Sjedinjene Države i Jordan upravo su pokrenuli zajedničku vojnu vježbu obrane od kemijskog napada 50 km južno od Sirije

Kodnog imena “Eager Lion”, 12-dnevna vojna vježba održava se u Zajedničkom centru za obuku u Ammanu i Zarqi u Jordanu, te će uključivati mobilni laboratorij kao odgovor na ‘simulirani kemijski incident’.

Vježba je započela u nedjelju, dan nakon što su SAD, Francuska i Britanija pokrenule raketni napad na sirijske vojne ciljeve kao odgovor na navodni napad kemijskim oružjem u Doumi prije tjedan dana.

Jordanski brigadni general Mohammed al-Thlaji, zapovjednik vježbi s jordanske strane, izjavio je kako će vježbe uključivati sve grane vojske, uključujući i specijalne snage.

Vježbe će uključivati​ protuterorizam, graničnu sigurnost, upravljanje krizama, strateške komunikacije i planiranje budućnosti, izjavili su jordanski mediji.

Oko 7000 vojnika sudjelovalo je u vojnoj vježbi, uključujući 3500 američkih vojnika i osoblja.

Američki direktor CENTCOM-a za vježbu i obuku general Jon Mott potvrdio je da će mobilni laboratorijski tim odgovoriti na simulirani kemijski incident.

Časnik je novinarima rekao da kemijsko oružje predstavlja prijetnju koja je “previše stvarna, kao što smo nedavno vidjeli u Siriji”.

Mott je nazvao vježbu Eager Lion “zlatnom prilikom” za rješavanje scenarija prijetnji koji mogu nastati u regiji na operativnoj razini, piše sputniknews.com.
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Vojska Velike Britanije će u okviru predstojeće vojne vježbe “Shamal storm” prebaciti preko 1.600 vojnika i 300 oklopnih vozila u Jordan, kako bi provjerila borbenu gotovost u slučaju izbiti rat s Rusijom, navodi list “Telegraph”

Pomoću ove vojne vožbe britanska armija planira odradi logističke sheme prebacivanja vojske i naoružanja u ratnu zonu iz bilo koje točke Zemlje.

Iako će cijela vojna vježba biti održana u Jordanu, zemlji koja graniči sa Sirijom, sugovornici “Telegrafa” demantiraju da će vojska na bilo koji način sudjelovati u borbama protiv Daesu-a.

“Vojna vježba ‘Shamal storm’ može poslužiti i kao uvježbavanje prebacivanje velikog kontingenta britanskih snaga u slučaju konfrontacije Rusije i NATO-a”, rekao je neimenovani izvor iz vojske Velike Britanije, prenosi” Telegraph “.

“Ove vježbe nisu usmjerene protiv Daesu-a. Štoviše, mi se pripremamo da se priključimo Amerikancima u Ukrajini, a ne u Siriji”, rekao je izvor.

Podsjećamo, Europsko zapovjedništvo oružanih snaga SAD nedavno je objavila izvješće u kojem se navodi da je obuzdavanje ruske agresije njezin glavni prioritet.

No iako je danas došao demantij te vijesti od strane Londona, ipak se nešto kuha. Kome vjerovati, izvoru ili vlasti u Londonu koja šalje vojsku u ratovanje?

Da podsjetimo da uskoro na Balkan u ožujku stiže u posjetu princ Charles. Znači li to da se Velika Britanija priprema za sveobuhvatne akcije koje će prouzročiti nestabilnosti u svijetu i na Balknau?
 
(sputniknews.com/uredio:NSP)

Čini se kao da se sve promijenilo nakon potpisivanja sporazuma P5 + 1 država sa Iranom, ali to nije zasluga ni lidera Irana, ni predsjednika Putina, već slučajnost da se njihovi ciljevi poklapaju s ciljevima Bijele kuće.

Za vrijeme prve polovice 2012. godine, SAD i Rusija su počele raspoređivati moć na Bliskom istoku na novi način pomoću Ženevske konferencije, pošto Muslimansko bratstvo nije uspijevalo preuzeti moć putem “Arapskog proljeća”.

Ipak, predsjednik Obama nije održao svoju riječ. Tjedan dana kasnije, Francois Hollande je pozvao “prijatelje Sirije” da ponovo započnu rat, a zatim je Kofi Annan priredio Međunarodna spektakl podnijevši ostavku na funkciji posrednika, dok su Francuska, Katar, Jordan i Izrael pokrenuli operaciju “Vulkan Damaska”, usmrtivši šefove Vijeća nacionalne sigurnosti Sirije.

Ubrzo je postalo jasno da američka tajnica države, Hillary Clinton, zatim direktor CIA-e, David Petraeus, kao i novi direktor Političkih poslova UNO, Jeffrey Feltman, vuku konce od samog početka.

Bilo je potrebno da se završi izborna kampanja i ponovno izabere Barack Obama za predsjednika, kako bi mogao blokirati ili uhiti generala Petraeusa i otpustiti Hillary Clinton.

Što se Feltmana tiče, on je ostao u sjeni i nastavio sabotirati politiku Bijele kuće, uvjeravajući sve da će Sirija biti poražena i da će se kad tad morati bezuvjetno predati.

Obamina politika je brutalno uništena s uspjehom obojene revolucije u Ukrajini u studenom 2013. godine. Ova operacija, koja je pokrenula uništenje Ukrajine i izolaciju Rusije, započeta je bez odobrenja Bijele kuće.

SAD obično pripremaju svoje tajne operacije godinama unaprijed i pokreću ih kada se pruži politička prilika. Ovoga puta je netko dao naređenje bez odobrenja Nacionalnog vijeća sigurnosti SAD.

Kao rezultat toga nastala je kriza bez presedana, a Krim je proglasio neovisnost, pripojivši se Ruskoj federaciji. Počele su pobune u Donbasu i Lugansku, Zapad je uveo sankcije Moskvi i Moskva je uvela kontrasankcije Zapadu. Ukratko, odnosi između Istoka i Zapada su ozbiljno ugroženi.

Čudno je bilo to što je predsjednik Obama omogućio politiku koju nije odabrao. Ipak, on je nastavio s tajnim pregovorima s Iranom koje je pokrenuo na početku svog drugog mandata. Pregovori su se razvukli, a sporazum je postignut tek u srpnju 2015. godine.

Od tog datuma, počeli su se poboljšavaju odnosi između Washingtona i Moskve, a postignuto je i rješenje za ukrajinsku krizu – sporazumi u Minsku. Primjena sporazuma je započela kada je Rusija 26. rujna potpisala sporazum o ponovnom opskrbi Ukrajine plinom.

Također je došlo i do političkog preobražaja na Bliskom istoku. Stoga je sada situacija slična 30. lipnja 2012. godine, za vrijeme Ženevske konferencije.

Ipak, razlika je u tome što je sada Sirija u potpunosti uništena, pri čemu je izgubila i više od 200.000 stanovnika, dok je Muslimansko bratstvo uspostavilo kalifat za kojim žudi još od 1928. godine, a plan je da se raširi na cijelu regiju.

U svakom slučaju, otpor sirijskog naroda i njihovih saveznika, konkretno Hezbollaha, Irana i Rusije, omogućio je predsjedniku Obami da preuzme kontrolu nad svojom politikom.

Bivša desna ruka Davida Petraeusa, general John Allen, koji je uspio pobjeći u studenom 2012. godine, ponovno je uhićen. On je bio zapovjednik “anti-ISIS” koalicije. Radna dokumentacija Jeffreya Feltman sada kruži među članovima Vijeća sigurnosti.

Određeni mudri i hrabri ljudi su spriječili da “Arapsko proljeće” preraste u Treći svjetski rat.

Imajte sljedeće stvari na umu:

“Arapsko proljeće” je imalo za cilj da postavi Muslimansko bratstvo na vlast diljem arapskog svijeta. Uslijed njihovog poraza, neki članovi bratstva su se udružili u kalifat ISIS-a.

Liberali i neokonzervativci žele rat protiv Rusije. Upravo zato su oni podržali “Arapsko proljeće”, osudili ideju o miru u Siriji i organizirali obojenu revoluciju u Ukrajini prije nego što su podržali ISIS u Iraku i Siriji.

Predsjedniku Obami je bilo potrebno tri godine da očisti svoju administraciju i još uvijek nije uspio.

Postoji sporazum između Baracka Obame, Vladimira Putina i Ajatolaha Ali Kameneja za ponovno uspostavljanje mira na Bliskom istoku.

Thierry Meysann (Voltairenet.org)
 
(webtribune.rs/uredio:nsp)

Američki predsjednik Barack Obama na Bliski istok šalje elitne jedinice. Britanski avioni nedavno su se pridružili francuskim u bombardiranju terorističkih meta diljem Sirije

Čak i Njemačka, koja zbog raznih ugovora potpisanih nakon Drugog svjetskog rata ne smije ratovati na stranom tlu, sve više povećava svoju aktivnost. Naravno, tu su i Rusi koji od rujna neumorno bombardiraju mete u Siriji.

I dok brojne zapadne zemlje sve više povećavaju svoju aktivnost, arapske zemlje, koje su geografski mnogo bliže, čini se da svoju aktivnost u Siriji smanjuju. Tako su Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati svoje djelovanje protiv ISIS-a sveli na jednu akciju mjesečno. Bahrein je svoje akcije zaustavio ove jeseni, a Jordan još u kolovozu.

