Dan ranije vratio se iz Lahorea, prije toga bio je u Vatikanu, Dubaiju i New Yorku, a u Londonu se izvanredno zadržao dan duže kako bi za britanske medije komentirao teroristički napad u Bruxellesu. Govori da je čak i po njegovim izvanserijskim standardima aktivnosti i putovanja – koji uključuju 43 međunarodna leta u godinu dana – posljednjih nekoliko dana osobito hektično. Kada opisuje gdje je bio i što je radio – od konferencije za borbu protiv trgovine ljudima u Vatikanu, druženja s predstavnicima dviju vlada, tri intervjua, obučavanja jedne bliskoistočne vojske, utemeljenja softverske kompanije, do dvodnevnog odmora u svojoj vikendici u Italiji – pitam se kada spava. Valjda u avionu.

Tajnovit i ozbiljan

Iako ga sumnjičavi novinari vole predstavljati kao tajnovitog, a očarane novinarke kao presliku Ramba, u svijetu sigurnosnih agencija čijem kondenziranom obliku upravo svjedočim, Tony Schiena je ozbiljan i respektabilan lik. Privatna sigurnosna tvrtka MOSAIC, čija je čelna osoba, pruža sigurnosne usluge u opasnim zonama, obuku za borbu protiv terorizma, krizno komuniciranje i sigurnosnu tehnologiju.

Lista klijenata MOSAIC-a uključuje njujoršku policiju NYPD, kurdske specijalne jedinice pešmerga u borbi protiv ISIS-a, NATO, francusku Legiju stranaca i specijalce Afganistana, Mongolije, Latvije, Italije i Hrvatske. Savjetovao je mnoge svjetske vlade i vladine organizacije po pitanju terorizma i obučavao njihove specijalne jedinice.

Stoga ne čudi da se njegovi radni dani nerijetko odvijaju u zonama rata, konflikta, terorizma, histerije. Više od svega navedenog plašilo bi ga i umaralo da radi nešto što ne pridonosi boljitku svijeta, govori. Dok opisuje svoje nedavne projekte, o njima govoreći s otvorenim entuzijazmom pokazuje mi fotografije u svom telefonu koje izgledaju poput reklamnih skica kakvog akcijskog filma.

Vrti mi se u glavi od količine informacija o prošlim i aktualnim konfliktima na Bliskom istoku. Stoga ga zaustavljam i vraćam u prošlost, u vrijeme prije njegova života heroja iz akcijskih filmova, kad je bio tek zgodan i naivan student prava i međunarodne trgovine u Južnoafričkoj Republici, gdje je rođen u obitelji talijanskih imigranata i gdje je sanjao o tome da jednog dana postane pilot.

“Nema sumnje da bi moj život bio posve drukčiji da se na fakultetu nisam susreo s jednim profesorom. Fascinirala me njegova pojava i priče i vrlo brzo smo postali vrlo bliski. U nekoliko mjeseci on me polako uvlačio u svoj svijet i uskoro sam bio predstavljen tajnim službama Južnoafričke Republike i CIA-e i postao njihov agent”, govori Tony Schiena.

Mlad, ambiciozan i oduševljen svijetom čijim je dijelom odjednom postao, tada osamnaestogodišnji Schiena igrao je ključnu ulogu u zamršenoj i nasilnoj političkoj svakodnevici Južnoafričke Republike i tvrdi da je zajedno s kolegama zaslužan za ishod situacije i završetak apartheida. “Bio sam dječak, a već sam bio usred nasilja ekstremista s ljevice i ekstremista s desnice.

Vrlo rano počeo sam razumijevati način na koji funkcionira terorizam i način na koji funkcioniraju sigurnosne agencije”, govori. Tek danas, dvadeset godina kasnije, svjestan je koliko je opasna bila situacija u kojoj se nalazio.

“Preživio sam iako tada nisam znao u koliko sam opasnosti bio uvučen. Moglo je biti kobno. Bio sam mlad, hrabar i željan slave, zato su me pronašle tajne službe. Danas sam sretan što sam prošao to iskustvo, ali sretan sam i zato što sam mogao otići na vrijeme”, govori. Kad je projekt bio završen, a u Južnoafričkoj Republici formirala se nova vlada, u želji da se riješe ostatka starog sustava mogao je relativno jednostavno napustiti špijunski svijet.

Terorizam se promijenio

Iako nikada do kraja. “Danas sam i dalje sam u sličnom okruženju, s tim da se terorizam uvelike promijenio. Formiran u obliku kalifata, odakle se širi ideologija, on je opasniji nego ikada. Prije nego što situacija postane bolja, bit će daleko gora”, govori.

“Za naših života terorizam koji provodi ISIS neće se povući. ISIS danas ima svoje ljude u gotovo svim velikim gradovima svijeta, to je dio njihove agende. Što je više napada zapadnih sila na kalifat, to će biti više napada na gradove Zapada. No ako prestanemo napadati, kalifat će se širiti pa nemamo izbora. Imamo posla s teroristima čija je fundamentalna ideja osvojiti cijeli svijet i riješiti se svih onih koji su po njihovu mišljenju nevjernici. U njihovim očima svi mi smo njihovi neprijatelji”, govori.

Teroristički napad u Bruxellesu nekoliko dana prije našeg razgovora pokrenuo je kritike da službe zemalja koje su na meti terorizma ne čine dovoljno kako bi spriječile napade i zaštitile svoje građane. “Teško je točno reći koliko je toga što tajne službe uspiju spriječiti, a da ne objave javnosti jer procijene da je to dio veće strategije pa zataškaju ono što bi mogla biti mala pobjeda kako ona ne bi ugrozila moguću veliku pobjedu”, govori. Jasno mi je da želi zaštititi svoje kolege i klijente, ali smatra li da je učinjeno sve što je moglo biti učinjeno, inzistiram.

“Ako me pitate je li scenarij Bruxellesa zabrinjavajući, moj odgovor je: apsolutno. Ako me pitate trebaju li vlade zemalja nešto promijeniti kako bi se spriječili takvi napadi? Apsolutno”, govori. “Jedan je od problema to što je premalo ljudi na terenu. Kada pogledate gradove kao što su Pariz ili London, trebalo bi poslati milijun špijuna na ulice koji bi kontrolirali što se događa. No to jednostavno nije tako i nije moguće da bude tako. Osim toga, tajni agenti danas nisu onakvi kakvi su bili u moje vrijeme”, govori.

Moderni špijun

Kako izgleda moderni špijun, pitam ga.

“Moderni špijun nema sličnosti s Jamesom Bondom. Danas su to prije svega jako dobri analitičari, ljudi koji veći dio dana provode u uredima, tražeći podatke, često provode sate i sate čekajući ili skupljajući dosadne detalje. To nije osobito uzbudljiv posao. Puno njih gotovo nikada ne izađe na teren. Današnji špijuni uglavnom su štreberi. Ja sam bio staromodni špijun.

Bio sam na terenu, bio sam infiltriran u terorističku skupinu i doista sam riskirao svoj život kako bih došao do korisnih informacija. Osim toga, za svoju ulogu bio sam vrlo dobro pripremljen, prošao sam obuku kod specijalnih jedinica, obuku koja je bila vrlo teška i pripremila me za sve vrste opasnih situacija. Danas to nije tako.

Danas se tajne službe više fokusiraju na tehnologiju nego na tjelesne sposobnosti. Moje je mišljenje da ne postoji sofisticirani softver koji bi uistinu mogao kompenzirati manjak dobrih ljudi na terenu”, govori.

