Novi Svjetski Poredak » Jose Manuel Barroso

FRAKIRANJE JE MODERNI “ČERNOBIL”: Način dobivanja nafte koji uskoro dolazi na Balkan?!

adminitrix — Tue, 30 Dec 2014 09:38:45 +0000

Amerikanci su ponovo kroz svoj kapitalizam pronašli način zarade i profita kojim bi se trajno mogla uništiti priroda. ‘Ovo je silovanje zemlje, uzimaju sav novac i bježe glavom bez obzira. Ne može ih više boljeti briga za to što rade. Doći će vam pravo na vaš posjed, gledati vas u oči i lagati’, opisala je problem Jacki Schilke, a to bi se moglo dogoditi i na Balkanu.

Exxon i Chevron, zloglasne korporacije, najbliže su ovom tipu izvlačenja plina. Iako nema nikakvih informacija o mogućnosti ulaska u Hrvatsku, a nema niti informiranih stručnjaka o procesu frakiranja – možemo se jedino nadati da se tako što neće dogoditi.

Frakiranje, odnosno hidrauličko frakturiranje, u posljednje vrijeme veliki je problem u SAD-u i na noge je diglo brojne udruge za zaštitu okoliša. Ova tehnika horizontalnog bušenja škriljca u potrazi za plinom financijski je iznimno unosna, te je ujedno smanjila i cijenu struje i uporabu ugljena. No, tu je i druga pogubna strana medalje.

Hrvatska idealna za uništavanje

Klasična priča vezana uz nove tehnologije nije mimoišla niti frakiranje. Prvi postupci su simulirani još u 19. stoljeću, a komercijalnu uporabu započinje superkontroverzni ‘ratni lešinar’ Halliburton 1949. godine u Oklahomi i Teksasu. U Europu i SSSR tehnika dolazi 1952., a primjenjivana je i u Jugoslaviji. Međimurje, Dalmacija i Slavonija bile su idealne za uništavanje tla i izvlačenje sirovine.

Naravno, početkom devedesetih događa se ista stvar kao i s GMO-om, aspartamom itd. Tehnologija je prepuštena privatnom sektoru, zakon nije nalagao veće znanstvene studije izuzev vlastitih pod velom sukoba interesa i počinje ekspanzija koja je danas na svom vrhuncu. U biznis se danas aktivno uključuje i Kina, koja će uz SAD pokušati prodrijeti na tržište EU.

Što je zapravo frakiranje?

No, što je uopće frakiranje i zašto tolika kontroverza? Ovom tehnikom skladišti se protok prirodnog plina ili petroleja ubrizgavanjem velikih količina štetnih kemikalija duboko pod teren, odnosno zemlju. Kemikalije poput benzena, arsena, etilenskog glikola, olova, formaldehida, toluena, urana 238, radija 226 i brojnih drugih zatim uništavaju zemlju i pitku vodu u blizini da bi istisnuli uskladišteni plin.

Toksini se tako danas usko vežu uz defekte novorođenčadi, rak, autizam, zatajenja bubrega i autoimune bolesti. Zbog visokih razina metana često se i voda iz slavine pretvara u gorivu tekućinu, a izuzev toga zaraza prelazi i na stoku i biljke u cijelom kraju. Na kraju se i odrasli farmeri razbole, pa je frakiranje ubojito za svu floru i faunu. Diljem SAD-a vidimo čak 600.000 bunara i kontaminiranih lokacija.

Svjedočanstva iz SAD-a

U filmu ‘Obećana zemlja’ vrlo je dobro prezentiran problem. Frapantan je primjer bračnog para Hunt, farmera iz Zapadne Virginije, koji je odbio ponudu korporacije CEC (‘Chesapeake Energy Corporation’) da njihovu farmu organskog uzgoja pretvore u zapaljenu pustopoljinu. Kompanija 2010. počinje proces frakiranja bez zakonskog dopuštenja i obitelj se vrlo brzo razboljela putem vode, a male koze su pougibale preko noći.

Slične probleme imala je i Susan Wallace-Babb iz Colorada koja je udisanjem isparavanja više puda pala u nesvijest i imala lezije po cijelom tijelu. Krivac za to bila je multinacionalna kompanija Exxon koja će ukoliko je suditi posljednjim izvješćima uskoro i u Hrvatsku, možda upravo zbog frakiranja.

‘Exxon i Chevron siluju zemlju’

‘Ovo je silovanje zemlje, uzimaju sav novac i bježe glavom bez obzira. Ne može ih više boljeti briga za to što rade. Doći će vam pravo na vaš posjed, gledati vas u oči i lagati’, opisala je problem Jacki Schilke, a to bi se moglo dogoditi i u Slavoniji. Exxon i Chevron, zloglasne korporacije, najbliže su ovom tipu izvlačenja plina. Iako nema nikakvih informacija o mogućnosti ulaska u Hrvatsku, a nema niti informiranih stručnjaka o procesu frakiranja – možemo se jedino nadati da se tako što neće dogoditi.

Mediji i javne debate žestoko su pod udarom propagande bogatih korporacija, a problem još nije dosegao kritičnu masu da bi bio društvena briga. Iz tog razloga sve je preostalo na informiranim pojedincima i aktivističkim udrugama. Političari će kao i u SAD-u iskoristiti ponuđenu prigodu, a samo je konsenzus EU oko neulaska frakiranja preostao kao instrument. SAD je već u procesu zagađenja, pitanje je kada će krenuti širenje neiscrpnog tržišta.

Njemačka će ipak dopustiti frakiranje i biti neovisna o ruskom plinu

Ekološki alarm – Frakiranjem se u tlo ubacuje iznimno puno kemikalija koje bi mogle zagaditi vodocrpilišta i oranice Nakon što su SAD i Kanada u samo nekoliko godina naglim razvojem i širokom uporabom metode frakiranja plina i nafte iz škriljevca drastično promijenili energetsku sliku svijeta, u cijelu priču sada se uključuje i Europa. Unatoč velikom protivljenju ekologa, njemačka vlada usvojila je prošli tjedan zakonski okvir kojim će frakiranje tla biti dopušteno, uz određene uvjete.

