Ako ste se pitali tko ili što je David Icke ali vas je nešto zaustavljalo da donesete konačan sud, možda vam pomogne citat iz njegove knjige Najveća tajna:

‘Kršćanska crkva je farsa utemeljena na izmišljotini?! Ukoliko nekome treba potvrda da nekolicina može s lakoćom nadzirati mnoštva ne treba tražiti daleko; dovoljno je da pogleda milijarde ljudi koji su štovali bajke što su ih proteklih 2000 godina propagirali ljudi u mantijama.

Pritom, ono što vrijedi za kršćanstvo vrijedi i za ostale: judaizam, islam, hinduizam i sve ostale. Te religije stvorila je ista sila s istom svrhom te, utoliko, mitovi o bogovima spasiteljima širom svijeta imaju istu strategiju:

1) rođeni ste s istočnim grijehom i stoga ste bezvrijedno biće od dana kada ste došli na ovaj svijet

2) spasiti se možete jedino ako vjerujete u Spasitelja, a to znači da morate raditi sve što vam svećenstvo kaže

3) ako to ne činite, bit ćete osuđeni na vječni oganj u paklu

Koliko li je samo krivnje i straha to izazvalo tijekom tisuća godina. Čuo sam majke rimokatolkinje koje su se nakon smrti svoje dojenčadi sa strepnjom pitale što će se dogoditi s njihovom djecom. Bebe nisu mogle vjerovati u Isusa jer su bile stare svega nekoliko dana, hoće li, dakle, ići u raj ili u pakao?

Taj kršćanski Bog je pomalo bezveznjak, zar ne? No dakako, to nije točno. Sve je fikcija, izmišljotina gmazovskih inicijata Babilonskog bratstva čija je svrha kontrola umova širokih masa. Pišući ovaj dio knjige, istraživao sam podrijetlo Evanđelja i posegao za jednom knjigom na svojoj polici.

Kada sam je izvukao, za njom je ispala druga, manja knjiga. Iako se nisam mogao sjetiti da sam je ranije vidio, odmah me privukao njezin naslov: Pravo podrijetlo Novog zavjeta, Abelarda Reuchlina, prvo izdanje objavljeno je u SAD-u 1979. godine. Knjiga govori o jednom povlaštenom krugu, najeksluzivnijem klubu u povijesti koji poznaje Veliku tajnu.

Krug obuhvaća vjerske, političke i književne vođe koji znaju istinu o Isusu, no ne žele da ju itko drugi sazna. Ono što me zapanjilo je da je autor knjige došao do istih zaključaka kao ja. Evanđelja su izmišljotina smišljena s ciljem da proizvedu novu religiju utamničenja.

Obitelj Pizon stvorila je priču i likove; priču su vezali za određeno vrijeme i mjesto u povijesti i onda je povezali s nekim perifernim stvarnim osobama, kao što su Herod, Gamalijel, rimski prokuratori i tako dalje. No, Isus i svi neposredno povezani s njim su stvoreni likovi. Pizoni su bili loza potekla od državnika, konzula, pjesnika i povjesničara, a takvi ljudi bi svakako bili inicijati mreže tajnih društava Rimskog carstva, jedne od glavnih odskočnih dasaka za gmazovske punokrvne i mješance sve do danas.’

Sve rečeno su besmislice a da sam se odlučio dodati još pokoji dio, zaboravili bi od kuda smo uopće krenuli, koliko je tu nabacanih teorija, imena i činjenica koja Icke dovodi u vezu. I sad, tko ili što je David Icke? Prorok, luđak, gmaz…?

Važno svjetlo na ova pitanja baca i činjenica da svoje ‘prorokovanje’ duguje jednoj knjizi o magiji koja mu je, prema njegovom svjedočenju, pala na glavu dok je sav prazan tražio putokaz za život. Ni manje ni više već knjiga o magiji? Da, pročitao ju je, potražio autoricu koja ga je savjetovala a nakon toga su mu se u hotelskoj sobi obratili, kako kaže, vanzemaljci. Nakon toga ‘sve je krenulo’, ‘otkrivenja’, knjige, putovanja, novac, slava…

Iako je to mnogima sakriveno i da li je u pitanju sotonska prijevara, i da li je David Icke sluga sotone koji se više bavi rušenjem kršćanske vjere a manje raskrinkavanjem svjetskih urota kojima je cilj globalno porobljavanje čovječanstva?

