Poslije smrti Josip Broza nastalo je opće rasulo u Jugoslaviji, svi tajni podatci o zločincima pali su u ruke naših najvećih neprijatelja

Jugoslavija jaka kako vojno tako i ekonomski je smetala svim svjetskim silama. Amerikancima, Rusima, Kinezima, Nijemcima itd. jer su znali da nas nemože ništa uništiti osim samih nas.

UDBA je bila jedna od 5 najjačih obajveštajnih službi u svijetu i raspolagali su sa mnogim podatcima koji su krili tajne velikih svjetskih razmjera. Od vanzemaljskih letjelica koje je JNA oborila u Sloveniji pa do podataka o krvnicima iz drugog svjetskog rata i još mnogo toga, piše Revolucija.

Država Jugoslavija je bila poštovana svugdje u svijetu i njeni građani su bili zaštićeni u svakoj državi na zemaljskoj kugli jer su bili ujedinjeni i složni. Sve to je smetalo državama zapada i Amerike jer su oni odmah poslije raspada Jugoslavije na isti sistem napravili EU, a “razvalili” istu.

Još 1967. godine ILLUMINATI su htijeli “razvaliti” Jugoslaviju, Tito je to spriječio “čvrstom” rukom i zaustavio krvoproliće Jugoslovena.

UDBA od 1980-ih godina kontrolira političku i mafijašku scenu Balkana, to nije ona UDBA iz doba Jugoslavije jer ova UDBA ima sasvim suprotnu ulogu od one Titove. Njihova je uloga da se Jugosloveni pobiju međusobno i da nikada više na ovim prostorima ne bude sloge i suživota.

Sada će nas oni koji nikada nisu bili za jedinstvo i suživot nazvati Jugonostalgičarima mada svi koji pročitaju ovaj tekst će morati se zapitati jedno pitanje: Koja je država profitirala raspadom Jugoslavije i na koji način???

Slobodan Milošević je bio MASON koji je doveden da se sruši Jugoslavija, poslije njega Alija Izetbegović i Franjo Tuđman. Svi oni su imali uloge i radili za samo jednog šefa, a to je Amerika i kapitalizam koji ima samo za cilj uništenje svega onoga što nije pod njihovom kontrolom. Mi Jugosloveni smo se opirali toj kontroli vrlo vješto dok je bio Tito na čelu.

Imate priliku vidjeti kako se po “našem receptu” raspadaju zemlje širom svijeta da ih ne nabrajamo. Uvezli su nam radikalni islam, četnike,ustaše i njihove potomke da zauzmu glavne funkcije u državama nastalim raspadom Jugoslavije.

Pogledajte današnju političku scenu na Balkanu, sve sami fašisti ili potomci istih. Srbija rehabilitira četnike, Vučić je četnik po opredjeljenju i svi znamo njegove izjave, Hrvatska dovodi unuke koljača za premijera države, bosanski muslimani izabrali Aliju SS vojnika i sada su nam nametnuli sina njegovog da bude zaštitnik BOŠNJAKA.

Sve ovo rade ILLUMINATI jer su preuzeli UDBU i sve njene tajne podatke koji će dovesti do još većih krvoprolića ako ljudi nisu naučili iz prošlog rata da su profitirali samo ovi fašisti, a narod i dalje gladuje.
 
(Revolucija.org/uredio:NSP)

Američki politolog Phil Butler je za New Eastern Outlook napisao kolumnu u kojoj tvrdi da su razaranje i raspad Jugoslavije bili dio šireg plana NATO saveza

… kojim se htjelo oslabiti geopolitičke protivnike zapadnog bloka u regijama Trećeg svijeta i progutati zdrave ekonomije naroda ovih prostora.

Svatko od nas ima svoje viđenje ’90-ih na ovim prostorima, ali su ona bez sumnje subjektivna, koliko god netko mislio da je upravo njegova verzija istine ona nesporna i nepobitna. Stoga uvijek vrijedi čuti i što drugi misle o nama.

Phil Butler: “Jugoslavija je morala biti uništena, a što bi bilo da nije…?”

Sažetak njegove analize je prenio i talijanski Globalist.

“Možete li zamisliti Europu danas s Jugoslavijom kao ključnim igračem među narodima? Ja mogu. Jugoslavija je u stvari bila jedan od najvećih kulturnih i društvenih eksperimenata u povijesti.

Osnovana na području sukoba nekadašnjeg Austro-ugarskog i Osmanskog carstva, Jugoslavija je sjedinila obje kulture na način koji nije viđen još od vremena Aleksandra Velikog, koji je nakon golemih osvajanja asimilirao narode. Eksperiment, ako ga mogu tako nazvati, trajao je nešto više od pola stoljeća. Idealan iz razloga što su u jednoj državi živjeli svi južnoslavenski narodi.

Stvaranje Jugoslavije je djelomično bio i geostrateški potez Britanije i Francuske, kako bi se usporila ili blokirala Njemačka. Odredbe tzv. “Krfske deklaracije” su udarile temelje ustavnoj monarhiji koja se ni po čemu nije razlikovala od Engleske.

Prava i pravo glasa, te poštivanje temeljnih principa Ilirskog pokreta su bili obećavajući aspekti rane Jugoslavije. No, tada je kralj Aleksandar ukinuo ustav i izbore, ali je zajednički život etničkih i kulturnih skupina je i dalje davao nadu za budućnost.

Rat, političke spletke, unutarnji i vanjski pritisci su u to vrijeme teško opterećivali ovu novu svjetsku silu u nastajanju. Kao što je to bio slučaj u mnogim takvim pokusima, u konačnici je autoritarna vlast postala nužna, možda i poželjna.

Za prekid “predavanja iz povijesti”, nacionalni heroj Josip Broz Tito je postao taj “diktator”, ali je stekao svjetsku slavu i čvrsto držao stvari pod kontrolom, a Jugoslavija je igrala veliku ulogu na svjetskoj sceni. Međutim, kada je njegova moć oslabila, suprotne sile su našle svoje uporište.

Nema znanstvenika ili političara koji o tome danas ne govori, ali Titova uloga u osnivanju Pokreta nesvrstanih nacionalnih država je velika i izuzetno značajna, pogotovo za ljude koji sada žive u Hrvatskoj, Srbiji, Crnoj Gori i ostalim bivših jugoslavenskim zemaljama.

Ideali Pokreta nesvrstanih i njegovi temelji su udareni u Beogradu 1961. U stvaranju pokreta su sudjelovali Tito, indijski premijer Jawaharlal Nehru, predsjednik Indonezije Sukarno, egipatski predsjednik, Gamal Abdel Naser i predsjednik Gane, Kwame Nkrumah. U najkraćim crtama ideju Pokreta nesvrstanih objašnjava lider Kube, Fidel Castro, u govoru u Havani 1979.

“Pokret nesvrstanih postoji kako bi čuvao nacionalnu nezavisnost, suverenitet, teritorijalni integritet i sigurnost nesvrstanih zemalja u njihovoj borbi protiv imperijalizma, kolonijalizma, neokolonijalizma, rasizma i svih oblika strane agresije, okupacije, dominacije, miješanja ili hegemonije, kao i protiv velikih sila i blokovske politike”, rekao je tada Castro.

Dakle, u suštini, Pokret nesvrstanih je težio samostalnom razvoju naroda između velikih sila s idejom koja negira Hladni rat. Naravno, velike sile koje su se bavile ideološkim ratovima i imale su svoje strategije, koje su uključivale apsorbiranje svake od tih siromašnih nezavisnih zemalja.

Kao što vidimo danas, strategija je bila izazvati bitke koje vode ka fragmentiranju, podijeli i stvaranju nemoćnih zemalja i naroda diljem svijeta.

Raspad Jugoslavije je najbolji primjer, gdje danas nijedna zemlja ne pokazuje naklonost prema Pokretu nesvrstanih.

Umjesto toga, EU i NATO su bili gravitacijska sila koja je privukla Sloveniju, Hrvatsku i ostale. Vidimo ostatke strategije Hladnog rata i u činjenici da su Bjelorusija i Azerbajdžan jedine dvije preostale članice pokreta u Europi, a Fidži se kao najnoviji član pridružio 2011.

Međutim, 2012. je summit Pokret nesvrstanih vidio veću posjećenost od bilo koje prethodne godine, što je možda i znak krize Zapada. Uz deklariranu svrhu “borbe za mir u svijetu” i svojih temeljnih dogmi, pokret je ipak, barem teoretski, vrijedan posrednički okvir. No, dopustite mi da se vratim na slučaj Jugoslavije i kakva bi možda bila da postoji danas.

Gledajući s distance na raspad Jugoslavije, primjetno je da se radi o uokvirivanju geostrategije Washingtona koja se provodila svugdje, pa i teškim metodama. Akcije Clintonove administracije su u to vrijeme bile tajnovite za javnost, jednako kao što su i danas.

Čitajući Washingtonov think tank propagandni Institut Brookings otkrivate ovo. U tekst “Odluka o intervenciji – Kako završiti rat u Bosni” iz 1998. godine autor Ivo H. Daalder počinje:

“Dok danas mnogi pišu rječito i strastveno da objasne neuspjeh Washingtona i Zapada da se zaustave etničko čišćenje, koncentracijski logori i masakri stotina tisuća civila, malo tko je to pitanje postavio u ljeto 1995. godine, kada su SAD napokon odlučile preuzeti vodeću ulogu u okončanju rata u Bosni.”

No, istina je puno jednostavnija od stvarnosti. Nikome ne treba think tank da otkrije zašto je predsjednik Bill Clinton oklijevao da posreduje u Bosni. Clinton je u stvari nastavljao politiku svoga prethodnika, George Busha starijeg, kojoj je cilj bio destabilizirati jugoslavenski socijalistički uspjeh.

Sada znamo da su kod nas tajno obučeni pobunjenici odigrali ključnu ulogu u fragmentiranju regije preko organizacije poznate kao Atlantska brigada, koja se borila u ratu na Kosovu na strani Oslobodilačke vojske Kosova (OVK), a brojala je oko 400 naoružanih boraca, kao što piše Christian Science Monitor 1999.

Ovo izvješće otkriva da su SAD pod lažnim izgovorom vodile posrednički rat u bivšoj Jugoslaviji (proxy war).

Što se tiče Billa Clintona i njegove nevoljkosti da se upliće u regiju nekad poznatu kao Jugoslavija, to je prljava povijest genocida i beskrajnih laži.

Priča koju sam pronašao je priča o Francuzu koji je trenirao Atlantsku brigadu, što u svemu podsjeća kasnije na Ukrajinu, Libiju i Siriju. Vidite “obrasce” koje nas vode do istine i više nego dovoljno.

Stravična stratišta legitimne države Jugoslavije su služila za ulaganje u podjelu preostalih komada zemlje, uz pomoć američkih predsjednika, britanskih gospodara i njemačkih industrijalaca.

Atlantska brigada je djelovala u raznim posredničkim ratovima na Balkanu, a važni pripadnici su joj bili smrtonosne ubojice iz inozemstva. Američki dužnosnici u vrhu su ih dobro poznavali i upravljajući njima su vukli konce na Kosovu i širom Balkana. Jugoslavija je postala prototip, predložak za djelovanje u Afganistanu i Iraku, Arapskom proljeću.

Imena Madeleine Albright, Javiera Solane, generala Wesleya Clarka i drugih se i dalje spominju. U bivšoj Jugoslaviji su prijatelji ključnih igrača u vladama doslovno planirali pretvoriti narode i zemlje u kreditore i investicijski “eldorado”.

Priča o tom genocidu u ime demokracije je prestrašna. Većina naroda ovih prostora je vraćena 200 godina natrag u neku vrstu srednjovjekovnog postojanja bez nade. Jedini tračak nade za većinu bivših “Jugoslavena” je, sasvim prirodno, EU i NATO savez.

Dok ovo pišem američki, britanski i njemački planeri već uređuju Siriju. Poznata Rand Korporacija izrađuje plan podjele suverene države. Za one koji nisu svjesni, Rand Korporacija je “Veliki brat” svih hegemonijskih think tankova.

Tko je je zašto uništio Jugoslaviju?

Sigurno je bilo zločina i genocida s obje strane u sukobima, od Kosova do ostalih ratova na Balkanu. Ali to nije poanta zbog čega sam se fokusirao na ovu katastrofu.

Prije svega, nijedan narod bivše Jugoslavije danas nema pravo glasa. Drugo, podjela među tim narodima je dovela do smrti ili preseljenja milijuna ljudi.

Ali moja “fantazija” o Jugoslaviji bi možda mogla biti iznenađenje. Dopustite mi da zaključim.

Jugoslavija je izgrađena na ideji da u njoj Južni Slaveni neće ostati slabi i podijeljeni narodi. Ujedinjeni u Jugoslaviju ne bi bili lak plijen imperijalnim namjerama, kao što vidimo da se događa danas.

Činjenica je da je nakon Drugog svjetskog rata socijalistička Jugoslavija postala neka vrsta europske priče o uspjehu. Između 1960. i 1980. zemlja je imala jednu od najvažnijih stope gospodarskog rasta u svijetu, pristojan životni standard, besplatnu medicinsku skrb i obrazovanje, zajamčeno pravo na posao, jednomjesečni plaćeni godišnji odmor, stopu pismenosti od preko 90 posto, a očekivani životni vijek od 72 godine. Koliko ja znam, ni jedna od država Balkana danas ne može sanjati ni pola ovog prosperiteta.

Bio je to napredak koji je među zapadnim silama izazvao želju da unište Jugoslaviju.

Multietničko stanovništvo zemlje je imalo povoljan javni prijevoz, stanovanje i komunalije. Neprofitno gospodarstvo je uglavnom bilo u državnom vlasništvu, što nije baš najočitiji primjer zapadne demokratske ljubavi. U to vrijeme su od resursa daleko bili Njemačka, Francuska ili Velika Britanija, a bankari Londona i Luksemburga nisu mogli izvlačiti milijarde iz socijalističkog sustava.

Jugoslavija je morala umrijeti, a Reagan, Bush stariji i mlađi i Clinton su pomogli da se to dogodi. Nagrađivani autor, politolog i gostujući suradnik u Institutu političke studije u Washingtonu, Michael Parenti, često je govorio o katastrofi u Jugoslaviji.

Prema Parentiu, američki cilj je bio pretvoriti jugoslavenske narode u regiju Trećeg svijeta, a to se moglo ostvariti podjelom zemlje koja će onda otvoriti svoje gospodarstvo korporativnoj eliti i zapadnim bankarima. Po raspadu Jugoslavije je zemlje trebalo učiniti takvima da budu:

#1. Nesposobne da slijede nezavisan kurs osobnog razvoja.