Problem su kemikalije

Ministarstva gospodarstva i zaštite okoliša postigla su dogovor prema kojemu će crpljenje nafte i plina iz škriljevca na području Njemačke biti dopušteno i na dubinama manjim od 3000 metara ako stručna komisija većinom glasova ustanovi da području na kojem se planira frakiranje ne prijeti nikakva opasnost. Razumljiva je želja Berlina da frakiranje napokon prodre i u Europu, pogotovu kada se analizira što je taj način crpljenja energenata učinio na tržištu nafte i plina. Naime, do samo prije pola godine cijena sirove nafte dobivene s Bliskog istoka iznosila je oko 120 dolara po barelu. Metodom frakiranja naftaši su na području Sjedinjenih Američkih Država i Kanade počeli iz do sada nepristupačnih naslaga škriljevca izvlačiti ogromne količine nafte i plina, pri čemu se cijena nafte strmoglavila.

Sirova nafta danas košta oko 55 (trenutna cijena, i dalje u padu) dolara po barelu, a zemlje članice OPEC-a ne usude se smanjiti proizvodnju jer im je jasno da ne bi podigli cijenu nafti nego bi samo izgubili kupce koji bi crno zlato počeli kupovati od Amerikanaca i Kanađana. Među Saudijcima je prije nekoliko tjedana doslovno izbila panika, a jedan od njihovih prinčeva čak se obratio i otvorenim pismom javnosti najavljujući kako njihovu gospodarstvu prijeti katastrofa.

Dok jednom ne smrkne, drugom ne svane, pa se, vidjevši što nova tehnologija omogućava, u novu naftnu utrku odlučila upustiti i Europa, s Njemačkom kao predvodnicom gdje će prvo frakiranje po novim pravilima početi 2018. godine. Ipak, situacija na Starom kontinentu nešto je složenija, i to zbog tehnologije frakiranja.

Naime, tim se postupkom u zemlju pod visokim tlakom upumpava voda pomiješana s kemikalijama koje oslobađaju plin i naftu zarobljenu u škriljevcu koji se potom izvlače na površinu i otpremaju u preradu. Upumpavanje velikih količina kemikalija u zemlju možda nije toliki problem u nenaseljenim prostranstvima Sjedinjenih Država (Dakota, Teksas) ili sjeverne Kanade, no vrlo je problematično u gusto naseljenoj Europi, pogotovo uzimajući u obzir da kemikalije vrlo lako mogu prodrijeti u tokove podzemnih voda kojima se gradovi opskrbljuju vodom za piće. Problem je i u još uvijek nedovoljno poznatom utjecaju koji te kemikalije imaju na tlo na kojemu se uzgajaju ratarske kulture. Upravo su zbog toga ekolozi nakon nove odluke Berlina digli uzbunu odnosno pripremaju akcije kako bi zaustavili ili bar odgodili primjenu tog novog zakona. No nisu samo ekolozi u panici. Jer više od svih zabrinuta je Rusija.

Pogodna tla Europe

Naime, povećanom proizvodnjom nafte i plina iz škriljevca europska bi ovisnost o ruskim energentima, prvenstveno o plinu, znatno slabila pa čak možda i potpuno nestala. Rusija trenutačno svoj energetski potencijal koristi kao svojevrsnu batinu prijeteći smanjenjem ili potpunim prekidom isporuke, čime bi, pogotovu u zimskim mjesecima, bio paraliziran veći dio Europe. Razvojem frakiranja u zemljama Europske unije situacija se drastično mijenja a ruska batina znatno slabi.

Uz to, Rusija se razvojem ove tehnologije dodatno dovodi u nepovoljan položaj jer Moskva živi od izvoza energenata, a za podmirenje svojih proračunskih obaveza računala je s najmanjom cijenom nafte od 100 dolara po barelu. Postupak frakiranja mogao bi se koristiti i u Hrvatskoj, no za to bismo trebali ispuniti određene uvjete.

Prije svega, pitanje je imamo li dovoljno škriljevačkog tla koje bi se moglo frakirati. U Europi su za taj postupak geološki najprihvatljivija područja Poljske, Francuske i Njemačke. No ukoliko bi se i kod nas detektirala pogodna tla, smatram da bi trebalo dopustiti frakiranje, ali po visokim, njemačkim standardima i uz njihove kriterije – kaže naftni ekspert dr. Davor Štern.

Amerikanci jeftino buše plin i naftu iz šejla, ali Europa u tome vidi moderni Černobil

Sjedinjene Države postat će posve neovisne o uvozu plina, pa će ga čak i izvoziti, zahvaljujući tehnološkoj revoluciji koja se u toj zemlji dogodila zadnjih desetak godina – horizontalnom bušenju, hidrauličkom razlamanju i vađenju plina iz podzemnih slojeva fosiliziranog blata, lisnate stijene zvane šejl.

Predsjednik Europske komisije J. M. Barroso šokirao je proljetos predsjednike i premijere država članica Europske unije svojom prezentacijom o stanju europske energetike. Naime, europski vođe dogovorili su se na summitu u ožujku da će održati niz tematskih rasprava o strukturnim problemima, ekonomskom rastu i konkurentnosti Europe, a za prvu temu odabrali su energiju.

I tako im je Barroso na summitu 22. svibnja u Bruxellesu otkrio kako je cijena prirodnog plina od 2005. do 2012. godine u Sjedinjenim Državama pala 66 posto, a u Europi se povećala 35 posto. Cijena struje za industriju u SAD-u je pala četiri posto, a u EU je porasla 38 posto.

U trenutku kad je predsjednik Komisije držao svoju prezentaciju, prirodni je plin u Europi u distribuciji bio više nego četiri puta skuplji nego u Sjedinjenim Državama. I to nije bilo sve…

Slajd broj 4 Barrosova predavanja pokazivao je kako Europa danas uvozi više od 60 posto prirodnog plina koji troši, i više od 80 posto nafte, a za 20 godina, kako sada stvari stoje, bit će više od 80 posto ovisna o uvoznom plinu i više od 90 posto o uvoznoj nafti.