Jemen je puno zanimljiviji i važniji arapskim zemljama

Jedan od glavnih odgovora leži u situaciji u Jemenu koji je postao mjesto sukoba dvije najveće regionalne sile, Saudijske Arabije i Irana.

Religijska razmimoilaženja glavni su razlog dugogodišnjeg neprijateljstva ove dvije zemlje. Iran uglavnom nastanjuju muslimani šiiti dok u većini ostalih zemalja, uključujući Saudijsku Arabiju, glavninu stanovništva čine muslimani suniti. Naravno da se u takvom okruženju svaki potez Irana gleda s krajnjom sumnjom.

Nakon što su pobunjenici koje Iran podupire zauzele Sanu, glavni grad Jemena, Saudijska Arabija pokrenula je zračne napade s namjerom da suzbije pobunjenike u Jemenu. Napadima su se pridružili Egipat, Jordan i Ujedinjeni Arapski Emirati. Rat koji vodi protiv Jemene u potpunosti je zaokupio Saudijsku Arabiju i borbu protiv ISIS-a stavio u drugi plan.

Jordan je nakon incidenta u kojem je jordanski pilot živ spaljen od strane ISIS-ovaca u nekoliko navrata žestoko udario po teroristima Islamske države. Međutim, njihovi su se napadi u potpunosti prorijedili. Jedan od razloga je situacija u Jemenu, ali važan je razlog strah od osvete ISIS-a na domaćem teritoriju.

ISIS ne postoji samo u Siriji i Iraku već je prilično jak i u svim ostalim arapskim zemljama kao što su Saudijska Arabija, Kuvajt, Libanon i Jordan. Tako da Jordan stoji po strani dijelom zato jer želi minimalizirati rizike od eventualnih osvetničkih terorističkih napada koji bi destabilizirali zemlju.

ISIS smatraju problemom Irana

Zapravo, arapske zemlje dugo su vremena smatrale ISIS isključivo problemom Irana. Naime, najveći saveznici Irana u regiji su Irak i Sirija, dvije zemlje najviše pogođene stvaranjem Islamske države. S druge strane, Iran većinom čine šiiti koji su češća meta ISIS-ovcima.

Postavlja se pitanje je li moguća veća intervencija arapskih zemalja protiv ISIS-a koja bi uključivala i kopneni napad na džihadiste. Ako je vjerovati stručnjacima, to je teško moguće.

Naime, nijedna zemlja ne želi preuzeti rizik slanja trupa u Siriju, a ni Bashar al-Assad ne bi gledao blagonaklono na takve pokušaje.

“Važno je kod intervencije imati podršku centralnih vlasti ili barem vojske u zemlji, a to uključuje podršku vojske Bashar al-Assada. Njega svi vide kao nekoga s kim je nemoguće surađivati”, kaže Ghadi Sary, stručnjak za Bliski istok.
 
(index.hr/uredio:nsp)

Prašina od ruskih zračnih napada na položaje ISIS-a u Siriji se još nije ni slegla, a zapadni mediji već izvještavaju da je ubijeno na desetine civila, uključujući žene i djecu.

Bez obzira na to da li su ovi navodi, koji su se pojavili i prije nego što su ruski zračni napadi zaista počeli, točni, zapadni političari nemaju nikakvo pravo upirati prstom u Rusiju kada je u pitanju “kolateralna šteta”.

Ako usporedite nedavne naslove BBC-a s onima od prije 4 godine kada je NATO sravnio sa zemljom nekoliko gradova u Libiji, pomislili biste da su novinari i urednici BBC-a tek sad shvatili da bombe ubijaju ljude, i to onda kada ih bacaju Rusi.

Prije četiri godine nije bilo ni riječi u zapadnim novinama o pokolju ljudi u gradu Sirtu od strane NATO ratnih zrakoplova.

Libijski političar, Musa Ibrahim, pozvao je 17. rujna 2011. godine ured Reuters -a u Tunisu i rekao sljedeće:

“NATO je napao grad Sirt prošle noći s više od 30 raketa usmjerenih na glavni gradski hotel i zgradu Tamin u kojoj ima više od 90 stanova.

Kao rezultat toga, u jednoj noći je poginulo više od 354 ljudi, dok je 700 njih ranjeno, a 89 ih se vodi kao nestalo.

U posljednjih 17 dana je više od 2.000 stanovnika grada Sirta poginulo u zračnim napadima NATO-a “.

Međutim, čak i ove brojke blijede kada se usporede s pokoljem koji su SAD napravile u proteklih 12 godina, ratujući protiv “terorizma”.

Prema najtačnijim procjenama, SAD su u ratovima protiv Iraka, Afganistana i Pakistana usmrtile najmanje 1,5 milijuna civila. Ukoliko se uzmu u obzir i neizravne smrti, na tu cifru se može dodati još par milijuna. Najmanje 20 milijuna ljudi je raseljeno iz svojih domova.

Kao što se vjerojatno sjećate, Washingtonov “rat protiv terorizma” su opravdali napadi 11. rujna za koje je okrivljena Al Kaida, skupina terorista protiv koje se vlada SAD prvobitno borila, a koju sada financira da se bore protiv sirijske vlasti.

Također se sjećate da su otmičari aviona bili državljani Saudijske Arabije, a ne Iraka niti Afganistana. Iako je evidentno da je Saudijska Arabija bila suučesnik u ovim napadima, ništa nije poduzeto protiv Saudijske Arabije, čak ni tužba.

Prije samo dva dana, SAD su odbacile optužbe u slučaju protiv Saudijske Arabije koje su podnijele obitelji žrtava stradalih u napadima 11. rujna, navodeći da je ta država pružila materijalnu podršku Al Kaidi.

Sudac je rekao da je pružanje bilo kakvih novih dokaza besmisleno pošto Saudijska Arabija posjeduje “suvereni imunitet”.

Saudijska Arabija je zajedno s američkim obavještajnim agencijama iskoristila muslimanske teroriste, okrivljujući njih za napade 11. rujna kako bi se opravdao “rat protiv terorizma” čiji je cilj umanjiti utjecaj Rusije na Bliski istok. Mislite li da Rusija to ne zna?

Nemojte se prevariti kada dužnosnici ruske vlade kažu da gađaju samo “ISIS”. Njihovi avioni također gađaju sve “pobunjeničke” skupine koje je Zapad financirao na Bliskom istoku i to s pravom.

Unatoč onome u što zapadne vlasti žele da povjerujemo, početak sirijske revolucije 2011. godine nije uključivao masovni ustanak običnog sirijskog naroda. Naprotiv, tu je bilo vrlo malo antivladinih grupa i jako puno ljudi koji su stajali uz vlast.

Međutim, oni su pali u sjenu nakon nasilnih napada na demonstrante, sirijsku policiju i zgrade vlade od strane dobro opremljenih i obučenih skupina koje su naoružali vojska Zapada i obavještajne snage iz Jordana, Iraka i Turske.

Od tada se vodi “rat” u Siriji, koji nema nikakve veze sa sirijskim narodom već sa skupinama vanjskih plaćenika koji se dopremaju u državu. Čak je i glavni tajnik UN, Ban Ki-moon, napomenuo da je Al Kaida odgovorna za bombaške napade u kojima su stradali mnogi nedužni Sirijci.

Vlada SAD i njezini saveznici na Bliskom istoku su 4 godine vodili opak zastupnički rat protiv sirijskog naroda zato što su se odlučili za pogrešnog predsjednika. Ali zašto je Assad loš izbor?

Assad je davne 2002. godine posjetio Veliku Britaniju gdje je razgovarao s ratnim zločincem Tony Blairom, također se sastavši i sa kraljicom u Buckinghamskoj palači. Britanski dužnosnici su u to vrijeme čak htjeli pružiti tu čast Assadu da ga kraljica proglasi vitezom.

Assad je tada upozorio Veliku Britaniju da se ne pridružuje ratu SAD protiv Iraka jer bi to moglo stvoriti “plodno zemljište” za terorizam. “Nitko ne želi ratovati … onaj kome je rat cilj je mentalno bolestan”, rekao je tada Asad.

Tako su već 2006. godine Washington i London pretvorili Assada u “diktatora koji podržava terorizam”, inzistirajući na “promjeni režima”.

Razlog za ovu radikalnu promjenu je bila odluka Asada da se udruži sa svojim povijesnim saveznicima u regiji, Libanonom i Rusijom, odbacivši suradnju sa Zapadom u borbi protiv “terorizma” ili Izraelom u genocidu protiv Palestinaca. Također, Sirija je 2006. godine prebacila sve transakcije u stranim valutama iz dolara u eure.

Kada već govorimo o radikalnoj promjeni politike, poznato je da je Turska imala veliku ulogu u olakšavanju protoka džihadista do Sirije u proteklih nekoliko godina, istodobno žustro kritizirajući Asada.

Ipak, nije oduvijek bilo tako. Zapravo, Turska i Sirija su do 2011. bile bliski saveznici, pri čemu su od 2002. do 2009. godine potpisali skoro 50 sporazuma o suradnji i proveli čak i zajedničke vojne vježbe.

