U novom broju mjesečnika Vojna povijest, koji je iz tiska izašao nedavno, prvi put u Hrvatskoj izlazi tekst o najnovijem arhivskom otkriću koje posve razotkriva jedan od najmisterioznijih dijelova karijere jugoslavenskog komunističkog vođe Josipa Broza Tita. To je njegovo sudjelovanje u Španjolskom građanskom ratu!

Autor teksta poznati je beogradski publicist Pero Simić koji Titovu biografiju istražuje već više od 20 godina. Kad je o Španjolskom građanskom ratu riječ, Tito je sudjelovanje u njemu pretvorio u jedan od najvećih misterija svoje karijere. Danas znamo i zašto. Jer nije bio običan španjolski borac. On je ondje bio šef, koordinator i kontrolor stožera za likvidacije NKVD-a, Staljinove tajne policije, koja se obračunavala s trockistima!

NKVD (rus.Народный комиссариат внутренних дел) u SSSR-u bila skraćenica za Narodni komesarijat unutrašnjih poslova, bila je i javna i tajna policijska organizacija koja je izravno vršila odluke donošene od vlasti uključujući i ubojstva političkih neistomišljenika u vrijeme Staljina. Prethodno se zvala ČEKA što opet dolazi od skraćivanja riječi Izvaredna komisija. Odgovarala je ministarstvu unutrašnjih poslova.

Sjedište NKVD-a bilo je u Lubjanki.

U Jugoslaviji se ta služba, poslije Drugog svjetskog rata, zvala OZNA a kasnije UDBA.

Ali krenimo redom. Nakon što je došao na vlast u Jugoslaviji, Titu su se javljali bivši ratni drugovi koji su ga vidjeli u Španjolskoj. No on je na marginama njihovih pisama najčešće pisao da ih „nikad nije vidio” ili da je riječ o nekoj zabuni. Mnoštvo takvih pisama danas se može naći i vidjeti u Arhivu Jugoslavije u Beogradu u kojemu se čuva i Titov arhiv. Kako piše Simić, Tito je tu veliku zagonetku do kraja života krio i od očiju javnosti i od svojih najbližih suradnika i od najintimnijih prijatelja. A dobro se pobrinuo da se ta tajna ne otkrije ni tridesetak godina poslije njegove smrti.

Zato za odgonetanje zagonetke Simiću nisu bila dovoljna čak ni višedesetljetna istraživanja u beogradskim i moskovskim arhivima ni uporne sustavne pretrage najpovjerljivije građe Titova osobnog arhiva u Beogradu. Potpuno neočekivano, Simić je točku na taj Titov rebus stavio nedavno. I to tamo gdje se najmanje nadao, u Arhivu Slovenije u Ljubljani, u kojemu se čuva pisana ostavština Vladimir Dedijera, Titova biografa.

Odškrinuta vrata

Kako objašnjava Simić, vrata te Titove Pandorine kutije prvi su put odškrinuta prije šezdesetak godina. Kvaku je prvi diskretno povukao Georgi Damjanov, visokopozicionirani sovjetski agent koji je radio u aparatu Kominterne. Bio je šef jednog od najvažnijih njezinih dijelova, odjela za kadrove za sve zemlje Europe, a njegovo lažno ime bilo je Aleksandar Belov. Čim je Staljin na svojim tenkovima doveo bugarske komuniste na vlast, Belov je postao ministar obrane Bugarske, a pet godina kasnije i poglavar bugarske države. Na toj je dužnosti 1953. godine primio akreditive novog Titova veleposlanika u Sofiji Mite Miljkovića. Kada je veleposlanik prenio domaćinu pozdrave vođe jugoslavenskih komunista, Belov se trgnuo i, nazivajući Tita samo njegovim tajnim moskovskim pseudonimom, zapitao: „A kako je naš stari drug Valter?” Kada je veleposlanik odgovorio da je Tito dobro, Belov je rekao: „Ja se s drugom Valterom dugo poznajem, mi smo u Moskvi dobro surađivali. On ima velike zasluge za međunarodni komunistički pokret.” Aludirajući na posebne agenturne poslove, izgovorio je i dvije ključne rečenice: „Mi smo njega slali na zadatke u Španjolsku i tamo je jedno vrijeme bio u velikim teškoćama, ali se dobro izvukao. I druge je zadatke drug Valter dobro izvršavao.”

Slovenski komunist Josip Kopinič, koji je bio visoki sovjetski obavještajac u Španjolskoj, potkraj života otkrio je na koje su zadatke Staljinove specijalne službe slale Tita u Španjolsku. U neobjavljenom svjedočenju, koje je dao Titovu biografu Vladimiru Dedijeru, Kopinič je rekao da je Titov prethodnik na čelu KPJ Josip Čižinski, alias Milan Gorkić, bio predstavnik Kominterne za Španjolsku „u svim vidovima pomoći i odnosa”, a da se „posle Gorkića Tito prihvatio dobrog dijela tih poslova”: „Pod Titom je bio tako i rad predstavnika IV odseka NKVD-a, koji je pored ostalih poslova radio i na likvidacijama neprijatelja u inostranstvu.” „Tito je bio kontrolor IV odseka. I zbog toga je išao u Španiju na inspekcijska putovanja, na dan-dva”, priznao je Kopinič, koji je Titu bio toliko naklonjen da je potkraj Španjolskog građanskog rata odigrao jednu od glavnih uloga u njegovu dolasku na čelo KPJ.

