Danas možemo vidjeti kako se ponaša Zapad nalazeći se u situaciji u kojoj je bio SSSR otprilike krajem 70-ih godina. Zasad ne znamo kako će se sve završiti, ali je dobro to što se nemaju gdje bacati atomske bombe. Zapad se ruši iznutra, a ne izvana.

Za početak, podsjetimo se da je pad učinkovitosti kapitala – kriza povezana s činjenicom da se rizici proizvođača uvećavaju produbljivanjem podjele rada i dostižu vrijednosti pri kojima daljnje investicije postaju nerentabilne, a njihovo vraćanje neostvarivo.

Pri tom, ako je ekonomija tržišna – kriza postupno utječe na jednu po jednu privrednu granu, a ista situacija je i sa raznim regijama. Iz tog razloga se dosta dugo stvara dojam da postoje razni “zeleni izdanci”.

U SSSR-u je privreda bila izgrađena na principu velike korporacije, odnosno na planskoj preraspodjeli resursa (u svjetskoj ekonomiji ona je i nastupala kao država – korporacija), ali se od toga ukupna reproduktivna kontura nije mogla principijelno izmijeniti iako je učinkovitost njene primjene bila veća nego u zemljama s tržišnom ekonomijom.

Ovdje postoji vrlo važan momenat. Sovjetski sustav podjele rada u početku je bio manji od zapadnog. Iz tog razloga se ne može izravno usporediti njihova ekonomska učinkovitost – treba uzimati u obzir razliku, koja se negdje do kraja 70-ih godina smanjivala, što i govori o većoj učinkovitosti planske privrede. Ipak, s padom učinkovitosti kapitala ta prednost je nivelirana.

Posljednje vrijeme kada je sovjetsko gospodarstvo bila potpuno izbalansirano najvjerojatnije su bile 1959-1960 godine. Naravno, to je procjena, ali u SSSR-u su upravo početkom 60-ih godina počele prve reforme povezane s promjenom gospodarskih modela. Sa čime su te reforme bile povezane?

Budući da se kriza pada efikasnosti kapitala izražava različitom brzinom u raznim gospodarskim granama, a u planskoj ekonomiji kriza se najprije prikaže u smanjenju učinkovitosti proizvodnih fondova, stvoren je dojam da su problemi ne toliko u ekonomiji (u tom momentu jednostavno nije bilo odgovarajuće teorije), koliko u upravljanju.

Prema tome, početkom 60-ih godina riješavan je glavni zadatak, kad je tempo gospodarskog rasta još bio vrlo visok, a svi problemi izgledali ne baš principijelni. Upravo iz tog razloga je u programu stranke za 80. godinu bila predviđena izgradnja komunizma – jednostavno je tempo rasta iz 50-ih bio produžen na 60-70 godine.

Reforme su bile usmjerene na povećanje efikasnosti upravljanja gospodarstvom. I podjela regionalnih komiteta na industrijske i poljoprivredne, te osnivanje savjeta narodnog gospodarstva, sve je bilo u istom smjeru – smanjivanje i pojednostavljivanje birokratske vertikale.

Rezultata nije bilo, situacija se pogoršavala i postalo je jasno da su potrebni ozbiljni i promišljeni koraci. Hruščov-a, koji očito nije bio spreman za sistemski rad, zamijenio je Brežnjev kada je i otpočela priprema za novu reformu pod nazivom “Kosigin”.

Neću sada analizirati političke uzroke neuspjeha te reforme (konfrontacija Vijeća ministara i partijskog aparata, koja je trajala još od vremena “poznog Staljina”), samo ću naglasiti da je ta reforma bila usmjerena na obnavljanje aktivnosti “odozdo” (nasuprot planskoj vertikali koja je očito “šepala”).

Treba istaknuti da je do tada 50-ih godina, nakon Staljinove smrti, vlast strogo proganjala svaku samostalnu aktivnost privatnih lica (pored ostalog bio je praktički eliminiran poljoprivredni sektor sovjetskog gospodarstva), tako da je u izvjesnom smislu to bio pokušaj da se vrati natrag, u razdoblje visokog rasta.

Danas, potkrijepljeni teorijom, mi razumijemo da je sa stanovišta ekonomskog uspjeha (odnosno utemeljenja znanstveno – tehničkog progresa) ta reforma bila beznadna (u svakom slučaju do raspada zapadnog sustava podjele rada, što se zamalo nije dogodilo početkom 70-ih), a najviše što bi se moglo postići je pojavljivanje velikog broja bogatih ljudi koji bi iskoristili slaba mjesta u sustavu raspodjele resursa socijalističkog tipa. Drugim riječima, ma kako to čudno zvučalo, partijski aparat je bio u pravu tako da nostalgija za tom reformom skoro da ničim posebno nije osnovana.

Kriza se nastavljala, ali, budući da planski znak gospodarstva nitko nije ukidao, onda su grane gospodarstva i regije koje su propadale, dotirane i podržavane na račun onih koji su se manje ili više razvijali normalno, što je i njih dovodilo do stanja zastoja. U tom trenutku desio se nagli skok cijena nafte na svjetskom tržištu, što je omogućilo dobivanje ozbiljnog resursa za kompenzaciju usporenog gospodarstva.

To je odložilo krizu za najmanje 10 godina i stvorilo čuveni efekt “gerontološkog rukovodstva”, kada je osnovna misao vlasti bila “ništa ne dirati da bi se još makar godinu-dvije normalno živjelo”.

U svemu ovome postojao je još jedan aspekt.

Čitav sustav socijalnog odgoja u zemlji također je bio usmjeren na konstantan porast, a kao rezultat toga do 70-ih godina stasala je prilično brojna generacija koja je bila naučena i pripremljena, te računala na brzi porast i mogućnosti karijere, a takve mogućnosti više nije bilo . Pokazalo se da je ta generacija, vrlo razočarana i ljuta na vlast, smatrala da joj namjerno nije dana mogućnost za razvoj i uspjeh.