Treba li ga unatoč tome čitati? Odgovor je jednostavan, samo ako imate jasno vodstvo Duha Svetoga, isključivo radi raskrinkavanja. Inače može biti vrlo štetno. Jedna katolkinja koju poznajem čitala je neke njegove knjige i iskreno mi priznala da tu ima ‘zanimljivih stvari’.

No, ubrzo nakon toga imala je ozbiljnih problema s očima i vidom što ne treba čuditi jer je u pozadini tih tekstova magija kojom su dozvane demonske sile – gmazovi kojima je Icke toliko fasciniran i ispunjen da ne može a da ih ne vidi svugdje oko sebe. Kandidat za egzorcizam? Ili duševnu bolnicu? Najvjerojatnije, oboje.

Pitanje je… vjerujete li David Ickeu ili Katoličkoj crkvi…?

KNJIGU “Najveća Tajna” – David Icke, možete skinuti OVDJE
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 

 
(vestinet,dnevno,youtube.com/uredio: nsp)

Možda je Tito bio pozvan da se pridruži, međutim nema dokaza da je to napravio, kako tvrde pojedini srpski autori. Ipak, potpuna istina bit će poznata kada se za 50 godina otvore britanski dokumenti.

Slobodni zidari se nisu voljeli isticati i javno istupati, ali neosporno su utjecali na važne političke događaje na ovim prostorima. Jedan od najvažnijih prijeratnih događaja bilo je stvaranje Banovine Hrvatske iz 1939., a kada sam pomnije analizirao, uočio sam da su sporazum dogovorila po trojica hrvatskih i srpskih političara, koji su ujedno bili pripadnici slobodnozidarskih loža. Tako sam otkrio neke zanimljive podatke o slobodnom zidarstvu, koji su nepoznati i stručnjacima u ovom području”, dok opisuje drugi – po svemu sudeći najintrigantniji dio trilogije “Mudrost, Snaga, Ljepota” – koji na 800 stranica izlazi u izdavačkoj kući Profil i opisuje masonske utjecaje na političke procese u Kraljevini Jugoslaviji, teroru ustaškog režima i bijegu u izolaciju u socijalizmu.

Dok se u “Mudrosti” bavio početnom fazom slobodnog zidarstva, “Snaga” sadrži njihovu povijest tijekom dvadesetog stoljeća i, među ostalim, odgovara na dugogodišnje dileme jesu li Josip Broz Tito, Miroslav Krleža, Moša Pijade i Vladimir Velebit bili pripadnici slobodnozidarskih loža. “To treba demistificirati. Tito, Krleža i Velebit nisu bili slobodni zidari, ali je bio Moša Pijade. Kako se Velebit stalno družio sa slobodnim zidarima, Tito je izabrao baš Velebita i poslao ga kao izaslanika NOB-a u Veliku Britaniju, koja je kolijevka slobodnog zidarstva. S druge strane, Moša Pijade je pod pseudonimom ušao među slobodne zidare, a kasnije godinama bio blizak Titov suradnik”, pojašnjava Šömen.

Ovaj poznati slovenski književnik, scenarist i novinar, koji od 1983. živi u Zagrebu, također je slobodni zidar od 1990. kada su ga prijatelji pozvali u bratstvo. Kada se prije dvadeset godina počeo interesirati za slobodnozidarsku povijest, naročitu na tlu Hrvatske i Slovenije, otvorila su se mu vrata u knjižnice i arhive europskih velikih loža.

Dok se u prvoj knjizi bavio dalekom prošlosti, drugi dio Šömenovog triptiha obrađuje uglavnom nepoznate događaje iz dvadesetog stoljeća u Hrvatskoj. Koliko god se njihov utjecaj često mistificira, brojni slobodni zidari snažno su utjecali na hrvatsku politiku, kulturu i gospodarstvo. Pritom su se često nalazili u sukobima s Katoličkom Crkvom, ustaškom marionetskom državom, ali i komunističkim vlastima.

