Spisateljica Rumana Bužarovska pojašnjava trenutačno stanje u Makedoniji, ali i zašto Hrvatska i Makedonija imaju dobre odnose

Iz svog druženja s Rumenom Bužarovskom na ovogodišnjem Bookstanu u Sarajevu Lana Bastašić je poslije skribomanski objavila anegdotu o nekakvom gostu Bookstana koji ih je presreo na ulici kako bi im objasnio da je majčinstvo najveličanstveniji identitet žene. Pa bi, rekao je i to, volio čuti da se i književnice zalažu za to.

Opisala ga je kao “cijelog u laktovima, zabrinutim obrvama i ‘dobrim namjerama’” te pomislila da naprosto nije mogao više pogriješiti nego tako uletjeti njima dvjema.

Očito joj je bilo urnebesno do koje mjere čovjek nije razumio da je uletio književnicama feministkinjama.

“Ona ga gleda kao da računa u koliko bi pokreta mogla da mu polomi kičmu, a on nastavlja: ‘Jer ove današnje moderne žene iz razvijenih društava koje samo žele karijeru i ne žele biti majke… Nije to dobro’. Opet laktovi, opet obrve, opet zabrinutost za naše uteruse. Rumena ga pogleda tim svojim očima smorene Valkire i kaže mu glasom koji je za oktavu dublji od njegova:…”

Zanima me, dakle, što ste mu rekli i kako je išla anegdota?

Taj dan je Lana nastupala na panelu i, kako to obično biva na festivalima ili konferencijama, bila je jedina žena, pa je, hvala Bogu, iskoristila priliku da malo progura i neke feminističke teme. Nakon tog panela Kristina Ljevak vodila je sa mnom diskusiju o mojoj novoj zbirci, nakon čega smo Lana i ja krenule na ručak. Dvadesetak metara nakon što smo izašle iz kina Meeting Point, stale smo dinamično razgovarati o menstrualnim čašicama.

No razgovor o menstruaciji i o koristi menstrualne čašice prekinuo je taj gospodin. Ispričao nam se što nas prekida, potom je pohvalio naše nastupe, naglašavajući da je uživao u razgovorima i da se slaže s onim što smo govorile, ali bi htio, ako smije, samo ako smije, dati nam savjet. Bila sam sigurna da smo i Lana i ja pomislile isto – još jedan muškarac koji nas, pod A, prekida i, pod B, govori nam kako bismo nešto trebale činiti.

Ne mogu vam opisati koliko mi se to često događa. Nije slučajno nastao izraz ‘mansplaining’, koji smo na makedonski preveli kao ‘mažjasnuva’. Pritom je bio vrlo fin, pa zapravo dandanas ne znam je li nas samo zajebavao ili je bio ozbiljan. Predstavio se, naime, sad se ne sjećam točno, kao ‘neuki’ ili tako nešto ‘bosančeros’, i to je non-stop ponavljao dok nam je gurao svoju poantu, a to je da bismo ja i Lana trebale naglasiti bitnost majčinstva u ulozi žene.

U današnjem svijetu se, tvrdio je, majčinstvo zapostavlja, žene ne žele rađati i radije imaju kućne ljubimce. Govorio je da zbog toga što se naše emancipirane žene tako ponašaju, sad, eto, rađaju migrantkinje i tako polako okupiraju svijet. Nekoliko puta sam mu rekla: ‘Mi smo te žene’, te o kojim on priča, ali njemu to ništa nije značilo i nije prestajao brbljati dok smo stajali na raskrižju. Brbljao je i ispričavao se. U jednom trenutku Lana ga je pitala je li očinstvo najvažnija uloga jednog muškarca.

Na to se malo zbunio jer se htio prikazati kao savršen otac, ali je nekako uspio zaključiti da muškarac mora raditi kako bi uzdržavao obitelj. Stajala sam tamo istodobno i nervozna i radoznala jer s Lanom mi je bilo zanimljivo, a nekako je bilo i baš dobro da nam je ovaj debil ilustrirao sve ono o čemu ja i ona često govorimo. Nije bitno je li mu bio cilj uvrijediti nas ili ne, činjenica je da se, da su ulicom prolazili Marko Tomaš i Faruk Šehić, sigurno ne bi usudio prići im i prekinuti ih kako bi im pričao da oni nešto trebaju raditi.

U svakom slučaju, kad smo drugima kasnije pričale što nam se dogodilo, govorili su nam: pa zašto niste ovo, zašto niste ono, klasika, jer netko uvijek zna bolje od nas, i uvijek smo nekako krive. Krive smo ako ga odjebemo, krive smo ako ga poslušamo. Žene smo, krive smo.

Na tom Bookstanu imali ste promociju zbirke priča ‘Nikuda ne idem’. U nekima od tih sedam priča brutalno ste se obračunali s junakinjama. S, primjerice, Svjetlanom u ‘Vazi’, koja od nekog trenutka odbija zatomiti ijednu od svojih frustracija, ili posebno u ‘Osmome martu’, gdje Vesnin alkoholizam eskalira u društvenu disfunkcionalnost, što usput raskrinkava i neke sfere aktivističkih masovki i blaziranost diplomatskog zbora sa Zapada. Odakle potreba da pišete o ženama koje je život pregazio na ovaj način?

O ženama imam potrebu pričati jer se o nama ne priča puno i zato što u književnosti dominiraju priče o muškarcima. To sam više puta rekla, pa se ne bih htjela ponavljati. Ali pišem i o pregaženim muškarcima. Naslovna priča iz zbirke ‘Tu sam. Nikuda ne idem’ točno je takva. Jednom prilikom mi je jedan dragi prijatelj rekao kako jedva čeka da napišem nešto o muškarcima, pa, evo, tu priču sam intimno posvetila toj poruci.

Kako god, da se vratimo na to što ste me pitali. Odgovorit ću vam jednom poznatom paralelom. Naime, u Hrvatskoj se Carver puno čitao i obožavao (kod nas nije nikada dobio takav status, pa ljudi ga čak i ne znaju), pa ću, evo, uzeti primjer iz njegovih priča. Carver piše o pregaženim muškarcima jer njih dobro poznaje. Kod njega su rijetko protagonisti žene i rijetko priča iz ženske perspektive, a kad to i čini, meni je neuvjerljiv. Ali ne mislim da je to neobično, da bi ljudi razmišljali zašto on piše o pregaženim muškarcima, kao i njegov prethodnik Hemingway.

On piše o onome što zna i što poznaje, o muškarcima, na koje se u društvu i u književnosti gleda kao na, naprosto, ‘ljude’, za razliku od žena. Evo, tako i ja pišem o ženama. To radim i svjesno jer nastojim promovirati ženske priče. A pregažene su zato što se književnost najčešće ne bavi srećom.

Zašto na toliko mjesta u ovoj knjizi, u većini priča, imate likove Makedonce, Makedonke koji su se odselili na Zapad, od SAD-a do Australije? Sukobljavate li njihov život sa životom onih koji su ostali ili…? O čemu je riječ?

Godinama promatram odnos onih koji su otišli prema onima koji su ostali, a i obrnuto. Ekonomska migracija kod nas, kao i kod vas, značajna je tema. Nismo imali popis više od 10 godina, ali se navodi zabrinutost da nam se stanovništvo jako smanjilo jer su mladi pobjegli iz Makedonije. Odlazak iz zemlje je prerastao u trend, u kliše: život je drugdje uvijek bolji nego život ovdje, čak i kad nije tako.

Promatrala sam kompleks inferiornosti ljudi koji su ostali, kompleks superiornosti onih koji su uspjeli, onda osjećaj neuspjeha kod onih koji su se vratili. Pisala sam o nostalgiji, koju sam više puta sama osjetila i koja stvarno boli. Zanimao me ponizan osjećaj Makedonaca pred strancima, njihovo ‘gostoprimljivo’ ponašanje koje je zapravo samo želja da se dopadnu nekome kojega oni smatraju boljim.

U ‘Napomenama’ u svojoj novoj knjizi popisali ste u kojim su sve mjestima/gradovima nastale ove priče. Čisto lokalpatriotski zanima me koja je od ovih priča nastala u Splitu i je li taj grad ikako utjecao na to?

Sjedeći ispred hotela Bellevue u Splitu, čula sam razgovor bake sa svojom unukom koja je došla u posjet iz inozemstva. Govorila je unuci na lošem njemačkom: ‘Dajne mama hat ajne mama. Di ist di Mira’. Unuka ništa nije razumjela. Onda je baka kupila njoj i drugoj, starijoj unuci koja se je došla poslije, nekoliko slatkih pića, kao što rade roditelji koji rijetko viđaju svoju djecu: obasipaju ih masnom hranom i umjetnim napicima.

Tako mi se u Splitu stvarala ta ideja da bih htjela pisati o odlascima, o praznoći. Bila sam u siječnju. Grad je bio prazan. Noću sam u Dioklecijanovoj palači snimala odjek svojih koraka. U dnevniku sam napisala da je to grad ljudi koji razgovaraju sami sa sobom.

Koliko primjećujete da se posljednjih godina mijenja taj grad, u smislu utjecaja turboturizma, nove konzervativnosti i nacionalizma? Koliko primjećujete da se u tom smislu promijenila Hrvatska?

Često dolazim u Hrvatsku, ali to ne znači da mogu objektivno procijeniti situaciju i promjenu koja se meni čini negativna u smislu regresije prema nazadnim vrijednostima poput nacionalizma i vjere. Imam dojam da Hrvatska, kao i BiH i Srbija, još živi u nekom ratnom stanju. A Split – to je neobičan grad.