Takvo mišljenje vlast je podržavala i odbijala priznati krizu pošto je ona u tom momentu bila u suprotnosti sa općeprihvaćenom teorijom. U prvo vrijeme i kriza se kretala polako, a mogućnosti za njezino maskiranje bilo je u izobilju. Kasnije je ona poletjela kao strijela, ali više nije bilo ljudi spremnih da na sebe preuzmu odgovornost za situaciju u zemlji. Oni, ili nisu bili spremni, ili su se već prestrojili za potpuno osobne interese koji su bili u suprotnosti s interesima države. (Hrvatski primjer 2007.- , skrivanje krize od očiju javnosti, te iznenadni udar prpadanja)

Uopće, u potpunosti se realizirala situacija o kojoj je poslije rata govorio Staljin: “Nama je potrebna dobra teorija, inače će nas slomiti!”. I slomili su se.

Ostaje poslijednje pitanje. Teorijski preduvjeti za razvoj nove ekonomije bili su spremni već 20-ih godina prošloga stoljeća, tako da je već u vrijeme Staljina bilo moguće pripremiti odgovarajuću teoriju. Da li se mogla izbjeći kriza? Odgovor na ovo pitanje je pozitivan.

Da je SSSR mogao u svojoj orbiti zadržati Kinu i uključiti je u sovjetski sustav podjele rada, najvjerojatnije je da bi sigurno pobijedio u natjecanju dva sustava. Uostalom, nije isključeno da je to Staljin shvaćao (ili osjećao), u svakom slučaju postoji informacija da su odnosi s Kinom za njega bili prioritet, čak i u odnosu na kontrolu nad Istočnom Europom. Druga stvar je što Zapad ne umije gubiti, a u tom slučaju – vjerojatno bismo dobili nuklearni rat.

Međutim, povijest nema suprotni smjer. Zato, danas možemo vidjeti kako se ponaša Zapad nalazeći se u situaciji u kojoj je bio SSSR otprilike krajem 70-ih godina.

Zasad ne znamo kako će se sve završiti, makar je dobro to što se nemaju gdje bacati atomske bombe – Zapad se ruši iznutra, a ne izvana.

Bar jedna dobra vijest.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(vestinet.rs/uredio: nsp)

Kao što sam proteklih godina mnogo puta ponovio, osjećaj nacionalnog identiteta potencijalno je fatalna prepreka za provedbu plana uvođenja tiranije svjetske vlade, zbog čega već desetljećima imamo kampanju diskreditiranja i potiranja ideje o suverenim državama.

Ja nisam nacionalist i ne poistovjećujem se s državom ili rasom, ali nije u tome stvar. Mnogi se, ipak, poistovjećuju i sve dok je to tako, oni će se oduprijeti svim pokušajima ubacivanja svojih voljenih zemalja u umjetno sastavljen kulturni koktel osmišljen s ciljem zatiranja različitosti.

Kontroverza o useljavanju (imigraciji) sada je u svijetu često spominjana tema.

U Sjedinjenim Državama čuju se zamjerke zbog tolikih razmjera useljavanja, naročito iz Meksika, a širom Europe imigracija se doživljava kao jedan od glavnih problema današnjeg doba gdje se milijuni ljudi protive priljevu ljudi iz istočne Europe i drugih dijelova svijeta.

Otkako su se njihove zemlje pridružile Europskoj uniji, a granice uklonile, u Ujedinjeno Kraljevstvo nahrlilo je toliko istočnih Europljana da su neke banke otvorile poljske podružnice i ponudile telefonske usluge na poljskom, a znam za barem jedan slučaj prometnih znakova ispisanih na poljskom.

Procjenjuje se da je za dvije godine u Britaniju sasvim legalno pristiglo 265.000 Poljaka, a pristizati će i dalje. Što stoji iza te “imigracijske krize” koju su zapravo izazvali globalizatori?

Jedan od najdjelotvornijih načina da se uništi osjećaj pripadnosti naciji tijekom više generacija i da se otvore vrata svjetskoj vladi je slobodni priljev ljudi iz drugih kultura.

Nastoji se postići to da starosjedelačka kultura izgubi svoj neprikosniven status temeljnog uzorka pripadnosti ‘britanskom’, njemačkom ‘ili bilo kom drugom narodu.

Na primjer, što god da je glavno obilježje pridjeva ‘britansko’, postupno će ispariti u “loncu za taljenje” kultura koje se nadmeću sve dok se na kraju sve one ne stope u jedan koktel koji prkosi svakoj definiciji.

Osoba s takvom neodređenom predstavom o ‘naciji’ daleko će se prije podčiniti strukturama svjetske vlade negoli netko tko želi zaštiti suverenitet svoje nacionalne države.

Problem je u tome što, kada započnete ukazivati ​​na skriven plan u pozadini ‘multikulturalnosti’ smjesta vam prikače etiketu s početnim slovom “V” (rasist). Iluminati žele se ova ‘rasprava’ odvija upravo na takvom nivou.

Na jednoj strani imamo “pristaše prevlasti bijelaca” koji žele da njihova rasa upravlja njihovom državom, a na drugoj imamo antifašističke antifašiste iz redova robotskih radikala, s njihovim neokaljanim mislima i postupcima, koji svaku osobu drugačijeg mišljenja od njihovog stigmatizuju kao “rasistu”.

Ova polarizacija i etiketiranje zamagljuju, namjerno, dublju svrhu imigracijske politike. Ne radi se o ovoj ili onoj rasi, ovoj ili onoj kulturi.

Radi se o stvaranju jedne kulture, globalne jednoobraznosti koja u ljudima isključuje osjećaj jedinstvenosti i povezanosti s nacijom, tako da prihvate gubitak nacionalne pripadnosti i prigrle globalnu orvelovska državu.

Dio toga su i sadašnji napadi na islam. Nisam musliman i ne slažem se s mnogim stvarima koje islam zagovara, ali to je u ovom slučaju nebitno – baš kao što je ‘rasizam’ nebitan za pravu namjeru koja se krije iza imigracijske politike. Moramo se izdignuti iznad ovih djetinjastih razina ‘rasprave’ i sagledati širu sliku.

Oni žele podrovati islam jer on predstavlja ogromne skupine ljudi, ujedinjenih svojim suštinskim vjerovanjem, koji bi se oduprli stapanju s globalnom kulturom centralizirane diktature “jednog svijeta”, a koju neki istraživači nazivaju “Novim svjetskim poretkom”. Iz tog razloga žele da se muslimani bore jedni protiv drugih, kao i svi mi ostali.

Sve rase, sve kulture i sve religije trebalo bi shvatiti da smo svi mi u istom sosu. Ovdje je na kocki sloboda svakoga od nas.