Iako se MOSAIC (naziv je skraćenica engleskog naziva Multi Operational Security Agency Intelligence Company, op. a.) dijelom bavi “sofisticiranim softverima”, Schiena je u srži tradicionalni plaćenik kao i njegovi kolege koji su bivši agenti CIA-e i MI6, britanskog SAS-a i američkog Navy Seals, dostupni svima i u cijelom svijetu za određenu cijenu. Ne čudi da se na takve kompanije katkad gleda sa sumnjom ne samo zato što njihove operacije nerijetko uključuju ljudske žrtve; tanka je crta između potreba klijenata i njihovih nemoralnih ciljeva. Pitam ga stoga je li ikada odbio posao.

“Da. Bilo je nekoliko država u Africi koje su željele da za njih radimo, no odbili smo ih. Kod jedne je slučaj bio da su se otvoreno ugrožavala ljudska prava. U drugoj je bilo sveprisutna trgovina ljudima koju je vlada ili ignorirala ili dopuštala. Iako su predsjednici tih zemalja željeli sastanak s nama, odbio sam ih. Prednost činjenice da smo privatna tvrtka omogućuje nam da izaberemo poslove koje ćemo raditi i da donesemo odluku o tome smatramo li da je njihov moralni kompas postavljen u pravom smjeru.

Kada si vojnik neke države nemaš izbora, jer moraš biti lojalan državi kojoj služiš. Mi imamo izbora”, govori. Unatoč prirodi svoga posla, koja ima element okrutnog i nemilosrdnog, Schiena se voli prikazati kao “dobar dečko”, ne samo time što je pristojan i džentlmen nego i činjenicom da velik dio svog oskudnog slobodnog vremena posvećuje svojoj nevladinoj organizaciji za borbu protiv trgovine ljudima.

Oaza mira u Italiji

Nakon što smo se složili sa zaključkom da spava uglavnom u avionu, pitam ga što ga uistinu odmara, gdje pronalazi oazu mira nakon suzbijanja međunarodnih konflikata. Jedno je mjesto Italija, govori, gdje svako malo pobjegne u svoju vikendicu u jednom autohtonom selu i u posjet obitelji, na maminu kuhinju. Ipak, daleko neizglednije mjesto gdje se opušta i koje naziva domom je Hollywood.

Tko god je ikada bio u Los Angelesu složit će se da je teško naći mjesto s manje dubine. Pokušam zamisliti što Tonyja Schienu koji želi raditi samo stvari koje čine razliku privlači u Los Angeles, osim možda lijepog vremena. “Odlazim u Los Angeles kako bih se opustio, kako bih se iz nečeg izrazito ozbiljnog našao u okruženju Hollywooda koji je… gomila gluposti, bullshit koje je teško shvatiti ozbiljno ako se baviš stvarnim svijetom…” govori.

No ako zamišljate da se u Kaliforniji sunča i ispija koktele, varate se. Naime, kad ne obučava specijalne jedinice, Schiena izvodi svoje karate vratolomije ispred kamere. Glumio je u nekoliko filmova, uglavnom sporedne uloge u kojima su u prvom planu bile njegove karate vještine. Ove godine pak izlazi njegov film Darc koji je napisao, režirao i u njemu tumači ulogu.

Holivudska karijera

“Nisam siguran hoću li ulagati puno vremena u svoju holivudsku karijeru. Ako i ostane na tome da sam napravio jedan film, što malo kome uspijeva, bit ću zadovoljan postignutim”, govori. Nakon našeg susreta Schiena se vraća u Los Angeles i smije se kada ga pitam kako se privikne na razlike u atmosferi, mentalitetu, svakodnevici.

“Samo slušam sve te ljude, smješkam se i mislim si kako nemaju veze s onim što su doista problemi. Na taj se način oslabađam od teških stvari koje su dio moga posla”, govori.

Našao se tako u bezbroj apsurdnih situacija, kad je primjerice dogovarao poslove vojne obuke na terasi s pogledom na ocean ili o kemijskom oružju telefonom razgovarao u dvorištu Boticellijeve vile u Italiji. I samog Schienu, čini se, zabavlja takav način života, iako nema hvalisanja u njegovu glasu, čak kada ga pitam za njegova postignuća – bio je svjetski prvak u karateu te dobio činove generala mađarske nacionalne vojske, šerifa savezne države Virginije i zapovjednika jedinice internetskog kriminala nad djecom.

“Toliko je ludila u svijetu da sam sretan što imam prilike barem malo pridonijeti borbi protiv zla. Dobar je osjećaj da ono što radim može napraviti razliku.” Više od nagrada i činova, njegov su kapital ljudi, govori, a svojim poslom formira sjajna poznanstva i velika prijateljstva.

“Obučavao sam i hrvatske vojnike u sjevernom Afganistanu kad sam bio angažiran od NATO-a. Hrvati su poznati kao snažni, predani vojnici i doista su svi bili snažni momci i vrlo kompetentni, uživao sam raditi s njima”, govori. Kasno je i privodim razgovor kraju kako bi se Schiena mogao odmoriti. Ispostavlja se da ima još jedan kasnovečernji sastanak.

Na odlasku, govori mi da planira skori posjet Hrvatskoj. Alarmantnim glasom pitam je li u tijeku neka prijetnja ili operacija?! Ne, uvjerava me, nego svi govore da su Hrvatice prelijepe žene pa ide provjeriti. Rekla sam vam da sam pronašla Jamesa Bonda.
 
(jutarnji.hr/uredio:NSP)

Gotovo da ne prođe jedan dan bez vijesti o napretku koalicijskih snaga vođenih SAD-om u ratu protiv Islamske države u Iraku i Siriji

Posljednjih nekoliko mjeseci, koalicijske snage osigurale su sirijsko-tursku granicu, preuzele Ramadi i prekinule dotok boraca i zaliha terorističkoj skupini u njihovim uporištima, Raqqi i Mosuli, piše CNN.

No daleko je to još od pobjede, a SAD je dosad pokleknuo pod brojnim zamkama u Iraku i Siriji – od kojih su one najsmrtonosnije postavili pripadnici Al-Kaide. Jabhat al-Nusra, Al-Kaidin sirijski saveznik, puno je opasniji od ISIS-a.

Ove dvije grupe imaju jedan cilj, a to je uspostaviti globalni kalifat koji će se prostirati do Rima i Vatikana, no koriste različita sredstva da ga ostvare. Dok Islamska država puni novinske stupce, Al-Kaida vodi tihi rat i odgovara im američka fokusiranost na ISIS. Povratak na svjetsku scenu planiraju kada ISIS bude poražen.

Dok ISIS nemilosrdno vlada preuzetim teritorijima, Jabhat al-Nusra pruža potporu pobunjenicima protiv vlade sirijskog predsjednika Bashara al-Assada i njeguje lokalne odnose s mještanima i drugim pobunjenicima koje će jednog dana upotrijebiti protiv Amerike.

Potom će tim odnosima manipulirati kako bi postigli dominaciju, direktno napasti grupe koje pomaže SAD i poraziti ih. Legitimnost koju su dobili boreći se na strani opozicije iskoristiti će za transformaciju sirijskog društva dok na posljetku ne prihvate Al-Kaidu.

Jabhat al-Nusra već stvara strukture vlasti, poput sudova i društvenih usluga i koristi ih kako bi promijenili vjerske poglede sirijske opozicije i naroda. Ova grupa već vlada dijelovima Sirije pomoću jednog oblika religijskog zakona sličnog onom koji koristi Islamska država: žene su u Raqqi koju kontrolira ISIS, kao i u Idilibu koje drži opozicija, prisiljene nositi burku. U međuvremenu, kroz vojne i vjerske kampove za djecu, indoktriniraju novu generaciju boraca za budući rat sa Zapadom.

Jabhat al-Nusra se također vrlo brže prilagođava od Islamske države. Namjerno ne kontrolira određeni teren i zato ih je teže naciljati, pošto ih se ne može napasti bez da se ubiju pripadnici modernijih sirijskih opozicijskih grupa s kojima surađuju.