Ove dvije države su 2010. godine potpisale povijesni sporazum o kontraterorizmu, kao i pakt o mjerama protiv pobune. Turska je do 2011. godine bila najveći trgovinski partner Sirije. Ovi odnosi su bili toliko bliski da je 2009. godine turski ministar vanjskih poslova, Ahmet Davutoglu, izjavio da njihove države dijele zajedničku “vjeru, povijest i budućnost”.

Dakle, zbog čega su Turci tako iznenada promijenili mišljenje o svom najbližem savezniku? Moguće je da su diplomati Zapada i Izraela uvjerile Tursku, ponudivši joj neki poveći dio sjeverozapadne Sirije koji naseljavaju povijesni neprijatelji Turske – Kurdi.

No, da se vratimo na zapadnu propagandu koja je ovih dana ponovno usmjerena na Assada. Prije neki dan je London Guardian objavio podužu emotivnu priču o anonimnoj osobi pod pseudonimom “Cezar”, koja navodi da je pobjegla iz Sirije u Katar i koja ima na tisuće fotografija koje dokazuju da Asad muči ljude u sirijskim zatvorima.

Nije čudno što je ova osoba pobjegla baš u Katar, obzirom na to da je ta država, isto kao i Saudijska Arabija, uložila na milijarde dolara u zastupnički rat protiv Assada. Zašto onda ne bi uložila još koji milijun u neku osobu koja je voljna pružiti nekakve fotografije kao dokaze propagandnog rata protiv Assada?

Opet, tko je Zapad da govori o mučenju kada je CIA u sklopu američkog “rata protiv terorizma” uspostavila oko 50 centara za mučenje u 28 država svijeta pored 25 centara u Afganistanu i 20 centara u Iraku. Postoje čak i brodovi koji služe kao ploveći centri za mučenje, a u kojima na tisuće nevinih ljudi biva mučeno i ubijano.

Države koje su omogućile SAD da se njihov teritorij koristi za mučenje su Bosna i Hercegovina, Izrael, Jordan, Katar, Kenija, Kosovo, Litva, Mauritanija, Poljska, Rumunjska, Saudijska Arabija i Velika Britanija, između ostalih.

Stoga bi bilo jako lijepo kada bi nas zapadni mediji, u pokušaju da ocrne Ruse i “brutalnog diktatora Asada”, poštedjeli raznih manipulacija. Svatko tko umije razmišljati zna dobro tko je odgovoran za patnju sirijskog naroda i drugih nevinih ljudi diljem svijeta koji odluče da se suprotstave njihovoj globalnoj hegemoniji.

Zahvaljujući Rusima, ova dominacija je trenutno u najnižoj mogućoj točki.

Joe Quinn (Sott.net)
 
(vestinet.rs/uredio:nsp)

Cijeli govor predsednice Argentine, Cristina Fernandez de Kirchner, koji je zapanjio Ujedinjene narode i zapalio svijet

Žestoko se obrušila na SAD tijekom govora na Glavnoj skupštini UN-a, a prijenos njenog govora prekinula je većina televizija. Cijeli govor na kraju je ipak došao na društvene mreže pa sada svi mogu saznati o čemu je govorila i što se nije svidjelo medijima.

Tijekom svog govora 24. rujna na 69. Općoj skupštini UN-a argentinska predsjednica dotakla se nekoliko tema, a najzanimljivija je bila ona o globalnoj borbi protiv terorizma.

“Odakle su pripadnici ISIL-a i Al-Qaede uzeli oružje? Dojučerašnji borci za slobodu postali su teroristi”, izjavila je Cristina Fernandez i nastavila s optužbama:

Teroristi ISIL-a, koje si 2012. godine trenirano od strane CIA-e u Jordanu da destabiliziraju sirijsku vladu, kontroliraju sjever države. Grupa je dio članova poslala u Irak i osvojila velike dijelove zemljišta, a SAD i saveznici nedavno su pokrenuli zračne napade protiv džihadista u tim zemljama”.

Fernandez de Kirchner također je odbacila optužbe protiv Irana u vezi napada na izraelski centar AIMA u Buenos Airesu 1994. godine u kojem je ubijeno 85 osoba. Kazala je da su istrage provedene od argentinske strane pokazale da Iran nije sudjelovao u bombardiranju.

“Pod intenzivnim političkim pritiskom nametnutim od strane SAD-a i Izraela, Argentina je i formalno optužila Iran za napad”.

DONOSIMO GOVOR U CIJELOSTI:

Poštovani predsjedniče,

dragi kolege,

šefovi svih delegacija UN,

Želim vam se obratiti u vrlo specifičnom trenutku za cijeli svijet, kao i za moju zemlju. Počet ću razmišljajući o uvodnoj riječi glavnog tajnika gospodina Ban Ki-moona, kojom je otvorio 69. zasjedanje Opće skupštine. Osvrnuo se na veliki dio problema, tragedija i nesreća koje brinu današnji svijet. I vjerujem, ako se dobro sjećam, da su “te turbulencije”, kako je on rekao, “koje drmaju svijet” opasnost po multilateralizam.

Iskreno vjerujem da veliki dio problema s kojim se svijet suočava na ekonomskom i financijskom polju, kao i na polju terorizma i sigurnosti, moći i teritorijalnog integriteta, rata i mira – da su to sve problemi nastali zbog krajnje suprotnog problema – nedostatka učinkovitog, pravog demokratskog multilateralizma.

Zato želim prije svega (govor) započneti tako što ću se zahvaliti Generalnoj skupštini na odlukama usvojenim rezolucijom 68/304 9. rujna, kojom je većinom, odnosno sa 124 glasa “za”, odlučeno da se formira multilateralna konvencija kojom se stvaraju legalni okviri za restrukturiranje državnih dugova svih zemalja. Zadatak koji nismo riješili, barem otkad prisustvujem sjednicama Generalne skupštine od 2003. kao senator a zatim kao predsjednica, je reorganizacija Vijeća sigurnosti UN i MMF.

Pričali smo o iskustvu koje je doživjela Republika Argentina, moja zemlja. Danas se usuđujem da u globalnom kontekstu kažem da je Republika Argentina trostruki primjer – na financijsko-gospodarskom polju, sigurnosnom, kao i na pitanju teritorijalnog integriteta. Što se tiče prvog primjera, on se odnosi na gospodarsku i financijsku krizu koja razara svijet od 2008. i počinje prijeti zemljama koje se od nje oporavljaju.

Te zemlje su održale najveći gospodarski rast u posljednjem desetljeću. Mislim na krizu od 2008, koju je moja zemlja prošla 2001, kada nije mogla otplaćivati ​​državni dug. U to vrijeme Argentinska Republika je napravila dogovor sa multilateralnim organizacijama jer, gospodo, kada dugujete 160 posto BDP, to nije samo krivnja onog koji duguje već i onog koji je to dao na zajam.

PROBLEM ARGENTINSKIH DUGOVA

Od završetka diktature 24. ožujka 1974, kada je Argentina ušla u neoliberalnu fazu, ona je tada predstavljena kao voljeni učenik na svim predsjedavanjima MMF-a, a završila je tako što je toliko nagomilala dug da je kolabirala ne samo na gospodarskom već i na političkoj razini. Imali smo pet predsjednika u jednom tjednu.

Do tada nitko nije bio odgovoran za ono što se dešavalo Argentini, preživljavalo se kako se moglo, a predsjednik, koji je došao sa 22 posto glasova, par mjeseci nakon stupanja na dužnost prisustvao je ovoj skupštini i istaknuo kako je zemlji potreban rast i razvoj kako bi mogla isplatiti dugove. I to je rekao u više nego zanimljivoj metafori da “mrtvi ljudi ne mogu plaćati dugove i da treba dozvoliti državama oživjeti” (prekid emitiranja ——- #$&?!&/%$/&$&%).

Ponavljam, 160 posto BDP nije odgovornost samo države dužnika, a mi smo usvojili politiku koja nam je nametnuta. Preuzeli smo odgovornost, ali smo isto tako i zahtijevali i očekivali od MMF i drugih kreditora da preuzmu odgovornost za taj dug zato što su nametnuli lihvarskih 14 posto kamata. I taj čovjek koji je preuzeo vodstvo sa 22 posto glasova, imao je 25 posto nezaposlenih, 54 posto siromašnih i 27 posto onih koji žive u neimaštini, bez zdravstvenog osiguranja, obrazovanja, sigurnosti.

Nakon nekog vremena, uz novi model razvoja, ne samo da smo stvorili milijune radnih mjesta i uveli milijune u socijalni i mirovinski sustav već smo i proizveli šest točaka BDP za investiranje, među kojima je obrazovanje. Usmjerili smo ogromne količine novce na infrastrukturu, puteve, škole, nuklearne elektrane, hidroelektane, vodovode, plinske i elektro-mreže, koje danas prožimaju cijelu zemlju.

To je bio društveni proces bez presedana, koji je smanjio broj siromašnih i onih u neimaštini na jednu znamenku. I to je MMF priznao – da je gospodarski rast koji je Argentina ostvarila od 2004-2011. treći u cijelom svijetu, samo su nas Kina i Bugarska nadmašile. Danas u regonu Lationske Amerike imamo bolju kvalitetu života, veću kupovnu moć radnika i najbolji društveni dohodak.