„Neprijatelji” kojima su se u Španjolskoj bavili likvidatori NKVD-a, pod Titovom naredbom, bili su tzv. trockisti, kako je Moskva etiketirala sve oponente Josifa Visarionoviča Staljina. Ti su ljudi u Španjolskoj, kako je Tito potkraj 1937. godine pisao u „Proleteru”, „svakodnevno raskrinkavani kao izdajnici i špijuni u službi generala Franka”. A „raskrinkavanje” je bila istoznačnica za fizičke likvidacije.

Kopiničevo priznanje još je točnije potvrdio Maurice Thorez, koji je u vrijeme Španjolskog građanskog rata bio generalni sekretar CK KP Francuske, preko koga su se iz Moskve prenosile sve povjerljive sovjetske odluke i naredbe za Španjolsku. Tako se u njegovim rukama našao i dokument iz koga se „videlo da je Tito bio zadužen za likvidacije u Španiji”, točnije da je bio „šef štaba za likvidacije u Španiji”, a da su ostali članovi stožera bili: talijanski komunist Vittorio Vidali, Hrvati Ivan (Stevo Krajačić) i Ivan (Antonov) Srebrenjak i bosanski Srbin Vlajko Begović, koji je bio zamjenik šefa NKVD-a u međunarodnim brigadama u Španjolskoj i šef operativnog centra za likvidacije u Albaceti.

Poslije Torezove smrti sadržaj tog dokumenta Dedijeru je 1979. godine u Parizu prezentirao biograf lidera francuskih komunista Albert Soboule. Iako mu je Soboule bio „izvanredan prijatelj”, Dedijer se, vjerojatno zbog straha od posljedica, nije usudio niti pokušati objaviti ovo prvorazredno otkriće.

Postojanje ovog dokumenta Dedijeru je deset godina poslije, rujna 1989. godine, potvrdio i Titu vrlo naklonjen Josip Kopinič, koji je Titu 1938. omogućio da postane kandidat za generalnog sekretara CK KPJ.

Ovaj dokument potvrdio je i jedan od španjolskih likvidatora Ivan Stevo Krajačić: „Četvrti odsek je radio dve vrste poslova: diverzije pod komandom ruskog generala Pavlova i likvidacije neprijatelja – trockista.”

Pozadinu ove velike Titove tajne do kraja je odgonetnuo jedan njegov bliski suradnik, šef njegove predsjedničke administracije, zagrebački komunist židovskog podrijetla Leo Mates. Tito se s Matesom družio baš u vrijeme Španjolskog građanskog rata, a nakon završetka tog rata svraćao je i u Matesovu kuću u Zagrebu.

Na Dedijerovo pitanje – kako je Tito postao generalni sekretar CK KPJ i kakve je usluge izvršio Sovjetima u Španjolskoj da mu daju mandat u doba staljinističkih pogroma, Mates je rujna 1983. godine dao odgovor koji se sada prvi put predočava javnosti:

„Činio je prljave usluge u Španiji.”

„To je za Sovjetski Savez bio važan poligon – i vojnički i strateški, ali i kadrovski (čišćenje).”

„Tito je tamo čistio ljude.”

U razgovoru s Dedijerom to je potvrdio i sâm Kopinič:

„I Tito i Kardelj radili su za NKVD.”

A sada najvažnije otkriće. Događaj se odigrao u prvim danima Drugog svjetskog rata u obiteljskoj kući Lea Matesa na Šalati, ekskluzivnoj zagrebačkoj četvrti. Pokraj Matesa sjedila je Anka Butorac, bivša supruga Blagoja Parovića, jednog od najpoznatijih jugoslavenskih komunista, koji je nekoliko mjeseci prije odlaska u Španjolsku pao u nemilost i Kominterne i svoje supruge zbog ljubavne veze s jednom mladom suradnicom sovjetskog poslanstva u Budimpešti.

Ono što je slijedilo Leo Mates je 24. rujna 1983. vjerno, od riječi do riječi, prenio Titovu biografu Vladimiru Dedijeru, koji je o tom velikom otkriću napravio sljedeću bilješku: „Tito u Matesovoj kući u Zagrebu, iznad Šalate, Anki Butorac odjednom: Ja sam tvoga ‘druga’ poslao u Španiji u smrt!” Dedijerova je nevjerica bila toliko velika da je pokraj ove Titove rečenice, u lijevom gornjem uglu, ružičastim flomasterom ispisao četiri krupna uskličnika: !!!!

Flert s činovnicom

Nepunih pola godine prije nego što ga je Tito „poslao u Španjolsku u smrt”, Blagoje Parović bio je organizacijski sekretar CK KPJ, osoba broj dva u partijskog hijerarhiji. Zbog flerta s činovnicom sovjetskog veleposlanstva u Mađarskoj Tito ga je potkraj 1936., po nalogu Moskve, razriješio te dužnosti, a Parović je poslije toga vidio priliku u Španjolskoj da se dokaže. U sovjetskom je gradu Rjazansku završio tromjesečni vojni tečaj i početkom 1937. preko Pariza krenuo prema Pirenejima. Gorkićev CK KPJ postavio ga je za svog predstavnika u republikanskoj Španjolskoj, gdje je Parović pokrenuo i uređivao dobrovoljački list „Dimitrovac”, u kome su tekstovi objavljivani na srpsko-hrvatskom, češkom, španjolskom i slovenskom jeziku. Početkom srpnja 1937. postavljen je za komesara XIII. internacionalne brigade. Govorio je: „Budite takvi da svaki vaš rođak i poznanik, svaki drug i prijatelj, svaka organizacija i narod koji ovde predstavljate s ponosom može reći: ‘To je moj sin, moj drug, član moje organizacije, sin moga naroda.’”