Međutim, Amerika ne vidi Jabhat al-Nusra kao prijetnju, a njihova politika im nehotice pruža podršku. Američki pristanak na ruske zračne napade u Siriji dopušta Rusiji da naudi opozicijskim grupama koje su ujedno suočene i sa Jabhat al-Nusrom i ISIS-om, te manipulira u korist Asadovog režima.

SAD još potencijalno ima saveznike u borbi protiv obje ove terorističke skupine. No rusko napadanje opozicije će odvesti ove grupe u ruke Al-Kaide, ne zato jer to žele, već jer se više neće imati kome obratiti za pomoć.

SAD mora hitno djelovati kako bi očuvali modernu opoziciju koja će biti važna za osiguranje buduće Sirije koja neće biti u rukama Al-Qa’ide. Kako bi to postigli, moraju napustiti svoju fiksaciju nad ISIS-om i prepoznati da je Jabhat al-Nusra još veća prijetnja, piše CNN.

Al-Kaida i fronta Nusra pozivaju na jaču borbu protiv sirijske vlade

Sirijski ogranak Al-Kaide, jedne od najjačih islamističkih pobunjeničkih skupina, pozvala je na jačanje borbi protiv vlade i njezinih saveznika ugrožavajući dodatno sporazum o prekidu borbi koji bi trebao nastupiti u subotu, a takav poziv uputila je i fronta Nusra. Vlada i pobunjeničke skupine dogovorile su se da će sudjelovati u “obustavi neprijateljstva” koja bi trebala početi u ponoć po lokalnom vremenu (23 sata po srednjoeuropskom vremenu). Od zaraćenih strana tražilo se da to prihvate u ponoć.

U sklopu tog dogovora, koji nisu potpisale same sirijske zaraćene strane i manje je obvezujuć od formalnog prekida vatre, očekuje se da vlada i njezini neprijatelji zaustave napade kako bi humanitarna pomoć mogla stići do civila i početi mirovni pregovori.

Primirje ne vrijedi za džihadističke skupine poput Islamske države i Fronte Nusre koja je povezana s Al-Kaidom. Vlada u Damasku i njezini ruski saveznici kažu da se neće prestati boriti protiv tih militantnih skupina.

Ostale pobunjeničke skupine koje Zapad smatra umjerenim kažu da se boje da će to biti iskorišteno da se ozakoni napad na njih. Fronta Nusra u petak je tražila od pobunjeničkih skupina da pojačaju svoje napade na snage predsjednika Bašara al Asada i njegove saveznike.

Vođa Nusre Abu Mohamad al Golani u audio poruci objavljenoj preko televizije Orijent News rekao je da bi pobunjenici trebali “pojačati odlučnost i napade i ne dopustiti njihovim zrakoplovima i velikom broju vojnika da vas zaplaši”.
 

 

 
(Hina/jutarnji.hr/uredio:NSP)

ISLAMSKA država, koja sebe zove kalifat, pomiješala je sve karte velikim silama i regionalnim državama: Iraku, Siriji prije svega, – zbunila je i zabrinula mladež cijelog svijeta, uključujući i neislamsku

U kalifatU su mnogi vidjeli revoluciju. Budući da mnogi ljudi na ovoj planeti nisu zadovoljni životom koji vode u tradicionalnim državama, mnogi od njih su s pažnjom promatrali kako se u polupustinjskim područjima djelomično sirijske djelomično iračke teritorije, iz nekoliko frakcija Al Kaide rađa Kalifat (sami džihadisti Kalifata još i nekako podnose uporabu naziva Islamska država, ali se kod njih za korištenje skraćenice Daesu dobiva 50 udaraca bičem).

Godine 1979. pobunjenici u Iranu su pod rukovodstvom šiitskih propovjednika, među kojima je glavni bio ajatolah Homeini, svrgnuli prozapadnog šaha. Na svijet je tada došla naizgled potpuno zastarjela teokratska Islamska Republika Iran.

Nju su smatrali slučajnim kopiletom Povijesti i prorekli su joj kratak život i smrt u ranom djetinjstvu. Međutim, ništa slično nije dogodilo: nakon 37 godina – teokratska država Islamska Republika Iran je vrlo živa i dalje je predvode ajatolasi, a najveća je šiitska država svijetu i kvari planove Sjedinjenim Državama i Saudijskoj Arabiji i mnogim drugim zemljama.

Dakle, Kalifat.

Ka njemu hrle i djeca (između ostalih i ruska, primjerice – Barbara Karaulu) i u krvavim grijesima okorjeli borci Sjevernog Kavkaza i Dagestana, kao i pukovnici armija Centralne Azije. Za muslimanski svijet Kalifat se pretvorio u nešto simbolično, kao što je to bila republikanska Španjolska za antifašiste.

Kalifat je druga epizoda, serije koja je počela uništenjem Kula bliznakinja u New Yorku 2001. godine.

Nama ostalima, koji nismo muslimani, zbog toga sigurno nije lakše. I, iako bismo i mi voljeli živjeti drugačije, nego što se živi u našoj zemlji, ipak ne možemo simpatizirati Kalifat, jer on postavlja stroge okvire: podčinjavanje ili smrt.

Moramo pogledati istini u oči, ma kako ona bila neugodna.

Kalifat je atraktivan.

On privlači čak i svojom surovošću. Svojim odvratnim, neceremonijalnim, nečovječnim demonstracijama pogubljenja.

On je primamljiv, kao što je primamljiv bio nacizam. Zato ka njemu hrle i djevojke, i okorjeli borci s obiteljima iz cijelog svijeta.

Osim toga, ako je proglašen Kalifat, a njega je proglasio lipnja 2014. godine Abu Omar Bagdadi, Arapin iz plemena Korejšita, iz plemena samog proroka Muhameda, onda je svaki pravovjerni musliman-sunit dužan emigrirati u Kalifat. Stoga oni to i rade.

Tinejdžeri koji vole strašne bajke, bacili su krede, kojima su crtali kukaste križeve po ulicama europskih geta i požurili u Kalifat, u kome u crnim uniformama, kao esesovci, maskirani do očiju, lutaju džihadisti pod crnom zastavom, koja podsjeća na piratsku.

Nije europska strašna bajka obnovljenog esesovskog krila zavela današnju mladež, već nova bajka islamske sekte.

Jer, oni su bitni. Oni čekaju bitku između Kalifata i “Rima”, a “Rim” – je Zapad, zapadna, kršćanska civilizacija. Oni žele tu bitku. Oni znaju čak i gdje će se ona odigrati, oni čekaju Mahdija – mesiju, i čekaju posljednje dane apokalipse.

Naša je sreća (prava je riječ da imamo sreće) što Kalifat nosi sunitsku zastavu. Što znači da mu na putu stoji šiitski Iran.

Suniti ne smatraju šiite muslimanima, oni žele da ih uništiti i uništavaju ih u svakoj prilici. Šiiti im, s druge strane, ne ostaju dužni.

A mi?

A mi smo pridodati “Rimu”, krstašima, htjeli mi to ili ne. I ruski zrakoplov sa ruskim turistima džihadisti Kalifata su raznijeli, kako bi nam pokazali tko je gazda u svijetu.

Romantična bajka je prepuna crnih, tako nemilosrdnih i nesentimentalnih terorista.

Muškarce ubijaju, a žene i djecu prave robovima, i ne rade to samo bla-bla-bla – oni ozbiljno raspravljaju o problemima i ritualima suvremenog ropstva i na Internetu, i u svojim intelektualnim časopisima.

U Rusiji postoje glasovi (uglavnom kreativne klase, koja je već odavno degradirala u klasu izdajnika svoga naroda) – koji kažu, ako mi, Rusija, budemo sjedili mirno, i ne budemo se miješali u Siriji, nas nitko neće ni pipnuti. (Ovo je kao da zec pacifikuje udava).