#2. Razbijenih ekonomija i prirodnih resursa u potpunosti dostupnih za multinacionalne korporacijske eksploatacije, uključujući i ogromna mineralna bogatstva na Kosovu.

#3. Osiromašenog, ali pismenog i osposobljenog stanovništva koje će biti prisiljeno raditi za minimalne nadnice, koje će predstavljati jeftin radni bazen s kojim će se lakše sniziti plaće u zapadnoj Europi i drugdje.

#4. Demontiranih industrija automobila, nafte, teških strojeva, rudarstva i petrokemije, te raznih drugih industrija koje nisu smjele biti konkurencija postojećim zapadnim proizvođačima.

Zvuči li vam ova strategija poznato? Sjetite se plana Rand Korporacije za Siriju. Jesu li Ukrajina, Donbas i Krim razumjeli ovo prije EuroMaidana? Koji je na kraju plan za Rusiju?

Iako ovo zvuči prijeteće, žao mi je, to je svijet u kojem živimo danas. Snagom uspavanih američkih građana, drogiranih glupim bezvrijednim tricama super-kapitalizma, svijet preuzimaju tirani.

Što bi bilo da je bilo?

Ali što da je Jugoslavija preživjela? Što da je veliki etničko-socijalistički eksperiment i dalje radio? Sigurno bi naš svijet bio potpuno drugačiji od danas. Još jedna stvar, Europska unija bi uz Pokret nesvrstanih djelovala u okviru svojih sadašnjih granica. Bila bi manje moćna i daleko manje geopolitički utjecajna.

Cijela Europa bi možda dolazila u Beograd, a sada se šest republika bore za mrvice iz Bruxellesa. Potaknut mojom fantazijom o tome kako bi Jugoslavija mogla izgledati, ostavit ću vas s procjenama ekonomske situacije sadašnjih država Balkana i Jugoslavije čiji je BDP prije rata bio na 24. mjestu među svjetskim narodima.

2015. godine je Bosna i Hercegovina ekonomski bila na 112. mjestu u svijetu, a uvjeti se pogoršavaju. Ipak, siromašni stanovnici BiH misle da će ulaskom u EU riješiti sve svoje probleme. Hrvatska je ekonomski trenutno na 76. u svijetu, ali je Bloomberg ekonomiju RH svrstao u 10 najgorih u svijetu.

Makedonija se nalazi na 130. mjestu, a poljoprivreda je jedina pravi industrija, dok je nezaposlenost u zemlji iznad 30%. Crna Gora je, unatoč ljepoti i maloj površini, 149. ekonomija među svjetskim narodima. Poput nekih drugih bivših republika, Crna Gora vjeruje da će ulaskom u EU riješiti sve. Srbija je zauzela 87. mjesto po BDP-u, a Slovenija je 81.

Što se tiče Kosova, Jonathan Marshall za Consortium News piše da je tamo rođena “mafijaška država sa stopom nezaposlenosti od 35 posto, shrvana epidemijom terorizma, kriminala i političkog nasilja”.

Osim toga, NATO polako guta sve države u regiji, jednu po jednu. Crna Gora je tek započela pregovore o pristupanju, a srpski zakonodavci su ratificirali diplomatski sporazum o imunitetu i logističkoj potpori za predstavnike NATO saveza.

“I dok pišem ove završne redove, mislim na ono što bi hrabri i jaki narodi iz Jugoslavije dobili da nije došlo do prekida njene sudbine. No, sve što znam je da je 24. mjesto među svjetskim gospodarstvima daleko, a što se tiče Jugoslavije, taj je narod nestao zauvijek”, zaključuje američki politolog Phil Butler.

Doduše, američki politolog Phil Butler u svojoj kolumni pogrešno koristi termin jugoslavenske “nacije”, umjesto “jugoslavenski narodi”, što je inače čest slučaj u inozemstvu.

No, unatoč činjenici što se nije posvetio specifičnostima svake nacije i tinjajućim antagonizmima koje je, kako i sam priznaje, Josip Broz Tito “čvrsto držao pod kontrolom”, njegov zanimljiv opis otvara pitanje koliko smo dobili, a koliko izgubili i jesu li se postojeći antagonizmi rasplamsali i prerasli u ratove “sami po sebi” i zato što su “jednog dana ipak morali eksplodirati” ili su se vješto iskoristili na način da se novcem, oružjem i propagandom na kraju ostvari konačni cilj – uništiti prilično zdrave ekonomije naroda bivše federacije koja je u vrijeme prije raspada imala 24. ekonomiju na svijetu i uništiti za Zapad opasnu ideju koja je temelj Pokreta nesvrstanih?
 
(altermainstreaminfo.com.hr/uredio:NSP)

U Beogradu se 1. prosinca održava novo ročište u maratonskoj ostavinskoj raspravi

Ni 33 godine od početka rasprave o nasljedstvu Josip Broz Tita ne zna se što ulazi u ostavinsku masu, niti gdje se uopće ti predmeti nalaze.

Titovi nasljednici i njihovi pravni zastupnici nadaju se da će i to konačno biti poznato 1. prosinca, kada se pred Prvim osnovnim sudom u Beogradu održava novo ročište u ovom maratonskom procesu, piše B92.

“Još se skuplja dokumentacija koja se odnosi na to što će uopće predstavljati ostavinsku masu”, kaže Violeta Kočić Mitaček, zastupnica Titovog sina Miše i unuke Zlatice, koja očekuje da sud donese privremenu mjeru o zabrani raspolaganja predmetima iz Titove ostavštine.

Ona dodaje da se ne raspravlja samo o onome što je bilo u depozitu 555 u NBS-u (Narodna banka Srbije), poznatom kao “Titov sef”, već i o drugim pokretnim stvarima.

“Nemamo ni informaciju gdje se sve te stvari nalaze”, kaže ona, te je izrazila skepsu da se neće saznati ni što je bilo u depou NBS-a.

Odvjetnik Joške Broza, Goran Petronijević, uvjeren je da su najveća prepreka predstavnici administracije iz perioda Titove smrti i da oni cijelo vrijeme opstruiraju slučaj.

“Puno toga je nestalo. Mislim da su to ukrali oni koji su bili u doticaju s tim, a to je vojna, politička i policijska vrhuška iz tog vremena”, kaže Petronijević.

Na popisu nasljednika su Titov sin Miša, unuci Joška, Edvard, Zlatica i Svetlana, kao i sestre Jovanke Broz, Nada i Zora.

Titovi nasljednici potražuju, između ostalog, i Staljinovu sablju, orden Suvorova, kao i još tridesetak komada ordenja, umjetničke slike iz doma Brozovih, satove, kao i Titove lovačke puške, kojih je bilo 167. Na jednoj od posljednjih izložbi, međutim, izbrojano je samo 67 komada oružja, koje je uglavnom unikatno, rađeno osobno za Tita.
 
(express.hr/uredio:nsp)

Predsjednik bivše Jugoslavije Josip Broz Tito nije bio jugoslavenskog podrijetla, navedeno je u dokumentu o fonetskoj analizi jezika kojim je govorio, a koji je nedavno objavljen na stranicama američke Centralne obavještajne agencije – CIA

U dokumentu, s kojeg je nedavno skinuta oznaka tajnosti, konstatira se da je Tito govorio srpskohrvatski, koji mu je “navodno” maternji, ali sa “stranim akcentom”.

U opsežnoj analizi eventualnih jezika, koji bi Titu stvarno mogli biti materinji ili pak bliskiji od srpskohrvatskog, navedeni su ruski i poljski.

“Samoglasnik ‘i’ isto se izgovara poslije mekih i tvrdih suglasnika u srpskohrvatskom jeziku. Na drugoj strani oni čiji je maternji jezik ruski ili poljski vjerojatno bi obje riječi izgovarali sa umekšanim ‘n’.

“To je upravo Titov izgovor srpskohrvatskog jezika i on se najbolje opisuje kao strani naglasak”, navodi se u analizi.

Autori dokumenta kažu da bi bilo logično pretpostaviti da je kontroverzni Tito Rus ili Poljak, ali naglašavaju da se njegov identitet samo može pretpostaviti, kao i da sigurno nema “jugoslavensko podrijetlo”.

Oni konstatiraju da upravo Titovo nejugoslovenskim podrijetlo može objasniti njegovu nepristranost i dosljedno tome “uspjeh” u razrješavanju raznih problema i sukoba etničkih skupina u Jugoslaviji.

Autori analize, koja je napravljena na temelju jednog Titovog govora iz 1977. godine, zaključuju da bi bilo kakvo daljnje istraživanje stvarnog i pravog Titovog identiteta služilo samo u akademske svrhe.
 

 
(RTRS,youtube/uredio:nsp)

Kada se na našim prostorima spomene Jugoslavija ili, bolje rečeno, državna zajednica naroda poznata kao Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija, svatko od nas ima subjektivan pristup koji mnoge priječi da objektivno analiziraju povijesnu tvorevinu koja je obilježila dvadeseto stoljeće, čak i na globalnoj razini

Devedesete su bile godine kada se u nas povijest pisala iznova. Bez razlike, od Triglava pa sve do Đevđelije, a činjenice su zanemarivane do te mjere da je nova “historiografija” poprimila oblik groteske. Prije nekoliko dana je hrvatski povjesničar Tvrtko Jakovina rekao da je historiografija znanost koja ne poznaje apsolutnu istinu i da ona uvijek iznova interpretira i reinterpretira povijesno dokazive i dokazane činjenice kako bi se što bliže približila istini. U suprotnom historiografija ne bi bila znanost nego dogma.

Točno, ali da bi se koliko toliko približili istini o SFRJ, ili “drugoj Jugoslaviji”, kako su je znali zvati, mi kao da moramo čitati strane stručnjake, jer su naši još uvijek mamurni nakon nacionalističke terevenke koja je trajala više od deset godina. Prije nekoliko dana je profesor filozofije Marco Costa sa Sveučilišta u Genovi za Mediteranski centar za euroazijska studije (CESE) napisao članak o neprestanim povijesnim gibanjima na Balkanu i ekonomskoj originalnosti jugoslavenskog samoupravnog socijalizma. Sadržaj njegovog uratka će starijim čitateljima biti poznat, djelomično ili u potpunosti, ali je za pretpostaviti da će mlađima neki dijelovi sigurno biti novost.

Marco Costa: Balkan – Povijest u pokretu, ali s kojim posljedicama po Europu?

I danas je još uvijek zanimljivo napomenuti specifičnosti jugoslavenskog socijalističkog modela koji je, čak i sada kada je dvadeset godina “u ropotarnici povijesti”, više od četiri desetljeća prošlog stoljeća karakterizirao gospodarstvo i geopolitički okvir važnog naroda na našim istočnim granicama.

U usporedbi s taborom socijalističkih zemalja dvadesetog stoljeća, Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija je zapravo držala rekord (dostojan ili nesretni, ovisno o različitim i legitimnim gledištima) jer se predstavila kao prva “hereza” u zemljama takozvanog “realnog socijalizma”.

Da biste razumjeli velike i česte transformacije jugoslavenskog ekonomskog sustava utemeljenog na samoupravljanju i otkrili njegove korijene, potrebno se vratiti u vrijeme prekida sa Sovjetskim Savezom. Ovo nije mjesto na kojem treba detaljno ispitati okolnosti koje su dovele do odluke koju je u lipnju 1948. donio Informbiro, međutim, moramo se ukratko osvrnuti na neke od uzroka sukoba koji je doveo do razilaženja dviju zemalja.

Ovi uzroci se sežu još u 1937. u vrijeme izgnanstva komunista Jugoslavije u Moskvi i razdoblja takozvanih staljinističkih “čistki”. Tada iz nekih govora Josipa Broza Tita sja jaka želja za autonomijom, već ukorijenjena u vodstvu KPJ u godinama prije Narodno-oslobodilačke borbe, koja se jest vodila u ime internacionalizma i koja je još uvijek priznavala vodstvo Sovjetskog Saveza “koji je, kao jedina socijalistička zemlja, sve učinio da taj internacionalizam obrani od napada imperijalizma”.

No, prvo pravo neslaganje se pojavilo tijekom oslobodilačkog rata, a naglašeno je tijekom ulaska Crvene armije na teritoriji Jugoslavije i neposredno nakon rata, tijekom organizacije tajne policije.

Onda je došla polemika oko federacije s Bugarskom, moguće balkanske socijalističke alternative centru u Moskvi, te zbog autentičnosti revolucije i jugoslavenskog modela socijalističke izgradnje.

U lipnju 1949. godine je Komunist, glasilo Komunističke partije Jugoslavije koji se bavio marksističkom teorijom i praksom, objavio članak Milentija Popovića, jednog od vodećih nositelja ideološkog smjera zemlje, pod naslovom “Gospodarski odnosi između socijalističkih zemalja”, koji nam možda omogućuje da saznamo razlog odlučujuće pauze između Jugoslavije i država Informbiroa ili Kominforma.

U članku se osuđuje ekonomska eksploatacija drugih zemalja istočne Europe od strane Sovjetskog Saveza kroz međunarodnu trgovinu na štetu Jugoslavije. Već u studenom 1948. u govoru u Ljubljani Tito je rekao da “se gospodarski odnosi između socijalističkih zemalja temelje na načelima kapitalističke razmjene roba”, područje na kojem Popović temelji svoju analizu, tvrdeći “da postoji prosječni svjetski profit koji u međunarodnoj razmjeni regulira raspodjelu dobiti pogodujući većini razvijenih zemalja koje posjeduju organski sastav kapitala već iznad svjetskog prosjeka”.

U zaostalim zemljama razina produktivnosti i intenzitet rada je niži od svjetskog prosjeka, koje su također, bez konkurentne industrije, prisiljene ući na međunarodno tržište poljoprivrednih proizvoda i rudarstva, te s robom iz sektora općenito manje produktivnim dodatno pogoršavaju svoje trgovačke uvjete. Jugoslavija, koja je prema podacima koje je iznosi Popović bila najmanje razvijena zemlja komunističkog bloka u gotovo svim sektorima proizvodnje, odbija prihvatiti predloženi model trgovine, cijene i nametnute zajedničke projekte, pozivajući se na načela solidarnosti i pomoć socijalističkog svijeta.