To smo učinili plaćajući dug koji su drugi stvorili. Zato valja istaknuti da naše vlade niti su ignorirale dug niti su padale u bankrot. Preuzeli smo inicijativu i plaćali dugove od 2003. do danas. Platili smo više od 190 milijardi dolara. Ponavljam: više od 190 milijardi dolara! Platili smo 92,4 posto duga u dvije rate: prvi put to je 2005. učinio predsjednik Kirchner, drugi put 2010. također on.

Platili smo 92 posto duga kako bismo ga normalizirali, i kasnije smo u redovitim isplatama vratili cijeli dug MMF i ispunili sve obveze prema njima. Prije par mjeseci zaključili smo pregovore s Pariškim klubom povjerenika o dugu iz 1956. godine. Kako bih vam opisala situaciju, reći ću da sam tada imala tri godine, a ministar gospodarstva moje zemlje, koji je pregovarao o reprogramu ovog duga, tada se nije ni rodio. Ipak, napravili smo dogovor sa 19 ministara financija iz Europske unije o reprogramu duga i već smo platili prvu ratu od 642 milijuna dolara.

LEŠINARI POD ZAŠTITOM

Ali to nije sve. Trebalo je da riješimo sudske sporove s CIADI i Svjetskom bankom, sporove koje nisu započele naše vlade, već su prethodne vlade, zbog svog djelovanja, dovedene pred taj tribunal Svjetske banke. I to smo krenuli rješavati, baš kao što smo riješili situaciju s Repsolom, kad smo odlučili preuzeti kontrolu nad našim energetskim izvorima i preuzmemo 51 posto naftne kompanije. I taj smo dug reprogramirali i došli do dogovora. Sve to smo učinili sami, svojim resursima, bez pristupa tržištu kapitala zato što je Argentini zbog bankrota 2001. zabranjen pristup tržištu kapitala. Napominjemo taj socijalni oporavak bez presedana.

I zašto sve ovo sada govorim? Tijekom 50-tih godina ista stvar se dešavala, ali je postojala razlika? Ona je u tome što smo počeli raditi od apsolutnog bankrota, od same nule. Počeli smo ispunjavati obveze prema kreditorima, počeli smo oporavljati Argentince, postigli rast, uspjeli izaći iz dugova, i sad smo jedan od najmanjih dužnika na planeti.

O čemu sad hoću da govorim? Sad se pojavljuju tzv lešinarski fondovi. Taj izraz nije izmislio nijedan populistički lider Južne Amerike niti neki afrički vladar iako je i sama Afrika bila žrtva lešinarskih fondova. Jedan od prvih dužnosnika koji je te fondove spomenuo u ovoj skupštini je nekadašnji britanski premijer Gordon Brown 2002. godine, koji je naveo da je nemoralno nametati te fondove zemljama koje se suočavaju sa iskonskim problemima vezanim za neimaštinu, zdravstvo i obrazovanje. I danas se Argentina, uz suučesništvo pravosudnog sustava ove zemlje (SAD: prim. Prev.), sučeljava s tim lešinarski fondovima.

Koji su to lešinarski fondovi? Postoji dio dugova koje nismo uspjeli reprogramirati kada smo to radili 2005. godine. Oni nisu mogli sudjelovati u reprogramu zato što su 2008. kupiljene obveznice. Znate, ti fondovi su se specijalizirali za kupnju obveznica onih zemalja koje su bankrotirale ili se tek spremaju to učiniti da kasnije ne bi išle potraživati te obveznice, već da bi oni pokretali parnice na svojim sudovima kako bi zgrnuli ogromne profite.

Neću se obazirati na te profite jer je njujorško pravosuđe jedan dio koji mu je stigao na pretres prepoznalo kao 1608 % posto kamatne stope za pet godina u američkim dolarima. Navedite mi, molim vas, tvrtku ili poduzeće koje može obrnuti toliki profit u dolarima za samo pet godina. To je razlog za njihovo ime. Oni sad blokiraju isplate svojim vjerovnicima u Argentini.

I zato se radujem što se ova skupština suočila s ovim problemom, nadajući se da će ove ili sljedeće godine graditi primjere multilateralizma aktivnog i konstruktivnog svijeta u kome će se reprogramirati dugovi kako nijedna zemlja ne bi morala prolaziti kroz ono kroz što sad prolazi Argentina, kao nacija koja može, voljna je i koja će platiti dug unatoč maltretiranju lešinarskih fondova.

UNIŠTAVANjE EKONOMIJA CIJELIH ZEMALjA

Lešinarski fondovi šire glasine i klevete diljem gospodarskog i financijskog sektora, ali iu stanovništvu, destabilizirajući tim privredu. To se može okarakterizirati kao financijski i ekonomski terorizam zato što teroristi nisu samo oni koji podmeću bombe. Postoje i ekonomski teroristi, oni koji uništavaju ekonomije zemalja, uzrokujući u njima neimaštinu, glad i jad. Zato odlučno zahtijevamo da se ovaj multilateralni sporazum što prije zaključi.

Ne samo za Argentinu već i za ostatak svijeta, zato što vjerujemo da će ekonomski i financijski balans, koje ugrožava socijalna nejednakosti, postati protuotrov za one koji vrbuju mlade ljude. Zato što ti dijelovi stanovništva gube nadu i nemaju budućnost, oni se se pridružuju luđačkim pohodima, zbog kojih ćemo kasnije žaliti.

Ne radi se samo o tome da gledamo površinu ovih problema, moramo tražiti razloge koji dovode do njihovog stvaranja. Pričala sam o svojoj zemlji koja je vodeći primjer i na poljima terorizma i sigurnosti. Moja zemlja je, uz SAD, je jedina američka država koja je bila žrtva dva teroristička napada. Prvi je bio 1992, kada je izraelska ambasada dignuta u zrak, i dvije godine kasnije, kada je zgrada AMIA, Asocijacije argentinsko-izraelskog prijateljstva, dignuta u zrak.

Ove godine je dvadesetogodišnjica tog napada. Usudit ću se reći pred ovom skupštinom i članovima obitelji žrtava, koje su ovdje prisutne, da je vlada predsjednika Kirchnera učinila sve kako bi otkrila odgovorne za napad, i to ne samo otvaranjem starih obavještajnih arhiva već je i formirala vladin tim za istragu. Pošto je 2006. pravosuđe moje zemlje optužilo iranske državljane da su uključeni u napad na AMIA, tražilo je suradnju Islamske Republikom Iran u istrazi.

Taj zahtjev ponovljen je 2007., dok 2010. Iran konačno nije pristao. Pristali su na bilateralni sastanak, na kojem smo zajedno potpisali memorandum o suradnji pravosuđa. Zašto smo to učinili? Kako bi optuženi iranski državljani koji žive u Teheranu mogli svjedočiti pred argentinskim sudom.

DANAS PRIJATELjI, SUTRA TERORISTI

Što se dogodilo pošto smo potpisali memorandum? Izgledalo je kao da su svi unutarnji i vanjski demoni oslobođeni. Židovske institucije, koje su nas podržavale, odjednom su nam okrenule leđa. Kad je odlučeno da se provede memorandum, bili smo optuženi za suučesništvo s Iranom. Isto se dogodilo kad su lešinarski fondovi lobirali pred američkim Kongresom, tvrdeći da smo mi partneri Islamske Republike, s tim što se Iran tad nije oslovljavao kao “Islamska republika”, već kao “Teroristička država Iran”. Lobirali su i na internetu, gdje su moju sliku stavljali pored slike predsjednika Ahmadinedžada, kao da smo partneri.

A ovaj tjedan smo saznali da se u Waldorf Astoriji, hotelu-simbolu ovog grada (New York-a UN; prim. Prev.) održao sastanak šefa State Departmenta i njegovog iranskog kolege. Ne kritiziramo to, štoviše, podržavamo sve što podrazumijeva dijalog. Ali bismo voljeli da pitamo one koji su pljuvali Iran i optuživali ga za terorizam – i to ne prije sto godina, već prošle godine – šta li bi sad rekli?

Što bi sad rekli o onima koji su stvorili ISIL. Njih su mnogi smatrali borcima za slobodu, koji se bore u Siriji protiv Assadove vlade, a sada su dio ISIL-a. Mislim da tu leži drugi problem koji se tiče sigurnosti i terorizma. Velike sile olako neprijatelje pretvararaju u prijatelje, a teroriste u borce. Problem je što moramo shvatiti jednom zauvijek da ne možemo koristiti međunarodne odnose i geopolitičke pozicije kako bismo uskladili položaje sila. To kažem iz pozicije borca ​​protiv međunarodnog terorizma.

Evo jedne zanimljivosti. Argentinsko pravosuđe istražuje da li sam navukla bijes ISIL-a na Argentinu zbog dva razloga: svoje bliskosti s njegovom svetošću papom Franciscom, kao i mojim priznanjem dvije država, poput Palestine i Izraela. Zato ponovo tražim od Generalne skupštine da prizna Palestinu kao punopravnu članicu ove institucije.

Jer tako ćemo razriješiti nekoliko Gordijevih čvorova; ne jedan, već nekoliko. Počet ćemo rješavati neke od problema na Bliskom Istoku. Priznavanje države Palestine i pravo Izraela da živi unutar svojih granica, kao i da se više nikad ne dozvoli da Palestini doživi neproporcionalnu primjenu sile koja je dovela do smrti stotina djece i žena. To osuđujemo, kao što osuđujemo one koji su ispaljivali rakete na Izrael.