Za to vrijeme, Sjedinjene Države, koje sada uvoze samo deset posto plina, postat će neto izvoznik tog energenta. Svi prisutni šefovi država i premijeri znali su istog trena na što Barroso cilja.

Sjedinjene Države postat će u plinu posve neovisne o uvozu, pa čak će plin i izvoziti, zahvaljujući tehnološkoj revoluciji koja se u toj zemlji dogodila zadnjih desetak godina – horizontalnom bušenju, hidrauličkom razlamanju i vađenju “nekonvencionalnog” prirodnog plina iz podzemnih slojeva fosiliziranog blata, lisnate stijene zvane šejl.

No, šejla ima i u Europi. Prema riječima britanskog premijera David Camerona, ima ga najmanje 75 posto koliko i u SAD-u, pa zašto onda i Europa ne pliva u obilju jeftinoga prirodnog plina, energenta praktičnijeg i čišćeg i od nafte i od ugljena?

Erupcija bunta

“Zašto Amerikanci izvode u šejlu po 10.000 bušotina na godinu”, pitao se javno Cameron, “dok mi u Europi bušimo manje od stotinu? Kad je tako, ne treba nas čuditi da su u protekloj dekadi Amerikanci povećali udjel plina iz šejla u ukupnoj potrošnji sa jedan na 30 posto, dok mi u Europi plaćamo plin u veleprodaji dvostruko skuplje nego u SAD-u…”.

No, Cameronov rezignirani komentar pokazao se ubrzo kao samo vršak ledenoga brijega šokantne podijeljenosti europskih zemalja oko plina i nafte iz šejla, nevjerojatnih hladnoratovskih geopolitičkih intriga, nezamislivih sukoba vodećih stručnjaka za energiju i nepojmljivo udaljenih stajališta interesnih skupina poput zaštitara prirode i industrijalaca. Plin i nafta iz šejla izazvali su veću erupciju strasti i bunta nego svojedobno nuklearne elektrane ili ispuštanje ugljikova dioksida iz najprljavijih termoelektrana na ugljen!

Prirodni plin iz šejla, plitko položenog ispod površine zemlje, počeo se u Sjedinjenim Državama eksploatirati davne 1825. godine. Zahvaljujući tom plinu, gradić Fredonia u saveznoj američkoj državi New York bio je prvi na svijetu osvijetljen komercijalno izbušenim, proizvedenim i isporučenim prirodnim plinom. No, otkriće “konvencionalne” nafte i plina 34 godine kasnije u Titusvillu, oko 90 minuta vožnje udaljenom od Fredonije, bacilo je u zaborav šejl.

Otrovni aditivi u vodi

Iz šejla, kao tankog podzemnog sloja stijene, plin nije moguće vaditi okomitim bušenjem jer se takva bušotina vrlo brzo isprazni, pa je plin iz šejla postao dohvatan tek s razvojem horizontalnog bušenja kroz stijenu i njezinim razlamanjem tekućinom pod visokim tlakom, takozvanim frakturiranjem koje je razradio naftaš George Mitchell. Taj pionir “frackinga”, naftni inženjer, geolog i sjajni biznismen, kojemu Amerikanci mogu zahvaliti obilje jeftinog plina, umro je prošloga petka u Teksasu u 94. godini. Frakturiranje je, međutim, vrlo kontroverzna metoda proizvodnje ugljikovodika.

Za hidrauličko razbijanje podzemnih slojeva šejla koriste se goleme količine vode, prosječno po 17 milijuna litara. U vodu se, u omjeru do dva posto smjese, dodaju pijesak i aditivi. I upravo su ti aditivi problematični: obično se umiješa barem 12-15 vrsta raznih agenata, inhibitora, kiselina, maziva… koji omogućuju dublje prodiranje pijeska u pukotine, lakše istjecanje plina i nafte. Pritom se iz bušotine i plina uklanjaju neželjene tvari poput kisika, željeza ili bakterija.

Većina je aditiva toksična ili potencijalno karcinogena pa je opravdano pitanje što bi se dogodilo kada bi oni dospjeli u podzemnu vodu koju piju ljudi i životinje.

(jutarnji,vecernji,dnevno,youtube.com/uredio:nsp)

EU odvlači Balkan od Rusije: Svi se moraju zakleti na vjernost Europskoj Uniji

adminitrix — Fri, 29 Aug 2014 12:07:00 +0000

Berlinska konferencija o zapadnom Balkanu za cilj ima demonstraciju podrške i obnavljanje poruke privrženosti Europske unije zajedničkoj budućnosti. Istodobno, i Berlin i Bruxelles žele čuti istoglasnu uzvratnu poruku o vjernosti. Da li je to priprema za Ujedinjene Europske Države?

Najavljujući ovu konferenciju iz Berlina i Bruxellesa stižu slične poruke. Glasnogovornik njemačke vlade, Steffen Seibert, naglašava važnost razgovora o „otvorenim pitanjima“ u regiji i davanje „novog impulsa“ za njihovo rješavanje: „To se posebno odnosi na jačanje i podršku suradnji u regiji kao i na približavanje Uniji, gospodarsko, političko, ali i na području vladavine prava. Njemačka stoji iza obećanja o europskoj perspektivi zapadnog Balkana“, navodi Seibert.

Početak serije

Bruxelles, sa svoje strane, „pozdravlja inicijativu Angele Merkel“ i ponavlja da su regionalna suradnja i upravljanje gospodarstvom „ključni čimbenici“ procesa proširenja. „Bit će to prilika za razgovore o prioritetima kao što su gospodarstvo, vladavina prava, pružanje sigurnosti stranim investicijama, otvaranje novih radnih mjesta“, kaže za Deutsche Welle, glasnogovornik Europske komisije Peter Stano.

I dok u Bruxellesu najavljuju kako je balkanski samit u Njemačkoj „prvi u nizu“ i da su sljedeći već zakazani za 2015. i 2016. u Austriji, odnosno Francuskoj, europski analitičari ukazuju na izostanak pitanja proširenja s liste prioriteta Europske unije, na „nacionalizaciju“ ovog procesa od strane zemalja članica, na vidno zaostajanje pojedinih zemalja regije ali i na važnu činjenicu da se sastanak organizira u trenutku zategnutih odnosa Bruxellesa i Moskve.