Međutim, odmah nakon prekida, Jugoslaveni su nastojali povratiti prijateljstvo socijalističke braće. Dok su isticali svoju neovisnost na Petom kongresu KPJ, održanom u listopadu 1948. godine, tvrdili su da su, unatoč nepravednim optužbama i neslaganjima, “da je vodstvo i članstvo KPJ u potpunosti ostalo vjerno načelima međunarodne proleterske solidarnosti i anti-imperijalističkog demokratskog jedinstva”. Oni su samo ponovili specifične uvjete u kojima se nalazi zemlja i da oni uvjetuju oblik izgradnje socijalizma.

Jedna od najkontroverznijih točaka polemike između sovjetskog komunističkog vrha i KPJ bio je problem seljaka. U poznatim pismima razmijenjenim između središnjih odbora dviju partija 1948. su jugoslavenski komunisti nazvani “strankom kulaka” i Boris Kidrič se branio protiv ovih optužbi rekavši: “Tijek naše revolucije ne samo da je dozvolio, nego je trebao i znao ostvariti trajni savez sa srednjim seljakom, unatoč njegovim različitim oklijevanjima, dok je u ruskoj revoluciji, tijekom borbe protiv građanske vlasti, većina srednjih seljaka oklijevala i protivila se revoluciji, pa je u to vrijeme bilo potrebno voditi politiku savezništva sa siromašnim seljakom, a srednjeg seljaka neutralizirati.”

Napetost sa Sovjetskim Savezom brzo je rasla, a kongres 1952. godine bio je kongres konačnog prekida. Zvučnici jugoslavenskog vodstva su na terenu prenosili vatrene govore protiv Staljina. Emotivni mediteranac Đilas je u nezaboravnom govoru opći duh trenutka protumačio kao “raspad iluzija”. Od polemike sa Sovjetskim Savezom se prešlo na stogu kritiku istog modela kojeg je usvojila Jugoslavija, zemlja koja je vodila takvu vanjsku politiku da je u svoj sustav morala uključiti uzroke takvog ponašanja kojeg je sama smatrala neoimperijalističkim. To je bio trenutak “herojskog” jugoslavenskog socijalizma, koji je pokušavao razbiti kalup u kojem se fosiliziralo socijalističko društvo.

U svjetlu reinterpretacije marksizma su Jugoslaveni napravili analizu sovjetskog sustava koji je definiran kao oblik državnog kapitalizma, te osudili državni oblik vlasništva nad sredstvima za proizvodnju, eksproprijaciju od strane birokrata na štetu radničke klase i teški državni intervencionizam.

Glavne točke kritike starog modela i novog jugoslavenskog socijalističkog puta mogu se opisati u nekoliko točaka. Promjene u obliku vlasništva nad sredstvima za proizvodnju ne uključuju promjene materijalnih uvjeta proizvodnje i društvenih organizacija rada. Na temelju postojećih proizvodnih snaga, naslijeđenih od prethodnog kapitalističkog načina proizvodnje, stvorena je određena struktura društvene podjele rada koja dovodi do stvaranja velikog broja poduzeća koje obavljaju razne gospodarske aktivnosti.

Ova produktivna baza se ne može transformirati administrativnom odlukom. Zapravo, samo se mijenja uloga i mjesto proizvodnih jedinica. Poduzeća su postala relativno autonomne organizacije u tehničkom i proizvodnom smislu, te ulaze u odnos jedna s drugima putem prirodnih oblika gospodarskih veza.

Kroz ove proizvodne organizacije se sustav gura prema tipu razvoja kojem je cilj doseći tehnološki razvijene kapitalističke zemlje. Također se navodi da je upravni socijalizam prirodni oblik dolaska na vlast radničke klase, koji je potreban za uspostavu novog društva, ali to mora biti prijelazno razdoblje kratkog vijeka.

Alternativa se mora sastojati u pronalaženju rješenja koja će osigurati brz i uravnotežen gospodarski razvoj, ali u skladu sa sljedećim načelima:

1. Radnička klasa je temeljna društvena snaga koja gradi socijalizam.

2. Socijalistički odnosi se razvijaju kroz radničko samoupravljanje.

3. Država se postupno gasi.

Ekonomskoj reformi iz 1965. je prethodila neprekidna političko-ekonomska rasprava od. 1961 do. 1965. godine, tijekom koje su intervenirali profesionalni ekonomisti i profesionalni političari kao što je bio Vukmanović-Tempo, tada zadužen za sindikate i zagovornik reformi. Reforma se nije dogodila iznenada, nego su joj prethodile ranije nametnute mjere. Jedna od njih je bila ukidanje socijalnih investicijskih fondova 1963.godine, čija su sredstva prebačena u banke koje su tim novcem trebale upravljati držeći se kriterija ekonomičnosti.

Federacija je tada mogla upravljati samo specifičnim fondovima, kao što je bio onaj za pomoć manje razvijenim regijama koji je s radom započeo 1965. godine. Ukidanjem tih sredstava, uključujući i opći investicijski fond, planiranje se pretvorilo u jednostavnu adresu, dok su investicije realizirane samo u poduzećima i kroz bankarski sustav. Paralelno s ovim suzbijanjem investicijskih fondova su uvedene porezne olakšice i transformacija bankarskog sustava, a reforme su provedene u strogo ekonomskom smislu.

Ukinuti su ili smanjeni razni porezi nametnuti poduzećima, porez na poslovnu dobit tvrtki je potpuno ukinut, kao i porez na ukupan iznos prometa od proizvodnje do maloprodaje, te onaj na cijene usluga. Kamatna stopa na fiksne fondove poduzeća je pala sa 6 na 4 %; udio dodane vrijednosti, što je bila odgovornost tvrtki, napredovao je s prosjeka od 47%, koliko je iznosio na kraju razdoblja 1960. – 1963. godine, na 58% krajem šezdesetih godina.

Preobrazba uloge banaka bila je još značajnija. Do 1965. godine su banke bile institucije dizajnirane da upravljaju društvenim sredstvima pod kontrolom “društveno-političkih zajednica” i to u okviru općeg plana. Na radničkim vijećima su dominirali političari. Reformom su se razdijelile banke po poslovanju prema logici koja je učinjena u Francuskoj i Italiji šezdesetih godina. Dakle, na trgovačke banke za dugoročne investicije i na banke za potrošačke kredite. Banke su mogli osnivati poduzeća ili “društveno-političke zajednice”, ali u načelu nisu mogli posjedovati više od 20% kapitala. Zaposlenici nisu imali pravo kontrolirati kreditne politike svojih banaka, čak ni kroz svoja radnička vijeća.

Upravnim odborima banaka su trebale dominirati tvrtke, od kojih niti jedna nije imao udio veći od 10% kapitala. No, promatrači tog sustava se slažu da je došlo do naglašene osmoze ili gužve između direktora tvrtke, te banke i lokalne zajednice.

S druge strane, radom novog kreditnog fonda su osnivači banke mogli imati prihod od zarade banke koji se ravnao prema njihovom početnom doprinosu, a dividende su se mogle koristiti samo za prikupljanje sredstava investicijskog fonda društva. To je bio prvi zakon kojim se omogućilo da tvrtke imaju prihode od ulaganja u drugu tvrtku.

Reforma nije mogla ne utjecati na cijene i vanjsku trgovinu. Domaće cijene su retuširane uzimajući u obzir svjetske cijene, što je rezultiralo njihovim znatnim povećanjem (1970. godine je 2/3 cijena bilo slobodno). Sve to je popraćeno oštrom devalvacijom dinara (dolar je porastao sa 7,5 na 12,50 dinara). Između 1965. i 1971. godine su snižene carinske tarife i prosječna carina koja se izračunava prema ukupnom uvozu je pala sa 14 na 12%, dok je carina na opremu pala s 24 na 18%. Količinska ograničenja su izblijedjela i na kraju 1971. su se kvote i dozvole za uvoz odnosile na samo 1/5 uvoza i to opreme, da bi porasle na 37% uvoza, ali robe široke potrošnje. One su u teoretski bile dostupne samo tvrtkama koje su poslovale s profitom ili su mogle uzeti kredit.

Jedna od najznačajnijih inovacija je bila otvaranje granica stranom kapitalu. Godine 1967. je dozvoljeno pokretanje zajedničkih projekata koji će uključivati 51% jugoslavenskog kapitala. No, druga ograničenja, kao što su 33% poreza na dobit ili obveza reinvestiranja 20% dobiti na lokalnoj razini, ta ulaganja nisu činila atraktivnim za strani kapital.

Socioekonomske posljedice reforme su se osjetile vrlo brzo i već 1965. je došlo do usporavanja gospodarskog rasta i investicija, porasta nezaposlenosti i iseljavanja kojeg vlast nije ni pokušala spriječiti.

Po popisu iz 1971. godine je u SFRJ bilo preko 300 000 nezaposlenih (koliko trenutno ima Hrvatska) i 700 000 radnika migranata, uglavnom u Njemačkoj. Drugim riječima, možemo reći da je proizvodnost rada između 1961. i 1971. godine povećana za 80%.

Dvije druge očite posljedice su povećanje deficita i inflacija, dvije pojave koje su Jugoslaviji Josipa Broza Tita bile jedva poznate. Najpoznatiji jugoslavenski ekonomist, Branko Horvat, naveo je da je porast cijena na malo između 1955. i 1964. godine iznosila 5,5% godišnje, što je brojka koja bi tih godina bila previsoka i za europske zemlje, ali je još viša bila za zemlju planske privrede. Reforma je rezultirala daljnjim povećanjem cijena od 30% u 1965. i 14% u prosjeku na kraju šezdesetih. Povećanje deficita, što je tipično za bilo koje drugo nerazvijeno gospodarstvo, raste, dok su potrošnja i investicije bili vrlo slabi. Dug koji je uslijedio je doveo do duboke krize titoizma i ometao autonomiju politike Trećeg svijeta koju je Tito toliko imao na srcu.

Jugoslavenska inflacija je bila je predmetom brojnih analiza. Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD) je u brojnim godišnjim izvješćima kao izvor visoke inflacije u Jugoslaviji navela – samoupravljanje. Godišnje izvješće iz 1970. izričito tvrdi: “Institucionalni sustav koji radničkom vijeću u isto vrijeme omogućuje da utječe i na prodajne cijene proizvoda i na plaće osoblja tvrtke je strukturni element inflacije.”

S druge, utjecaj tvrtki na banke, koji se ogledao u uskraćivanju kreditiranja iz financijskih razloga, bilo je inflatoran do te mjere da je narušio bilo kakvu kreditnu recesivnu politiku. Čak i važnost potpore lokalnih političkih vlasti na banke je proizveo sličan učinak.

No, razdoblje 1965. – 1971. još je bilo takvo da su banke u Titovoj Jugoslaviji pratile ekonomski ispravno ponašanje na tržištu kapitala, iako je bilo naglašeno nepovjerenje prema privatnoj imovini proizašlo iz ideoloških temelja.

Izvješće Svjetske banke iz 1975. godine kaže “kako su, koristeći svoj utjecaj, društveno-političke zajednice dobivale kredite za financiranje svojih projekata, a zauzvrat su štitili banke od mogućih kazni zbog povreda pravila o likvidnosti i drugih aspekata kreditne politike koju nisu poštovale”. Porast broja štrajkova i postupno jačanje upravljačkih skupina otkrivaju sve proturječnosti društvene reforme. Jačanje upravljačkih skupina je omogućio amandman 15 na ustav SFRJ usvojen iz 1968. godine, koji je dopustio radničkom vijeću da osniva izvršne organe koji će odgovarati vijeću samom, te su radnička vijeća, ukratko, postala tijelo upravljanja i njihov udio u odlučivanju je između 1960. i 1970. iznosio od 76% do 67%.

Direktori sve više vjeruju da samoupravljanje više nije primjereno naprednom tržišnom socijalizmu, ali su radnička vijeća, iako se je njihova ekonomska funkcija “obuzdana” ili neutralizirana, zadržala pravo veta, posebno na mogućnost otpuštanja.

Kao što je Bakarić izjavio 1969. godine: “Nijedno radničko vijeće nikada neće pristati na otpuštanje viška radnika. “

Drugim riječima, ne mogu se uvoditi ili provoditi suvremene tehnologije, osim po cijenu značajnih novih investicija koje premašuju sredstva fondova zainteresiranih poduzeća.

U dodatku datiranom 16. studenog 1968. The Economist je govorio o Jugoslaviji kao zemlji “prikrivenog kapitalizma”. Autor je također naglasio mogućnost zaobilaženja sustava: “Jugoslavenska poduzeća se sada mogu povezivati u realizaciji projekata u kojima dijele odgovornost i prihode, ali je upitno mogu li radnici utjecati na njihovo poslovanje. Čak i najjednostavniji sporazum o ulaganju jednog poduzeća u drugo slabi radničku kontrolu više nego što se čini u ugovoru, te je ograničava. Ovaj sustav u kojem nema ulagača koji bi riskirali kapital očito ima slabosti.”

Drugim riječima, to je bio kapitalizam bez kapitalista kojem nedostaje racionalnost i primjereni socijalni motor.

Novi sustav je pogoršao antagonizam u čemu su prednjačili studenti ideološki nadahnuti novom ljevicom povezanom s heterodoksnim marksističkim časopisom Praxis. Tada su se pak ozakonile najviše pozicije vlasti kojih su se dokopali novi tehnokratski i birokratski slojevi društva.

Kao što je naglasio Duncan Wilson, na Devetom kongresu je došlo do obnove mnogih članova centralnih republičkih komiteta. Od 300 izabranih, 70% su bili novi članovi. Među njima je 60% bilo u dobi do 54 godine, a čak 15% je imalo manje od 30 godina. 90% delegata na republičkoj razini nikada prije nije vidjelo tako veliku konferenciju. Šezdesetih i sedamdesetih godina, koje čine povijesno sjećanje titoizma, ozbiljno se riskiralo da se izgubi kontrolu nad političkom situacijom u zemlji.

Iz tih proturječja i krize u Hrvatskoj 1971. godine su proistekle reforme 1974. – 1976. Ustavom od 21. veljače 1974. godine i Zakonom o udruženom radu, oba akta izuzetno dugačka u usporedbi s uobičajenom praksom zemlje, navodno se htjelo pobjeći od birokracije i utjecati na razvoj tržišnog gospodarstva, ali se nije htjelo vratiti na stari model upravnog gospodarstva. Sumnjalo se da je tehnokracija, koja se protivila samoupravnom socijalizmu, našla utočište u prekomjernoj moći banaka.