Boravila sam tamo mjesec dana kao rezidentni pisac, odnosno spisateljica (Udruga Kurs), kao što sam rekla, u siječnju, kad je grad djelovao kao filmske kulise – grandioznost koja se nikako ne uklapa sa sadržajem. Na mojem čitanju pojavio se čovjek koji mi je pristupio nakon nastupa kako bi mi nešto objasnio, poput onog tipa u Sarajevu na Bookstanu. Htio mi je reći što ustvari znači moje ime, da to znači da mi netko sere na glavu, rekao je.

Pa je onda počeo mijenjati glagol ‘se rumeni’ – ja se rumenim, ti se rumeniš… ‘oni – one – ona se-ru-mene’, poentirao je. Jedan lokalac s kojim sam se malo družila pokušavao me uvrijediti time što je govorio kako mi je ime kao sa sela, a onda me pitao osjećam li se sad kad sam u Hrvatskoj kao da sam u naprednijoj civilizaciji.

Nemam riječi. Ali, istina, u Splitu je danas stvarno lako spotaknuti se na uvrnutog tipa. No idemo na trenutačnu politiku u Makedoniji. U svibnju se navršilo već dvije godine od pada s vlasti VMRO-DPMNE. Kako je tih 11 godina izgledalo, svima je više-manje jasno. No što mislite koliko će Makedoniji trebati da se kao društvo oporavi od toga?

Dugo, i ne znam hoće li se ikad oporaviti. Mi smo jako disfunkcionalni. Nemamo tradiciju funkcionalnosti, nikad nismo bili više od onoga što jesmo. Kod nas vladaju laž i krađa. Ljudi smatraju da su pametni ako te uspiju prevariti.

Takvoj logici odgaja se već u školama: nemoj učiti, samo prepiši i nađi vezu za radno mjesto na kojem ništa nećeš morati raditi. Ljudi idu na posao pijani. Mi smo baš slatka mala i gadna zemlja koju volim.

Posljednjih mjesec dana iz Skoplja su stizale vijesti prvo o ruskim pranksterima koji su Zorana Zaeva ‘digli na foru’, a potom i o videosnimci iz afere Reket, nakon koje su čak i pojedini izrazito nacionalistički mediji iz Srbije imputirali makedonskom premijeru umiješanost u skandal. Što se to trenutačno događa u Makedoniji?

Ne mogu vam objasniti što se točno događa jer će, dok se ovaj intervju objavi, stanje već biti drukčije. Ali objasnit ću vam što se događa u ovom trenutku. Prije pada VMRO-a, kad se otkrilo da su se prisluškivali telefonski razgovori, formirano je Specijalno tužiteljstvo, koje se trebalo obračunati s kriminalom povezanim s tim razgovorima. To Specijalno tužiteljstvo bilo je nada Šarene revolucije: u tužiteljstvu su bile tri žene koje je BBC nazvao ‘Charliejevi anđeli’.

Glavna tužiteljica bila je Katica Janeva, sredovječna blaga udovica iz Đevđelije, bez nekakvog posebnog ugleda. Obećali su nam da će kriminalci završiti u zatvoru i da će narod dobiti natrag ukradeni novac.

Pa ništa… Svi slučajevi stoje u mjestu i samo je nekoliko ljudi završilo u zatvoru. No eto, doznali smo prije tjedan dana da je naša specijalna tužiteljica ustvari ucjenjivala i reketarila kriminalce koje je optuživala, s jednim bizarnim likom, Bokijem 13, TV voditeljem s ogromnim silikonskim usnama, Luis Vuitton torbama, srpskim naglaskom i turbofolk imidžem, koji je sad u zatvoru.

Naša vlada je na odmoru i ignorira skandal, a Katica je na slobodi. Tko zna što će se još dogoditi. Svaki dan jedan talijanski desničarski portal servira nam prisluškivane razgovore na kojima se čuje kako Boki 13 s Katicom dogovara milijunske iznose kako optuženi kriminalac ne bi išao u zatvor.

U jednom od ranijih intervjua za Express zafrkavali ste se na račun toga da ‘hrvatska publika u vašoj prozi osjeća toplinu makedonskog sunca, miris zrelog patlidžana, gravče na tavče, ‘Jovano, Jovanke’’, što je u tom kontekstu bilo urnebesno cinično. Hrvatska, čak i ovako desna i pod plimom konzervativnosti, međutim, Makedoniju dobrim dijelom doista tako osjeća. Kako tumačite taj vječni status Makedonije kao ‘naše egzotike’ na prostoru bivše Jugoslavije?

Nismo susjedi, na jugu smo, imate dojam da je kod nas toplo, da dobro pjevamo i da su nam paprike i patlidžani ukusni. Nismo imali rat i ne znate puno o nama jer smo predaleko. Mi smo neka vaša slatka provincija s kojom se ne možete posvađati.

(express.hr)

Većina država u svijetu gomila zalihe zlata, Hrvatska je jedna od rijetkih u svijetu koja nema zalihe zlata – tko je kriv i zašto su ga rasprodali još 2005. godine

Prema podacima World Gold Council početkom 2018. godine Rusija je u svojim državnim trezorima držala 1890,8 tona zlata, a u jesen ih ima već 1944. Razliku je ova zemlja nakupovala u samo tri mjeseca, što se, uz totalnu rasprodaju američkih državnih obveznica u Rusiji, tumačilo pripremom Rusije za smanjenje izloženosti američkom dolaru u dobu zahuktavanja carinskih ratova, udara Washingtona i na Tursku i na Iran. Drugim riječima, Rusija se za opasno razdoblje priprema gomilanjem zlata.

Nasuprot takvoj politici stoji Hrvatska koja je jedna od rijetkih zemalja u svijetu koja nema apsolutno nikakvih zlatnih rezervi. Od zemalja bivše Jugoslavije Srbija danas ima najveće rezerve – 19,5 tona, potom Makedonija 6,9 tona, pa Slovenija 3,2 tone i BiH 3 tone. Za Hrvatsku World Gold Council navodi da zlatnih rezervi uopće nema, za što znamo da je posljedica čuvene rasprodaje 15,5 tona zlata iz Hrvatske još 2005. kada je guverner HNB-a bio Željko Rohatinski.

Bila je riječ o zlatu koje je Republika Hrvatska dobila podjelom imovine SFR Jugoslavije kao nasljednica SR Hrvatske u skladu sa svojih oko 28,5 posto udjela u BDP-u države koja se raspala 1991. U međuvremenu se dogodila svjetska financijska kriza, posebno posljednjih godina diljem svijeta snažnije ekonomije idu za tim da gomilaju svoje rezerve. Kada je 2011., još dok je Hugo Chavez bio živ, Venezuela zatražila od SAD-a da joj vrati zlato koje je držala u američkim trezorima, Washington je na to reagirao tvrdeći da je to direktan udar na SAD, odnosno dolar.

Kada je ubrzo poslije toga, pod pritiskom javnosti u Njemačkoj, Angela Merkel odlučila povući svoje zlatne rezerve iz SAD-a, reakcije nisu više bile tako žestoke. Njemačkom javnosti naprosto se proširila sumnja da njemačko zlato više nije tamo i zahtijevala je da ga se prebaci u Njemačku. A Hrvatska?

2005. smo imali 15 tona najčišćeg zlata, onog 99,99 posto čistoće, a danas nemamo ni grama. U doba kada je HNB prodao to zlato, bila je riječ o cijeni koja je bila najniža u posljednjih 10 godina! Premda se zlato prodaje u trenutku najvećih kriza, mi smo ga se riješili u doba Sanaderove vlade, kad je pokrenut gospodarski rast, a nezaposlenost počela drastično padati. Tom prodajom, prema najslabijoj računici naših ekonomista, izgubili smo pet milijardi kuna.

No neke projekcije govore i o gubitku od 30 pa i više milijardi! Zašto je Hrvatska prodala zlato u trenutku kad je cijena za uncu, a jedna unca sadrži 31,1035 grama, bila samo dvjestotinjak dolara, a poslije se popela i na 1800 dolara!? Zašto smo zlato prodavali u trenutku kad su mnogi svjetski ekonomisti upozoravali da cijena raste 10 posto na godinu i da će sigurno prijeći granicu od 1000 dolara za četiri do pet godina? O tome postoje tri oprečne teorije, a jednu od njih ruše i same izjave iz HNB-a.

#Prema prvoj verziji, koja je dugo kružila u hrvatskoj javnosti (a pokazala se netočnom), zlato smo prodali na preporuku MMF-a, koji je smatrao da je bolje kapitalizirati ta sredstva. Navodno su slične preporuke dolazile i iz drugih financijskih središta moći, ali svoje zlatne rezerve tada nitko od zemalja na Zapadu nije prodavao.

#Druga teorija govori o visokim troškovima čuvanja toga zlata u SAD-u, te je to i verzija koje su se godinama poslije držali u HNB-u. Bivši guverner HNB-a Željko Rohatinski prije nekoliko godina je rekao da je “priča o hrvatskom zlatu stara i prežvakana”. No, da se to zlato prodalo u trenutku kada mu je cijena dosegnula 1800 dolara za uncu, Hrvatska bi na prodaji zaradila nevjerojatnih pet milijardi kuna! Zato ne čudi i treća teorija, ona koja govori o zavjeri svjetskih financijskih središta moći i dosluhu s vrhom HNB-a.