Ubijen je 6. srpnja 1937. u sumrak pokraj jednog sela blizu Madrida.

Na licu mjesta odmah ga je, u krupnom planu, snimio bosanski komunist Vlajko Begović, bojnik po činu, član Titova stožera za likvidacije, „glavni egzekutor u Španiji”. Prema svjedočenju Titova generala i španjolskog dobrovoljca Peke Dapčevića, Vlajko Begović također je „učestvovao u ubistvu Blagoja Parovića”.

Kut snimanja fotografije – s lica, iznad tijela mrtvog Parovića – pokazuje da je snimka napravljena ne iz pijeteta prema tom čovjeku već da bi se dokazalo da je zadatak izvršen.

Junačka smrt

Parović je bio jedan od najperspektivnijih jugoslavenskih komunista. Centralni komitet KPJ još je početkom 1934. donio odluku da u slučaju uhićenja Milana Gorkića i predstavnika KPJ u Kominterni Vladimira Ćopića Blagoje Parović „stane na čelo CK”.

Gorkićev pomoćnik Rodoljub Čolaković opisao je Parovića kao „jednog od rijetkih naših radničkih aktivista koji su se uzdigli i osposobili za samostalan politički rad širih razmjera”.

Nekoliko mjeseci poslije njegove likvidacije Parovića je Tito nazvao „jednim od najboljih članova CK KPJ”, a njegovu smrt „junačkom smrću”.

Titovu ulogu šefa, koordinatora i kontrolora stožera za likvidacije u Španjolskoj uvjerljivo dokazuje i jedan Titov dokument nastao potkraj 1937., nepunih pola godine poslije likvidacije Blagoja Parovića. U njemu Tito svog neimenovanog „dragog prijatelja” u Moskvi obavještava da Ivan Krajačić „vrlo dobro obavlja svoju profesiju” u Španjolskoj i da „smo odlučili da ga pošaljemo k tebi na specijalizaciju njegove profesije”. „Za drugog kandidata – Vokšina (Josipa Kopiniča) karakteristika se nalazi kod vas.”

Krajačić je desetljećima bio šef OZNA-e, Udbe i Službe državne sigurnosti Hrvatske i predsjednik Vlade i Sabora Hrvatske.

Posebna je priča i Titova fotografija iz kampa u Francuskoj koja je autentična. Iza nje krije se afera. Objavljena je 1961. u knjizi „Naši Španci”, koja je već u tisku imala ozbiljnih problema. Naprijed piše da je izašla 1961., a na posljednjoj stranici da je njezin tisak u tiskari „Ljudske pravice” u Ljubljani završen tek „marta 1962. godine”! Knjiga je prešućena i povučena bez otvaranja afere, među ostalim, po svemu sudeći, i zbog ove Titove fotografije te objavljivanja Begovićeve fotografije mrtvog Blagoja Parovića. Simić vjeruje da je Begović autor i ove Titove fotografije.
 
DODATAK
Josip Broz Tito – Bez maske – Dokumentarni film

 
(vecernji.hr, youtube.com/uredio: nsp)

Neovisno o tome koliko je autentično pismo koje je sredinom 70-ih Titu uputio bivši ministar Ivan Gošnjak, pa čak i ako sam Tito nije bio mason, neporecivo je da su pripadnici masonskog pokreta i te kako utjecali na događaje u bivšoj Jugoslaviji

Tito, ja znam da ćeš mi zamjeriti što s mojim smjenjivanjem povezujem i Marka (Aleksandra Rankovića), koji je prije devet godina prošao gore od mene. Samo nas nekoliko, Ti, Lazar Koliševski, Josip Kopinić, Koča Popović, Jovanka Broz i ja znamo zašto si naprasno otjerao Marka. I sam znaš da je prisluškivanje laž… Razlog smjenjivanja Marka, druže Tito, Ti to dobro znaš, jest njegovo izvješće o masonima u Jugoslaviji, odnosno konstatacija i tvrdnja autora izvješća da masoni vladaju Jugoslavijom.”

Ove retke navodno je polovinom sedamdesetih napisao Ivan Gošnjak, Hrvat, nakon što je smijenjen s mjesta ministra obrane i načelnika generalštaba Titove Jugoslavije. Gošnjak u pismu traži susret “u četiri oka”, odgovore na dvadesetak pitanja i Titu jasno daje do znanja da je upravo spominjanje njegova imena u izvješću, koje su “sastavili najbolji Rankovićevi obavještajci”, u kontekstu s masonima, dovelo do toga da Tito “politički ubije” Rankovića.

Gošnjak podsjeća na 1961. godinu, kada je Tito bio na svojem “putu mira” po afričkim zemljama i kada je, navodno, došlo do sukoba između Jovanke Broz i Lazara Koliševskog, koji je, kako u pismu tvrdi Gošnjak, spriječio Tita da ide na skupštinu masona koju je priredio marokanski suveren, odnosno kralj koji je, prema Gošnjaku, bio veliki meštar masonske lože. Pismo nikada nije došlo do Tita, jer kako u knjizi “Posljednja Titova ispovijest” tvrdi njezin autor, hrvatski novinar i publicist Vjenceslav Cenčić, koji je prvi objelodanio ovo pismo što nudi nove priloge za upoznavanje jednog dijela političke povijesti Titove Jugoslavije, na pismu stoji napomena Edvarda Kardelja, ili Stane Dolanca, da ga ne treba dati Titu “jer je star i bolestan”.