Državno-korporacijska jezgra svjetskih vladara ne želi samostalno stanovništvo s mogućnošću izbora. Oni žele ovisne ljude, na milost i nemilost onih koji će im dati posao s onolikom plaćom koju odredi gazda.

To se događa u Africi i drugim dijelovima svijeta otkad su se tamo doselili Britanci i ostali.

Korporacije, i opet u dosluhu s vlastitim strukturama vlasti, najprije su uništile sposobnost domorodačkih naroda da budu samodovoljni, a zatim su ih, čim su osigurali njihovu ovisnost, zaposlili i plaćali im neku bijednu crkavicu.

Pogledajte što se dogodilo starosjedilačkim američkim narodima nakon dolaska europljana. Potpuno ista stvar.

Uništena je njihova neovisnost, između ostalog i desetkovanje bizona, te su bili prepušteni na milost i nemilost američkih vlasti. Na meti takvih tehnika sada su bijelci i druge rase takozvanog srednjeg i radničkog sloja, a jedno od glavnih sredstava postizanja istog je masovna imigracija i tzv. ‘Outsorcing’ (Eksternaliziranje tj. Preseljenje proizvodnje u područja s jeftinijom radnom snagom i slično.; Prim. Prev..) Ili ‘oftshoring’ (premještanje kompanija).

Bilo da korporacije prebacuju pogone u siromašnije zemlje gdje mogu plaćati daleko manje plaće, ili dovode ljude u bogate države da obavljaju takve poslove za nižu plaću, ishod je isti – gubitak radnog mjesta i niža plaća domaćeg stanovništva. “Ne želiš raditi za tu plaću? OK, sljedeći! Ima tko hoće.”

Širenje Europske unije u istočnu Europu omogućilo je radnicima iz zemalja s nižim plaćama poput Poljske i Republike Češke da se presele bez imigracijske kontrole u zapadnu Europu kako bi srezali dnevnice lokalnog stanovništva.

Ne okrivljujem ih zbog toga, niti one koji uzimaju poslove eksternalizirane iz Britanije u Indiju i slično. U ovoj igri većina njih su žrtve, kao i oni koji zbog toga gube sredstva za život.

Neki dan sam bio na jednom engleskom trajektu na kojem je baš svaki član ugostiteljskog dijela posade bio iz istočne Europe, a vjerojatno nisu imali pojma kako stvari, u suštini, stoje. Strah me je i pomisliti za kakvu bijednu plaću rade.

Iskorištene su obje skupine: oni koji su plaćeni sramotno malo i oni čije poslove ovi prvi preuzimaju. Obje grupe Iluminati žele dovesti u sukob jer time pothranjuju svoju politiku “zavadi pa vladaj”. Izuzetno su vješti u izazivanju okršaja dvije ili više uzajamno iskorištenih grupa, budući da će obje grupe za vlastite nevolje okrivljavati jedna drugu, ne uspijevajući uvidjeti da svima njima manipulira ista sila s istim ciljem.

No, imigracija i eksternalizacija poslova imaju još jedan bitan učinak. Dovođenjem velikog broja ljudi iz drugih kultura u određenu zemlju ‘razvodnjava’ se ondje vladajuća kultura, a prebacivanjem zapadnjačke industrije u druge zemlje razvodnjuje se njihova vladajuća kultura i način života.

Pridodajte tome veliki utjecaj Hollywooda i američke televizije pri nametanju iluminatske ‘kulture’ svijetu, pa nije onda nikakvo čudo da države postaju sve sličnije jedna drugoj, kao i imidž njihovih stanovnika.

Kao pogled u našu budućnost može nam poslužiti, u slučaju da se njihov plan ostvari, siromaštvo i bijeda iz izrežirane Velike depresije tijekom 1930. Nastoji se izazvati još jedna, na globalnoj razini, koja bi se održavala neograničeno vrijeme.

Gladni ljudi koji moraju nahraniti svoje obitelji učiniće sve što im kažete i lako ćete ih navesti da podrže agresiju protiv svakoga tko bi za takvu situaciju – u što ćete ih, lažnim optužbama, neumorno uvjeravati – mogao biti odgovoran. Ili ćemo se ujediniti u spoznaji o pravom stanju stvari ili će nam ova planeta biti globalni zatvor u kome ćemo se međusobno sukobljavati i klati.

Centralizirana jednoličnost

Gdje god pogledate raznovrsnost kultura biva zatrpana ‘zapadnjačkim’ modelom. To nam može izgledati kao nametanje “američke kulture” svijetu, ali ‘Amerika’ je puko sredstvo.

Gledamo, zapravo, iluminatsku jednoličnost, skrivenu pod maskom Amerike.

Diktature zahtijevaju centralizaciju donošenja odluka zato što nekolicina ne može kontrolirati mnoštvo kada postoji raznolikost i prijenos ovlasti, odnosno decentralizacija. Što je više ljudi uključeno u donošenje odluka to je manja kontrola nekolicine nad donošenjem odluka.

Glavni preduvjet svake diktature jeste razbijanje raznolikosti i nametanje centralizirane jednoličnosti.

Pogledamo li situaciju u svijetu danas, vidjet ćemo kako se na svakom koraku pokušava suzbijati individualnost i raznolikost. Bilo da se radi o strukturama vlasti, globalnoj ‘kulturi’ nametnutoj preko transnacionalnih korporacija, Hollywooda i televizije, zgradama istog ‘kalupa’ ili pak odjeći – sve to počinje izgledati i vladati se po istom obrascu.

Osjećao sam tugu gledajući dokumentarce o južnoafričkim školarcima u kome su nosili uniforme s košuljom i kravatom po uzoru na američke i europske. Ah, vrlo važno, pomislit, no to ipak ukazuje na galopirajuću jednoobraznost.

Afrika ima veličanstvenu kulturnu raznolikost u sferi odijevanja i načina života, a ipak je počinje nagrizati monotona običnost sveopće sheme. Svjedočimo jasnom i često jednostavnom procesu kulturnog ubojstva.

Zapravo, ljudi se žele navesti da strijeme ka kulturi svojih ugnjetača. Tako svoju bezličnu jednoličnost prodajete kao simbol “pravog postignuća” – dokaz da su vaše mete odbacile okove svoje primitivne kulturne ‘prošlosti’ i primaknuli stolicu stolu koji ih je nekada ugnjetavao. “Sada sam jedan od vas, imam tenisice ‘Nike’”.