Rohatinski je prije pojašnjavao kako su zlato prodali po burzovnoj cijeni koja je tad bila na snazi te da su prinosi na devizne rezerve bili daleko veći od prinosa na zlato, pa je bilo logično “zamijeniti” zlato devizama. No, upućeni kažu da i nije Rohatinski bio taj koji vodio rasprodaju naših zlatnih poluga. Navodno je glavni ideolog čitave priče bio Zdravko Rogić, Čačićev HNS-ovac, koji je punih 20 godina u HNB-u bio zadužen upravo za sukcesiju bivše imovine.

Istog tog Rogića se, usput, smatra i jednim od glavnih krivaca što do danas nije riješen slučaj stare štednje Ljubljanske banke (Rogić je za pitanje Ljubljanske banke kao svog suradnika imenovao Marijana Klanca, koji je poslije postao direktor pravnih poslova u HNB-u i koji je tijekom nastanka duga Ljubljanske banke hrvatskim štedišama bio direktor pravne službe upravo te Ljubljanske banke, glavne filijale Zagreb!).

Prije nekoliko godina ekonomist Goran Marić u medijima je izjavio da “niti jedna Vlada ne želi vidjeti da je HNB samo na upravljanju međunarodnim deviznim pričuvama i na prodaji zlata u sedam, osam godina izgubila 30 milijardi kuna!” On je tada prozvao bivšeg guvernera Škreba (bio na čelu HNB-a do 2000.) i njegovog zamjenika Rogića kao najodgovornije i za slom našeg bankarskog sustava u devedesetima, koji je koštao zemlju gotovo 90 milijardi kuna.

Tada smo, podsjetimo, ostali bez domaćih banaka, a od njihove rasprodaje stranim vlasnicima dobili smo jedva 5,4 milijarde kuna. Dvojbena procjena HNB-a o prodaji zlata ni danas nema pravoga opravdanja. Unca zlata tada je vrijedila od 220 do 240 dolara. Prema podacima iz Godišnjeg izvješća HNB-a za 2001. priljev deviza od prodanog zlata iznosio je 117,31 milijuna dolara.

Upravo te godine Hrvatska je u Bruxellesu potpisala Dodatak ugovoru o pitanju sukcesije za podjelu dijela imovine bivše SFRJ na računima u Banci za međunarodne namire (BIS) u Baselu. No, niz ekonomista u takvom potezu sa zlatom nije vidio problem, tako ni Ljubo Jurčić koji je prije nekoliko godina za Express rekao da je to bio uredan potez.

“Ako je Hrvatska mogla čuvati zlato, nismo ga trebali prodati, a ako smo ga prodali po cijeni koja je tada bila na snazi, onda je to u redu. Zlato više nema vrijednost koju je imalo u povijesti osobito količina koju smo mi imali. Igra sa zlatom je danas čista špekulacija. U krizna vremena poduzetnici pokreću špekulacijski balon potičući ljude na prodaju zlata i stvaraju takvu atmosferu. Tada cijena zlata skoči s recimo 270 dolara po unci zlata na 2300 dolara i onda špekulanti zarade tri, četiri ili deset puta više. No ne možete predvidjeti i znati kada će do toga doći i hoće li doći”, kazao je tada.

Kako bilo, godinama uoči rasprodaje hrvatskog zlata postojale su prognoze da će zlato rasti, što se i obistinilo. A, zahvaljujući internetu, takve prognoze su danas dostupne svima, pa i ekonomskim laicima. Procjenjuje se da danas u svijetu ukupno ima oko 165.000 tona zlata. Najveći kolač posjeduje SAD s oko 8130 tona, a velika većina zemalja upravo je ondje pohranila svoje poluge.

“SAD ima zlata jer time održava svoju bilancu. Kada bi prodali deset posto, srušili bi je. Priča sa zlatom je mješavina monetarne politike i špekulantskih poslova. Amerikanci njime umjetno drže bilance, a njihova snaga nije u zlatu, već u, primjerice, vojsci. Kao najveća vojna sila ondje je najsigurnije”, komentirao je Jurčić.

Damir Novotny u to je vrijeme rekao da pravi problem Hrvatske nije u tome što više nema rezervi zlata, nego to što nema rezerve plina i hrane. Zlato je, objašnjavao je, davno napušteno kao podloga za emisiju novca jer je ono još ’70-ih godina prošlog stoljeća prestalo biti monetarni instrument.

Što se Hrvatske tiče, ironično je da je misterij oko državnog zlata kod nas situacija koja se povijesno ponavlja. Čak još od doba NDH kada se “ustaško zlato”, oteto Židovima u Drugom svjetskom ratu i Holokaustu, provlačilo po katedralskim katakombama. Dandanas njemu nema traga, osim povremenih špekulacija da je ono na kraju završilo u Vatikanu.

U vrijeme NDH Židovima je oteto sve što se dalo i većina im nikada nije vraćena. No zlato je ostalo najveći misterij.

“Činjenica je da su za vrijeme Pavelića Židovi u zlatu plaćali da ih ne diraju. No, o kojim količinama zlata je riječ, može se samo špekulirati. Ako se i negdje bilježilo na kraju su dokumenti uništeni. Naravno nije se radilo samo o otimanju zlata već i vrijednosnih papira, a o imovini da i ne govorimo. No zlato uvijek najviše pobuđuje zanimanje. Pokojni svećenik i povjesničar Krunoslav Draganović prvi je bio radio intervjue s preživjelih s Bleiburga i od njih saznao za dio priča o zlatu. No ono će zauvijek ostati misterija”, kazao je svojedobno povjesničar i profesor na Filozofskom fakultetu Goran Hutinec.

On je tada dodao da se dio zlata za vrijeme NDH skrivao u sanducima u zagrebačkoj Katedrali jer je ona slovila kao najsigurnije mjesto.

“Naravno nitko sa sigurnošću ne zna gdje je potom završilo, ali spominju se dva odredišta; Vatikan i Austrija. Nekoliko mjeseci prije završetka rata Pavelićeva supruga koja je bila zadužena za ratnu siročad, s tom djecom je pobjegla u dvorac u Austriju. Pretpostavljalo se da je s njom u Austriji završilo i dio zlata. Komunisti su kasnije ondje iskapali, no nema pismenog traga o tome jesu li ga ondje našli”, rekao je Hutinec.

Iako je tada bila opća nestašica, dodaje za Pavelića i zlato uvijek se našlo goriva i automobila.

“Pavelić nije pješačio niti je bježao na noge. Pa obzirom da je sa sobom, navodno, nosio i zlato, sigurno su ga prevozili adekvatnim vozilima”, dodao je.

Pisani tragovi iz srpskih medija govore da je uoči Drugog svjetskog rata Jugoslavija posjedovala 84.574 kilograma čistog zlata. U Velikoj Britaniji je 1939. bilo pohranjeno 44.887 kilograma zlata. Obzirom da se nakon početka rata očekivao napad na Veliku Britaniju, Jugoslavija je odlučila zlato prebaciti u SAD.

Od predratnih 84 tone, nakon rata ostalo je 49 tona zlata. Srpski mediji pišu da su ustaše ukrali 1090 tona, a preostalo su, navodno, “oteli” Amerikanci koji su tražili da zlatom naplate zaplijenjenu imovinu njihovih građana koju su imali u Jugoslaviji. Uzeli su zlata u vrijednosti 17 milijuna dolara iako je ona vrijedila oko pet milijuna dolara.

Američki Državni odsjek izvijestio je 1998. da su ustaše potkraj rata, odnoseći državni novac, odnijeli i imovinu otetu Židovima i drugim žrtvama rasističke politike u vrijednosti od 80 milijuna tadašnjih dolara, uglavnom u zlatnicima. Ustaška Hrvatska državna banka je 1944. dio zlata od 1338 kilograma pohranila u Švicarskoj nacionalnoj banci. No Amerikanci pretpostavljaju da se tu ne radi o Židovskom zlatu nego o zlatu iz sarajevskog deponija Narodne banke Kraljevine Jugoslavije.

Švicarka je kasnije Jugoslaviji vratila 980 kilograma, a ostalih 358 nitko više nije spominjao. Obzirom da još nisu otvoreni vatikanski arhivi s dokumentima iz pontifikata Pija XII (1939. – 1958.) gdje se očekuje da bi se mogli naći tragovi o ustaškom zlato, samo se može špekulirati da je ono ondje i završilo. No, na londonskoj konferenciji o nacističkom zlatu 1997. zaključilo se da se u hrvatskim državnim arhivima ipak mogu pronaći neki podaci, što je tada potvrdilo i hrvatsko izaslanstvo.

U Londonu je tada objavljeno da su ustaške zlatne rezerve iznosile 45 sanduka zlata nepoznate vrijednosti. Od toga su 32 sanduka bila skrivena u Franjevačkom samostanu u Zagrebu te su 1946. predani emisijskoj Narodnoj banci Jugoslavije. Ostalih 13 sanduka palo je u ruke Ante Pavelića. Zlato je s Pavelićem i njegovih 1500 ustaša prešlo preko Bleiburga u automobilskoj koloni. Iza toga gubi mu se svaki trag.

U priču oko zlatnih poluga sumnjiva porijekla bio je 2007. spominjan i bivši premijer Ivo Sanader. Tada je hrvatski list iz Zadra pisao da je Sanader 2003., dvije godine prije no što je HNB prodao i zadnje hrvatske zlatne poluge, pohranio na Britanskim djevičanskim otocima 19.875 kilograma zlata.

Tada se procjenjivalo da ono vrijedi 400 milijuna eura. Sporni dokument koji je navodno potvrđivao priču, bio je plasirao Vladimir Zagorec. Tako je i bivši premijer dobio svoju mističnu priču koja će se pamtiti kao “Sanaderovo izgubljeno zlato”.