Vjerujemo da u nam je u vremenu ekonomskih lešinara i ratnih huškača potrebno mnogo maslinovih grančica kako bi osigurali mir i sigurniji svijet. Za to nam treba poštovanje međunarodnog prava i jednakost među onima koji sjede ovdje.

Danas je i predsjednik pričao o primjeni sile pri ugrožavanju teritorijalnog integriteta neke zemlje. I za to je Argentina primjer jer čekamo više od sto godina kako bismo s Ujedinjenim Kraljevstvom razgovarali o našem suverenitetu nad Malvinskim otocima. I nitko nije zabrinut; nema veta Vijeća sigurnosti zato što Argentina nije članica Vijeća sigurnosti niti je zemlja toliko smažna da prekraja granice. I, dok je takva situacija na snazi, dok su glasovi pet stalnih članica bitniji od glasova Obale Bjelokosti, Gane, Kenije, Egipta, Ugande, Argentine, Bahreina ili Arapskih Emirata, ništa se neće riješiti. Ovdje će se samo održavati govori svake godine i ništa se neće rješavati.

PROBLEM UN

Zato sile koje su delegirane u Vijeću sigurnosti djeluju kao paradoks. Skupština mora tražiti dozvolu Vijeća da bi primila novog člana. Moramo osloboditi skupštinu kao potpuno suverenu, kao i Ujedinjeni narodi u kojima će svaki glas biti ravanopravan jer će se tako postići demokracija. Kad demokracija počne primjenjivati ​​u potpunosti, tad će se nazrijeti i rješenje. Između pesimizma i optimizma ću uvijek izabrati optimizam, ali realni, jer, bez uvida u realnost, ili smo cinični ili naivni.

Ne želim biti ni naivna ni cinična pred vama. Reći ću vam što u mojoj zemlji mislimo o tim velikim temama, poput reforme sigurnosnih organizacija ili reforme MMF. Godine 2003. izgledalo je prijeko potrebno da se reformira MMF. Sad više nitko ne želi reformirati MMF zato što je izgubio glavnu ulogu u rješavanju ključnih problema. Međutim, šef MMF, kao i bivša šefica Ana Kruger, zahtijeva reguliranje reprogramiranja državnih dugova. Jer, dok god nemamo međunarodni sporazum koji ratificira ova skupština, uvijek će negdje postojati sudac poput gospodina Grise koji će siromašnoj zemlji naturiti kamatu od koje će ona duboko krvariti. Jer oni žele osujetiti reprogramiranje državnih dugova, što želi argentinski narod.

Bila sam u Rimu prije nego što sam došla ovdje kako bih razgovarala sa svojim sunarodnjakom koji je na poziciji od izuzetnog značaja ne samo religijskog već i moralnog. Želim vam prenijeti poruku mira. Ako ćemo zaista da se borimo protiv terorizma, hajde da radimo za mir, jer se ne borite za mir prizivajući rat. A to je baš ono što oni žele – simetričnu reakciju kako bi igre počele, gdje bi uvijek bio neki kredit koji bi oni tražili da se vrati. Zato mislim da je bitno odlučno reagirati na ove probleme.

Na kraju želim reći da, ako ova skupština povrati svoj mandat i uspostavi međunarodno pravo u mnogim dijelovima svijeta koji nameću pravila drugima, a sami ih ne priznaju, onda ćemo napraviti doprinos miru u borbi protiv terorizma kako bismo našoj djeci ostavili svijet boljim nego što je sad. Na kraju, želim podsjetiti da su prošle godine problemi bili drugačiji, svi su pričali o drugim problemima i sigurnosnim prijetnjama. Stvari su se od tada dosta promijenile – oni koji su prošle godine bili zli sada i nisu tako loši, a oni je tada trebalo da budu napadnuti sad surađuju u odstranjivanju ISIL-a.

KAKO SU NASTALI AL QAEDA I TALIBANI

I sad pitam kako su Al Qaeda i Talibani nastali? Odakle im oružje i novac? Moja zemlja ne proizvodi oružje, tko im ga je onda prodao? Zatim su došli oni koji su podržali Arapsko proljeće, za koje se ispostavilo da nije baš proljeće, već jesen ili čak zima. Ti ljudi su prešli put od boraca za slobodu do monstruma. Sada su se pretvorili u ISIL-a, monstruma koji siječe ljudima grkljane po televizijama. Ljudi se pitaju kako se to dogodilo, a meni ćete oprostiti što više ne vjerujem nikom.

Sve druge stvari koje se prikazuju na televiziji samo su bajka u usporedbi s onim s čim se svijet suočava. Zato bi se trebali zapitati kako nastaju ti problemi koji su natjerali Papu da kaže da živimo u Trećem svjetskom ratu. Istina je, Treći svjetski rat nije nalik konvencionalnim ratovima koje smo vidjeli u 20. stoljeću. To su manji ratovi u kojem su jedine žrtve civili. I zato ćemo u Vijeću sigurnosti postaviti neka pitanja.

Ne pravimo nikakve zaključke, samo imamo pitanja, i postavit ih onim zemljama koje imaju više informacije od moje, koje imaju mnogo razvijenije informacijske mreže od naših. Bit će šteta ako dobijemo hrpu informacija koju nećemo moći razumjeti. Jer morate shvatiti što se događa ako želite napraviti konačno rješenje.

Još jednom se zahvaljujem onim 124 zemljama koje su pristale da se usvoji rezolucija 68/304. Svi znamo da je bilo pritisaka da se ne glasa za tu rezoluciju, ali vjerujem da je primjena praktičnog i učinkovitog multilateralizma pokazala da nije sve izgubljeno. Sa druge strane, u rukama je svih nas da rješavamo probleme s kojima se suočavamo.
 

 

 
(intermagazin.rs,youtube/uredio:nsp)

Savjet za inozemne odnose često je kritizirano zbog svoje zatvorenosti prema javnosti. Radi se o neprofitnoj organizaciji koja broji četiri tisuće članova. Među njima su najbogatiji i najutjecajniji ljudi iz svih krajeva svijeta

Američki Centar za preventivne radnje (CPA) izdao je popis od deset sukoba koji bi iduće godine mogli zadesiti svijet. Nakon što su prikupljali prijedloge (njih gotovo tisuću) suzili su izbor na svega 30. Pozvali su više od 2200 vladinih dužnosnika, akademika i stručnjaka za vanjsku politiku kako bi zajedno rangirali potencijalne učinke ovih sukoba i to za američke interese.

Inače, Centar za preventivne radnje djeluje u sklopu američkog Savjeta za inozemne odnose (Council on Foreign Relations). Vijeće za vanjsku politiku često je kritizirano zbog svoje zatvorenosti prema javnosti. Radi se o neprofitnoj organizaciji koja broji četiri tisuće članova. Među njima su najbogatiji i najutjecajniji ljudi iz svih krajeva svijeta.

Od 10 sukoba visokog prioriteta, ispitanici su samo iračku krizu ocijenili kao nešto što će vrlo vjerojatno imati posljedice.

Dva sukoba su pala na ljestvici i to s pozicije visokog prioriteta na srednji. Radi se o nasilju i nestabilnosti u Pakistanu i u Jordanu. Ispitanici smatraju da su će ta dva sukoba biti manje važna za Sjedinjene države u 2015. godini.

TOP 10 sukoba u 2015. godini:

1. Intenziviranje sukoba u Iraku zbog ISIL-a
2. Veliki napadi na SAD ili saveznike
3. Cyber napad na važne američke infrastrukture
4. Žestoka kriza Sjeverne Koreje
5. Nova opasnost od izraelskih vojnih napada na Iran
6. Oružani sukob u Južnom kineskom moru
7. Eskalacija sirijskog građanskog rata
8. Porast nasilja i nestabilnosti u Afganistanu
9. Veći broj borbi u istočnoj Ukrajini
10. Povećane izraelsko-palestinske tenzije

Podsjetimo, čovjek koji je petnaest godina bio član Vijeća za vanjsku politiku admiral Chester Ward kritizirao je njihov rad kazavši kako se radi o kreiranju politike koja upravlja cijelim svijetom. Taj bivši sudac i general u mornarici izjavio je sljedeće:

“U središtu Savjeta stoji uvjerenje u superiornost vlastite sposobnosti da se formira svjetski sustav u kojem se prosvijetljeni monopolistički kapitalizam s različitim valutama, bankarstvom, kreditima, proizvodnjom i sirovinama može staviti pod nadzor jedne vlade koja svojom vojskom nadgleda svijet.”

Stoga, svaki njihov dokument, kao što je ovih top 10 sukoba, trebamo uzeti s dozom opreza. Radi se o organizaciji koja ima vlastite interese, a utječu na vanjsku politiku svih zemalja svijeta, pa tako i Hrvatske.

Interaktivna mapa za praćenje svjetskih sukoba – klikni OVDJE

Savjet za inozemne odnose, što je to?

Savjet za inozemne odnose (engl. Council on Foreing Relations – CFR) je nezavisna i nestranačka inozemna politička organizacija, koja je osnovana u 68. ulici u New York-u 29. lipanja 1921. godine. Ova organizacija broji oko 2.000 članova koji pripadaju najelitnijim krugovima vlasti, poduzetništva, financija, komunikacija i univerziteta u Sjedinjenim Država.