Političke vođe i druge nadobudne osobe sa Zapada odrekli su se svoje raznolikosti u korist njihove vlastite verzije školske uniforme – tamnog odijela. Svijetom vladaju ljudi u tamnim odijelima, bilo da su političari, bankari, poslovni ljudi, pa čak i čitači Teleprompter (‘blesimetra’) koji prenosi ‘vijesti’.

Dobro veče, poštovani gledatelji, ja sam Hugh Tamno Odijelo u emisiji Večernjih vijesti. Danas je u Bijeloj kući predsjednik Tamno Odijelo objavio rat zdravom razumu, pri čemu mu se pridružio još jedan čovjek u tamnom odijelu iz Pentagona. Britanski premijer Tony Tamno Odijelo dao im je svoju punu podršku. Sada uključujemo naše političke dopisnike Johna i Billa Tamnih Odela s najnovijim izvještajima iz Washingtona i Westminstera …

Zašto političari u Africi, Srednjoj i Južnoj Americi, Srednjem istoku, Kini i tako dalje, gotovo uvijek nose tamna odijela i kravatu – iz masonskih obreda?

Takvo odijelo nije dio njihove autohtone kulture, a nije ni ugodno, posebno onima u pakleno vrućim zemljama. Na taj način se oblače zato što je to ‘zapadnjački’ način koga žarko žele oponašati.

To znači da su konačno ušli u elitno društvo, gdje pristupnicu čine jedino uniforma i uniformnost. Preko medijske propagande nameću se simboli uspješnosti, tako da će svi oni koji žele ostaviti dojam uspješnih ljudi težiti ka istim simbolima, bila to velika kuća, veliki automobil, Nike tenisice ili tamno odijelo.

Upravo tako djeluje plan nametanja uniformnosti (jednoobraznosti), i to zapanjujuće djelotvorno.

Sve to vodi ka svjetskoj vladi koja bi zamijenila UN Ujedinjene narode, koje sve vrijeme i same stječu sve veću moć te se planiraju financirati preko globalnog oporezivanja.

Nemam ništa protiv globalnih “krovnih tijela” zaduženih za koordinaciju između država i poticanje suradnje, ali stvari se ne kreću u tom smjeru. Oni ne žele suradnju nego kontrolu, a mi ćemo jako zažaliti nastavimo li nasjedati propagandi o zbližavanju i o tome da postanemo “jedan svijet”, jer to je samo novogovor koji (u prijevodu) označava svjetsku tiraniju.

U svojoj knjizi iz 1942. godine “Marksizam i nacionalno pitanje” diktator iz Sovjetskog Saveza Josif Staljin opisao je ono što se događa danas, o čemu bi on svakako trebalo ponešto znati jer je i sam bio hibrid u službi svojih gospodara. A napisao je sljedeće:

Svijet treba podijelili u regionalne skupine kao prijelazna faza prema svjetskoj vladi. Osjećajem pripadnosti određenoj naciji stanovništvo će se prije odreći u korist neke nejasne regionalne pripadnosti negoli u korist svjetske vlasti. Kasnije će regionalne cjeline moći potpasti pod jednu objedinjujući svjetsku diktaturu.

Tako glasi plan napisan u tri rečenice, a ostvaruje se sve većom brzinom.
 
(izvor: David Icke iz knjige: “Vodič kroz svjetsku zavjeru”/uredio: nsp)

U novom broju mjesečnika Vojna povijest, koji je iz tiska izašao nedavno, prvi put u Hrvatskoj izlazi tekst o najnovijem arhivskom otkriću koje posve razotkriva jedan od najmisterioznijih dijelova karijere jugoslavenskog komunističkog vođe Josipa Broza Tita. To je njegovo sudjelovanje u Španjolskom građanskom ratu!

Autor teksta poznati je beogradski publicist Pero Simić koji Titovu biografiju istražuje već više od 20 godina. Kad je o Španjolskom građanskom ratu riječ, Tito je sudjelovanje u njemu pretvorio u jedan od najvećih misterija svoje karijere. Danas znamo i zašto. Jer nije bio običan španjolski borac. On je ondje bio šef, koordinator i kontrolor stožera za likvidacije NKVD-a, Staljinove tajne policije, koja se obračunavala s trockistima!

NKVD (rus.Народный комиссариат внутренних дел) u SSSR-u bila skraćenica za Narodni komesarijat unutrašnjih poslova, bila je i javna i tajna policijska organizacija koja je izravno vršila odluke donošene od vlasti uključujući i ubojstva političkih neistomišljenika u vrijeme Staljina. Prethodno se zvala ČEKA što opet dolazi od skraćivanja riječi Izvaredna komisija. Odgovarala je ministarstvu unutrašnjih poslova.

Sjedište NKVD-a bilo je u Lubjanki.

U Jugoslaviji se ta služba, poslije Drugog svjetskog rata, zvala OZNA a kasnije UDBA.

Ali krenimo redom. Nakon što je došao na vlast u Jugoslaviji, Titu su se javljali bivši ratni drugovi koji su ga vidjeli u Španjolskoj. No on je na marginama njihovih pisama najčešće pisao da ih „nikad nije vidio” ili da je riječ o nekoj zabuni. Mnoštvo takvih pisama danas se može naći i vidjeti u Arhivu Jugoslavije u Beogradu u kojemu se čuva i Titov arhiv. Kako piše Simić, Tito je tu veliku zagonetku do kraja života krio i od očiju javnosti i od svojih najbližih suradnika i od najintimnijih prijatelja. A dobro se pobrinuo da se ta tajna ne otkrije ni tridesetak godina poslije njegove smrti.

Zato za odgonetanje zagonetke Simiću nisu bila dovoljna čak ni višedesetljetna istraživanja u beogradskim i moskovskim arhivima ni uporne sustavne pretrage najpovjerljivije građe Titova osobnog arhiva u Beogradu. Potpuno neočekivano, Simić je točku na taj Titov rebus stavio nedavno. I to tamo gdje se najmanje nadao, u Arhivu Slovenije u Ljubljani, u kojemu se čuva pisana ostavština Vladimir Dedijera, Titova biografa.