(express.hr)

Ljudi diljem svijeta sve su više ljutiti, zabrinuti i pod stresom, pokazalo je novo godišnje istraživanje emocija, a u Hrvatskoj je to posebno izraženo

Renomirana agencija za istraživanje javnog mnijenja Gallup objavila je danas svoj izvještaj za globalne emocije Gallup Global Emotions 2019. U njemu su izneseni rezultati ankete više od 150 tisuća ljudi u više od 140 zemalja.

Zemlja u kojoj su negativne emocije najizraženije je Čad, s 54 boda prema Gallupovom indeksu negativnog iskustva. Za njim slijede Niger i Sierra Leone s po 50 bodova. Četvrti i peti najnegativniji su Irak i Iran, s 49, odnosno 48 bodova.

Zemlja s najpozitivnijim emocijama, odnosno iskustvima među svojim stanovnicima, nije, kako bi se moglo pretpostaviti, neka od skandinavskih ili drugih europskih država, već Paragvaj. Ova zemlja ima čak 85 bodova po Gallupovom indeksu pozitivnog iskustva.

Latinoamerikanci najpozitivnije doživljavaju život

Štoviše, latinoameričke zemlje zauzimaju svih pet prvih mjesta na popisu najpozitivnijih: Panama je druga s 85 bodova, Gvatemala i Meksiko treći s 84 boda, a El Salvador peti s 83 boda. To je, objašnjava se u izvještaju, ponajviše posljedica kulturne tendencije među Latinoamerikancima da se “gledaju pozitivne stvari u životu”.

Gallup je prošle godine u svojim anketama pitao stanovnike 142 zemlje jesu li imali jedno od pet negativnih iskustava na dan prije nego što su ispitani: stres, zabrinutost, tugu, ljutnju ili fizički bol. Rezultati su sve samo ne ohrabrujući.

Ukupno gledano, više od trećine ispitanika reklo je da je doživjelo mnogo zabrinutosti (39%) ili stresa (35%), malo manje od trećine doživjelo je mnogo fizičkog bola (31%), a više od jedne petine doživjelo je mnogo tuge (24%) ili ljutnje (22%). Ljutnja, tuga i zabrinutost narasle su na najvišu razinu od početka mjerenja.

Hrvati: Ne ljutimo se baš, ali smo tužni, pod stresom i zabrinuti

Hrvati se doduše, sudeći po anketi, gotovo uopće ne ljute. Samo 10% ih je odgovorilo da su bili ljutiti dan ranije, a 88% je odgovorilo da nije. Najljuća je Armenija u kojoj je čak 45% ispitanika reklo da je bilo ljutito. U usporedbi sa susjedima, najmanje se ljutimo – u Crnoj Gori se ljutilo čak 33% ispitanika.

22% Hrvata reklo je da je bilo tužno, što je nešto manje od prosjeka, dok je 76% reklo da nije bilo tužno. To je, doduše, jako daleko od Čada, u kojem je 54% odgovorilo da im je protekli dan bio tužan. No to nam je slaba utjeha s obzirom na to da smo, zajedno s Crnom Gorom, najtužnija zemlja bivše Jugoslavije. U Sloveniji je postotak tužnih samo 16%, u Bosni i Hercegovini 21%, u Srbiji 20%, na Kosovu samo 9%, dok je u Makedoniji i Crnoj Gori također 22%, ali je u Makedoniji postotak onih koji su rekli da nisu bili tužni 1% viši nego kod nas.

Što se stresa tiče, za 48% Hrvata prošli dan je bio stresan, a za 49% nije. Najstresnije je ipak Grcima, od kojih je 59% odgovorilo potvrdno na ovo pitanje. I sa stresom stojimo najgore u regiji. Usporedbe radi, u Sloveniji je stres osjećalo samo 34% ispitanika, a u Srbiji i Crnoj Gori samo 30%

55% Hrvata bilo je zabrinuto dan ranije, a 44% nije. Najzabrinutiji su bili građani Mozambika – njih 63%, dok su apsolutno svi naši susjedi manje zabrinuti od nas. Primjerice, samo 31% Mađara je odgovorilo da je bilo zabrinuto.

31% Hrvata osjećalo je fizički bol, dok 69% nije. U Čadu najviše osjećaju bol – njih čak 66%. No među našim susjedima jedino je Bosna i Hercegovina gora s 32% ispitanika koje je nešto boljelo proteklog dana.

Najmanje uživamo od svih susjeda

Što se pozitivnih iskustava tiče, Gallup je proveo anketu u 143 zemlje – jednoj zemlji više nego za negativna iskustva. Globalno gledano, najmanje sedam od 10 ljudi reklo je da je uživalo (71%), da je bilo odmorno (72%), da se dosta smijalo ili smiješilo (74%) i da je bilo tretirano s poštovanjem (87%). Manje od polovice (49%) ih je reklo da je dan ranije naučilo ili učinilo nešto zanimljivo.

54% Hrvata uživalo je dan ranije – čak 17% manje od svjetskog prosjeka – dok je za 42% taj dan protekao bez nekog užitka. U BiH je pak 63%, u Crnoj Gori 64%, a u Mađarskoj čak 73% ispitanika reklo da je uživalo proteklog dana. I ovdje zapravo stojimo najgore od svih susjeda.

60% Hrvata bilo je odmorno dan ranije – opet ispod prosjeka – a 38% nije. Najodmorniji su Mongolci, od kojih je 86% odgovorilo na ovo pitanje potvrdno. Slovenci su također mnogo odmorniji od nas – kod njih je 72% odgovorilo potvrdno.

Najmanje učimo od svih zemalja bivše Jugoslavije

Samo 35% Hrvata kaže da je dan ranije naučilo ili učinilo nešto zanimljivo, što je također mnogo niže od prosjeka, dok 60% kaže da nije. U El Salvadoru je taj prosjek punih 40% viši – 75% ih je naučilo nešto zanimljivo.

I ovdje stojimo najgore od svih zemalja bivše Jugoslavije, a u Sloveniji ovaj postotak iznosi 51%:

I po smijehu smo daleko ispod prosjeka – 57% Hrvata reklo je da se smijalo dan ranije, a 39% da nije. Najnasmijaniji su Nigerijci – njih čak 91%. Slovenija i ovdje stoji mnogo bolje od nas, sa 70% ispitanika koji su se smijali proteklog dana.

81% Hrvata reklo je da je bilo tretirano s poštovanjem dan ranije, a 16% da je doživjelo nepoštovanje. Ovdje najbolje stoje Ekvadorci, Paragvajci, Urugvajci i Uzbekistanci – kod svih je 97% ispitanika odgovorilo potvrdno.

(index.hr)

U svijetu u kojem ljudi često ne znaju kako se zabaviti, seks se čini kao dobra zabava za petak navečer

Oisno o našim godinama i iskustvu koje iz njih dolazi, pa tako i sjećanjima, u mnogima će razdoblje komunizma izazvati različite uspomene i slike. Neki će se sjetiti dugačkih redova za kruh koji su pratili zemlje Istočne Europe, nestašice hrane, ugnjetavanja slobode, i sl. Čega se god sjetili i kakve god slike imali o tom razdoblju u glavi, pozitivne ili negativne, većina neće pomisliti na seks, tj. na tvrdnju kako su žene tijekom socijalizma imale odličan seks.

Tvrdnja je to autorice Kristen Ghodsee iz knjige “Why Women Have Better Sex Under Socialism”.

Svoj zaključak koji će se učiniti pomalo iznenađujuć na prvu, autorica temelji na nizu studija koje su provedene nakon ujedinjenja Njemačke. U jednoj u njih dvije trećine žena koje su živjele na području Istočne Njemačke reklo su da su “gotovo uvijek” doživjele orgazam tijekom seksa, dok ih je 18 posto reklo kako su ga doživjele “često”. Njih 82 posto izvijestile su kako su se osjećale “sretnima” nakon seksa.

Njihove susjede s druge strane zida u Zapadnoj Njemačkoj orgazam su doživjele u pola manje slučajeva, a njih ‘samo’ 52 posto reklo je kako se osjećaju “sretne” nakon seksa.

U Rusiji su studije različitih vrsta odnosa pokazale kako mnogi ljudi veze promatraju naprosto kao “kalkulaciju” nakon mnoštva onih koje su bile potaknute ljubavlju ili romantikom tijekom SSSR-a. Po dostupnim podacima tako se čini kako postoji linija razgraničenja kod seksa prije i poslije komunizma.

Dio objašnjenja mogao bi biti u onome što stručnjaci nazivaju “seksualnom ekonomijom” koja polazi iz pretpostavke kako muškarci imaju puno veći seksualni nagon od žena i da će se žene seksu okrenuti kao usluzi za razmjenu dobara ili usluga koja žele dobiti od muškaraca, i to na dnevnoj bazi, piše Big Think.

U teoriji “cijena seksa” može varirati zbog ponude i potražnje, kao što je i slučaj kod bilo koje robe, ili usluge. Tamo gdje ima više žena, pada cijena muškaraca, a cijena raste gdje ima više muškaraca od žena. Seks bez obaveza smanjuje “cijenu”. U društvu u kojem žene ne mogu zarađivati izvan doma, brak može biti “cijena” koja će im pružiti doživotnu mogućnost ekonomske podrške a muškarcima osigurati tu prijeko im potrebnu intimnost.