Slobodni zidari propovijedaju da treba vjerovati u Velikog graditelja svih svjetova, što je – prema ovakvom shvaćanju – puno više od pojma Boga, kao što propovijedaju kršćanstvo, islam ili judaizam. Razumljivo da su u dominantno katoličkoj Hrvatskoj, ovakva razmišljanja nailazila na snažne otpore iz crkvenih krugova. Dodatni sukob rasplamsale su duboke svjetonazorske razlike, primjerice, pred početak Drugog svjetskog rata osnovna načela zagrebačke Lože Maksimilijan Vrhovac nabrajala su “uvođenje civilnog braka, ukidanje celibata, slobodnu školu, slobodu misli i savjesti, ukinuće crkvenih redova i da hrvatska politika može biti isključivo slavenska politika…”.

Nepoćudni elementi

Zbog toga su se slobodni zidari, zajedno sa Židovima i Srbima, našli u prvoj grupaciji nepoćudnih elemenata, koje je režim Ante Pavelića odlučio iskorijeniti.

Već u prvim mjesecima nakon osnivanja NDH, ustaške vlasti su u logor Jasenovac zatočile četrdesetak slobodnih zidara, među kojima i poznatog povjesničara umjetnosti Grgu Novaka, profesora Antuna Barca i odvjetnika Natka Katičića. Neki su ubrzo likvidirani, no ostali su premješteni u Staru Gradišku, a neizvjesnost u ovom logoru smrti, odlučili prekratiti tako što su organizirali stručna predavanja i o tome pravili zabilješke. Tako je u prosincu 1941., uz obrazloženje da se radi o “terapiji mozga” i “pola sata zaborava”, organizirano čak 60 predavanja, a zatim i zajedničkih meditacija. Tako je Barac 2. prosinca 1941. održao predavanje na temu “Moji pogledi na hrvatsku književnost”, a nešto ranije Mirko Deanović je održao izlaganje o Danteovom “Paklu”, što je, vjerojatno, bila aluzija na uvjete koji su vladali u jasenovačkom logoru.

Zabilježeno je Katičićevo predavanje o Dalmaciji, a 8. prosinca Grga Novak je govorio o neolitu u Dalmaciji. Krešimir Baranović, ravnatelj Opere u HNK pričao je “O hrvatskoj glazbi” i “Portretu balerine Ane Pavlove”, ekonomist Ivo Belin podučavao je na temu “Plus i minus u privredi” dok je pedijatar Branko Dragišić pričao na temu “Natalitet i mortalitet kod Hrvata”. Izgleda da su sve lošiji životni uvjeti počeli diktirati teme, tako da je početkom 1942. Dragišić govorio “O tifusu”, a Ivo Ivančević predavao “O posljedicama luesa i tuberkuloze”.

Izlazak iz logora

Prema zabilješkama iz Stare Gradiške, posljednje predavanje bilo je Belinovo koji je 20. 2. 1942. govorio na temu “Naše novčarstvo”. Na proljeće 1942. slobodni zidari su bili pušteni iz ustaškog logora ali nisu dobili zaposlenja. Potpisati su morali izjavu da o tome što su doživjeli u logoru u Staroj Gradiški nikome neće govoriti.

Jedna od zanimljivijih priča vezana je za Stanoja Mihaldžića, političara i slobodnog zidara u novosadskoj Loži Mitropolit Stratimirović, a kasnije člana zagrebačke Lože Pravednost. Mihaldžićeva karijera bila je izuzetno burna, u mladosti je bio jugoslavenski dobrovoljac u Prvom svjetskom ratu, a kasnije je u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca postao načelnik zagrebačke policije, potom vršitelj dužnosti bana Savske banovine, pa ministar unutarnjih poslova u vladi Cvetković-Maček, i napokon, ban Dravske banovine sa sjedištem u Sarajevu do 17. travnja 1941. godine. Mihaldžić je bio anglofil i 1940. u Beogradu je pod krinkom gospodarskog ureda, zaposlio skupinu Slovenaca koji su špijunirali za Engleze. Nijemci su izvršili pritisak na jugoslavensku vladu uz obrazloženje kako u njoj “ima previše slobodnih zidara”, i Mihaldžić je premješten na bansku dužnost u Sarajevu. Ubijen je sredinom 1941. u Sarajevu kao engleski agent, iako je prema nekim pričama, odveden u Graz i preživio rat.