Odškrinuta vrata

Kako objašnjava Simić, vrata te Titove Pandorine kutije prvi su put odškrinuta prije šezdesetak godina. Kvaku je prvi diskretno povukao Georgi Damjanov, visokopozicionirani sovjetski agent koji je radio u aparatu Kominterne. Bio je šef jednog od najvažnijih njezinih dijelova, odjela za kadrove za sve zemlje Europe, a njegovo lažno ime bilo je Aleksandar Belov. Čim je Staljin na svojim tenkovima doveo bugarske komuniste na vlast, Belov je postao ministar obrane Bugarske, a pet godina kasnije i poglavar bugarske države. Na toj je dužnosti 1953. godine primio akreditive novog Titova veleposlanika u Sofiji Mite Miljkovića. Kada je veleposlanik prenio domaćinu pozdrave vođe jugoslavenskih komunista, Belov se trgnuo i, nazivajući Tita samo njegovim tajnim moskovskim pseudonimom, zapitao: „A kako je naš stari drug Valter?” Kada je veleposlanik odgovorio da je Tito dobro, Belov je rekao: „Ja se s drugom Valterom dugo poznajem, mi smo u Moskvi dobro surađivali. On ima velike zasluge za međunarodni komunistički pokret.” Aludirajući na posebne agenturne poslove, izgovorio je i dvije ključne rečenice: „Mi smo njega slali na zadatke u Španjolsku i tamo je jedno vrijeme bio u velikim teškoćama, ali se dobro izvukao. I druge je zadatke drug Valter dobro izvršavao.”

Slovenski komunist Josip Kopinič, koji je bio visoki sovjetski obavještajac u Španjolskoj, potkraj života otkrio je na koje su zadatke Staljinove specijalne službe slale Tita u Španjolsku. U neobjavljenom svjedočenju, koje je dao Titovu biografu Vladimiru Dedijeru, Kopinič je rekao da je Titov prethodnik na čelu KPJ Josip Čižinski, alias Milan Gorkić, bio predstavnik Kominterne za Španjolsku „u svim vidovima pomoći i odnosa”, a da se „posle Gorkića Tito prihvatio dobrog dijela tih poslova”: „Pod Titom je bio tako i rad predstavnika IV odseka NKVD-a, koji je pored ostalih poslova radio i na likvidacijama neprijatelja u inostranstvu.” „Tito je bio kontrolor IV odseka. I zbog toga je išao u Španiju na inspekcijska putovanja, na dan-dva”, priznao je Kopinič, koji je Titu bio toliko naklonjen da je potkraj Španjolskog građanskog rata odigrao jednu od glavnih uloga u njegovu dolasku na čelo KPJ.

„Neprijatelji” kojima su se u Španjolskoj bavili likvidatori NKVD-a, pod Titovom naredbom, bili su tzv. trockisti, kako je Moskva etiketirala sve oponente Josifa Visarionoviča Staljina. Ti su ljudi u Španjolskoj, kako je Tito potkraj 1937. godine pisao u „Proleteru”, „svakodnevno raskrinkavani kao izdajnici i špijuni u službi generala Franka”. A „raskrinkavanje” je bila istoznačnica za fizičke likvidacije.

Kopiničevo priznanje još je točnije potvrdio Maurice Thorez, koji je u vrijeme Španjolskog građanskog rata bio generalni sekretar CK KP Francuske, preko koga su se iz Moskve prenosile sve povjerljive sovjetske odluke i naredbe za Španjolsku. Tako se u njegovim rukama našao i dokument iz koga se „videlo da je Tito bio zadužen za likvidacije u Španiji”, točnije da je bio „šef štaba za likvidacije u Španiji”, a da su ostali članovi stožera bili: talijanski komunist Vittorio Vidali, Hrvati Ivan (Stevo Krajačić) i Ivan (Antonov) Srebrenjak i bosanski Srbin Vlajko Begović, koji je bio zamjenik šefa NKVD-a u međunarodnim brigadama u Španjolskoj i šef operativnog centra za likvidacije u Albaceti.

Poslije Torezove smrti sadržaj tog dokumenta Dedijeru je 1979. godine u Parizu prezentirao biograf lidera francuskih komunista Albert Soboule. Iako mu je Soboule bio „izvanredan prijatelj”, Dedijer se, vjerojatno zbog straha od posljedica, nije usudio niti pokušati objaviti ovo prvorazredno otkriće.

Postojanje ovog dokumenta Dedijeru je deset godina poslije, rujna 1989. godine, potvrdio i Titu vrlo naklonjen Josip Kopinič, koji je Titu 1938. omogućio da postane kandidat za generalnog sekretara CK KPJ.

Ovaj dokument potvrdio je i jedan od španjolskih likvidatora Ivan Stevo Krajačić: „Četvrti odsek je radio dve vrste poslova: diverzije pod komandom ruskog generala Pavlova i likvidacije neprijatelja – trockista.”

Pozadinu ove velike Titove tajne do kraja je odgonetnuo jedan njegov bliski suradnik, šef njegove predsjedničke administracije, zagrebački komunist židovskog podrijetla Leo Mates. Tito se s Matesom družio baš u vrijeme Španjolskog građanskog rata, a nakon završetka tog rata svraćao je i u Matesovu kuću u Zagrebu.

Na Dedijerovo pitanje – kako je Tito postao generalni sekretar CK KPJ i kakve je usluge izvršio Sovjetima u Španjolskoj da mu daju mandat u doba staljinističkih pogroma, Mates je rujna 1983. godine dao odgovor koji se sada prvi put predočava javnosti:

„Činio je prljave usluge u Španiji.”

„To je za Sovjetski Savez bio važan poligon – i vojnički i strateški, ali i kadrovski (čišćenje).”

„Tito je tamo čistio ljude.”

U razgovoru s Dedijerom to je potvrdio i sâm Kopinič:

„I Tito i Kardelj radili su za NKVD.”

A sada najvažnije otkriće. Događaj se odigrao u prvim danima Drugog svjetskog rata u obiteljskoj kući Lea Matesa na Šalati, ekskluzivnoj zagrebačkoj četvrti. Pokraj Matesa sjedila je Anka Butorac, bivša supruga Blagoja Parovića, jednog od najpoznatijih jugoslavenskih komunista, koji je nekoliko mjeseci prije odlaska u Španjolsku pao u nemilost i Kominterne i svoje supruge zbog ljubavne veze s jednom mladom suradnicom sovjetskog poslanstva u Budimpešti.