O tome je s Gošnjakom trebala razgovarati posebna komisija. Navodno su ispod ove napomene stajali potpisi Kardelja, Bakarića, Dolanca, Stambolića, Ljubičića i Jovanke Broz. Dakako, ima i suprotnih mišljenja. Povjesničar prof. dr. Ranko Končar sumnja u vjerodostojnost ovoga pisma, a jednako tako i Zoran D. Nenezić, jedan od najboljih poznavatelja masonerije, svojedobno prvi veliki meštar novouspostavljene Velike lože Jugoslavije nakon njezina “samouspavljivanja”. Bora Krivokapić, novinar i publicist, zna reći ne samo za ovo pismo, nego i za niz drugih dokumenata u Cenčićevoj knjizi, da su “originali falsifikata”.

Povjesničar Končar ne vjeruje da je Kardelj, iako utjecajan, imao tolikog utjecaja da bi mogao zabraniti da pismo stigne do Broza. Nenezić postavlja pitanje gdje je faksimil pisma, koji se 12 godina nakon objavljivanja u Cenčićevoj knjizi nije pojavio, a do sada se nisu oglasili ni sastavljači izvješća, “Rankovićevi obavještajci”, kojih sigurno još ima među živima. U neku ruku može se razumjeti ogorčenost Ivana Gošnjaka, ako je napisao pismo, jer su upravo on i Ranković u vrijeme poslije rata bili najodaniji Brozu, a on ih se grubo riješio. Toliko su mu bili odani da ih je Vladimir Dedijer nazvao u svojim pisanjima o Brozu i njegovu vremenu “policijskim psima na Titovu lancu”. Bili su i dio Titova najintimnijega kruga, jer su i Gošnjak i Ranković bili kumovi na vjenčanju Broza i Jovanke 1952. godine, upriličenom u vili “Dunavka” pokraj Iloka. Osim ovih sumnji, ostaju i povijesne činjenice.

Prisluškivanja je bilo, i to ne samo Tita te njegovih i Jovankinih odaja, ali razlozi tog velikog obračuna i smjena Rankovića na Brijunskom plenumu prvenstveno su bili politički, zbog drukčijega gledanja na ustrojstvo jugoslavenske federacije, plus Rankovićev nacionalizam. Ostaje, ipak, bez obzira na vjerodostojnost pisma i izrečenoga u njemu, intriga vezana uz masone i pitanje koliko su slobodni zidari, odnosno taj “red iz sjene”, utjecali na politička kretanja u bivšoj Jugoslaviji i poslije. To je teško objektivno dokučiti upravo zbog zatvorenosti masona, zbog čega im se ponekad pripisuje i ono što nisu učinili. Za Josipa Broza jedni tvrde da je bio mason, a drugi da nije, i pri tome ni jedna ni druga strana nemaju valjane dokaze za svoje tvrdnje. Nema sumnje da je bio okružen masonima i da su oni mogli u određenim situacijama imati utjecaja na njega ili su svojim individualnim masonskim kontaktima utjecali na tijek ovdašnje povijesti.

Najbolji primjeri za to su Miroslav Krleža, koji je bio Titov prijatelj i mason, kao i Ivan Ribar, mason, koji je bio predsjednik Narodne skupštine Kraljevine Jugoslavije, a poslije rata i parlamenta Jugoslavije. Jedan od najvećih utjecaja na Broza, prema tvrdnjama onih koji se bave izučavanjem masonerije, imao je Winston Churchill, koji je bio viđeniji engleski mason. Prema jednima je upravo Churchill, za kojega je Broz čak izjavljivao da mu je “duhovni otac”, i “doveo Broza na vlast”.

Tu se spominje Churchillova zamisao da Tita “gurne” među vođe nesvrstanih u trenutku kad je “Zapad ocijenio da države trećega svijeta klize prema Rusiji”, pišu ovi autori. U famoznom pismu Gošnjak još spominje da su “Rankovićevi obavještajci” utvrdili kako su masoni nesumnjiva politička i duhovna elita bivše Jugoslavije, preko osoba poput Kardelja, Bakarića (pod tajnim imenom Kupferstein), braće Dizdarević, Vidmara, Krleže, Grge Novaka, dr. Savića, Koče Popovića, Antuna Augustinčića, dr. Kocbeka, Ivana Ribara, Oskara Daviča, Džemala Bijedića, Milovana Đilasa, Pavla Gregorića, Jovana Hristića, Miloša Crnjanskog, Vase Čubrilovića, Antonija Isakovića, Mladena Ivekovića, Ivana Politea, Srđana Price, Smodlake, Mike Tripala, Milana Bartoša, Gustava Krkleca, Krešimira Baranovića, pa čak i čuvenog pokojnog sportskog komentatora Hrvoja Macanovića i drugih.