Naravno, nije tako. Nas bi itekako dirali. Kalifat je – u suštini mesijanski pokret koji teži osvojiti sve zemlje u kojima žive muslimani, a Rusiju svrstavaju u red tih zemalja. Rusija je navedena na popisu zemalja koje su dužne da se potčine kalifatu, zajedno s Afganistanom, Palestinom, Izraelom i desecima drugih zemalja.

Rusija se ima zbog čega zamisliti.

Dovoljno je slušati o broju imigranata iz Rusije koji se bore u redovima Kalifata u Siriji. Ruske obavještajne službe su ih izbrojale na tisuće.

Koliko muslimana ima u Rusiji?

Wikipedija odgovara ovako: “Točan broj muslimana u Rusiji još uvijek nije definitivan i predmet je diskusije”.

I ovako: “Prema tvrdnji Duhovne uprave muslimana europskog dijela Rusije, pristalica islama u Rusiji u vrijeme popisa 2002. godine, bilo je 20 milijuna”.

Web site muslimana u Rusiji: “Ne postoji jedinstven odgovor, ali većina činjenica ukazuje na broj od 21 milijun ljudi”.

Šef Islamskog komiteta Rusije Geydar Gemal govori o 30 milijuna muslimana u ruskoj zemlji.

Je li ovo prijetnja?

Religiozni pokreti mesijanskog tipa šire se kao vatra među drvenim zgradama na vjetrovit dan.

Ako ruski muslimani, ili samo njihova omladina, podlegne promuklim pjesmama bradatih sirena s obezglavljujućim noževima u rukama, sudbina Rusije će biti komplicirana. Mi ćemo ući u takav međusobni krkljanac da će građanski rat u Indiji između Hindusa i muslimana 1947. godine (milijun mrtvih i 13 milijuna izbjeglica) izgledati beznačajan.

Ja rezniram realno. Ja rezniram pragmatično.

Nažalost, što je Kalifat revolucionarnije, i zavodljiviji, utoliko gore po nas.

Svaki božiji dan postojanja Kalifata povećava broj njegovih pristaša diljem svijeta, i u Centralnoj Aziji, koja je bliska nama, i u bivšim sovjetskim republikama, ali i u samoj Rusiji.

Stoga je nužna, i vrlo hitna, kopnena operacija u Siriji.

I u Iraku.
 
(fakti.org/uredio:NSP)

Svjetski poredak postaje sve lomljiviji, a 2016. godine će se sistemska kriza samo povećavati

Anglosaksonski projekt globalizacije je glavni uzrok opće groznice, međutim njegovo uništenje je već dobilo nepovratan znak, i sada se svi glavni svjetski centri moći bave izgradnjom i jačanjem privremenih konstrukcija sigurnosti, dizajniranih da ublaže udar u slučaju žestokog raspada “američkog svijeta”.

Globalna kriza je sustavna: i globalna ekonomija, i sam sustav međunarodnih odnosa došli su do potpuno logičnog zastoja. Po inerciji kretanje u istom smjeru se nastavlja, ali svi shvaćaju da je to put u nigdje – odnosno, nitko ne želi ići u svijetlu budućnost, izgrađenu na temelju anglosaksonskog modela globalizma.

Čak i sam Zapad, točnije anglosaksonski svijet, koji je sve donedavno objavljivao svoju viziju budućnosti jedinom pravom i svemogućom, već ne može sakriti osjećaj bespomoćnosti – malo tko vjeruje u njegove sposobnosti da ujedini čovječanstvo, sve je više onih koji ga se ne plaše, a velika većina smatra samu ideju globalizacije na atlantski način opasanom i pogrešnom.

Vojna, ekonomska i ideološka snaga SAD i NATO više nije dovoljna za održavanje trenutnog financijsko-ekonomskog i političkog sustava međunarodnih odnosa, a u stvari jedino je ona omogućavala produžavanje globalizacije profitabilne jedino nadnacionalnim elitama.

Oni na vrhu ne mogu, oni na dnu ne žele – ova stara marksistička shema je u potpunosti je primjenjiva u trenutnom svjetskom poretku.

Revolucija samo u geopolitici i multilateralnim odnosima civilizacije se ne događa – može postojati ili rat, ili postupna reforma.

Ratovi se već vode ili tinjaju, ali iako je u njih, na ovaj ili onaj način, uključena većina velikih svjetskih sila, to su još uvijek lokalni ratovi jer i nisu predviđeni da prerastu u globalni – Treći svjetski rat.

Zbog nuklearnog oružja, njegove posljedice bi bile toliko strašne da nitko od vodećih igrača ne želi približavanje apokalipsi. Čak i radikalni dio nadnacionalnih atlantističkih elita samo koketira s prijetnjom eskalacije rata sa “kalifatom” u eshatološku borbu svih protiv svih.

Vojni sukobi su, najčešće, način da se odgodi ili, baš suprotno, približi reformiranje svjetskog poretka – da se demonstrira odlučnost da se brane postojeća pravila ili da se ostvari njihova brza izmjena.

Stoga ruske akcije na svjetskoj sceni treba promatrati istovremeno u dva smjera: s jedne strane, pokušavaju pratiti proces transformacije svjetskog poretka, imajući u njemu sve aktivniju ulogu, a sa druge – stalno su pod pritiskom atlantskih snaga koje teže obuzdati, blokirati i oslabiti Rusiju, satjerati je u kut i natjerati ju da se povuče u sebe, a idealno bi bilo da je uvuku u unutarnji kaos i građanski rat.

Oba ova procesa se javljaju istovremeno, ali nisu striktno povezana – na primjer, naša sposobnost da utječemo na brzinu promjena u globalnim financijama i ekonomiji, na situaciju unutar samog Zapada više je nego skromna. Ali su naše sposobnosti da se suprotstavimo pritisku izuzetno visoke – druga stvar je, što bez stvaranja i promoviranja vlastite vizije budućnosti (kako vlastite, tako i svjetske) samo po sebi “blokiranje udaraca” neće dovesti do pobjede.

Za još malo pa već dvije poslijekrimske godine – Rusija je pokazala sposobnost da se fokusira na sebe i napade izvana, ali 2016-a će zahtijevati razvoj ofanzivnih operacija u oba smjera.

U svjetskim okvirima može se računati na povoljne tendencije po Rusiju – doći će do jačanja unutarnjih proturječnosti i problema koji su se nagomilali na Zapadu. To jest, mogućnosti atlantističkog svijeta da zaštite svoj globalni projekt će oslabiti, a Rusija će, prirodno, učiniti sve da iskoristi situaciju kako za jačanje svoje pozicije, tako i za daljnje labavljenje pozicija globalizatora.

U 2016-oj je praktično neizbježno jačanje proturječnosti između dva dijela Zapada – angosaksonskih SAD i Velike Britanije i europskih zemalja uključenih u EU.

Nametanje Transatlantskog trgovačko-investicijskog partnerstva (TTIP), a atlantisti s obje strane oceana rade sve kako bi ga potpisali do kraja sljedeće godine, to jest prije promjene gazde u Bijeloj kući – izaziva otpor kod značajnog dijela nacionalnih europskih elita. Formiranje zajedničkog tržišta SAD i EU, odnosno “ekonomskog NATO saveza”, odgovara prije svega nadnacionalnim elitama, u kojima ključnu ulogu igraju anglosaksonci, i samim Sjedinjenim Državama kao njihovom glavnom oružju.

Zasad se proces pripreme sporazuma u velikoj mjeri vodi uspješno po atlantistima – uglavnom zahvaljujući činjenici da se na vlasti u ključnim zemljama EU nalaze proatlantističke snage – ali njegovo uspješno zaključivanje i ratifikacija nisu zajamčeni. Međutim, ono što je još važnije – sama činjenica upornog nametanja Transatlantskog partnerstva u Europi izaziva jačanje antiatlantističkih, djelomično, i antiglobalistikih snaga, u potpunosti.