Među osnivačima su se nalazili mnogi koji su, poslije Prvog svetskog rata, učestvovali u potpisivanju Versajskog ugovora: pukovnik Eduard Mendel House, Walter Lippmann, John Foster Dulles, Allen Dallas i Christian Herter.

Osnivanje Savjeta za inozemne odnose finansijski su pomogli John Pierpont Morgan, John Rockefeller, Bernard Baruch, Paul Warburg, Otto Kahn i Jacob Shiff.

Svoje ciljeve Savjet je kontinuirano izlagao kroz razne publikacije, od kojih je najpoznatiji časopis “Inozemni poslovi” (Foreign Affairs). Pored toga, često su stavovi ove organizacije izlazili u posebnim tematskim časopisima, kao što je “Studio“.

Osnivači Savjeta za inozemne odnose učestvovali su u donošenju Povelje Lige Naroda (Walter Lippmann, Allen Dallas i Christian Herter). Savjet za inozemne odnose je sa svojim članstvom bio zastupljen i prilikom osnivanja organizacije Ujedinjenih naroda 1945. godine u američkoj delegaciji bilo je 47 članova Savjeta, uključujući Eduard Stetius-a, tadašnjeg državnog sekretara, i John Foster Dulles, Nelson Rockefeller, Adlaj Stevenson i prvog predsjedavajućeg Ujedinjenih naroda, Alger Hiss.
 

 
(dnevno,youtube.com/uredio:nsp)

Ukrajina, Sirija, Gaza, Irak – to su trenutno krizna žarišta u svijetu. Zajedničko im je to da je za njihovo shvaćanje i rješavanje potrebno zaboraviti na neke stare maksime, smatra Alexander Kudascheff.

Svijet je potrešen dramatičnim krizama. Primjerice u Ukrajini. Ili još više na Bliskom istoku, mada novo primirje između Izraela i Hamasa ljudima daje pet dana predaha. U Siriji se građanski rat nastavlja ubilačkim intenzitetom, mada u međuvremenu najvećim dijelom daleko od očiju javnosti. U toj zemlji koja se raspada će uskoro biti dosegnut broj od 200.000 mrtvih.

A u sjevernom Iraku se upravo iznova crtaju geografske karte od strane jedne nepojmljivo brutalne soldateske koja u ime Alaha prelazi sve granice. I koja kontrolira područje od Aleppa do granica kurdskog područja u na sjeveru Iraka: prostor takozvane “Islamske države”. Ta “Islamska država” želi uništiti postojeći poredak. Ona ne priznaje granice niti država niti vlada – za nju važi samo njeno poimanje Kurana.

Potrebna je podrška dosadašnjim protivnicima

I to dovodi diplomaciju pred nove dileme, jer odjednom stari način razmišljanja i stare spoznaje više ne vrijede. Sjedinjene Američke Države pružaju podršku Kurdima i time indirektno šijitima u Bagdadu i Teheranu u borbi protiv sunitskih terorista iz redova “Islamske države” (IS).

Tu pomoć Amerikanci međutim daju bez velikog entuzijazma, budući da oni u stvari teže promjeni vlasti i politike u Bagdadu te da su njihovi odnosi s Iranom još uvijek vrlo zategnuti. A u Siriji Washington više baš i nije siguran želi li rušenje tiranskog Assadovog režima, jer bi to otvorilo put pobjedi islamističkom Al-Nusra-Frontu protiv kog se Bijela kuća u sjevernom Iraku vojno angažira. Na djelu je diplomatski nered za uređenje kojeg nitko ne raspolaže s jednostavnim odgovorima.

Obama, nositelj Nobelove nagrade za mir, vrlo rano se odlučio za povlačenje iz Iraka. On ne vjeruje u učinkovitost vojnih intervencija – i svejedno sada mora intervenirati. Uloga SAD-a na Bliskom istoku je erodirala.

Ranije su Amerikanci važili za nezamjenjive – zbog njihove uske strateške povezanosti s Izraelom te konzervativnim arapskim autoritarnim režimima u Egiptu, Jordanu i Saudijskoj Arabiji. No Obama važi za slabog, neodlučnog, nesigurnog i nedovoljno probojnog predsjednika.

Čak ni u Izraelu ga više ne slušaju, kao što to pokazuje bezuspješna ping-pong diplomacija njegovog neumornog ministra vanjskih poslova Kerrya u posljednjih dvanaest mjeseci. Izrael jest i ostaje partner Sjedinjenih Država, ali u međuvremenu djeluje samostalnije no ikada ranije.

Europa mora riješiti ukrajinsku krizu

U velikoj europskoj krizi oko Ukrajine se Putin pokazuje kao majstor taktičke neprovidnosti. Želi li on nakon Krima posegnuti i za istočnom Ukrajinom? Ili želi to područje samo destabilizirati? Ili pak namjerava taj dio Ukrajine najprije destabilizirati kako bi ga potom anektirao?

(klikni za povećanje)

Je li taj izazov upućen samo neželjenoj vladi u Kijevu ili se iza svega krije neskrivena ambicija jednog novog ruskog imperijalizma koji prodire u prostor političkog vakuuma koji su stvorile Sjedinjene Države koje se sada prije svega bave samima sobom i Europska unija koja djeluje vrlo oprezno i vrlo neodlučno?

Sankcije Zapada pokazuju prve efekte, ali klima je ledena i samo telefonski razgovori njemačke kancelarke s Putinom neće biti dovoljni kako bi se razmrsio ukrajinski čvora. Budući da je Rusija isključena iz kruga zemalja G 8, sada u prvom redu EU mora tražiti put ka Kremlju.

A Njemačka, koja od početka godine, nekad malo glasnije, nekad nešto tiše, raspravlja o potrebi većeg političkog angažiranja u svijetu, biva gurana u novu ulogu – ulogu zemlje predvodnice. Sve se više sluša ono što kaže Berlin.

No sada Berlin mora predvoditi. Njemačka vlada ne može usmjeravati politiku EU iz drugog plana, u nadi kako neće morati preuzimati odgovornost. Njemačka mora jasno pokazati gdje stoji i za što se zalaže: kako oko ukrajinske krize, tako još i više na sjeveru Iraka.

Kada “Islamska država” svoje ciljeve ostvaruje uz pomoć gotovo neviđene brutalnosti, kada kolje ljude, masovno ubija i protjeruje, onda se Berlin ne može sakriti iza svog ugodnog blagostanja i nadati se kako će isplatom nekoliko milijuna eura i s nekoliko konvoja humanitarne pomoći uspjeti primiriti svoju savjest.

Preuzeti odgovornost u vrijeme bez izvjesnosti

No s druge strane: vojne intervencije su u posljednja dva desetljeća rijetko bile uspješne. To važi za Afganistan jednako kao i za Libiju, gdje je pad Gaddafija iz jedne diktature stvorilo “državu koja se raspada”. Svijet je postao nepreglednijim.

Novi svjetski poredak je novi nered u kojem se stalno sklapaju nova savezništva. Jer tko je još do prije nekoliko mjeseci mogao predvidjeti, da će svijet pružati podršku Kurdima? I to s dobrim izgledima da će pobjednički kurdski Pešmerge razviti novu kurdsku samosvijest i možda uskoro zahtijevati stvaranje kurdske države koja bi obuhvaćala sadašnja područja u nekoliko zemalja!

Zbog toga je potrebna nova vanjska politika Europske unije i prije svega Njemačke koja je oslobođena predrasuda – između polova američke supersile koja se sve više povlači s pozornice, neo-imperijalističkih ambicija Rusije i Kine koja na svjetskoj sceni još uvijek nastupa vrlo oprezno i iz sjene. I to sve u vrijeme kada diplomatske izvjesnosti ne postoje.
 

 
(dw.de, youtube.com/uredio: nsp)

Izbori bi spasili Assadov obraz, a mogli su se dogovori da odsluži još jedan mandat, ako ga dobije, ali ne više od toga

Zbigniew Brzezinski, arhitekt “podijeli pa vladaj” Sirijskog programa i Obamin savjetnik, je sudjelovao u intervjuu sa nekadašnjim savjetnikom za sigurnost Jimmy Carter-a, a danas savjetnikom i punomoćnikom u Centru za Strateške i Međunarodne studije i višim znanstvenim suradnikom u Školi za napredne međunarodne studije Sveučilišta John Hopkins. Intervju je vodio Jakob Hailbrun, urednik TNI.

Prošlo je pet godina od početka Obamine administracije, i sada vi navodite da se Zapad angažirao u “masovnoj propagandi”. Da li se Obama toliko miješa u sirijski problem zato što je preslab da bi se odupro status quo-u? Što se dogodilo s Obamom koji nas je doveo do ovdje?

Ne mogu sad voditi neku psihoanalizu ili neku reviziju povijesti. On očito ima težak problem na plećima, sa svim misterioznim aspektima koje taj problem uključuje.

Pogledajte samo tajming. Krajem 2011. izbija sirijski problem, uzrokovan sušom i aktivnostima dvije poznate autokracije na Bliskom Istoku – Katara i Saudijske Arabije. On odjednom najavljuje da Assad mora otići, bez bilo kakve pripreme za tako nešto. Onda, u proljeće 2012 u izbornoj godini kod nas, CIA, koja je pod vodstvom generala Petraeusa, organizira široku akciju pomoći Kataru i Saudijcima i čini sve što može kako bi oni uspostavili kontakt s Turcima.