No ako su žene financijski neovisne i imaju mogućnost odgoja djece bez neke dodatne pomoći, te prava da izađu iz odnosa do kojih im više nije stalo, seks više nije roba i gornja teorija pada u vodu. Nakon raspada istočnog bloka muškarci više nisu mogli kupovati seks samo time da su oni bili opskrbljivači, morali su biti kompetentni u tome ako su željeli da im veza uspije.

U nekim zemljama poput Čehoslovačke, kako piše autorica, muškarce se poticalo da sudjeluju u kućanskim poslovima. Danas nam je jasno da parovi koji dijele kućanske poslove češće uživaju u seksu, a vjeruje se kako je ova mogućnost postojala i iza Željezne zavjese. Poljaci su tada bili konzervativniji od svojih susjeda no i tada su imali holistički pristup seksologiji što može objasniti zašto su do dana današnjeg zadovoljniji u seksu od recimo Amerikanaca.

Možda je seks bio lijek za sve što im je u tim vremenima nedostajalo. No autorica ne zagovara povratak socijalizmu već savjetuje da se iz tih razdoblja nešto nauči. Bile su to zemlje koje su, kako kaže autorica, život žene učinile ugodnijim. Među programima koji su im pomagali bili su i oni o porodiljnom dopustu (obaveznom porodiljnom dopustu). Naglašava kako žene većinom imaju manje plaće i manje bogatstvo od muškaraca, pa tako državni programi koji pružaju usluge svima rijetko mogu donijeti nešto dobro ženama.

Moguće je implementirati programe poput zdravstvene usluge za sve i zaštite djece ili neke vrste sigurnog zaposlenja bez potrebe da se padne pod utjecaj autoritarizma. Spominje autorica i kako su žene većinom zaposlene u javnom sektoru i savjetuje kako bi se tako moglo povećati izvor njihovih ekonomskih mogućnosti.

Niz prigovora bilo je na tu temu istraživanja seksa za vrijeme komunizma, a kritičari će reći kako je riječ o podacima koji su ispitanici prijavljivali sami. Možda je statistika u ovom slučaju i dobra a žene u Istočnoj Njemačkoj sigurno nisu imale više razloga za laganje od žena na zapadu.

Sasvim uobičajene interpretacije ovih rezultata mogu pokazati i kako je socioekonomski status žene pokretač poboljšanog seksa, no postoji i niz drugih objašnjenja. Jedno od njih je i ono kako se u svijetu u kojem ljudi nemaju mnogo izvora bilo kakvih zabavnih sadržaja, seks se čini kako dobar način provođenja petka navečer.

Bez obzira na ova razmišljanja i kritike činjenica je kako su žene u Istočnom Berlinu imale bolji seksualni život od onih u zapadnom dijelu. U potrazi za boljim seksom stoga se ne bi trebali okrenuti godinama socijalizma i tražiti možda i njihov povratak, već samo učiniti sve što je u našoj moći da se mladim obiteljima pruži podrška, pa tako i ženama.

Pogledajte intervju sa autoricom:

*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “pravokutnik CC” i odaberite “Prijevod titla”*

(express.hr)

Stradali diktator svoju je zemlju ostavio u ruševinama, ali kada je bio na vlasti – bio je nedodirljiv

Desetljeće je prošlo otkada je sada već svrgnuti diktator Libije Moamer al Gaddafi pri UN-u održao govor u kojem se dotakao i Jugoslavije.

“Nijedna zemlja nije bila miroljubiva kao Jugoslavija, izgrađena korak po korak i dio po dio nakon što ju je Hitler uništio. Onda smo je mi uništili, uradili smo isto što i Hitler. Tito ju je izgradio ciglu po ciglu, a onda smo stigli mi i srušili je svojim imperijalističkim osobnim interesima. Kako možemo biti spokojni nakon toga? Ako je mirna zemlja poput Jugoslavije bila suočena s takvom tragedijom, Generalna skupština bi trebalo da pokrene istragu i da odluči koga osuditi na Međunarodnom sudu”

… rekao je tada Gaddafi čija je zemlja, dobivala tehničku pomoć i određen broj vojnih instruktora, dok je s druge strane naša zemlja dobivala naftu.

Kada su nafta i Gaddafi u pitanju valja se prisjetiti još nekih anegdota.

Možda najbolji opis rješavanja poslova kod Gadafija ponudio je bivši hrvatski predsjednik Stipe Mesić koji je godinama surađivao s libijskim diktatorom.

“Evo, ispričat ću vam što se dogodilo tijekom jednog drugog posjeta Libiji, prije kojeg me nazvao Franjo Gregurić, tadašnji direktor Ine, i zamolio da pokušam pomoći riješiti dug od 25 milijuna dolara, koliko je jedna libijska državna kompanija dugovala Ini. Kada sam se sreo s Gadafijem, rekao sam mu: “Slušaj, pukovniče, jedna tvoja kompanija duguje Ini 25 milijuna dolara.” Gadafi je bez komentara podignuo telefonsku slušalicu i nekome rekao: “Nemojte da g. Mesić još koji puta mora postavljati pitanje tog novca!” Dug je istog trena bio riješen”, ispričao je Mesić u razgovoru za Večernji list.

Ne treba zaboraviti da je i Nicolas Sarkozy, bivši francuski predsjednik, svojedobno završio u pritvoru zbog primanja milijuna eura od ubijenog libijskog diktatora koji je imao čitav niz korupcijskih afera. Pogledajte govor u UN-u:

(express.hr)

Zračna baza Ramstein u Njemačkoj primila je oko 100 kontejnera oružja u najvećoj isporuci oružja američkim snagama u Europi od NATO bombardiranja Jugoslavije 1999. godine

Američke zračne snage u Europi izjavile su da je “razna streljiva prebačena u bazu Ramstein tijekom mjeseca listopada”.

Dostava je namijenjena podršci NATO-ovoj Europskoj inicijative odvraćanja i gomilanja raspoloživih resursa američkog ratnog zrakoplovstva u Europi.

Pentagon namjerava poboljšati vrijeme odziva američke vojske tako što će premjestiti i pozicionirati oružje u Europi, gorivo i opremu te biti u mogućnosti “osigurati brzo reagiranje protiv prijetnji agresivnih država” – istaknuo je.

Ramstein je najveća američka zračna baza u inozemstvu i “glavna vojna zračna luka u Europi … tako da je naš glavni posao da dobijemo oružje koje će nam smanjiti vrijeme za napad” – rekao je narednik Arthur Myrick.

“Ovo je oružje u stvarnom svijetu kako bi ispunili ciljeve stvarnog svijeta. To je razlog zbog kojeg dobavljamo još više oružje: da bismo bili sigurni da imamo sposobnost boriti se i gurati naprijed, ako to bude potrebno.”

Narednik američke vojske David Head, istaknuo je da je pošiljka bila “najveća … takve vrste od operacije Allied Force, koja se dogodila 1999.”

Tada su SAD i njegovi saveznici pokrenuli zračne napade na tadašnju Jugoslaviju, bez podrške Vijeća sigurnosti UN-a, nakon što su optužili Beograd za “prekomjerno i nerazmjerno korištenje sile” u sukobu s etničkim albanskim skupinama na Kosovu.

NATO ratni zrakoplovi su nosili 900 setova bombi tijekom brutalnog 78-dnevne kampanje bombardiranja, koja je službeno uzrokovala najmanje 758 civilnih života. Međutim, srbijanski izvori kažu da je stvarni broj smrtnih slučajeva dvostruko veći.

Od početka ukrajinskog sukoba i ponovnog ujedinjavanja Krima s Rusijom 2014., NATO je razmjestio tisuće vojnika i teškog naoružanja u baltičkim državama, Poljskoj i jugoistočnoj Europi.

Velike vojne vježbe koje uključuju zapadne trupe redovito se odvijaju uz rusku granicu, a NATO-ovi ratni brodovi patroliraju u Crnom moru na rotacijskoj osnovi i nikada ne napuštaju područje bez nadzora.

Moskva je više puta odbila tvrdnje da ima ekspanzionističke planove i izjavio kako akcije NATO saveza povećavaju rizik sukoba i potkopavaju sigurnost u Europi.

Novi-Svjetski-Poredak.com

Njemačka konzularna predstavništva u zemljama zapadnog Balkana nisu u stanju obraditi zahtjeve za radnim vizama čiji broj se u prvoj polovini ove godine udvostručio, javlja tjednik Der Spiegel u subotu

„U prvoj polovini 2018. u šest zemalja zapadnog Balkana postavljeno je 52.000 zahtjeva za radnim vizama što je dvostruko više nego u istom razdoblju 2015.“, javlja Der Spiegel pozivajući se na interne spise Ministarstva vanjskih poslova.

„Broj zahtjeva za vizama uveliko je nadmašio kapacitete naših konzularnih predstavništava što je urodilo rastućim brojem pritužbi predstavnika gospodarstva, politike i civilnog društva“, stoji u internom dokumentu.

Istodobno se procjenjuje da bi se, ukoliko se želi savladati ovaj problem, broj zaposlenih u pogođenim konzularnim predstavništvima trebao učetverostručiti, a predlaže se i prebacivanje obrade zahtjeva na institucije u Njemačkoj, poput ureda Ministarstva unutarnjih poslova.

“Izdavanje viza u inozemstvu je ključni instrument kontrole useljavanja od kojeg ne želimo odstupiti”, priopćeno je iz Ministarstva unutarnjih poslova.

Iz ministarstva vanjskih poslova poručuju kako smatraju da je na njihovu ustanovu pao preveliki teret otkako je Njemačka pojačano u potrazi za stručnjacima iz inozemstva.