Kako bi se sve ispravilo, nastavilo se sa svojevrsnom re-nacionalizacijom bankarskog sustava. Modificirano je pravo glasa poduzeća koja su bili “članovi” banaka i svako poduzeće je dobilo pravo na jedan glas, bez obzira na obim uloženih sredstava. Nisu više dopušteni stalni depoziti i sredstva su se morala unaprijed predodrediti uzevši u obzir specifične ciljeve prema planu kojeg je donosila skupština tvrtki članica. Drugim riječima, autonomija banaka je dodatno smanjena u ime marksističkog industrijalizma.

U industrijskim poduzećima je volja da se osigura učinkovito samoupravljanjem je rezultirala stvaranjem “Osnovnih organizacija udruženog rada” (OOUR), odnosno laboratorija koji su trebali formirati novu osnovnu ćeliju socijalističkog samoupravljanja.

OOUR-i su slobodni mogli osnivati “Organizaciju udruženog rada” (OUR), odnosno poduzeće. Na razini OUR-a su poduzeti koraci za uvođenje zakona kojim bi se zabranila birokratizacija članova radničkih vijeća, kao što je bilo ograničenje mandata od dvije godine, nije moglo biti profesionalizacije članstva u vijeću ili reizbora. “Osnovna organizacija udruženog rada” je bila slobodna povezati se s drugim organizacijama, međutim, mogla se i razdružiti, ali pod uvjetom da ne prekine proizvodni proces.

Zakon iz 1976. je stvoren da bi onemogućio sve akcije usmjerene ka podržavljenju, grupnom vlasništvu i restauraciji kapitalizma. Kako bi se izbjegle ove opasnosti, iako je Kardelj prihvatio ideju uvođenja obveznica, zabranjene su dionice i tržište kapitala.

U teoriji je to bilo ponovno uvođenje planiranja, ali prema formuli “planskog samoupravljanja”. Planirane smjernice iz razdoblja 1965. -1974. su zamijenili ugovori sklopljeni između planirane samouprave, koji su potpisivani kad su postali obavezni. No, nepostojanje sankcija u nedostatku sporazuma ili centralizirano upravljanje fondovima bi ove mjere učinilo nedjelotvornima.

Više od svih prethodnih verzija samoupravljanja, reformom iz 1974. -1976. se pokušalo generalizirati samoupravljanje izvan komercijalnog sektora. Tijelo poznao kao “Samoupravna interesna zajednica” (SIZ) postalo je obvezno u području kolektivne potrošnje (socijalne usluge, školstvo, dječji vrtići, bolnice, kultura). Djelatnike tih sektora i korisnike tih usluga su u SIZ-ovima zastupali delegati koji su mogli biti opozvani, a zajedno su odlučivali o resursima potrebnim za njihovo upravljanje. Doprinosima iz komercijalnog sektora su se punili fondovi zajednice i teoretiziralo se da je slobodna razmjena rada zamijenila tržište. Ukupni interpretacija ovog sustava je još uvijek sporna.

Opravdanje za takve reforme, djelomično u suprotnosti s prethodnom iz 1965. godine, bilo je da je njihovim provođenjem autentično samoupravljanje izbjeglo tehnokratski udar i da se uspostavom nove društveno-ekonomske organizacije i politike spriječilo uskrsnuće nacionalizma. I dok je službeni cilj reformi bila borba protiv “liberalne tehnokracije”, generaliziran je sustav koji je izbrisao političku i društvenu zastupljenost.

Ono što se zapravo postiglo i što se bez sumnje tražilo je svrgavanje oligarhije koja je u međuvremenu nastala zbog tehničke i ekonomske opravdanosti. S druge strane, monopol Komunističke partije je imao čisto politički legitimitet.

Osim tehničke složenosti, što je čini teškom za protumačiti, reforma je favorizirala autonomiju osnovnih jedinica u ekonomskom i političkom smislu, ali je ta autonomija bila pod kontrolom Komunističke partije, a u slučaju krize i vojske. Njihova je zadaća “paralizirati pojavu elitnih autonomnih i drugostupanjskih tijela”.

Isto tako moramo priznati da su u to vrijeme i izazovi rastućeg nacionalizma, koji su prijetili opstanku savezne države, obeshrabrivali tada već osamdesetogodišnjeg maršala Tita i da je on bio svjestan autonomaških ustupaka separatističkim inicijativama.

Ovdje je nužno reći par završnih misli. Prije svega, vrijedno je podsjetiti koliko je Titov samostalni jugoslavenski model bio originalan s geopolitičkog stajališta. Etničke skupine, nacije i religije su, iako teško i problematično, neprekidno u jednoj federaciji živjele oko pola stoljeća i pokušale su ostvariti jedinstveni politički model kojeg je povijest na brzinu i nasilno uništila u nekoliko godina.

Drugo, s ekonomske točke gledišta neobičnoj i primitivnoj kombinacija – po formuli samoupravljanja – bilo je potrebno centralizirano socijalističko planiranje uz prve naznake privatnog i lokalnog sektora. Bilo bi zanimljivo, u tom smislu, dodatno istražiti i predložiti moguće kombinacije Titovog modela i drugih nacionalnih putova socijalizma, prije svega kineskog iskustva iz vremena Deng Xiaopinga.

Konačno, geopolitički gledano, od rata pa nadalje su se Jugoslavija i Balkan (sjetite se epizode propalih ambicija udruženja na cijelom području, propuštene prilike u svjetlu bugarskog odricanja pod direktivom Moskve) počeli ukopavati u duboke rovove, baš kao i druge zemlje u slavenskom svijetu, dok se godinama, unatoč politici pomirenja između Beograda i Moskve ostvarene još sedamdesetih u vrijeme Brežnjeva, odnos prema Moskvi temeljio isključivo na ideološkim i kulturološkim sklonostima, dok im se strateške koordinate rijetko podudaraju. Budući da je povijest Balkana u stalnom pokretu, nužno se zapitati po koje posljedice za Europu?

Marco Costa je doktor filozofije na Sveučilištu u Genovi, suradnik časopisa “Scenari Internazionali” i “Eurasia”. Objavio je brojne knjige i radove, među kojima “Duhovni tokovi u sovjetskoj i post-sovjetskoj Rusiji” (2011.), “Izgradnja socijalizma u Rumunjskoj” (2012.) , “Ideološka tvrđava – Enver Hoxha i albanski komunizam (2013.), “Etika, religija i korijeni socijalizma” (2014.), “Tibet – Na raskrižju između prošlosti i budućnosti” (2014.). Suautor je djela “Veliki zid – Politička misao, teorija i strategija Narodne Republike Kine (2012.) i “Put svile – Stare i nove globalne strategije Kine i Mediterana” (2014.).
 
(altermainstreaminfo.com.hr/uredio:nsp)

Iako tema nije isključivo vezana za Hrvatsku i susjedna područja, kroz povijest su se upravo masonske lože krivile za velika regionalna previranja

Kažu da ‘gdje ima dima, ima i vatre’ pa tako nije deplasirano spomenuti poveznicu Velike lože Srbije i ‘Grand Orient de France’.

Te poveznice su u ložama Zora, Vernost, Ujedinjenje, Panonija, Harmonija i još najmanje pet srpskih manjih organizacija, a veze idu i preko bare, te na istok u Rusiji. Kakva je situacija u Hrvatskoj? Vidjet ćete u narednom tekstu, kao i intervjuu koji sam odradio s jednim njemačkim Hrvatom prije par godina koji je uzgred rečeno i član ponajveće bavarske lože.

Istraživačka grana ‘konspirativnosti’ nije isključiva ‘teorija zavjere’ kada se priča o Masonima i njihovim vezama. Tipična interesna sfera povezana sa svjetovno bizarnim obredima vrlo jasno definira ovo ‘društvo s tajnama’ prema mogućim dogovorima iza zavjese.

Apsolutno je moguće (čak i gotovo sigurno) da se masonska braća međusobno štite, pomažu i spletkare u zajedničkim (ili različitim) interesima. Zato mi i je toliko zanimljivo da analitičari nedvojbeno sumnjaju u interesno-zataškavačke afere religijskih instanci dok su im Masoni kao slična tvorevina puka ‘teorija zavjere’ unatoč čak i pozicijski jačim članovima.

Slobodno zidarstvo je u svojoj osnovi jedna od najstarijih svjetskih bratovština, a po nekim povjesničarima podrijetlo im seže još iz drevnog Babilona i Egipta. Sam spomen njihovog imena najčešće asocira na inicijacije i obrede kojima se članstvo podvrgava, a u pitanju su zapravo alegorije temeljene na masonskoj predaji. Iako se distanciraju od religije, ukoliko pomnije analiziramo njihovo djelovanje i koncepte – imaju velike sličnosti s religijskim institucijama i okultnom (za javnost skrivenom) praksom.

Sami Masoni ovo ‘skrivanje’ legitimiziraju na način da se nove inicijate lakše senzibilizira s članstvom ukoliko nisu upoznati s onim što ih očekuje kroz uspon u hijerarhiji. Red se razvio iz srednjovjekovnih cehova arhitekata i zidara, a Reformacija je uzrokovala regrutiranje bogatih članova koji su postupno stvorili danas poznate interesne cehove u redovima.

Četiri ili više ovakvih cehova, zvanih ‘lože’, udružili su se u Londonu 24. lipnja 1717. i stvorili veliku ložu Londona i Westminstera koja, šest godina kasnije, postaje Velika loža Engleske. Ova Velika loža je majka velikih loža Slobodnih zidara svijeta i od nje su potekle sve priznate Velike lože. Velika loža cijele Engleske nastala je u Yorku 1725. godine, Velika loža Irske u lipnju iste godine, a Velika loža Škotske 1736. godine.

Obred nazvan ‘York’ (Jorški obred) dolazi u nadležnost Velike lože u Londonu kasnije u 18. stoljeću. Dva su slobodnozidarska sistema nazvana Jorški i Škotski obred, a razlikuju se po alegorijama, količini stupnjeva (10 i 33), po hijerarhijskom značaju i po cilju potrage (jedan stremi ka iluminaciji, drugi ka transformaciji).

Među najpoznatije članove slobodnozidarskog bratstva u povijesti ubrajaju se Wolfgang Amadeus Mozart (čija je opera ‘Čarobna frula’ preslika slobodnozidarskog rituala i sadrži ‘magijske’ note), književnik Lav Nikolajević Tolstoj, čiji roman ‘Rat i mir’ navodno veliča ideale bratstva i Carlo Lorenzini (umjetničko ime ‘Colodi’), autor ‘Pinokija’ koji je potpuna alegorija masonske iluminacije. Ključno razdoblje za popularizaciju reda odvija se osnivanjem SAD-a gdje su predsjednici, političari i financijeri bili svi odreda slobodni zidari, a čak su i gradovi nastali po principima ‘svete geometrije’.

Masoni u Hrvatskoj

Masoni se prema dostupnoj literaturi u Hrvatskoj javljaju nakon Sedmogodišnjeg rata, dakle u drugoj polovici osamnaestog stoljeća kada je osnovana loža u Glini 1759. godine. Loža je nosila ime ‘Ratno prijateljstvo’, a trinaest godina kasnije osnovane su lože i u Varaždinu i Zagrebu, kao i Brezovici.

Tada je izabran i prvi Veliki Meštar hrvatske masonerije – Ivan Drašković. Iz tog vremena poznata je i urota mog prezimenjaka Ignjata Martinovića koji je u jeku zabrane Masonerije želio ostvariti revoluciju po uzoru na Francusku. Napoleonske Ilirske pokrajine vratile su članstvo kao statusni simbol i brojni plemići su dijelili članstvo u više različitih loža davajući im time svojevrsnu legitimnost.

U to vrijeme osnovane su lože u Kotoru, Dubrovniku, Splitu, Šibeniku, Rijeci i Karlovcu, a nakon odlaska Napoleonove vojske opet sve odlazi u opskurnost. Zagrebačka loža reosniva se 1892., a raspad Austro-Ugarske potiče svojevrsnu renesansu masonerije potaknutu iznimno moćnim vezama srpske lože s francuskim i britanskim velikim Orijentima. Tada je nastala i Velika loža Jugoslavije.

Početkom Drugog svjetskog rata dolazi najkrvavije vrijeme za Masone – NDH svoje članove otprema u konc logore, gdje isti bivaju mučeni ili ubijeni. Tito je u svoje vrijeme branio javno djelovanje Masona iako i danas kruže priče kako je njegova titula ‘bravar’ samo kodni naziv za masonsku funkciju. Osamostaljivanje Hrvatske rezultiralo je otvaranjem triju loža – ‘Grof Ivan Drašković’, ‘Tri svjetla’ i ‘Hrvatska vila’ koje djeluju pod patronatom ‘Velike lože Hrvatske’, a postojala je i inicijativa za osnivanje lože biskupa Maksimilijana Vrhovca.

Knjiga Branka Šomena ‘Mudrost’ vjerojatno je najsveobuhvatnije djelo o Masoneriji u ovim krajevima, a u drugom tomu priča se i o možebitnom članstvu Aleksandra Karađorđevića, Ivana Meštrovića, Ive Andrića i Miroslava Krleže. Hrvatski Veliki meštar godinama je bio Dragan Kukavica (VLH), no priče u kuloarima govore o tome kako je s obzirom na iznimno slabe veze hrvatskih i renomiranih stranih loža (u čemu je Srbija daleko jači ‘igrač’) na tu poziciju nedavno ustoličen odvjetnik Marijan Hanžeković, inače i novopečeni vlasnik EPH-a i član Rockefellerove Trilateralne komisije. Je li to istina, ne znamo, a u nastavku pročitajte i intervju s bavarskim Masonom hrvatskog podrijetla (Leon, 55) koji sam odradio u jednom zagrebačkom kafiću prije otprilike godinu i pol.

Iako je vidno da sugovornik daleko bolje poznaje materiju, zbog zavjeta nije želio previše otkriti – samo je potvrdio da je iniciran po masonskom obredu i nije prešao prvih deset stupnjeva. Razine, kako nam je potvrdio, ponajviše se razlikuju po novim skrivenim znanjima, načinu pristupa, zakletvi i rukovanju. Tako je dodao da mu je posebno zapala za oko fotografija bivšeg premijera Ive Sanadera i bivšeg guvernera Željka Rohatinskog koji su međusobnim rukovanjem ‘kopirali Masone’.