Proširenje u rukama članica

Poznavatelji europske politike već dugo ukazuju na činjenicu da je proširenje prestalo biti jedna od „ključnih misija“ Europske komisije i da je taj proces sve više vođen od strane Vijeća Europske unije, odnosno zemalja članica: „Imamo nešto što se zove ‚nacionalizacija proširenja’. Zemlje članice sve više sudjeluju u ključnim odlukama u tom procesu, prije nego što bi se oslonile na preporuke Europske komisije.

To se posebno odnosi na Njemačku i njezin Bundestag, koji je preuzeo gotovo presudnu ulogu u ocjenjivanju procesa u regiji“, objašnjava za Deutsche Welle, Corina Stratulat, iz Centra za europsku politiku u Bruxellesu. Ona ocjenjuje kako na taj način proces proširenja, s jedne strane, postaje inkluzivniji i demokratičniji , jer se umjesto samo odluke Bruxellesa traži i mišljenje nacionalnih parlamenta.

“S druge strane tu postoji rizik od pretjeranog miješanja tehnokratskih procedura u proces koji je već postavljen, što ga udaljava od već dogovorenog i dodaje nove uvjete i pravila što izaziva frustracije kod onih koji rade na tom procesu, ali i kod građana zemalja koje se nadaju članstvu“, kaže Stratulat i navodi primjere utjecaja odluke njemačkog Bundestaga na albanski zahtjev za kandidaturu 2009. godine, ali i početak pregovora Srbije o članstvu, prošle godine.

EU, Balkan, Rusija

Da se u proces pridruživanja danas sve više upliću i nacionalni interesi zemalja članica, i to na način koji „nije uvijek od pomoći“, smatra i Nicholas White, iz udruge „Neovisni diplomat“. On naglašava da bi bilo bolje da je proširenje ostalo „visoki prioritet“ Europske komisije, ali istodobno dodaje:„Ipak, vrlo je važno da se ovaj sastanak održava u Berlinu. Kancelarka Merkel jest vodeći političar u Europi.

Ona je dominantnija vjerojatno i od svojevremeno Helmuta Kohla, koji je kao ravnotežu imao Francuze, čiji su čelnici danas slabi. Dakle, sama činjenica da ona pitanje Balkana gleda ozbiljno usred velike krize s Rusijom ukazuje na to da Europa neće dići ruke od Balkana, da ta regija ostaje europski interes i buduća teritorija koja se neće prepustiti Rusiji. Čini mi se da se ovim sastankom šalje jasna poruka ne samo zemljama zapadnog Balkana već i Moskvi“, zaključuje White u razgovoru za Deutsche Welle.

Od Balkana se očekuje da dokaže svoj „europski izbor“

Pored najava službenog Berlina i Bruxellesa, ali i očekivanja koja dolaze iz glavnih gradova zemalja sudionica konferencije, europski analitičari u prvi plan dnevnog reda ove konferencije stavljaju upravo pitanje „privrženosti ideji o zajedničkoj budućnosti“, što se u ovom trenutku direktno odnosi na pitanje veza zapadnog Balkana, pogotovo Srbije, s Rusijom.

„Mislim da će EU na svakom koraku podsjećati zemlje zapadnog Balkana da ukoliko žele ući u ‘klub‘ moraju poštivati pravila tog ‘kluba‘ nije ovdje samo pitanje trgovine, nego čitavog pravnog poretka u EU, ali i balansa moći na kontinentu.

Dakle, čuli smo da su Srbija, BiH i druge zemlje regije načinile ‘europski izbor‘. Ako jesu, onda to moraju i pokazati“, smatra Nicholas White. Ocjenjujući inicijativu Angele Merkel, na osnovu koje je došlo do organizacije sastanka u Berlinu, kao „pozitivnu i konstruktivnu, a ne kritičku“, iz Centru za europsku politiku poručuju da će se pred regionalnim čelnicima „pogotovo onim iz BiH, Makedonije i sa Kosova“ u Berlinu naći i pitanje njihovog zaostajanja u procesu eurointegracija.

„Ova inicijativa povezana je i s potrebom da se suočimo s činjenicom da postoji nedovršeni posao na Balkanu. To jest posebno važno u trenutku kada Rusija ‚vježba mišiće’ u susjedstvu, a neke od zemalja Balkana stoje ili čak nazaduju u procesu približavanja EU. Zato je neophodna revitalizacija ovog procesa, neophodno je da se pozitivni signal ovakvog angažiranja zemalja članica materijalizira u konkretne korake približavanja EU i balkanskih zemalja“, zaključuje Stratulat u razgovoru za DW.

Uoči berlinskog sastanka na vrhu, poznavatelji europske politike i balkanskih prilika upozoravaju „Mostar, Banja Luku i Sarajevo“ da ne očekuju da će im njihovi „saveznici“ izvana doći i pomoći im kako bi riješili probleme, niti će se to dogoditi na sastanku s Angelom Merkel. Čelnicima u BiH se još jednom poručuje kako moraju međusobno surađivati na pronalaženju rješenja za svoju zemlju.

Članstvo balkanskih država u EU strateški cilj, a Hrvatskoj pohvale

Ulazak država Zapadnog Balkana u EU predstavlja politički, ekonomski i strateški cilj, zaključio je na konferenciji u Berlinu predsjednik EK Jose Manuel Barroso. Domaćin konferencije bila je njemačka kancelarka Merkel.

“Konferencija država zapadnog Balkana i EU u Berlinu bila je važan signal po pitanju europske perspektive za sve zemlje Zapadnog Balkana, čiji su premijeri i ministri sudjelovali na ovom skupu”, rekla je njemačka kancelarka Angela Merkel, otvarajući u sjedištu vlade konferenciju za novinare s predsjednikom Albanije Edijem Ramom i predsjednikom Europske komisije Joseom Manuelom Barrosom.