„Kritika na račun ministarstva je neopravdana. Ukoliko Njemačka želi postati moderna useljenička zemlja moraju se osigurati odgovarajuće birokratske strukture i u samoj Njemačkoj“, rekao je državni tajnik u MVP-u Michael Roth.

Njemačka je 2016. Srbiju, Bosnu i Hercegovinu, Makedoniju, Crnu Goru i Albaniju proglasila sigurnim zemljama čime su izgledi za stjecanje prava na azil za građane ovih zemalja u Njemačkoj smanjeni na najmanju moguću mjeru.

Istodobno je Njemačka olakšala pristup kvalificiranim radnicima iz ovih zemalja svom tržištu rada.

Najviše radnih viza dosad je izdano za sektore građevinarstva, gastronomije i njege osoba.

Njemačkoj, prema procjenama Saveznog ureda za rad, nedostaje oko 800.000 stručnih radnika.
 
(jutarnji.hr)

Za Josipa Broza Tita mnogi često tvrde da je bio mason bez da za tu svoju tvrdnju pruže čvrste dokaze. Ako je bio mason, postavlja se pitanje gdje je i kada iniciran

Najčešće se smatra da je Broz iniciran u francusku ložu Veliki Orijent, međutim Tito nikada nije boravio u Parizu dovoljno dugo da bi primio visoke stupnjeve Orijenta.

U inozemstvu je Tito najdulje boravio u Rusiji i o tom njegovom periodu života zna se vrlo malo, odnosno gotovo ništa. U Rusiji je u to vrijeme, baš kao i danas, bila popularna specifična forma masonerije – Orden Memfisa i Misraima.

Ritual Memfisa i Misraima po uzoru na drevne egipatske rituale u 18. stoljeću uspostavili su talijanski mistici Casanova i Cagliostro u istarskom gradiću Bale kako bi se masonerija očuvala u što čišćoj formi jer su bili svjesni da će propasti i pretvoriti se u svoju suprotnost čemu svjedočimo danas.

Ritual Memfisa i Misraima brzo se proširio diljem Europe, a posebno velik broj sljedbenika ima upravo u Rusiji. Red ima 97 stupnja, a nama je posebno zanimljiv sedmi stupanj. Naime, tajna riječ, lozinka sedmog stupnja, koji se zove Pravedni sudac, glasi – TITO.

Svete riječi, tajne riječi i lozinke u masoneriji su nivoi razvitka koje inicijanti dobivaju na određenom stupnju. Njihovi simboli i značenje ubacuju se u čovjekovo nesvjesno i od tamo djeluju na pojedince.

Na sedmom stupnju Memfisa i Misraima čija je tajna riječ Tito, inicijant prima vrline Pravde, Ravnopravnosti, Nepristranosti i Časnosti. Sudac sudi pravedno, a zakone i običaje primjenjuje na sve podjednako. Pravdu ne podcjenjuje i ne uskraćuje, ali je odmjerava s dozom milosrđa.

“Tajna riječ Tito koja simbolizira ovaj stupanj dolazi iz starogrčkog i označava sovu, simbol mudrosti kod masona. Sova je skrivena u mraku i njena priroda danju nije sasvim jasna.

Sova skriva svoj stvarni identitet, ali sve vidi nesmetano, osluškuje i usmjerava. Ljudi je se pribojavaju jer nekome od nje prijeti opasnost, a nekome blagodat”, piše u tajnim masonskim knjigama koje opisuju ovaj stupanj.

Je li Broz u Rusiji uveden u Memfis Misraim i postavljen za Pravednog Sudca i tako postao društveno – revolucionarna masonska funkcija – Tito, nikada nećemo moći sa sigurnošću saznati. Podudarnost postoji, Tito je svojevrstan magijski moto, tajna riječ, koja je bravara Broza, nakon misterioznog boravka u Rusiji, pretvorila u nadljudsku figuru, Tita, ‘pravednog’ suca među narodima.
 
(dnevno.hr)

Većina država u svijetu gomila zalihe zlata, Hrvatska je jedna od rijetkih u svijetu koja nema zalihe zlata – tko je kriv i zašto su ga rasprodali još 2005. godine

Prema podacima World Gold Council početkom ove godine Rusija je u svojim državnim trezorima držala 1890,8 tona zlata, a danas ih ima već 1944.

Razliku je ova zemlja nakupovala u protekla tri mjeseca, što se, uz totalnu rasprodaju američkih državnih obveznica u Rusiji, tumači pripremom Rusije za smanjenje izloženosti američkom dolaru u dobu zahuktavanja carinskih ratova, udara Washingtona i na Tursku i na Iran.

Drugim riječima, Rusija se za opasno razdoblje priprema gomilanjem zlata. Nasuprot takvoj politici stoji Hrvatska koja je jedna od rijetkih zemalja u svijetu koja nema apsolutno nikakvih zlatnih rezervi.

Od zemalja bivše Jugoslavije Srbija danas ima najveće rezerve – 19,5 tona, potom Makedonija 6,9 tona, pa Slovenija 3,2 tone i BiH 3 tone. Za Hrvatsku World Gold Council navodi da zlatnih rezervi uopće nema, za što znamo da je posljedica čuvene rasprodaje 15,5 tona zlata iz Hrvatske još 2005. kada je guverner HNB-a bio Željko Rohatinski.

Bila je riječ o zlatu koje je Republika Hrvatska dobila podjelom imovine SFR Jugoslavije kao nasljednica SR Hrvatske u skladu sa svojih oko 28,5 posto udjela u BDP-u države koja se raspala 1991. U međuvremenu se dogodila svjetska financijska kriza, posebno posljednjih godina diljem svijeta snažnije ekonomije idu za tim da gomilaju svoje rezerve.

Kada je 2011., još dok je Hugo Chavez bio živ, Venezuela zatražila od SAD-a da joj vrati zlato koje je držala u američkim trezorima, Washington je na to reagirao tvrdeći da je to direktan udar na SAD, odnosno dolar.

Kada je ubrzo poslije toga, pod pritiskom javnosti u Njemačkoj, Angela Merkel odlučila povući svoje zlatne rezerve iz SAD-a, reakcije nisu više bile tako žestoke. Njemačkom javnosti naprosto se proširila sumnja da njemačko zlato više nije tamo i zahtijevala je da ga se prebaci u Njemačku. A Hrvatska?

2005. smo imali 15 tona najčišćeg zlata, onog 99,99 posto čistoće, a danas nemamo ni grama. U doba kada je HNB prodao to zlato, bila je riječ o cijeni koja je bila najniža u posljednjih 10 godina!

Premda se zlato prodaje u trenutku najvećih kriza, mi smo ga se riješili u doba Sanaderove vlade, kad je pokrenut gospodarski rast, a nezaposlenost počela drastično padati. Tom prodajom, prema najslabijoj računici naših ekonomista, izgubili smo pet milijardi kuna.

No neke projekcije govore i o gubitku od 30 pa i više milijardi! Zašto je Hrvatska prodala zlato u trenutku kad je cijena za uncu, a jedna unca sadrži 31,1035 grama, bila samo dvjestotinjak dolara, a poslije se popela i na 1800 dolara!? Zašto smo zlato prodavali u trenutku kad su mnogi svjetski ekonomisti upozoravali da cijena raste 10 posto na godinu i da će sigurno prijeći granicu od 1000 dolara za četiri do pet godina?

O tome postoje tri oprečne teorije, a jednu od njih ruše i same izjave iz HNB-a. Prema prvoj verziji, koja je dugo kružila u hrvatskoj javnosti (a pokazala se netočnom), zlato smo prodali na preporuku MMF-a, koji je smatrao da je bolje kapitalizirati ta sredstva.

Navodno su slične preporuke dolazile i iz drugih financijskih središta moći, ali svoje zlatne rezerve tada nitko od zemalja na Zapadu nije prodavao. Druga teorija govori o visokim troškovima čuvanja toga zlata u SAD-u, te je to i verzija koje su se godinama poslije držali u HNB-u.

Bivši guverner HNB-a Željko Rohatinski prije nekoliko godina je rekao da je “priča o hrvatskom zlatu stara i prežvakana”. No, da se to zlato prodalo u trenutku kada mu je cijena dosegnula 1800 dolara za uncu, Hrvatska bi na prodaji zaradila nevjerojatnih pet milijardi kuna! Zato ne čudi i treća teorija, ona koja govori o zavjeri svjetskih financijskih središta moći i dosluhu s vrhom HNB-a.

Rohatinski je prije pojašnjavao kako su zlato prodali po burzovnoj cijeni koja je tad bila na snazi te da su prinosi na devizne rezerve bili daleko veći od prinosa na zlato, pa je bilo logično “zamijeniti” zlato devizama.

No, upućeni kažu da i nije Rohatinski bio taj koji vodio rasprodaju naših zlatnih poluga. Navodno je glavni ideolog čitave priče bio Zdravko Rogić, Čačićev HNS-ovac, koji je punih 20 godina u HNB-u bio zadužen upravo za sukcesiju bivše imovine.

Istog tog Rogića se, usput, smatra i jednim od glavnih krivaca što do danas nije riješen slučaj stare štednje Ljubljanske banke (Rogić je za pitanje Ljubljanske banke kao svog suradnika imenovao Marijana Klanca, koji je poslije postao direktor pravnih poslova u HNB-u i koji je tijekom nastanka duga Ljubljanske banke hrvatskim štedišama bio direktor pravne službe upravo te Ljubljanske banke, glavne filijale Zagreb!).