Nenezić piše da su se mnogi masoni odmah nakon Drugog svjetskog rata priključili “novoj” Jugoslaviji i radili na njezinu priznanju i stvaranju ugleda. Tako se od hrvatskih slobodnih zidara spominje da su se novoj vlasti “stavili na uslugu”, među ostalima, i dr. Andrija Štampar, dr. Marko Kostrenčić, dr. Miroslav Musulin, Marino Tartalja, Mijo Mirković, Stanko Frank, Franjo Durst, dr. Josip Badalić, dr. Petar Skok, Krklec, Milan Marjanović, Ljubo Babić, Tomislav Krizman i drugi. Sa srpske strane novoj su se vlasti priključili, među ostalima, dr. Viktor Novak, Ivo Andrić, Krešimir Baranović, Veljko Petrović, Aleksandar Belić, dr. Siniša Tasovac i drugi. Masonima se pripisuje nesumnjiv utjecaj na stvaranje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, ali i razbijanje Jugoslavije.
Velika Jugoslavenska loža uz “blagoslov” Slobodana Miloševića ponovno je registrirana početkom devedesetih, uz pomoć njemačke Velike lože. To što se to dogodilo godinu dana prije agresije na Hrvatsku dalo je povoda za neke tvrdnje u Hrvatskoj kako “masoni potiču agresiju”. Sa srpske strane upirao se prst u hrvatske slobodne zidare i “put prema separatizmu” te razbijanju Jugoslavije. Nenezić upozorava i na to da je “svoje interese u jugoslavenskim proturječjima našla i inozemna masonerija”.

Citirajući dio teksta izvjesnog F. Zellera, objavljenog 1974. u Parizu, izdvaja dio u kojem se spominje Miko Tripalo, koji se sa skupinom hrvatskih intelektualaca masona povezao s inozemnom masonerijom.

“Oni su preko nekih znanstvenih aktivnosti oko JAZU-a još od kraja šezdesetih godina bili povezani sa slobodnim zidarima u inozemstvu, koji su pružali svaku potporu nacionalističko-separatističkim strujama u Hrvatskoj.”

U masonskim dokumentima pronađeno je i ono što je pretočeno u život.

U jednom takvom dokumentu, koji je pronašao Zoran Nenezić i predočio ga javnosti, piše i sljedeće: “I prije nego komunistima dođe kraj, Srbi trebaju blagovremeno zauzeti pozicije kako nam sutra drugi ne bi krojili kapu. Više se ne smije dozvoliti da između Hrvatske i Srbije bude uspostavljena povijesna granica. Tu treba fiksirati etničku granicu, pa onda iseljavati Srbe iz Hrvatske u Srbiju, a Hrvate iz Srbije u Hrvatsku. Jer, danas nema zajedničkih interesa.”

Bijele rukavice i drugi ‘dokazi’

Argumenti da Tito nije bio mason bili su vezani uz poslijeratno razdoblje, u kojem je masonerija nestala s jugoslavenske političke scene. Zagovornici tvrdnji da je Tito bio mason izvukli su “argumente” poput njegovih bijelih rukavica, masonske prepoznatljivosti, koje je nosio na summitima nesvrstanih. Ili, podsjećali su na to da je pokopan ispod bijele obrađene ploče, ispod kakve su pokopani i neki od poznatih masona, poput Dositeja Obradovića i Vuka Karadžića. Titov sprovod, po zagovornicima teze da je pripadao masonima, bio je “pravi masonski ritual”, a oni bolje upućeni pronašli su još jedan bitan detalj. Kažu da je mnogima promaknulo da je tadašnji američki predsjednik Jimmy Carter na Titov pokop, umjesto svojih suradnika, poslao svoju ostarjelu majku. U tome su neki, poput Zorana Lj. Nikolića, publicista, prepoznali Carterov intimni čin, jer masoni sebe u svojoj simbolici tretiraju kao “djecu udovice”.

Od suđenja Stepincu do bombardiranja SRJ

Da su i masoni “obični ljudi”, potvrdio je svojim primjerom Ivo Andrić. Njemu se u jednom razdoblju života svidjela supruga Gustava Krkleca, a šuška se da je između njih “nešto i bilo”. No, Andrić je zbog toga isključen iz beogradske masonske lože “Istina”. Svojim privatnim vezama masoni su ponekad utjecali na pojedine događaje. Viktor Novak, poznati autor “Magnum Crimena”, preko svojih masonskih veza u svijetu skrenuo je pozornost inozemnoj javnosti na komunistički proces protiv kardinala Alojzija Stepinca. Masoni su, navodno, svojim utjecajem spriječili da 9. ožujka 1991. godine, za prvih velikih prosvjeda srpske oporbe, dođe do kaosa na beogradskim ulicama.

U tome je važnu ulogu odigrao književnik Borisav Pekić. Isto tako, masonima se pripisuje da su 5. listopada 2000., za vrijeme svrgavanja Miloševića, spriječili krvoproliće. Velika loža Jugoslavije preko američkog predsjednika Georgea Busha starijeg, koji je također mason, uspjela je ishoditi kod Miloševića da se Vuka Draškovića i njegovu suprugu, koje je zatočio, pusti iz zatvora i omogući im se liječenje u Francuskoj. Preko svojih masonskih veza u Francuskoj srpski su masoni navodno uspjeli spasiti beogradske mostove za vrijeme bombardiranja SRJ 1999. godine. J.P.
 

 
 
(slobodnadalmacija.hr,youtube.com/uredio:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=9345"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

Sve ostale djelatnosti obavještajnog sustava bile su marginalne i ni od kakvog vitalnog značaja za državu. Tako koncipiran sustav držane sigurnosti, kojemu je apsolutno najvažnija zadaća bila čuvanje teritorijalne cjelovitosti jedne neprirodne, umjetne tvorevine uz mehanizme totalitarne i diktatorske vlasti, jedino je tako mogao uspješno funkcionirati desetljećima, dakle da gotovo svatko svakoga nadzire, da nitko nikomu ne vjeruje.