Kancelarka Merkel je naglasila da je državama Zapadnog Balkana mjesto u EU. „Konferencija je zaživjela nakon što smo se zapitali kako bismo mogli na odgovarajući način podsjetiti na to da je prije 100 godina počeo 1. Svjetski rat, prije 75 godina 2. Svjetski rat, a prije 25 godina došlo je do okončanja hladnog rata što je dijelovima Europe donijelo novu nadu.

A onda su se 90-tih godina u regiji Zapadnog Balkana rasplamsali ratni sukobi. To što su se osam premijera, ministara gospodarstva i ministara vanjskih poslova u četvrtak (28.8) kao gosti okupili kod nas u Berlinu je plod činjenice da se posljednjih godina u Njemačkoj puno toga dogodilo i da postoji spremnost na suradnju u cilju dobrobiti ljudi na Zapadnom Balkanu. Europska komisija, Europska unija i sve njene članice žele pomoći u tome.“

Austrija domaćin idućeg susreta

Kancelarka je naglasila da će naredne godine domaćin druge konferencije posvećene Balkanu biti Austrija. „Želimo pokazati da ovaj susret nije samo događaj dana, već da mi iz toga stvaramo radni proces jer pred nama je puno posla. Radi se i o političkom rješavanju problema, posebno između Srbije i Kosova, gdje smo u posljednje vrijeme ostvarili velike pomake. Riječ je i o pitanju formiranja vlade nakon izbora u Bosni i Hercegovini. Nadamo se da ćemo u oba područja iduće godine napraviti korak naprijed.”

Merkel je ponovila kako je naglasak konferencije bio na regionalnoj suradnji, da se razgovaralo o prometnim projektima i projektima infrastrukture, jer je cilj da ljudi imaju što više dodirnih točaka, da se susreću i da gospodarstvo može djelovati na zajedničkom prostoru. A onda je izrekla rečenicu koja je definitivno pobila sve ranije navode o umoru od proširenja. „Želimo da proces učlanjenja ide brže. „

Velika očekivanja stanovnika regije

Naglasila je da je to u rukama svake zemlje zasebno ali da ljudi u regiji imaju velika očekivanja i da žele veliki napredak po pitanju suzbijanja nezaposlenosti. A onda je lopticu prebacila predsjedniku Europske komisije. „ Od gospodina Barrosa sam jasno čula da je EK spremna pomoći“. Dodala je i da je povjerenik EU za privredu Oettinger s ministrima gospodarstva razmatrao važnost energetskih projekata u regiji, a da je povjerenik za proširenje Stefan Fuele bio na sastanku u vili Borsig zajedno s ministrima vanjskih poslova. Merkel je podvukla značaj konferencije, na koju je pozvala sve značajne političare iz Berlina i Bruxellesa, ali i stotinjak predstavnika gospodarstva.

Skup je okončan zaključcima u kojima se kaže kako će se sve strane pojačano zalagati za dalje konkretne korake u reformskom procesu, ali i rješavanju svih otvorenih bilateralnih pitanja i unutarnjih problema. Naglašeno je i da će se iduće godine u Austriji na drugoj konferenciji rezimirati i vidjeti što se sve za godinu dana postiglo. Do 2018. će se na idućim konferencijama kontinuirano nastaviti proces i rad na ključnim pitanjima za Zapadni Balkan.

Poboljšati međusobnu suradnju, rješavati probleme

Svi sudionici konferencije su se složili da je neophodno rješavati bilateralna pitanja što je moguće prije. Premijeri Srbije i Kosova su izrazili odlučnost da ubrzaju proces normalizacije odnosa. Mora se razriješiti i spor oko imena između Grčke i Makedonije i pokazati spremnost na kompromis. Zemlje Zapadnog Balkana su se složile da intenzivnije surađuju uz pomoć regionalnih organizacija kakva je Regional Cooperation Council.

Zemlje su se obvezale i na daljnje mjere suzbijanja korupcije i kriminala. Predviđena je čak “nulta tolerancija” za korupciju. U zaključcima se traži nastavak reformi u pogledu stvaranja nezavisnog pravosuđa i pravne države. Sudionici konferencije su se obvezali i na jačanje pluralističkih medija i nezavisnih sindikata. Ministarstvo vanjskih poslova u Berlinu će s tim ciljem organizirati radionicu za 12 vodećih novinara iz zemalja regije. Njemačka je ujedno, kaže se u završnom dokumentu, spremna provesti dodatne mjere, kako bi zemlje regije ohrabrila na korištenje sredstava iz europskih pretpristupnih fondova .

Rama pozdravio angažman kancelarke Merkel

Albanski predsjednik Edi Rama je u ime država Zapadnog Balkana zahvalio kancelarki za njenu inicijativu prema zemaljama Zapadnog Balkana. Zahvalio je i predsjedniku Europske komisije Barrosu, koji je spremno pristao podržati kancelarkinu inicijativu. Rekao je i da je jako važno da kancelarka Merkel preuzima vodeću ulogu kada je u pitanju regija Zapadnog Balkana. „Obvezujemo se nastaviti reforme, pred nama je dug put, to znamo. Moramo štititi i vjersku harmoniju i toleranciju u svojim zemljama i boriti se i dalje da na jednom prostoru muslimani i kršćani žive skupa i to u miru i blagostanju. Kako vi kao Europa možete nama pomoći, tako i mi možemo pomoći vama!”, rekao je Rama.

Jose Manuel Barroso je također zahvalio kancelarki za podršku za, kako je rekao, „agendu Zapadni Balkan“. I sa svoje strane on je podvukao kako Bruxelles želi da zemlje Zapadnog Balkana dugoročno sve postanu članice Unije i da im se na taj način osigura stabilnost i prosperitet. Pohvalio je napredak u Hrvatskoj i rekao da su značajni koraci postignuti i u Srbiji, Makedoniji i čak na Kosovu. Jedino BiH nije spomenuo. Rekao je kako će EU izdvojiti gotovo 12 milijardi za pomoć regiji do 2020. godine, od toga gotovo 20 posto za regionalne projekte. Dodao je da ljudi u zemljama regije prate šta se događa u Berlinu i da je važan signal kada se uputi jasno „Da!“ u korist pristupa njihovih zemalja EU.