Mogućnost dolaska na vlast nacionalno orijentiranih snaga se povećava, što znači – povećava se rizik od pobune u europskom dijelu atlantističkog broda.

Monetarna kriza, izbjeglička kriza, rast terorističkih prijetnji, nastavak sankcija protiv Rusije – sve ovo je izazivalo 2015. rastuću iritaciju, ne samo kod običnih Europljana, već je dovodilo i do transformacije unutar nacionalnih elita.

Pad autoriteta Angele Merkel, sam početak preizborne kampanje u Francuskoj uz lidersku poziciju Nacionalnog fronta, rast popularnosti euroskeptika u Italiji, kriza stranačkog sustava u Španjolskoj, zajedno s predstojećim odvajanjem Katalonije, pripreme referenduma u Velikoj Britaniji za izlazak iz Europske unije – sve će to 2016 . u Europi izazvati povećanu turbulentnost.

Vjerojatni pokušaj većeg dijela EU da na ljeto 2016.-e ukine antiruske sankcije – biti će pokušaj da se ispusti para – korisna za obnavljanje rusko-europskih ekonomskih odnosa. SAD neće moći zadržati Europljane. I zbog toga što će i same biti spremne razmjene ukidanje europskih sankcija za pokretanje Transatlantskog partnerstva.

Međutim, za same Sjedinjene Države 2016. će biti godina unutarnje politike jer ka vlasti suvereno ide nesistemski kandidat Donald Trump, čija pobjeda ne ide u prilog ni demokratskim, ni republikanskim intervencionistima.

Trumpova pobjeda u studenom će biti jak signal američkoj eliti – to još uvijek neće biti dolazak na vlast izolacionista, ali će biti jasan simptom nespremnosti Amerikanaca da nastave nositi kostim “supermena”, globalnog hegemona.

U fokusu Washingtona 2016.-e će i dalje biti Bliski Istok i Kina, ali u oba slučaja američka strategija neće funkcionirati. Obuzdavanje Pekinga neće uspjeti, a upravljanje kaosom u islamskom svijetu će biti još teže.

Ruska vojna operacija u Siriji definitivno je lišila SAD statusa glavnog dirigenta u regiji – regionalne države sve više počinju igrati svoju igru, istovremeno sve pažljivije slušajući melodiju iz Moskve.

Ishod rata sa “kalifatom” u 2016.-oj će ovisit od sirijske situacije, a tamo će se međusirijski pregovori (koji će, konačno, početi u prvoj polovici godine) voditi paralelno s borbenim djelovanjima. Apsolutno je moguće da se do kraja godine usuglasi datum novih predsjedničkih izbora, ali to će se desiti samo u slučaju ako Assad u tom trenutku bude kontrolirao veći dio sirijske teritorije.

Moguće odvajanje iračkog Kurdistana – referendum o tome se može očekivati ​​kroz nekoliko mjeseci – biti će konačna potvrda raspada Iraka.

Irak zajedno s Kurdima, uz podršku Irana i SAD, može ostvariti pobjedu nad iračkim dijelom “kalifata”, ali samo ukoliko rat sa “kalifatom” i na sirijskoj strani bude uspješan.

Približavanje porazu “kalifata” dovest će do povećanja terorizma u raznim dijelovima svijeta – od Europe do SAD, od Jeruzalema do Meke.

Saudijska Arabija će se stoga naći pod udarima sa dvije strane – njena započeta intervencija u Jemenu već se pretvara u udare po njenoj teritoriji. Tijekom 2016. jemensko-saudijski rat se može rasplamsati još više.

Skidanje sankcija protiv Irana ne samo da će ojačati poziciju Teherana u svjetskoj areni i na Bliskom istoku.

Kinesko-ruski blok će 2016. biti pojačan Indijom i Pakistanom, a ulazak Irana se može očekivati ​​2017. godine.

Uz pomoć Teherana, Delhija i Islamabada – Rusija i Kina će tražiti opcije za rješavanje afganistanske krize, gdje preostala američka vojska neće moći osigurati ni, planirane za sljedeće ljeto, parlamentarne izbore, niti stabilnost kabulske vlasti, čiju će snagu sve češće testirati Talibani.

Kako usuglasiti strateški cilj eliminiranja američkog vojnog prisustva u Afganistanu sa stvaranjem održive koalicije Talibana i sadašnje afganistanske vlasti – biti će ključni izazov kako za Rusiju tako i za SSO u cjelini.

Ako Afganistan i dalje ima šansu da 2016. bude više ili manje miran, Libija je praktično osuđena na nove borbe – Zapad priprema operacije protiv lokalnih islamista, koji kontroliraju dio države. Bombardirati će ih Francuska, SAD, Italija, Velika Britanija, unatoč činjenici da su zbacivanjem Gadafija prije četiri godine upravo one omogućile ekstremistima dolazak na vlast.

Ponovnim bombardiranjem neće uspjeti napraviti jedinstvenu Libiju, a i na drugoj strani Sredozemnog mora može se desiti jedan poraz inozemnog uplitanja.

Bosna i Hercegovina, utvrđena Daytonskim sporazumom prije 20 godina, može se raspasti zbog izlaska Republike Srpske. To samo po sebi može postati detonator nove faze balkanske krize – previše neriješenih problemi je ostalo na ruševinama Jugoslavije, posebno s Albancima u Makedoniji.

Druga točka krize u Europi je – Ukrajina. Ona će i dalje ostati pod američkim protektoratom, ali će se Europljani sve više distancirati od američko-ruske borbe za Kijev.

Naravno, atlantističke snage u EU neće biti spremne priznati uzaludnost pokušaja da otmu Ukrajinu od Ruskog svijeta, ali nitko neće ni investirati u njenu integraciju, pogotovo znajući visok rizik od izlaska Nezavisne iz atlantističke orbite.

U 2016-oj sukob u ukrajinskoj eliti će nastaviti rasti, ali je teško predvidjeti da li će rezultirati novim Majdanom, novom besmislenom agresijom protiv Donbas, ili će se proces raspadanja manifestirati dezintegracijom nefunkcionalne države.

U slučaju početka novog rata u Donbasu njegov rezultat može biti – kolaps cijele Ukrajine.

Konkretne događaje u 2016-oj je besmisleno predviđati, ali su glavne tendencije jasne, stoga možemo biti sigurni, da će ovo biti žestoka godina.

Ne samo “krizna” – što je suviše blag termin jer je primjeren za sve godine poslije 2008. – već maksimalno teška. Ali, ona može i mora biti prijelomna, zato što će tijekom nje dodatno oslabiti snage koje pokušavaju očuvati postojeći svjetski poredak koji je odavno postao glavni uzrok globalnog kaosa.

Dakle, približit se trenutak formiranja novih pravila globalne igre – kroz izgradnju ravnoteže snaga i interesa velikih svjetskih civilizacija, bez jednog centra koji bi željeznom šakom satjerivao čovječanstvo u “divni novi svijet”.
 
(fakti.org/uredio:NSP)

BORBA DOLARA I EURA JE PUNO VAŽNIJA OD ODMJERAVANJA SNAGA DOLARA SA JUANOM

Godina 2015. će ući u povijest kao godina prodora u globalnom upravljanju.

Ekonomske promjene, kao i prije, slijede visoku politiku. Dovoljno je spomenuti tržište nafte na kojem je Saudijska Arabija zamrsila odnose sa Rusijom i sa SAD i prisilila saveznike u OPEC podnositi gubitke u milijardama.

Ponekad čak izgleda da je termin “međunarodna politika” izgubio aktualnost i da ga je zamijenio termin “svjetska politika” – omiljeni pojam neoliberalnih internacionalista koji računaju na jačanje uloge Vijeća sigurnosti UN, Međunarodnog monetarnog fonda, kršćanskih crkava i regionalnih integracijskih saveza.