Brand, odnosno prepoznatljivost “jugoslavenskog puta u socija1izam’, “jugoslavenskog modela samoupravnog socijalizma”, “jugoslavenskog socijalizma sa ljudskim licem”, “jugoslavenske nesvrstanosti’ itd. nije stvaran iz ideoloških pobuda, već je naglasak uvijek bio na Jugoslaviji i jugoslavenskom teritoriju “od Triglava do Đerdapa°.

Sve je bilo podređeno održavanju te tvorevine pa i sama ‘ideologija` tzv. “socijalizma’! Režim se s vremenom postupno i djelomično “liberalizirao’ te više nije gotovo uopće represivno reagirao na kritičare modela socijalističkog društvenog ustroja ukoliko ti kritičari, naravno, nisu zastupali ideje nekakvog organiziranog oblika djelovanja i tako svjesno ili nesvjesno dovodili u pitanje samo postojanje te višenacionalne tvorbe. Naravno da su Tito, Kardelj, Bakarić i ostali iz samog vrha režima vrlo dobro znali kako demokratska Jugoslavija nije moguća i da svako popuštanje u smislu nekakve demokratizacije neminovno dovodi u pitanje samu njezinu  opstojnost kao teritorijalne cjeline. Drugim riječima, svi oni koji su prihvaćali Jugoslaviju kao neospornu i neosporivu datost, nisu imali gotovo nikakvih problema zbog mogućeg (individualnog) kritičkog artikuliranja mišljenja glede samog sustava društvenog uređenja.

Diktatorski, kasnije tzv. samoupravni (totalitarni) sustav bio je isključivo u funkciji održanja te nakaradne tvorevine tako da su s vremenom jugoslavenstvo i Jugoslavija postali jedinim vrijednosnim ideološko-političkim parametrom, sinonimom za “napredno’, “lijevo°, “progresivno’ i to je ostalo tako u medijsko – političko – znanstvenim društvene dominantnim krugovima Hrvatske sve do danas.

Jugoslavenstvo je u nas prevladavajući i na razini svijeta ni s čim usporedivi fenomen te supstitucija za “lijevo“ koje danas još samo u Hrvatskoj, od svih država proizašlih iz bivše tvorevine, u javnosti prolazi kao takvo. Jugoslavenstvo se i danas u Republici Hrvatskoj automatski smatra „lijevim“, samostalna Hrvatska i hrvatstvo, pak, nečim “desnim°!  Za razliku od Srbije, primjerice, gdje slične pozicije imaju tek marginalni i zanemariv društveni utjecaj i učinak.

PREVIŠE NEODGOVORENIH PITANJA

Ako je autorima serijala bila intencija Tita u prvoj emisiji prikazati velikim obavještajcem, Staljinovim agentom, onda u tomu nisu baš bili uvjerljivi. Da je bio nečiji igrač, to je svakako točno, međutim Staljinov sigurno nije bio. Baš kao što to nisu bili ni Josip Kopinič – Vazduh te ostali njegovi bliski suradnici s kojima je krenuo u rat za obnovu Jugoslavije koja, usput valja napomenuti, nije bila u programu niti jedne relevantne političke stranke tadašnjeg vremena pa čak niti značajnijeg broja samih komunista, posebice hrvatskih koji su zbog toga prije svega, ali i zbog činjenice što su doista bili uvjereni komunisti, bili fizički eliminirani od onih snaga koje su bile povezane s Titom.

Prevelik je katalog pitanja na koja se ne nude, niti mogu ponuditi, plauzibilni i uvjerljivi odgovori glede Titova “komunističkog’ svjetonazora, a koji bi argumentirano potvrdili takvu (titoističku) tezu i pretpostavku o njemu kao borcu “za socijalizam / komunizam’. S druge, pak, strane, niz argumenata i dokazivih činjenica potvrđuju da Josip Broz Tito uopće nije bio to za što se je izdavao i kakvim ga se još danas prikazuje. Kome je u interesu da se Tita još uvijek treba doživljavati kao nekog uvjerenog komunista kada je on, zapravo, bio samo borac za Jugoslaviju i nekakav reformator tipa turskog Kemala paše Ataturka?

Ponajprije, koliko je članova imala uopće KPJ pod vodstvom Tita u razdoblju od 1939. do travanjskog rata 1941. godine ?

To nitko ne može sa sigurnošću kazati jer su brojke poslije rata frizirane i nije napravljena nikakva pouzdana revizija. (Manjkas barata sa službenim podatkom bivšeg režima o 12.000 članova KPJ).

Jedno je sigurno: u Hrvatskoj je partija bila najbrojnija, a o kojim se stvarnim brojkama radilo, možemo samo procjenjivati. Primjerice, u Splitu je u jesen 1940. godine bilo 35 članova, a taj se broj povećao do travnja 1941. na 57 članova KPJ. U Srbiji je, prema kazivanju Svetozara Vukmanovića Tempa, u njegovim Memoarima “Revolucija koja teče“ situacija bila takva da je u Kragujevcu, najjačem industrijskom središtu Srbije “s 10.000 radnika u Vojno – tehničkom zavodu“ postojala samo jedna ćelija s tri člana KP] i to dva intelektualca i jedan radnik. U Nišu isto tako samo tri člana, Valjevu dva itd.

Kada imamo te brojke pred očima i slike koje nam Manjkas predstavlja sa sastanaka vrha KP] gdje Tito govori Kardelju, Đilasu i Rankoviću o čišćenju partije od frakcionaša, trockista, buržoaskih elemenata itd., onda si doista možemo slikovito zamisliti koliko ih je na kraju ‘čiščenja’ moglo uopće ostati.