Nakon konferencije održana je radna večera s premijerima i ministrima na kojoj je razmijenjeno sve što je dogovoreno na konferenciji. Saslušani su i mladi ljudi iz regije, koji su iznijeli svoje nade i očekivanja od konferencije. Kancelarka je tome pridala veliki značaj i rekla kako vjeruje da će to isto biti inspiracija „da ne popustimo u naporima ka cilju kako bi od regije napravili ne samo uspješniji ekonomski već i politički prostor. “

*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

(dw.de, youtube.com/uredio: nsp)

GLOBALIZACIJA: Barosso razotkrio NWO plan stvaranja europske “federacije nacionalnih država” ?

adminitrix — Thu, 13 Sep 2012 22:27:23 +0000

«Globalizacija zahtijeva više europskog jedinstva. Više jedinstva zahtijeva snažniju integraciju. Snažnija integracija zahtijeva više demokracije», rekao je to predsjednik Europske komisije José Manuel Barroso u obraćanju Europskom parlamentu, pozvavši na stvaranje federacije nacionalnih država.

Za vrijeme današnjeg obraćanja EU Parlamentu u Strasbourgu, predsjednik EU komisije, Jose Manuel Barroso, pozvao je na “evoluciju EU-a u federaciju država” te istaknuo kako je takav potez “neophodan u borbi kontinenta protiv ekonomske krize”. Drugim riječima, Barroso još jednom potvrđuje plan koji zagovara kreiranje neke vrste “Sjedinjenih europskih država” Barroso tvrdi kako je cilj stvoriti “demokratsku federaciju nacionalnih država koja bi bila u stanju suočiti se s problemima putem zajedničkog suvereniteta”. “Stvaranje ove federacije će u konačnici tražiti i novi Ustav”, rekao je Barroso.

Podsjećamo na izjavu Davida Icka, o stvaranju Sjedinjenih Europskih Država. Sve što David govori polagano se ostvaruje!

David Icke: Kad sam početkom 1990-ih počeo istraživati urotu, kao britanac usredotočio sam se na to što je EU, što se iza nje krije. Temelj globalne zavjere koju godinama razotkrivam jest centralizacija moći. Razlog tome jest vrlo jednostavan: ako postoji mnogo ljudi koji donose odluke, ona nekolicina koja su u središtu neće imati moći nad svima. Morali bi kontrolirati previše točaka da bi se donosile odluke koje njima odgovaraju. Ako ste diktator, treba vam, pogledajte komunizam, fašizam, bilo koji oblik diktature.
Što oni žele? Središnju vlast koja svima diktira što trebaju raditi. Jedino tako možete imati središnju vlast čije odluke utječu na sve ljude. Kad sam shvatio da centralizacija vlasti . . .danas imamo i ime za to, globalizacija. To je plan i urota koju godinama razotkrivam, samo što danas ima i svoje ime. Kad shvatite da je centralizacija vlasti ključ, morate pogledati EU.

Što je ona zapravo? Nekoć davno ljudi su živjeli u plemenima. O sudbini plemena odlučivalo se unutar samog plemena. Ako to usporedimo sa današnjim svijetom, nekoliko je ljudi odlučivalo o vlastitoj sudbini. Zatim se pojavi pokret da se plemena okupe pod središnjom vlasti. Tako su nastale države. Države su samo skupine različitih plemena. Središnja vlast države njezina vlada, odlučuje što će se događati sa svakim plemenom koja su nekoć sama odlučivala o svojoj sudbini.

Budući da je ta urota samo korak na putu do globalne diktature, neprestalno kretanje ka sve većoj centralizaciji vlasti nužno je kako bi se to ostvarilo. Tada smo vidjeli da Europska unija sakuplja države kako bi potpadala pod centralnu vlast, odnosno, diktaturu.

Nakon drugog svijetskog rata u kojem su deseci milijuna ljudi poginuli kako bi zaustavili uvođenje centralizacije diktature nacista, da su u toj situaciji ljudi koji su htjeli centraliziranu europsku državu kakva postoji danas, nakon rata ili u 1950-ima otvoreno rekli da žele reformirati vlast u Europi, da žele centraliziranu kontrolu, birokraciju u Bruxellesu koja će upravljati Europom i čije će odluke imati veću težinu od zakona koje donese parlamenti država članica, da žele predsjednika Europe koji će biti središnja figura vlasti, ministra vanjskih poslova koji će određivati vanjsku politiku Europe, europsku vojsku, što bi ljudi tada rekli? Čekaj malo! Upravo smo ratovali kako bismo tako nešto spriječili!! HITLER JE HTIO NEŠTO SLIČNO, SJEDINJENE EUROPSKE DRŽAVE.
Ključ za razumjevanje pozadine Eu-a jest Paneuropski pokret. Ta organizacija potječe bar od 1939-ih godina. paneuropski pokret kontrolira dinastija Habsburg. Oni postoje i danas, a na njegovu čelu jest Otto van Habsburg. Ta je organizacija iz sjene potakla stvaranje zone slobodne trgovine, a zatim i stvaranje centralizirane superdržave. I evo nas sad u HRVATSKOJ koja je mislila da se riješila Habsburgovaca, njihove diktature. HRVATSKA vlada, a čujem da isto misle i vođe oporbe, neka ih bude sram, forsiraju članstvo u EU-u, a da nisu istražili što to zapravo znači.

članstvom u Europskoj uniji zapravo bi prepisali kontrolu države dinastije Habsburg te obiteljima i skupinama s njom povezanima, a koje stoje iza EU. Ista se metoda koristi u cijelome svijetu. Danas postoji i Afrička unija, kojom se cijela Afrika želi staviti pod jednu diktaturu. Postoji vojska Afričke unije, donosi se sve više zakona koji se odnose na sve Afričke zemlje. U Americi također postoji zona slobodne trgovine, NAFTA, između Kanade,SAD-a i Meksika. Oni su vrlo blizu formiranja Sjevernoameričkie unije, njihove inačice Europske unije.