Ono što je slijedilo Leo Mates je 24. rujna 1983. vjerno, od riječi do riječi, prenio Titovu biografu Vladimiru Dedijeru, koji je o tom velikom otkriću napravio sljedeću bilješku: „Tito u Matesovoj kući u Zagrebu, iznad Šalate, Anki Butorac odjednom: Ja sam tvoga ‘druga’ poslao u Španiji u smrt!” Dedijerova je nevjerica bila toliko velika da je pokraj ove Titove rečenice, u lijevom gornjem uglu, ružičastim flomasterom ispisao četiri krupna uskličnika: !!!!

Flert s činovnicom

Nepunih pola godine prije nego što ga je Tito „poslao u Španjolsku u smrt”, Blagoje Parović bio je organizacijski sekretar CK KPJ, osoba broj dva u partijskog hijerarhiji. Zbog flerta s činovnicom sovjetskog veleposlanstva u Mađarskoj Tito ga je potkraj 1936., po nalogu Moskve, razriješio te dužnosti, a Parović je poslije toga vidio priliku u Španjolskoj da se dokaže. U sovjetskom je gradu Rjazansku završio tromjesečni vojni tečaj i početkom 1937. preko Pariza krenuo prema Pirenejima. Gorkićev CK KPJ postavio ga je za svog predstavnika u republikanskoj Španjolskoj, gdje je Parović pokrenuo i uređivao dobrovoljački list „Dimitrovac”, u kome su tekstovi objavljivani na srpsko-hrvatskom, češkom, španjolskom i slovenskom jeziku. Početkom srpnja 1937. postavljen je za komesara XIII. internacionalne brigade. Govorio je: „Budite takvi da svaki vaš rođak i poznanik, svaki drug i prijatelj, svaka organizacija i narod koji ovde predstavljate s ponosom može reći: ‘To je moj sin, moj drug, član moje organizacije, sin moga naroda.’”

Ubijen je 6. srpnja 1937. u sumrak pokraj jednog sela blizu Madrida.

Na licu mjesta odmah ga je, u krupnom planu, snimio bosanski komunist Vlajko Begović, bojnik po činu, član Titova stožera za likvidacije, „glavni egzekutor u Španiji”. Prema svjedočenju Titova generala i španjolskog dobrovoljca Peke Dapčevića, Vlajko Begović također je „učestvovao u ubistvu Blagoja Parovića”.

Kut snimanja fotografije – s lica, iznad tijela mrtvog Parovića – pokazuje da je snimka napravljena ne iz pijeteta prema tom čovjeku već da bi se dokazalo da je zadatak izvršen.

Junačka smrt

Parović je bio jedan od najperspektivnijih jugoslavenskih komunista. Centralni komitet KPJ još je početkom 1934. donio odluku da u slučaju uhićenja Milana Gorkića i predstavnika KPJ u Kominterni Vladimira Ćopića Blagoje Parović „stane na čelo CK”.

Gorkićev pomoćnik Rodoljub Čolaković opisao je Parovića kao „jednog od rijetkih naših radničkih aktivista koji su se uzdigli i osposobili za samostalan politički rad širih razmjera”.

Nekoliko mjeseci poslije njegove likvidacije Parovića je Tito nazvao „jednim od najboljih članova CK KPJ”, a njegovu smrt „junačkom smrću”.

Titovu ulogu šefa, koordinatora i kontrolora stožera za likvidacije u Španjolskoj uvjerljivo dokazuje i jedan Titov dokument nastao potkraj 1937., nepunih pola godine poslije likvidacije Blagoja Parovića. U njemu Tito svog neimenovanog „dragog prijatelja” u Moskvi obavještava da Ivan Krajačić „vrlo dobro obavlja svoju profesiju” u Španjolskoj i da „smo odlučili da ga pošaljemo k tebi na specijalizaciju njegove profesije”. „Za drugog kandidata – Vokšina (Josipa Kopiniča) karakteristika se nalazi kod vas.”

Krajačić je desetljećima bio šef OZNA-e, Udbe i Službe državne sigurnosti Hrvatske i predsjednik Vlade i Sabora Hrvatske.

Posebna je priča i Titova fotografija iz kampa u Francuskoj koja je autentična. Iza nje krije se afera. Objavljena je 1961. u knjizi „Naši Španci”, koja je već u tisku imala ozbiljnih problema. Naprijed piše da je izašla 1961., a na posljednjoj stranici da je njezin tisak u tiskari „Ljudske pravice” u Ljubljani završen tek „marta 1962. godine”! Knjiga je prešućena i povučena bez otvaranja afere, među ostalim, po svemu sudeći, i zbog ove Titove fotografije te objavljivanja Begovićeve fotografije mrtvog Blagoja Parovića. Simić vjeruje da je Begović autor i ove Titove fotografije.
 
DODATAK
Josip Broz Tito – Bez maske – Dokumentarni film

 
(vecernji.hr, youtube.com/uredio: nsp)

U berlinskom podzemnom bunkeru 30. travnja 1945, pred najezdom pobjedonosne sovjetske Crvene armije, nije se ubio vođa Trećeg Reicha Adolf Hitler zajedno sa svojom družbenicom Evom Braun, već su njegovi vjerni suradnici poubijali njihove dvojnike dobrovoljce – dočasnika Wehrmachta i jednu glumicu “treće klase”! Hitler je s Evom tri dana ranije u tajnosti izašao iz bunkera, ukrcao se u zrakoplov koji je sletio u nizozemski grad Tonder.

Par je potom mijenjao razna prijevozna sredstva i na kraju se u Španjolskoj ukrcao u podmornicu koja ih je odvela do obale Argentine gdje su stigli upravo u trenucima kada su u njihovom berlinskom bunkeru 30. travnja ubijeni njihovi dvojnici … Hitler je lagodno i sretno proživio u Argentini sve do 1962. godine i čak napravio potomstvo.

Nadživio je za čak 9 godina svog najljućeg protivnika u Drugom svjetskom ratu generalisimusa Josif Visarionovič Staljin-a čija je Crvena armija našla “njegove” ugljenizirane ostatke krajem travnja u Berlinu!