Glavna intriga minule godine bila je – borba eura i dolara za liderstvo u svjetskom poretku koji se oblikuje, a ne, kako se obično smatra, suprotstavljenost dolara i yuana. Zasad se lopta nalazi na strani američke valute koja igru ​​dobiva zbog dužničkih problema u Grčkoj, Španjolskoj, Portugalu i Irskoj.

Kina poznaje financijske mogućnosti SAD: u ljeto 2015. burza Kine izgubila je za tren oka oko 40% svoje vrijednosti, poslije čega je MMF “uskladio” dijalog s Pekingom o pitanju buduće liberalizacije burze.

Prema podacima sustava SWIFT-a, u listopadu 2015. udio dolara iznosio je 43% ukupnih svih novčanih transakcija na planeti, dok je euro uspio osvojiti 29%. Zaostajanje se smanjuje, ali ne tako brzo kako bi to željeli u Berlinu i Frankfurtu.

Njemačka se – umjesto o ekspanziji – ozbiljno zabrinula kako da sačuva eurozonu, čije ponašanje podsjeća na polifoniju biblijske Babilonske kule.

Federalni rezervni sustav SAD započinje borbu s Europskom središnjom bankom pošto je 16. prosinca objavio da povećava stopu refinanciranja do 0,5 posto. Od toga dana skupi dolar će s inozemnih tržišta postupno vraćati novac u Ameriku. Washingtonu će taj novac dobro doći jer u 2016. na tržištu nafte i plina glas Amerike mora da se čuje glasnije nego do sada.

Nije slučajno 18. prosinca predsjednik SAD Barak Obama odustao od četrdesetogodišnjeg embarga na izvoz sirove nafte.

Rijad gubi “naftno oružje”, a njegovi saveznici trpe destabilizaciju. Turska, glavni oslonac Muslimanske braće, bacila je izazov Kurdima i posvađala se s Moskvom i Iranom.

Čak ni Arapi-Palestinci ne žele s Turskom imati posla.

Mahmut Abbas apelira na Tel Aviv da ne pušta Ankaru u Gazu. Drugi saudijski saveznik – Egipat – uspostavlja kontakte s Rusijom i SAD i podržava operaciju Zračno-kosmčkih snaga RF u Siriji.

Egipćane više brine hibridni rat na Sinajskom poluotoku koji dotira Katar, nego teritorijalna cjelovitost Saudijske Arabije, koja se u ožujku 2015. obrušila na jemenske husite.

Koliko god da je čudno, Treći svjetski rat ne vodi se samo na teritoriju Arapskog Istoka, nego i unutar povijesnog Zapada – Washingtonu je mnogo lakše se dogovoriti sa Tokijom nego s Berlinom. Takav primjer je Trans-pacifičko partnerstvo (TPP) koje su SAD formirale prije Trans-atlantske zone slobodne trgovine.(TTIP)

Dok njemačka kancelarka, Angela Merkel, mami Ameriku free-trejderstvom (slobodnom trgovinom), Azija ide u ofanzivu – Kina osniva zonu slobodne trgovine s ATR – Azijsko-pacifička regija, potkrepljujući je Azijskom bankom za infrastrukturne investicije.

Bez obzira na sve proturječnosti, planeta postaje uzajamno sve ovisnija, unatoč nacionalizmu i sve većem među konfesionalnom antagonizmu koji se izlijeva na ulice sakralnih centara Bliskog Istoka – Jeruzalema, Kaira i Bagdada.

Godina 2015. dokazala je ne samo efemernost “zlatnog yuana”, nego i njegovih vatrenih apologeta – u četvrtom kvartalu američka državna blagajna učinila je sve da kinesku valutu integrira u košaricu MMF-a, pošto je oduzela neke pozicije jedinstvenoj europskoj valuti i “oglobio” britansku funtu i japanski jen.

Pokazalo se da je Kina konzervativnija više nego što se očekivalo: prema stanju zaključno sa studenim – zlatne rezerve Narodne banke Kine procijenjene su na oko 59,52 milijarde dolara, prenijela je agencija Reuters. Po rezervama tog dragocjenog metala Kina se, kao i ranije, nalazi na šestom mjestu, iza SAD, Njemačke, MMF, Italije i Fracuske.

Washington je “nagradio” Peking zbog “lojalnosti” i dodijelio Kinezima kvotu u MMF-u iznosu od 6% (sa sadašnjih 3,8%). Amerikanci su sačuvali svoj udio od 16,5% (smanjen sa 16,7%,) što će im, kao i ranije, omogućiti da stave veto na bilo koju odluku odbora direktora MMF. Pri tom, Indiju dovode samo do 3% da ne bi potiskivali kineske ambicije.

Pošto je u prosincu odobrio reformu fonda, Kongres SAD tu strukturu pretvara u nešto nalik na svjetsku centralnu banku: sada će rezerve MMF-a porasti na oko 659 milijardi dolara, umjesto sadašnjih 329,83 milijardi.

Među deset utjecajnih sudionika fonda naći će se i Rusija koja s nepovjerenjem gleda na nastale promjene. “Može se dogoditi da u skorijoj budućnosti ne bude sljedeće revizije kvota. Ali ipak, zemlje BRIKS-a imat će mogućnost blokirati odluke koje im ne odgovaraju”- citirala je ministra vanjskih poslova, Sergeja Lavrova, agencija Sputnik.

Reforma svjetskog financijskog sustava – toliko je opasna tema da na sve načine pokušavaju da je marginaliziraju. Nakon ubojstva libijskog lidera Muamera Gadafija 2011. nisu slučajno teroristi Islamske države preuzeli rukovođenje PR-projektom “Zlatni dinar”.

CNN je počeo ponavljati tezu da je Islmska država “sustav papirnog novca smatrana za katastrofu za čitavo čovječanstvo” koje može spasiti “samo zlatni dinar”. Kao primjer navodi se zauzimanje banke u Mosulu od strane terorista (2014.), kada su “ukrali oko 450 milijuna dolara u zlatnim polugama”.

“Financijski alkemičari” iz Islamske države upućuju svoju “pastvu” na povijest “arapskog kalifata” koji je koristio zlato i srebro dok je Europa bila rob sotonskih banaka koje su Starom Svijetu nametnule papirni novac”.

Takve teze mogle bi se pripisati običnom nepoznavanju predmeta, ali im CNN dodaje “analitički” značaj pozivajući se na sljedeću misao koju su izrekli američki eksperti: “Zlato zaista ima nedostatke. Na primjer, milijun dolara u američkim novčanicama smjestit će se u malu vreću težine 11 kilograma. Ali, ako poželite transportirati milijun dolara u polugama, onda će njegova težina iznositi 29 kilograma”.

Zanimljivo pružanje informacija, zar ne?

Tijekom protekle godine nisu se promijenile samo dekoracije financijske arhitekture, nego i politički prioriteti.

Ukrajina je otišla u drugi plan pošto je Njemačka postigla svoj glavni cilj – dobila je Sjeverni tok-2 koji će jačati gospodarsku suradnju između “Slavena” i “Tevtona” i protiv sebe izazivati ​​gnjev SAD.

Turska se našla na granici opstanka, njezine jugoistočne pokrajine traže samoupravu.

U prvi plan izlazi Sirija u kojoj izravno ili neizravno ratuje više od 60 zemalja.

Ravnoteža snaga u svijetu promijenila se do te mjere da je Moskva prvi put poslije Islamske revolucije u Iranu 1979. ušla u taktički savez s Teheranom koji se priprema za ukidanje sankcija koje sakate naftnu privredu.

Preuređenje Bliskog Istoka dostiže vrhunac i već se izdaleka vide obrisi novih granica.

Kurdistan u Turskoj, Iraku i Siriji pretvorio se u realnost. On sada više podsjeća na krhku Italiju polovinom XIX stoljeća, podijeljenu na monarhiste i republikance, ali za sada još ne na Prusku koja je ujedinila odlomke germanskih kneževina.