Kanadski i američki dolar te meksički pesos zamijenit će nova valuta koja već ima i radno ime, amero.To što rade u Europi, Africi i Americi žele učiniti i na tihom oceanu, gdje također postoji zona slobodne trgovine, APEC. Žele stvoriti azijsku, istočnjačku, australsku inačicu EU-a. Žele sve države svijeta priključiti u takve unije koje će odgovarati svjetskoj vladi.

Barroso poručuje za sve = Odreknite se totalnog suveriniteta kao države u SAD-u, tako da možemo primjeniti naš totalitarni svijet jedne Vlade svih članica EU za 21. stoljeće !

«Pozivam na stvaranje federacije nacionalnih država. Ne superdržave, nego demokratske federacije nacionalnih država koja će rješavati naše zajedničke probleme kroz dijeljenje suvereniteta«

izjavio je u govoru o stanju Europske Unije predsjednik Europske komisije Jose Manuel Barosso. A da Europsku Federaciju Barosso ne smatra samo eventualnim, već i jedinim mogućim rješenjem za nagomilane europske problem govori i podatak da ju je u svom govoru spomenuo čak šest puta. Koliko Barosso ozbiljno promišlja Federaciju govore još jedan detalj.

Svoje obraćanje je nazvao govorom o «Stanju Unije» po uzoru na predsjednike najstarije federacije, Sjedinjenih Američkih Država koji govore o «Stanu Nacije». a smislio je i novi naziv za Uniju koja bi se trebala zvati Federacija Nacionalnih Država (slično kao Sjedinjene Američke Države). Svjestan činjenice da bi takva federacija morala imati itekakav legitimitet Barosso kaže da ona za razliku od dosadašnje Unije mora biti ne samo tehnokratska, birokratska i diplomatska već i puno više demokratična.

Da bi buduća europska federacija funkcionirala nužno je jasno odredit ovlasti Federacije i država članica. Prema Barossovom prijedlogu države članice prenijele bi na Federaciju odlučivanje o ekonomskim pitanjima te o vanjskoj i obrambenoj politici. Federaliziranje Europe započelo bi najprije u bankovnoj sferi. Banke u eurozoni više ne bi bile pod nacionalnim već pod jedinstvenim nadnacionalnim nadzorom, a ukoliko na tom nivou ocijene da neka od banaka na području Unije ne djeluju u skladu s dogovorenom politikom ostat će bez licencije odnosno zatvorit će se.

Doduše bankama iz eurozone koje stupaju u svojevrsnu bankarsku uniju ostavljena je mogućnost direktnog dobivanja novca iz europskog spasilačkog fonda ESM-a, a da to ne dovodi do novog zaduživanja države. Međutim, u ovom trenutku je deset država članica izvan eurozone koje s pravom strahuju što će u tom slučaju biti s njihovim bankama. Fond spasa se s punim pravom smatra institucijom iza koje stoji moćna Njemačka što banke u Eurozoni čini sigurnijim u odnosu na one van nje pa nije isključeno da i štediše svoj novac odluče držati u tim bankama.

Što se tiče vanjske i obrambene politike ona bi također bila u nadležnosti buduće Fedracije, a Barosso očekuje da Europa uskoro bude sposobna slati svoje trupe u krizna žarišta diljem svijeta.

Barosso je govorio o potrebi punog demokratskog legitimiteta budućih europskih federalnih institucija, ali nije precizirao kako će on biti ostvaren baš kao što se nije dotakao ni najbolnijeg pitanja svih federacija nacionalnih država, a to je ravnopravnost.

U takvim federacijama svatko misli da je iskorištavan od onog drugog. Razvijeni misle da su nerazvijeni nesposobne i pohlepne lijenčine, nerazvijeni su uvjereni da ih razvijeni eksploatiraju. Manji misle da ih veliki tlače, a veliki da maleni s obzirom na svoju veličinu i doprinos imaju previše prava, a nikakvih obveza. Zato će veliki prilikom biranja federalnih institucija u ime jednakosti građana insistirati na načelu jedan čovjek jedan glas dok će manji tražiti jednak utjecaj bez obzira na moć i veličinu.

Rasprava na tu temu naslušali smo se krajem i početkom devedesetih godina, a kako su završile bolje je i ne podsjećati. Federacije utemeljene na nacionalnom principu u svoj biti su disfunkcionalne jer svaka nacija u krajnjoj liniji želi vlastitu državu. Raspala se ne samo Jugoslavija, već i Čehoslovačka te Sovjetski Savez. Osim toga dok Barosso predlaže Federaciju nacionalnih država u Brisku, Belgija se raspada na valonski i flamanski dio, u Španjolskoj više od milijun i pol ljudi traži samostalnost Katalonije, a i Škotska traži izlaz iz Ujedinjenog Kraljvestva koje opet misli da Brisel i sad ima previše ovlasti i da bi Velika Britanija treba reći zbogom Uniji.

A gdje je u sve tome Hrvatska koja bi trebala za nepunu godinu dana poslati punopravna članica Unije, a onda i zavisno od razvoja događaja i jednom od sastavnica buduće Federacije?

Prije nego odgovorimo na to pitanje valja podsjetiti da je u bivšoj jugoslavenskoj federaciji Hrvatska imala nešto više od petine stanovništva i više od četvrtine ukupnog BDP tadašnje države. Vanjska i obrambena politika i tada su bile u Federalnoj nadležnosti, ali financije i ekonomska politika su u većoj mjeri bile decentralizirane nego što predviđa Barosso. Osim toga devedesetih godine kad se raspada bivša federacija na njenom čelu je premijer Hrvat, ministar vanjskih poslova je Hrvat, ministar obrane Srbin iz Hrvatske, šef tajne policije također Hrvat. A kao što znamo svi smo se osjećali: obespravljeno, ugroženo i potlačeno.