Možemo ustvrditi i da je bio vidno ciničan na bilo kakve upite u potencijalnim Hrvatima u masonskom redu. ‘Srbi su daleko dinamičnije prepoznali značaj društva dok Hrvati i dalje ovise o zaostalim tajnim službama i reliktima prošlosti. Ugled države ovisi o ugledu domaće masonske lože’, započeo je Leon, inače prosjedi i proćelavi muškarac bez njemačkog naglaska. Nažalost, nemoguće je potvrditi relevantnost njegove priče osim sličnih storija u referentnim knjigama.

INTERVJU SA ČLANOM LOŽE

“U Masone ulazite preporukom, za mene je agitirao vlasnik tvrtke za koju radim. Nisam kao svi otišao u ložu zbog znatiželje, htio sam postati inicijat zbog koristi što mi nitko nije zamjerio. Dobio sam halju sličnu kakvoj luđačkoj košulji sa zavrnutom nogavicom, otkopčanim gornjim dijelom i štrikom oko vrata… Kasnije sam doznao da je to alegorija na crkvena smaknuća u Srednjem vijeku. Iskreno, nije me se previše dojmilo, čak sam mislio da se nalazim među ridikulima’, slikovito je opisao ulazak u ložu i pristupanje prvom stupnju masonerije.”

“Kasnije mi je izrecitirana klasična zakletva, prislonjen nekakav bodež na prsa i morao sam se pokloniti Velikom Arhitektu svemira. Othodao sam s povezom na očima koji krug po loži, zatim su mi na sve upite Meštra odgovore navodili ostali meni nepoznati pojedinci, te mi je na kraju skinut povez. Izuzev klasičnih stupova Boaza i Jakina, upoznat sam i s dobro poznatim simbolima – kutomjerom i šestarom.”

Leon je dodao da su mu za kraj kao u školi uručena pripremna pitanja za sljedeći stupanj jer će ovaj puta sam morati odgovarati na upite. Dobio je i prilično skromnu bijelu pregaču kao poklon, a nakon svega se dobro slavilo na, po njegovom mišljenju, neformalnom druženju. Otkrio nam je i da se svi detalji uz par namjernih krivih podataka nalaze u knjizi ‘Hiramov ključ’ autora Christophera Knighta i Roberta Lomasa. Leon je išao tako daleko da je uvjeren kako su autori ili lažni Masoni ili namjerni manipulatori.

“Inicijacija na drugi stupanj bila je za titulu ‘Brata’. Ovaj puta sam na sebi nosio samo onu kožnu pregaču, a nakon uspješnog polaganja ispita, opet sam se obukao u istu odjeću kao i na prvoj ceremoniji ali s nešto izmijenjenom simbolikom. Moram priznati kako su mi otkriveni isključivo oni podaci koje sam već više puta pročitao u raznim knjigama. Nakon svega je naravno uslijedila neformalna večera. Nisam bio nimalo impresioniran”, dodaje njemački Hrvat.

“Treći stupanj je bio najbizarniji. U potpunom mraku sam nakon dugog monologa braće ispred sebe o mistici Masona morao postati jedan od aktera priče o Hiramu Abifu – glasovitom začetniku reda. Čitav niz očito dobro uhodanih događanja iz posljednjih Hiramovih trenutaka i ubojstva. Položili su me na tlo i ‘sahranili’ uz konstantne navode dijelova legende. Kasnije je ipak bilo daleko bizarnije”, nastavlja Leon.

“Nakon mraka osvijetljen je grob s lubanjom i kostima, poput piratske zastave. Nakon što su me uvjeravali u ‘neizbježnu sudbu’, okrenut sam u drugom smjeru, navodno prema istoku i ‘zvijezdi Danici’, donositelju svitanja i jutarnjoj zvijezdi. Znao sam da se radi o Veneri iliti, kako pojedini kritički katolički krugovi pišu – Luciferu… Postao sam punopravni Mason”, završava priču.

Kasnije nam je objasnio da je priča o Luciferu zapravo alegorija i da mu je smiješno kako katolička crkva takav koncept odbacuje, a s druge strane slavi zvijezdu Danicu. Dodao je i da su u ovim početnim stupnjevima uklonjeni svi metalni predmeti s inicijata dok ih on nije morao ukloniti iz jednostavnog razloga – jer ne nosi nikakav nakit. Što se tiče situacije u Hrvatskoj, priznao je da postoje ‘određene strukture’, ali se samo smijao na bilo kakve upite o važnosti pojedinih članova.

Eventualnu poveznicu tajnovitih bavarskih Illuminata i Masona nije želio komentirati, izuzev mišljenja da je riječ o ‘medijskoj gluposti’, a također nije previše govorio niti o svojem trenutnom statusu. Nakon dugotrajnog monologa i opisa inicijacije u prva tri stupnja, očigledno vidjevši da su započela razna pitanja, Leon se zahvalio na razgovoru i napustio je prostorije ugostiteljskog objekta. Koliko je cijela priča istinita i ‘pije vodu’, teško je zapravo procijeniti – informacije su zapravo šture…
 
Video od 1939 – inicijacija u masonsku ložu Grand Orient de France

 
(blog.vecernji, youtube.com/uredio: nsp)

U svijetu se odvijaju pripreme za stvaranje jedne svjetske države i jedne svjetske religije, pa Srbija u svemu tome mora odigrati svoj dio posla kao ojačani instrument masonskog ekumenskog spajanja religija u jednu novu religiju

Ovaj vikend je u Beogradu, završen dvodnevni, europski, masonski sastanak povodom obilježavanja 95 godina «Velike lože Jugoslavija» koja djeluje od 1919. godine. Tako je u Beograd došlo 250 visoko pozicioniranih i utjecajnih europskih masona koji su uz obljetnicu jugoslavenske lože proslavili i obljetnicu Velike lože Srbije, koja je ujedno organizirala ovo masonsko okupljanje.

“Beograd i Srbija ponovno zauzimaju izuzetno važno mjesto u europskom i svjetskom Slobodnozidarskom bratstvu, što dodatno ojačava i afirmira poziciju Srbije”, naveli su članovi srpske lože za B92.

Kako prenose srbijanski mediji, masoni su se novinarima nakon konferencije pohvalili kako oni rade sve za dobrobit čovječanstva, te da je njihov posao jako težak, nakon čega su se uputili u hram napravljen u “Posejdon” napraviti ritual koji nije bio otvoren za javnost, a prilikom kojeg su se sklopila nova bratstva između pojedinih masonskih loža.

Međutim, kako niti jedan masonski sastanak nije “samo” sastanak, tako i ovo masonsko okupljanje zasigurno ima svoj dublji značaj. Srbija koja je u potpunosti preuzeta od britanske masonske “imperije”, i koja je po njenim nalozima dužna poslušno vršiti zadatke promicanja masonske “politike”, poglavito usmjerene na destabilizaciju regije.

On smatra kako su se na ovom masonskom skupu u Beogradu odlučivali koraci koje Srbija mora sprovesti na projetu stvaranja jedne svjetske religije, i poretka.

Koja je poveznica europskih masona i Beograda?

Pa, to je problem koji sam u svojim objavama više puta izlagao, pa ga ovdje mogu naprosto ponoviti. Britanije je u svom korijenu masonska država, od svog korijena u vlasti pa do dna uprave. Britanska masonerija na ovim je prostorima Srbiju izabrala kao strateško središte za svoje djelovanje protiv katoličkog Carstva Austro-Ugarske i Kraljevine Hrvatske (kao sastavnog dijela) i to još u XIX. st.

Britanski obavještajni sustav dugim je nizom desetljeća Srbiju pripremao za geostratešku vladaricu na hrvatskim (austro-ugarskim) prostorima koje je opširno citirano u korespondenciji tvorca Jugoslavije Seton Watsona iz knjige povijesnih dokumenata, “R. W. Seton Watson i Jugoslaveni”, koju je 1976. g. potpisala Britanska Akademija zajedno s JAZU. Već u “Hrvatskom Pravu” 29. lipnja. 1929., u svom članku, pravaški ideolog Milan pl. Šufflay bio je prvi koji je ukazao na prave tvorce Kraljevine SHS, a to su bili Englezi Wickham Steed i Seton Watson (Watson je važniji).

Kroz Jugoslaviju Britanija je uvijek čuvala svoje Carstvo, tj. nevidljivi Commonwealth, i privilegije u Indiji, ali taj geopolitički potez koji je uspjela realizirati, ujedno je bio i potez protiv snage katoličke Crkve i protiv malog katoličkog naroda, jer su Hrvati kao katolička živa sila biološki previše ometali planove Novog Svjetskog Poretka. Budući da su srbijanski kralj i kasnije Tito bili dio britanske koncepcije stvaranja Jugoslavije, središte ostvarenja britanskih planova bio je i ostao je Beograd.

Velika loža Jugoslavije? Tko su ljudi koji su činili ili još uvijek čine jugoslavensku masonsku ložu, je li poznato ima li “Hrvata”?

Kada u Google upišete “Velika Nacionalna Loža Jugoslavije” rezultat na prvoj stranici dat će vam “Veliku Nacionalnu Ložu Srbije”, koja se očito vratila u svoje ležište nakon pada Jugoslavije. Ime su preusmjerili na Srbiju, ali nisu promijenili svoje ciljeve. Dana 6. srpnja 2010. u medijima je objavljeno da je Veliki Majstor Regularne Velike Lože Srbije dr. Čedomir Vukić izjavio da se u vladi Srbije nalazi pet masona. Da se ondje pod njegovim nadzorom nalazi samo jedan i to bi bilo dovoljno da određuje bitne tokove srbijanske politike, a njih ima daleko više.

Sigurno i više od priznatih pet. Nije mi poznato jesu li u srbijanskoj loži i “Hrvati”, ali svi masoni moraju raditi na istom zadatku koji zapovijeda “Majka Loža” iz Velike Britanije, a u Hrvatskoj vidimo da sadašnje vlasti vode snažnu prosrpsku politiku, a nije ni čudo jer su izračunali i objavili da se u tzv. hrvatskoj vlasti nalazi više od 46% Srba. I kada se poveže masonska misija Srba sa duhovnim profilom odanosti, onda nam hrvatski masoni u srpskoj loži nisu ni potrebni. U Hrvatskoj oni slušaju što im nalaže “Majka Loža” u Londonu, koja je oduvijek vodila prosrpsku politiku.

Što je pravi razlog okupljanja europskih masona u Srbiji?

U svijetu se odvijaju pripreme za stvaranje jedne svjetske države i jedne svjetske religije, pa Srbija u svemu tome mora odigrati svoj dio posla kao ojačani instrument masonskog ekumenskog spajanja religija u jednu novu religiju. Vidljivo je da se pravoslavlju pripremaju ustupci, a Srbija je granično područje civilizacija i kultura, koje bi trebalo omogućiti da se Europa s ostalim vjerskim kultovima spoji po šavovima, ali ne na temeljima kršćanstva, već temeljem nove sinkretističke religije.

Kako će se ovaj sastanak odraziti na Srbiju, njihovi mediji izvještavaju kako će ovaj sastanak pojačati poziciju Srbije u svijetu? Kako?

Pa položaj Srbije u masonskom svijetu je već vrlo jak. To se može zaključiti i iz samo jednog vrlo bobmastičnog objavljenog 18. lipnja 2010. u svezi s okupljanjem svjetske masonerije te godine piše: “Prošle subote u Beogradu Michel Bazio, treći mason svijeta, ekskluzivno je za NIN najavio da će visok položaj u svjetskoj masoneriji ustupiti Draganu Đuriću (49) najmlađem grandcommanderu u Ujedinjenim vrhovnim savjetima svijeta.”

Sada se nakon 82 godine odvija drugi najveći skup masona u svijetu gdje dolazi 250 masona iz cijelog svijeta i to naravno znači da će Srbija kao i dosada i dalje dobivati milijarde eura i dolara, koje nije proizvela radom niti zaslužila dobročinstvima. U istom članku od 18. lipnja, 10. navedeno je da je jedan od najutjecajnijih srbijanskih masona Dragan Malešević Tapi prijateljevao s Vojislavom Šešeljom i snažno utjecao na njega. Dragan Zagorac, vodeći mason kaže da Šešelj nije mason.

Što je pravi razlog okupljanja europskih masona u Srbiji? U svijetu se odvijaju pripreme za stvaranje jedne svjetske države i jedne svjetske religije, pa Srbija u svemu tome mora odigrati svoj dio posla kao ojačani instrument masonskog ekumenskog spajanja religija u jednu novu religiju.

Hoće li ovaj sastanak nekako utjecati i na Hrvatsku?

Pa, svakako će utjecati. Hrvatska će i dalje biti ekonomski i politički slabljena da bi se pokorila političkim “usaglašavanjima”. A kako je to izgledalo u našem dosadašnjem iskustvu – nije potrebno ponavljati.

 

 
 
dnevno, youtube.com/uredio: nsp
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=17761"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

Popularni novokomponirani mitovi kažu da je Jugoslavija bila radnički raj, u kom su svi imali posao i plaću, besplatne stanove, dobro živjeli. Industrija je u njoj cvjetala, i sve je bilo kao u pjesmi Branka Kockice “Na svetu ima jedno carstvo, u njemu caruje drugarstvo”.

Jugoslavija je izvozila, gradila tvornice, bolnice, škole, auto ceste, pruge. Svi su bili srednja klasa. Svima je bilo dobro. Potom je došao Tuđman, sve nam oteo, privatizirao, opljačkao, i danas nemamo ništa svoje, nemamo industriju, nemamo svoje banke, goli smo i bosi.

Naravno, ti mitovi su sustavno usađivani u svijest stanovništva već preko dvadeset godina. Bez namjere da idemo u temeljitu analizu, jer za to na internetu nema prostora i zahtijeva bar poveći esej ako ne znanstveni rad, pogledajmo što kažu gole brojke i lako provjerive činjenice.

U Jugoslaviji su svi bili zaposleni

Jesu, ako su kupili kartu za München u jednom smjeru. Takvih je bilo preko pola milijuna samo u prvih pet godina nakon što je Tito otvorio granice, u periodu 1968 – 1973., a kasnije im se pridružilo još oko milijun ljudi. Pad nezaposlenosti u tim godinama upravo odgovara broju ljudi koji su – odselili. Službeni podaci o nezaposlenosti u SFRJ kažu: ona se osamdesetih uglavnom kretala oko 15-16%, dakle bila je osjetno veća nego u Hrvatskoj prije krize, i nešto malo manja nego što je to danas. Problem je međutim što je ona eksponencijalno rasla iz godine u godinu, naročito među visokoobrazovanima. Trend rasta nezaposlenosti se jasno vidi iz grafikona.