Imao sam sreću, za vrijeme svojeg školovanja u Rimu, živjeti kod dr. Ante Cilige, koji je zasiguro bio jedan od najboljih poznavatelja povijesti radničkog pokreta ne samo u Hrvatskoj, već i na svjetskoj razini. Posredstvom njega došao sam u doticaj s osobom koja je radila u antikomunističkom odjelu zagrebačke policije za vrijeme Banovine Hrvatske, ali i prije. Taj mi je gospodin rekao kako je policija ubacivala svoje ljude u redove KPJ i da je, zapravo, u potpunosti nadzirala njihove redove. Prema njegovim riječima, titoistička je partija 1941. godine imala najviše 1. 500 do 2.000 ljudi i to zajedno s ubačenim konfidentima i pojedinim agentima režima. Mnogi od njih u zatvoru su započeli suradnju – tako su, primjerice, Ranković i njegov poslijeratni zamjenik Svetislav Stefanović – Ćeće postali policijski suradnici tijekom  izdržavanja zatvorske kazne.

JUGOSLAVENSKA BAČVA

Tito je za vrijeme služenja svoje zatvorske kazne u Lepoglavi bio tzv. slobodnjak, boravio je mnogo vremena izvan zatvora, neki autori poput Vladimira Dedijera pisali su kako je popravljao po kućama aparate (!?) i zabavljao usamljene žene. Kod jedne takve, lokalne krčmarice, bio je upravo u vrijeme kada je kroz Lepoglavu prolazio vlak s kraljem Aleksandrom na putu za Brdo kod Kranja pa da je zbog toga u zatvoru nastala prava panika među čuvarima koji ga nisu mogli pronaći. Spomenuti mi je policajac kazao da je Tito “slobodno’ vrijeme provodio sa stručnjacima iz policije gdje je prošao obuku za svoje kasnije djelovanje. Govorio je kako je najveći uspjeh za neku obavještajnu službu kada preuzme kompletnu logistiku jedne organizacije tipa tadašnje KP] koja je prije Tita imala doista prevratničke, subverzivne ciljeve! A on je potkraj života bio uvjeren da su KPJ u cijelosti nadzirali ljudi iz antikomunističkog odjela u suradnji s Britancima. Dugo je vremena mislio kako Britanci, koji su konstantno imali svoje prste u igri oko komunista (i preko slobodnih zidara), u staroj Jugoslaviji žele samo ubaciti svoje ljude među njih i to na ključne pozicije kako bi što učinkovitije mogli nadzirati i parirati utjecaju SSSR-a izvan svojih granica (u španjolskom građanskom ratu uspjeli su u najvećoj mjeri ubaciti svoje agente u njihove redove).

Major Randolph Churchill u Slunju s partizanima

Tek dugo poslije rata shvatio je da je sve to zapravo bila njihova igra na jednu projekciju koja je osiguravala za njih, iz geostrateških interesa, prevažan kontinuitet Jugoslaviji u novom poslijeratnom scenariju jer su bili svjesni i imali točnu procjenu kako je monarhistička versajska tvorevina neodrživa i kao takva neobnovljiva na dulji rok. Svoj utjecaj na tom području mogli su spasiti samo silom i čvrstom rukom jer je svaka demokracija nespojiva s opstankom te višenacionalne tvorevine koja je bila puna nepremostivih proturječja. Zbog toga su preko svoga agenta Tita dali pobiti gotovo kompletno relevantno članstvo KPJ i preko njega stvorili potpuno novu organizaciju s novim ljudima u njegovu neposrednom okruženju. Sjećam se kako je taj gospodin Jugoslaviju usporedio s bačvom koja je samo toliko dugo bačva dok ima čvrsti obruč koji sve njezine elemente drži na okupu. Takav je obruč po njemu simbolizirala od Tita preuzeta partija i njegova osobna diktatura. U trenutku kada obruč olabavi ili pukne, bačva nije više bačva, već samo niz njezinih pojedinačnih elemenata.

Da bi zaštitili svoje interese, prije svega naspram povijesnih rivala Rusa i potencijalno iznova Nijemaca, Britancima je na području jugoistočne Europe trebala upravo jedna čvrsta, cjelovita i stabilna “bačva“ pod njihovom nadzorom. A najlakše su ju mogli nadzirati ako je „obruč“ za tu “bačvu“ bio njihov originalni i doista, iz britanskog kuta gledano, kvalitetan, dobro osmišljen i dugoročno održiv proizvod! Naravno da to ne znači kako Britanci istodobno nisu igrali i na neke “druge karte”.

Poznato je’ da oni vole sve moguće inačice koje su u igri imati pod neposrednim nadzorom! Ako je to ikako moguće. Dakako, u tom dijelu Europe to je bilo moguće.

Zanimljivo kako u emisiji nema niti riječi o činjenici da je Velika Britanija već sredinom rujna 1941. godine poslala visoko rangiranu vojno-obavještajnu delegaciju Titu podmornicom s Malte. U Sv. Stefanu dočekali su ih Milovan Đilas, Arsa Jovanović i Mitar Bakić te odveli Titu u njegov štab gdje su ovi do daljnjega ostali. Ne prethodi li takvim akcijama nekakva logistička priprema koja iziskuje određeno vrijeme i kontakt koji je netko morao uspostaviti i to zasigurno ne od danas na sutra? Otkuda uopće ideja da se nekom Titu, koji nije još ni započeo borbeno djelovanje širih razmjera, pošalju važni profesionalci kao logistička potpora?