Mihaldžića se u svojm uspomenama prisjetio i Miroslav Krleža, koji je 1931. u policiji tražio izdavanje putovnice kako bi mogao otputovati u Češku i Poljsku. U Banskim dvorima, Krleža se prisjetio kako ga je Miheldžić “primio u istom kabinetu gdje sam bio kod Pavelića 1943. ili kod Bakarića 1945. Dao mi je rukom znak da sjednem. Otvorio je ladicu, izvadio pasoš, naklonio se i ja sam gotovo bez riječi napustio kabinet”, pisao je Krleža.

Upravo je Krležinom odnosu s masonima posvećen velik dio Šömenove knjige o slobodnim zidarima. Neki njegovi postupci izazvali su veliku pažnju. Kao urednik u Enciklopediji Jugoslavije slobodno zidarstvo nije ni spomenuo, dok je u Općoj enciklopediji ovom fenomenu posvećeno svega 56 redaka. U stvarnosti, Krleža nije bio sklon slobodnom zidarstvu, tako da je u romanu “Na rubu pameti” više puta u posprdnom kontekstu spomenuo “malograđanske slobodne zidare”. Pritom je paradoksalno da se o Krleži pisalo kao članu masonske Lože Libertas, koja je prestala raditi još 1938., a na popisu članova nikada se nije nalazilo ime ovog poznatog pisca.

Ali u privatnom životu, Miroslav Krleža se često družio i bio prijatelj sa slobodnim zidarima poput beogradskog slikara Petra Dobrovića, a u svojem stanu, na polici iznad knjiga, nalazila se mrtvačka glava, koju je kao poklon dobio od Drage Perovića, tadašnjeg šefa Anatomskog instituta, ujedno i slobodnog zidara. Krleža je među prijatelje ubrajao Julija Benešića, člana Lože Libertas. Krležin prijatelj bio je pjesnik Gustav Krklec, član Lože Šumadija, a kada se 1922. preselio u Beograd, ušao je u Ložu Preporođaj.

Ovdje vam navodimo dokaz kojim se potvrđuje da je Moša Pijade radio prema masonskoj Agendi i koja je već 60 godina ista

Citat Može Pijade sa prvog zasijedanja AVNOJ-a, studenog 1942. u Bihaću:

“Potrebno je zato stvoriti toliko mnogo beskućnika da ovi beskućnici budu većina u državi. Stoga mi moramo paliti. Pripucat ćemo, pa se povući. Nijemci nas neće naći, ali će iz osvete paliti sela. Onda će nam seljaci koji tamo ostanu bez krova nad glavom, sami doći i mi ćemo imati narod uza se pa ćemo na taj način postati gospodari situacije. Oni koji nemaju ni kuće ni zemlje ni stoke, brzo će se i sami priključiti nama, jer ćemo im obećati veliku pljačku. Teže će biti sa onima koji imaju neki posjed. Njih ćemo povezati uza se predavanjima, kazališnim predstavama i drugom propagandom. Tako ćemo postepeno proći kroz sve pokrajine. Seljak koji posjeduje kuću, zemlju i stoku, radnik koji prima plaću i ima kruha, za nas ne vrijedi ništa. Mi od njih moramo načiniti beskućnike, proletere. Samo nesrećnici postaju komunisti, zato mi moramo nesreću stvoriti, mase u očajanje baciti, mi samo mrtni neprijatelj svakog blagostanja, reda i mira.”
 
(jutarnji.hr/uredio: nsp)