No nezaposlenost je jako varirala među republikama. Tako je u Sloveniji bila na razini tzv. prirodne nezaposlenosti, oko 4-5%, u Hrvatskoj se uglavnom kretala između 8 i 9%, dok je na Kosovu dosizala nevjerojatnih 57%, a u Bosni i Hercegovini se nakon 1983. nije spuštala ispod 20%!

Nekoliko konkretnih brojki: u Hrvatskoj je službena nezaposlenost 1988 iznosila razmjerno niskih 8,5%, a dvije godine kasnije, u posljednjoj godini prije rata, 8,6%. U Sloveniji je te godine iznosila, opet po podacima SFRJ, 4,8%, a u Srbiji oko 16,8%, dok je u BiH dosezala 20,6%. To su brojke koje je Susan Woodward iznijela u svojoj knjizi, bazirane na statističkom godišnjaku Jugoslavije.

Reklo bi se, dosta bolje nego danas, bar što se Hrvatske tiče. Međutim, postoje nezgodne činjenice koje malo mijenjaju te brojke. Posljedica je to fenomena na koje se osvrnula Woodward, ali i Mencinger u knjizi “Otvorena nezaposlenost i zaposleni bez posla”. Kao prvo, oni su došli do podatka da je, pored 268.000 službeno nezaposlenih 1968. godine, kad je nezaposlenost službeno iznosila samo 7,2%, postojalo još bar 135.000 osoba koje su aktivno tražile posao ali nisu bile zavedene na birou. Do sredine osamdesetih, broj službeno nezaposlenih se popeo na preko milijun, a uz to je postojalo još oko 400.000 osoba koje nisu bile zavedene na zavodu. Da stvar bude još gora, latentna nezaposlenost u poljoprivredi je iznosila nevjerojatnih 1.400.000 ljudi, jer je Jugoslavija članove obitelji seoskih gospodarstava vodila pod zaposlene.

No, to je manji problem. Sve studije, domaće i strane, su upućivale da u Jugoslaviji postoji ogromna skrivena nezaposlenost, kao posljedica “političkog zapošljavanja”. Naime, postojao je, prema svim istraživanjima, višak zaposlenih koji je iznosio 20-30% radne snage, zavisno od autora studije i godine kad je istraživanje vršeno. Radilo se o ljudima koji su samo na papiru imali radno mjesto, ali su zapravo bili čisti “tehnološki višak”, balast. To je bilo naročito izraženo u velikim državnim sistemima koji su služili i kao socijalni amortizer. Mnogi su bili zaposleni samo statistički, a u stvarnosti nisu dolazili na posao, ili su jednostavno sjedili na radnom mjestu, ne radeći ništa. Osamdesetih su sve češći postali “prinudni godišnji” neplaćeni odmori, koji su znali potrajati po godinu i više dana.

Kao posljedica toga, nezaposlenost među mladima i visokoobrazovanima do 25 godina je bila u svjetskom vrhu – 1985 godine je čak 59,6% nezaposlenih bilo mlađe od 25. godina starosti! Naime, u Jugoslaviji niste mogli ostati bez posla ma kako ste loši bili, ili podkvalificirani. Ali posljedica je bila ta da mladi nisu mogli naći posao. To jest, jesu, ako su bili spremni iskeširati desetak tisuća maraka za radno mjesto na Ininoj crpki, što bi se krađom goriva vratilo za manje od godinu dana. Ili jednostavo otići van. Znalo se: bez dobre veze je bilo gotovo dobiti naći posao, naročito u velikim firmama. Jednom kad ste ga našli, niste morali ništa raditi.

U konačnici, puna zaposlenost u Jugoslaviji je mit. Nezaposlenost je bila među većima u svijetu, a prikrivala se masovnim odlaskom na bauštele u Njemačku i, ponajviše, zapošljavanjem preko veze na fiktivna i nepostojeća radna mjesta (“direktore, imam jednog malog, ekonomiju je završio, stavi mu negdje jedan stol nek nešto radi”), dok je plaća u mnogim firmama do sredine osamdesetih spala na razinu socijale: prosječna radnička plaća je tih godina bila stotinjak dolara, što su zaposleni nadoknađivali krađom i velikim socijalnim povlasticama. Stvarna nezaposlenost je bila otprilike na sadašnjoj razini – i mnogo veća nego u godinama prije krize.

Jugoslavija je imala samo 20 milijardi dolara duga, mi danas imamo mnogo više

Da, samo je tih 20 milijardi, koliko je dug iznosio krajem sedamdesetih, iznosilo preračunato u kupovnu moć otprilike kao današnjih stotinu milijardi. Tada ste naime u Americi kuću mogli kupiti za nekoliko desetaka tisuća dolara, a novi VW Golf za 7.995 dolara.

No problem duga Jugoslavije je bio u nečem drugom: dolar je, kad je Jugoslavija uzimala kredite, vrijedio oko 1,7 maraka – dugi niz godina je bio zacementiran na tom tečaju. Dolaskom Reagana na vlast, dolar naglo skače na tri, u jednom trenutku čak četiri marke! A kamate su istovremeno drastično rasle. Jugoslaviji se doslovce dogodio scenarij onih koji su uzimali kredite u “švicarcima”. Glavni izvor deviza Jugoslaviji su bile marke od turizma, i devizne doznake gastarbajtera – također u markama. A dug je bio denominiran – u dolarima. Dug se u markama uvišestručio za nekoliko godina, iako je na papiru, u dolarima, ostao isti.

Kako je to izgledalo u brojkama? Jugoslavija je sedamdesetih krenula u snažan razvojni ciklus, i krenula se zaduživati. Na početku velikoga zaduženja Jugoslavije cijena kapitala bila je povoljna. Na svjetskomu tržištu novca kamatna se stopa kretala: 1975. – 5,8%, 1976. – 5,1%, 1977. – 5,5%. Dotad su dugovi Jugoslavije narasli na devet i pol milijardi dolara.

No, potkraj 1978. godine zbio se radikalni preokret na tržištu novca i kapitala. Vlada SAD-a promijenila je monetarnu politiku zadržavši i dalje kontrolu nad emisijom novca, a ispustivši kontrolu nad kamatama koje su u 1978. skočile na 8,8%, u 1979. na 12,1%, u 1980. na 14,2%, a u 1981. na lihvarskih 16,8%, dakle, cijena se novca Jugoslaviji povećala gotovo trostruko. Istovremeno, dugovi su rasli: 1977. – 9,540 milijardi dolara, 1978. – 11,833 milijardi, 1979. – 14,952 milijardi, 1980. – 18,395 milijardi, 1981. – 20,804 milijardi dolara; dakle, u godinama vrtoglavoga skoka kamata nominalni dug se više nego udvostručio, a u markama učetverostručio.

Istodobno je inflacija 1981. dosegla 45%, i krenula u nezadrživ rast koji je do Markovića narastao na preko 1000% godišnje, doprinoseći osjećaju bijede i beznađa. S tržišta je nestala skoro sva uvozna roba, zemlja nije bila u stanju plaćati uvoz nafte, opreme i sirovina, nastali su prekidi u proizvodnji, počelo se s mjerama poput vožnje par nepar i bonova za gorivo – nastupila je ekonomska kriza koja će trajati do raspada Jugoslavije.

Potkraj 1979, uoči izbijanja krize, savezna vlada je odlučila devalvirati dinar za oko 30% kako bi stimulirala izvoz, a poskupila uvoz kao odgovor na katastrofalni trgovinski deficit i goleme otplate dugova. Smrtno bolesni Tito nije odobrio devalvaciju jer je smatrao da to škodi ugledu zemlje, pa je, prema Bilandžiću, rekao delegaciji savezne vlade: “Lako je vama devalvirati. To se može i s pola mozga, a gdje vam je bila pamet da ste dopustili da do toga uopće dođe.”

Mjesec dana nakon Titove smrti, u lipnju 1980., savezna vlada je devalvirala dinar za 30%, a zatim će se devalvacije redati jedna za drugom sve do raspada Jugoslavije.

1983. Jugoslavija je službeno bankrotirala, iako to nikad svojim građanima nije objavila (no objavili su drugi), te prestala plaćati sve obaveze prema inozemstvu, što je rezultiralo golemim nestašicama.

Jugo­sla­vija je, dakle, 1991. godinu doče­kala s oko 20 mili­jardi dolara duga. Njen dug se prodavao za 30 centi za dolar, dakle smatrao se nenaplativim. Pret­hodno joj je Među­na­rodni mone­tarni fond uma­njio dug za 1.8 mili­jardi jer zemlja jed­no­stavno nije imala sred­stava za vra­ća­nje ni kamata, a kamoli glav­nice. Usto je SAD, u očajničkom pokušaju da spriječi rat i raspad države, Markoviću dala besporvratno oko 3,5 milijardi dolara kako bi stabilizirao dinar, no taj novac se istopio u šest mjeseci. Ovom je pret­ho­dilo neko­liko desetljeća izgrad­nje eko­no­mije čija je struktura bila takva da joj je opsta­nak zavi­sio baš od stal­nog pove­ća­nja vanjskog duga! Upravo suprotno danas popularnim mitovima, ekonomija Jugoslavije nije bila zasnovana na dobiti industrije – nje nije bilo, naprotiv, cjelokupna industrija Jugoslavije je radila s gubitkom, već isključivo na zaduživanju, deviznim doznakama radnika u inozemstvu i turizmu.

Gra­fi­kon pri­ka­zuje ukupni dug Jugo­sla­vije od 1961. do 1980. i liniju kojom se može aprok­si­mi­rati trend kre­ta­nja ukup­nog duga, koji je eksponencijalan! Po ovom trendu, ukupni dug se uve­ća­vao za oko 17.6% svake godine u tom dva­de­set­go­di­šnjem peri­odu. Da se se taj tempo rasta nasta­vio i nakon 1980., ukupni dug bivše SFRJ bi danas izno­sio nevjerojatnih 6 tisuća mili­jardi dolara. Ukupni godi­šnji bruto domaći pro­i­zvod (BDP) svih biv­ših jugo­slo­ven­skih repu­blika danas iznosi ukupno oko 200 mili­jardi dolara, a ukupan dug oko 140 milijardi. Ovo jasno govori da je rast duga kakav je bio između 1961. i 1980. bio jed­no­stavno neodrživ. Tito je, reklo bi se, ipak umro na vrijeme.

Jugoslavija je izvozila i imala snažnu industriju

Je, ali u bajkama. Industrija je zapravo bila potemkinovo selo. Ako pogle­damo uku­pan jugo­slo­ven­ski trgo­vin­ski defi­cit tokom sedam­de­se­tih godina pro­šlog stoljeća, vidimo da on ubr­zano raste između 1970. i 1980., unatoč brojnim ograničenjima uvoza i ogromnim carinama.

U brojkama, to je izgledalo ovako: Trgovinski deficit – dakle razlika uvoza i izvoza – je 1977. iznosio 4.4 milijarde dolara, 1978. 4.3 milijarde, 1979. 7.2 milijardi; pokrivenost pak uvoza izvozom padala je: sa 66,2% u 1976. na 54,6% u 1977. i na 48,5% u 1979. Danas je ta razlika čak i nešto manja, i to službeno. Neslužbeno, deficit je, kad se doda sitni prekogranični šverc, bio i osjetno veći. U Jugoslaviji su svi nešto sitno švercali – kavu iz Graza, traperice iz Trsta, računala čiji je uvoz bio zabranjen. Savezna vlada se protiv toga pokušala boriti zabranama uvoza, obaveznim depozitom za odlaske u inozemstvo… bez uspjeha.

Jedan dio te razlike bio je, kako sam već naveo, pokri­ven dozna­kama emi­gra­nata. Na pri­mjer, ukupne doznake emi­gra­nata su 1971. izno­sile 1.3 mili­jarde dolara, a 1972. 2.1 mili­jardu. Ipak, pri­ljev strane valute kroz kre­dite i doznake emi­gra­nata nije bio dovoljan da pokrije sav trgo­vin­ski defi­cit i spriječi odljev deviza iz Jugo­sla­vije.

Ekonomska kriza osamdesetih je otkrila svu bijedu ekonomskog sustava Jugoslavije. Indikator vrlo niske izvozne snage privede je podatak da je 1978. izvoz po glavi stanovnika bio svega 259 dolara, dok je u Grčkoj bio 362, u Španjolskoj 358, Italiji 987, Austriji 1.628 itd.

Standard je pao u razdoblju 1979-1984 34%, a mirovine čak 40%, investicije su smanjene s 34% društvenog proizvoda u 1980. na 29,6% u 1981, na 27,2% u 1982, na 23,2% u 1983. i na oko 19,5% u 1984. i početkom 1985.

I za kraj: godišnji gubici poduzeća u Jugoslaviji su iznosili, 1989. godine, 15% BDP-a!. Toliko o tome da je Jugoslavija živjela od industrije. U stvari, industrija je živjela od gastarbajtera i turizma…. a najviše od stranih kredita. U posljednjoj fazi Jugoslavije, kad zaduživanje više nije bilo moguće, prešlo se na inflatorno financiranje gubitaka, tj. tiskalo se sve više novčanica kako bi se isplatile plaće, što jasno nije riješilo ništa, osim što je onemogućilo regularno poslovanje i razvilo crno tržište do neslućenih razmjera.

Dramatičan pad standarda, bez presedana u Europi, ipak nije doveo do većih socijalnih nemira iako je Jugoslaviju osmadesetih zahvatio val štrajkova, zbog socijalnih ventila poput vrlo čestih bolovanja, invalidskih mirovina, substandardnog rada (“kakva plata takva vrata”, “ne mogu oni mene tako malo platiti kako ja mogu slabo raditi”), “sive ekonomije”, rasprostranjenih krađa iz firmi i masovnog neplaćanja računa kao jednog aspekta erozije građanske discipline i raspada pravnog sistema.

Usto, mračna strana jugo-ekonomije je što je stvoreno je izuzetno malo robnih marki koje su išta značile na svjetskom tržištu. Tehnološka osnova je ostala niska: sve što se radilo, radilo se po licenci. Relativno mali broj gotovih proizvoda u socijalističkoj Jugoslaviji je bio rezultat ikakve domaće pameti. Malo je poznato da je opjevani Jugo bio odbačeni Fiatov projekt nasljednika Fiata 127, koji je dan “socijalističkoj braći” u ranoj fazi razvoja, obzirom da je u startu ocijenjen tehnološki zastarjelim i dizajnerski promašenim. Jugo – inženjeri su ga pustili na tržište bez pravog razvoja, za koji nisu imali ni novca ni znanja, a Talijani se vratili za crtaće daske i stvorili prvi Uno. Tako je bilo manje više i sa svim ostalim.