U budućoj Federaciji u ukupnom stanovništvu bit će nas manje od jedan posto, naš udjel u BDP-u mjerit će se promilima, a ni utjecaj u federalnim institucijama sigurno neće biti veći. U ovom trenutku u Europi na žalost Bruxelleske birokracije jačaju dezintegracijski procesi, a Federacija Nacionalnih država je više želja nego izraz stvarne volje europskog građana koji će na kraju ipak odlučiti žele li živjeti u takvoj državi.

dentitet zato nimalo ne brine šefa Europske komisije Joséa Manuela Barrosa. On poziva na stvaranje federacije nacionalnih država. Kako kaže: «demokratske federacije nacionalnih država, koja će rješavati zajedničke probleme kroz dijeljenje suvereniteta».

Federalizacija Europe prastari je san, a malo je zaspao nakon što su Nizozemci i Francuzi odbili europski ustav.

„Vidjeti ćete današnju reakciju Klausa, češkog predsjednika koji je odmah dao izjavu i kojemu je to apsolutno neprihvatljivo. Vrlo brzo ćete vidjeti i reakciju i iz Britanije. Ali, Barroso je tu u pravu jer je ključno i središnje tijelo bez obzira na Lisabonski sporazum, Komisija je središnje tijelo.“, objašnjava profesor Ustavnog prava zagrebačkog Pravnog fakulteta Branko Smerdel.

Upravo je objavio članak o opasnostima pretvaranja Unije u «zajednicu novoga kova»:

„Cijela ta ideologija kao da bi EZ bila nekakva zajednica novoga kova je vrlo opasna i o tome s e mora još jedanput razmisliti. Jer EU je politička zajednica a politika ima svoju logiku.“

(atlantidahr.bloger.hr/uredio: nsp)

[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=10647"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

LISTA ČLANOVA: Rimski Klub i Komitet 300

adminitrix — Sun, 15 Apr 2012 17:40:23 +0000

Komitet 300 - Lista Članova sa Wikipedija Linkovima

RIMSKI klub je vrhovna zavjerenička organizacija, brak između angloameričkih financijatora i starih europskih porodica crnog plemstva, posebno tzv. londonskog, venecijanskog i genovskog “plemstva”. Ključ uspješne kontrole svijeta su njihova sposobnost stvaranja divljih ekonomskih recesija i kriza, te upravljanja tim recesijama i krizama. Komitet 300 ima zadatak da potakne socijalne nemire na svjetskom nivou, posije kojih slijedi recesija kao ublažavajuća priprema za nadolazeće ozbiljnije stanje. To mu je glavna metoda stvaranja masa širom svijeta, koje će postati primaoci “pomoći” u budućnosti.

Čini se da Komitet 300 veliki dio svojih važnih odluka, koje se tiču ljudskog roda, temelji na filozofiji poljskog aristokrata Felix Dzerzhinsky-i, koji je smatrao da je ljudski rod tek malo iznad goveđeg. Kao veoma blizak prijatelj britanskog tajnog agenta Sidney Reileya (Reiley je, zapravo, bio kontrolor tokom prvih godina boljševičke revolucije) često se povjeravao Reiley-u u pijanom stanju. Dzerzhinsky je, naravno, bio zvijer koja je upravljala aparatom “crvenog terora”. Tijekom jedne pijanke rekao je Reiley-u:

- Čovjek nema nikakvu važnost. Vidi šta se dešava kada ga izgladniš. Počne jesti svog mrtvog prijatelja da bi preživio. Čovjeka zanima samo vlastito preživljavanje. Samo to je važno. Sva ta Spinozina filozofija samo je jedno veliko džubre.

RIMSKI klub ima vlastitu obavještajnu agenciju, a koristi i Rockefeller-ov Interpol. S njom vrlo tjesno surađuje svaka američka obavještajna služba, kao KGB i Mosad. Jedina obavještajna agencija koja je ostala izvan njene domene je bio istočnonjemački Stasi. Rimski klub ima i vlastite, visoko organizirane, političke i ekonomske agencije. Upravo su one predsedniku Reganu naložile da zadrži usluge Paul Walker-a, takođe važnog člana Komiteta 300. Walker je ostao na položaju predsjednika Odbora Američke narodne banke, uprkos tome što je Regan, još dok je bio predsjednički kandidat, čvrsto obećavao kako će ga otpustiti čim on, Regan, bude izabran za predsednika.

Rimski klub je, nakon što je odigrao ključnu ulogu u Kubanskoj nuklearnoj krizi, svoj program “upravljanja krizom” (preteču organizacije FEMA) pokušao prodati predsjedniku Kennedy-u. Nekoliko naučnika Instituta “Tavistok” posjetilo je predsjednika Kennedy-a s namjerom da mu objasne šta to znači, ali je Kennedy odbio njihov savjet. Iste godine u kojoj je Kennedy ubijen, Institut “Tavistok” je opet bio u Washington na razgovoru sa čelnicima NASA-e. Ovog puta razgovor je bio uspješan. NASA je “Tavistok”-u dala ugovor o procjeni utjecaja njenog budućeg svemirskog programa, američkom javnom mjenju.

UGOVOR je povjeren Institutu za istraživanje Stanford i korporaciji “Rand”. Većina materijala koju su pripremili instituti “Tavistok”, “Stanford” i “Rand” nikada nije ugledala svjetlo dana i zapečaćeno je do današnjeg dana. Nekoliko senatora, članova odbora i pododbora za nadzor tog projekta, kojima sam se obratio kako bih dobio informacije, rekli su mu da nisu “nikada čuli za to”, a nisu imali pojma ni o tome gde bih mogao pronaći to što tražim. Toliku moć i ugled su imali kod Komiteta 300.

Abdullah II King of Jordan – [link to en.wikipedia.org]
Roman Abramovich – [link to en.wikipedia.org]
Josef Ackermann – [link to en.wikipedia.org]
Edward Adeane – [link to en.wikipedia.org]
Marcus Agius – [link to en.wikipedia.org]
Martti Ahtisaari – [link to en.wikipedia.org]
Daniel Akerson – [link to en.wikipedia.org]
Albert II King of Belgium – [link to en.wikipedia.org]
Alexander Crown Prince of Yugoslavia – [link to en.wikipedia.org]
Giuliano Amato – [link to en.wikipedia.org]
Carl A. Anderson – [link to en.wikipedia.org]
Giulio Andreotti – [link to en.wikipedia.org]