Sama činjenica da su se potajno prebacili svi raketni znanstvenici, i još puno više ostalih znanstvenika u Ameriku 1945. godine, daje vam na razmišljanje da se Hitler nije ubio u berlinskom bunkeru.

Deklasificirani FBI dokument koji govori da Hitler živi u Južnoj Americi

To tvrde britanci Gerrard Williams i Simon Dansten čija je knjiga “Sivi vuk – bijeg Adolfa Hitlera” ovih je dana ponovo uzburkala javnost i obnovila stare priče da vođa Trećeg Reicha nije završio život u Berlinu krajem Drugog svjetskog rata, već da je pobjegao u Južnu Ameriku.

Njih dvojica već nekoliko posljednjih godina u raznoraznim medijima tvrdoglavo i sa mnogo novih detalja i svjedočanstava brane svoje tvrdnje, a velšanin Gerrard Williams, koji je godinama radio za britanske TV postaje BBC i Sky News, potrošio je više od pet godina prikupljajući nove dokaze za knjigu “Sivi vuk” koja je u Velikoj Britaniji odmah postala najprodavanija knjiga.

Bijeg iz bunkera
Sovjetske trupe ušle su u Berlin sredinom travnja 1945. godine. Dvije osobe, čim je pao mrak, iskrala su se 27. travnja iz bunkera koji je bio spojen sa Reich-kancelarijom. Uskoro je par srednjih godina bio u avionu. Pilot Peter Baumgart je bio potpuno blijed i obliven hladnim znojem. Nije mu bilo lako: imao je zadatak da izvuče iz Berlina u plamenu osobno Adolfa Hitlera i Evu Braun!

Williams tvrdi u intervjuima za ruske medije da se Hitler, tri dana prije svoje službene smrti, složio da njegovo i mjesto Eve Braun u bunkeru zauzmu dvojnici.

Avion je iz Berlina odletio u nizozemski grad Tonder, odatle u njemačku bazu u Trevemundenu, a potom je Hitlera i Evu jedan Junkers 252 prebacio do baze Reus u Španjolskoj, nedaleko od Barcelone. Generalisimus Franko je tada velikodušno svom ratnom drugu stavio na raspolaganje zrakoplov s oznakama španjolskog ratnog zrakoplovstva koji je bjegunce prebacio do grada Fuertuventura na Kanarskim otocima. Sljedećeg dana, u cik zore, furer i Eva su se ukrcali u podmornicu koja ih je odvela do obala Argentine.

Dovezli su ih i u tada već poznato ljetovalište u podnožju Anda – Mar del Platu. Tamo su ga, kaže autor Williams, “primili sa suzdržanim entuzijazmom”. Williams tvrdi, pošto je, kako kaže obišao sva mjesta gdje je Hitler boravio do smrti u Argentini 1962, da je par bjegunaca živio u kući koja je bila replika njihovog ljubavnog gnijezda u bavarskim Alpima “Berghof”, koja postoji i dan danas u argentinskim planinama !

Replika Hitlrovog bavarskog ljubavnog gnijezda "Berghof" u Argentini, Mar del Platu

On također tvrdi da je Eva Braun napustila Hitlera 1953. i preselila se u gradić Neuquén na zapadu Argentine u kome i danas svi žitelji mogu pokazati – njenu kuću!
Teorija o bijegu Hitlera već gotovo 70 godina zaokuplja povjesničare koji se, s više ili manje žara, povremeno svađaju zbog takvih tvrdnji. Posebno žestoke polemike izazvale su tvrdnje da je Hitler umro prirodnom smrću oko tri sata poslije podne 13. veljače 1962. godine u svom argentinskom domu. U tom trenutku, kako su tvrdili pojedini povjesničari pozivajući se na svjedoke, bio je “slabouman”, ali je i dalje čvrsto vjerovao u konačnu pobjedu nacista …

NOVI DOKAZI?
“SSSR je od završetka Drugog svjetskog rata stalno iznosio proturječne tvrdnje i dokaze o posljednjim danima Trećeg rajha. Posebno što se događalo u Hitlerovom bunkeru” kaže Williams. Rusi su tvrdili i tvrde da su pronađeni ostaci Hitlera i Eve, odmah sahranjeni, a potom ekshumirani i odneseni na različita mjesta – samo zato da grob Adolfa Hitlera ne bi postao mjesto hodočašća! Nakon izvjesnog vremena, kaže on, ispostavilo se da su Sovjeti sačuvali dio njegove lubanje na kojoj se jasno vidio ulazni trag metka revolvera! Oni su tvrdili da su to dokazi, kaže Williams, da je Hitler izvršio samoubojstvo.

Međutim, dodaje Williams, nedavno su američki molekularni biolozi izvršili DNK analizu ostataka “ruske” lubanje. Rezultat je poražavajući i iznenađujući: ostaci pripadaju ženskoj osobi mlađoj od 40 godina, a nikako Hitleru koji je 1945. imao 56 godina! Uz to, kako bilježi hiistoriografija, Eva Braun se ubila pošto je pregrizla ampulu sa cijankalijem. Logično, postavlja se pitanje odakle rupa od metka na djeliću te “njezine” lubanje?

Gerrard Williams je, kako kaže, godinama čitao i analizirao izvještaje agenata raznih zemalja o situaciji u Njemačkoj, posebno one u kojima se tvrdilo da se Hitler izvukao iz opsjednutog Berlina i pobjegao u Južnu Ameriku gdje je počeo novi život. Williams tvrdi da za takve tvrdnje ima niz gotovo neoborivih dokaza: izjavu pilota Petera Baumgart-a koji je izvukao par iz Berlina i koji je i danas živ, doduše neimenovani visoki japanski diploma u Berlinu u ondašnje vrijeme, liječnika, kuhara, tjelohranitelja koji je posljednjih dana Trećeg rajha radio u bunkeru, za furera … Williams se po vlastitim riječima, susretao sa svima njima i razgovarao – oči u oči – tijekom svojih istraživačkih boravaka u Argentini. Nisam im naveo imena, kaže, jer svi i danas strahuju za svoje živote!