S druge strane megalomanske ideje odnijele su milijarde. Kao primjer, tenk M-84 rađen je po sovjetskoj licenci u „Đuri Đakoviću”, „Goši” i MIN-u. Ukupni troškovi osvajanja proizvodnje ovog tenka koštali su SFRJ preko tri milijarde tadašnjih dolara, bez da je ikad vraćeno išta od tog novca. Bila je to cijena glupog nacionalnog ponosa Jugoslavena.

Veliki izvozni uspjesi s brodovima poput Amorele i Izabele? Penali koje je Brodosplit platio zbog višemjesečnog kašnjenja s isporukom su doveli do toga da je taj posao bio – čisti gubitak, koji se mjerio u desecima milijuna dolara… ali ti brodovi su i danas “ponos jugoslavenske izvozne industrije”. Opet, prilično skup ponos. Glad za devizama za otplatu dugova dovela je do toga da se izvozilo pod svaku cijenu, po cijenama osjetno nižim od troškova proizvodnje. Razliku su, jasno, plaćali građani SFRJ plaćajući domaće proizvode mnogo skuplje od cijene po kojoj su se isti mogli nabaviti u susjednoj Austriji.

Tijekom 1980-ih postojala je i megalomanska ideja da se proizvede avion radnog naziva NA („novi avion”, „nadzvučni avion”), bez vizije koliko će koštati i kome će se prodati pored jake konkurencije iz SAD, Sovjetskog Saveza, Velike Britanije i Francuske. I unatoč tome što je prethodnik “Orao”, zapravo francuski stari Mirage za koji su Rumunji dobili licencu zbog bliskih veza s Francuskom, s Rolls Royce motorom, ubijao pilote jednog za drugim i bio leteći mrtvački sanduk.

Općenito, tvornice su se gradile bez ideje o ekonomskoj isplativosti i bez svijesti da proizvod, u konačnici, nekom treba i prodati, i to u određenoj količini i po određenoj cijeni, da bi se zaradilo. Epitom takvih ulaganja je bila tvornica glinice u Obrovcu, koja je progutala stotine milijuna dolara, da bi bila zatvorena nakon samo nekoliko mjeseci. Drugi dobar primjer je Agrokor “babe” Abdića, koji se financirao izdavanjem mjenica bez avala i pokrića, te tako održavao privid rasta.

Danas ljudi rado pamte sedamdesete kad je standard je rastao zahvaljujući zaduživanju i usmjeravanju sredstava u javnu potrošnju. Upravo zato se jugonostalgičari prisjećaju „zlatnih sedamdesetih”. Međutim, taj umjetni rast je doveo do najveće krize u povijesti Jugoslavije, koja ju je i odnijela s povijesne scene. Industrija u koju se ulagalo nije donijela očekivanu dobit, naprotiv, pokazala se kao kamen oko vrata.

U konačnici, mnogi će reći da je Tito ipak razvio i industrijalizirao zemlju. Međutim to baš nije tako. Nacionalni dohodak po glavi stanovnika 1973. godine u Jugoslaviji je iznosio je 57 posto europskog prosјeka, dok je npr. 1938. godine iznosio 50 posto. Taj neodrživi razvoj na kreditima se vratio kao bumerang. Ubrzana poslijeratna industrijalizacija (kao mjera razvoja) po cijenu devastacije sela, “izvoz” na Zapad stanovništva u najboljoj stvaralačkoj snazi, povećavanje regionalnih razlika i neracionalno zaduživanje zemlje doveli su do toga da je već osamdesetih godina prošlog stoljeća jugoslovenski nacionalni dohodak po glavi stanovnika pao ispod 50 posto europskog prosјeka.

Dakle: još prije rata i pada komunizma, koji je otpuhao ostatke ekonomije, vratili smo se tamo gdje smo bili – prije Drugog svjetskog rata. A u odnosu na ono gdje smo bili u Austro ugarskoj, kad se Hrvatska počela ubrzano industrijalizirati paralelno s većinom drugih država i kad su osnovane rafinerije i luke i sagrađena većina cesta i pruga, smo napravili korak unatrag.

Mnogi danas žale za socijalističkim tvornicama, međutim one su bile mrtve već prije nego što su devedestih došli lešinari. Nestanak socijalističkog tržišta i bankrot socijalizma kao globalnog projekta ih je dotukao, zadao im konačni udarac – i to je dobro, jer smo na primjeru brodogradilišta, koja su nam iz džepova izbila tridesetak milijadi kuna u zadnjih dvadesetak godina, ili sanacije banaka, vidjeli što se događa s poduzećima koja nisu privatizirana. Da je Brodotrogir odmah nekom dan makar i badava da se tamo sagradi marina i hotel, bilo bi bolje.

Netko bi možda zaradio na turizmu kakav novac, platio nešto poreza, i poštedio nas spašavanja mrtve industrije na životu novcem poreznih obveznika. I nemojte misliti da je netko namjerno “uništio proizvodnju”. Ona je propala već davno. Kao uostaom i u Detroitu, Glasgowu i drugim nekad jakim industrijskim, a danas propalim gradovima… Jednostavno, pojavile su se novi igrači i nove tehnologije, a mi nismo vladali ni starima.

Jugoslavija je gradila auto ceste, stanove, bolnice, pruge…

Pozitivne strane socijalističke Jugoslavije je što je ulagala u obrazovanje, zdravstvo, kulturu i infrastrukturu. Ipak, tu treba napomenuti par stvari. Prvo, Jugoslavija je u 45 godina uspjela sagraditi 45 kilometara auto cesta. Za cestu do Splita smo dali samodoprinos, međutim su sredstva preusmjerena u prugu Beograd – Bar, a auto cesta proglašena “nacionalističkom”. I sve zato da bi se promet iz Rijeke prebacio u Bar, o hrvatskom trošku… a pruga smo u Hrvatskoj devedesete, u kilometrima, imali manje nego 1939!

Tito je možda gradio bolnice, ali ih sigurno nije gradio u Zagrebu, čija se populacija uvišestručila tijekom 35 godina njegove vladavine. Zadnju prije njegove smrti je sagradio Pavelić (Rebro). A nije ih gradio ni u Rijeci, gdje se građani i dalje liječe u bolnici iz Austro Ugarske. Istina, platili smo dva samodoprinosa za sveučilišnu bolnicu u Zagrebu koja nikad nije sagrađena…

Zdravstvo je bilo besplatno, na papiru. U praksi, lijekova osamdesetih kao i ničeg uvoznog nije bilo, Zagreb je imao jedan jedini uređaj za dijalizu koji je češće bio u kvaru nego što je radio, a ako ste htjeli na operaciju bez da čekate tri do pet godina, morali ste dati mito doktoru, ili imati dobru vezu u bolnici.

Istina, gradili su se stanovi. Ali, isti takvi stanovi su se gradili za sirotinju u američkim crnačkim četvrtima ili u Engleskoj. Mit o jakoj srednjoj klasi? Ta “srednja klasa” je živjela poput Del Boy Trotera iz “Mućki”, od sitnog šverca i na 17. katu nebodera u socijalnom stanu od 50 kvadrata! A Del nije bio nikakva “srednja klasa” (to su ipak liječnici i pravici). Nije bio čak ni radnička klasa. Bio je – socijalni slučaj. Usto, mnogi ni takav stan nisu dobili… ali su platili nečiji tuđi. Jer bi sin od direktora uletio na listu, temeljem bodova na članstvo u partiji i kojekakvih.. pa, mućki.

Društvene i humanističke znanosti su posve zanemarene i ideologizirane, relevantna literatura nije prevođena iz ideoloških razloga, FFZG je bio ustanova za partijsku indoktrinaciju gdje su sinovi članova partije mogli steći diplomu, a svjedodžbe legendarnih sveučilišta poput “Đure Pucara Starog” u Banja Luci ili “Džemala Bijedića” u Mostaru su se, ako ste bili dovoljno visoko u partiji, mogle dobiti poštom uz odgovarajuću naknadu. (“Čuj direktor si, druže, nije red da imaš četiri razreda osnovne, daj da ti sredimo diplomu, javi se onom profesoru u Bihaću…”)

U konačnici, Jugoslavija je, unatoč “besplatnom” školstvu, imala tek oko 8-9% visokoobrazovanog stanovništva među radnom snagom. Točan broj nije moguće dati, zbog manjkave evidencije koju je Jugoslavija vodila. Za srednje razvijenu državu, minimum je oko 20%. Današnja Hrvatska je na oko 18%, prema procjenama.

Iz svega navedenog, moglo bi se komotno reći da Jugoslavija nije bila u stanju riješiti niti jedan životni problem svog stanovništva, od građevnih dozvola i vođenja gruntovnice, javnih usluga, opskrbe gorivom i strujom, do osiguravanja održive ekonomije koja bi mogla funkcionirati bez zavisnosti o stranom novcu i tehnologiji. Što ne znači da jugonostalgija nema svoje temelje, ali oni svakako nisu u sferi realne ekonomije, niti realnosti općenito.
 

 
(dnevno.hr,youtube.com/uredio:nsp)

Ljudi iz Titovog osiguranja su poslije atentata na Kennedy-a napravili probu kako bi ispitali da li su dva metka mogla pogoditi John Kennedy-a, a jedan guvernera Teksasa John Connelly-a.

Dan žalosti, otkazane nogometne utakmice i kazališne predstave – tako je izgledala Jugoslavija na dan poslije ubojstva Johna Kennedy-a 1963. u Dallasu. Samo četiri tjedna prije toga Bijelu kuću je posjetio Josip Broz Tito, a godinu poslije ubojstva, Titova služba osiguranja je rekonstruirala atentat do najsitnijih detalja. Utvrdili su da je službena verzija ubojstva nemoguća, kaže dugogodišnji Titov prevoditelj Ivan Ivanji.

Jedan snimak, bezbroj tumačenja i vrlo malo onih koji poslije pola stoljeća vjeruju u službenu verziju ubojstva. To je danas dojam o onome što se na ulicama Dallasa desilo 22. studenog 1963. godine. Gotovo svaki od scenarija ubojstva 35. američkog predsjednika Johna Kennedy-a može poslužiti kao dobra osnova za film.

Dugogodišnji Titov prevoditelj Ivan Ivanji ovih dana je javnost podsjetio na jedan zanimljiv sigurnosni detalj.

“Kad smo sjedili u istočnom Berlinu, ljudi iz Titove službe sigurnosti su mi ispričali da su poslije atentata na Kennedy-a napravili probu kako bi ispitali da li su dva metka mogla pogoditi John Kennedy-a, a jedan guvernera Teksasa Johna Connelly-a. Tako kaže službena verzija “, kaže Ivanji.

 Istaknuo je da su probali sa iste visine pogoditi sličnu metu i da su konstatirali da je nemoguće.

“Jedan metak bi mogao sasvim slučajno pogoditi, ali da tri metka pogode metu, ne dolazi u obzir”, kaže književnik Ivanji.

Jugoslavenske službe siguranosti su do tih zaključaka došli godinu dana poslije ubojstva Kennedy-a, ali je pitanje – zašto su uopće to isprobavali?

“Mislim da te službe sigurnosti moraju nakon svakog atentata ili pokušaja atentata provjeriti sve mogućnosti, ali vjerojatno je to bilo i zbog znatiželje, kako bi utvrdili gdje su to američke kolege pogriješile”, objašnjava Ivanji.

Samo četiri tjedna prije ubojstva u Dallasu, Josip Broz Tito je sa suprugom Jovankom boravio u Bijeloj kući. Neobično je bilo da kod susreta nije bilo Jacqueline Kennedy. A iz današnje perspektive, neobična je bila i reakcija jedne socijalističke zemlje na ubojstvo jednog američkog predsjednika.

“Bio sam tada umjetnički direktor Suvremenog kazališta na Crvenom križu i za vrijeme predstave ‘Laku noć, Betina’, glumac Verber je uletio u upravničku ložu i rekao da su ubili Kennedy-a, da li da prekinemo predstavu. Ja kažem – ne pada mi na pamet, zašto da prekidamo predstavu, ja nisam bio toliko potresen”, kaže Ivanji.

Bivši dopisnik Politike iz Washingtona M. Pantelić 22. studenog 1963. godine imao je 16 godina.

“Ja sam to doživio kao zaista neobičan fenomen koji je potresao Jugoslaviju na jedan način koji do tada nije bio poznat – da zbog smrti jednog lidera mi doživljavamo emotivni udar”, kaže Pantelić.

Sljedećih nekoliko dana na naslovnicama novina nalazila su se dva imena – Kennedy i Lee Harvey Oswald. U Jugoslaviji je nakon ubojstva proglašen dan žalosti, otkazane su sve utakmice i kazališne predstave. Tito je tih dana rekao da je Kennedy na njega ostavio dojam i kao državnik i kao čovjek.

“Glavni je dojam moje generacije, i mislim da je to bio dojam i u svijetu, da je to bio prvi predsjednički par na koji smo svi željeli ličiti”, navodi Pantelić.

DA SE PODSJETIMO:

Lee Harvey Oswald (Slidell, Louisiana, 18. listopada 1939. – Dallas, Teksas, 24. studenog 1963.) je navodni ubojica JFK-a.

Optužen je da izvršio atentat na predsjednika Sjedinjenih Država John F. Kennedya 1963. godine u Dallasu u saveznoj državi Teksas. Nakon navodno počinjenog zločina Oswald je uhićen 22. studenog 1963. godine, ali je ubijen prije nego što je izveden pred sud. Lee Harvey Oswald rođen je u New Orelansu u američkoj saveznoj državi Louisiani, dva mjeseca nakon smrti svoga oca. Kao dijete Oswald je često zapadao u nevolje, jer je prema tvrdnji psihijatra bio emocionalno poremećena osoba. Oswald je izbačen iz škole i u dobi od 17 godina pridružio se Marinskom Korpusu Sjedinjenih Država. Nakon toga je prebjegao u SSSR gdje je zatražio državljanstvo ali je odbijen.

Godine 1962. vratio se u Sjedinjene Američke Države sa suprugom Marinom, rođenom sovjetskom državljankom i njihovom kćerkom. U lipnju 1962. Oswaldovi se sele u Forth Worth u Teksasu. U listopadu te godine Oswald se zapošljava u Teksaškom skladištu knjiga u Dallasu. Dana 22. studenoga 1963. godine snajperist sa šestog kata spomenute zgrade ispaljuje tri hica na kolonu automobila u kojoj je bio američki presjednik Kennedy, pri tome smrtno ranivši Kennedya i ozljedivši guvernera Texasa Johna B. Connallya.