Prije nekoliko godina ekonomist Goran Marić u medijima je izjavio da “niti jedna Vlada ne želi vidjeti da je HNB samo na upravljanju međunarodnim deviznim pričuvama i na prodaji zlata u sedam, osam godina izgubila 30 milijardi kuna!”

On je tada prozvao bivšeg guvernera Škreba (bio na čelu HNB-a do 2000.) i njegovog zamjenika Rogića kao najodgovornije i za slom našeg bankarskog sustava u devedesetima, koji je koštao zemlju gotovo 90 milijardi kuna.

Tada smo, podsjetimo, ostali bez domaćih banaka, a od njihove rasprodaje stranim vlasnicima dobili smo jedva 5,4 milijarde kuna. Dvojbena procjena HNB-a o prodaji zlata ni danas nema pravoga opravdanja. Unca zlata tada je vrijedila od 220 do 240 dolara.

Prema podacima iz Godišnjeg izvješća HNB-a za 2001. priljev deviza od prodanog zlata iznosio je 117,31 milijuna dolara. Upravo te godine Hrvatska je u Bruxellesu potpisala Dodatak ugovoru o pitanju sukcesije za podjelu dijela imovine bivše SFRJ na računima u Banci za međunarodne namire (BIS) u Baselu.

No, niz ekonomista u takvom potezu sa zlatom nije vidio problem, tako ni Ljubo Jurčić koji je prije nekoliko godina za Express rekao da je to bio uredan potez. “Ako je Hrvatska mogla čuvati zlato, nismo ga trebali prodati, a ako smo ga prodali po cijeni koja je tada bila na snazi, onda je to u redu. Zlato više nema vrijednost koju je imalo u povijesti osobito količina koju smo mi imali. Igra sa zlatom je danas čista špekulacija.

U krizna vremena poduzetnici pokreću špekulacijski balon potičući ljude na prodaju zlata i stvaraju takvu atmosferu. Tada cijena zlata skoči s recimo 270 dolara po unci zlata na 2300 dolara i onda špekulanti zarade tri, četiri ili deset puta više. No ne možete predvidjeti i znati kada će do toga doći i hoće li doći”, kazao je tada.

Kako bilo, godinama uoči rasprodaje hrvatskog zlata postojale su prognoze da će zlato rasti, što se i obistinilo. A, zahvaljujući internetu, takve prognoze su danas dostupne svima, pa i ekonomskim laicima. Procjenjuje se da danas u svijetu ukupno ima oko 165.000 tona zlata. Najveći kolač posjeduje SAD s oko 8130 tona, a velika većina zemalja upravo je ondje pohranila svoje poluge.

“SAD ima zlata jer time održava svoju bilancu. Kada bi prodali deset posto, srušili bi je. Priča sa zlatom je mješavina monetarne politike i špekulantskih poslova. Amerikanci njime umjetno drže bilance, a njihova snaga nije u zlatu, već u, primjerice, vojsci. Kao najveća vojna sila ondje je najsigurnije”, komentirao je Jurčić.

Damir Novotny u to je vrijeme rekao da pravi problem Hrvatske nije u tome što više nema rezervi zlata, nego to što nema rezerve plina i hrane. Zlato je, objašnjavao je, davno napušteno kao podloga za emisiju novca jer je ono još ’70-ih godina prošlog stoljeća prestalo biti monetarni instrument.

Što se Hrvatske tiče, ironično je da je misterij oko državnog zlata kod nas situacija koja se povijesno ponavlja. Čak još od doba NDH kada se “ustaško zlato”, oteto Židovima u Drugom svjetskom ratu i Holokaustu, provlačilo po katedralskim katakombama. Dandanas njemu nema traga, osim povremenih špekulacija da je ono na kraju završilo u Vatikanu.

U vrijeme NDH Židovima je oteto sve što se dalo i većina im nikada nije vraćena. No zlato je ostalo najveći misterij. “Činjenica je da su za vrijeme Pavelića Židovi u zlatu plaćali da ih ne diraju. No, o kojim količinama zlata je riječ, može se samo špekulirati. Ako se i negdje bilježilo na kraju su dokumenti uništeni.

Naravno nije se radilo samo o otimanju zlata već i vrijednosnih papira, a o imovini da i ne govorimo. No zlato uvijek najviše pobuđuje zanimanje. Pokojni svećenik i povjesničar Krunoslav Draganović prvi je bio radio intervjue s preživjelih s Bleiburga i od njih saznao za dio priča o zlatu. No ono će zauvijek ostati misterija”, kazao je svojedobno povjesničar i profesor na Filozofskom fakultetu Goran Hutinec.

On je tada dodao da se dio zlata za vrijeme NDH skrivao u sanducima u zagrebačkoj Katedrali jer je ona slovila kao najsigurnije mjesto.

“Naravno nitko sa sigurnošću ne zna gdje je potom završilo, ali spominju se dva odredišta; Vatikan i Austrija. Nekoliko mjeseci prije završetka rata Pavelićeva supruga koja je bila zadužena za ratnu siročad, s tom djecom je pobjegla u dvorac u Austriju. Pretpostavljalo se da je s njom u Austriji završilo i dio zlata. Komunisti su kasnije ondje iskapali, no nema pismenog traga o tome jesu li ga ondje našli”, rekao je Hutinec.

Iako je tada bila opća nestašica, dodaje za Pavelića i zlato uvijek se našlo goriva i automobila. “Pavelić nije pješačio niti je bježao na noge. Pa obzirom da je sa sobom, navodno, nosio i zlato, sigurno su ga prevozili adekvatnim vozilima”, dodao je.

Pisani tragovi iz srpskih medija govore da je uoči Drugog svjetskog rata Jugoslavija posjedovala 84.574 kilograma čistog zlata. U Velikoj Britaniji je 1939. bilo pohranjeno 44.887 kilograma zlata. Obzirom da se nakon početka rata očekivao napad na Veliku Britaniju, Jugoslavija je odlučila zlato prebaciti u SAD. Od predratnih 84 tone, nakon rata ostalo je 49 tona zlata.

Srpski mediji pišu da su ustaše ukrali 1090 tona, a preostalo su, navodno, “oteli” Amerikanci koji su tražili da zlatom naplate zaplijenjenu imovinu njihovih građana koju su imali u Jugoslaviji. Uzeli su zlata u vrijednosti 17 milijuna dolara iako je ona vrijedila oko pet milijuna dolara.

Američki Državni odsjek izvijestio je 1998. da su ustaše potkraj rata, odnoseći državni novac, odnijeli i imovinu otetu Židovima i drugim žrtvama rasističke politike u vrijednosti od 80 milijuna tadašnjih dolara, uglavnom u zlatnicima.

Ustaška Hrvatska državna banka je 1944. dio zlata od 1338 kilograma pohranila u Švicarskoj nacionalnoj banci. No Amerikanci pretpostavljaju da se tu ne radi o Židovskom zlatu nego o zlatu iz sarajevskog deponija Narodne banke Kraljevine Jugoslavije.

Švicarka je kasnije Jugoslaviji vratila 980 kilograma, a ostalih 358 nitko više nije spominjao. Obzirom da još nisu otvoreni vatikanski arhivi s dokumentima iz pontifikata Pija XII (1939. – 1958.) gdje se očekuje da bi se mogli naći tragovi o ustaškom zlato, samo se može špekulirati da je ono ondje i završilo.

No, na londonskoj konferenciji o nacističkom zlatu 1997. zaključilo se da se u hrvatskim državnim arhivima ipak mogu pronaći neki podaci, što je tada potvrdilo i hrvatsko izaslanstvo. U Londonu je tada objavljeno da su ustaške zlatne rezerve iznosile 45 sanduka zlata nepoznate vrijednosti. Od toga su 32 sanduka bila skrivena u Franjevačkom samostanu u Zagrebu te su 1946. predani emisijskoj Narodnoj banci Jugoslavije. Ostalih 13 sanduka palo je u ruke Ante Pavelića.

Zlato je s Pavelićem i njegovih 1500 ustaša prešlo preko Bleiburga u automobilskoj koloni. Iza toga gubi mu se svaki trag. U priču oko zlatnih poluga sumnjiva porijekla bio je 2007. spominjan i bivši premijer Ivo Sanader.

Tada je hrvatski list iz Zadra pisao da je Sanader 2003., dvije godine prije no što je HNB prodao i zadnje hrvatske zlatne poluge, pohranio na Britanskim djevičanskim otocima 19.875 kilograma zlata. Tada se procjenjivalo da ono vrijedi 400 milijuna eura.

Sporni dokument koji je navodno potvrđivao priču, bio je plasirao Vladimir Zagorec. Tako je i bivši premijer dobio svoju mističnu priču koja će se pamtiti kao “Sanaderovo izgubljeno zlato”.
 
(express.hr)

Ni o jednoj ličnosti 20. stoljeća ne kruži toliko neistina kao o britanskom pjesniku i okultistu Aleisteru Crowleyu, ni jedan tiranin te krvave epohe ne izaziva toliko gnušanje i nerazumijevanje kao najveći britanski čarobnjak nakon Merlina

Većinu groznih priča o sebi sam je poticao jer ga je imidž “najopakijeg čovjeka na svijetu” zabavljao. U pop kulturi on je prototip zlog čarobnjaka, a po mišljenju vjerskih fanatika, Sotona osobno. Da nekome od njih kažete da je Crowley bio inteligentan lik s čudnim smislom za humor i umjetničkim talentom, spalili bi vas na lomači da mogu.