Da li je to bila strateška odluka? Zašto smo odjednom odlučili da Sirija mora biti destabilizirana, a njena vlada svrgnuta? Da li je to objašnjeno američkom narodu? Zatim, krajem 2012. godine, ravnoteža snaga se mijenja na štetu pobunjenika i postaje jasno da nisu baš svi ti pobunjenici “demokrati”. I zato se cijela politika prema Siriji preispituje. Mislim da se takve stvari moraju preispitati kako bi bilo više razumijevanja za američku politiku.

Povijesno gledano, mi smo često pomagali pobunjeničke pokrete: Nikaragva, Afganistan i Angola, na primjer. Ako ste neokonzervativac ili liberal, vi ćete reći kako je cijelo to pomaganje u cilju rušenja diktatora. Što onda fali intervenciji iz humanitarnih razloga?

U principu nema ništa loše s tim motivom. Ali ja mislim da se mora procijeniti rizik prije svake akcije.

U Nikaragvi je taj rizik bio toliko mali zbog dominantne pozicije Amerike, a također nije bilo značajnih neprijatelja izvana. U Afganistanu smo mislili da će Pakistan biti problem, ali smo to morali obaviti zbog 11. rujna. Ali, govoreći isključivo u svoje ime, ja jesam savjetovao (bivšeg ministra obrane Donald Rumsfeld-a kada su mu i mnogi savjetovali da upadne u Afganistan. Moj savjet je bio da upadne tamo, uništiti talibane, i zatim ode.

Mislim da je problem sa Sirijom njen potencijalno destabilizirajući učinak na Jordan i Libanon, koji su ranjivi, a postoji i mogućnost da će Irak postati dio većih sunitsko-šiitskih sukoba, i to bi mogao biti veliki udar i na nas i na Irance. Mislim da su ulozi veći, da je situacija prilično nepredvidiva i vrlo je osjetljiva na suzbijanje američke moći u Siriji.

Da li smo mi, zapravo, svjedoci zakašnjele lančane reakcije? San neokonzervativaca, kada su ušli u Irak, je bio stvoriti domino efekt na cijelom Bliskom Istoku, u kojem bi se režimi obarali jedan za drugim. Da li je ovo sablasna realizacije te težnje?

Istina, to bi i mogao biti slučaj. Oni se nadaju da će na neki način nadoknaditi u Siriji ono što su izgubili u Iraku.

Ali mislim da moramo imati na umu da je situacija u regiji nestabilnija nego za vrijeme invazije na Irak. Taj stav dijele i segmenti izraelske desnice jer svi izraelski strateški principi najbolje funkcioniraju ako su svi njezini susjedi destabilizirani.

Smatram da je to dugoročna formula za katastrofu po Izrael jer bi nusprodukt toga, ako bi se to dogodilo, bila eliminacija američkog utjecaja u regiji, i tada bi Izrael bio prepušten samom sebi. Ne mislim da je to dobro za Izrael, i – za mene još važnije, gledano iz američke perspektive – to nije dobro za nas.

Spomenuli ste, mislim na MSNBC, mogućnost održavanja međunarodne konferencije. Mislite li da je to još uvijek održiv pristup, da bi Amerika trebala biti uvjerena da napravi kompromis sa Kinom, Rusijom i drugim silama kako bi se postiglo mirno rješenje u ovom građanskom ratu?

Ako bismo rješavali problem samo s Rusima – što mislim da bismo i morali jer su oni djelomično uključeni – i također moramo i sa Francuskom i Britanijom, koje su nekadašnje kolonijalne sile na tim prostorima i koje su prilično omražene.

Šanse za takve pregovore ne bi bile realne kao što bi bile s Indijom, Kinom i Japanom, koji su se već zalagali za stabilni Bliski Istok. Te zemlje bi možda mogle kumulativno pomoći da se stvori kompromis u kojem, bar službeno, ne bi bilo pobjednika, ali bi taj kompromis mogao donijeti nešto što se predlaže već više od godinu dana.

Naime, trebalo bi postojati neka vrsta međunarodno financiranih izbora u Siriji, na kojima bi se mogao svatko kandidirati, i to bi spasilo Assadov obraz, ali bi opet moglo doći do dogovora da odsluži još jedan mandat, ako ga dobije, ali ne više od toga.

Koliko je to realno? Obama je jasno stavio da znanja da nije oduševljen slanjem oružja pobunjenicima. Koliko je to zaista realno? Da li možda idemo u pravcu veće američke intervencije?

Bojim se naginjemo ka neefikasnoj američkoj intervenciji, što je još gore. Postoje situacije u kojima intervencija nije najbolja, ali nije ni najgora od svih mogućih opcija. Ali ono o čemu vi pričate jeste povećanje pomoći antiasadovskim snagama, koje su neučinkovite.

U principu, to bi štetilo našem kredibilitetu. U najgorem slučaju, to bi ubrzalo pobjedu svih onih grupacija koje su neprijateljski nastrojene prema nama više nego što je to Assad ikad bio. Još uvijek ne znam zašto smo zaključili te 2011. ili 2012. izborne godine da Asad treba otići.

Vaš odgovor vezan za Izrael je krajnje fascinantan. Mislite li da će, ako regija doživi preokret, smanjenjem američkog utjecaja Izrael to vidjeti kao priliku da se konsolidira ili će čak radikalizirati svoje poteze kada Jordan bude u plamenu?

Da, razumijem na što ciljate. Kratkoročno gledano, mislim da bi došlo do toga da se Izrael pretvori u tvrđavu. Ali bi prije svega bilo krvoproliće, gdje bi i Izrael doživio gubitke. Ali bi tamošnja desnica na to gledala kao na način preživljavanja.

Ali, dugoročno gledano, neprijateljski nastrojena regija ne možete držati, čak ni da ste Izrael, koji ima nuklearno naoružanje.

Izraelu bi se desilo ono što se nama dogodilo u nekim ratovima, mada u manjem obujmu. Mučite ih, izgladnjujte ih, demoralizirate ih, prouzrokujte “odljev mozgova”, a zatim i kataklizmu koju ne bismo mogli predvidjeti u ovoj fazi, jer ne znamo kakav će biti odnos snaga.

S druge strane, Iran je u susjedstvu. On će biti nuklearno osposobljen. A, čak i da pretpostavimo da ih Izrael sabotira, što je s Pakistanom i drugima? Ideja da jaka i vrlo motivirana država ali sa šest milijuna ljudi, kontrolira cijelu regiju je pust san.

Pretpostavljam da je moje posljednje pitanje sljedeće: vi ste sada u nekoj vrsti opozicije trenutno. Dominantan glas u medijima iz redova intelektualaca je liberalno / neokonzervativni jezgra, koje poziva na akciju u Siriji temelju emocija. Da li mislite da je, čak i poslije debakla u Iraku, debata o vanjsko-političkim pitanjima krajnje loša?

(Smijeh) Mislim da odgovor na to pitanje znate bolje od mene, ali ću vam ponuditi neku novu perspektivu.

Amerika je vrlo motivirana i dobra zemlja. Vođena je dobrim motivima. Ali je također zemlja s ekstremno letargičnim razumijevanjem za svjetska pitanja, i još uvijek se smatra da Amerika svuda treba prevladati, ako treba i silom.

Smatram da je dosta složena situacija, a rješenja nude ili demagozi ili ljudi koji su nedovoljno pametni da predlože nešto smisleno; to je nešto što ljudi ne mogu razumjeti. Eventualno bismo imali ogroman regionalni rat, gdje bismo imali više neprijatelja nego što nas trenutno Arapi mrze. I to bi bila katastrofa za nas. Ali to nije perspektiva prosječnog Amerikanca, koji ne čita puno o dešavanjima u svijetu. Ovo je zemlja ugodnih osjećaja, ali u njoj ne postoji nikakvo znanje o vanjskom svijetu.
 
 
izvor: standard.rs/uredio: nsp
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=15015"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

Nakon 11. rujna 2001, CIA je pokrenula program “izvanredne predaje i pritvaranja” kako bi obradila osumnjičene za terorizam. Problem Agencije, je bio da je htjela pritvarati i ispitivati ​​strane osumnjičenike bez da ih se dovodi u Sjedinjene Države ili da ih se teretiti sa bilo kakvim zločinom.

Njihovo rješenje je bilo da se osumnjičeni potajno premjesti u drugu zemlju. Ponekad bi to značilo u tajni CIA zatvor u mjestima kao što su Tajland ili Rumunjska, gdje bi CIA trebala ispitivati osumnjičenika. Ponekad bi to značilo da ga predaju suosjećajanoj vlasti – neke od njih mogu biti vrlo neugodne, ili mogu provesti vlastito “ispitivanje”.

CIA Program Predaje i Pritvaranja je gotov, ali je njezin djelokrug još uvijek zavijen u nekom misterija.

Izvješće u PDF pod nazivom GLOBALNA TORTURA, izdana od strane Open Society Foundation (Fondacija Otvorenog Društva – odobrena i financirana od strane George Soros-a sa ciljem oblikovanja javnog mišljenja i politike, promicanje demokratske vlasti, ljudskih prava, i ekonomske, legalne, i socijalne reforme – ref. Wikipedia.org), baca novo svjetlo u šokantnoj mjeri. Prema izvješću, 54 strane vlade na neki način surađuju u programu. Neki od tih država imaju brutalnu diktaturu na vlasti, a samo nekoliko njih su iskreni američki protivnici.