Godina 2016. neće biti samo teška nego i pravedna.

Politička ekonomija svjetskog rata strogo nadzire pogreške ljudi.
 
(fakti.org/uredio:NSP)

Kaže  da su američke snage ispratile teroriste na sigurno iz grada Ramadi

Kako su iračka vojska i njihovi saveznici dovršiti oslobođenje središnjeg iračkog gradu Ramadi od okupacije ISIS-a, američke snage su isplanirale i umiješale se, te evakuirale ISIS-ove vođe, kaže irački zapovjedniki, javlja Infowars.

Zapovjednik volonterskih snaga (Hashd al-Shaabi), izjavio je da je “Kašnjenje u operacijama za oslobođenje Ramadia i Fallujaha, gradove u pokrajini al-Anbar rezultat američkog uplitanja.”

“Čini se da je SAD namjeravala tajno evakuirati sramotne kolovođe ISIS-ovih terorista (s helikopterima) iz grada Ramadi na nepoznata mjesta”, dodao je.

Tvrdnju je izvijestila iranska novinska agencija Fars, tako da treba uzeti s malo više ozbiljnosti.

Ranije ove godine, iranski dužnosnici su optužili SAD da dopušta ISIS-u da iskoriste grad Ramadi.

Izvještaj koji je presretnut od strane iračkih snaga kaže da su ubrzo nakon toga ISIS borci zauzeli Ramadi. Ti borci su bivši Baathist sunitski teroristi, nekad odani Saddamau Husseinu, poznati podanici bivšeg režima.

“Razumno je pretpostaviti da bivši Baathisti koji nose danas ISIS-ovu zastavu, tajno rade na potkopavanju ISIS-ovog kalifata i na kraju želeći postići svoje političke ciljeve.”, izjavio je  Malcolm W. Nance.

To su činjenice – pristanak SAD-a na evakuaciju iz ratnog područja top terorističkih vođa i boraca koje smatraju korisnim.

2001. godine, prije invazije na Afganistan, SAD su rekle da su pristali na evakuaciju tisuće zapovjednika i članova talibana i Al-Qaedae i njihovih pakistanskih savjetnika kroz zračni most iz grada Kunduzu. Operacija je postala poznata kao “zračni mosta zla.”
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(preveo:mag.A.B./uredio:nsp)

Čini se kao da se sve promijenilo nakon potpisivanja sporazuma P5 + 1 država sa Iranom, ali to nije zasluga ni lidera Irana, ni predsjednika Putina, već slučajnost da se njihovi ciljevi poklapaju s ciljevima Bijele kuće.

Za vrijeme prve polovice 2012. godine, SAD i Rusija su počele raspoređivati moć na Bliskom istoku na novi način pomoću Ženevske konferencije, pošto Muslimansko bratstvo nije uspijevalo preuzeti moć putem “Arapskog proljeća”.

Ipak, predsjednik Obama nije održao svoju riječ. Tjedan dana kasnije, Francois Hollande je pozvao “prijatelje Sirije” da ponovo započnu rat, a zatim je Kofi Annan priredio Međunarodna spektakl podnijevši ostavku na funkciji posrednika, dok su Francuska, Katar, Jordan i Izrael pokrenuli operaciju “Vulkan Damaska”, usmrtivši šefove Vijeća nacionalne sigurnosti Sirije.

Ubrzo je postalo jasno da američka tajnica države, Hillary Clinton, zatim direktor CIA-e, David Petraeus, kao i novi direktor Političkih poslova UNO, Jeffrey Feltman, vuku konce od samog početka.

Bilo je potrebno da se završi izborna kampanja i ponovno izabere Barack Obama za predsjednika, kako bi mogao blokirati ili uhiti generala Petraeusa i otpustiti Hillary Clinton.

Što se Feltmana tiče, on je ostao u sjeni i nastavio sabotirati politiku Bijele kuće, uvjeravajući sve da će Sirija biti poražena i da će se kad tad morati bezuvjetno predati.

Obamina politika je brutalno uništena s uspjehom obojene revolucije u Ukrajini u studenom 2013. godine. Ova operacija, koja je pokrenula uništenje Ukrajine i izolaciju Rusije, započeta je bez odobrenja Bijele kuće.

SAD obično pripremaju svoje tajne operacije godinama unaprijed i pokreću ih kada se pruži politička prilika. Ovoga puta je netko dao naređenje bez odobrenja Nacionalnog vijeća sigurnosti SAD.

Kao rezultat toga nastala je kriza bez presedana, a Krim je proglasio neovisnost, pripojivši se Ruskoj federaciji. Počele su pobune u Donbasu i Lugansku, Zapad je uveo sankcije Moskvi i Moskva je uvela kontrasankcije Zapadu. Ukratko, odnosi između Istoka i Zapada su ozbiljno ugroženi.

Čudno je bilo to što je predsjednik Obama omogućio politiku koju nije odabrao. Ipak, on je nastavio s tajnim pregovorima s Iranom koje je pokrenuo na početku svog drugog mandata. Pregovori su se razvukli, a sporazum je postignut tek u srpnju 2015. godine.

Od tog datuma, počeli su se poboljšavaju odnosi između Washingtona i Moskve, a postignuto je i rješenje za ukrajinsku krizu – sporazumi u Minsku. Primjena sporazuma je započela kada je Rusija 26. rujna potpisala sporazum o ponovnom opskrbi Ukrajine plinom.

Također je došlo i do političkog preobražaja na Bliskom istoku. Stoga je sada situacija slična 30. lipnja 2012. godine, za vrijeme Ženevske konferencije.

Ipak, razlika je u tome što je sada Sirija u potpunosti uništena, pri čemu je izgubila i više od 200.000 stanovnika, dok je Muslimansko bratstvo uspostavilo kalifat za kojim žudi još od 1928. godine, a plan je da se raširi na cijelu regiju.

U svakom slučaju, otpor sirijskog naroda i njihovih saveznika, konkretno Hezbollaha, Irana i Rusije, omogućio je predsjedniku Obami da preuzme kontrolu nad svojom politikom.

Bivša desna ruka Davida Petraeusa, general John Allen, koji je uspio pobjeći u studenom 2012. godine, ponovno je uhićen. On je bio zapovjednik “anti-ISIS” koalicije. Radna dokumentacija Jeffreya Feltman sada kruži među članovima Vijeća sigurnosti.

Određeni mudri i hrabri ljudi su spriječili da “Arapsko proljeće” preraste u Treći svjetski rat.

Imajte sljedeće stvari na umu:

“Arapsko proljeće” je imalo za cilj da postavi Muslimansko bratstvo na vlast diljem arapskog svijeta. Uslijed njihovog poraza, neki članovi bratstva su se udružili u kalifat ISIS-a.

Liberali i neokonzervativci žele rat protiv Rusije. Upravo zato su oni podržali “Arapsko proljeće”, osudili ideju o miru u Siriji i organizirali obojenu revoluciju u Ukrajini prije nego što su podržali ISIS u Iraku i Siriji.

Predsjedniku Obami je bilo potrebno tri godine da očisti svoju administraciju i još uvijek nije uspio.

Postoji sporazum između Baracka Obame, Vladimira Putina i Ajatolaha Ali Kameneja za ponovno uspostavljanje mira na Bliskom istoku.

Thierry Meysann (Voltairenet.org)
 
(webtribune.rs/uredio:nsp)

“To je obveza … boriti se i ubiti … ove neprijatelje Alaha”

Tek nešto više od mjesec dana nakon pokolja u Parizu, ISIS je pozvao svoje pristaše u Francuskoj da ubijaju nastavnike koji pružaju svjetovno obrazovanje.

Poziv se pojavio u najnovijem izdanju te terorističke organizacije časopisu Dar al-Islam na francuskom jeziku, koji je objavljen jučer, izvjestio je Infowars.