To je, recimo, za Dražu Mihajlovića bio vidljiv znak na koju kartu Britanci igraju već u najranijoj fazi rata. Osim toga, njemu je major zrakoplovstva Knežević, vojni obavještajac koji je bio jedan od važnih aktera u vojnom puču 27. ožujka 1941. godine, iz Londona tu njegovu procjenu jednom depešom i potvrdio.

TKO JE TITU DAVAO NOVAC?

Hrvatski list svojedobno je pisao o “ustanku’ u Srbu gdje se postrojilo 27. srpnja 1941. godine tisuću četnika koji su tog dana započeli tadašnju “balvan revoluciju` zaustavivši vlak iz Splita za Zagreb, a u isto doba partizani su tamo pod zapovjedništvom Đoke Jovanića imali samo nekoliko desetaka svojih boraca. No organizirali su sačekušu za člana CK KPH Marka Oreškovića koji je krenuo u Zagreb podnijeti izvješće ‘o stanju na terenu’ te ga likvidirali kako bi spriječili da se ondje dozna prava istina o tomu što se događa u Lici. To je primjer za stvarnu sliku na terenu ljeta 1941. godine, u vrijeme kada su se britanski obavještajci iz SOA-e spremali k Titu!

Nitko se ne pita kako je Tito financirao KPJ, a zna se da Kominterna tada nije više davala novac jugo-partiji? Tko mu je dao popise i podatke o svim onim komunistima koje je prokazao kod Staljina i koji su zbog toga likvidirani? Po nekim procjenama, tada je ubijeno ili nestalo gotovo 90 posto rukovodećeg kadra i 40 posto ukupnog članstva?

Kako je i zbog čega (koga) stradala Kerestinačka skupina s Cesarcem, Keršovanijem? Nije li Cesarec ispisao na zidinama ćelije „Živjela sovjetska Hrvatska!’, a ne “Živjela sovjetska Jugoslavija!“? Nije li to, možda, bio razlog za njihovu izdaju od titoističke jugoslavenske linije u KPJ koja je tako preuzela kompletnu partiju? Kako to da su se tada već Titu pridružili Ivan Ribar, njegov sin Ivo Lola, Vladimir Velebit, anglofilski “ljevičari” iz HSS, Ribnikar (vlasnik ‘Politike’)…i niz drugih anglofila, masona? Kada je tek k njemu došla prva sovjetska vojna misija koja igra “glavnu ulogu’ u Manjkasovu filmu? Kako je moguće da W. Churchill šalje svoga sina bojnika Randolpha, ,,opasnom agentu“ Staljina, Titu? Tko je omogućio Bleiburg, a čime je izravno pomogao i utjecao na preuzimanje i stabiliziranje Titove diktatorske vlasti?

I tako bi e moglo nanizati još na desetke pitanja, kao na primjer kako je moguće da Jovanka Broz bude uoči svoje udaje za Tita šest mjeseci privatna gošća kod ministra vanjskih poslova Anthonyja Edena gdje uči engleski jezik i ponašanje prve dame? Kome je bila u interesu Titova uloga među °nesvrstanima’? Kako je moguće da na Titovoj grobnici nema nikakvih simbola komunizma ako je već bio doista komunist? Na koncu, tko se najdulje zauzimao za opstanak Jugoslavije te oklijevao i bio protiv priznanja hrvatske neovisnosti? Tko taj čin smatra još i danas svojom pogreškom?

Da zaključim: Tito je bio britanski agent koji je uz njihovu pomoć i za njihov interes temeljito ‘očistio” organizaciju KPJ od pravih komunista prokazujući ih većinom kao “britanske agente’ da bi onda s tom, od njega i njegovih ljudi preuzetom, organizacijom i “narodnom frontom’ koju je okupio oko nje, mogao započeti borbu za novu Jugoslaviju u kojoj će neminovno morati vladati diktatorskim totalitarnim metodama kako bi ona uopće (u britanskom interesu) opstala! Diktaturu mu je omogućila (antifašistička) KPJ koju je zbog toga preuzeo i podredio jedinoj svojoj stvarnoj zadaći, a ona se sastojala isključivo u tomu da bude u funkciji održavanja teritorijalnog integriteta te tvorevine.

Prve dvije emisija serijala o “Jugoslavenskim tajnim službama’ moraju se pohvaliti i pozdraviti glede raskrinkavanja strašnih zločina koji su planski osmišljeni i izvedeni, najvećim dijelom nad Hrvatima, a po nalogu Tita i njegova režima, i to nakon završetka Drugog svjetskog rata, no, s druge pak strane, Manjkas istovremeno nastavlja s (krivom) službenom titoističkom promidžbom koja gledateljima nastoji i dalje sugerirati i održati njihovu dosadašnju percepciju Tita kao nekakvoga samostalnog političkog čimbenika koji je jedino “u startu* bio potpomognut od Staljina, a što je potpuno krivo i politički štetno zbog toga što se na taj način stvarni tvorac i podupiratelj Tita i totalitarističke Jugoslavije te tradicionalni neprijatelj hrvatske samostalnosti (sve do danas) i dalje pred prosječnim hrvatskim gledateljem skriva, ostaje nepoznat.

Krajnje je vrijeme da se to ispravi, ne samo radi povijesne istine, već prije svega radi političkog sazrijevanja i budućnosti hrvatskog naroda.

 

 

 
uređeno i preneseno sa hrsvijet.net
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=8465"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]