No u posljednjih 15-ak godina Crowley sve više postaje predmetom akademskih studija, a priznanje mu je nedavno dodijelio i BBC, smjestivši ga na 73. mjesto liste najutjecajnijih Britanaca svih vremena.

Crowley je u svojem životu bio štošta – pasionirani šahist i planinar, špijun u službi Njezina Veličanstva, pjesnik, LGBT aktivist, sadomazohist i junkie, no nikad nije bio sotonist, a to je stigma pod kojom ga mnogi danas znaju.

Stil života koji je vodio – otvoreno propagiranje homoseksualizma i borba protiv represije nad slobodnom voljom pojedinca – učinili su ga omraženim demonskim kopiletom u očima konzervativne viktorijanske Engleske.

“Svaki muškarac i svaka žena je zvijezda”, osnovni je moto Theleme, njegova duhovnog učenja. To znači da se svatko rađa kao unikatno biće u svemiru. “Čini što te volja, to je sav zakon”, podrazumijeva odgovornost za svoje postupke, dok treći princip “Ljubav je zakon, ljubav pod voljom”, baš kao i kršćanstvo, nalaže ljubav spram bližnjeg.

Ono što je Comte za sociologiju, a Freud za psihologiju, Crowley je za ezoteriju. Mnoge inovacije koje je unio, poput približavanja mudrosti Istoka zapadnoj tradiciji pokrenule su tektonske pomake u društvu, a brojni umjetnici gajili su neskrivene simpatije za tog “crnog vraga”.

Iako je većina mračnih legendi o Crowleyu neistinita, poput one da žrtvuje djecu 150 puta godišnje (mislio je na ejakulat), neki mitovi o njemu su točni. Njegovo učenje utjecalo je na nastanak scijentologije i LaVeyev sotonizam, u vrijeme ratova špijunirao je za saveznike, a među sljedbenike spadaju Bondov tata Ian Fleming, David Bowie, Ozzy Osbourne, Madonna…

Osnovu njegova učenja čini “Liber Al Legis” ili “Knjiga zakona“, koju mu je 1904. u Kairu izdiktiralo egipatsko božanstvo Aiwass najavivši mu dolazak Novog eona. Objava nije neistinita jer je 20. st. donijelo korjenite promjene. Je li Crowleyev “intervju” s Aiwassom bila halucinacija izazvana pretjeranom konzumacijom droga, kojima je čitav život bio sklon, ili tu ipak ima nečega – na pojedincu je da prosudi.

Da se ekranizirira, Crowleyeva priča mogla bi biti serija perverznija od “Igre prijestolja”, mističnija od “Twin Peaksa” i napetija od “Na putu prema dolje”. Bio je džentlmen i bonvivan koji je proputovao više zemalja nego svi Bondovi, ljubio puno više žena (i još toliko frajera) te aktivno sudjelovao u kreiranju povijesti 20. stoljeća.

Rodio se 12. listopada 1875. u Warwickshireu, a umro 1. prosinca 1947. u Hastingsu. Osim kršenja svih pravila, strasti u mladosti bile su mu poezija, šah i planinarenje. Do 16. je osvojio nekoliko alpskih vrhova, a kasnije će se penjati na najzahtjevnije vrhunce Himalaje. Upisao je Cambridge, no nije ga završio jer ga je kao studenta regrutirala britanska tajna služba.

Svoje prve magijske operacije obavljao je u vili Boleskine na obalama Loch Nessa. Kuća je od tada ukleta. U 60-ima ju je kupio Jimmy Page, koji je ondje izvodio niz amaterskih rituala. Rezultat je bila “kletva Led Zeppelina”. Bubnjar John Bonham umro je pod bizarnim okolnostima, Page doživio tešku prometnu nesreću, a Plantu je umro 5-godišnji sin. Nakon toga bend se raspao.

Izgleda da je i sam Crowley pobjegao iz vile jer intenzivno putuje. Nakon povratka ženi se s Rose Edith Kelly kako bi joj pomogao razvrgnuti dogovoreni brak.

Međutim, ljubav nije dugo potrajala. Prekid je uzrokovala smrt kćeri Lilith i Rosein alkoholizam. Nakon razvoda organizira niz javnih rituala, na kojima je novinarima posluživao halucinogenu drogu pejotl pa su recenzije u tisku bile afirmativne. Nakon što je 1912. objavio svoju poznatu “Knjigu laži”, javio mu se glavar reda Vitezovi Istočnog hrama (O.T.O.) te ga primio u bratstvo, a “kalifat” će do danas ostati središnje tijelo njegova učenja.

Prvi svjetski rat provodi u New Yorku gdje se infiltrirao u pronjemački pokret. Tračevi kažu da je potapanje Lusitanije bila njegova zasluga. Nakon rata na meti je tabloida koji pišu o njemu kao izdajniku. Od progona bježi na Siciliju gdje osniva Opatiju Theleme po uzoru na onu iz Rabelaisova klasika.

No zbog njegove sve teže ovisnosti o heroinu, pretvorila se u najobičniji skvot u kojemu mu je, zbog loših higijenskih uvjeta, umrla još jedna kći, Anna Poupee Leah. Nakon što ga je Mussolini protjerao, Crowley se pokušava skinuti s heroina, u čemu mu pomaže ruski mistik Gurdžijev.

Ranih 30-ih seli u Berlin, gdje prijateljuje s Huxleyem i ekspresionističkim slikarima, a i sam uspješno izlaže. Nekoliko dana prije berlinske izložbe portugalski pjesnik Fernando Pessoa pomaže mu u lažirati vlastito samoubojstvo. Kad su svi povjerovali da je umro, nonšalantno se pojavio na otvorenju.

O Crowleyevu odnosu prema Hitleru američka kuća Dark Horse početkom ove godine izdala je grafički roman “Aleister i Adolf” iz pera slavnog Douglasa Rushkoffa. Tijekom 2. svjetskog rata surađuje s Ianom Flemingom u operaciji hvatanja Rudolfa Hessa, a priča se da je njegov buran život inspirirao Fleminga za lik Jamesa Bonda.

Navodno su Crowleyeva znanja pomogla saveznicima da pobijede u ratu. Naime, ratnički pozdrav “V for Victory”, koji su saveznici često rabili, zapravo je magijsko oružje protiv svastike i solarnog kulta koji su štovali nacisti. Pred kraj rata posjetio ga je mladi američki vojnik Grady Mc Murty, kojemu je Crowley dao titulu nasljednika.

Istodobno, s feministicom i slikaricom Lady Friedom Harris radi na krunskom dragulju svojeg stvaralaštva – tarot špilu u koji je utkao sva svoja magijska znanja. Ubrzo nakon dovršetka “Knjige Thotha”, Crowley umire pored svojeg učenika Kennetha Granta. Sprovod je bio skroman, čitale su se njegove pjesme, no tabloidi su ga svejedno prozvali crnom misom. Crowleyevo učenje našlo je plodno tlo u SAD-u zahvaljujući Mc Murtyju, koji ondje tiska njegove knjige i tarot u ljeto ljubavi 1969.

Njegov utjecaj na društvena previranja 60-ih je nemjerljiv. Čak su ga i Beatlesi uvrstili na omot “Sgt. Peppersa“, a sam “papa hipi revolucije”, Timothy Leary, rekao je da “nastavlja Crowleyevo učenje”. Među sljedbenike “dede” Crowleya ubraja se i Bowie.

Njegov berlinski alter ego, The Thin White Duke, više je nego očita referenca. Kroz “đavolju glazbu” Crowleyevo učenje stiglo je i do naših prostora. Umjetnik i mistik Vladimir Dodik Trokut u svojoj kolekciji neobičnih predmeta posjeduje i prvotisak Crowleyeva tarota iz 1969. koji je, tvrdi, dobio od jednog člana Bijelog dugmeta.

To ima smisla jer su Brega i njegovo jato obožavali Led Zeppelin, a mnoge okultne poruke u njihovim stihovima predvidjele su raspad Jugoslavije.

Iako je “Knjigu zakona” u nas prvi preveo karate majstor Vladislav Gigov, šira javnost u kontakt s Thelemom došla je preko srpskog ezoterika Živorada Slavinskog.

Njegova crkva, Ecclesia Gnostica Alba, zastupa čudesnu teoriju da je nadzemaljska inteligencija s kojom je Crowley došao u kontakt zapravo Nikola Tesla. Tradicija kaže da, kad god se tiska novo izdanje “Knjige zakona”, dolazi do rata ili političkih previranja.

Tako je bilo i u SFRJ. Nakon luksuznog izdanja beogradske izdavačke kuće ESOTHERIA buknuo je rat. Iako je Crowley u SFRJ bio prisutan i prije 80-ih, organizirano djelovanje počinje 1983. nakon posjeta Mc Murthyja Jugoslaviji, kad niče 15-ak “kalifatskih” O.T.O. loža.

Smatra se da je prije rata u Jugi živjelo više telemita nego igdje drugdje u svijetu, osim SAD-a. Točnu brojku danas je teško ustvrditi. Zanimljivo, O.T.O. je inicijalno nastao kao unutarnji red masonske linije Memphis-Misraim, u koju je tijekom boravka u Rusiji bio iniciran i Tito.

Broz je ime dobio po tajnoj riječi sedmog stupnja, a to je “Tito, pravedni sudac koji donosi ravnotežu”. Time se linija vratila na Balkan, gdje je i nastala kad su je u istarskim Balama osnovali Casanova i Cagliostro. Ovim podatkom prilike na Balkanu postaju još uvrnutije, a priča o Crowleyu još zamršenija.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “pravokutnik CC” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(dnevno.hr)