“ISIS tvrdi da su učitelji odvlače muslimansku djecu od njihovih roditelja, kao dio zapadnog rata protiv muslimanske obitelji, da bi ih spriječili od “ulasku u kalifat”, izvještava Debka File.

“Stoga je obaveza boriti se i ubiti … ove neprijatelje Alaha”, stoji u obrazloženju.

Islamska država ‘poziva svoje pristaše da napadnu nastavnike došao na isti dan kada je američki najveći školski sustavi u Los Angelesu i New Yorku – primio prijetnje” velikih razmjera džihadističkih napada s oružjem i bombama”

Los Angeles je odvorio isključivanjem cijele svoje mreže škola, ali gradonačelnik New Yorka, Bill de Blasio je tvrdio da je poslana prijetnja “čudna” i da sadrži “ništa vjerodostojno za uzbunu”.

Ranije ovog tjedna, učitelj u Parizu je tvrdio da je bio žrtva napada nožem od strane ISIS-ovih pristaša, ali priča se kasnije ispostavila da je prijevara.

Francuska, koja je najveća u Europi po broju muslimanskog stanovništva, oko 9,6% prema nekim procjenama, je zemlja koja je domovina uznemirujućeg broja ISIS-ovih pristaša.

Anketa provedena od strane ICM otkrila je da 16% Francuza podržava ISIS, dok je 27% mladih u dobi od 18-24 godine podržava ISIS.

U kasnijem razvoju situacije, BBC News je nedvno javio da su dva osumnjičenika povezana s pokoljem u Parizu iskorištavala program izbjeglica kako bi se provukli u Europu.

Austrijska policija uhitila je dvojicu muškaraca koji su se skrivali među izbjeglicama u kampu migranata u Salzburgu.

Ti muškarci, koji su ušli Grčku sa lažnim sirijskim putovnicama, navodno, “putovali su sa članovima terorističke ćelije koja je provela napad 13. studenoga u Parizu u kojima je poginulo 130 ljudi.”
 
(preveo:mag.A.B./uredio:nsp)

Moram priznati da sam ih u početku omalovažavao

Piše: Eduard Limonov

Zbunile su me njihove sandale, brade i široke hlače na vjetru i crni barjaci dječje piratske republike. Automati su izgledali kao igračke, oni kao da su režirali rok-operu u iračkoj i sirijskoj pustinji.

Odsječene glave Amerikanaca i Japanaca također mi nisu mnogo značile. Iskreno govoreći, ja nisam obožavatelj Amerikanaca, Japanci mi se također ne dopadaju. Oni su (Japanci) tijekom Drugog svjetskog rata ubili 17 milijuna u Aziji, nisam naročito želio ih žaliti.

Međutim, kada je kalifat raznio ruski avion iznad Sharm el-Sheikha (razumije se, svoj narod je najbliži), shvatio sam da mi imamo posla sa đavolskim mnoštvom.

Naravno, mi ih bombardiramo u Siriji i prilično smo ih pritegnuli, ali kao odgovor – oni mudro dolaze tamo gdje ih ne očekuju.

Pojavili su se u Maliju, na drugom kontinentu. Udarili po francuskom Parizu, u samo srce, 130 leševa. Dvoje njihovih samoubojica postreljali su u Kaliforniji 14 ljudi. U londonskom metrou njihov psihopata iskočio je s kosom smrti i uzvicima: “Za Siriju!”.

Ipak, glavno je što se po medijima pronijela vijest da je kalifat zauzeo četiri provincije na istoku Afganistana.

Kao prvo, to je pored nas, a to je Centralna Azija gdje se brine još sovjetski Karimov i Nazarbajev i samo treba prinijeti šibicu, sve će planuti!

Američka vojska još ostaje u Afganistanu, ali je nje tamo malo, a kadar talibanskih formacija vjerojatno lako prelazi pod barjake crnog kalifata (uzgred, koji je razlog naših medija da zamjene Islamsku državu s Daisom, kako se ona naziva po-arapski? Oni su osnovali kalifat, oni imaju kalifu Al-Bagdadija – znači, zovite ih kalifat, to je njihov endonim).

Iz Ovalnog kabineta u Bijeloj kući Barack Obama obratio se preko televizije javnosti.

On je govorio o Afganistanu, govorio je i o Siriji.

On je iznio besmislen, ako ćemo otvoreno, glup prijedlog. On je izjavio: “Prekid vatre u Siriji omogućit SAD, njihovim saveznicima i Rusiji da se bore sa bojovnicima Islamske države”.

A Islamska država, da li će također prekinuti vatru? Ne, naravno, neće prekinuti. Ona će krenuti u ofenzivu na one koji su prekinuli vatru, ubijeti ih, osvajati im teritorij.

I drugi sudionici tog kaotičnog građanskog rata s primjesom intervencija neće prestati se međusobno ubijati, preciznije, svi neće prestati ubijati sve. Tek kad se pobijedi kalifat – biti će moguće da se uz veliki trud organizira prekid vatre.

Jasno je da je Obama bio dužan nešto predložiti. Ali, zašto predlagati neostvarivu besmislicu?

Da bi u svijetu rekli: “Eto, predsjednik Sjedinjenih Država iznio je prijedlog!”

I rekli su. I sav svijet je pronicljivo progunđao i klimnuo glavom, jer on je Predsjednik tih istih Sjedinjenih Država!

Međutim, čovjek je izvalio glupost.

A to što je kalifat otvorio još jedan front, već sam vrag zna koji po redu – još jedno mjesto gangrene koje se pojavilo na karti svijeta – Obama se potrudio da ne primijeti zato što on iskreno ne zna što da radi sa kalifatom u Afganistanu. On se spremio povući trupe iz Afganistana i već je izveo veći dio, on je to obećao biračima, a šta sad, da vraća trupe nazad?

Vidjet ćete, sada će SAD nastojati da ne vidi kalifat u Afganistanu. Međutim, on će ih primorati da ga vide.

Onih dvoje iz Kalifornije: žena je bila u kalifatu, zaklela se preko interneta kalifi Al-Bagdadiju. To što ga ona osobno ne poznaje i što mu nije uručila pismenu izjavu nema nikakvog značenja. Ona se zaklela, to je dovoljno. Oni koji istinski vjeruju s tim stvarima se ne šale.

Obratite pažnju, kalifat mudro udovoljava težnji suvremenog čovjeka za žrtvovanjem. Zaklinjući se kalifi, čovjek svoju dušu daje. Zapadna civilizacija ne zna što da radi s ljudskom dušom, te dušu otvoreno odbacuje.

A kalifat uzima duše.

On je oko sebe okupio one koji su nezadovoljni na ovoj planeti. Nije još sve nezadovoljne, i teško da će okupiti sve, ali jeste mnoge, i kao što vidimo, on je internacionalan 100%. Beskrajno širok u vremenu i prostoru, nije vam to uboga schengenska viza.

Zašto su oni crna pomrčina?

Oni su crna pomrčina zato što zahtjevaju potčinjavanje, one koji se ne potčine će uništit.

Oni će uništiti sve druge forme života.

Sa njima se ne smije dogovarati. Zato što su oni crna pomrčina. Oni ljude preobraćaju u ropstvo.

To je za čovječanstvo već drugo zvono poslije hitlerizma.

A mi nemamo sustav razmišljanja i vjerovanja, koji je sposoban da se suprotstavlja. Postoji grubi oligarhjski, liberalni kapitalizam u kojem je čovjek čovjeku hulja.

Naravno, ovoga puta ćemo pobijediti, ali treba brzo odustajati od nacionalnih egoizama, propovijedati više jednakosti, obraćati se ljudskim dušama. Ja želim reći da kalifat svojim bezgraničnim nasiljem potiče suvremenu civilizaciju da se promijeni.

Ili će nas oni uništiti pod barjakom dječje piratske republike.
 
(fakti.org/uredio:nsp)