Williams navodi da je za njega posebno šokantno bilo svjedočenje dvoje sugovornika koji su tvrdili da su njihovi rodtelji – uživo vidjeli Hitlera u Argentini! Najnevjerojatnije svjedočenje čuo sam, kaže on, od 78-godišnjeg Argentinca koji danas živi u Londonu. On tvrdi da se od 1953. do 1956. redovito u jednom hotelu u Buenos Aires-u susretao sa Hitlerom koji – nije imao čuvene, prepoznatljive brkove. Njegov opis firera se do tančina poklapa s tvrdnjama mnogih drugih svjedoka iz tog vremena.

Williams izdvaja još jedno svjedočenje: nekadašnjeg biznismena, sadašnjeg umirovljenika, koga je iz sigurnosnih razloga jednostavno nazvao John. On mi je, kaže Williams, rekao da je nazočio 1962. sahrani Hitlera u Argentini. Na sahranu se sjatilo mnoštvo ljudi, pričao je “John”, dodajući da je na okolne brežuljke pored groblja sletjelo na desetine helikoptera, a na obližnje polje nekoliko desetaka zrakoplova … Poslije sahrane gosti su se prosto davili nevjerojatnim količinama njemačkog piva i nacionalne hrane, a mjestom (čije ime Williams ne navodi) još nekoliko dana poslije sahrane orile su se njemačke pjesme iz grla pijanih “bivših” nacista!

ZAŠTO ARGENTINA?
Postavlja se pitanje zašto je za utočište Hitlera poslije propasti Trećeg rajha odabrana baš Argentina? Jednostavno, jer su vlasti ove zemlje i prije početka Drugog svjetskog rata veoma bile naklonjene Reichu i mnogo godina prije svjetskog sukoba snabdevale njihove vođe svojim, u suštini falsificiranim putovnicama.

Zbog toga utočište u Argentini su poslije završetka rata našli najokorjeliji nacistički zločinci: Jozef Mengele, Adolf Eichmann, Klaus Barbie. Iako je od vremena zločina nacista prošlo i više od 70 godina, ostarjeli zločinci, njih oko 1000, prema evidenciji centra “Simon Wiesenthal”, se i dalje krije u oko 20 zemalja diljem svijeta – prije svega u Boliviji, Čileu, Argentini, ali čak i Sudanu …

Gerrard tvrdi da je još 1943. najbliži suradnik Hitlera, Martin Borman, sastavio plan “dislokacije” iz Njemačke u Južnu Ameriku najvišeg nacističkog vodstva u slučaju da se ratna sreća okrene protiv Berlina. Uključujući stvaranje Četvrtog Reicha na tlu Latinske Amerike.

Plan je do najsitnijih detalja predvidio rute bijega, za svakog ponaosob, kao i sijaset drugih nužnih detalja – od osiguravanja novca, preko imena i adresa “pomagača”, do lokacija gdje će živjeti nacističke glavešine.

Prvi je Borman, kaže autor, upotrijebio vlastiti plan. Nürnberški sud koji je sudio nacističkim zločincima osudio ga je u odsutnosti na smrt. Nisu prestajale diskusije gdje bi se on mogao nalaziti? Tek po isteku 50 godina od Procesa, kako propisuju britanski zakoni rok za držanje u tajnosti pojedinih dokumenata, jedan od nekadašnjih britanskih agenata Christopher Creighton je ispričao novinarima da je Borman 1. svibnja navečer pobjegao iz bunkera.

Jedna od rijetkih slika prerušenog Hitlera

Nekoliko dana kasnije predao se saveznicima koji su ga odveli u Basel, a potom u Englesku. Plastičnim operacijama njemu je potpuno promijenjeno lice, hod, pa čak i glas. U Argentinu je odvezen 1956, a odatle u veliku koloniju nacističkih bjegunaca koji su se sakrili u Paragvaju. Borman je tamo, kaže Gerrard, i umro nakon nekoliko godina.

Za Bormanovo bijeg dobro su znali britanski premijeri, kaže Creighton, Winston Churchill, ali i Anthony Robert Eden. U knjizi “Sivi vuk” Gerrard tvrdi na temelju dokumenata koje raspolaže da je predsjednik SAD Harry Truman na konferenciji u Potsdamu 1945. pitao Staljina: “Je li Hitler umro?” Staljin je kratko odgovorio: “Ne”, a sljedeći predsjednik SAD Dwight Eisenhower je sredinom 50-tih godina izjavio: “SAD nisu uspjele otkriti ni najmanji dokaz da je Hitler zaista umro u Berlinu 1945. godine “…

Sivi vuk
Knjiga Williamsa i Dunstan nazvana je po pseudonimu vođe Reicha “Sivi vuk” koji mu je u svom planu za evakuaciju nadjenuo Bormann. Autori smatraju da su tajne službe SAD izvele iz Njemačke Hitlera i Evu u nadi da će imati lakši i brži pristup raznim njemačkim tajnama. Uz to, tvrde oni, američki obavještajci su od visokih nacističkih dužnosnika za spašavanje njihovih života dobili nevjerojatne količine novca!

Najkorisnija “akcija” američkih obavještajaca je, vjerojatno, “spašavanje” tvorca njemačkog raketnog programa Vernera fon Brauna. On je vjerno služio Hitleru, ali je po propasti Trećeg rajha osnovao i rukovodio – američkim svemirskim programom NASA!

Potomci
Vjerojatno najveća senzacija koju u knjizi iznosi autorski tandem je da su Hitler i Eva imali djecu! Oni neopozivo tvrde da je ovaj par imao dvije kćeri: najstarija se rodila u Berlinu još 1941, a druga u Argentini. Oni potkrepljuju svoju tvrdnju izjavom odvjetnika koji je vodio brakorazvodnu parnicu Adolfa Hitlera i Eve Braun u Argentini, a koji je danas jož živ i žitelj je Buenos Airesa! Odvjetnik kaže da su kćeri u početku živjele sa ocem i majkom, a po odlasku Eve od Hitlera, s majkom.

Po smrti majke napustile su Neuquén, a i dan-danas žive – negdje u Argentini …
Dunstan i Williams kažu i da su tijekom istraživanja za knjigu u Argentini razgovarali s nekoliko ljudi koji tvrde, a neki dokumentima potkrepljuju, da postoje unuci Hitlera i Bormana i da se, po svoj prilici loze najokorelijih nacista nisu ugasile.
 

 
 
(vestinet.rs, youtube.com/uredio:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=12145"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]