Njihovo sudjelovanje je provedeno u nekoliko oblika. Neki, poput Poljske i Litve, dopuštaju da CIA vodi tajne zatvore u svojim zemljama. Mnoge bliskoistočne zemlje, zemlje središnje Azije i Europe predaju zatočenike CIA Agenciji, od kojih neke zemlje hvataju i zatvaraju zatočenike u ime Agencije. Druge države, osobito na Bliskom istoku, ispituju zatočenike u ime Agencije, kao što je Jordan, koji je prihvatio nekoliko Pakistanaca. Neke od njih, kao što su Grčka i Španjolska, dozvoljavaju letove povezane sa programom CIA-e i program čak koristi njihove zračne luke.

Evo što izvješće Open Society Foundation-a ima za reći o zapanjujućem globalnom sudjelovanju u programu CIA-e, uključujući i potpuni popis zemalja:

Izvješće također pokazuje da čak 54 stranih vlada navodno sudjeluje u tim operacijama na različite načine, uključujući pružanje pomoći i udomljavanje CIA zatvora na njihovim područjima, pritvaranje, ispitivanje, mučenja i zlostavljanje pojedinaca, pomaganje u zarobljavanju i transportu zatočenika; dopuštaju korištenje svojeg domaćeg zračnog prostora i zračnih luka za tajne letove koji prevoze zatočenike, pružajući logistiku koja vodi do tajnog pritvaranja i torture pojedinaca, i ispitivanje pojedinaca koji se tajno  drže u pritvoru drugih vlada. Strane vlade također još uvijek nisu uspjele zaštititi zatočenike od tajnog pritvaranja i torture na svojim područjima i provesti učinkovite istrage u svezi agencije i dužnosnika koji su sudjelovali u tim operacijama.

U 54 zemalja koje su utvrđene u ovom izvješću obuhvaćaju kontinente Afrike, Azije, Australije, Europe i Sjeverne Amerike, a uključuju: Afganistan, Albanija, Alžir, Australija, Austrija, Azerbejdžan, Belgija, Bosna i Hercegovina, Kanada, Hrvatska, Cipar, Češka, Danska, Džibuti, Egipat, Etiopija, Finska, Gambija, Gruzija, Njemačka, Grčka, Hong Kong, Island, Indonezija, Iran, Irska, Italija, Jordan, Kenija, Libija, Litva, Makedonija, Malavi, Malezija, Mauritanija , Maroko, Pakistan, Poljska, Portugal, Rumunjska, Saudijska Arabija, Somalija, Južna Afrika, Španjolska, Šri Lanka, Švedska, Sirija, Tajland, Turska, Ujedinjeni Arapski Emirati, Ujedinjeno Kraljevstvo, Uzbekistan, Jemen i Zimbabve.

Bili smo znatiželjni najviše u svezi sudjelovanja dviju vlada koji su protivnici Sjedinjenih Američkih Država: od Irana i Sirije. Jasno je da, u oba slučaja, to je bila kalkulacija neprijatelj neprijatelja. Iran i Sirija su i neprijatelji s al-Qaedom, te su se borili protiv sunitskog islamističkog ekstremizma (sirijska vlada je sekularna, iranska je Shia). Evo izvješća poglavlja o Iranu:

Iran je bio uključen u zarobljavanju i prijenosu pojedinaca podvrgnuti CIA tajnom pritvoru. U ožujku 2002, iranska vlada privodi petnaest osoba vlasti u Afganistanu, koji su pak predali deset od tih pojedinaca američkoj vladi. Najmanje šest tih pritvorenika su ostali u američkom pritvoru držani u tajnim CIA zatvorima u Afganistanu. 

Iranska predaja odoba se dogodila kao dio razmjene zatočenika. Budući da se predaja dogodila ubrzo nakon američke invazije na Afganistan, Iran je bio svjestan da će Sjedinjene Države imaju efektivnu kontrolu nad svim zatočenicima predanim afganistanskoj vlasti.

Nema poznatih sudskih slučajeva ili istraga u Iranu koji se odnose na sudjelovanje u CIA Programu Predaje i Pritvaranja.

Poglavlje o Siriji je uznemirujuće. Vladini zapisi govore o strašnom zloporabi je procurila na vidjelo jer  je ustanak 2011. postao građanski rat, s više Sirijaca koji su bili podvrgnuti – i govoriili o tome – režim mučenja koji zvuči kao da je iz nekog drugog stoljeća. Prema članku iz 2005. godine od strane New Yorker-a Jane Mayer, navodi se u izvješću, Sirija je bila jedan od “najčešćih destinacija za predaju osumnjičenika”. Vladine snage, su prema izvješću držale neke američko-predviđene zatočenike u zatvoru poznatom pod nazivom “Grob” koji je poznat po zatvorskim ćelijama veličine lijesa, te ih podvrgavali “mučenju koje je uključivalo stolicu koja se koristi za protezanje kralježnice (“njemački stolica”) i premlaćivanja.”

PRAVA ISTINA O METODAMA CIA-e Sumnjivce zvjerski mučili, dio horor programa bila i RH?

Javnosti je dostupan samo sažetak izvješća američkog Senata, čije je objavljivanje bilo odlagano jer se službeni Washington nije mogao usuglasiti što se može objaviti .

Američki je senat 9. prosinca 2014. napokon objavio dugo očekivano izvješće o metodama kojima se nakon terorističkih napada 11. rujna 2001. koristila središnja obavještajna agencija CIA. Sažetak izvješća obavještajnog odbora Senata navodi kako je CIA izvršava “brutalna” ispitivanja osumnjičenika za terorizam u godinama nakon napada 11. rujna. Također, senatski odbor je zaključio da je CIA obmanula Amerikance u pogledu učinkovitosti “pojačanog ispitivanja”.

Ispitivanja su loše provođena i informacije koje su tako prikupljene bile su nepouzdane. Cjelovito senatsko izvješće koje se proteže na više od šest tisuća stranica ostaje povjerljivo, ali je javnosti dostupan sažetak na nešto više od 480 stranica, čije je objavljivanje bilo odlagano jer se službeni Washington nije mogao usuglasiti oko toga što se može objaviti. Sastavili su ga demokratski članovi odbora.

Američki predsjednik Barack Obama obustavio je CIA-in program ispitivanja dolaskom na vlast 2009. godine, te je rekao da su te tehnike predstavljale mučenje zatvorenika, odnosno “torturu”. ‘Ove su metode značajno naštetile američkom ugledu u svijetu i zbog toga nam je teže gurati naše interese kod saveznika i partnera’, izjavio je, komentirajući danas objavljeni sažetak.

Najmanje 119 zatočenika prošlo je kroz program CIA-e “Privedi, zatvori, ispitaj”, trećina njih bila je podvrgnuta torturama, a čak je 26 mučenih bilo zatočeno zbog zamjene identiteta ili pogrešnih obavještajnih informacija. Među metodama mučenja posebno se ističe simulirano utapanje, jedan od najstrašnijih oblika torture, zatim izlaganje niskim temperaturama, šamaranje, zatvaranje u skučene prostorije, uskraćivanje sna, prijetnje seksualnim zlostavljanjem ili nasilna rehidracija i hranjenje kroz anus.

Organizator terorističkog napada na američki brod USS Cole u jemenskoj luci Aden 2000., al-Qaidin operativac Abdel Rahman al Nashiri, našao se pod prijetnjom da će biti mučen električnom bušilicom, ali to se na sreću nije dogodilo, stoji u izvješću.

Braneći svog tadašnjeg lidera Georgea W. Busha, republikanci u Senatu danas tvrde da su sve korištene metode dovele do hvatanja ključnih bjegunaca, među njima i Osame bin Ladena.

Hrvatska je među 54 zemalja svijeta koje su sudjelovale u brutalnom programu CIA-e, kako je navedeno 2013. u izvještaju Otvorenog društva

U 480 stranica sažetka navodi se kako niti u jednom slučaju takve tehnike ispitivanja nisu dovele do prikupljanja informacija o neposrednim terorističkim prijetnjama.

Nadalje, niti jedan od dvadeset slučajeva “uspjeha” u borbi protiv terorizma koji su pripisivani tehnikama ispitivanja nije doveo do podataka koji bi inače bili nedohvatljivi obavještajcima.

Izvješće navodi da je CIA zavarala političare i javnost tako što je davala netočne informacije kako bi pridobila dozvolu za korištenje svojih tehnika. CIA je također lažno tvrdila da niti jedan senator nije imao prigovora na program ispitivanja.

Najmanje 26 pa do 119 poznatih pritvorenika tokom trajanja zloglasnog CIA-inog programa bilo je neopravdano zatočeno, a mnogi od njih su bili zatočeni mjesecima duže nego što je trebalo.

CIA je zatočenike prisilno držala u budnom stanju čak i po 180 sati, a često su pritom osumnjičenici morali stajati ili boraviti u bolnim položajima. Gušenje vodom (“waterboarding”) bilo je, navodi se u izvješću, fizički štetno za pritvorenike, koji su se pritom grčili i povraćali.
 

 
(washingtonpost.com,jutarnji.hr,youtube.com/uredio: nsp)