Sat vremena kasnije Oswald je uhićen u kino dvorani lokalnog kina. Oswald je također optužen da je ubio policajca J.D. Tippita, koji je ubijen vrlo kratko nakon Kennedyeva umorstva. Dana 24. studenog, kada ga je policija vodila iz gradskog zatvora u okružni zatvor Oswalda je, pred TV kamerama, smrtno ranio Jack Ruby i to usred gomile policajaca i novinara. Ruby, vlasnik noćnog kluba u Dallasu, tvrdio je kako je bio izbezumljen predsjednikovim ubojstvom.

Kako bi istražila Kennedyevo ubojstvo osnovana je posebna komisija, predvođena predsjednikom Vrhovnog suda Earl Warrenom. Unatoč mnogobrojnim teorijama zavjere komisija je u svom zaključku 1964. godine ustvrdila da je Oswald djelovao sam. Godine 1979. povjerenstvo američkog Kongresa priznalo je da postoji mogućnost zavjere i izjavilo kako također postoji mogućnosti da je u ubojstvo umiješana još jedna osoba. O ovom atentatu napisano je dosta knjiga, novinskih članaka, a snimljene su i brojne dokumentarne serije.(hr.wikipedia.org)
 

 
Razne kronike govore da je Tito imao poseban afinitet prema John Kennedy-u i njegovom stilu, navodi Pantelić i dodaje da su Titu odgovarale i početne vodilje Kennedy-eve politike koje su među konzervativcima u Americi doživljavane kao neke klice neosocijalizma.

Ivan Ivanji ističe da je to bio trenutak kada se Jugoslavija približavala Sjedinjenim Državama, kad se Tito upravo bio vratio iz te posjete, kada su i naši mediji počeli drugačije pisati.

Film o Kennedy-u dobivao je nevjerojatni zaplet i scenario. Dok su Lee Harvey Oswald-a vodili u sigurniji zatvor, pred televizijskim kamerama ubio ga je vlasnik noćnog kluba Jack Ruby. Jedan od najčuvenijih novinara Politike M. Radojčić, koji je tada bio dopisnik iz Amerike, navodno tri dana nije spavao kako bi u zemlju poslao sve detalje filmske drame iz Dallasa.

Ivan Ivanji kaže da su tada ubili atentatora, “pa je atentator atentatora na čudan način kasnije umro od raka, i 18 ljudi koji su bili u vezi s tim atentatom poginulo je ili na čudan način umrlo sljedećih mjeseci i godinu dana”.

Zbog svega toga nastalo je bezbroj različitih verzija atentata – da je Kennedy-a ubio Lyndon Johnson, Nikita Hruščov, Fidel Castro, CIA, mafija. Politika je prenijela stavove ruskih medija da Kennedy-a nije mogao ubiti fanatik poput Oswalda.

Ivan Ivanji iznosi podatak Spiegl-a da je o ubojstvu Kennedy-a napisano 28 tisuća knjiga, a da ankete pokazuju da bar 60% posto Amerikanaca i dalje ne vjeruje u službenu verziju ubojstva Kennedy-a.

“Njima se priključio ovih dana i šef diplomacije John Kerry, koji je rekao da mu ne izgleda vjerojatno da je Lee Harvey Oswald bio jedini sudionik atentata”.

Kennedy-em će se baviti i budući američki predsjednik. Naime, u listopadu 2017. godine trebalo bi biti objavljeno još 1.000 novih dokumenata o ubojstvu iz Dallasa, ali će novi predsjednik moći sakriti neke dijelove od javnosti, zbog nacionalne sigurnosti.

Preneseno nam je samo dio onoga što su imale Titove tajne službe. Što tek imaju njihove američke kolege?
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(vestinet.rs, youtube.com/uredio: nsp)

Možda je Tito bio pozvan da se pridruži, međutim nema dokaza da je to napravio, kako tvrde pojedini srpski autori. Ipak, potpuna istina bit će poznata kada se za 50 godina otvore britanski dokumenti.

Slobodni zidari se nisu voljeli isticati i javno istupati, ali neosporno su utjecali na važne političke događaje na ovim prostorima. Jedan od najvažnijih prijeratnih događaja bilo je stvaranje Banovine Hrvatske iz 1939., a kada sam pomnije analizirao, uočio sam da su sporazum dogovorila po trojica hrvatskih i srpskih političara, koji su ujedno bili pripadnici slobodnozidarskih loža. Tako sam otkrio neke zanimljive podatke o slobodnom zidarstvu, koji su nepoznati i stručnjacima u ovom području”, dok opisuje drugi – po svemu sudeći najintrigantniji dio trilogije “Mudrost, Snaga, Ljepota” – koji na 800 stranica izlazi u izdavačkoj kući Profil i opisuje masonske utjecaje na političke procese u Kraljevini Jugoslaviji, teroru ustaškog režima i bijegu u izolaciju u socijalizmu.

Dok se u “Mudrosti” bavio početnom fazom slobodnog zidarstva, “Snaga” sadrži njihovu povijest tijekom dvadesetog stoljeća i, među ostalim, odgovara na dugogodišnje dileme jesu li Josip Broz Tito, Miroslav Krleža, Moša Pijade i Vladimir Velebit bili pripadnici slobodnozidarskih loža. “To treba demistificirati. Tito, Krleža i Velebit nisu bili slobodni zidari, ali je bio Moša Pijade. Kako se Velebit stalno družio sa slobodnim zidarima, Tito je izabrao baš Velebita i poslao ga kao izaslanika NOB-a u Veliku Britaniju, koja je kolijevka slobodnog zidarstva. S druge strane, Moša Pijade je pod pseudonimom ušao među slobodne zidare, a kasnije godinama bio blizak Titov suradnik”, pojašnjava Šömen.

Ovaj poznati slovenski književnik, scenarist i novinar, koji od 1983. živi u Zagrebu, također je slobodni zidar od 1990. kada su ga prijatelji pozvali u bratstvo. Kada se prije dvadeset godina počeo interesirati za slobodnozidarsku povijest, naročitu na tlu Hrvatske i Slovenije, otvorila su se mu vrata u knjižnice i arhive europskih velikih loža.

Dok se u prvoj knjizi bavio dalekom prošlosti, drugi dio Šömenovog triptiha obrađuje uglavnom nepoznate događaje iz dvadesetog stoljeća u Hrvatskoj. Koliko god se njihov utjecaj često mistificira, brojni slobodni zidari snažno su utjecali na hrvatsku politiku, kulturu i gospodarstvo. Pritom su se često nalazili u sukobima s Katoličkom Crkvom, ustaškom marionetskom državom, ali i komunističkim vlastima.

Slobodni zidari propovijedaju da treba vjerovati u Velikog graditelja svih svjetova, što je – prema ovakvom shvaćanju – puno više od pojma Boga, kao što propovijedaju kršćanstvo, islam ili judaizam. Razumljivo da su u dominantno katoličkoj Hrvatskoj, ovakva razmišljanja nailazila na snažne otpore iz crkvenih krugova. Dodatni sukob rasplamsale su duboke svjetonazorske razlike, primjerice, pred početak Drugog svjetskog rata osnovna načela zagrebačke Lože Maksimilijan Vrhovac nabrajala su “uvođenje civilnog braka, ukidanje celibata, slobodnu školu, slobodu misli i savjesti, ukinuće crkvenih redova i da hrvatska politika može biti isključivo slavenska politika…”.

Nepoćudni elementi

Zbog toga su se slobodni zidari, zajedno sa Židovima i Srbima, našli u prvoj grupaciji nepoćudnih elemenata, koje je režim Ante Pavelića odlučio iskorijeniti.

Već u prvim mjesecima nakon osnivanja NDH, ustaške vlasti su u logor Jasenovac zatočile četrdesetak slobodnih zidara, među kojima i poznatog povjesničara umjetnosti Grgu Novaka, profesora Antuna Barca i odvjetnika Natka Katičića. Neki su ubrzo likvidirani, no ostali su premješteni u Staru Gradišku, a neizvjesnost u ovom logoru smrti, odlučili prekratiti tako što su organizirali stručna predavanja i o tome pravili zabilješke. Tako je u prosincu 1941., uz obrazloženje da se radi o “terapiji mozga” i “pola sata zaborava”, organizirano čak 60 predavanja, a zatim i zajedničkih meditacija. Tako je Barac 2. prosinca 1941. održao predavanje na temu “Moji pogledi na hrvatsku književnost”, a nešto ranije Mirko Deanović je održao izlaganje o Danteovom “Paklu”, što je, vjerojatno, bila aluzija na uvjete koji su vladali u jasenovačkom logoru.

Zabilježeno je Katičićevo predavanje o Dalmaciji, a 8. prosinca Grga Novak je govorio o neolitu u Dalmaciji. Krešimir Baranović, ravnatelj Opere u HNK pričao je “O hrvatskoj glazbi” i “Portretu balerine Ane Pavlove”, ekonomist Ivo Belin podučavao je na temu “Plus i minus u privredi” dok je pedijatar Branko Dragišić pričao na temu “Natalitet i mortalitet kod Hrvata”. Izgleda da su sve lošiji životni uvjeti počeli diktirati teme, tako da je početkom 1942. Dragišić govorio “O tifusu”, a Ivo Ivančević predavao “O posljedicama luesa i tuberkuloze”.

Izlazak iz logora

Prema zabilješkama iz Stare Gradiške, posljednje predavanje bilo je Belinovo koji je 20. 2. 1942. govorio na temu “Naše novčarstvo”. Na proljeće 1942. slobodni zidari su bili pušteni iz ustaškog logora ali nisu dobili zaposlenja. Potpisati su morali izjavu da o tome što su doživjeli u logoru u Staroj Gradiški nikome neće govoriti.

Jedna od zanimljivijih priča vezana je za Stanoja Mihaldžića, političara i slobodnog zidara u novosadskoj Loži Mitropolit Stratimirović, a kasnije člana zagrebačke Lože Pravednost. Mihaldžićeva karijera bila je izuzetno burna, u mladosti je bio jugoslavenski dobrovoljac u Prvom svjetskom ratu, a kasnije je u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca postao načelnik zagrebačke policije, potom vršitelj dužnosti bana Savske banovine, pa ministar unutarnjih poslova u vladi Cvetković-Maček, i napokon, ban Dravske banovine sa sjedištem u Sarajevu do 17. travnja 1941. godine. Mihaldžić je bio anglofil i 1940. u Beogradu je pod krinkom gospodarskog ureda, zaposlio skupinu Slovenaca koji su špijunirali za Engleze. Nijemci su izvršili pritisak na jugoslavensku vladu uz obrazloženje kako u njoj “ima previše slobodnih zidara”, i Mihaldžić je premješten na bansku dužnost u Sarajevu. Ubijen je sredinom 1941. u Sarajevu kao engleski agent, iako je prema nekim pričama, odveden u Graz i preživio rat.

Mihaldžića se u svojm uspomenama prisjetio i Miroslav Krleža, koji je 1931. u policiji tražio izdavanje putovnice kako bi mogao otputovati u Češku i Poljsku. U Banskim dvorima, Krleža se prisjetio kako ga je Miheldžić “primio u istom kabinetu gdje sam bio kod Pavelića 1943. ili kod Bakarića 1945. Dao mi je rukom znak da sjednem. Otvorio je ladicu, izvadio pasoš, naklonio se i ja sam gotovo bez riječi napustio kabinet”, pisao je Krleža.

Upravo je Krležinom odnosu s masonima posvećen velik dio Šömenove knjige o slobodnim zidarima. Neki njegovi postupci izazvali su veliku pažnju. Kao urednik u Enciklopediji Jugoslavije slobodno zidarstvo nije ni spomenuo, dok je u Općoj enciklopediji ovom fenomenu posvećeno svega 56 redaka. U stvarnosti, Krleža nije bio sklon slobodnom zidarstvu, tako da je u romanu “Na rubu pameti” više puta u posprdnom kontekstu spomenuo “malograđanske slobodne zidare”. Pritom je paradoksalno da se o Krleži pisalo kao članu masonske Lože Libertas, koja je prestala raditi još 1938., a na popisu članova nikada se nije nalazilo ime ovog poznatog pisca.

Ali u privatnom životu, Miroslav Krleža se često družio i bio prijatelj sa slobodnim zidarima poput beogradskog slikara Petra Dobrovića, a u svojem stanu, na polici iznad knjiga, nalazila se mrtvačka glava, koju je kao poklon dobio od Drage Perovića, tadašnjeg šefa Anatomskog instituta, ujedno i slobodnog zidara. Krleža je među prijatelje ubrajao Julija Benešića, člana Lože Libertas. Krležin prijatelj bio je pjesnik Gustav Krklec, član Lože Šumadija, a kada se 1922. preselio u Beograd, ušao je u Ložu Preporođaj.

Ovdje vam navodimo dokaz kojim se potvrđuje da je Moša Pijade radio prema masonskoj Agendi i koja je već 60 godina ista

Citat Može Pijade sa prvog zasijedanja AVNOJ-a, studenog 1942. u Bihaću:

“Potrebno je zato stvoriti toliko mnogo beskućnika da ovi beskućnici budu većina u državi. Stoga mi moramo paliti. Pripucat ćemo, pa se povući. Nijemci nas neće naći, ali će iz osvete paliti sela. Onda će nam seljaci koji tamo ostanu bez krova nad glavom, sami doći i mi ćemo imati narod uza se pa ćemo na taj način postati gospodari situacije. Oni koji nemaju ni kuće ni zemlje ni stoke, brzo će se i sami priključiti nama, jer ćemo im obećati veliku pljačku. Teže će biti sa onima koji imaju neki posjed. Njih ćemo povezati uza se predavanjima, kazališnim predstavama i drugom propagandom. Tako ćemo postepeno proći kroz sve pokrajine. Seljak koji posjeduje kuću, zemlju i stoku, radnik koji prima plaću i ima kruha, za nas ne vrijedi ništa. Mi od njih moramo načiniti beskućnike, proletere. Samo nesrećnici postaju komunisti, zato mi moramo nesreću stvoriti, mase u očajanje baciti, mi samo mrtni neprijatelj svakog blagostanja, reda i mira.”
 
(jutarnji.hr/uredio: nsp)